K ar l R a h n e r
T e m e lj i k r š ćan s k e vj e re : uvo d u p ojam k r š ćan s tva S njemačkoga preveo i pogovor napisao Željko Pavić
P RE G LE D S A D R Ž A J A
bi bl iotek a ecu m en ic a Izdavač e x l i br is, Rijeka, 2007. Za izdavača ž elj ko m eđi mor ec Naslov izvornika KARL RAHNER Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums Zehnte Auflage der Sonderausgabe 1984, 2004. © Herder Verlag Freiburg-Basel-Wien. Zehnte Auflage der Sonderausgabe 1984, 2004. Urednik z or a n groz da nov Dizajn da m i r br a l ić Recenzenti Josi p Osl ić , St j epa n Si rov ec Korektura En ton i Šeper ić Prijelom h rvoj e ž i včić Tisak gr a fom a r k CI P – Katalogizacija u publikaciji SV EUčI L IšNA K N J I ž N IC A RI J EKA U DK 230.1 RAH N ER, Karl Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva / Karl Rahner; preveo i pogovor napisao Željko Pavić. – Rijeka: Ex libris, 2007. – (Biblioteka Ecumenica; knj. 5) Prijevod djela: Grundkurs des Glaubens: Einfhrung in den Begriff des Christentums. ISBN 978-953-6932-28-3 I. Dogmatska teologija – Studija 111016099 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i Goethe Internationes
Nužne prevoditeljske napomene, 9 Predgovor, 13 Kratice, 19 Uvod, 21 1. Prethodna opća razmišljanja, 21 2. Prethodna znanstveno-teorijske primjedbe, 23 3. O nekim temeljnim spoznajno-teorijskim problemima, 36 Prvi tijek: Slušatelj poruke, 47 1. Križanje filozofije i teologije, 47 2. Čovjek kao osoba i kao subjekt, 49 3. Čovjek kao biće transcendencije, 56 4. Čovjek kao biće odgovornosti i slobode, 61 5. Osobno pitanje o opstojanju kao pitanje o spasenju, 66 6. Čovjek kao raspoloživ, 69 Drugi tijek: Čovjek pred apsolutnom tajnom, 71 1. Meditacija o riječi ‘Bog’, 71 2. Spoznaja Boga, 80 3. Bog kao osoba, 102 4. Odnos čovjeka prema njegovom transcendentnom temelju: stvorenost, 107 5. Mogućnost susretanja Boga u svijetu, 115 Treći tijek: Čovjek kao biće radikalne ugroženosti krivnjom, 127 1. Tema i njezine teškoće, 127 2. Čovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost, 131 3. Mogućnost odluke protiv Boga, 136 4. ‘Istočni grijeh’, 147
Pr egl ed sa dr ž aja
Pr egl ed sa dr ž aja
Četvrti tijek: Čovjek kao događaj slobodnog, praštajućeg sebepriopćenja Boga, 159 1. Prethodne primjedbe, 159 2. Što podrazumijeva ‘sebepriopćenje Boga’?, 160 3. Ponuda sebepriopćenja kao ‘nadnaravni egzistencijal’, 171 4. K razumijevanju nauka o Trojstvu, 180 Peti tijek: Povijest spasenja i objave, 185 1. Prethodna razmišljanja o problemu, 185 2. Povijesno posredovanje transcendentalnosti i transcendencije, 187 3. Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću, 190 4. O odnosu opće transcendentalne i kategorijalnoposebne povijesti objave, 202 5. O strukturi faktične povijesti objave, 212 6. Sažeto o pojmu objave, 221 Šesti tijek: Isus Krist, 229 1. Kristologija unutar evolutivnog svjetonazora, 231 2. K fenomenologiji našeg odnosa prema Isusu Kristu, 259 3. Transcendentalna kristologija, 263 4. Što znači ‘postanak Boga čovjekom’?, 269 5. K (teologijski razumljenoj) povijesti života i smrti preduskršnjeg Isusa, 289 6. Teologija Isusove smrti i uskrsnuća, 331 7. Sadržaj, trajno važenje i granice klasične kristologije i sote-riologije, 354 8. K pitanju o novim postavkama ortodoksne kristologije, 364 9. Osobni odnos kršćanina prema Isusu Kristu, 378 10. Isus Krist u nekršćanskim religijama, 385 Sedmi tijek: Kršćanstvo kao Crkva, 397 1. Uvod, 397 2. Crkva kao zaklada Isusa Krista, 401
3. Crkva u Novom zavjetu, 412 4. Načelno o crkvenom karakteru kršćanstva, 420 5. O neizravnoj metodi legitimacije katoličke Crkve kao Kristove Crkve, 424 6. Pismo kao crkvena knjiga, 451 8. O crkvenom učiteljstvu, 461 9. Kršćanin u životu Crkve, 473 Osmi tijek: Primjedbe o kršćanskome životu, 489 1. Opće karakteristike kršćanskog života, 489 2. Sakramentalni život, 499 Deveti tijek: Eshatologija, 521 1. Neke pretpostavke za razumijevanje eshatologije, 521 2. Eshatologija kao individualna, 525 3. Eshatologija kao kolektivna, 536 Mali epilog: Kratke formule vjere, 541 Željko Pavić: Pogovor, 555 Kratka kronologija Rahnerovog života, 615 Bibliografija Karla Rahnera, 616 a) Objavljena djela Karla Rahnera, 617 b) Karl Rahner u Hrvatskoj, 620 Prijevodi Rahnerovih djela na hrvatski jezik, 620 Izbor studija o Rahneru na hrvatskom jeziku, 622 Iscrpno kazalo sadržaja, 625
Pr egl ed sa dr ž aja
N U Ž NE P RE V O D I T EL J S K E NA P O M ENE
Rahnerova knjiga Uvod u kršćanstvo, koja se ovdje javnosti predaje u višestrukoj prevoditeljskoj, nužnoj ‘falsifikaciji’, opterećena je prije svega tim prevoditeljskim, budući da sam prevoditelj ne posjeduje nikakvu, Rahnera dostojnu teologijsku naobrazbu. Možda jest ili bi bilo bolje da su to učinili oni koji su sjedili u njegovu seminaru! No to nije nikakva isprika za jezično-očevidne, filozofijski nedokučive ili teologijski nedomišljene propuste i promašaje u ovom prevoditeljskom iskazu. Ti se vlastiti prevoditeljski ‘promašaji’ uvijek iznova kreću u onom području, u kojemu filozofijsko nazivlje ni na koji način ne smije izvršiti nasilje nad teologijskim ili bilo kojim drugim nazivljem. Rahner me je tijekom prevođenja njegove knjige natjerao da još jednom promislim – i budem krajnje kritičan prema nekim terminima koji su ustaljeni u našoj teologijskoj praksi. Pod tim prije svega mislim na riječ ‘Wirklichkeit’, ‘ενεργεια’ ili ‘actualitas’ koja se redovito prevodi kao ‘stvarnost’: kada se govori o ‘božanskoj’ ‘duhovnoj’ ili ‘transcendentnoj’ stvarnosti, tada se potpuno zanemaruje da riječ ‘stvarnost’ sugerira potpuni predmetni odnos prema transcendentnom, što se – koliko u teologiji toliko i u filozofiji – mora radikalno izbjegavati. U ovome prijevodu suprotstavio sam se tom ‘stvarskom’ razumijevanju transcendentnog kako bih u kritičkom smislu pokazao da Bog nije (upravo u Rahnerovu smislu) nikakva ‘raspoloživa stvarnost’, već ona ενεργεια (zbiljnost) koja ukida ne samo svaki predmetni odnos prema biću i bližnjem, nego i prema Bogu samome. Stoga bi se, po mojemu sudu, teolozi trebali uvijek iznova – koliko u propovijedi toliko i na učilištima – kloniti govora o ‘stvarnosti’ transcendentne zbiljnosti. ***
Nužne prevoditeljske napomene
10 Nužne prevoditeljske napomene
Ovo Rahnerovo, doista monumentalno djelo, doslovce glasi: Temeljni tečaj vjere. Uvod u pojam kršćanstva. No urednik biblioteke ‘Ecumenica’ u izdavačkoj kući Ex Libris, gospodin Zoran Grozdanov, malčice je, poradi razumljivosti, izmijenio naslov koji na naslovnici sada glasi: Temelji kršćanske vjere. Uvod u pojam kršćanstva. Međutim, već u uvodnom dijelu vidjet će se da Rahner slogan ‘temeljni tečaj vjere’ preuzima iz dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, točnije iz Dekreta o odgoju i obrazovanju svećenika (Optatam totius), u kojemu se izrijekom kaže: ‘Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanja saopćio pitomcima, crkvene studije treba započeti Uvodnim tečajem koji će trajati određeno vrijeme’ (OT 14). Čitajući i prevodeći Rahnera i prije, a posebice sada, činilo mi se, a i sada mi se čini da upravo u tom smislu ovo Rahnerovo djelo nije ništa drugo nego daljnja razradba dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, u čijemu je sastavljanju i sam sudjelovao. Tijekom prevođenja tog Rahnerovog djela, koje bih rado s njegovim brojnim tumačiteljima označio i kao ono što se zove summa svih njegovih teologijskih i filozofijskih nastojanja, ali opet u duhu Drugoga vatikanskog sabora, čuo sam jednu, za prevoditelja ovog gotovo neprevodivog djela, vrlo rasterećujuću i oslobađajaću šalu. Naime, priča se da je stariji brat Karla Rahnera, Hugo Rahner, istaknuti tumačitelj otačke teologije na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku, jednom za spise svojega brata kazao: ‘Karlovi bi se spisi prvo trebali prevesti na njemački, pa tek onda na ostale jezike, jer on je nerazumljiv i na njemačkom’. Tijekom prevođenja, to mi je uvijek prolazilo kroz glavu i čini mi se da sam napokon shvatio barem dva razloga za ovu izjavu Huga Rahnera: Prvi, jezični razlog, u stvari navlastito pripada životopisu Karla Rahnera. Kao student i profesor u Innsbrucku, Valkenburgu, Freiburgu i. Br., Münsteru, Münchenu itd. on je – na meni do sada neviđeni način – u svojim rečeničnim konstrukcijama, ne u nazivlju – zadržao sve lokalizme, pritom se čvrsto držeći načela ‘dicta clara et distincte’, pri čemu onda neupućen prevoditelj, a posebice čitatelj – čak i u njemačkom jeziku – ostaje ne na raskrižju, nego na
