IZLOŽBA GRAFIKA I FOTOGRAFIJA JOSIP LOVRENOVIĆ
Fadila Halvadžija Ivan Pandžić
XII grafi č k a ma pa Graf is c h e M a pp e Prin t po r t fo l io
P redgovor V orwort F oreword Miljenko Jergović
S ESSI ON grafi č k i c i k lu s Graf ik z y k l u s Prin t s e rie s MRA MOR OVI MA RM O R E M AR BL ES c iklu s fo to g ra fi ja Foto g ra fi e z y k l u s Photo s e rie s GS-Tvornica mašina Travnik april 2017. N akladnik V erlag P ublisher GS-PRINT d.o.o. Travnik Z a nakladnika F ür den V erlag F or the publisher Snježana Köpruner S unakladnici V erlagskooperationen C o - publisher Synopsis d.o.o. Sarajevo Synopsis d.o.o. Zagreb Z a sunakladnike F ür die V erlagskooperationen F or the co - publishers
T ekstovi , zapisi T exte , A ufzeichnungen T exts , records Nevenka Arbanas Nisvet Džanko Nives Kavurić-Kurtović Rafal Strent Josip Lovrenović Planinka Mikulić Sadudin Musabegović
T isak fotografija F otodruck P hoto printing Centar za fotografiju, film i multimediju, Sarajevo U ramljivanje R ahmungen F raming Galerija Tugra, Sarajevo T isak i uvez D ruck und E inband P rinting and binding GS-PRINT d.o.o. Travnik
P rijevod na njemački jezik Ü bersetzung ins D eutsche T ranslation into G erman Anne-Kathrin Godec P rijevod na engleski jezik Ü bersetzung ins E nglische T ranslation into E nglish Anda Bukvić Pažin G rafičko oblikovanje i priprema G rafische G estaltung und A ufbereitung G raphic design and preparation Josip Lovrenović O brada fotografija B ildbearbeitung P hoto editing Dženat Dreković Josip Lovrenović
CIP BiH: xxxxxxxx CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem: xxxxxxxxxx ISBN xxxxxxxxxxxx (GS-TMT d.o.o. Travnik) ISBN xxxxxxxxxxxx (Synopsis d.o.o. Sarajevo) ISBN xxxxxxxxxxxx (Synopsis d.o.o. Zagreb)
XII SESSION MRAMOROVI j o s i p
l o v r e n o v i ć
JOSIP LOVRENOVIĆ,
MATIČNA PLOČA Sve što Josip Lovrenović izlaže na ovoj izložbi, s proljeća 2017. u srednjoj Bosni, za temu ima sjećanje. Iako, isto bi se moglo reći za bilo čiju izložbu, bilo čega. Sve što se da izložiti, od razodjevenih konfekcijskih lutki u izlogu na glavnoj sarajevskoj ulici travnja 1992, do crteža Nives Kavurić-Kurtović, u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu lipnja 2016, i još sve ono što je između toga, saksije s kadificama u prozoru jednokatnice, petolitarska tegla sa zaslađenom vodom i ružinim laticama na osunčanom prozoru petoga kata, sve je to, u trenutku kada se izloži, sjećanje. Čovjek ne može o sebi ništa reći što već nije sjećanje. Samo što sjećanja ima osviještenih i neosviještenih, namjernih i nenamjernih. Postoje i ranjena sjećanja: to su ona sjećanja koja nisu izjedena anarhoidnom, ali ipak sustavnom i smislenom snagom zaborava, nego su stradala djelovanjem neke od velikih nepogoda čovjeka i čovječanstva. Dvije najveće nepogode sjećanja su rat i senilnost. Ova druga danas ima modernije ime: Alzheimerova bolest. Rat je Alzheimerova bolest jedne civilizacije. Ono čega se zajednica prisjeti kad nastupi mir nije sjećanje, nego njegov nadomjestak, surogat sjećanja. Poslijeratna vremena su obilježena dugim i mahom uzaludnim pokušajima da se nanovo uspostavi kontinuitet sjećanja. Zato su u poslijeratna vremena pisci, slikari, redatelji, glumci tako 4
živi, aktivni i plodni. Oni stvaraju fikciju koja igra ulogu sjećanja. Hašekov Dobri vojnik Švejk, Renoireova Velika iluzija, Kod nas u Auschwitzu Tadeusza Borowskog zamijenili su sjećanja generacija postradalih i poludjelih, ali su, što je možda i važnije, omogućili „postmemorijska sjećanja”, sjećanja preko groba. Josip Lovrenović jedan je od poslijeratnih umjetnika. Tako bi trebalo pisati u njegovoj umjetničkog legitimaciji, na njegovoj posjetnici, u najavi ove izložbe… Iako tu nigdje nema prizora s fronta, nema ni opkoljenog grada, masovnih grobnica, njihovih i naših genocida, naših mučeništava a njihovih krvništava, niti sve one poslijeratne bižuterije kojom preživjeli ukrašavaju svoje prazne grobove, rat je središnje mjesto u njegovu sjećanju. Ili, tačnije rečeno, središnja praznina. Tu prazninu valja ispuniti vrlo preciznim - ali time ništa manje uzaludnim - gotovo forenzičkim pokušajem rekonstrukcije izgubljenog svijeta. U svome diplomskom grafičkom ciklusu od dvanaest listova u dvanaest mapa Lovrenović je tehnikom akvatinte, s doradama, prenosio tipske prizore i znakove sa stećaka, kombinirajući ih s predmetima svakodnevne upotrebe kojima se u protoku vremena izgubila svrha. Tu se nije radilo o osobnom sjećanju, niti o zloduhu kolektivnog ili, ne daj Bože, nacionalnog sjećanja - nacija i sjećanje su u vječnoj kontradikciji - nego o sjećanju na sjećanje. Stećci nisu spremnici zajedničke memorije, ili memorije svijeta, kao što bi voljeli reći nacionalni ili multinacionalni fantasti. Prije bi ih se moglo doživjeti i tumačiti spomenicima zaborava. Ne zna se tko pod njima
leži, a vizualne, simboličke poruke na njima su protokom vremena i silom zaborava od vrlo konkretnih, svakodnevnim jezikom sastavljenih izvještaja o minulom životu, postali visokostilizirane vizualne i tekstualne metafore. Kao što su se u svojevrsne metafore pretvorili i alati za koje više nitko ne zna čemu služe. Metaforizacija putem zaborava, ili pretvaranje zbiljskoga svijeta procesom zaboravljanja u metaforu i u znak, samo je po sebi velika tema. U tome je i pripovijest o stećcima, onako kako ih Lovrenović predstavlja. Godinama kasnije, 2005. u Varšavi, na specijalističkim studijima, nastaje ciklus Session. Dvanaest (opet dvanaest) grafičkih listova monumentalnog formata - najvećega koji je mogao biti tehnički izveden, spojeni čine jednu memorijsku cjelinu. U radu su korištene one obiteljske fotografije koje su slučajno sačuvane tokom ratnih pustošenja, progonstava i nevoljnih selidbi, tako što čine fragment, vizualni i sadržajni, značenjski, unutar šire cjeline jednoga grafičkog lista, koji opet, s preostalih jedanaest čini onu još širu, iako ne i konačnu, cjelinu rada. Session je impresivno djelo, jer demonstrira dva suprotna i suprotstavljena principa stvaranja. Istovremeno, radi se o snažnim, krajnje intimističkim grafičkim minijaturama i o svojevrsnoj grafičkoj freski ili, bolje, ikonostasu. Session jedan je mogući ikonostas sjećanja. Fotografije što ih je Lovrenović koristio u Sessionu uglavnom su snimane u ona vremena kada je čin fotografiranja podrazumijevao svojevrsni ceremonijal. Budući slikani bi se postrojili ispred objektiva iza kojeg
je stajao fotograf - svojevrsni gospodar sjećanja profesionalac, a tek iza Drugoga svjetskog rata plemeniti diletant - amater kako je moderno reći - i u kratkoj bi izmjeni pogleda, fiksiranju izraza lica, grimasa i gesti, bila ulovljena vječnost. Ili bi, tačnije rečeno, u munjevitom osvjetljenju vječnoga mraka fotografskog filma bila ulovljena smrt. Fotografiranje je svojevrsna vježba za smrtni čas. Takav si na toj slici kakav nikada više nećeš biti. I nikada više nećeš biti. Većinu ljudi s tih upotrijebljenih fotografija umjetnik ne poznaje. Oni su zaboravljeni, ispali su iz sjećanja, pretvorili se u anonimne svjedoke, u likove i znakove sa stećaka. Poznati su mu tek oni s kojima čini jedno zajedničko generacijsko sjećanje - dakle, otac, majka, djed, baka, možda i pradjed, ako se pradjedovog lika još netko u kući sjeća. Sva čovjekova povijest, obiteljska povijest, a u velikoj mjeri i sva povijest čovječanstva može stati u sjećanja tri generacije: sina, oca i majke, baka i djedova. Odlaskom najstarije generacije iščezava cjelokupno njezino sjećanje. Ostaju samo fragmenti, pretvoreni u predaju, legendu i mit, nepouzdani i prazni. I tako iz stoljeća u stoljeće, povijest obuhvaća između sedamdeset i stodvadeset godina, koliko traju naša i sjećanja naših bližnjih, te njihova sjećanja na sjećanja. Josip Lovrenović bilježi taj proces, i bilježi sebe unutar tog procesa. Obiteljska povijest njegova je autobiografija. Koristeći fotografije u grafičkom procesu on ih, i mimo vlastite namjere, rekodira, preobražava i pretvara u nešto drugo, kako u vizualnom, tako i u sadržajnom smislu. Ono 5
