J ü r g e n M o lt m a n n
T e olo g i ja nade
I s t r a ž i va n j a o t e m e l j e n j u i posljedicama kršćanske e s hat o l o g i j e
S njemačkoga preveo Željko Pavić
sadržaj
biblioteka ecumenica Izdavač ex libris, Rijeka, 2008. Za izdavača željko međimorec Naslov izvornika J Ü RG E N MOLTM A N N Theologie der Hoffnung. Untersuchungen zur Begründung und zu den Konsequenzen einer christlichen Eschatologie 14. Auflage © Chr. Kaiser/Gütersloher Verlagshaus GmbH, Gütersloh 1997. Predgovor © Richard Bauckham 2002. Urednik zoran grozdanov Recenzenti Marijan Jurčević, Lino Veljak Dizajn damir bralić Korektura Entoni Šeperić Prijelom hrvoje živčić Tisak grafomark Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Prijevod ove knjige financijski je podržao Goethe-Institut kojega financira Ministarstvo vanjskih poslova. Nakladnik zahvaljuje prof. Jürgenu Moltmannu na financijskoj pomoći pri objavljivanju ove knjige.
Predgovor Richarda Bauckhama, 9 Predgovor autora, 19 UVOD – MEDITACIJA O NADI, 21 1. Koji je logos kršćanske eshatologije?, 21 2. Nada vjere, 25 3. Grijeh očajanja, 27 4. Obmanjuje li nada čovjeka glede sreće sadašnjosti?, 31 5. Nadanje i mišljenje, 38 I. ESHATOLOGIJA I OBJAVA, 43 1. Otkriće eshatologije i njezina neučinkovitost, 43 2. Božje obećanje i objava, 48 3.Transcendentalna eshatologija, 51 4. Teologija Božje transcendentalne subjektivnosti, 57 5. Teologija čovjekove transcendentalne subjektivnosti, 65 6. Povijesno-spasenjska eshatologija i ‘progresivna objava’, 77 7. ‘Povijest’ kao neizravna Božja samoobjava, 84 8. Eshatologija objave, 92 II. OBEĆANJE I POVIJEST, 103 1. Epifanijska religija i vjera utemeljena na obećanju, 103 2. Riječ obećanja, 110 3. Iskustvo povijesti, 114 4. Objava i spoznaja Boga, 120 5. Obećanje i Zakon, 129 6. Obećanje u proročkoj eshatologiji, 133 7. Historizacija kozmosa u apokaliptičkoj eshatologiji, 141
III. USKRSNUĆE I BUDUĆNOST ISUSA KRISTA, 147 1. Evanđelje i obećanje, 147 2. Bog obećanja, 151 3. Pavao i Abraham, 156 4. Prakršćanski entuzijazam ispunjenja i eschatologia crucis, 162 5. ‘Smrt Boga’ i Kristovo uskrsnuće, 173 6. Historijsko pitanje Kristova uskrsnuća i upitnost historijskog ophođenja s poviješću, 181 7. Formalno-povijesno pitanje uskršnjih izvješća i upitnost njihove egzistencijalne interpretacije, 191 8. Eshatološko pitanje o horizontu budućnosti navještaja Uskrsloga, 199 9. Istovjetnost onoga koji se ukazuje kao Uskrsli s raspetim Kristom, 205 10. Budućnost Isusa Krista, 210 11. Budućnost pravednosti, 211 12. Budućnost života, 215 13. Budućnost kraljevstva Božjega i čovjekova sloboda, 224 14. Sažetak i izvješće, 232 IV. ESHATOLOGIJA I POVIJEST, 239 1. Kritika i kriza, 239 ‘RAZRIJEŠENA ZAGONETKA POVIJESTI’ 2. Historijska metoda, 247 3. Historijska heuristika, 250 4. Historiologija, 254 5. Eshatologija povijesti – hilijazam filozofije povijesti, 270 6. Smrt i krivnja kao pokretači historije, 274 7. Osebujnost historijskih univerzalnih pojmova, 279 8. Hermeneutika kršćanskog poslanja, 281 1. Dokazi Boga i hermeneutika, 281 2. Poslanje i tumačenje, 291 a) Hermeneutika apostolata, 292 b) Postanak čovjeka čovjekom u nadi poslanja, 295 c) Upovješćenje svijeta u poslanju, 298 d) Tradicija eshatološke nade, 301
V. ZAJEDNICA IZLASKA, 313 1. Kult apsoluta i moderno društvo, 313 2. Religija kao kult nove subjektivnosti, 320 3. Religija kao kult sučovječnosti, 325 4. Religija kao kult institucije, 330 5. Kršćanstvo unutar horizonta očekivanja kraljevstva Božjega, 333 6. Poziv kršćanâ u društvu, 338 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna, 347 Kazalo imena, 357
P r e d g ovo r R i c ha r da Bau c k ha m a
Upravo je s ovom knjigom (objavljenom u njemačkom izvorniku 1964. godine i u engleskom prijevodu 1967. godine) teologija Predgovor Jürgena Moltmanna eksplodirala na međunarodnoj teološkoj Richarda Bauckhama sceni i započela svoj duboki utjecaj na kršćanske crkve diljem svijeta. Bila je to pravovremena knjiga. Drugi su se njemački teolozi, od kojih su najpoznatiji Wolfhart Pannenberg, JohannBaptist Metz i Gerhard Sauter, također počeli okretati temama nade i budućnosti sa sličnim naglascima na kršćansku nadu kao nadu za budućnost svijeta. Također su se, nakratko, neki latinskoamerički teolozi oslobođenja tome prilagodili na svoj način. Štoviše, u svijetu izvan crkava, desetljeće 1960-ih godina bilo je karakterizirano, kako je i sam Moltmann kasnije napisao, ‘prolomom nade’. To je mogao biti posljednji procvat onog optimizma u ljudski napredak koji je od svog nastanka obilježio moderno doba. Čini se da je šezdesetih otvorena budućnost nudila bezgranične mogućnosti u svakom području života pa je postojalo oduševljeno povjerenje da će se sloboda i ispunjenje, jednom zaželjeni, lako moći doseći. Moltmannova Teologija nade se nesumnjivo obraćala ovakvom raspoloženju, no svakako nije bila samo njegov odraz. Na odlučujuće je načine postavila smjer za čitav naredni Moltmannov teološki rad. Njegov uporan zahtjev da je ‘kršćanstvo u potpunosti, a ne samo dodatno, eshatologija, nada’ (Uvod, §1) izvršio je nemjerljiv utjecaj na teologiju i crkve. No, drugo je pitanje, kojemu ću se vratiti na kraju ovog Predgovora, je li istinska teološka bit ove teologije ozbiljno uzeta od mnogih koji su njome bili nadahnuti ili su bili pod njezinim utjecajem. No, smatram da Crkva može uvijek mnogo toga naučiti iz Teologije nade o utemeljenju i cilju izvorne kršćanske nade.