bespuću između Innsbrucka, Valkenburga, Münstera itd. – Možda i to spada u Rahnerovo jezično poimanje teologijske slobode. Drugi, filozofijski razlog, jest – ako tako smijem kazati – Rahnerovo izravno podmetanje filozofije teologije i obratno, odnosno ne samo njihovoga nazivlja, već prije svega njihovoga, povijesno međusobno posredovanog misaonog dobra, što teologijski zainteresiranog i filozofijski neobaviještenog čitatelja može potpuno zavesti na krivi trag. Tvrdim, naime, da Rahner u ovom djelu u mnoštvu slučajeva izravno rabi i preuzima terminologiju Martina Heideggera, kod kojega je studirao u Freiburgu i. Br. i na temelju toga napisao svoje djelo Geist in Welt, što također izravno, bez pozivanja na izvor, koristi u svojim teologijskim refleksijama. Još više zastrašuje njegovo, čak i iz motrišta njegovog učitelja Josepha Maréchala začudno preuzimanje Kantovog, Hegelovog i posebice neokantovskog filozofijskog nazivlja – i to stoga što ono često dobiva svoju ortodoksno tomističku reinterpretaciju, tako da filozofijski neobaviješten čitatelj može ostati vrlo zbunjen, budući da Rahner – u tomu mu je po mojemu sudu jedino sličan Friedrich Nietzsche – uopće ne referira na izvor koji je uvijek prisutan! Dakle, za razumijevanje ove knjige potrebna je temeljita filozofijska, teologijska, jezična i kulturno-povijesna naobrazba kako bi se uopće razumjelo što Rahner s filozofima i filozofijskim nazivljem čini teologiji, s jedne strane, i kako bi se ušlo u trag tomu što Rahner, s druge strane, upravo u svojoj teologijskoj refleksiji čini filozofiji i temeljnom filozofijskom nazivlju, tj. zbog čega ga u potpunosti podvodi pod svoj ‘teologijski interes’. Kada se, jezično-prevodilački, u jednoj njemačkoj riječi kao što je ‘Dasein’ (Rahner poput Heideggera istumačujući piše i ‘Dasein’) susretnu Toma, Kant, Maréchal, Heidegger i Gadamer – i to u izričito teologijskoj namjeri – tada čak ni najdobrohotniji niti najkompetetniji prevoditelj ne može donijeti konačnu odluku: ta riječ kao po Rahneru situacijski uvjetovana, upravo kod Rahnera – teologijski – teži tomističkom ukidanju onog ‘Da’ (‘Tu’) u korist (vječnoga) ‘bitka’ (‘Sein’), čime se neutralizira ne samo svako filozofijsko razumijevanje ‘tu-bitka’ (Heidegger), ‘opstanka’ (Jaspers) ili ‘opstojanja’ (Kant), nego se istodobno isključivo sugerira njegova
11 Nužne prevoditeljske napomene
12 Nužne prevoditeljske napomene
(vremenska) ništavnost u odnosu na otkupljeni vječni život. Pritom treba imati u vidu da ‘Da-Sein’ (tu-bitak) može biti shvaćen i kao Božje prisuće (parousia), te tako stoji u izravnoj svezi s onim što Rahner podrazumijeva pod ‘Selbstmitteilung Gottes’ koje smo preveli kao ‘sebepriopćenje Boga’ zato što se Bog u ‘tu-bitku’, u Isusu Kristu, priopćuje čovjeku i svijetu kao ‘On sam’, zbog čega bi se ova kovanica mogla prevesti i kao ‘samopriopćenje’ kako bi se naglasilo to ‘sebepriopćenje’ Boga kao njega samoga. Rahner u slučaju Kristove poruke i njegova poslanja također rabi jednu vrlo nezgodnu, vjerojatno iz neokantovstva preuzetu kovanicu ‘Endgültigkeit’. Ona se u običnoj jezičnoj uporabi prevodi kao ‘konačnost’ ili ‘odlučnost’ ali ne u smislu fizikalne konačnosti (Endlichkeit), nego npr. u smislu donesenosti zadnje odluke. No etimologizirajući tu riječ Rahner stalno sugerira da je jedino Kristova poruka jednom za svagda ‘konačno’ (end-) ‘važeća’ (gültig) i nenadmašiva, zbog čega smo je tako uvijek i prevodili. Još je gore kada Rahner npr. kaže: ‘sehr konkrete praktische Bedeutung’ (vrlo konkretno praktično značenje), jer tada zbog navedene tautologije nije jasno, da li se on šali ili svjesno pravi tu tautologiju kako bi naglasio ‘praktično značenje onog konkretnog’, što je po sebi samorazumljivo. Tautologijski pojačavajući smisao rečenog, Rahner uvijek govori ili ‘nun hier’ ili ‘jetzt hier’ (ovdje sada), čime sugerira svoju ostalost u Kantovim formama predočivanja (zornosti) ‘svoje’ vjere i religije, čime samo opet potvrđuje ispravnost Heideggerove tvrdnje da cjelokupna zapadna metafizika, a s njom naravno i kršćanska teologija, počiva na ‘predočavajućem mišljenju’. Isto vrijedi i za riječi ‘ebengerade’ (upravo-upravo) koje uvijek piše jednu za drugom. Tamo gdje sam zbilja imao značajne prevoditeljske teškoće, tu sam ih naznačavao u prevoditeljskim napomenama (NP). Posebice zahvaljujem mojemu prijatelju i nakladniku Željku Međimorcu koji je godinama trpio moje odugovlačenje, skanjivanje i odgađanje dovršetka ovoga prijevoda. Kolega i prijatelj Zoran Grozdanov preuzeo je na sebe harni posao lekture i sravnjivanja s izvornikom! Ž.P.
P RE D G O V O R
Komu se obraća ova knjiga? To je pitanje, na koje ni sam njezin 13 pisac ne može lako naći odgovora. Iz dubine i nepojmljivosti tajne, Pr edg ovor s kojom imamo posla u kršćanstvu, iz nepreglednog mnoštva ljudi, koji nastoje zazvati kršćanstvo, naravno je nemoguće ujedno svim ljudima kazati nešto o pojmu kršćanstva. Uvod u pojam kršćanstva jednome će se činiti možda već ‘odveć uzvišenim’, odveć složenim i odveć apstraktnim, a drugome još uvijek primitivnim. Pisac, koji bi se htio obratiti čitatelju koji je u stanovitoj mjeri obrazovan i koji ne zazire od ‘napora pojma’, upravo se mora nadati da nalazi takove čitatelje kojima ova knjiga nije niti odveć uzvišena niti odveć primitivna. Stoga se razmišljanja koja slijede žele kretati na ‘prvom stupnju refleksije’. U ovom Predgovoru ne treba se jednim suptilnim spoznajno-teorijskim razmišljanjem objasniti što je pod tim mišljeno. Pretpostavka je ovoga pothvata naprosto ova: Na jednoj strani ne treba se naprosto katehetski i u tradicionalnim formulacijama ponavljati to što navješćuje kršćanstvo, nego se ta poruka treba – koliko je to moguće u jednom takvom kratkom pokušaju – iznova razumjeti i dovesti do ‘pojma’; neovisno o svojoj jednokratnosti i neusporedivosti, to se kršćanstvo treba, toliko koliko je moguće, uključiti u horizonte razumijevanja današnjega čovjeka. Pritom se to ne treba činiti tako kao da neki kršćanin već prije takvih razmišljanja ne bi znao što kršćanstvo jest. Ali ni u sebi samoj već bezostatno umirena vjera ne treba jednostavno pripovijedati samo ono što se kaže u svakom katekizmu tradicionalne vrste. Takva se namjera ne može ozbiljiti bez razmjerno mukotrpnih razmišljanja niti bez rada pojma. Na drugoj strani se, također, takav prvi uvod ne može poduzeti toga da slijedi sva razmišljanja, pitanja i aporije, koja ‘po sebi’ pripadaju u teoriju
14 Pr ed g ovor
znanosti, filozofiju jezika, sociologiju religije, povijest religije, fenomenologiju religije, filozofiju religije, fundamentalnu teologiju, egzegezu, biblijsku teologiju i naposljetku u sustavnu teologiju. To je nemoguće za jednu ovakvu knjigu i općenito za današnjega teologa-pojedinca te naposljetku, a i prije svega, čitatelja za kojim ova knjiga traga. Takav bi se čitatelj mogao onda samo uputiti natrag na katekizam Crkve sa zahtjevom da naprosto treba vjerovati u to što se tamo naučava te da tako spasi svoju dušu. Stoga ova knjiga polazi od uvjerenja i samom sobom nastoji učvrstiti to uvjerenje da između proste vjere u katekizam, s jedne, i prolaska kroz sve spomenute – i mnoge druge – znanosti, s druge strane, ipak postoji opravdanost kršćanske vjere u intelektualnom poštenju: upravo na razini koju smo nazvali ‘prvi stupanj refleksije’. Takova mogućnost mora postojati zato što i znanstveni teolog-strukovnjak može biti kompetentan barem u jednoj ili drugoj disciplini, ali ne u svim disciplinama, koje bi ‘po sebi’ bile nužne za jedan viši, drugi ili naredni stupanj refleksije, kada bi on svoju teologiju morao na izričit i znanstveno adekvatan način konfrontirati sa svim pitanjima i zadaćama tih disciplina. Ni inače zapravo čovjek ne doživljava cjelinu svoje egzistencije i široke pojedinačne dimenzije na temelju refleksivnoga bavljenja svim današnjim znanostima, no ipak može i mora zbog te cjeline svoje egzistencije na neizravan i sumarni način snositi odgovornost pred svojom intelektualnom savješću. Polazeći od tih uvida ova knjiga namjerava na ‘prvom stupnju refleksije’ iskazati cjelinu kršćanstva i pošteno preuzeti odgovornost za njega. Sam čitatelj mora odlučiti, je li taj cilj postignut, pri čemu se on dakako sam također uvijek iznova mora samokritički pitati, ne leži li pravi uzrok neuspjeha ove zadaće u njemu samome, što svakako nije unaprijed nezamislivo. Naravno da se ‘predznanstvenim’ može označiti pokušaj da se krećemo na prvom stupnju refleksije i da tako proizvoljno tematiziramo i legitimiramo cjelinu kršćanstva. No, onome tko to čini valja postaviti pitanje, da li bi netko još danas mogao o cjelini svoje egzistencije ‘predznanstveno’ razmišljati drugačije nego na ovaj način, je li u jednom takovom poslu