što je do maloprije bila fotografija, sada je trag na grafičkoj ploči, crtež koji teži apstrakciji, i na kraju - apstrakcija i ništa. Tako jednom snimljena slika prelazi put od vjerne i konkretne slike jednoga svijeta do znaka, simbola, amblema. Riječ je o istom onom putu koji su tokom stoljeća prešli simboli i znakovi sa stećaka. I oni su, u vrlo određenom smislu, jednom jako davno bili - fotografija. U Srednjemu vijeku se za tačniju i istinitiju fotografiju naprosto nije znalo. A naša je iluzija da se od stećaka do digitalne slike na fotoaparatu išta bitno promijenilo. I dalje smo sami sa svojim sjećanjima, i s tri generacije memorijskih svjedoka nakon kojih slijedi zaborav, brisanje ploče, praznina. Session je, u biti, nedovršeni rad. Ikonostas jedne osobne memorije, jednoga ljudskog sjećanja, komponiran od dvanaest fragmenata. U Varšavi 2005. postavljena je osnova, matična ploča, koja se može beskonačno nadograđivati, mijenjati i brisati. Potencijalno, riječ je o cjeloživotnom procesu, čije je trajanje ograničeno isključivo čovjekovim sjećanjem, a potom i odnosom sjećanja i zaborava. U grafičku ploču sjećanje će ugrebati, upisati, razjesti nove elemente, lica, oblike i predjele, koji će se djelovanjem zaborava pretvoriti u znakove i simbole. U nastojanju da definira ratnu traumu Aleida Assmann, njemačka kulturologinja i povjesničarka književnosti, ovako sublimira nalaz kliničke psihologije s kraja dvadesetog stoljeća: „Sjećanje koje ne nalazi put do svijesti upisuje se u tijelo.” U posljednjih pola stoljeća, možda i duže, među običnim je svijetom, u svakodnevnom komuniciranju, 6
ustaljeno vjerovanje da su brojne fizičke bolesti izazvane psihičkom traumom, a onda i ratom kao traumom svih trauma. Ali ne mora se aforistično koncizan zaključak o tijelu i sjećanju nužno odnositi na bolesti tijela. I umjetnost je, na kraju krajeva, trauma koja se upisala u tijelo, divlje meso, tumor na duši i memoriji. Fotografije stećaka naizgled su konvencionalniji dio ove izložbe. U crno-bijeloj tehnici, snimane u maniri Toše Dabca, koji je već prije šezdesetak godina izradio kanoniziranu panoramu svijeta stećaka, ove fotografije predstavljaju golo „stanje stvari”. Lovrenović se ne bavi naknadnim metaforiziranjem svojih kamenova, donosi ih onakve kakvi jesu, ne upisujući u njih ni vlastito iskustvo, ni iskustvo svoje epohe. On ne čini ništa od onoga što je danas u modi, ne nacionalizira stećke, ne čini ih bosanskijim ni svjetskijim nego što sami po sebi jesu, ne rasteže po stećcima vlastitu poetsku žicu, niti ih svodi na naivno-poučni svijet bajki na srednjovjekovne teme, s dobrim Bošnjaninom i zemljom plemenitom kao središnjim motivima. Fotografira ih onakve kakvi jesu, slobodne od ljudi i od života, ali, u najvećoj mjeri, slobodne od vremena koje ih troši, glača i sasipa u prah. Stećci u Lovrenovićevom radu imaju dvojaku ulogu. Kao skladišnici zaborava, čuvari memorije koja je davno postala ničija, stećci su ono što će jednom postati obiteljske fotografije. Stećci su slike iščezlih obitelji. S druge strane, iako je za razliku od nje trodimenzionalan, stećak je neka vrsta grafičke ploče. U njega je uklesano, ugrebano, upisano ono što bi jednoga dana voljom nekoga svemoćnog
nebeskog tiskara, u štampariji za sve formate, moglo biti otisnuto na papir. Nije to Lovrenovićevo otkriće, znali su to grafičari prije njega, stećak je prapočelo umjetnosti multioriginala. Lice stećka žudi da bude odštampano. Ova izložba ima dobro i tačno mjesto. Istinito mjesto. Osim što su Dolac i Travnik mitska mjesta bosanske priče, bosanskog narativa, umjetničkog koliko i povijesnog, Tvornica mašina i štamparija u sebi nose značenja i simboliku istovremeno bliske Lovrenovićevoj strategiji sjećanja i njegovom beskrajnom i doživotnom Sessionu - jer gdje bi, ako ne u štampariji, bilo mjesto gdje će se do u beskraj prerađivati grafička ploča, matična ploča jednoga sjećanja, koja može biti jednom ili nijednom otisnuta na papir, ili može biti svakodnevno štampana, u vazda različitim varijantama, onako kako to nalažu sjećanja i zaborav. Lijepo je i to zamišljati: grafički listovi koji se svakodnevno štampaju, baš kao dnevne novine, i na kojima izlazi stanje sjećanja jednog umjetnika. To je Borges u Bosni. Miljenko JERGOVIĆ Zagreb 2016.
