Milko Brkovi
DIPLOMATIČKI ZBORNIK SREDNJOVJEKOVNIH HUMSKIH I BOSANSKIH ISPRAVA DUBROVNIKU
Knjiga Milko Brkovic.indd 1
9.3.2011 16:53:46
Biblioteka Crkve na kamenu - knjiga br. 121 Nakladnik Crkva na kamenu N. Š. Zrinjskog 7 88000 Mostar Urednik Dr. Božo Goluža Lektorica Prof. Martina Arapović Grafička obrada Prof. Dragana Zovko Tisak Suton, Široki Brijeg Slika na naslovnici Blagaj, grad hercega Stjepana Kosače
CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna knjižnica HNŽ Mostar UDK 930.22:94](497.5/.6)“04/14” BRKOVIĆ, Milko Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava Dubrovniku / Milko Brković . - Mostar : Crkva na kamenu, 2011 (Široki Brijeg : Suton) . - 254 str. ; 24 cm. - (Biblioteka Crkve na kamenu ; knj. 121) [Bilješka o autoru]: str. 253-254. - Milko Brković : bibliografija radova 1980.2010.: str. 239-252
Knjiga Milko Brkovic.indd 2
9.3.2011 16:53:46
Milko Brkovi
DIPLOMATIČKI ZBORNIK SREDNJOVJEKOVNIH HUMSKIH I BOSANSKIH ISPRAVA DUBROVNIKU
Mostar, 2011.
Knjiga Milko Brkovic.indd 3
9.3.2011 16:53:46
Knjiga Milko Brkovic.indd 4
9.3.2011 16:53:46
Sadržaj Uvod ........................................................................................................................ 7 Isprave .................................................................................................................. 13 Bibliografija radova .......................................................................................... 239 Bilješka o piscu .................................................................................................. 253
5
Knjiga Milko Brkovic.indd 5
9.3.2011 16:53:46
Knjiga Milko Brkovic.indd 6
9.3.2011 16:53:46
Uvod Humski su vladari i velmože prije bosanskih, ponajprije zbog bližeg susjedstva, izdavali Dubrovniku isprave. Kada su bosanski vladari preuzeli vlast nad Humom oko 1326. godine, humski lokalni vladari i velmože nastavljaju izdavati Dubrovniku isprave, čak i u doba bosanskih kraljeva, što je pokazatelj da je, između ostalih, Hum sve do svoje propasti ostao zasebna administrativna jedinica unutar Bosanskoga Kraljevstva. Predmetne su isprave do danas najvećim dijelom objavljivane u raznim diplomatičkim zbirkama, osobito ćirilske, dok su one pisane latinskim jezikom manje objavljivane. Mi smo se u ovoj zbirci ograničili na isprave u užem smislu riječi, to jest na povelje i pisma, dok smo ispustili isprave u širem smislu, kao što su otpusnice, priznanice, osim važnijih, i slično. Najveći broj srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava pisanih ćirilicom objavio je Ljuba Stojanović u svojoj diplomatičkoj zbirci s dva dijela pod tendencioznim naslovom Stare srpske povelje i pisma, Beograd - Srijemski Karlovci, 1929., 1934.1 On ih je tu svrstao među ostale srpske isprave Dubrovniku, ako ne samo po tome što su pisane ćirilicom, onda najvjerojatnije iz političkoga ozračja toga vremena. Naime, nakon oslobođenja od Turaka Srbija jača i teritorijalno se širi, najprije kao kneževina, zatim kao kraljevina, da bi svoj vrhunac postigla u doba Kraljevine Jugoslavije kada postaje vodeća u toj državnoj zajednici, kada, dakle, i nastaje Stojanovićeva zbirka predmetnih isprava pod navedenim naslovom. S druge strane, dok je Kneževina i Kraljevina Srbija jačala u političkom i narodnosnom smislu, osobito unutar Kraljevine Jugoslavije, dotle je Hrvatska bila podvrgnuta Austro-Ugarskoj i kasnije Kraljevini Jugoslaviji, pa je i to zasigurno utjecalo na njezine diplomatičare da su objavili samo nekolicinu humskih i bosanskih srednjovjekovnih isprava, i to uglavnom samo onih pisanih latinskim jezikom, primjerice u Smičiklasovom Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. II.-XVIII., Zagreb, 1904.1990. i drugdje. Po svim povjesničarskim i diplomatičarskim pravilima u taj su Zbornik trebale pripasti i ćirilske humske i bosanske srednjovjekovne isprave izdane Dubrovniku, tim više što su Hum i Bosna, a osobito Dubrovnik, kroz 1 U toj diplomatičkoj zbirci Lj. Stojanovi Liber privilegiorum iz dubrovačkog Državnog arhiva naziva Codex Ragusinus, kako se u njegovo doba u znanstvenim krugovima zvao, pa smo i mi, na mjestima gdje ga citiramo, ostavili taj naziv radi potpunosti izvora kojega citiramo.