vrlo smisleno – mjereno prema današnjim znanostima kojima ne može ovladati ništa pojedinačno – ponašati se ‘znanstveno’, ne iziskuje li i takovo ‘predznanstveno’ razmišljanje toliko dosljednosti i napora pojma da se to razmišljanje može pouzdati u znanstvenost mnogih pojedinačnih disciplina koje bi ‘po sebi’ bile udarne i prilikom jednog takvog razmišljanja, ali koje unatoč njemu ne bi više bile primjenjive za teologa-pojedinca i kršćanina 15 kada bi se on cjelini kršćanstva pokušao izložiti u jednome dobu, Pr edg ovor u kojemu se sve te pojedinačne znanosti moraju naravno dalje razvijati, ali koje su se zbog svoje složenosti, teškoće i mnoštva svojih metoda kao takva izmanevrirale iz tog područja, u kojemu kršćanin-pojedinac – pa i teolog-pojedinac – najprije moraju kao odgovornost prihvatiti svoje kršćanstvo. Postoji, sasvim opravdano, ‘fahidiotstvo’ pojedinačnih teologijskih disciplina. No ono bi se ovdje trebalo izbjeći. Autor se mnogo godina bavio temom ‘Temeljni tečaj vjere’. Pod naslovom ‘Uvod u pojam kršćanstva’ on je o tomu dva puta predavao za vrijeme svoje profesorske djelatnosti u Münchenu i Münsteru. Polazeći od te knjige nastanka ova knjiga donosi sa sobom više osebujnostî koje joj preradba nije željela oduzeti: Mjereno prema većoj ili manjoj važnosti dotične tematike i u međusobnoj usporedbi, možda pojedinačni odsječci nemaju uvijek njima potreban kvantitativni opseg zato što se u predavanju vrlo teško može postići ‘ideal’. Drugo, kada se polazi od općeg i apstraktnog pitanja, što bi se sve moglo i trebalo obraditi u jednom takvom ‘Uvodu u pojam kršćanstva’, tada se stvarno izvršeni izbor (on je svakako neizbježan) može mnogima činiti unekoliko proizvoljnim. S obzirom na to može nedostajati mnogo toga što se odnosi na spoznajno-teorijsku i znanstveno-teorijsku mogućnost religioznih i teologijskih stavova uopće. Može se steći dojam da su osjetno skraćene važne teme dogmatike – recimo nauk o Trojstvu, teologija križa, nauk o kršćanskome životu i eshatologiji. Može se otkriti da nije razvijen društveno-politički i društveno-kritički aspekt samorazumijevanja kršćanstva. Može se prije svega biti mišljenja da osmi i deveti tijek u najboljem slučaju skiciraju problematiku koja se obrađuje u
njima. S obzirom na takva i slična utvrđivanja granica ove knjige, autor u svoju obranu može samo kazati: svaki autor ima pravo izbora. I on može postaviti protupitanje: kako se može izbjeći jedan takav ili sličan izbor ako se Uvod u kršćanstvo pokušava dati u knjizi od okruglo četiri stotine i pedeset stranica koja je s obzirom na temu naposljetku svakako mala? Takav bi se pokušaj 16 morao unaprijed proglasiti nemogućim ili neostvarivim ako se Pr ed g ovor ne bi mogle prihvatiti neizbježne granice. Sigurno, temi se može udovoljiti bolje nego što se to ovdje čini. Ali i bolje ispunjenje zadaće bi vjerojatno udarilo na granice koje će čitatelj ove knjige – kao i njezin autor – sigurno primijetiti. S obzirom na povijest nastanka knjige i njezin uvodni karakter autor smatra suvišnim dodavati naknadno objašnjavajuće napomene i upute na literaturu. U okviru ovoga rada njemu bi to se činilo kao učeno pravljenje važnim koje mu ne leži. Tako se autor odrekao i upućivanja na vlastite udarne radove, premda je nerijetko imao dojam da je o ovim ili onim pojedinačnim temama drugdje točnije i iscrpnije pisao. Tako su u ovu knjigu – u različito osjetno prerađenoj formi i uvršteni u veću cjelinu – prihvaćeni tekstovi koji su drugdje već bili objavljeni: Prvi odsječak u drugome tijeku (usp. K. Rahner, Gnade als Feiheit, Freiburg i. Br. 1968. [= Herderbücherei 322], str. 11–18) i prije svega veći dijelovi teksta u šestom tijeku, u kristologiji, koji su djelomice prezuzeti iz Schriften zur Theologie (o 1., 4. i 10. odsječku usp. K. Rahner, Schriften zur Theologie, bd. V, Einsiedeln 1962., str. 183–221), Bd. IV, Einsiedeln 1960., str. 137–155, i Bd. XII, Zürich 1975., str. 370–383), a dijelom iz – u međuvremenu rasprodane – Kristologije koju sam objavio skupa s Wilhelmom Thüsingom (K. Rahner/W. Thüsing, Christologie – systematisch und exegetisch, Freiburg i. Br. 1972. [= Quaestiones disputatae 55], posebice str. 18–71). U završnom odsječku knjige također je prerađen već ranije objavljeni članak [usp. Karl Rahner, Schriften zur Theologie, Bd. IX, Einsiedeln 1970., str. 242–256]. Možda će mnogi čitatelji već prilikom prvoga listanja najčešće uočiti: gotovo se nikada ne upućuje na pojedinačna mjesta iz Svetoga pisma kao na potvrdu za ono što je rečeno. Ta činjenica ima
više razloga koji se moraju skupa promatrati. Prije svega, autor ni po koju cijenu ne želi probuditi dojam da je on egzegeta i da u strukovno-znanstvenom smislu djeluje kao takav. On se k tomu nada da je uglavnom i u cjelini na dostatan način primio k znanju tvrdnje i rezultate današnje egzegeze i biblijske teologije koji se moraju pretpostaviti sukladno namjeri i osebujnosti ove knjige. Povrh toga, čitatelj može u lako dostupnoj literaturi strukovno- 17 znanstvene i vulgarizirajuće vrste naći egzegetski materijal koji Pr edg ovor se ovdje mora i smije pretpostaviti ako ova knjiga ne treba ostati bez pristaništa ili izgubiti svoju osebujnost kao Uvod u pojam kršćanstva. Kršćanstvo je sigurno religija koja počiva na sasvim određenim povijesnim događajima. Dužina šestoga tijeka, koji sačinjava gotovo trećinu materijala, zapravo na svoj način svjedoči o tomu da je autor svjestan povijesnosti kršćanstva. A ti se povijesni događaji moraju izdvojiti iz ‘izvorâ’. No kod jednog ozbiljnog Uvoda u pojam kršćanstva smije se i mora pretpostaviti to izvorno i kritičko propitivanje izvorâ. Smijemo se i moramo ograničavati na to da – premda također savjesno u skladu s moćima – ukratko izvješćujemo o onome što je kao materijal za jedno sustavno razmišljanje proisteklo iz tog prvotnog rada na izvorima. Ako bi se ovdje pokušalo više, ne bi ispao nikakav temeljiti egzegetski rad, već samo pseudoznanstvena tvorevina koja ne koristi nikome. Sustavna teologija koja radi na pojmovima naposljetku nije samo neki problematičan dodatak egzegezi i biblijskoj teologiji. Ako se sada ni jedno ni drugo uopće ne može učiniti u jednoj jedinoj knjizi, onda je bolje i poštenije kada se izbjegava i privid da se odjednom htjelo oboje. Ako se ovdje nudi Uvod, čitatelj onda također ne smije očekivati da ova knjiga predstavlja zaključni sažetak autorova dosadašnjega teologijskoga rada. Ona to upravo nije i ona to ne želi ni biti, premda Osnovni tečaj po svojoj temi ima obuhvatniji i sustavniji karakter nego što je to obično slučaj kod autorovih ostalih objavljenih teologijskih radova. Krakom Pregledu sadržaja na početku autor je na kraju knjige dodao iscrpno Kazalo sadržaja. Kratkoća Pregleda omogućuje
18 Pr ed g ovor
čitatelju brzi pregled cjeline knjige; dugačko Kazalo sadržaja u pojedinostima pojašnjava tijek razmišljanjâ te time također predstavlja jednu vrstu stvarnoga kazala. U dugoj povijesti ovoga djela autor je od 1964. doživio višestruku pomoć. On ne može više pojedinačno nabrojati sve koji su mu pomagali za vrijeme tih mnogih godina boravka u Münchenu i Münsteru. Ali osim moja dva subrata, Karla H. Neufelda i Haralda Schöndorfa, moraju se izričito spomenuti još dva imena. Elisabeth von Lieth iz Hamburga i Albert Raffelt iz Freiburga i. Br. obavili su veliki dio konačne redakcije teksta u organizaciji i skraćivanju izvornoga teksta predavanja. Oboma iskreno i od srca zahvaljujem. München, svibnja 1976. Karl Rahner SJ
K RA T I C E
Crkveni dokumenti navode se prema: 19 DS H. Denzinger – A. Schönmetzer, Enchiridion symbolorum K r atice definitionum et declarationum de rebus fidei et morum (Barcinone/ Friburgi 361976). Ti tekstovi su u njemačkome prijevodu u potpunosti dostupni u: J. Neuner – H. Roos, Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehrverkündigung, neubearbeitet von K. Rahner – K.-H. Weger (Regensburg 81971) i lako se mogu naći pomoću tamo priložene konkordancije mjestâ za ‘Denzinger’. Dokumenti Drugog vatikanskog sabora navode se s obje prve riječi i s brojem članka. Dakle: Dei Verbum Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Gaudium et spes Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Lumen gentium Dogmatska konstitucija o Crkvi Nostr a aetate Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Optatam totius Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika U nitatis r edintegr atio Dekret o ekumenizmu
konkretnoga životnoga svijeta ustupiti mjesto ‘politeizmu’ (pluralizmu) istina, bez kojega nema lijeka svim našim svjetonazornim i vjeronazornim fundamentalizmima.83
K RA T K A K R O N O L O G I J A RAHNER O V O G Ž I V O T A
1904. rođen u Freiburgu im Briesgau 615 1922. ulazi u isusovački novicijat K r atk a k ronol ogija 1932. zaređen u red Družbe Isusove R a h n erovog 1929.–1933. studira u Nizozemskoj ž i vota 1934.–1936. studira filozofiju u Freiburgu, a četiri semestra na Heideggerovom seminaru 1936.–1937. dovršava doktorske i postdoktorske studije na teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku 1937.–1939. predaje dogmatiku u Innsbrucku, sve do protjerivanja isusovaca od strane nacista 1945.–1948. predaje teologiju u Pullachu 1948.–1964. predaje teologiju u Innsbrucku 1962.–1965. peritus na Drugom vatikanskom saboru 1964.–1967. nasljeđuje Romana Guardinija na katedri za kršćanstvo i filozofiju teološkog fakulteta u Münchenu 1967.–1971. profesor dogmatske teologije u Münsteru 1969.–1974. član Međunarodne teološke komisije 1971.–1981. profesor emeritus u Münchenu 1981.–1984. profesor emeritus u Innsbrucku 1984. preminuo u Innsbrucku
614 Po g ovor Imprimi potest! Crkva u sadašnjem svijetu
83 Pohvala politeizmu, koju izriče Odo Marquard, stoga upravo smjera na pluralnost istina, ali i na ukidanje monopola moći koji i u i monoteističkoj religiji i u monoteističkoj znanosti dovodi do fundamentalizma, budući da jedan takav ‘mono-logos’ upravo ne dopušta pollahos, tj. mnoštvo partikularnog u njegovu pravu da se ozbilji kao takvo, da se i samo odnosi prema cjelini (καϑολικος) i da polazeći od onoga svojega razumije istinu u njezinoj jednoti. – Usp. o tomu O. Marquard, ‘Lob des Polytheismus’, u: Krise der Immanenz, hrsg. von H.-J. Höhn, Frankfurt a.M. 1996, str. 154–173.
