Mirko Božić |Kristalno zvono

Mirko BoŞić

Kristalno zvono

Fraktura Synopsis

-3-

© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-888-9 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 968390 ISBN 978-9958-01-047-7 (Synopsis)

-4-

Ništa nije stvarno osim naše svijesti. Jednom je šesti patrijarh Jeno vidio dvojicu monaha koji su promatrali zastavu kako se, vrh pagode, vijori na vjetru. Jedan reče: “To se vjetar kreće.” Drugi odgovori: “To se zastava kreće.” Jeno im tada objasni da se ni vjetar ni zastava stvarno ne kreću, već nešto u njihovoj svijesti.

Kakuzo Okakura, Knjiga o čaju

-5-

-6-

Kolač sa jabukama

- 4 žumanca - 10 kašika šec´era - 10 kašika ulja - 10 kašika mlijeka - 12 kašika brašna - ½ praška za pecivo - 1 vanilin-šec´er 1 kg jabuka oguliti, izrendati, sa 5 šoljica šec´era i 1 vanilin-šec´erom.

To ohladiti i staviti na tijesto.

Snijeg: mutiti 4 bjelanjka sa 4 kašike šec´era. Prokuhati jednu šolju šec´era i šolju vode.

Ova priča započinje na Šemovcu, malom naselju na početku

mostarskog Starog grada, osmanlijskog kamenog gnijezda na estuariju Radobolje i Neretve koji je ispresijecan mostovima i kanalima što su obgrljeni oblom kaldrmom izvađenom iz dviju rijeka. U ovom gradu čovjek ne može pobjeći od vode, rijeka je stalno prisutna tu negdje u offu i zvuk vode prati te

-7-

danju i noću. Moja kuća bila je u Onešćukovoj 33. Visoka, drvena zelena kapija koja se otvarala na dugi, uski prilaz okružen dvjema kućama. Ona s desne strane bila je moja, a na kraju prolaza bila je kuća moga strica. Odatle se ulazilo u avliju popločanu kamenom i ograđenu niskim betonskim zidom ispod kojeg su rasli grmovi maminih hortenzija. Na dnu su se nalazile stepenice odakle se pružao možda najbolji pogled na Krivu ćupriju. Iako je Mostar grad koji su mostovi do te mjere obilježili da je praktički nastao iz jednog, mala ćuprija mi je uvijek bila najdraža, bez obzira na to što na Neretvi ima mno­ ­go većih i poznatijih. Ne samo zato što sam iznad nje stanovao, nego i zato što je taj dio Starog grada uvijek djelovao intimnije i životnije. Tada se na Šemovcu mogla napraviti i kuća na drvetu što danas, kada je turizam preuzeo svaki pedalj prostora, više nije moguće. Moje kuće danas više nema, no kapija je i dalje tu, ali od kovanog željeza, novokomponovani kič novog vlasnika koji nema nikakve veze sa mnom i mojim uspomenama na broj 33. Ja tu više ne stanujem, ostala su tek sjećanja, kao talog na dnu šolje kave. No barem je ulica i dalje zadržala svoje ime. Onešćuk je jedan od rijetkih koji su i dalje tu, iako ništa o njemu ne znam. Ćupriju ispod Šemovca u 16. stoljeću sagradio je Ćejvan-Ćehaja i, sve do gradnje željezničke pruge u Mostaru 1884. godine, ona je bila dio glavne prometnice. Nakon toga je po­ malo pala u zaborav, onako skrivena, duboko u tkivu grada, nad Radoboljom. Takvu, prepuštenu šetačima, slučajnim pro­laznicima i psima, nekako ju je zaobišao i rat devedesetih godina, koji je jedina od mostarskih ćuprija uspjela preživjeti, da bi se srušila tek koncem devedesetih nakon jedne jake

-8-

poplave na Radobolji. Rijeka ju je, već izraubanu i oštećenu, odnijela sa sobom prema ušću Neretve u kojoj je tada još uvijek ležao Hajrudinov most, razlomljen na komade poput kolača od jabuke koji je znala napraviti moja mama. Danas više nema moje majke, kao ni njenog kolača. Sve što je ostalo od toga, pohabani je stari rokovnik prepun recepata za kolače, juhe i umake. I uspomene na ženu koja se, jednako kao i Kriva ću­prija, pretvorila u metaforu nečega što je nekada bilo, a danas više nije, i više nikad neće biti.

Onako odozgo, taj mali kameni most okružen starim vodenicama djelovao je kao kazališna predstava koju sam imao privilegij gledati iz najbolje lože u toj metafizičkoj dvorani, svaki dan. Jutra su bila najljepša. Ona bijela jutra kada bi grad zasvijetlio poput kristala. Bez obzira na sve što se u međuvremenu promijenilo, ljude koji su otišli i došli, zgrade koje su nestale i priče koje smo zaboravili, ta jutra i svjetlost su ostali.