7
Knjiga Milko Brkovic.indd 7
9.3.2011 16:53:46
cijeli srednji vijek pripadali, pa makar ponekad samo nominalno, Hrvatskom, odnosno Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Kronološkim nastajanjem i donošenjem predmetnih srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava Dubrovniku, uočava se da tih isprava nema za razdoblje gospodarenja i vlasti nad Humom i Bosnom knezova Bribirskih i njihovih vazala. Mi pretpostavljamo da je to iz razloga što su Bribirski doista bili vrhunski predstavnici i vlast Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva nad Humom i Bosnom, te stoga nije bilo potrebe izdavati trgovačke i ostale povlastice Dubrovniku čiji je suveren ionako ugarsko-hrvatski kralj. Naslovljene isprave, s njihovim kratkim regestama i osnovnim zbirkama gdje su objavljene, donosim kronološkim redoslijedom njihovog nastajanja. Za one koje su pisane latinskim jezikom donosim prijevod na suvremeni hrvatski jezik, a ćirilske transkribiram u latinicu, jer malo prosječnih čitatelja može čitati staru ćirilicu, odnosno bosanicu, kako bi bile dostupne i istraživačima izvan uže struke, te ih ostavljam u izvornom jeziku kojim su pisane, smatrajući da će današnji prosječan čitatelj moći pratiti njihov sadržaj. Uz ta su dva osnovna razloga opravdanosti nastanka ovoga rada i treći razlog da su predmetne isprave skupljene na jedno mjesto. Nazivi koji su upotrebljavani za latinske isprave u samim ispravama bosansko-humske kancelarije su: notitia, privilegia, litera (littera, lictera), tenor presentium, presens littera, privilegium, donatio, instrumentum, presentium serie litera, presens littera privilegia, testimonium, presentia notitia, privilegia (privilegium), notitia harum serie, testimonio literarum, privilegialis litera, patens litera, magna cautella, presens privilegia, scriptura aperta i razne druge modifikacije tih naziva. Najčešće se upotrebljava izraz littera. U donesenim ćirilskim ispravama te kancelarije najčešći su nazivi: kniga, pismo, list, otvoreno pismo, otvoreno zapisanije, povela i slično. Primjerice: “i siom’ povelom zapisah; i sijazi je kniga pisana; das’mo i potvr’juemo i siom’ povelom’ zapisuemo; pisano u sioi poveli; i potvoriti semu zapisan’ju ..... povelja; u vse povele; i siom’ povelom zapisah’; siom’ povelom’ i zapisaniem’; za tvr’dinu lista; pisanno od lista; i ovai kniga da est’ virovanna; ispisah iz’ lista; ovim’zi moim’ pisan’jem otvorennim’; pisanno iz’ lista; siju knigu; ispisah’ is’ povele; reč(e)nih’ listove virovane; s povelami i zapisi; sai naš’ list’ otvoren; po svoih’ listih’; i zapisanie; ov’ list’ otvoren’; s listom’ virovanim’; po siem’ našem’ otvorenu listu; sei zapisanje naše otvoreno; koga testamenta jest’ početak’ ovai” i slično. Pod navedenim nazivima upotrebljava se: isprave kao predmet, isprave u fizičkom smislu, ali i isprave u pravnom smislu. Najčešća mjesta izdanja humskih isprava Dubrovniku su: Vitaljina; Zaborovi; Ljuta u Konavlima; u konavlah’ na lutoi; sam Dubrovnik; Kula Kaninska; u bišču; Stipanja Polje pod Sokolom; Trebinje; Sokol; Borač (najviše); Kukanj, Drijevo; Nevesinje, na nevesinju pod’ gradom’ vinačcem’; Novi u Dračevici; Pla8
