Ivan Lovrenović | Sizifova sreća: razgovori, kronike by Synopsis

Ivan Lovrenović SIZIFOVA SREĆA

Ivan Lovrenović Sizifova sreća – razgovori, kronike Biblioteka: Savremena proza Cetinje, 2018. Izdavači: OKF d. o. o. / www. okf-cetinje. org Synopsis d.o.o. Sarajevo-Zagreb Za izdavače: Goran Martinović Ivan Pandžić Urednik: Milorad Popović Likovna urednica: Ana Matić Font: Typonine Naslovna/foto: Lazar Pejović Prepress: MASgroup Štampa: IVPE e-mail: ivpe@t-com. me Tiraž: 500 primjeraka

Štampanje knjige pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore

CIP zapis dostupan u elektronskom katalogu Nacionalne biblioteke Crne Gore, Cetinje ISBN 978-9940-36-082-5 COBISS.CG-ID 36786192

Ivan Lovrenović

SIZIFOVA SREĆA razgovori, kronike

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

Sadržaj Uvodna napomena /9/ I

MOĆNI SMO U ZLU (razgovori) /11/

Bosna je teška zemlja /13/ Jezik je sve što imamo /28/ Esej udomljuje sva pisma /35/ Dobra samoća /52/ Zemlja puna starih i novih stratišta /61/ Život, književnost /72/ Moćni smo u zlu /83/ Borba protiv rječitosti /90/ Snaga za nepripadanje /96/ „U Bosni se čuvajte prevelikih inicijativa” /103/ Ista nam je kultura poricanja i laganja /114/ II

ZEMLJA GROBALJA (kronike) /127/

Prekretna knjiga o Titu /129/ Legenda o Enveru Čolakoviću /137/ Dva hercegovačka hrvatstva /141/ Bogotražitelji žedni nasilja /146/ Ljudi i priče iz sarajevskoga Muzeja /150/ Milorad Ekmečić: „Budućnost gledamo kroz tamu” /158/ Zemlja grobalja /164/ Rat za jezik /169/ Prst pro toto /175/ Fragmenti o tanatomaniji /182/ Lažni pisac Meša Selimović /188/

Nacionalna aksiologija /195/ Srpski Mostar /200/ Sarajevo – muslimanski grad? /206/ Mirna savjest Radovana Karadžića /213/ Ljudska pustinja /219/ III

DIJALOG (225)

„Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.” (s Enverom Kazazom, 2009) /227/ IV PRILOZI /283/ Dar i kazna /285/ Govornik i pokojnik /292/ Khirbet-al-Umma u Banjoj Luci /297/ Fra Luka između vjere i nevjere (Miljenko Jergović) /302/ Rasizam sarajevske elite /310/ Polemika o kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine; Srećko M. Džaja vs. Ivan Lovrenović /318/ Republika Srpska, oslobođena od Hrvata /355/ „Andrićevstvo”, turkofilija, turkofobija /364/ Neven Šimić, Lijevi nacionalizam /371/ O autoru /383/ Bilješka o tekstovima /384/

Ivan Lovrenović

SIZIFOVA SREĆA razgovori, kronike

UVODNA NAPOMENA

Desetljeća koja obuhvaćaju tekstovi u ovoj knjizi, po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija su od stoljeća. Jednoga će dana o tim promjenama i o tim desetljećima, možda, pisati historičari istraživači s mudre distance, i znati o njima mnogo više i sigurnije od nas, svjedoka i sudionika. I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao? Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu. Autor 10

I MO Ć N I S MO U Z LU (r azgovor i 1 9 8 9 – 20 1 8)

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

BOSNA JE TEŠKA ZEMLJA (Naši dani, Sarajevo, 24. 11. 1989, razgovarao Majo Otan)