B I B L I O G RA F I J A K ARLA RAHNERA
616 Bi bl io gr a fi ja Karla R a h n er a
Cjelokupna bibliografija Karla Rahnera je nepregledna. U godini njegove smrti bilo je preko 4000 njegovih objavljenih publikacija. Dakako, iz tog razloga i ova kratka bibliografija nije potpuna. Ograničili smo se samo na Rahnerova objavljena djela, a u poglavlju ‘Rahner u Hrvatskoj’ pokušali smo pronaći sve dostupne prevedene Rahnerove tekstove, kao i tekstove o njegovm životu i radu. O Rahneru se u Hrvatskoj mnogo pisalo, posebno nakon njegove smrti kada je i organiziran simpozij o Karlu Rahneru na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove 1985. Ovaj izbor je unekoliko ograničen te se unaprijed ispričavam na vjerovatnim propustima. Z. G.
a) Objavljena djela Karla Rahnera Worte ins Schweigen, Innsbruck, Rauch, 1938. Geist in Welt: Zur Metaphysik der endlichen Erkenntnis bei Thomas von Aquin, Innsbruck 1939. Aszese und Mystik in der Väterzeit, Freiburg, Herder, 1939. (s M. Villerom) Hörer des Wortes: Zur Grundlegung einer Religionsphilosophie, München, Kösel, 1941. Der Pfarrer, Wien 1948. Die Kirche der Sünder, Freiburg 1948. Heilige Stunde und Passionsandacht, Innsbruck 1949. Von der Not und dem Segen des Gebetes, Innsbruck 1949. Gefahren im heutigen Katholizismus, Einsiedeln, Johannes-Verlag, 1950. Die vielen Messen und das eine Opfer, Freiburg i. Br., Herder, 1951 Das ‘neue’ Dogma, Wien 1951. Visionen und Prophezeiungen, Innsbruck 1952. Die Chancen des Christentums heute, Köln 1952. Das freie Wort in der Kirche: Die Chancen des Christentums, Einsiedeln 1953. Seelsorge und Betrieb, Köln 1953. Kleines Kirchenjahr, München, Ars Sacra, 1954. Schriften zur Theologie, Bd. 1, Einsiedeln, Benziger, 1954. Schriften zur Theologie, Bd. 2, Einsiedeln, Benziger, 1955. Von der Nut und dem Segen des Gebetes, Rauch, Innsbruck, 1956 Maria, Mutter des Herrn, Freiburg 1956. Schriften zur Theologie, Bd. 3, Einsiedeln, Benziger, 1956. Gott liebt dieses Kind, München, Ars sacra, 1957. Die Gnade wird es vollenden, München, Ars sacra, 1957. Glaubend und liebend, München, Ars sacra, 1957. Über die Schriftinspiration, Freiburg, Herder, 1958. Ewiges Ja, München, Ars sacra, 1958. Gebete der Einkehr, Salzburg 1958. (s Hugo Rahnerom) Das Dynamische in der Kirche, Freiburg, Herder, 1958. Zur Theologie des Todes, Freiburg, Herder, 1958. Sendung und Gnade: Beiträge zur Pastoraltheologie, Innsbruck, Tyrolia, 1959. Das Geheimnis unseres Christus, München, Ars Sacra, 1959. Schriften zur Theologie, Bd 4, Einsiedeln, Benziger, 1960. Kirche und Sakramente, Freiburg, Herder, 1960. Vom Glauben inmitten der Welt, Freiburg, Herder, 1961. Kleines Theologisches Wörterbuch, Freiburg, Herder, 1961. (s Herbertom Vorgrimlerom) Episkopat und Primat, Freiburg, Herder, 1961. (s Josephom Ratzingerom)
617 Bi bl iogr a fija Karla R a h n er a
618 Bi bl io gr a fi ja Karla R a h n er a
Das Problem der Hominisation, Freiburg, Herder, 1961. (s Paulom Overhageom) Zur Theologie des Buches, Leipzig 1962. Auferstehung des Fleisches, Kevelaer, Butzon und Bercker, 1962. Schriften zur Theologie, Bd 5, Einsiedeln, Benziger, 1962. Hörer des Wortes: Zur Grundlegung einer Religionsphilosophie, Neu bearbeitet von J. B. Metz. München 1963. Gegenwart des Christentums, Freiburg, Herder, 1963. Alltägliche Dinge, Einsiedeln, Benziger, 1964. Betrachtungen zum ignatianischen Exerzitienbuch, München, Kösel, 1965. Offenbarung und Überlieferung, Freiburg, Herder, 1965. (s Josephom Ratzingerom) Im Heute glauben, Einsiedeln, Benziger, 1965. Biblische Predigten, Freiburg, Herder, 1965. (s Herbertom Vorgrimlerom) Kirche im Wandel: Nach dem Zweiten Vatikanischen Konzil, Kevelaer, Butzon und Bercker, 1965. Bergend und heilend: Über das Sakrament der Kranken, München, Ars sacra, 1965. Schriften zur Theologie, Bd. 6, Einsiedeln, Benziger, 1965. Das Konzil – ein neuer Beginn, Freiburg, Herder, 1965. Über die Freiheit, Kreuz-Verlag, Stuttgart, 1965. (s Maxom Horkheimerom) Intellektuelle Redlichkeit und chrislicher Glaube, Herder, Wien, 1966. Glaube, der die Erde liebt: Christliche Besinnung im Alltag der Welt. Freiburg, Herder, 1966. Vom Sinn des kirchlichen Amtes, Freiburg, Herder, 1966 Kleines Konzilskompendium : Alle Konstitutionen, Dekrete und Erklärungen des Zweiten Vaticanums in der bischöflich genehmigten Übersetzung, Freiburg, Herder, 1966. (s Herbertom Vorgrimlerom) Religionsfreiheit: ein Problem für Staat und Kirche, Hueber, München, 1966. Schriften zur Theologie, Bd. 7, Einsiedeln, Benziger, 1966 Knechte Christi: Meditationen zum Priestertum, Freiburg, Herder, 1967. Der Leib und das Heil, Matthias-Grünewald-Verlag, Mainz, 1967. (s Albertom Görresom) Sind die erwartungen erfüllt?, Hueber, Müncehn, 1967. (s Oscarom Cullmanom i Heinrichom Friesom) Meditationen zum Kirchenjahr, Leipzig, Benno-Verlag, 1967. Schriften zur Theologie, Bd. 8. Einsiedeln, Benziger, 1967. Der eine Mittler und die Vielfalt der Vermittlungen, Wiesbaden, Steiner, 1967. Gnade als Freiheit: Kleine theologische Beiträge, Freiburg, Herder, 1968 Der Dialog oder ändert sich das Verhältnis zwischen Katolizismus und Marxsismus?, Rowolth, Reinbek, 1968. (s Rogerom Garaudyem i Johannom Baptistom Metzom)
Ich glaube an Jesus Christus, Einsiedeln, Benziger, 1968. Die praktische Theologie zwischen Wissenschaft und Praxis, Kaise, München, 1968. (s Eberhardom Jüngelom i Manfredom Seitzom) Zur Reform des Theologiestudiums, Freiburg, Herder, 1969. (s Johannesom Neumannom i Wilhelmom Steinmüllerom) Zur Lage der Theologie: Probleme nach dem Konzil / Karl Rahner antwortet Eberhard Simons, Düsseldorf, Patmos, 1969. Theologie der Erbsünde, Herder, Freiburg, 1970. (s Karl-Heinz Wegerom) Kritisches Wort: Aktuelle Probleme in Kirche und, Freiburg, Herder, 1970. Freiheit und Manipulation in Gesellschaft und Kirche, München 1970. Einübung priesterlicher Existenz, Freiburg, Herder, 1970. Schriften zur Theologie, Bd. 9. Zürich, Benziger, 1970. Zur Theologie der Zukunft, München 1971. Chancen des Glaubens: Fragmente einer modernen Spiritualität, Freiburg, Herder, 1971 Was ist ein Sakrament? Freiburg, Herder, 1971. (s Eberhardom Jüngelom) Objektive und subjektive Moral: Gespräch mit Karl Rahner / Anita Röper (Hrsg.), Freiburg 1971 Christologie – systematisch und exegetisch, Freiburg, Herder, 1972. (s W. Thüsingom) Schriften zur Theologie, Bd. 10. Zürich, Benziger, 1972. Experiment Mensch, Hamburg 1973. Schriften zur Theologie, Bd. 11, Zürich, Benziger, 1973. Beiträge zur Christologie, S. Hübner (Hrsg.), Leipzig 1973. Wagnis des Christen: Geistliche Texte, Freiburg, Herder, 1974. Vorfragen zu einem ökumenischen Amtsverständnis, Freiburg, Herder, 1974. Auch heute weht der Geist, München 1974. Was sollen wir jetzt tun?, Freiburg, Herder, 1974. Man darf sich vergeben lassen, München, Ars sacra, 1974. Die siebenfältige Gabe, München, Ars sacra, 1974. Gott ist Mensch geworden: Meditationen, Freiburg, Herder, 1975. Schriften zur Theologie, Bd. 12, Zürich, Benziger, 1975. Herausforderung des Christen: Meditationen, Reflexionen, Interviews, Freiburg, Herder, 1975. Glaube als Mut: Theologische Meditationen, Einsiedeln, Benziger, 1976. Grundkurs des Glaubens: Einführung in den Begriff des Christentums. Freiburg, Herder, 1976. Toleranz in der Kirche, Freiheit und Manipulation in Gesellschaft und Kirche, Freiburg, Herder, 1977. Erfahrung des Geistes: Meditationen auf Pfingsten, Freiburg, Herder, 1977. Ermutigung zum Gebet,. Freiburg, Herder, 1977. (s J. B. Metzom) Schriften zur Theologie, Bd. 13, Zürich, Benziger, 1978.