Knjiga Milko Brkovic.indd 8
9.3.2011 16:53:46
nina Bujak prema Brodaru, Brodar; Goričani; Ključ; Cim(ovski); Dobra Voda; Novi; Drinaljevo; Vratar; Međurječje pod Samoborom; Lokrum; Gruž; Daska, odnosno Daksa i druga. Bosanske su banske i kraljevske isprave Dubrovniku najčešće pisane u stolnim mjestima Bobovcu, Sutjesci i Jajcu. Pisari se ili dijaci humskih velmoža Dubrovniku navode uglavnom sljedećim kronološkim redosljedom: “pisa ju logopet’ nejan’; pisa grubanac’ hlap’čić’ (i?)moćanin’ rab’ župana bil’jaka i voevode i nijo dija[k’]; pisa raško dijak’; a upisa dijak’ radosav’ milosalić’; ja rusko logophet’; a upisa g(o)sp(o)s(t)cva mi logophet’ mileta popovik’; jaa dmitr’ pisah’; ja rusko logophet’ dubrovčki; a upisa dobrilo rašković’; a upisa pribisav’ pohvalić’; a upisa grubač’ dijak’; a upisa čičoe .. popovik’; a pisa vlatko maroš’ dijak’ nadvorni g(ospo)d(i)na voevode radosava; pisa vlatko maroš’ dijak nadvorini go(spo)da voje(vo)de radosava; pisa radman’ bogetik’; pribisav’ pohvalić’ pišu moom’ rukom’; a upisa ostoja dijak’ u borču; od ruuke(!) mene ostoe logopheta pisaano(!); i po ostoi d’jaku čeljadinku, ja rusko ispisah’ više pisano od’ riči na rič’ iz’ list; rusko logophet’ ispisah’ više rečeno iz’ lista; pisa pribisav’ dijak’ sin’ popa milija; upisa dijak’ vlatko; a upisa d’jak’ ivan’ po zapovidi g(ospo)d(i)na mi voevode radosava i gospoje todore; ov’ zapis’ napokoni upisa svoom’(!) rukom’ knez’ vukman’ jugović’; i dijaku po radivoju šiglici s našiem’ listom’ virovaniem’; pisa vukša dijak’; i dijaku našem’ po radivoju šiglice; upisa radivoi dijak’; a ja radič’ grupkovik upisah; a ja nikša dijak’ upisah’ u notari’ju dubrovačkoi; i ovi svr’hu učineni zapis’ pisah moom rukom’ jaa(!) g(ospo)d(i)n’ knez’ vladisav’ sin’ g(ospo)d(i)na hercega stipana; na novom’ a upisa po zapovidi g(ospo)d(i)na mi hercega stipana radič’ grubković’; a upisah’ ja radič’ d(i)jak’ vukićević’; upisa dijak’ radivoi dobrišević’; liotoš’ dijak’; miotoša dijaka curika; a pisah’ ja žar’ko moiom’ rukom; upisa sanko dijak’; upisa vladisav; po dijaku radoju dobriševiću; i za verovanie ovogai lista pisah · ja knez’ vlatko svoom(!) · rukom · u slavnom gradu dubrovniku; pisah’ jaa ivko; pisah jaa vukosav’ dijak’; dijak’ ja radivoi bogdinović’ pisah’; pisa vukman’ dijak’; mi radona dijak’ ovoi ispisah’ sve is hužeta(!) hercega vlatka; ovoga lista pisah’ ja vlatko sin’ radiča ozrisalića moom’ rukom’; pisa ja ivan’ radičević’; pisah’ jaa vukašin’ gizdavić’ na molbu ivaniševu ere on’ ne umije pisati” i slično. S druge strane, bosanske banske i kraljevske isprave Dubrovniku pisali su poznati banski i kraljevski notari. Primjerice se spominje u samim ispravama: “ja Radoe dijak’ ban’ pisah’ siju knigu povelov’ banov’; pisah’ siju knigu povelov’ banov’ od’ roždstva (Kulinova iz 1189. godine); i siom’ povelom zapisah’; a se pisah’ imnem’ : desoe gramatig’ : bana ninoslava velikoga bosn’skoga” i slično. Općenito veći broj latinskih isprava bosansko-humskih vladara i velmoža ne donosi imena pisara koji su ih pisali. Njihova su imena u nekoliko slučajeva ispuštena prilikom transkribiranja isprava, ali se mogu dokazati iz drugih izvora. Ispravu bana Tvrtka Dubrovčanima od 13. veljače 1355. napisao je pisar bosanske biskupije Toma Barnabaj. Toma Lužac je pisao isprave kralja Tvrtka I. dalmatinskim 9