Jedino što se može usporediti s tim jutarnjim svjetlom, noćni je pogled na grad svisoka, recimo s parkinga iznad stadiona pod Bijelim Brijegom, ili kad se automobilom spuštaš niz Kobilovaču, staru zmijugavu cestu zbog koje ulazak u grad djeluje kao uranjanje u ogromnu, svjetleću galaksiju prepunu žmirkavih svjetala. Tek tu i tamo ovaj spektakl remete crvene neonske reklame za klima-uređaje i turske banke, i možda agresivna betonska vertikala nedovršenog franjevačkog zvonika, najvišeg na Balkanu, čija me visoka, osvijetljena bakrena kapa noću uvijek pomalo podsjećala na moskovski Kremlj. Što uopće znači dovršen? Gradovi su uvijek nedovršene stvari.

No ovo nije priča o njemu, već o nečemu što je bilo prije njega, na toj maloj avliji u Onešćukovoj 33. Dolje, ispred kuće,

-9-

stajao je okrugli bijeli stol i oko njega žute plastične stolice.

Na tom stolu popilo se, pojelo i protabirilo mnogo toga, što je u međuvremenu isparilo iz moje glave. Blagost djetinjstva i sastoji se u zaboravu. Zaboravu svega onog lošeg, ali i onog dobrog. Zato su fotoalbumi toliko važni, jer bez njih bih ostao bez prošlosti poput kakvog čovjeka bez biografije. U onim zlim vremenima prije dvadesetak godina, kada se preko noći napuštalo sve ono što je čovjek godinama gradio, napuštajući svoj cijeli prijašnji život i nekog prijašnjeg sebe, jedna od rije­ tkih stvari koje su se nosile sa sobom prije nego što posljednji put okreneš ključ u svojoj bravi i odeš u neizvjesnost, bili su upravo albumi. U mojoj blagovaonici, na jednoj drugoj adresi, sada stoji hrastova vitrina iz naše kuće na Šemovcu. Na vrhu, s desne strane, vidi se oštećenje od gelera u ratu, poput ožiljka na obrvi. Unutra su, na polici, i dalje uredno poredane kristalne čaše i servisi od kineskog i ruskog porculana koje je tu stavila moja majka. Za razliku od nje i drugih, meni bliskih ljudi, porculan je i dalje tu, žilaviji i dugovječniji od ljudi na koje me podsjeti svaki put kad ga pogledam. Dođe mi da se gorko nasmijem svaki put kad shvatim da se jedan kobaltni servis za čaj kroz pakao devedesetih uspio provući bez ika­ kvog ožilj­­ka, dok su ljudi na koje me podsjeća sada duboko pod zemljom. Taj malograđanski mizanscen za svečane prigode rijetko kad napušta mrak vitrine, ni ne sjećam se kad sam zadnji put pio iz tih šolja. One sada drijemaju u toploj hrastovini kao da se ništa nije dogodilo i kao da se ništa, baš ništa, neće ni dogoditi. Vrijeme je irelevantna kategorija za unutarnju memoriju porculana.

- 10 -

Ta vitrina izvorno je stajala u prizemlju naše kuće na Šemovcu, koje se sastojalo od blagovaonice, kuhinje, dnevnog boravka i malog kupatila improviziranog ispod stubišta koje je, s vanjske strane kuće, vodilo na kat. Zidovi prizemlja bili su prekriveni bijelim tapetama s okomitim cvjetnim uzorkom.

Na ulazu u kuhinju stajala je bijela zavjesa s crveno obrubljenim volanima, poput kazališnog zastora. Naše kuće i jesu neka vrsta malih kazališta svakodnevice, scenografije dragog i nebitnog, sitnica koje žive u balonu pomno osmišljene intime čiji su unutarnji zakoni poznati samo onima koji su ga smislili.