10 Predgovor Richarda Bauckhama
Na ovome mjestu nećemo raspravljati o intelektualnim utjecajima na Moltmannovu misao u razvijanju njegove teologije nade. No, čitateljima će možda biti od pomoći znati za dvije dimenzije odnosa tih utjecaja na pozadinu i kontekst knjige. Jedna je Moltmannov odnos prema tradiciji (uglavnom njemačke protestantske) teologije kojoj duguje i od koje polazi u razumijevanju eshatologije. Svrha 1. poglavlja Teologije nade, koji je težak za čitatelje koji nisu već upoznati s njemačkim teolozima s kojima raspravlja, jest da postavi Moltmannovu teologiju nade u odnos s tumačenjima biblijske eshatologije od Alberta Schweitzera do Wolfharta Pannenberga. Od kada su Johannes Weiss i Albert Schweitzer pokazali da je eshatologija od odlučujućega značaja za biblijsku vjeru, sustavna teologija je pokušavala prihvatiti tu eshatološku dimenziju, a istovremeno je lišiti njezinog odnosa prema zbiljskoj vremenskoj budućnosti svijeta. Schweitzer, Bultmann i drugi su mislili da se modernom svijetu izvorna eshatologija može pojaviti samo kao nevjerojatna mitologija. Eshatologija se mora preobraziti u neku vrstu iskustva transendencije u sadašnjosti. Moltmannovo izvanredno postignuće, zajedno sa Pannenbergom i još nekima, sastoji se u tomu što je rehabilitirao buduću eshatologiju kao vlastitu i nužnu dimenziju suvremene kršćanske vjere i teologije. Oni su biblijsku eshatologiju primijenili na takav način da buduća eshatologija više nije predstavljala sramotnu prepreku suvremenoj vjeri već, upravo suprotno, otkrivala je način kako kršćansku vjeru učiniti vjerodostojnom i relevantnom suvremenom svijetu. U Moltmannovoj razradbi, obećanje dolazećeg Božjeg kraljevstva na kraju povijesti, kršćanskoj vjeri omogućava suočavanje s modernim iskustvom povijesti kao procesom stalne i radikalne promjene u potrazi za novom budućnosti punom nade. Drugo, moramo spomenuti Moltmannov poprilično složen odnos s modernom. U svojim ranim radovima on je često napominjao Vidi Moltmannov vlastiti izvještaj u J. Moltmann, Experiences in Theology, prev. M. Kohl, SCM Press, London 2000., str. 87–93; također i M. D. Meeks, Origins of the Theology of Hope, Fortress, Philadelphia 1974.; R. Bauckham, J. Moltmann. Messianic Theology in the Making, Marshall Pickering, Basingstolke 1987, poglavlje I.
kako se nada, u modernom razdoblju, iselila iz Crkve i umjesto toga nadahnula sekularne pokrete za promjenom i napretkom u povijesti. Božja Crkva bez nade se suočila sa svjetskom nadom bez Boga. Još točnije, on je mislio kako je nada za svijet napustila Crkvu koja se na ograničeni način usredotočila na iščekivanja života nakon smrti pojedinaca i time je zavrijedila kritike Marxa i drugih da je kršćanstvo ljudima oduzelo motivaciju za poboljšanje 11 života na ovome svijetu. Moltmannov cilj u Teologiji nade bio je Predgovor Crkvi obnoviti njezinu nadu za budućnost svijeta. Otvaranje Crkve Richarda Bauckhama budućoj eshatologiji istovremeno je otvara svijetu. U svemu ovome Moltmann pokazuje velike simpatije za moderno doba, kao doba nade, i za one moderne pokrete nade koji žele unijetu radikalnu promjenu u korist potlačenih i žrtava povijesti. Međutim, kršćanska solidarnost sa sekularnim nadanjem, što se ovime implicira, nije samo stvar prihvaćanja oblika nade iz moderne. Solidarnost je kritička solidarnost, budući da kršćanstvo ima svoju nadu za svijet, teološko utemeljenje za nadu, koja nije dostupna bez kršćanske vjere, i teološko iščekivanje dolazećega Božjeg kraljevstva u svom stvorenju koje samo Bog može postići i koje ide iznad mogućnosti sekularne nade. Ova autentično kršćanska nada jest ono što Crkvi omogućava da traži, zajedno s ostalima, mogućnosti za promjenu u suvremenom svijetu, da ih postavi nasuprot svim tendencijama k stagnaciji i da im pruži eshatološko usmjerenje prema budućem kraljevstvu Božjem. Moltmann ni na koji način ne svodi konačnu nadu Crkve za Božjim novim stvorenjem svih stvari na mogućnosti društvene i političke promjene ovdje i sada, čega su se bojali neki čitatelji, već on stavlja te mogućnosti u nadu. Konačna nada Crkve ne isključuje one bliže nade koje omogućuju promjenu u povijesnoj budućnosti; već suprotno tomu, ona ih pozitivno nadahnjuje i održava. Iz navedenih razloga Moltmannov odnos prema moderni u njegovim ranim radovima je pretežno afirmativan. No, Moltmannova namjera nikada nije bila naprosto prihvatiti modernu ideologiju O Moltmannovim novim razmišljanjima o moderni vidi eseje sakupljene u J. Moltmann, God for a Secular Society, SCM Press, London 1999.