619 Bi bl iogr a fija Karla R a h n er a
620 Bi bl io gr a fi ja Karla R a h n er a
Rechenschaft des Glaubens, Benzinger, Zürich-Köln, 1979. Was sollen wir noch glauben? Theologen stellen sich den Glaubensfragen einer neuen Generation, Freiburg, Herder, 1979. (s K.-H. Wegerom) Worte vom Kreuz, Freiburg, Herder, 1979. Schriften zur Theologie, Bd. 14, Zürich, Benziger, 1980. Die Gabe der Weihnacht, Freiburg, Herder, 1980. Wer ist dein Bruder?, Freiburg, Herder, 1981. Stirbt das Christentum aus? Freiburg, Informationszentrum Berufe der Kirche, 1981. Karl Rahner im Gespräch, P. Imhof ; H. Biallowons (Hrsg.). Bd. 1. München, Kösel, 1982. Autorität, Herder, Freiburg, 1982. Das Böse: Wege zu seiner Bewältigung in Psychotherapie und Christentum, Herder, Freiburg, 1982. (s Albertom Görresom) Mein Problem: Karl Rahner antwortet jungen Menschen, Freiburg, Herder, 1982. Das Alte neu sagen: Rede des Ignatius von Loyola an einen Jesuiten von heute, Freiburg 1982 Karl Rahner im Gespräch, P. Imhof ; H. Biallowons (Hrsg.). Bd. 2. München, Kösel, 1983. Schriften zur Theologie, Bd. 15, Zürich, Benziger, 1983. Einigung der Kirchen – reale Möglichkeit, Freiburg, Herder, 1983. (s Heinrichom Friesom) Über die Geduld, Freiburg, Herder, 1983. (s Eberhardom Jüngelom) Europa: Horizonte der Hoffnung, Graz 1983. (s F. Königom) Heil von den Juden? Ein Gespräch, Mainz 1983. (s Pinchas Lapideom) Für eine neue Liebe zu Maria, Freiburg 1984. (s Mariom Dirks) Schriften zur Theologie, Bd. 16, Zürich, Benziger, 1984. Erinnerungen, im Gespräch mit Meinhold Kraus. Freiburg, Herder, 1984. Denn du kommst unserem Tun mit deiner Gnade zuvor: Zur Theologie der Seelsorge heute, Paul M. Zulehner im Gespräch mit Karl Rahner. Düsseldorf 1984.
b) Karl Rahner u Hrvatskoj Prijevodi Rahnerovih djela na hrvatski jezik ‘Vjera današnjeg svećenika’, u: Škreblin, Ivan (ur.), Bogoslovska smotra, 35/1965., str. 6–29. Šanse kršćanstva u naše doba, M. Pavlović, Zagreb, 1966. Duhovne vježbe, Zagreb, 1967.
‘Izvori slobode: o kršćanskom razumijevanju slobode’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci, sv. 1/1967., str. 70–71. ‘Potrebna je kratka formula kršćanskog vjerovanja’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci 4–5/1967., str. 32–35. ‘Otvaranje prema nauci’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci, br. 6/1967., str. 22–28. ‘Student teologije. Problem izobrazbe studenata teologije danas’, u: Kuničić, Jordan (ur.), Bogoslovska smotra 3–4/1968., str. 333–346. U vjeri i ljubavi: prigodom vjenčanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1969. ‘Prisutnost Kristova u liturgijskoj zajednici’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci, br. 14/1969., str. 7–10. ‘O situaciji teologa u današnjoj Crkvi’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci, br. 17–18/1970., str. 59–62. ‘Svećenik – predobar za brak?’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci, br. 17–18/1970., str. 85–87. ‘Novi crkveni mentalitet. Intervju s Karlom Rahnerom’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci 15/1970., str. 29–30. Milost će to usavršiti, Đakovo, 1973. ‘Kreposti svakidašnjice’, u: Zovkić, M – Perić, R. (ur.), Vrelo života 4/1976, str. 279–289. O potrebi i blagoslovu molitve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1978. Sluge Kristove: razmatranja o svećeništvu, Oslobođenje, Sarajevo, 1978. Bog je postao čovjekom: meditacije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1978. O svagdašnjim stvarima, Družba katoličkog apostolata, Zagreb, 1979. ‘Neprolazno značenje II vatikanskog koncila’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci 37/1980., str. 2–7. Marija, majka Gospodinova: teološka razmatranja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980. Sveta ura i sedam riječi na križu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980. ‘Solidarnost s mrtvima’, u: Koprek, Rudolf (ur.), Obnovljeni život 35/1980., str. 339–357. Je li Bog među nama ili nije (s W. Kasperom, i H. Muehlenom), Župni ured, Kaštel Novi, 1982. ‘Perspektive pastorala u budućnosti’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci, sv. 45/1982., str. 11–16. ‘O potrebi i blagoslobu molitve’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci 46/1982., str. 72–74. ‘Teolog pripovijeda o vlastitom životnom putu’, u: Put 6/1984., str. 5–8. Ispovijesti Karla Rahnera, u: Baotić, Zvonimir (ur.), Vrelo Života 4/1984., str. 286–306. ‘Bog naše budućnosti’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 328–330. ‘U čemu je trajno značenje Drugoga vatikanskoga sabora?’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 318–328.
621 Bi bl iogr a fija Karla R a h n er a
Dar Božića, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988. Molitve života, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1988, 1995, 2001, 2004. Siromašni poradi kraljevstva Božjega: teološki, biblijski, pastoralni vidici, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1990. Teološki rječnik (s Herbertom Vorgrimlerom), U PT, Đakovo, 1992, 2004. ‘Euharistijska pobožnost’, u: Služba Božja 2/2006., str. 193–197.