Kada danas promatram hrastovu vitrinu i sve ostale sitnice iz naše kuće, djeluju mi pomalo dezorijentirano i tužno, kao scena koja je ostala bez svoje pozornice pa sad pokušava pronaći smisao u novoj, nepoznatoj situaciji. Unutarnji prostor prizemlja bio je od jednake važnosti za naš život kao i vanjski prostor avlije, i ova dva prostora prelijevala su se jedan u drugi slijedom godišnjih doba koja su prolazila preko male ćuprije, penjući se uvis prema kući u Onešćukovoj 33. Mostar je najtopliji grad Balkana i zato se na avliji moglo sjediti do dugo u jesen, kao što je ovdje inače slučaj. Oni pravi zimski mrazovi obično tek zadnjim vlakom stignu u ovaj grad, a i tad su rijetko okrutni prema njemu, pa se osim u hladnim naletima bure, zima i ne osjeti toliko kao drugdje na sjeveru. Tek 2012. godine osjetilo se što je prava bijela zima, kada je debeli sloj snijega prekrio i paralizirao grad na čitava dva tjedna, a onu andrićev­ sku bjelinu sunca zamijenila zaglušujuća tišina snijega. Mirisala je pomalo na slatku bjelinu snijega iz maminog recepta za kolač s jabukama. Samo što, za razliku od kolača, nije za

- 11 -

sobom ostavljala trag ugode na mom nepcu, već hrpu polomljenih udova na zaleđenim ulicama i tvrdih štruca bijelog kruha zarobljenih u skladištima gradskih pekara. Bio je to snijeg za pamćenje.

- 12 -

Bajadera

½ kg šec´era i 10 kašika vode prokuhati. U to dodati 200 g mljevenog keksa i 150 g butera.

Sve dobro izjednacˇiti i podijeliti u dva dijela. U jedan dio staviti 3 štangle rastopljene ˇ c okolade.

Dio sa ˇc okoladom staviti na tacnu, rastanjivati na tanko i na njega staviti drugi dio i opet rastanjivati. Preliti sa 50 g butera i ˇ c okoladom i staviti da se stvrdne. Poslije razrezati na štangle.

Kad sam bio mali, bombonijere su bile neka vrsta gastro-

nomskog ekvivalenta štafete mladosti. Svaki put u prigodi veselog ili tužnog povoda, kućom bi procirkulirale bombonijere umo­tane u onaj bijeli, poluprozirni papir. Rođendani, sahrane, posjete, ništa od toga nije moglo proći bez bombonijere, koje bi se rijetko kad otvarale i jele, nego bi tako samo nastavile svoje putovanje iz jedne kuće u drugu, kao neka karavana koja se obično sastojala od bombonijere, mljevene kave i šećera u kocki, svih skupa smještenih u vrećicu ili kesu.

Kese su zadnji put preplavile moj stan kad je umrla moja majka. Ironijom sudbine, oboljela je od jedne neizlječive - 13 -

neuromotoričke bolesti nekako simultano s početkom raspada bivše Jugoslavije, početkom devedesetih godina.

Razlika je ponajprije bila u buci koja je pratila nestanak moje majke i moje nekadašnje domovine. Mama se postupno i tiho gasila sve dok nije postalo preteško za borbu. Njen glas s godinama se sveo na spore, razvučene slogove koji su bili tek sjećanje na njegovu izvornu melodiju, no ipak je ostala pošteđena onih neugodnih fizičkih deformacija koje često prate takva stanja. Čovjek se pretvori u ruševinu, reliquiae reliquiarum onoga što je bio u originalu. Poput Hugoove Fantine u Jadnicima, čak i u svom najgorem izdanju uspjela je zadržati nešto dostojanstveno i gracilno, nešto što je ipak uspjelo preživjeti čak i u takvoj situaciji. Sve do posljednjeg trenutka zadržala je potrebu za užicima. Do te mjere da je posljednje što mi je rekla bilo “kava”. Bilo je jutro, na osmi mart. Uvijek je imala osjećaj za efektnost, toliko da je, svjesno ili ne, otišla baš na Dan žena. Kao da je željela da to bude neki datum koji se lako pamti, dan karanfila i bombonijera.

Za razliku od nje, bivša Jugoslavija raspala se uz spektakularan crveni vatromet krvi i pucnjave koja je jedan veliki prostor s kulturnohistorijskim identitetom pretvorila u smrdljivi politički kadaver prepun međusobno zaraćenih kolonija crva.

Malo gdje se to tako jasno vidi kao na Španjolskom trgu u Mostaru, centralnom trgu grada koji je devedesetih godina postao nešto poput uvećane verzije Deferreova filma Le Chat iz 1971. godine. U tom sumornom remek-djelu Simone Signoret i Jean Gabin glume stari bračni par bivših cirkuskih akrobata koji se više ne voli, i odluči svoju kuću podijeliti na dva dijela, između kojih se slobodno kreće jedino njihov mačak

- 14 -

Greffier. U posljednjoj sceni filma tu tužnu kuću ruše buldožeri, a ruševine posljednje napušta mačak. Tako se nekako desilo i sa Španjolskim trgom. U ruševinama banaka, trgovina i kavana ostale su samo još mačke i poneki beskućnik. Najimpozantniji od svih je betonski kostur tzv. Staklene banke, nebodera koji je imao nesreću da bude otvoren tek kratko vrijeme prije nego što je devastiran. Na određeni način, njen veliki kvadar podsjeća na onu bombonijeru, samo što je umjesto papirom omotana staklom.