Naši dani: Kako vidite odnos politike (vlasti) i intelektualaca? Lovrenović: Smiješno je već postalo stalno iznova ponavljati ono opće mjesto o intelektualcu kao biću koje je prvenstveno određeno nezavisnošću i kritičnošću. I to, prije svega ostaloga nezavisnošću od sebe i autoreflektivnom kritičnošću. Podvlačim to zato što je prava kritičnost nedjeljiva, ne može biti selektivna, i ne može biti stvar taktike. Pogotovo ne u savezu s vlastodržačkim ekipama, s dnevnopolitičkim programima. Na svom pravom poslu intelektualac može biti samo kada ne pripada. Nikome i ničemu do kraja. Politika je svaka u krajnjoj liniji igra oko vlasti, nad društvom i nad ljudima. Veliki totalitarni političko-ideološki „spasonosni” projekti 20. stoljeća tu su igru doveli do krajnjih monstruoznih granica, do težnje za apsolutnom vlašću nad čovjekom. Svaki oblik intelektualne nezavisnosti i kritičnosti toj težnji smeta kao kukolj u žitu, koji treba odstraniti. Najbolje i iz života. Klasno-partijski tip projekta, s kojim se u nas eksperimentira nemilice evo već pola stoljeća, historijski gledano naslonio se na arhajski stupanj civilizacije i mentaliteta i s njime lako uspostavio izuzetno plodan dosluh u mitsko-apologetskom pripadajućem doživljaju svijeta i odnosa prema njemu. To je ona krupna historijsko-civilizacijska razlika zbog koje su u

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

nas teško moguća brza i spektakularna otriježnjenja i oslobađanja, kakva promatramo na primjer u Madžarskoj, Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj. Tako, naša duhovna klima do danas nikad nije bila pogodna za kritičnost i nezavisnost; ona je uvijek bila par excellence antiintelektualna. Ništa o tome bolje i rječitije ne svjedoči kao biografije naših najvećih duhova, njihove unutrašnje rascijepljenosti i njihove intelektualne kalvarije. Krleža, Ujević, Andrić veličanstveni su i tragični ketmani 14

naše epohe, svaki na svoj poseban način. Ono što se sada zbiva medu nacionalnim intelektualcima samo je tipičan refleks one iste antiintelektualnosti: strasni poriv za pripadanjem, za poistovjećenjem s Kolektivom. U tome se poistovjećenju tako slatko gubi napor i rizik samostalnoga mišljenja i nezavisne pozicije. To je ona kolektivistička slast, nekad partijska, sada nacionalna, u kojoj je sve na jednostavan crno-bijeli način jasno: mi smo sveti, čisti i pravedni, oni su sjeme đavolovo, krivci za sve naše patnje. Neću ni da govorim o užasu krajnjih konzekvenci ovoga primitivnog maniheizma. Pojava o kojoj govorite najizrazitija je među književnicima i književničkim udruženjima. Vi ste član hrvatskog PEN-centra, a istovremeno niste član niti jednog udruženja književnika. – Na naše oči raspadaju se strukture ideološkoga društva, upravo onako kako su umni ljudi najavljivali i prije dvadeset i više godina, samo što su tada još bili jaki obrambeni (čitaj: stražarni) mehanizmi toga društva, pa su mu uspijevali produžavati vijek. Savez književnika Jugoslavije sa svojim republičko-pokrajinskim udruženjima tipična je ideološka

struktura, shematski preslikana s osnovne matrice. (SKJ je kratica i za književnički i za partijski savez , eto slučajne podudarnosti!) Savez književnika nikad nije bio prvenstveno asocijacija jedne profesije, nego uvijek parapolitička organizacija, ukras one glavne. Tako je i ono što mu se sada dešava samo preslikano iz ponašanja Partije: raspad na saveznom, a nacionalna briga na republičko-pokrajinskom nivou. Umjesto asocijacije sudrugova po praksi i profesiji, pretvara se u ideološko-nacionalnu sudnicu, u linč, navlas isto kao partijski forumi. Do jučer imali ste „bijele knjige” , ili, na primjer, onu ponižavajuću sramnu situaciju u 1