12 Predgovor Richarda Bauckhama
napretka. Velika je pogreška čitati Teologiju nade kao poziv na poticanje procesa poboljšanja koji završava u kraljevstvu Božjem. Moltmann je sve više prepoznavao mračne strane moderne, ‘napredak’ koji ide na ruku moćnima na račun potlačenih. No, nepovezani i dijalektički karakter ove eshatologije uvijek ju je štitio od njezine prilagodbe umjetnom optimizmu uspješnih. Upravo žrtve povijesti se nadaju u promjenu svijeta, a tradicija kršćanske eshatologije je uvijek bila autentična kada je izražavala njihove nade ili se nadala u solidarnosti s njima. Tri su ključna teološka koncepta Teologije nade koji određuju njezinu eshatologiju: 1. poimanje božanskog obećanja, 2. razumijevanje Isusovog uskrsnuća kao obećanja i 3. razumijevanje povijesti kao poslanja. Moltmannovo razumijevanje obećanja obrazloženo je u 2. poglavlju: on čita starozavjetnu priču kao povijest Božjih neiscrpnih obećanja budućnosti. Eshatologija nije zasnovana na predviđanju, već na obećanju. Drugim riječima, ona nije neka vrsta afatalističkoga znanja onoga što će se dogoditi, već Božje obećanje svojem narodu i svojem svijetu. Ona uključuje Božju slobodu i vjernost i poziva na poslušni ljudski odgovor: oni koji vjeruju u Božja obećanja žive u sadašnjosti na način koji je okrenut Božjem budućem ispunjenju ovih obećanja. Ovakvo razumijevanje obećanja objašnjava Moltmannovo tumačenje u 3. poglavlju Isusovog uskrsnuća kao Božjega konačnog obećanja za novo stvaranje svih stvari. Uskrišavanjem Isusa u novi život, Bog je osigurao i, da tako kažem, potvrdio svoje obećanje. Obećanje univerzalnoga kraljevstva ostaje glavno jer ne samo da je Isus bio uskrišen već je bio uskrišen od mrtvih radi budućeg eshatološkog uskrsnuća i obnove svega stvorenja. Isusovo uskrsnuće za sobom povlači ovu univerzalnu budućnost. Na ovaj način su kristološko središte i eshatološki horizont Moltmannove teologije uspostavljeni kao nužne međusobne implikacije. Bez dolazećega kraljevstva Božjeg Isusovo uskrsnuće je besmisleno. No, bez Isusovog uskrsnuća kršćanska nada ne bi bila navlastito kršćanska. Kao što Moltmann kaže u Uvodu Teologije nade (§1), ‘Kršćanska eshatologija ne govori o budućnosti kao takvoj’, već ‘o Isusu Kristu
i njegovoj budućnosti’. Svi njezini iskazi o budućnosti moraju biti utemeljeni na Isusovoj osobi i njegovoj povijesti. U ovakvom razumijevanju Isusovog uskrsnuća kao eshatološkog obećanja, bitno je da je onaj, kojeg je Bog uskrsnuo od mrtvih, raspeti Isus. Budući da je Isus u svojoj smrti bio poistovjećen s cjelinom ovozemaljske stvarnosti i budući da je to bio upravo ovaj Isus koji je bio uskrišen, njegovo uskrsnuće nije obećanje drugoga 13 svijeta, već obećanje promjene ovoga svijeta u proslavljenu esha- Predgovor tološku budućnost u Božjoj prisutnosti. Da ponovno naglasimo, Richarda Bauckhama budući da je Isus u svojoj smrti bio poistovijećen s ovim svijetom u njegovim najnegativnijim aspektima – bezbožnosti, napuštenosti od Boga i smrti – njegovo usrsnuće je Božje obećanje nove budućnosti bezbožnima, napuštenima od Boga i čak mrtvima. Konačno, budući da je Bog uskrsnuo mrtvoga Isusa, budući da, drugim riječima, kontinuitet između mrtvog i uskrslog Isusa nije posljedica neke unutarnje sposobnosti ljudskoga Isusa da uskrsne u novi život već je on mogao biti dan jedino od Boga, kršćanska nada se ne nalazi jedino u mogućnostima svojstvenim njezinoj naravi u ovom svijetu, već u transcendentalnim mogućnostima Boga, koji mrtvima može dati život i koji će dati vječni život stvorenju koje bi, po sebi, propalo u ništavnost. Bitno je razumjeti narav ove radikalne nade, utemeljene u uskrsnuću raspetoga Krista, ukoliko želimo razumjeti način na koji, upravo stoga što transcendira mogućnosti nade dostupne čisto sekularnom nazoru na svijet, ona unutar sebe također može utemeljiti i održati sve bliže nade koje su u skladu s naravi Božje dolazeće vladavine. Svatko tko se od Boga svemu nada, također se može nadati u nagovještaje i fragmente kraljevstva koje Bog daje svojemu stvorenju na putu k njegovom konačnom dolasku. Obećanje stvara povijest: ‘Promissio, koja nagovještava eshaton, i u kojoj se eshaton nagovještava, jest motor, motiv, poticaj i muka povijesti’ (Poglavlje 3, §4). Obećanje pokazuje da sadašnja stvarnost još nije kakva bi mogli biti i kakva će biti. Ono pokazuje da je svijet moguće promijeniti u smjeru njegove obećane budućnosti. Ono nadahnjuje nadu za obećanu budućnost i djelovanje u skladu s tom
14 Predgovor Richarda Bauckhama
obećanom budućnosti. Oni koji vjeruju u obećanje su oslobođeni od prilagodbe sadašnjem stanju stvari i, sve dok obećanje proturječi tom stanju stvari, kritički su postavljeni naspram njega. Oni trpe proturječje između onoga što jest i onoga što je obećano. Ta kritična distanca im također omogućava da traže i pokrenu one sadašnje mogućnosti koje vode u smjeru kraljevstva Božjeg. To izvire upravo iz nagovještaja kraljevstva. No, to su zbiljski nagovještaji i upravo je transcendiranje kraljevstva onkraj svih njegovih navještaja u povijesti, izvor njegove moći da utječe na povijest. Nada u sveopću promjenu sve zbiljnosti baca vjernike u zbiljnost svijeta u čiju se budućnost nadaju, no uvijek ih drži nepomirenim s njegovim sadašnjim stanjem, s ‘neprestanim nemirom u ljudskome društvu’ i ‘izvorom neprestanih novih poticaja prema ozbiljenju pravednosti, slobode i ljudskosti u svjetlu obećane budućnosti koja treba doći’. (Uvod, §2). Na ovaj način obećanje stvara povijest u obliku univerzalnog poslanja Crkve. Teologija nade ne odlazi daleko u određivanju prakse nade koja se nalazi u poslanju Crkve, iako čini vrlo jasnim da kršćanska nada potiče praksu koja uključuje čovjeka i mijenja svijet. Moltmann priziva Marxovu poznatu tezu o filozofima (’oni su samo tumačili svijet na različite načine: no, treba ga mijenjati’ ) kada kaže ‘Za teologe se ne radi o tomu da samo drugačije tumače svijet, povijest i čovjekov bitak, nego da se oni promijene u očekivanju božanske promjene’ (Poglavlje 1, §7). Peto poglavlje kritičku i stvaralačku ulogu kršćanske nade postavlja na poprilično općeniti način. Neposredno nakon objavljivanja Teologije nade, i dijelom pod vodstvom svojega tübingenškog kolege J.-B. Metza, Moltmann je razvio svoju teologiju nade u izričitu ‘političku teologiju’. No teološki poticaj i pojmovna struktura za ovaj razvoj već su bili postavljeni u Teologiji nade. Karl Marx, ‘Eleventh Thesis on Feuerbach’, citirano prema J. Moltmann, Theology Today, SCM Press, London 1988., str. 93. Vidi Moltmannov izvještaj u Experiences in Theology, str. 113–117. O Moltmannovoj ranoj političkoj teologiji vidi R. Bauckham, The Theology of Jürgen Moltmann, T&T Clark, Edinburgh 1995., Poglavlje 5.