7
XII SESSION MRAMOROVI j o s i p
l o v r e n o v i ć
XII GRAFIČKA MAPA U grafičkoj mapi “XII” koristio sam detalje a često i cijele prikaze nekih davno zaboravljenih upotrebnih predmeta u kombinaciji s citatima sa srednjovjekovnih bosanskih stećaka, stela, te razne židovske, kršćanske i islamske vjerske i ukrasne motive. Ti upotrebni predmeti, dakako, imaju svoju povijest i svoju simboliku, koja već dugo nije sastavni dio našeg vremena. Bilo da je riječ o prikazu cijelog predmeta, ili samo nekoga njegovog detalja, ti prikazi nose poruku nekog zaboravljenog, drugog života, vjerovanja i nekog drugog straha. Primjerice, u mom radu nalaze se drveni pečati za obredni kruh, detalj sa sehare (škrinje) u kojoj se čuva mladenkino blago iz generacije u generaciju, preslica, drveni držač za vodu i kosački pribor (vodir, brušnjača). Sami ovi predmeti, njihova mističnost, mističnost obreda upotrebe tih predmeta i ikonologija njihovih detalja, bilo da se radi o vjerskim biljezima, prizivanjima dobrih ili tjeranja loših sila, solarnim ili lunarnim znacima, ili samo o ukrašavanju, postoje sami za sebe i bez moje potrebe za interpretacijom. Kao takvi, od svog postanka, šalju svoje poruke u eter. Poruke koje primamo svatko na svoj način, a netko i nikako.
20
Citati sa stećaka, opet, imaju svoju, drugu značenjsku funkciju, kao i sami stećci, i ta značenja također ostaju skrivena ili prokazana ovisno o našoj mogućnosti percepcije. Ali, budući da su stećci iz naroda (svačijeg i ničijeg), tako su i elementi kojima se oni služe, iz naroda. Bez obzira je li riječ o dalekim odjecima mitraističke alegorije lova, ili omiljenoj srednjovjekovnoj temi plesa smrti, ili tragičnom prizoru dvoboja oko svatova, teško je ne osjetiti stvarnu prisutnost osoba. Muških i Ženskih, bez lica, bez osobnih karakteristika. Sve ostalo što se zbiva u tim radnjama, izlazi iz njihovih međusobnih odnosa i njihove mogućnosti da shvate i objasne svijet oko sebe. No, kako sam već napisao, to postoji i bez moje upotrebe ili uplitanja u njih. „Človječe, tako da nijesi proklet, ne tikaj u me.“ Također, postoji i simbolika broja 12. Broj 12 kao najčešći mistični broj mnogih kultura, naroda i vjerovanja. Broj 12 kao: broj Božjih naroda u Starom zavjetu, broj apostola u Novom zavjetu, kao savršen sklad između nebeskog i zemaljskog, kao nebeski grad Jeruzalem s 12 temelja i 12 ulaza u grad, kao „12 dragulja što su kruna ženi…“ (Apokalipsa), kao mjeseci u godini, kao simbol savršene okruglosti (kabala), te: iz 12 plemena Božjih spašeno je po 12.000 ljudi. Ukupno 144.000 ljudi, ukupno 144 otiska. Mnogo je simbola, mnogo poruka. No ništa od toga nije važno za moj rad. Barem ne na taj „načitani“ način.