Knjiga Milko Brkovic.indd 9
9.3.2011 16:53:47
gradovima, ali nije napisao i Tvrtkovu kraljevsku ispravu gradu Splitu od 2. lipnja 1390.2 U njoj se za pisara navodi ovo: “Datum in nostra aula residentie Suthescha per manus predicti discreti viri domini Michaelis de Ragusino electi episcopi Tniniensis et in hac parte cancellarii nostri.” Izgleda da su tu bili posrijedi neki viši politički ciljevi i interesi s dubrovačkom primjesom, jer zašto bi jedan biskup, i to kninski, koji je vjerojatno još bio ponosan na titulu episcopus Croatorum svojih prethodnika kod Knina, pisao ispravu kralja Tvrtka I. kad je taj vladar na svome kraljevskom dvoru imao školu vrsnih pisara za latinske isprave. “Učineni zapis’ pisah moom rukom’” jesu riječi kneza Vladislava, sina hercega Stjepana Vukčića Kosače, oko god. 1450. (Lj. Stojanovi, Povelje i pisama, I/2, str. 124), što je pokazatelj da su pojedini humski knezovi bili pismeni i sami pisali isprave. Počevši od XIII. st. bosansko-humska kancelarija redovito upotrebljava pečat kao glavno sredstvo ovjere isprava. Prije toga, u XII. st., u ispravama te kancelarije pečat nije sredstvo ovjere. Upotrebljavani su razni oblici pečata. Ban Matej Ninoslav (1232.-1250.) upotrebljava dva pečata - mali i srednji. Prema ispravama bana Stjepana II. Kotromanića (oko 1326.-1353.) poznata su njegova dva pečata, od kojih je jedan veći a drugi manji. Od Tvrtkovih banskih (1353.-1377.) pečata sačuvan je i pobliže poznat samo jedan njegov pečat srednje veličine, koji se inače u vlastitom natpisu naziva sigillum minus. Kao kralj Tvrtko I. (1377.-1391.) je imao četiri pečata, od čega dva mala i po jedan srednji i veliki. Njegov nasljednik kralj Dabiša (1391.-1395.) imao je tri pečata - veliki, srednji i mali. Njegova udovica kraljica Jelena (1395.-1398.) služila se njegovim srednjim pečatom. Kralj je Ostoja (1398.-1404. i 1409.-1418.) također imao tri pečata. Dva su bila srednje veličine i jedan veliki-dvostrani. Njegov konkurent Tvrtko II. (1404.-1409. i 1421.-1443., protukralj 1414.-1415.) imao je najmanje šest pečata, jedan veliki-dvostrani, četiri srednja i jedan mali. Kancelarija kralja Tomaša (1443.-1461.) nije pravila pečate, već se taj kralj služio velikim i s dva srednja pečata svoga prethodnika kralja Tvrtka II. I Tomašev sin Stjepan Tomašević (1461.-1463.), kao i otac mu, služio se velikim pečatom djeda mu Ostoje, istim onim kojega je svojevremeno upotrebljavao otac mu Tvrtko II.3 Bosansko-humske velmože su također pečatile isprave. Veliki humski knez Andrija (1235.-1250.) upotrebljavao je jedan manji i jedan veći pečat. Od rodonačelnika obiteljske moći kneza Pavla Radinovića (oko 1370./1375.-1415.) sačuvao se samo jedan pečat. Na ispravama velikoga bosanskog vojvode Sandalja Hranića Kosače (o. 1370.-1435.) sačuvalo se šest pečata. Od župana Bilja2
Šime Ljubi, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike (Listine), Zagreb, 1974., IV, str. 280-282. 3 Pavao Aneli, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1970., str. 9-48.