Često sam onima koji po prvi puta čitaju Teologiju nade savjetovao da preskoče Poglavlja 1 i 4. Naravno, trebali bi pročitati sjajan Uvod, koji ih uživljava u duh i u pojmove Moltmannovog razumijevanja kršćanske nade. Nakon njega bi trebali krenuti na Poglavlja 2 i 3 koja sadržavaju samu teologiju nade i Poglavlje 5 koje ocrtava njezine implikacije za kršćansko poslanje u društvu. Nekoliko komentara o Poglavljima 1 i 4 će pomoći onim čitate- 15 ljima koji ustraju u ovim zahtjevnijim, no ništa manje važnim Predgovor poglavljima – zahtjevnijim za većinu čitatelja budući da će se u Richarda Bauckhama tom poglavlju susresti sa stručnom raspravom glavnih njemačkih teologa i filozofa devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Kao što smo ranije spomenuli, Poglavlje 1 služi kako bi se Moltmannova teologija nade postavila u odnos s njemačkom teološkom tradicijom, a usredotočuje se na pojam objave koji je prevladavao njemačkom teologijom dvadesetoga stoljeća, sve do 1960-ih, te je postavlja u odnos s problemom eshatologije. Dakle, ovo poglavlje sadrži Moltmannovu kritiku poimanja božanske objave kao već dovršenog procesa ili prisutnosti vječnosti u nehistorijskom trenutku, ili čak tumačenja povijesti spasenja ili univerzalne povijesti (Pannenberg). Umjesto toga, objava se pojavljuje u Božjim obećanjima za budućnost. Objava u ovom smislu niti je nepovezana s povijesti niti naprosto iščitava povijesne događaje, već otvara budućnost te sama stvara povijest. Bog sebe objavljuje u davanju obećanja i ostajanju vjernim tim obećanjima. Naravno, ovo poglavlje ni u kojem slučaju nije Moltmannova posljednja riječ o njegovim velikim teološkim pretečama. U kasnijim radovima im se neprestano vraća i pristupa im iz mnogih uglova i nijansira svoje sudove o njihovom djelu. U ovom poglavlju s njima raspravlja samo iz partikularne, ali vrlo značajne, perspektive. Moltmann je uvijek držao da se kršćanska teologija, zbog svojega zahtjeva da govori o čitavoj zbiljnosti, mora uključiti u kritički dijalog s drugim tumačenjima svijeta i ljudskoga iskustva. Njezino eshatološko usmjerenje je otvara svijetu i istovremeno ima zadatak otvoriti svijet njegovoj budućnosti. Posebno je to funkcija Poglavlja 4 u Teologiji nade, u kojemu se Moltmann bavi modernim
16 Predgovor Richarda Bauckhama
iskustvom povijesti kakvo se odražava u historiografiji i filozofiji povijesti. Ono osvjetljava eshatološke tendencije ovih pristupa koji na ovaj ili onaj način traže kraj povijesti unutar same povijesti i tvrde da se te tendencije mogu nadići u kršćanskom misijskom razumijevanju povijesti koja čuva povijest u kretanju prema još uvijek budućem eshatološkom horizontu. Sekularni historicizam, kao i kršćanski tradicionalizam, žele potisnuti pokret revolucionarne promjene, što predstavlja moderno iskustvo povijesti, i zatvoriti otovorenu budućnost koju taj pokret implicira. No, hermeneutika kršćanskog poslanja, koja priziva događaje objave prošlosti, ne kako bi ostala u povijesti već zbog njihovog obećanja budućnosti, može se suočiti s modernim iskustvom povijesti eshatološki ga usmjerujući. Današnji čitatelji ovog poglavlja će se sjetiti nedavne tvrdnje Francisa Fukuyame da smo došli do ‘kraja povijesti’, a Moltmann se među ostalim bavio i Fukuyamom u svojem nedavnom povratku na tu temu, u prodornoj kritici nezrelih pokušaja ozbiljenja eshatologije u povijesti. Teologija nade manje govori o sadržaju kršćanske nade, a više o eshatološkom usmjerenju koje bi čitava kršćanska teologija trebala imati. Ona je postavila eshatološko usmjerenje za čitav Moltmannov kasniji rad. No, on sve do 1995. godine nije objavio sustavnu eshatologiju: Das kommen Gottes (Dolazak Boga). To je njegova zrela eshatološka vizija, vrhunac čitavog teološkog projekta kojeg je ozbiljno počeo s Teologijom nade. Dolazak Boga ne nadomješta Teologiju nade. Ove dvije knjige se ne natječu; one imaju različitu ulogu u Moltmannovom opusu. Teologija nade, sa svojim inovativnim oduševljenjem i snagom argumenata, zadržava svoju prepoznatljivu sposobnost da teologiju i život usmjeri k dolasku Boga u njegovom eshatološkom kraljevstvu. F. Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994. J. Moltmann, The Coming of God, SCM Press, London 1996., poglavlje III, §§3–5, 8–9. O ovome vidi R. Bauckham (ur.), God Will Be All in All: The Eschatology of Jürgen Moltmann, T&T Clark, Edinburgh 1999.; Fortress, Minneapolis 2002.
U prvom ulomku sam postavio pitanje je li istinska teološka bit ove knjige uzeta sa svom ozbiljnošću od onih koji su na bilo koji način njome bili nadahnuti ili su bili pod njezinim utjecajem. Neki su je, čini se, čitali kao teološki komentar optimističkog progresivizma modernoga doba. To je, kako smo već primijetili, potpuno pogrešno iščitavanje. Moltmannova teologija nade, koliko god ohrabruje kršćane da se na svoj način suoče s onima koji u nadi 17 traže mogućnosti promjene u svakoj situaciji, nije utemeljena na Predgovor unutarnjem potencijalu ovog svijeta za ljudski napredak, već na Richarda Bauckhama obećanjima Boga koji nadilazi ovaj svijet, koji je uskrsnuo Isusa iz mrtvih u svojoj krajnjoj materijalnoj solidarnosti s ovim stvorenim svijetom i koji će sve učiniti novim kada dođe na kraju k svojemu stvorenju. Zbog ovog razloga nada, o kojoj Moltmann piše, može preživjeti naslijeđe modernog optimizma i izazov posmoderne tendencije da pobjegne iz beznađa u ograničenje vremena na sadašnjost. Richard Bauckham Professor of New Testament Studies i Bishop Wardlaw Professor University of St Andrews Prosinac 2001.