Svi ti upotrebni tj. upotrebljavani predmeti, bili su u mojoj kući. I svi ostali detalji na neki su način bili u dodiru sa mnom, a i ja s njima. Uz te tipske Muške i Ženske sam odrastao. A ta preslica je bila moje omiljeno oružje, kad sam bio strašni i plemeniti Indijanac, na leđima svog vjernog naslona od kauča. Mada me često ljutilo, što mi je kauč do zida, pa sam godinama jahao ravno u tapete. Pečati za kruh su promijenili dosta funkcija u mom životu. Brušnjača… S njom nikako nisam uspio uspostaviti odnos, i to samo zato što je bila tako velika i teška, a ja tako mali. Pa sam čekao da vidim koliko velik moram biti, a da mi ona otkrije svoje tajne. Poslije sam shvatio, kad sam je vidio o boku gorostasnog kosca. Pa, ona u sebi čuva vodu za jedan kamen, a kosac jako žedni po tom suncu. Onda sam im, i njoj i koscu, stavio ne jedan, već dva ibrika (vrča) vode. Nije bitno iz čega, nego da nisu žedni.
Znam da sam se pitao, jesu li ti ljudi bili puno siromašniji od nas. Malo me zbunjivao bogatiji ukras na njihovoj škrinji, ali, za svaki slučaj, ako to nikad ne doznam, poklonio sam im dvije srne i cijeli riječni sliv. A oni krušni pečati? Pa što ima bolje od toplog domaćeg kruha i svježeg pečenja? Samo, ovo drugo treba najprije uloviti. Ima tu još mnogo priča, ispričanih i neispričanih. I svi detalji imaju svoje priče. Prvo njihove, s njihovim razlogom postojanja, a onda i naše. Jednako važne i jednako podložne zaboravu. Moja grafička mapa jedan je od pokušaja da te priče nekako zabilježim. Sve su to slike mogućnosti postanka i opstanka života. U ovom slučaju izrečene kroz ove forme, a mogle su biti, i bit će, kroz neke druge. Josip LOVRENOVIĆ Sarajevo 2000.
Moja grafička preslica, istina, u sebi ima dio žena iz Plesa smrti, ali to su moje Žene. Žene koje su mi stavljale hajdučku travu na moja dosadna krvava koljena i udarale šamare kad sam ih zaslužio. A, zapravo, to je: žena + preslica + vuna = zobnica. U mojoj grafici, doduše podijeljena na dva dijela, ali nije li svaki mozak iz najmanje dva dijela. Mi, u kući, nikad nismo imali seharu. Mi smo imali škrinju. Bila je jako velika i ne previše ukrašena. U njoj odavno nije bilo nikakvog blaga, bar ne za odrasle. Tek mnogo kasnije vidio sam seharu. Bila je mnogo manja, ali i ukrašenija.
21
XII
- I -
XII
- II -
XII SESSION MRAMOROVI j o s i p
l o v r e n o v i ć
SESSION GRAFIČKI CIKLUS Kad sam prvi put sastavio ovaj grafički puzzle, tada tek u prvoj, probnoj fazi, na zidu radionice, dvije stvari su mi ostale u sjećanju. Prvo, nisam bio spreman na to suočavanje, pa sam napustio radionicu i nisam žurio da se vratim nazad. Drugo, čuo sam komentare od prijatelja s kojima dijelim radionicu. Jedan od njih je bila samo jedna jedina riječ: shizofreno. Potpuno shizofreno sam se i osjećao u trenutku kad sam spojio svih dvanaest otisaka u kompletnu cjelinu. Dva su mi aspekta, od mnogih drugih mogućih, važna u ovom uzajamnom gledanju s „protagonistima“ ovih grafika. Jedan, potpuno lične, intimne prirode, drugi, pomalo tehničke naravi: ljepota i kvaliteta starih fotografija. Intimna priča, šturo i kratko, glasi ovako. Ljudi s fotografija su ljudi koji čine moju porodicu. Ne samo ovu sadašnju nego i prošlu, ukratko ljudi bez čijeg postojanja i djelovanja ja ne bih bio tu gdje jesam i kakav jesam. Sudbine tih ljudi se ni po čemu ne razlikuju od mnogih sličnih porodičnih sudbina obilježenih svjetskim događajima unatrag stotinjak godina. Ratovi, mrtvi, nestali, živući, raseljeni, zaboravljeni, nepreneseni... i
42
tako, neprekinuto, do mene. Većinu ljudi s tih fotografija ja nikada nisam ni vidio ni upoznao, što zbog različitog vremena postojanja (ali i prostora: Balkan, Rusija, Evrope, istočna i zapadna), što zbog sudbinskih okolnosti danog im vremena. Također, mnogi od tih tih ljudi nikada nisu upoznali jedni druge, a i ako jesu to je bilo kratko i često traumatično ali dovoljno životno da bih ja sada postojao u vremenu i prostoru. Most između intimnog i tehničkog je u kronološkom promatranju vremensko-prostorno-sudbinske povezanosti. Tri rata, za svakoga drugačija, za svakoga ista, u tri navrata umalo potpuno uništavaju kompletnu imovinu svih “upotrijebljenih” likova. Umalo, ne zato što su spašena “blaga”, nego zato što su ostale fotografije. Komad papira, vrlo pokvarljiva roba u kontekstu često neuspjele bježanije za život. Nekim nevjerojatnim okolnostima spašene su fotografije s više raznih strana, od ljudi koje ja ne poznajem, gotovo u pravilu bez nastojanja za činom spašavanja. I sada, 2005. godine, ja u Warszawi imam u svojim rukama komad papira duboke starosti i još dublje emotivne vrijednosti. Neke od ovih fotografija imaju vrlo visoke estetske standarde koji su samo pojačani djelovanjem vremena. Fine patine pastelnih tonova, izvrsna balansiranost crnobijelih elemenata kompozicije, kao i sama posvećenost “modela” trenutku okidanja foto-aparata. Fotografije u raznim “onda” i “tada” nisu bile učestale kao danas pa se vrlo jasno može uočiti uloženi trud u čin fotografiranja.