622 Bi bl io gr a fi ja Karla R a h n er a
Izbor studija o Rahneru na hrvatskom jeziku Jarak, Vjeko ‘P. Karl Rahner SJ’, u: Karin, Karlo (ur.), Dobri pastir 3/1964., str. 293–296. Jarak, Vjeko, ‘Karl Rahner-Herbert Vorgrimler, Kleines Theologische Wörterbuch’, u: Karin, Karlo (ur.), Dobri pastir 3/1964., str. 439–440. (recenzija) Ćurić, Josip, ‘Rahnerova služba Crkvi’, u: Škreblin, Ivan (ur.), Bogoslovska smotra 1/1965., str. 92–102. Doppelhammer, Stjepan, ‘Spomen-spis Karlu Rahneru: ‘Bog u svijetu’’, u: Škreblin, Ivan (ur.), Bogoslovska smotra 35/1965., str. 287–299. Franić, Frane, ‘Odnos papina primata i episkopata prema nauci Karla Rahnera’, u: Crkva u svijetu 1/1967., str. 4–16. Merćep, Vladimir, ‘Rahnerova koncepcija ateizma kao spasonosne vjere’, u: Crkva u svijetu 3/1967., str. 90–97. ‘Novi crkveni mentalitet – Intervju s K. Rahnerom’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci 15/1969., str. 29–30. Perić, Ratko, ‘Koncilska nauka o spasenju nekrštenika temelj teorije o ‘anonimnom kršćanstvu’’, u: Brajičić, Rudolf (ur.), Obnovljeni život 28/1973., str. 449–461. Antolović, Josip, ‘Graditelji suvremene teološke misli. Karl Rahner’, u: Brajičić, Rudolf (ur.), Obnovljeni život 30/1975., str. 561–567. Neufeld, Karl H., ‘Karl Rahner – život posvećen teologiji’, u: Šagi-Bunić, Tomislav (ur.), Svesci 27/1975., str. 77–78. Čagalj, Ivan, ‘Anonimno kršćanstvo u djelima Karla Rahnera’, u: Šimundža, Drago (ur.), Crkva u svijetu 4/1976, str. 336–339. Rebić, Adalbert, ‘K. Rahner, Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums’, u: Rebić, Adalbert (ur.), Bogoslovska smotra 1/1977., str. 140. (recenzija) Rebić, Adalbert, ‘Karl Rahner, Toleranz in der Kirche’, u: Rebić, Adalbert (ur.), Bogoslovska smotra 1/1977., str. 134–135. (recenzija) Ivančić, Tomislav, ‘Karl Rahner, O potrebi i blagoslovu molitve’, u: Bogoslovska smotra 3–4/1978., str. 351. (recenzija)
Rebić, Adalbert, ‘Karl Rahner. Bog je postao čovjekom’, u: Rebić, Adalbert (ur.), Bogoslovska smotra 1/1978., str. 114. (recenzija) Perković, Ante Vatroslav, ‘Rahner K., Marija, majka Gospodinova’, u: Rebić, Adalbert (ur.), Bogoslovska smotra 50/1980., str. 436–437. (recenzija) Ančić, Nediljko Ante, ‘Oproštaj od Karla Rahnera’, u: Crkva u svijetu 19/1984., str. 186–191. Matoš, Jerko, ‘Učitelj i tumač vjere. Povodom smrti Karla Rahnera, jednog od najvećih mislilaca Katoličke Crkve’, u: Glas Koncila 23/1984. Ćurić, Josip, ‘Karl Rahner, teolog’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 39/1984., str. 189–192. Weger, Karl-Heinz, ‘Teologija Karla Rahnera’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 227–237. Fuček, Ivan, ‘Etički vidici Karla Rahnera’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 87–95. Pšeničnjak, Franjo, ‘Diskusija na Simpoziju o Karlu Rahneru’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 291–317. Matoš, Jerko, ‘Život i djelo Karla Rahnera’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 199–215. Matoš, Jerko, ‘Iz duhovne oporuke Karla Rahnera. Ispovijesti’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 265–291. Ćurić, Josip, ‘Excessus ad esse. Pogled u metafizičku antropologiju Karla Rahnera’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 238–254. Schneider, Alfred, ‘Na kraju ostaje tajna: pojam tajne u teologiji Karla Rahnera’, u: Pšeničnjak, Franjo (ur.), Obnovljeni život 40/1985., str. 216–226. Weger, Karl-Heinz, Karl Rahner: uvod u njegovu teološku misao, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986. Coreth, Emerich, ‘Filozofijske osnove teologije Karla Rahnera’, u: Barišić, Pavo (ur.), Filozofska istraživanja 15/1995, str. 763–773. Brajičić, Rudolf, ‘Smještanje Rahnerova transcendetaliteta u skolastički okvir’, u: Barišić, Pavo (ur.), Filozofska istraživanja 15/1995, str. 739–752. Lehmann, Karl, ‘Rahnerova oporuka Crkvi’, u: Barišić, Pavo (ur.), Filozofska istraživanja 15/1995, str. 753–762. Siebenrock, Roman, ‘Isusa voljeti – Isusa slijediti – u Isusa Krista vjerovati’, u: Barišić, Pavo (ur.), Filozofska istraživanja 15/1995, str. 775–793. Hilberath, Bernd J., ‘O značenju Karla Rahnera za suvremenu teologiju’, u: Barišić, Pavo (ur.), Filozofska istraživanja 15/1995, str. 795–815. Ćurić. Josip, ‘Govor o Bogu: nakon pola stoljeća’, u: Šestak, Ivan (ur.), Obnovljeni život 51/1996, str. 431–438. Antunović, Ivan, ‘Milosni učinci sakramenta ženidbe prema Karlu Rahneru’, u: Šestak, Ivan (ur.), Obnovljeni život 57/2002, str. 353–367. Domazet, Anđelko, ‘Karl Rahner: Bog u svijetu’, u: Domazet, Anđelko, Služba Božja 44/2004, str. 3–7.
623 Bi bl iogr a fija Karla R a h n er a
624 Bi bl io gr a fi ja Karla R a h n er a
Bezić, Živan, ‘Nezaboravljeni Rahner’, u: Tenšek, Tomislav Z. (ur.), Bogoslovska smotra 74/2004., str. 289–296. Sanna, Ignazio, Karl Rahner, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006. Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Katolički bogoslovni fakultet, Đakovo, 2007. Raguž, Ivica, ‘‘Slušatelji riječi’ kao filozofski aspekt fundamentalne teologije Karla Rahnera’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 11–37. Tanjić, Željko, ‘Pojam ‘Selbstmitteilung Gottes’ i njegovo značenje u teologiji Karla Rahnera’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 37–53. Karlić, Ivan ‘‘Memoria vitae, mortis et resurrectionis’ i njegovo značenje u teologiji Karla Rahnera’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 53–69. Domazet, Anđelko, ‘Teologija uskrsnuća kod Karla Rahnera’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 69–91. Gašpar, Nela, ‘Božje samopriopćenje – Rahnerovo polazište za sistematsko shvaćanje Trojstva’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 91–115. Ančić, Nediljko Ante, ‘Ekleziološke teme u teologiji Karla Rahnera’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 115–141. Bižaca, Nikola, ‘Teologija religija Karla Rahnera i njezina aktualnost’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 141–177. Čečatka, Antun, ‘Ekumenska misao Karla Rahnera ‘Sjedinjenje crkava – stvarna mogućnost’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 177–211. Pažin, Ivica, ‘‘Vjera počinje ondje gdje mislimo da završava’: orisi pastoralne teologije Karla Rahnera’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 211–235. Raguž, Ivica, ‘Teologija i duhovnost svećeništva prema Karlu Rahneru’, u: Raguž, Ivica (prir.), Za tragovima Božjim: teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, 2007., str. 235–255.
I sc r p n o k a z a l o s a d r ž a j a
NUŽNE PR EVODITELJSKE NAPOMENE, 9 PR EDGOVOR, 13 KR ATICE, 19 U V O D , 21 1. PR ETHODNA OPĆA R AZMIŠLJANJA, 21 2. PR ETHODNE ZNANSTVENO-TEORIJSKE PRIMJEDBE, 23 Zahtjev II. vatikanskog sabora za uvodnim tečajem, 23 ‘Teološka enciklopedija’ u 19. stoljeću, 24 Adresat današnje teologije, 25 Pluralizam u današnjoj teologiji i filozofiji, 27 Opravdanje vjere na ‘prvom stupnju refleksije’, 29 O sadržajnoj koncepciji Uvoda, 31 3. O NEKIM TEMELJNIM SPOZNAJNOTEORIJSKIM PROBLEMIMA, 36 O odnosu stvari i pojma, izvornoga samoposjedovanja i refleksije, 36 Samodanost subjekta u spoznaji, 39 Apriornost i načelna otvorenost, 41 Transcendentalno iskustvo, 43 Netematsko znanje o Bogu, 44 PRV I T IJ EK SLUŠATELJ PORUKE, 47 1. KRIŽANJE FILOZOFIJE I TEOLOGIJE, 47 2. ČOVJEK K AO OSOBA I K AO SUBJEKT, 49 Personalnost kao pretpostavka kršćanske Poruke, 49 Skrivenost i ugroženost osobnog iskustva, 50 Osebujnost osobnog iskustva, 52 3. ČOVJEK K AO BIĆE TR ANSCENDENCIJE, 56
625 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
626 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Prethvatna struktura spoznaje, 56 Moguće odvraćanje od iskustva transcendencije, 57 Prethvat k bitku, 58 Prethvat konstituira osobu, 59 4. ČOVJEK K AO BIĆE ODGOVOR NOSTI I SLOBODE, 61 Sloboda nije nikakva partikularna danost, 61 Konkretna posredovanost slobode, 62 Odgovornost i sloboda kao zbiljnost transcendentalnoga iskustva, 63 5. OSOBNO PITANJE O OPSTOJANJU K AO PITANJE O SPASENJU, 66 Teologijska i antropologijska postavka za razumijevanje ‘spasenja’, 66 Spasenje u povijesti, 67 6. ČOVJEK K AO R ASPOLOŽIV, 69 Nošenost Tajnom, 69 Svjetovno-povijesna uvjetovanost, 69 DRUGI TIJEK ČOVJEK PR ED APSOLUTNOM TAJNOM, 71 1. MEDITACIJA O RIJEČI ‘BOG’, 71 Postoji ta riječ, 71 Što kaže riječ ‘Bog’?, 73 Ima li ta riječ budućnost?, 74 Zbiljnost bez te riječi, 75 Riječ ‘Bog’ ostaje, 77 Nama zadana izvorna riječ, 78 2. SPOZNAJA BOGA, 80 Transcendentalna i aposteriorna spoznaja Boga, 80 Različite vrste spoznaje Boga i njihovo unutarnje jedinstvo, 84 Transcendentalna spoznaja Boga kao iskustvo Tajne, 87 Usmjerenost-na transcendencije kao ono neograničeno, neomeđivo i neimenivo, 91 Usmjerenost-na transcendencije kao ‘sveta Tajna’, 95 Transcendentalno iskustvo i zbiljnost, 97