PREDGOVOR AUTORA
Ova je knjiga našla svoj put po svijetu. Prevedena je na osam jezika 19 i uvijek se iznova objavljuje. O Teologiji nade raspravljalo se u Predgovor brojnim teologijskim i neteologijskim, kršćanskim i nekršćanskim autora časopisima. Njezin je doprinos u tome što je pokušala usmjeriti teologijski posao prema povijesti Boga nade. Zahvaljujući njoj, praktični angažman brojnih kršćana u najrazličitijim zemljama okrenuo se budućnosti. Otad se ‘nada’ više ne smatra mladenačkom ludošću, ne ocrnjuje kao puko ‘zanesenjaštvo’ niti spominje samo kao jedna od triju kršćanskih kreposti. Nada u Božju budućnost za cijeli, smrtno ugroženi svijet danas se ponovno smatra životnom snagom kršćanske egzistencije i zajednice. Zato se za nju zanima i kršćanska teologija, vodeći se njome u svojoj spoznaji. Živimo od nade i umiremo zbog razočaranja. Zato je kršćanska vjera neizbježno izazvana na ‘odgovornost nade’. Tko ponovno izdaje knjigu staru trinaest godina, pita se poistovjećuje li se još uvijek s njom. Naravno, način na koji sam teologijski pojmio nadu u ovoj knjizi uvjetovalo je vrijeme u kojemu je nastala, kao i mnogi izvanjski i nutarnji, osobni čimbenici. Zato zaslužuje kritiku, i samo putem stvarne i sudjelujuće kritike bit će moguće o njemu suditi. No horizont nade koji putuje s nama privodeći nam Božju budućnost uvijek prekoračuje uvjete našega vremena i prilika. Samo taj horizont predstavlja istinski kriterij granica naše spoznaje i oblikovinâ. Poistovjećujem se s tom knjigom u smislu staroga slogana: Dum spiro – spero! Prigodom novoga izdanja neke knjige, pitamo se također u kojem pravcu treba dalje ići nakon nje. S radošću i odobravanjem – naravno, uz kritički odmak – primijetio sam u posljednjih deset godina da su drugi na originalan način recipirali motive Teologije nade te su ovi, u vlastitoj situaciji, dobili
20 Predgovor autora
samostalni (ob)lik. Pritom mislim na razvoj političke teologije u Europi, kao i na nezaboravni kršćansko-marksistički dijalog, iz kojega je proistekao pokret kršćana za socijalizam. Mislim na crnačku teologiju nade i oslobođenja u SAD-u te na latinoameričku teologiju oslobođenja naroda. Mislim i na feminističku teologiju slobode. Osloboditi potlačene – to je uistinu iskustvo i zadaća onih koji se nadaju! Želim ukazati i na pokret Zajednice-Crkve, pokret temeljnih zajednica i pokret narodnih zajednica. Tko propituje crkveni oblik nade, treba se ravnati prema tome! Naposljetku, Teologija nade potaknula me na intenzivno bavljenje trojstvenim pojmom Boga, u čijem su središtu patnja i strast raspetoga Krista. U kontekstu tih pokreta želio bih, s novim izdanjem ove knjige, ukazati na nešto povrh nje same. Moj vlastiti put urodio je ‘Kritikom političke religije’ (’Kritik der politischen Religion’, 1970.) i ‘Teologijom igre’ (’Theologie des Spiels’, 1971.), zatim knjigama Raspeti Bog (1972.) i Crkva u snazi Duha (Die Kirche in Kraft des Geistes, 1975.). Te knjige pripadaju Teologiji nade kao njezin nastavak i nadopuna. Glede toga daljnjeg rada, također vrijedi ona: Dum spiro spero! Ovo izdanje Teologije nade posvećeno je prijateljima koji su se, uime nade, suprotstavili tlačenju i kukavičluku u vlastitim zemljama te zato pate u zatvorima. U njihovu se predanju krije istinsko sjeme budućnosti. Tübingen, 8. lipnja 1977. Jürgen Moltmann
UVOD M EDITACI J A O NADI 1. Koji je logos kršćanske eshatologije? Eshatologiju se dugo nazivalo ‘naukom o posljednjim stvarima’ 21 odnosno ‘naukom o posljednjemu’. Pod posljednjim stvarima uvod mislilo se na događaje koji će jednom, na kraju vremena, zadesiti omeditacija nadi svijet, povijest i ljude. Tomu je pripadao ponovni Kristov dolazak 1. Koji je logos kršćanske u univerzalnoj slavi, sud i ozbiljenje kraljevstva, sveopće uskrsnuće eshatologije? mrtvih i novo stvaranje svega. Ti su događaji trebali iz onostranoga povijesti prodrijeti u ovostranost, dok je povijest, u kojoj se sve događa i kreće, trebala biti privedena kraju. No, kako su ti događaji odgođeni do ‘Sudnjega dana’, izgubili su svoje uputno, usmjerujuće i kritičko značenje za sve one dane koji, unutar povijesti, imaju biti provedeni ovdje, s ovu stranu kraja. Stoga su ta učenja o kraju predstavljala tek osebujan, jalov ostatak na kraju kršćanske dogmatike, kao kakav neobvezatni, apokrifno nebitni dodatak. Ona nisu imala nikakve veze s učenjima o Kristovu križu, uskrsnuću, uzašašću i slavi, niti su iz njih nužno proizlazila. Bila su od njih toliko daleko koliko i propovijedi o Uskrsu na Dan mrtvih. Kako je kršćanstvo postalo sljednicom rimske državne religije te su njegovi zahtjevi grubo iznevjereni, to je eshatologija, zajedno sa svojim mobilizirajućim, revolucionirajućim utjecajem na povijest koju sada treba živjeti, prepuštena entuzijastičnim sektama i revolucionarnim skupinama. Kako je kršćanska vjera izopćila iz svojega života nadu u budućnost, kojom se ta vjera vodi, a budućnost premjestila u onostranost odnosno vječnost, dok su biblijska svjedočanstva koja ta vjera tradira zadržala rubno značenje mesijanske nade za svijet, nada se u neku ruku iselila iz Crkve te se, u ovom ili onom iskrivljenom obliku, često okretala protiv nje. No eshatologija je zapravo nauk o kršćanskoj nadi, koja obuhvaća i ono čemu se nadamo i samo nadanje koje je time potaknuto. Kršćanstvo je u potpunosti, a ne tek dodatno, eshatologija, nada,
346 V. ZAJEDNICA IZLASKA 6. Poziv kršćanâ u društvu
u njima zavladala pravednost, humanost, mir i međusobno priznanje ljudskog dostojanstva i slobode. Zato ih ne valja shvaćati kao ‘rasterećenja’ (A. Gehlen) ni kao otpadništvo u otuđenje odnosno kao ukočenost života, već kao putove i povijesne forme predanja, dakle kao razvoje i procese otvorene Božjoj budućnosti. Stvaralačka nada historizira te prilike te se zato opire njihovim imanentnim stabilizacijskim tendencijama, posebice ‘dobrohotnoj neupitnosti’ života u njima. Vjera se može očitovati u boli ljubavi, može samu sebe pretvoriti u ‘stvar’ i prihvatiti sluganski oblik zato što je nosi izvjesnost nade u uskrsnuće od smrti. Za ljubav ona uvijek potrebuje nadu i izvjesnost budućnosti, jer ljubav gleda na još neiskorištene mogućnosti drugog čovjeka, te mu zato priznaje slobodu i jamči budućnost priznavajući njegove mogućnosti. U priznavanju i prihvaćanju ljudskog dostojanstva koje će čovjek poštivati u uskrsnuću mrtvih, stvaralačka ljubav nalazi sveobuhvatnu budućnost i živi usmjerena prema njoj. S tom nadom u Božju budućnost, ovaj se svijet u svjetlu vjere oslobađa svih kušnji samootkupljenja odnosno samoproizvodnje putem rada, postajući otvoren za ljubavlju i služenjem ispunjeno predanje u korist humanizacije prilika i ozbiljenja pravde u svjetlu kraljevstva Božjega koje dolazi. No to znači da nada u uskrsnuće mora pružiti novo shvaćanje svijeta. On nije nebo samoozbiljenja, kako ga je nazivao idealizam, niti pakao samootuđenja, kako ga je nazivala romantičarska i egzistencijalistička beletristika. Svijet još nije dovršen, već se poima kao ono što se nalazi u povijesti. On je zato svijet mogućega, u kojemu se može služiti obećanoj istini, pravednosti i miru. To je vrijeme dijaspore, sjetve nade, predanosti i žrtve, jer to vrijeme stoji unutar horizonta nove budućnosti. To omogućuje predanje u ovom svijetu, svagdanju ljubav u nadi, te ono postaje ljudskim unutar horizonta očekivanja koji transcendira taj svijet. Nadmenost samoozbiljenja i jad samootuđenja u jednakoj mjeri izviru iz beznađa u svijetu lišenom horizonta. Zadaća je kršćanske zajednice da svijetu otvori horizont budućnosti raspetoga Krista.