Sarajevu, kada se Udruženje književnika BiH aktivno uključilo u progon tobožnjih fundamentalista2, među njima i kolega pisaca, koji potom 1 Dokument Centra za informiranje i propagandu Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske pod službenim naslovom „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke” napravljen 21. 3. 1984. godine. Kolokvijalno nazvan „Bijela knjiga”, dokument je sadržavao iscrpnu evidenciju osoba i pojava u kulturnom životu Jugoslavije koje, sa stanovišta sastavljača, predstavljaju političku opasnost za društveni poredak i vladajući režim. Zbog „politički neprihvatljivih poruka” i sâm sam počašćen mjestom u ovome indexu nepoćudnih. Jedan od razloga bio je i zapis o romanu Orden Stjepana Čuića, koji sam objavio u zagrebačkom Danasu, te zbog rada u žiriju tadašnje ugledne Vjesnikove nagrade u kojemu sam se, s nekim drugim članovima žirija, zalagao da nagrada bude dodijeljena tom romanu. 2 U kontekstu montiranoga sudskog procesa za trinaestoro muslimanskih intelektualaca u Sarajevu 1983. godine, na sastancima Aktiva Saveza komunista BiH u Udruženju književnika Bosne i Hercegovine njegovi čelnici (H. Tahmiščić, S. Fetahagić i dr.) brutalno su osuđivali kolege pisce među tim optuženicima (konkretno: Meliku Salihbegović i Džemaludina Latića), zahtijevajući za njih kazne doživotnoga zatvora.

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

odrobijaše teške robije. Danas ovo raspomamljeno svrstavanje pod političko-nacionalne barjake. Kako je, na primjer, Savez književnika štitio izolirane i šikanirane kolege na Kosovu? Zakašnjelim, mlako formalnim istupom, bez prave volje i zalaganja. Ko danas ozbiljno uzima na znanje intelektualni pogrom nad piscima u Crnoj Gori.3 Nikad nije bilo jasnije kako ta organizacija, po samome svom ustrojstvu s književnošću, s književništvom, s književnicima nikakve veze nema. Nije je imala ni onda 16

kada je bila partija jedinstvena, ni sada kada je nacionalno razdrta. Kao 3 U godinama poslije Osme sjednice CK Srbije (održane 23. i 24. rujna 1987) na kojoj je Slobodan Milošević preuzeo svu vlast, velikosrpski nacionalizam u Crnoj Gori dobiva agresivne propagandne oblike. U medijima, na mitinzima, tribinama, književnim večerima negira se crnogorska kultura i nacija, tadašnje titoističko rukovodstvo u Titogradu optužuje se za antisrpstvo a malobrojna inteligencija za separatističke namjere. U siječnju 1989. vlast su pučistički preuzeli Miloševićevi pristalice, i tada počinje brutalna diferencijacija u informativnim, kulturnim i obrazovnim ustanovama, i u strukovnim umjetničkim udruženjima. Tridesetak pisaca napušta Udruženje književnika Crne Gore, koje je podržalo velikosrpski ratnohuškački nacionalizam, i 1990. osniva Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, PEN centar (formiran iz sekcije koja je bila pod okriljem Hrvatskog centra PEN kluba) i Maticu crnogorsku. Bili su to pisci Sreten Asanović, Branko Banjević, Jevrem Brković, Ljubomir Đurković, Mladen Lompar, Momir Marković, Slavko Perović, Sreten Perović, Milorad Popović, Milorad Stojović, Vojislav Vulanović, Sreten Zeković, novinari Rajko Cerović, Miodrag Vukmanović i Slobodan Racković, historičar umjetnosti Milan Marović, slikari Rajko Todorović i Boško Odalović, profesori Vukić Pulević, Dušan Gvozdenović, Vojislav Nikčević, Dragoje Živković. Iz ovog kruga formiran je antiratni nedjeljnik Monitor i LIberalni savez Crne Gore, prva politička stranka koja se zalagala za državnu nezavisnost i građansku političku profilaciju zemlje. Nekoliko antiratnih aktivista iz ove grupe moralo je uoči agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pobjeći iz Crne Gore, pred prijetnjom kaznenog progona i fizičke likvidacije, koju su im pripremali represivni organi novog režima preko svojih egzekutora.