Neke od njih čiste su ilustracije socijalno-političke situacije, dok su druge intimne naravi ili pak čisto zabavnog karaktera. Često na mene, površnog poznavatelja sudbina likova, ostavljaju osjećaj naivnosti, no ukazuju i na sveprisutnu jaku želju samog života da bude življen.
Možda sam upravo zbog svih ovih stalnih, istovremenih „dešavanja”, i moje stalne svjesnosti toga, tada i napustio radionicu. Josip LOVRENOVIĆ Warszawa, 16. 5. 2005.
Od pojedinih fotografija pokušao sam napraviti što je moguće tačnije faksimile. Nisam htio izgubiti već postojeću likovnu kvalitetu samih fotografija. Ne samo da sam želio u svome radu po prvi put “sazvati” sve te osobe na zajedničko “poziranje”, nego sam pokušao napraviti neki drugačiji zapis koji bi eventualno mogao ponovo spasiti sve te “vrijednosti” u slučaju neke nove životne promjene. Budući da nisu sve fotografije iskorištene i budući da od mene ovi likovi sada očekuju i zahtijevaju ono što nedostaje, da bi im bilo lakše na ovom okupu, ne mogu se usuditi reći da je rad gotov. Shizofreno, zar ne? Sa svim svojim ispražnjenim i upotpunjenim dijelovima, i sama kompozicija ukazuje na konfuziju kao na stanje u meni samome u relaciji s fotografiranima. No još nešto se dogodilo u samom procesu rada. Kompozicije svake pojedine matrice od dvanaest postojećih, pokazale su mogućnost međusobnog re-komponiranja u nove odnose unutar cjeline. Same sebi su dale mogućnost mijenjanja mjesta i reda u odnosu na prvu ideju, pa tako i mogućnost međusobnog komuniciranja izvan mojih namjera.
43
SESSION
- I -
SESSION
- II -
MRAMOROVI MARMORE MARBLES j o s i p
l o v r e n o v i ć
MRAMOROVI MARMORE MARBLES
Lipa, Duvanjsko polje 2014.
MRAMOROVI MARMORE MARBLES
Boljuni, Stolac 2013.
OČIMA DRUGIH FRAGMENTI R afal S trent voditelj Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Warszawi Jedna vrlo neobična osoba studirala je u toku dvije školske godine (2003/2004. i 2004/2005) na Grafičkom fakultetu Akademije likovnih umjetnosti u Warszawi. Na ovoj akademiji predajem od 1972. godine, i zaista nikada nisam upoznao studenta postdiplomskih studija takvog talenta, inteligencije, radinosti i otvorenosti ka drugim ljudima kao što je Josip Lovrenović. Došavši ovdje, bio je u istoj situaciji kao i ja sam 60 godina ranije: Drugi svjetski rat je u Istočnoj Poljskoj, gdje sam rođen, bio karakterističan događaj - i mi smo imali građanski rat! Za vrijeme bijega za spas golog života moja majka je izgubila sve. Preživjeli smo, ali je naša materijalna tradicija (dokumenti, slike i sl.) nestala - a ljudsko biće mora imati korijene! Josip Lovrenović je u toku svog dvogodišnjeg boravka u Warszawi bio veoma zauzet radeći na izvrsnom, fantastičnom projektu: stvorio je ogromno, sjajno grafičko djelo na zidu velikih dimenzija - umjetničko djelo posvećeno 84
priči o njegovom životu, slomljenom građanskim ratom. Snaga i iskrenost ove kompozicije napravile su veliki utisak na mene, ali ja nisam jedina osoba koja je primijetila njezinu vrijednost. Nema boljeg rješenja za kreativnost od rješavanja ličnih problema putem umjetnosti. G. Jan Lewy, naš najznačajniji stručnjak za grafičku tehnologiju rekao je da nikada nije upoznao boljeg majstora od g. Lovrenovića. Također mi je saopćio da očekuje da će njegov nasljednik imati stručnost g. Lovrenovića. Dakle, Lovrenović ne samo da poznaje jezik suvremene umjetnosti nego i sredstva za njegovo optimalno izražavanje. Warszawa, 08.10.2006.