B i o g r a f i j a i i zb o r i z b i b l i o g r a f i j e J ü r g e na M o lt m a n na biografija jürgena moltmanna Jürgen Moltmann je rođen 1926. u Hamburgu. 1945. godine saveznička ga je vojska zarobila u Kleveu i odvela ga je u radni logor kao ratnog zarobljenika u Belgiju i Škotsku, te konačno u Norton kamp blizu Nottinghama u Engleskoj. U tom je kampu 1947. započeo studij teologije. Nakon povratka u Njemačku, 1948. ponovno započinje studij teologije na Sveučilištu u Göttingenu. Po završetku studija 1953. vrši službu evangeličkog pastora u Bremen-Wasserhorstu. Pastoralnim se djelovanjem bavio do 1957., kada habilitira u Göttingenu, a 1958. pozvan je za profesora teologije u Wuppertalu gdje je predavao zajedno s Wolfhartom Pannenbergom. 1963. godine postaje profesorom na Sveučilištu u Bonnu gdje intenzivno surađuje s filozofom Ernstom Blochom. Nakon smrti svojega mentora Otta Webera 1966. godine, nadao se povratku u Göttingen, no novozavjetničar Ernst Käsemann ga nagovara da preuzme katedru na Sveučilištu u Tübingenu, gdje počinje predavati 1967. godine. Na tom sveučilištu ostaje sve do svojeg umirovljenja 1994. godine.
347 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
izbor iz bibliografije jürgena moltmanna a) Objavljena djela Jürgena Moltmanna
348 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
Prädestination und Heilsgeschichte bei Moyse Amyraut, doktorska disertacija, Götttingen, 1952. Christoph Pezel (1539-1604) und der Calvinismus in Bremen, habilitacijska radnja u Göttingenu 1956/1957., Hospitium Ecclesiae. Forschungen zur bremischen Kirchengeschichte, 2, Verlag-Einkehr. Bremen, 1958. Die Gemeinde im Horizont der Herrschaft Christi. Neue Perspektiven in der protestantischen Theologie. Bekennen und Bekenntnis, 5, Neukirchener-Verlag, Neukirchen-Moers, 1959. Herrschaft Christi und Soziale Wirklichkeit nach Dietrich Bonhoeffer. Theologische Existenz heute, N. F., 71, Kaiser, München, 1959. Die Bibel – Gotteswort oder Menschenwort? s Hansom Walterom Wolffom i Rudolfom Bohrenom, Neukirchener-Verlag, Neukirchen Kreis Moers, 1959. Prädestination und Perseveranz: Geschichte und Bedeutung der reformierten Lehre ‘de perserverantia sanctorum’, Beiträge zur Geschichte und Lehre der reformierten Kirche, 12, Neukirchener Verlag, Neukirchen Kreis Moers, 1961. Der verborgene Mensch. Zum Selbverständnis des modernen Menschen, Das Gespräch, 35, Jugenddienst-Verlag, Wuppertal-Barmen, 1961. Das Reich Gottes und die Treue zur Erde, Das Gespräch, 49, Jugenddienst-Verlag, Wuppertal-Barmen, 1963. Die Theologie in der Welt der modernen Wissenschaften, Regensburg, 1963. Gottesbeweise und Gegenbeweise, Das Gespräch, 46, Jugenddienst-Verlag, Wuppertal-Barmen, 1964. Theologie der Hoffnung. Untersuchungen zur Begründung und zu den Konzequenzen einer christlicher Eschatologie, Beiträge zur Evangelischen Theologie, 38, Kaiser-Taschenbücher, 155, Kaiser, München, 1964. Geschichte – Element der Zukunft: Vorträge an den Hochschultagen 1965 der Evangelischen Studentengemeinde Tübingen, s Richardom Wittramom i Hans-Georgom Gadamerom, Mohr, Tübingen, 1965. Meditation über die Hoffnung, Das Gespräch, 67, Jugenddienst-Verlag, Wuppertal-Barmen, 1967. Perspektiven der Theologie: Gessamelte Aufsätze, Kaiser, München, 1968.
Politische Theologie, Ärztlichen Fortbildungswerkes, Regensburg, 1969. Religion, Revolution and Future, Scribner’ Sons, New York, 1969. Umkehr zur Zukunft, Gütersloher Taschenbücher Siebenstern, 154. München/Hamburg, 1970. Kirche im Prozess der Aufklärung: Aspekte einer neuen ‘politischen Theologie’, s Johannom Baptistom Metzom i Willijem Oelmüllerom, Kaiser, München, Grünewald, Mainz, 1970. Die ersten Freigelassenen der Schöpfung. Versuche über die Freude an der Freiheit und das Wohlgefallen am Spiel, Kaiser Traktate, 2, Kaiser, München, 1971. Mensch. Christliche Antropologie in den Konflikten der Gegenwart, Themen der Theologie, 11, Kreuz-Verlag, Stuttgart, 1971. Siehe, es ist alles neu geworden, 1-11. Dein Wort, Herr, nicht vergeht, 36, Stuttgart, 1971. Versöhnung. Predigt über 2. Kor. 5,17-21, Predigt im Gespräch, 11, Neukirchen, 1971. Die Sprache der Befreiung. Predigten und Besinnungen, Kaiser, München, 1972. Der gekreuzigte Gott: Das Kreuz Christi als Grund und Kritik christlicher Theologie, Kaiser, München, 1972. Leidengeschichte: zwei Meditationen zu Markus 8,31-38, s Johannom Baptistom Metzom, Herder, Freiburg (im Breisgau), Basel, Wien, 1973. Jesus ja, Kirche nein? s Walterom Kasperom, Bezinger, Zürich, Einsiedeln, Köln, 1973. L’espéranze en action. Traduction historique et politique de l’Évangile, Ed. Du Seuil, Paris, 1973. Begegnung mit Polen. Evangelische Kirche und die Herausforderung durch Geschichte und Politik, s M. Stohrom, Kaiser, München, 1974. Religion and political society, Harper and Row, New York, 1974. Das Experiment Hoffnung: Einführungen, Kaiser, München, 1974. Thema Kirche, s Helmutom Hildom i Ottom Semmelrothom, Vandenhoeck und Ruprecht, Göttingen, 1974. Gott kommt und der Mensch wird frei: Reden und Thesen, Kaiser Traktate, 17, Kaiser, München, 1975. Gottes Advent, Jugenddienst-Verlag, Wuppertal, 1975. Kirche in der Kraft des Geistes. Ein Beitrag zur Messchianischen Ekklesiologie. Kaiser, München, 1975.