osoba i kao pisac imam duboko intimnu vezu s nacionalnim. Intimnu, dakle, nepovredivu i individualnu, onako kako se čovjek intimno i individualno veže uz vjeru, uz ljubav, uz porok. Zato ne mogu dopustiti da mojom intimom upravlja ili manipulira organizacija. Najmanje nacionalna, jer ona manipulira najgrublje. Iz Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (a to znači i iz Saveza književnika Jugoslavije) izašao sam pun modrica davno, još prije 4–5 godina, već tada definitivno osvjedočen da ono svoju ideološku sjenu ne može preskočiti i da hoće. Mogućnost članstva u PEN klubu, kao međunarodnoj strukovnoj organizaciji, ukazala mi se tada kao jedini prihvatljiv, makar i samo simboličan, oblik strukovnoga pripadanja, a bogme i kao kakav-takav oblik elementarne zaštite pred neshvatljivom spremnošću članova književničkoga udruženja na političko-policijsku hajku i denuncijaciju. Udruženje nezavisnih pisaca... – Inicijativu za osnivanje Udruženja nezavisnih pisaca4 potpisao sam ne zato što čeznem za udruživanjem i organiziranjem; jedino za čim 4 Društvo Nezavisnih pisaca Jugoslavije osnovano je u Sarajevu 20. prosinca 1989. godine, a inicijativa za to potekla je od beogradskih pisaca Filipa Davida, Mirka Kovača, Vidosava Stevanovića i Živojina Pavlovića. Društvu su pristupili brojni pisci, među ostalima David Albahari, Svetislav Basara, Slobodan Blagojević, Bogomil Đuzel, Metodije Fotev, Andrej Hing, Andrej Inkret, Alija Isaković, Rade Konstantinović, Lojze Kovačić, Vitomir Lukić, Shkëlzen Maliqi, Mihajlo Pantić, Pavao Pavličić, Milutin Petrović, Ali Podrimja, Goran Stefanovski, Aleksandar Tišma, Oto Tolnai, Stevan Tontić, Goran Tribuson, Dubravka Ugrešić, Velimir Visković, Pavle Ugrinov i drugi.

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

čeznem to je mir kuće i privatnosti, sve dalji i neostvarljiviji, nažalost. Ali, svojim programskim apostrofiranjem profesije i ignoriranjem ideologije (klasne, nacionalne ili koje druge), ova inicijativa pruža mogućnost da pisac u budućnosti stekne svoj stvarni društveni krov nad glavom, a ne kao do sad, ideološku fatamorganu. I drugo, ovo bi konačno, po prvi put u nas, mogla da se rodi slobodna asocijacija i forum slobodnih ljudi, koji neće obavezivati nikakav delegatski 18

sistem, nikakav demokratski a još manje nedemokratski centralizam, nikakav nacionalni interes i nikakvi viši ciljevi svijetle budućnosti; koji će obavezivati samo interesi i visoki zahtjevi zajedničke profesije, građanske i umjetničke slobode. Bosna – stalno mjesto spisateljske preokupacije: u beletrističkim tekstovima, kao i u kulturološko-historijskim esejima... Gdje je porijeklo toga stalnoga bavljenja Bosnom? – To je pitanje na koje sam sebi svakim svojim novim tekstom odgovaram, i svaki put sam jednako daleko od odgovora. Nadam se da sam barem bliži pitanju. Jedan Francuz, svjetski putnik (Albert Bordeaux), koji je putovao Bosnom krajem prošloga stoljeća, zapisao je u svojoj knjizi (La Bosnie populaire, Paris 1903) da Bosnu, iznad svih zemalja koje je vidio, doživljava na način epigrafa na kamenoj česmi: „L’eau coule, la pierre reste.” (Voda otječe, kamen ostaje.) Još mi je nekako i jasna moja opsesioniranost Bosnom: svi su moji u njoj rođeni (barem četiri stotine godina unatrag, koliko mogu pratiti „crno po bijelu”),