10
Knjiga Milko Brkovic.indd 10
9.3.2011 16:53:47
ka Sankovića (1378.-1391.) sačuvan je samo jedan pečat. Na ispravma vojvode Radiča Sankovića (1391.-1404.) poznata su dva pečata. Za kneginju Stanislavu Nikolić (1393.), ženu Bogišinu i majku Vukoslava, Petra i Miliše, poznat je samo jedan njezin pečat. Jedan pečat je sačuvan i na ispravama vojvode Jurja Vojsalića Hrvatinića (1399.-1434.?). Prema sačuvanim otiscima zna se za četiri pečata velikoga bosanskog vojvode Radoslava Pavlovića (o. 1400.1411.). Jedan pečat je sačuvan i od humskog kneza Grgura Vukosalić-Nikolića (1403.-1436.). Veliki vojvoda bosanski i herceg sv. Sabe Stjepan Vukčić Kosača (1405.-1466.) imao je sedam pečata. Sačuvan je samo jedan pečat na dvije isprave vojvode Ivaniša Pavlovića (1423.-1450.). Od kneza Vuka Hranića Kosače (1424.), brata Sandaljeva, sačuvana su samo dva otiska jednog tipara. Veliki bosanski vojvoda i herceg sv. Sabe Vladislav Hercegović (1426./1427.1487./1489.) imao je svega tri pečata od čega dva vojvodska i jedan herceški. Knez Vukac Hranić Kosača (1432.) imao je na svojim ispravama dva pečata. Jedan je bio mali, a drugi veći. Sačuvan je po jedan pečat knezova braće Dragišića Kosače, Stjepana, Radoslava i Ostoje (1437./1438.). Poznata su svega tri pečata humskoga vojvode Ivaniša Vlatkovića (1452.-1488.), od koji su jedan veći i dva manja. Sačuvan je po jedan pečat humskoga vojvode Augustina Vlatković (1452.-1488.) i jednog njegovog brata. Poznata su i dva pečata hercega sv. Sabe Vlatka Hercegovića (1489.), iako je on upotrebljavao pečat svoga oca Stjepana. Konačno, najmlađi sin hercega Stjepana, knez Stjepan Hercegović (1459.-1517.) ostavio je otiske svoga pečata na jedanaest priznanica. Mnoštvo podataka o pečatima sadržano je upravo u donesenim predmetnim ispravama bosansko-humske kancelarije Dubrovniku, a za pečat je upotrebljavan veliki, srednji i mali tipar. U latinskim ispravama bosansko-humske kancelarije najčešće su upotrebljeni sljedeći nazivi za pečate: autenticum pendens sigillum, sigillum nostrum regale argenteum pendens, sigilla nostra, sigillum nostrum banale, sigillum apense, antiquum nostrum sigilum, sigillum nostrum aureum pendens, sigillum, sigillum apensione, sigillum maius, nostrum proprium sigillum, sigillum pendens Stephani bani, pendens sigillum, duplex sigillum, duplex sigillum pendens, autenticum sigillum pendens, maior duplex et autenticum sigillum pendens, sigillum appresum, bulla, maior sigillum pendens, sigillum impresione, et cetera. U ćirilskim ispravama te kancelarije najčešći su sljedeći izrazi i nazivi za pečate: “i našimi pečati pečatili; za veliko virovanie postavismo našu pečat’; zapečatih’ moom’(!) pečatiju; zakonom pečatiju našom pod’visekom’ pečatiju zapečatismo; ov’ naš’ zapis’ pečatismo našimi pečatmi visućim; podvisućom’ pečat’ju; pod’visukom pečatju gospostva mi poveleh’ zapačatit; pod visućoom’ pečat’ju; zapečatih zakonom pečatju; zapečatih visućom’ pečat’ju; zapečatih visukom zakonom pečatju velikoga vojevode go(spo)d(i)na stepana; a povelesmo ga pečatiti našom’ običnom’ pod visuku pečat’ verovanu; pečatit’ našom’ velikom’ 11
Knjiga Milko Brkovic.indd 11
9.3.2011 16:53:47
virovanom’ pod’visuku pečat’; našom’ pečat’ju zakonitom’; i naše pečati virovane postavismo; svoju malu pečat’(!) postavi; ov’ list’ otvoreni pečatismo pečat’mi virovanimi i običainimi rečenih’ voevoda vlatkovića” i tako dalje. Ban Tvrtko pečati svoju ispravu od 1. rujna 1355. pečatom svoga strica bana Stjepana II. Kotromanića jer njegov još nije gotov. Prethodnu svoju ispravu iz te godine (13. veljače) piše mu kaptolski notar u Đakovu, a on je pečati malim pečatom s prstena. Izričito spominje da mu pečat nije gotov. Iz ta dva primjera može se vidjeti da ban Tvrtko s početka svoga banovanja nema uređenu kancelariju. Takav je slučaj skoro kod svih bosansko-humskih srednjovjekovnih vladara i velmoža u početku njihove vlasti, pa se može zaključiti da organizacija bosansko-humske kancelarije nije baš uvijek bila na nekoj visini. U pismima te kancelarije pečat se rijetko navodi.4
4
Napominjem da sam u tekstovima isprava koje slijede boldirao dio važnijih izraza i riječi, koje su mi upravo poslužile kao elementi za sastav ovoga kratkog uvoda u donesene tekstove isprava.