349 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
350 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
Wer ist der Mensch? ur. Hans Küng, Theologische Meditationen, 36, Benziger, Einsieden/Zürich/Köln, 1975. Im Gespräch mit Ernst Bloch. Eine theologische Wegbegleitung, Kaiser, München, 1976. Gottes Rechts und Menschenrechte. Studien und Empfehlungen des Reformierten Weltbundes, s J. M. Lochmannom, Neukirchener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 1976. Ernst Bloch In memoriam, s J. M. G. Gomel-Herasom, Cuaderos Salamantinos de filosofia, 1977. Neuer Lebensstill: Schritte zur Gemeinde, Kaiser, München, 1977. Zukunft der Schöpfung: Gesammelte Aufsätze, Kaiser, München, 1977. Jüdischer Monotheismus, christliche Trinitätslehre: ein Gespräch, s Pinchasom Lapideom, Kaiser, München, 1979. Gotteserfahrungen: Hoffnung, Angst, Mystik, Kaiser Traktate, 47, Kaiser, München, 1979. Menchenwürde. Recht und Freiheit. Kreuz-Verlag, Stuttgart/Berlin, 1979. Trinität und Reich Gottes. Zur Gotteslehre. Kaiser, München, 1980. Israel und Kirche, ein gemeinsamer Weg? Ein Gespräch, s Pinchasom Lapideom, Kaiser, München, 1980. Ohne Macht mächtig. Predigten, Kaiser, München, 1981. Sulla Trinità, M. D’Auria, Napoli, 1982. Humanity in God, s Elisabeth Moltmann-Wendell, Pilgrim Press, New York, 1983. Bericht über die Situation der Behinderten in der Evangelischen Kirche von Westfalen, Materialen für den Dienst in der Evangelishen Kirche von Westfalen: Reihe B, Gemeindarbeit, 7, Recklinghauser Werkstätten, Bielefeld, 1983. Diakonie im Horizont des Reiches Gottes. Schritte zum Diakonentum aller Gläubigen, Neukirchener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 1984. Politische Theologie – Politische Ethik, Gesellschaft und Theologie. Fundamentaltheologische Studien, 9, Kaiser/Grünewald, München/Mainz, 1984. The Christian-Marxist dialogue in Europe, Occasional papers, 3, Institute of East and West studies, Yonsei University, Seoul, 1985. Gott in der Schöpfung: Ökologische Schöpfungslehre, Gifford Lectures, 1984, Kaiser, München, 1985.
Forty Years after the Stuttgart Confession, Forgivenes and Politics, London, 1987. La croce di Cristo: il dolore dell’Amore di Dio, Rosetum, Milano, 1988. God Means Freedom. Five Lectures in East Asia, Nairobi (Kenya), 1988. Was ist heute Theologie? Zwei Beiträge zu ihrer Vergegenwärtigung. Quaestiones disputatae, 114, Herder, Freiburg im Briesgau, 1988. Das Leben der Christen in den Widersprüchen der modernen Gesellschaft und Predigt über Jesaja 9,1-6, Sexauer Gemeindepreis für Theologie, 7, Evangelische Kirchengemeinde, Sexau 1988. Mystik und Politik (Festschrift für J. B. Metz), s E. Schilebeeckxom, Grünewald, Mainz, 1988. Was geht uns Maria an? s E. Wendel-Moltmann i H. Küngom, Kaiser, Gütersloh, 1988. Love: The Foundation of Hope, Harper, San Francisco, 1988. Der Weg Jesu Christi: Christologie im messianischen Dimensionen, Systematische Beiträge zur Theologie, 3, Kaiser, München, 1989. Political theology and the ethics of peace from a European perspective, Theological trends: Circle of theological study in Nazarene Theological Seminary, 9, Nazarene Theological Seminary, Tokyo, 1989. There is enough for everyone: A sermon given at Ryerson United Church, Vancouver, February 26, 1989, Vancouver School of Theology Occasional Paper, 2, Vancouver School of Theology, Vancouver, 1989. Gerechtigkeit schafft Zukunft: Friedenspolitik und Schöpfungsethik in einer bedrohten Welt, Forum politische Theologie; Gesellschaft und Theologie, 9, Kaiser, München, 1989. Das Geist des Lebens: Eine ganzheitliche Pneumatologie, München, Kaiser, 1991. Als Frau und Mann von Gott reden, s Elisabeth MoltmannWendell, Kaiser, München, 1991. In der Geschichte der dreieinigen Gottes: Beiträge zur trinitarischen Theologie, Kaiser, München, 1991. Wer ist Christus für uns heute? Kaiser-Taschenbücher, 129, Gütersloh Kaiser, München, 1994. Die Flügel nicht stutzen: Warum wir Utopien brauchen, Patmos-Verlag, Düsseldorf, 1994. Faith and the future: essays on theology, solidarity, and modernity, s Johannom Baptistom Metzom, Maryknoll, Orbis Books, New York, 1995. Das Kommen Gottes: Christliche Eschatologie, Kaiser, München, 1995.
351 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
352 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
Theology and the experience of the Holy Spirit, Keene Lectures, 1994. Chelmsford Cathedral, London, 1995. Die Quelle des Lebens: der Heilige Geist und die Theologie des Lebens, Kaiser-Taschenbücher, 150, Kaiser, Gütersloh, 1997. Gott im Projekt der modernen Welt: Beiträge zur öffentlichen Relevanz der Theologie, Kaiser/Gütersloher, Gütersloh, 1997. A passion for God’s reign: theology, christian learning, and the christian self, s Nicholasom Wolterstorffom i Ellen T. Charry, Eerdmans, Grand Rapids, Michigan, 1998. Is there life after death? Père Marquette Lectures in Theology, Marquette University, Milwaukee, WI, 1998. Erfahrungen theologischen Denkens: Wege und Formen christlicher Theologie, Chr. Kaiser/Gütersloher, Gütersloh, 1999. Wo ist Gott? Gottesräume, Lebensräume, Neukirchener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 2002. Wissenschaft und Weisheit. Zum Gespräch zwischen Naturwissenschaft und Theologie, Gütersloher Verlagshaus, Gütersloh, Kaiser, 2002.