N evenka A rbanas voditeljica Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Josipu Lovrenoviću bila sam nastavnik iz grafičkih tehnika za vrijeme njegovog pohađanja Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Nakon što je on diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, a ja postala docent na istoj ALU, bio mi je stručni suradnik u izvođenju nastave iz predmeta Grafika. Isticao se svojim talentom i što je još važnije, radinošću, dosljednošću i nenametljivošću, radoznalošću, kontinuiranim napredovanjem u razvijanju svojih likovnih i ljudskih spoznaja.
Sve se to odvijalo i odvija bez trendovskih glasnogovornika i fanfara, ali on za divno čudo ostaje uvijek prisutan, pa i u najnepovoljnijim okolnostima. To se može protumačiti samo izrazitom grafičkom kvalitetom, kojom nadživljuje sve jednodnevne ukuse, mode i kritike. Ovih nekoliko konstatacija napisala sam s posebnim zadovoljstvom, s punim uvjerenjem da je Josip Lovrenović jedan od tek nekolicine vrhunskih mladih grafičara. U Zagrebu, 20. rujna 2003.
S adudin M usabegović profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu Rad akademskog grafičara Josipa Lovrenovića, koji sam pratio od završnih godina njegovog studija u klasi prof. Para na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a koji je posebno došao do izražaja u njegovoj grafičkoj mapi „XII“, imao je svoj razvojni put, koji se kretao od apstraktnih, protosimbolskih formi do njihovog srastanja i pomicanja u polje antropološkog i povijesnog. Svakako, ovo pomicanje i srastanje prema antropološkom i povijesnom ni u kom slučaju ne znači dezavuisanje ili definitivno napuštanje apstraktnog i protosimbolskog, nego njihovo postavljanje u jedan drugi kontekst, koji je povijesni tok i pokret. Tako se u njegovom grafičkom rukopisu isprepliću figuralna instanca i geometrijski sveden i reduciran prostor, prije svega, četverokutnik i lučna oblica, a u predmetnosadržajnom ili ikonološkom smislu historizirano znakovlje
sasvim određenog toposa, toposa Bosne i njegova nova kontekstualizacija. U Sarajevu, 16. 10. 2001.
P laninka M ikulić likovna kritičarka, esejistica Kroz fino realizirane forme Josip Lovrenović konkretizira svoju najintimniju ljudsku i stvaralačku određenost na način koji sugerira trajno traganje za nekom čežnjom. A čežnja je bitna i umjetnik mora da je traži. Grafički list tako otvara prostor autorove komunikacije sa svijetom, s vremenom, s prošlošću, s baštinom, s neizbrisivošću tragova, gustinom naleglih vremena. Njegov crtež, a on je uvijek najneposredniji vid izražavanja umjetnikove ideje, nosi posebnu poetiku rasterećenu suvišnih metafora i simbola. U dijalogu koji otvara između vremena i sebe Josip Lovrenović izgrađuje nove morfeme kroz koje izražava vlastito mišljenje. Njegovi su znakovi primarnog, arhetipskog karaktera a forme sugestivne metafore. Upotrebom ravne i zaobljene linije u bjelinu papira upisuje znakove i tajanstvene kodove koje iščitava na fino oblikovanim fragmentima svojih pra-uspomena: stećaka, kamenih stolica, škrinja, rezbarija, tekstila, srebra... Pri tome, svi njegovi stvaralački strukturni slojevi su međusobno uvjetovani; oni su refleks autorovog svjesnog i podsvjesnog, čija je artefaktna projekcija ovaj opus varijacija na jednu temu. Ulomci arhitekture stare Bosne,
85
njezina plastika i reljefi funkcioniraju na razini kreativnih citata neobične osjećajnosti, pretočenih u sliku jedne nove imaginacije, utemeljene na iskustvu majstora iz prošlosti. Zato one nipošto nisu dokument o vremenu, već svojevrstan rezime činjenica i njihova estetska i filozofska interpretacija. Dramatiku uzajamnog odnosa odabranih elemenata iz kulturne ostavštine Bosne ostvaruje reduciranim plastičkim jezikom i svođenjem formata na najmanju vidljivu funkcionalnu mjeru. Tematski “uvjetovana” realitetom, koji je izabrao svog umjetnika, ova slika sublimira mitsku parabolu života i vremena: i početak i kraj, slikarov svijet novih uspomena i doživljaja transkribiranih u vječite zapise čovjekovog traženja izlaza. Ima jedan dojam kojem se teško oteti pred ovim grafičkim slikama: uvjerenje da je ovo slikar-grafičar koji ima istinsko povjerenje u umjetnost. Ona za njega nije “samo” izabrano sredstvo već i jedini poznati i jedini prihvatljivi način saopćavanja. Onaj u kojem se ne gubi; onaj u kojem nema ni samoće niti iznevjerenih očekivanja. U Sarajevu, 2000.