Neke primjedbe o dokazima o Bogu, 99 3. BOG K AO OSOBA, 102 Analogni govor o Bogu, 102 O Božjoj osobnosti, 105 4. ODNOS ČOVJEK A PR EMA NJEGOVOM TR ANSCENDENTNOM TEMELJU: STVOR ENOST, 107 Stvorenost: nikakav pojedinačni slučaj kauzalnoga zakona, 108 Stvorenost kao radikalna razlika od Boga i kao radikalna ovisnost o Bogu, 110 Radikalna ovisnost o Bogu i prava samostalnost, 112 Transcendentalno iskustvo kao izvorno mjesto iskustva stvorenosti, 113 Iskustvo stvorenosti kao denuminiziranje svijeta, 114 5. MOGUĆNOST SUSR ETANJA BOGA U SVIJETU, 115 Napetost između transcendentalne postavke i povijesne religije, 115 Neposrednost prema Bogu kao posredovana neposrednost, 117 Alternativa: ‘Pobožnost prema svijetu’ ili istinsko sebepriopćenje Boga, 119 Božje djelovanje kroz drugotne uzroke, 121 T RE Ć I T I J E K ČOVJEK K AO BIĆE R ADIK ALNE UGROŽENOSTI KRIV NJOM, 127 1. TEMA I NJEZINE TEŠKOĆE, 127 Skrivenost tog pitanja za današnjega čovjeka, 128 Krug između iskustva krivnje i oprosta, 130 2. ČOVJEKOVA SLOBODA I SPOSOBNOST ZA ODGOVOR NOST, 131 Sloboda se odnosi na cjelinu čovjekova opstojanja, 132 Sloboda kao sposobnost za ono krajnje važeće, 133 Transcendentalna sloboda i njezine kategorijalne objektivacije, 135 3. MOGUĆNOST ODLUKE PROTIV BOGA, 136
627 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
628 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Netematsko potvrđivanje ili nijekanje Boga u svakom slobodnom činu, 137 Horizont slobode kao njezin ‘predmet’, 138 Mogućnost apsolutnog proturječja, 139 Sloboda kazivanja Da ili Ne Bogu, 140 Prikrivenost odluke, 141 Nejednakost Da ili Ne, 142 K tumačenju eshatologijskih iskaza, 143 Mogućnost grijeha kao trajni egzistencijal, 144 Trajna suverenost Boga, 145 4. ‘ISTOČNI GRIJEH’, 147 Su-svijet kao prostor ozbiljenja slobode, 147 Postoje objektivacije tuđe krivnje, 149 Izvorna i trajna suodređenost tuđom krivnjom, 150 Kršćanski govor o ‘istočnom grijehu’, 151 ‘Istočni grijeh’ i osobna krivnja, 153 ‘Istočni grijeh’ u svjetlu sebepriopćenja Boga, 154 K hermeneutici biblijskih iskaza, 156 Posljedice ‘istočnog grijeha’, 157 ČETVRTI TIJEK ČOVJEK K AO DOGAĐAJ SLOBODNOG, PR AŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA, 159 1. PR ETHODNE PRIMJEDBE, 159 K pojmu ‘sebepriopćenje’, 159 Polaženje od kršćanske poruke, 160 2. ŠTO PODR AZUMIJEVA ‘SEBEPRIOPĆENJE BOGA’?, 160 Opravdavajuća milost i ‘visio beatifica’, 160 Dvostruki modalitet sebepriopćenja Boga, 161 Božje sebepriopćenje i trajna tajnovitost, 162 Darovatelj je također dar, 164 Model formalne uzročnosti, 164 Sebepriopćenje Boga u neposrednoj spoznaji i ljubavi, 166 Apsolutna nedužnost Božjeg sebepriopćenja, 167 Nedužnost ne podrazumijeva izvanjskost, 168
Primjedbe o crkvenom nauku, 169 Kršćanstvo kao religija neposrednosti prema Bogu u njegovom sebepriopćenju, 170 3. PONUDA SEBEPRIOPĆENJA K AO ‘NADNAR AV NI EGZISTENCIJAL’, 171 Stav o sebepriopćenju Boga kao ontologijski stav, 172 Sebepriopćenje kao uvjet mogućnosti njegova prihvaćanja, 173 Nadnaravno uznesena čovjekova transcendentalnost, 174 Iskustvo milosti i njegova skrivenost, 175 4. K R AZUMIJEVANJU NAUK A O TROJSTVU, 180 Problematika pojmovlja, 180 Problematika ‘psihološkog nauka o Trojstvu’, 181 ‘Ekonomsko’ Trojstvo u povijesti spasenja jest imanentno Trojstvo, 182 PETI TIJEK POVIJEST SPASENJA I OBJAVE, 185 1. PR ETHODNA R AZMIŠLJANJA O PROBLEMU, 185 2. POVIJESNO POSR EDOVANJE TR ANSCENDENTALNOSTI I TR ANSCENDENCIJE, 187 Povijest kao događanje transcendencije, 187 3. POVIJEST SPASENJA I OBJAVE K AO KOEKSTENZIV NA S CJELOKUPNOM SVJETSKOM POVIJEŠĆU, 190 Povijest spasenja i svjetska povijest, 190 Univerzalna povijest spasenja ujedno je i povijest objave, 192 Obrazloženje teze na temelju podataka katoličke dogmatike, 194 Dopunsko spekulativno-teologijsko obrazloženje, 197 Ka kategorijalnom posredovanju nadnaravno uznesene transcendentalnosti, 199 4. O ODNOSU OPĆE TR ANSCENDENTALNE I K ATEGORIJALNO-POSEBNE POVIJESTI OBJAVE, 202 Bitno-nužno povijesno samotumačenje (nadnaravno-) transcendentalnog iskustva, 202 O pojmu kategorijalne i posebne povijesti objave, 204
629 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
630 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Mogućnost čiste povijesti objave izvan Starog i Novog zavjeta, 205 Isus Krist kao kriterij razlikovanja, 207 Funkcija nositeljâ objave, 208 Usmjerenost na univerzalnost u uspješnoj partikularnoj povijesti objave, 211 5. O STRUKTURI FAKTIČNE POVIJESTI OBJAVE, 212 ‘Praobjava’, 212 Je li moguće strukturiranje cjelokupne povijesti objave?, 215 6. SAŽETO O POJMU OBJAVE, 221 ‘Naravna’ objava i prava samoobjava Boga, 221 Transcendentalni aspekt objave, 223 Kategorijalna, povijesna strana objave, 224 Nenadmašni vrhunac cjelokupne objave, 226 ŠESTI TIJEK ISUS KRIST, 229 1. KRISTOLOGIJA U NUTAR EVOLUTIV NOG SVJETONAZOR A, 231 Obrazloženje i pojašnjenje postavljene teme, 231 Jedinstvo svega stvorenog, 235 Pojam ‘aktivne samotranscendencije’, 237 Konačnost povijesti prirode i povijesti duha, 241 Položaj čovjeka u kozmosu, 242 Položaj kršćanina u evolutivnoj slici svijeta, 247 K pojmu apsolutnog Spasitelja, 249 Primjedbe o smislu iskaza o hipostatskoj uniji, 250 O odnosu ljudske transcendencije i hipostatske unije, 253 2. K FENOMENOLOGIJI NAŠEG ODNOSA PR EMA ISUSU KRISTU, 259 Polaženje od faktičnog vjerskog odnosa, 260 Odnos prema Isusu Kristu kao apsolutnom Spasitelju, 261 Odnos prema Isusu Kristu legitimira se iz samog sebe, 262 3. TR ANSCENDENTALNA KRISTOLOGIJA, 263
Neki prigovori, 263 Epohalno značenje transcendentalne kristologije, 264 Pretpostavke transcendentalne kristologije, 265 K provedbi transcendentalne kristologije, 266 4. ŠTO ZNAČI ‘POSTANAK BOGA ČOVJEKOM’?, 269 Pitanje o ‘postanku Boga čovjekom’, 270 ‘Riječ’ Božja, 272 ‘Čovjekom’ postala, 273 Može li Nepromjenjivi ‘postati’ nečim?, 277 ‘Riječ’ postade čovjekom, 282 Čovjek kao šifra Boga, 284 O značenju i granicama dogmatskih formulacija, 287 5. K (TEOLOGIJSKI R AZUMLJENOJ) POVIJESTI, ŽIVOTA I SMRTI PR EDUSKRŠNJEG ISUSA, 289 a) Prethodne primjedbe, 289 O odnosu prethodnog transcendentalnog načina postavljanja pitanja prema povijesnom događaju, 289 Pitanje o opravdanosti naše vjere u Isusa kao Krista, 290 Kružna struktura vjerske spoznaje, 291 Povijesna dimenzija kršćanske vjere, 293 Problem univerzalnog značenja partikularnih povijesnih događaja, 294 Neizbježna nekongruentnost između relativne povijesne sigurnosti i apsolutnoga angažmana, 295 b) Hermeneutički i fundamentalno-teologijski uvidi o problemu povijesne spoznaje preduskršnjeg Isusa, 297 Dvije teze, 297 Kršćanska je vjera upućena na konkretnu Isusovu povijest, 298 O odnosu predmeta i temelja vjere, 300 O pojmovnom paru ‘povijesno(-spasenjsko)/historijsko’, 303 Vjera prvih svjedoka i naša vjera, 303 Spasenjska spoznaja moguća je samo u vjerskom angažmanu, 304
631 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
632 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
O razlici između iskaza predmeta vjere i iskaza koji obrazlažu vjeru, 306 Povijesne minimalne pretpostavke za ortodoksnu kristologiju koje se trebaju postići fundamentalno-teologijski, 309 c) Empirijski konkretan oblik Isusova života, 310 Osebujnost našeg postupka, 310 Sažetak u obliku teza, 311 d) O temeljnom samorazumijevanju preduskršnjega Isusa, 313 Isusova istinski ljudska samosvijest, 313 Problem ‘očekivanja blizine’, 314 Isusova poruka o Kraljevstvu Božjem kao konačni navještaj spasenja, 315 Povezanost Isusova poslanja i osobe, 316 e) Odnos preduskršnjega Isusa prema njegovom, 319 smrtnom usudu, 319 f) Čuda u Isusovu životu i njihova fundamentalnoteologijska vrijednost, 320 Pitanja o značenju Isusovih čuda za naš vjernički odnos prema njemu, 320 Službeni crkveni nauk i današnja situacija razumijevanja, 321 O općem pojmu čuda, 323 Čuda i prirodni zakoni, 324 Čudo iz motrišta odnosa Boga i svijeta, 327 Čudo kao poziv, 328 Različita Isusova čuda i jedinstveno čudo njegova uskrsnuća, 330 6. TEOLOGIJA ISUSOVE SMRTI I USKRSNUĆA, 331 a) Prethodna primjedba, 331 b) Razumijevajuće pretpostavke za govor o uskrsnuću, 332 Jedinstvo Isusove smrti i uskrsnuća, 332 Smisao ‘uskrsnuća’, 333 c) Transcendentalna nada u uskrsnuće kao horizont iskustva Isusova uskrsnuća, 335 Sažete teze, 335