na njezinu jeziku sam progledao (a taj je čudo i djelo sam po sebi!), u njoj sam sahranio one koji su me učili i njoj i tome jeziku. Ali, što reći za Francuza? Shvaćate što hoću reći: mimo svih zavičajnih idealizacija, inertne samodovoljnosti, regionalističke skučenosti pogleda – čemu je čovjek Bosanac tradicionalno sklon mimo sav svijet, na svoju štetu – Bosna očito postoji na način velike metafore, čiji su smislovi i značenja čitljivi i u općecivilizacijskom sistemu znakova. Ta metafora je čitav Balkan – ili ono što se u historijsko-civilizacijskom smislu preciznije zove jugoistočna Evropa – a Bosna je vjerojatno samo njezin najzgusnutiji pojavni vid. No, Bosna je i teška zemlja. Sa svojim uvidom u njezine mentalitete i njezinu historiju, sa svojom privatno-obiteljskom pričom, konačno s odlukom, a bilo ih je i pametnijih, vjerojatno, da se ovaj život provede u njoj – ne dam da itko bolje od mene zna koliko je teška. I ta težina dio je, možda najbitniji, moje osobne fascinacije. Pri tome, hoću da naglasim da mi je duboko odbojna svaka sentimentalistička mistifikacija. Naprosto, čovjeku je dano ili mu nije dano da zemlju ima kao lični usud. Stoput bi mi bilo lakše i ljepše da mi nije dano. Često s iskrenom zavišću gledam one koji ne nose taj mlinski kamen o vratu, one ležerne i nevezane. Ali, ta stvar je zapečaćena davno, i tu promjena nema. Ni objašnjenja. U Andrićevoj priči Čaša stari fra Nikola Granić odgovara mladoga fra Petra, „vrućeg i podbunjenog”, da ne bježi u svijet i ne ostavlja „svoj sveti Red”:

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

„Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog što te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom... Jeste... s druge strane može biti kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana!” U tome neobjašnjenom i vanrazložnom poimanju svoje strane ima 20

nešto beznadno anakrono i konzervativno, i, u isti mah, nešto toliko imanentno etično i uznosito, da mi ne preostaje drugo nego da se s njime identificiram. Iz štampe vam je upravo izašla knjiga o bosanskohercegovačkoj kulturnoj historiji „Labirint i pamćenje”. Zapaženi su u posljednje vrijeme i vaši tekstovi u kojima problematski dodirujete neke aspekte političkog i nacionalnog života u Bosni. Ističete, tako, da se identitet Bosne ne da izraziti nikakvom političko-nacionalnom koncepcijom? – Kad se na čovjeka pojedinca gleda samo kao na predstavnika kolektiviteta, nacije na primjer, kad se u naciji gleda samo njezin političko-predstavnički sadržaj i funkcija, a nijedna dosadašnja politička koncepcija u biti nije gledala drukčije, onda zemljama poput Bosne ostaje samo geografsko-teritorijalna cjelovitost. Bunim se protiv toga i kao individua i kao nacionalno biće. S nacionalnim vezu mogu imati na konkretan i smislen način upravo preko sadržaja kulture i tradicije, ne preko političke, predstavničke funkcije. A sadržaji triju bosan-