N isvet D žanko novinar, putopisac Dvanaest grafika je dvanaest škrinja. I svaka škrinja, grafika ponaosob, u sebi čuva dio baštine, priča zaboravljene priče o aždahama, lovu, svatovskim dvobojima,
86
priče koje su se uz bosanska ognjišta prestale pričati djeci sa dolaskom struje i crtanih filmova. Od tog svijeta iz života i mašte predaka ostali su tragovi na kamenu stećka, u drvetu nekih predmeta odavno bez upotrebne vrijednosti koji postoje samo da bi nam zapinjali za oko i tako upozoravali da ih ne zaboravimo. Josip ih nije zaboravio, niti to može, ne dozvoljava im ne samo da potpuno izblijede nego i posmatraču uspijeva probuditi uspomene na sehare svojih nana koje su u njihovom zaboravljenom vremenu čuvale djevojačko blago. Iz tog bajkovitog vremena drugog blaga osim blijedih uspomena gotovo da danas i nemamo. Neko ko ih zna probuditi je svakako umjetnik vrijedan pažnje, a Josip Lovrenović to jest. U Sarajevu, 2000.
N ives K avurić K urtović profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu FAKSIMIL Josip Lovrenović je vrsni poznavalac grafičke tehnologije, koju nadasve rafinirano i znalački koristi u potvrdu vlastitog grafičkog izraza i likovne poetike. U Zagrebu, 2000. 87
O AUTORU
Naklada Ljevak, Zagreb 2009.
Josip Lovrenović, akademski slikar-grafičar, rođen je 1976. godine u Banjoj Luci. Pohađao je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu do ratne 1993. godine, a maturirao na Grafičkom odsjeku Srednje škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 1994. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Grafički odsjek, u klasi prof. Frane Pare 2000. godine. Na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Warszawi 2005. godine završio cum laude postdiplomski studij pod mentorstvom profesora Rafala Strenta.
Bio je učesnik i voditelj grafičke radionice Vrbničke grafičke akademije na Krku i grafičke radionice na Visu 2003. Jedan je od organizatora projekta All Inclusive Sarajevo – Udruženje KulturAnti. Taj projekt je bio plod suradnje Centar Helen Hamlyn, Kraljevske akademije u Londonu, British council Creative Collaboration, osoba s posebnim potrebama, te profesionalnih dizajnera i zanatlijskih udruženja u BiH. Izložbe radova nastalih u okviru projekta bile su postavljene u Hrvatskom društvu dizajnera u Zagrebu, Evropskom centru za kulturu i debatu GRAD u Beogradu, te u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu (2009-2010).
2002-2003. godine radio kao asistent - vanjski suradnik na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, te kao nastavnik crtanja akta i portreta (Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb). Stručno se usavršavao u Grazu, u okviru austrijskog Kultur Kontakta - Cultural City Network (2002), te u okviru projekta Creative Collaboration In Europe and Beyond, The Space, u Istanbulu. Grafike, crteže, slike i fotografije izlagao na samostalnim i grupnim izložbama. Sudjelovao u radu brojnih likovnih kolonija te u pokretanju i realizaciji različitih umjetničkih, scenskih i filmskih projekata. Bavi se izradom kazališnih plakata, scenografijom, te grafičkom i likovnom opremom knjiga. Dizajnirao katalog izložbe fotografija Toše Dabca Ulice Zagreba - Drugi pogled, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo 2013. Fotografijama opremio knjigu putopisa Ivana Lovrenovića Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008., 96
Radi kao scenograf u Narodnom pozorištu u Sarajevu.