Znanje o vlastitoj smrti, 337 Antropologijska razmišljanja o smrti i konačnosti egzistencije, 337 Što podrazumijevaju ‘život nakon života’ i ‘vječnost’?, 338 ‘Naravno’ i ‘milosno’ iskustvo besmrtnosti, 341 d) K razumijevanju Isusova uskrsnuća, 342 Vjera u Isusovo uskrsnuće kao neponovljivi čin, 342 Jedinstvo apostolskoga i vlastitoga iskustva uskrsnuća, 342 e) Iskustvo uskrsnuća kod prvih učenika, 344 f) K izvornoj teologiji Isusova uskrsnuća kao postavci za kristologiju uopće, 347 Potvrda i pretpostavka Isusova zahtjeva kao apsolutnog Spasitelja, 348 Postavka za ‘kasnu’ novozavjetnu kristologiju, 349 g) K teologiji Isusove smrti iz perspektive uskrsnuća, 351 Interpretacija Isusove smrti kao uzroka spasenja, 351 Osnova soteriološke interpretacije Isusove smrti, 353 7. SADR ŽAJ, TR AJNO VAŽENJE I GR ANICE KLASIČNE KRISTOLOGIJE I SOTERIOLOGIJE, 354 a) Sadržaj klasične kristologije i soteriologije, 354 Prethodna primjedba, 354 Službena crkvena kristologija, 356 Klasična soteriologija, 358 b) Opravdanost klasičnoga nauka o inkarnaciji, 358 c) Granice klasične kristologije i soteriologije, 359 Problematika horizonta razumijevanja, 360 Problem ‘ jest’-formulacije, 360 Neodređenost točke jedinstva u hipostatskoj uniji, 362 Nezadovoljavajući izraz soteriološkoga značenja događaja Krista, 364 8. K PITANJU O NOVIM POSTAVK AM A ORTODOKSNE KRISTOLOGIJE, 364 a) Nužnost većega jedinstva fundamentalnoteologijske i dogmatske kristologije, 365
633 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
634 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Prvenstvo proživljenog tijeka opstojanja u odnosu na refleksiju o tomu, 365 Apel za ‘tragalačkom kristologijom’, 366 Apel za apsolutnom ljubavi prema bližnjem, 367 Apel za spremnošću na smrt, 368 Apel za nadom u budućnost, 369 b) Zadaća ‘kristologije odozdo’, 370 Čovjek kao biće prilagođenosti neposrednosti s Bogom, 370 Jedinstvo eshatološkoga događaja spasenja i apsolutnoga Spasitelja, 370 Posredovanje ovoga razmišljanja s crkvenim, 372 naukom o utjelovljenju, 372 O odnosu teologije ascendencije i pitanja o vječnom bogosinstvu, 373 c) Pojedini dogmatski problemi, 375 Ortodoksna mogućnost ‘kristologije svijesti’, 375 Problem preegzistencije, 376 Govor o smrti Boga, 377 9. OSOBNI ODNOS KRŠĆANINA PR EMA ISUSU KRISTU, 378 Nužnost ‘egzistencijelne’ kristologije, 378 Individualni, konkretni odnos prema Isusu Kristu, 380 Teo-logičko razmišljanje, 381 Jedinstvo konkretne ljubavi prema bližnjem i prema Bogu, 382 Odvažnost susreta, 384 10. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM R ELIGIJAMA, 385 Ograničavanje na dogmatsko razmišljanje, 385 Dvije pretpostavke, 387 Postavljanje pitanja, 389 Prisutnost Krista u Svetom Duhu, 390 Tragalačka ‘memoria’ svake vjere usmjeruje se na apsolutnoga Spasitelja, 393 Pitanje o konkretnoj religijskoj povijesti, 395
SEDMI TIJEK KRŠĆANSTVO K AO CRKVA, 397 1. U VOD, 397 Nužna institucionalna posredovanost religije i njezina posebnost u kršćanstvu, 397 Crkveni nauk nije sržni iskaz kršćanstva, 399 Têško pitanje o istinskoj Crkvi, 400 2. CRKVA K AO ZAKLADA ISUSA KRISTA, 401 K postavljanju pitanja, 401 Pretpostavke Isusovog ‘crkveno-zasnivajućeg’ djelovanja, 403 Teza i njezini problemi, 405 Pokušaj odgovora: principijelna razmišljanja, 405 Primjena na problem kontinuiteta između Isusa i Crkve, 407 Isusova djela koja su zasnovala Crkvu, 409 3. CRKVA U NOVOM ZAVJETU, 412 K samorazumijevanju prve zajednice, 412 O Lukinoj i Matejevoj teologiji Crkve, 413 K Pavlovoj teologiji Crkve, 415 Ostale teologije Crkve u Novom zavjetu, 416 Različitost i jedinstvo u novozavjetnoj slici Crkve, 418 4. NAČELNO O CRKVENOM K AR AKTERU KRŠĆANSTVA, 420 Nužni crkveni karakter kršćanstva, 420 Autonomni karakter zahtjeva poruke Isusa Krista, 421 Povijesnost i društvenost pripadaju posredovanju spasenja, 423 5. O NEIZR AV NOJ METODI LEGITIMACIJE K ATOLIČKE CRKVE K AO KRISTOVE CRKVE, 424 Još jednom o nužnosti Crkve, 425 Crkva Isusa Krista mora biti jedna, 426 Opravdano povjerenje u crkvenu zajednicu, 428 Kriteriji i pretpostavke, 430 Kriterij kontinuiteta s izvorom kao obrana od ekleziološkoga relativizma, 431
635 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
636 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Kriterij očuvanja temeljne supstancije kršćanstva, 434 Kriterij objektivnog autoriteta, 435 Posebnosti primjene tih kriterija u našoj situaciji, 436 Povijesni kontinuitet Katoličke crkve, 437 Kriterij očuvanja temeljne supstancije – gledano iz motrišta reformacijskih osporavanja, 439 Sola gratia – samo milost, 439 Sola fide – samo vjera, 441 Sola scriptura – samo Pismo, 441 Tri reformacijske ‘sola’ i katoličanstvo. Posljedak, 446 Pozitivno značenje protestantskog kršćanstva i za Katoličku crkvu, 447 Fundamentalno jedinstvo kršćanstva i pitanje o ‘smislu’ raskola, 448 6. PISMO K AO CRKVENA KNJIGA, 451 Neke povratne upute, 451 Crkvena knjiga, 452 Apostolsko doba, 453 Stvaranje kanona, 454 Nadahnuće Pisma, 455 Nepogrješivost Pisma, 457 Pismo i tradicija, 460 7. O CRKVENOM UČITELJSTVU, 461 Problem osebujnosti ‘crkvenog učiteljstva’, 461 Kristološki temelj učiteljstva, 462 O ostajanju Crkve u istini, 462 Učiteljski autoritet prema katoličkom razumijevanju Crkve, 464 ‘Hijerarhija istina’ i naknadno subjektivno izvršenje, 465 K pitanju o posttridentskom razvoju dogme, 467 Primat rimskog biskupa i njegovog učiteljskog autoriteta, 468 ‘Nove’ dogme o Mariji, 470 8. KRŠĆANIN U ŽIVOTU CRKVE, 473 O crkvenosti kršćanina, 473 O crkvenom pravu i crkvenoj hijerarhiji, 475
Stupnjevita relativnost prava, 477 Crkva kao mjesto ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, 484 Osebujnost kršćanske ponude smisla u društvenome pluralizmu, 485 OSMI TIJEK PRIMJEDBE O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU, 489 1. OPĆE K AR AKTERISTIKE KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, 489 Sloboda kršćanina, 489 Realizam kršćanina, 490 Nada kršćanina, 492 Kršćanin pred pluralizmom ljudske egzistencije, 493 Odgovornost kršćanina, 494 2. SAKR AMENTALNI ŽIVOT, 499 Crkva kao temeljni sakrament i sedam sakramenata, 499 Utemeljenje po Isusu Kristu, 501 ‘Opus operatum’ – ‘opus operantis’, 502 Sakramenti inicijacije, 503 Staleški sakramenti, 506 Pokora i bolesničko pomazanje, 510 Euharistija, 514 Zajednički aspekti sakramenata, 517 Službeno-crkveni i egzistencijelni čin spasenja, 519 Reductio in mysterium, 520 DEVETI TIJEK ESHATOLOGIJA, 521 1. NEKE PR ETPOSTAVKE ZA R AZUMIJEVANJE ESHATOLOGIJE, 521 K hermeneutici eshatoloških iskaza, 521 Pretpostavka jedne jedinstvene antropologije, 524 Skrivenost eshata, 525 2. ESHATOLOGIJA K AO INDIVIDUALNA, 525 Konačno važenje čovjekovog slobodnog čina, 525 Smrt i vječnost, 527
637 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
638 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
K nauku o ‘mjestu pročišćenja’, 533 O nužnom pluralizmu iskaza o ispunjenju, 534 Mogućnost konačne izgubljenosti, 535 3. ESHATOLOGIJA K AO KOLEKTIV NA, 536 Antropologijska nužnost kolektivnih iskaza, 536 Ispunjenje povijesti čovječanstva u ispunjenom sebepriopćenju Boga, 537 Unutarsvjetovna utopija i kršćanska eshatologija, 538 M AL I E P I L O G KR ATKE FOR MULE VJER E, 541 Zahtjev za kratkim formulama kršćanske vjere, 541 Pluralnost mogućih formulacija, 543 Zahtjevi upućeni kratkim formulama, 546 KR ATK A TEOLOGIJSK A FOR MULA, 548 Objašnjavajuće primjedbe, 548 KR ATK A ANTROPOLOGIJSK A FOR MULA, 550 Objašnjavajuće primjedbe, 550 KR ATK A FUTUROLOŠK A FOR MULA, 552 Objašnjavajuće primjedbe, 552 Zrcaljenja trojstvene vjere, 553 Željko Pavić: POGOVOR, 555 KR ATK A KRONOLOGIJA R AHNEROVOG ŽIVOTA, 615 BIBLIOGR AFIJA K AR LA R AHNER A, 616 a) Objavljena djela Karla Rahnera, 617 b) Karl Rahner u Hrvatskoj, 620 Prijevodi Rahnerovih djela na hrvatski jezik, 620 Izbor studija o Rahneru na hrvatskom jeziku, 622