12
Knjiga Milko Brkovic.indd 12
9.3.2011 16:53:47
BRKOVIĆ, Milko, povjesničar i sveučilišni predavač (Putkovići, općina Vitez, BiH, 15. listopada 1949.), po nacionalnosti Hrvat, otac troje muške djece. Osnovnu školu pohađao u Bukvama, Staroj Biloj i Vitezu (BiH), gimnaziju u Vitezu (Istureno odjeljenje travničke Gimnazije) i Franjevačku u Splitu (maturirao 1969.), franjevački novicijat na Košljunu (1969./ 1970.), teologiju u Dubrovniku (u sastavu Antonianiuma iz Rima, 4 semestra, 1970.-1972.), Zagrebu (4 semestra, 1972./1974.) i Splitu (4 semestra, 1975./ 1977.). Paralelno s teologijom, povijest jednopredmetno studirao izvanredno na beogradskom (1974./1975.) i povijest i filozofiju redovno na zadarskom Filozofskom fakultetu (1976.-1979.). Diplomirao filozofiju 1978., povijest 1979. Magistrirao 1985. na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Latinske povelje bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća. Tezom Latinske povelje i pisma bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća doktorirao 1989. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1979. do 1988. knjižničar za domaću i stranu periodiku na zadarskom Filozofskom fakultetu, od kraja 1988. djelatnik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 1991.-2009. upravitelj Zavoda. Od 1987. znanstveni asistent, od 1990. znanstveni suradnik, od 1993. viši znanstveni suradnik, od 1998. znanstveni savjetnik, od početka 2003. potvrđen u trajno zvanje znanstvenog savjetnika. Tijekom školovanja učio njemački, talijanski, latinski, grčki, hebrejski i staroslavenski jezik. Aktivno govori njemački. Sudjelovao i bio glavni istraživač na nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata. Sudjelovao je u znanstvenom projektu Filozofskog fakulteta u Zadru “Povijest hrvatskog naroda i narodnosti u Hrvatskoj” (1.12.12.01) s temom “Odnos Bosne i primorskih gradova u XII. do XV. stoljeća” (1.12.12.01.16), zatim na znanstvenom projektu Akademijinog Zavoda u Zadru “Prošlost Dalmacije” (6-02-114), s temom “Diplomatička obrada isprava hrvatskih narodnih vladara”, bio je a trenutačno i jest glavni istraživač i voditelj također zavodskog projekta “Istraživanja prošlosti južne Hrvatske” (101901, 0101901, 101-0000000-3131). Također surađivao na projektima akademika Franje Šanjeka (Istraživanja kulturne baštine Hrvata) i projektima drugih istraživača povijesti. Sudjelovao je aktivno na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Bio je član uredništva znanstvenih časopisâ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru i Croatica christiana periodica, te više samostalnih publikacija. Školske god. 1996./1997. honorarno predavao predmet Pomoćne povijesne znanosti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru od akademske god. 2000./2001. u statusu redovitog profesora, honorarno predavao Povijest jugoistočne Europe u srednjem vijeku i Povijest jugoistočne Europe 253
Knjiga Milko Brkovic.indd 253
9.3.2011 16:54:12
u novom vijeku. Na istom fakultetu od 2003./2004. nastavio predavati Povijest jugoistočne Europe u srednjem vijeku, te od te godine započinje predavati Pomoćne povijesne znanosti i Uvod u povijest s metodologijom. Od akademske god. 2005./2006. na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru honorarno predavao kolegij Hrvatska povijest od XVI. do XIX. stoljeća. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru danas predaje Pomoćne povijesne znanosti i Povijesne izvore (od šk. god. 2009./2010.) te izborne kolegije: Diplomacija srednjovjekovnih hrvatskih narodnih vladara, Srednjovjekovna kronologija, Heraldika, Sfragistika, Katoličanstvo srednjovjekovnih bosansko-humskih vladara i velmoža i druge. Bio je povjerenik u nizu izbora znanstvenika i nastavnika u znanstvena i nastavna zvanja i dobivanja republičke nagrade iz područja povijesti. Primarno se bavi istraživanjem hrvatske i bosansko-humske srednjovjekovne diplomatike, te hrvatske i bosansko-humske srednjovjekovne povijesti. Objavio je samostalno i u koautorstvu preko deset znanstvenih studija, knjiga, te oko 200 znanstvenih, preglednih i stručnih radova.
254
Knjiga Milko Brkovic.indd 254
9.3.2011 16:54:13