b) Izbor djela o teologiji Jürgena Moltmanna bauckham, richard (ur.), God will be all in all: The eschatology of Jürgen Moltmann, T&T Clark, Edinburgh, 1999. bauckham, richard, Moltmann: Messianic theology in the making, Marshall Pickering, Basingstoke, 1987. bauckham, richard, The theology of Jürgen Moltmann, T&T Clark, Edinburgh, 1995. deuser, h., martin, g. m., stock, k, welker, m. (ur.), Gottes Zukunft – Zukunft der Welt: Festschrift für Jürgen Moltmann zum 60. Geburtstag, Kaiser, München, 1986. carmen crieg (ur.), Die Theologie auf dem Weg in das dritte Jahrtausend (Festschrift für Jürgen Moltmann zum 70. Geburtstag), Gütersloher Verlaghaus, Gütersloh, 1996. gibellini, rosino, La Teologia di Jürgen Moltmann, Giornale di teologia, 89, Querniana, Brescia, 1975.
dröge, markus, Kirche in der Vielfalt des Geistes: Die christologische und pneumatologische Begründung der Kirche bei Jürgen Moltmann, Neukirchener theologische Dissertationen und Habilitationen, 28, Neukirchener-Verlag, Neukirchen-Vluyn, 2000. goudineau, hubert, Trinité et théologie de la passion divine chez Jürgen Moltmann, doktorska disertacija, Strassbourg, 1997. kelly, john graham, Gotteslehre und Israellehre in the theology of Jürgen Moltmann, doktorska disertacija, Department of biblical studies, University of Sheffield, 1995. kirsch, e., Hermeneutik der Verheißung bei Johann Baptist Metz und Jürgen Moltmann, Erfurt, 1972. leitner, s., Das Leid des Menschen. Aspekte zu einer Ethik des Pathischen auf der Grundlage der Theologie Jürgen Moltmanns, unter besonderer Berücksichtigung seiner Kreuzestheologie, doktorska disertacija, Innsbruck, 1987. maitland-cullen, patrick stuart, The theodicy problem in the theology of Jürgen Moltmann, doktorska disertacija, University of Edinburgh, 1990. marsch, wolf-dieter (ur.), Diskussion über die ‘Theologie der Hoffnung’ von Jürgen Moltmann, Kaiser, München, 1967. mcdougall, joy ann, The pilgrimage of love: The trinitarian theology of Jürgen Moltmann, doktorska disertacija, University of Chicago, 1998. meeks, m. douglas, Origins of the theology of hope, Fortress, Philadelphia, PA, 1974. meier, f., Antizipation-Widerspruch-Gehorsam. Theologie der Hoffnung, Rim, 1972. meyendorff, john, ‘Reply to Jürgen Moltmann’s ‘The unity of the triune God’’, St. Vladimir’s Theological Quarterly 28, no. 3 (1984), str. 183-188. morse, christopher l., The logic of promise in Moltmann’s theology, Fortress, Philadelphia, PA, 1979. müller-fahrenholz, geiko, Phantasie für das Reich Gottes. Die Theologie Jürgen Moltmanns. Eine Einführung, Christian Kaiser/Gütersloh Verlag, Gütersloh, 2000. niewiadomski, jósef, Die Zweideutigkeit von Gott und Welt in J. Moltmanns Theologien, Innsbrucker theologische Studien, 9, Tyrolia-Verlag, Innsbruck/Wien/München, 1982.
353 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
354 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna
otto, randall e., The God of hope: The trinitarian vision of Jürgen Moltmann, University Press of America, Lanham, MD, 1991. reiss, w., Die Theologie Jürgen Moltmanns, Innsbruck, 1972. sorc, ćiril, Soočenje z Moltmannovo teologijo upanja: Mesto Moltmannove teologije upanja v moderni teologiji in njen pomen za naš čas, doktorska disertacija, Ljubljana, 1980. spence, brian john, Von Balthasar and Moltmann: Two responses to Hegel on the subject of the incarnation and ‘the death of God’, University of St. Michael’s College, Canada, 1996. volf, miroslav, krieg, carmen i kucharz, thomas (ur.), The future of theology: Essays in honor of Jürgen Moltmann, Eerdmans, Grand Rapids, MI, 1996.
c) Jürgen Moltmann u Hrvatskoj Prijevodi Moltmannovih djela na hrvatski jezik kasper, walter i moltmann, jürgen, ‘Krist da - Crkva ne?’ Teološke meditacije, br. 4, Družba katoličkog apostolata, Zagreb, 1980. moltmann, jürgen, Revolucija, religija i budućnost: njemačke reakcije, u Odjek, 13-14 (1989), str. 9-10. moltmann, jürgen , Najprije kraljevstvo Božje, Crkva u svijetu, 25 (1990), 3 ; str. 219-230. moltmann, jürgen, ‘Tko je čovjek?’ Teološke meditacije, br. 13, Družba katoličkog apostolata, Zagreb, 1982. moltmann, jürgen, Dogmatski prijedlozi u svrhu rješenja spora o Filioque, u Ekumensko vijeće crkava, Teologija o Duhu Svetome u dijalogu Istoka i Zapada, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998, str. 252-267.
Izbor studija hrvatskih autora o Moltmannu dogan, nikola, Današnja teologija između nade i beznađa, Riječki teološki časopis, 5 (1997) 1, str. 85-101. dogan, nikola, Theologie der Offenbarung. Eine fundamental-
theologische Untersuchung zum Begriff der Offenbarung in der Theologie Jürgen Moltmanns, Pontificia Universitas Gregoriana, 1980. karlić, ivan, Il Gesù della storia nella Teologia di Jürgen Moltmann, Seraphicum, Roma, 1996. mateljan, ante, Il Pensiero Soteriologico Nel Prima Ciclo Teologico Di Jürgen Moltmann, Pontificia Universitas Gregoriana, 1991. mateljan, ante, Soteriološka misao Jürgena Moltmanna, Crkva u svijetu, 26 (1991), 4(112), str. 230-251. matić, marko, Jürgen Moltmanns Theologie in Auseinandersetzung mit Ernst Bloch, Lang, Frankfurt am Main, 1983. ‘Razgovor s Miroslavom Volfom’, Izvori 3 (1982). škvorčević, antun, Ecclesiologia eshatologico-messianica di Jürgen Moltmann, Pontificia Universitas Gregoriana, Rim, 1982. volf, miroslav, ‘After Moltmann: Reflections on the future of eschatology’, u God will be all in all: The eschatology of Jürgen Moltmann, str. 233-257, ur. Richard Bauckham, T&T Clark, Edinburgh, 1999. volf, miroslav, carmen krieg, thomas kuscharz (ur.), The future of theology: Essays in honor of Jürgen Moltmann, Eerdmans, Grand Rapids, MI, 1996.
355 Biografija i izbor iz bibliografije Jürgena Moltmanna