skih (nacionalnih) kultura na takav su način međusobno urasli, da ih je nemoguće razdvojiti onako „čistim” rezom kako se to hoće i kako se to radi skalpelom političko-predstavničkog nacionalnog kriterija. Dok ta i takva stvarnost ne bude uvažavana, nacionalna pripadnost će uvijek biti, ma što govorili i na ma što se zaklinjali, sredstvo manipulacije i izvor frustracija, a političko nacionalno predstavništvo neće se razviti dalje od vulgarno-mehaničke primjene „ključa”. Nijedna dosadašnja političko-nacionalna koncepcija nije se dovinula do onoga nivoa vlastite artikulacije, koji bi bio sukladan pluralnom biću Bosne; do sposobnosti da taj latentni potencijal prevede iz stupnja naslijeđenih vrijednosti suživota, u viši i moderniji civilizacijski stupanj. Do jučer taj potencijal bio je zamrznut ledom monističke usrećiteljske ideologije, a danas je blokiran nacionalnim supstratom „antibirokratske revolucije”5. Realni okvir za te nazadne procese nudi još jedino, kao što vidite već i iz dnevnih izvještaja po štampi, naše partijsko-ideološko ustrojstvo. Da njega nema, da nemaju takav organizacijski okvir i scenu, ti procesi bili bi mogući još jedino kao provincijsko kazalište sjena. Zato je za oslobađanje potencijala o kojemu govorim demokracija i civilizacija istinskoga višeglasja pitanje života 5 Pod demagoškim sloganom antibirokratske revolucije rukovodstvo Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem pokrenulo je tokom 1988. i 1989. godine niz akcija kojima je bio cilj promjena Ustava iz 1974. i centralističko preuređenje Jugoslavije. Ukinuta je pokrajinska autonomija Kosova i Vojvodine, te prevratom dovedena Miloševiću odana vlast u Crnoj Gori. Na velikom skupu na Gazimestanu 28. lipnja 1989, povodom 600. godišnjice Kosovske bitke, Milošević je najavio da nisu isključene ni „oružane bitke”.

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

382

Bilješka o tekstovima

Najranije datiran intervju u ovome izboru je iz 1989. godine. Od intervjua objavljivanih ranije, autoru danas nije dostupno ništa. Od brojnih intervjua u međuvremenu, među kojima je bilo mnogo prigodnih, efemernih, izabrano ih je nekoliko u kojima je, po autorovu sudu, riječ o trajnijim pitanjima i življim slikama. U tekstovima intervjua ništa nije mijenjano; tek, mjestimično su oslobođeni od dijelova čije značenje nije prelazilo dnevne okvire. Gdje je bilo potrebno, dana su dodatna objašnjenja u fusnotama ili aktualizacije uz tekstove u Prilozima na kraju knjige. Podaci o prvome objavljivanju navedeni su uza sve tekstove. Svi tekstovi u drugome dijelu knjige (Zemlja grobalja) objavljeni su prvobitno u tiskanom izdanju magazina Telegram, Zagreb, 2015/2016. godine. Izuzetak je tekst Ljudska pustinja; objavljen je na webu: www.ivanlovrenovic.com.

Ivan Lovrenović – Sizifova sreća

383

O AUTORU

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu. Odrastao je u Mrkonjić-Gradu (Bosna) gdje je završio osnovno školovanje. U Zagrebu je završio gimnaziju i filozofski fakultet (južnoslavenske književnosti, jezik, etnologija). Radio u Mrkonjić-Gradu kao gimnazijski profesor i 384

u Sarajevu kao urednik (Odjek, Veselin Masleša, Svjetlost). Od 1993. do 1997. godine u egzilu s obitelji (Zagreb, Berlin). Živi u Sarajevu. Objavio je tridesetak knjiga (ritmizirana proza, romani, kulturnopovijesne studije, eseji i kronike, književne antologije). Godine 2005. izašla su mu Izabrana djela u osam knjiga (Durieux, Zagreb). Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, madžarski i češki jezik. U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo – Zagreb) uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća). Do sada je u njoj izašlo deset tomova. Nagrada „Midhat Begić” 2009. godine za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji. Nagrada „Meša Selimović” 2014. godine za roman Nestali u stoljeću. Nagrada „Mirko Kovač” 2016. godine za knjigu eseja Isus u Ahmićima.