Mostarci imaju običaj da zgradama u gradu daju nadimke.

Intimni je to ritual mentalnog mapiranja grada koji olakšava snalaženje i čini prostor malo manje surovim, a malo više pri­ jatnim i vlastitim. Tako je banka postala Staklena, zgrada s prvim liftom Liftara, ona na mjestu bivše tvornice leda Ledara, a ona u čijem je prizemlju klub penzionera Meka ćuna. Trg je danas obnovljen, mada je sve oko njega u raspadanju. Pored njega prolazi Bulevar, ulica koja je sve do 1967. godine bila pruga uskotračne željeznice, kada je pretvorena u automobilsku cestu, i koja je devedesetih igrala ulogu prve linije, nevidljivog rova koji je opstao kao nevidljiva, mentalna barijera u glavama ljudi. Danas mnogi od njih glasaju za različite stranke, idu u različite škole i čitaju različite novine, no svi i dalje jednako vole bombonijere, koje svejedno i dalje cirkuliraju od kese do kese, po saučešćima, vjenčanjima i rođendanima. Za njih ne vrijede linije razgraničenja, ljudsko nepce porozno je kao loša carinska kontrola. Prolazi sve što lijepo miriše.

Forrest Gump rekao je da je život kao bombonijera, nikad ne znaš što ćeš dobiti. To je najčešće i bio razlog što smo bombonijere u bijelom papiru slali dalje, njihova tvrda čokolada

- 15 -

i bezukusni, čudni fil najčešće nije bio vrijedan truda cijepanja celofanskog pakiranja, a na prednjoj strani poklopca uglavnom je bila neka vulgarna, prekvarcana ženska u oskudnoj odjeći.

Bajaderu bih rijetko ostavio neotvorenu, i najčešće bi nastradala prije nego što bih dopustio da je proslijede. Unutra su četvrtaste praline bile poredane uredno poput solitera u prije­ ratnim naseljima, omotane zlatnim papirom koji me podsjećao na okvire kičastih goblena koje je imala svaka kuća kao malograđanski nadomjestak za apstraktni ekspresionizam. Kako vrijeme ide, čovjek otkriva slojeve, neočekivana lica ispod površine ljudi s kojima je odrastao. Zato je moja majka bila toliko drukčija od bombonijere. Ili sam barem tako mislio, kao što i svaki roditelj misli da je baš njegovo dijete posebno.

Moglo bi se reći da kao čovjek sazriješ u trenutku kad shvatiš da su te roditelji razočarali. Ne zato što su bili loši, nego zato što su bili samo ljudi. A ništa na ovom svijetu nije gore od običnosti. A možda su tek tvoje oči previše obične i ne vide šumu od drveća.

Odrastao sam u sjeni žene koja se s vremenom pretvorila u mitsko biće. Jedna od onih žena čiji je život bio tour de force uspjeha i stila. Ili tako barem često govore ljudi koji su je poznavali bolje od mene. Bila je veoma ženstvena i njegovana. Čak i u toj fazi nepokretnosti, uvijek namirisana i uredna.

Negdje kod kuće još uvijek stoji kutija s njenim nakitom i šminkom, svojevrsni estetski testament osobe koja je držala do sebe i svog izgleda. Njena bolest samo je još dodatno hipertrofirala tu šumu mitova koja se razrasla oko istine o mojoj majci kao ona proverbijalna šuma trnja oko Trnoružičinog

- 16 -

dvorca. Bolest je samo pomalo oljuštila taj vanjski sjaj ispod kojeg se onda pojavilo lice jedne jako tradicionalno, konzervativno odgojene žene koja je bila jako svjesna svoje uloge i vrlo predana tome da je odigra na najbolji mogući način.

Poput balerine koja je godinama trenirala jednu te istu piruetu kako bi, kad se zastor podigne na svečanoj premijeri predstave, svoj ples izvela uz gromoglasno odobravanje publike.

Najbolje od svega to ilustrira njena žuta večernja haljina koja je ostala u ormaru kod kuće. Jedna od onih toplih, sunčanih nijansi žute, dužine skoro do poda i s crnim detaljima.

Nosila ju je na dajinoj svadbi 1990. godine, i to je jedna od rijetkih njenih stvari koje smo zadržali za uspomenu. Imala je kovrčavu kosu prošaranu plavim pramenovima. Bilo je ljeto, a moj brat i ja bili smo u kompletima s kravatama, prvim koje smo ikada nosili. Dotad smo obično nosili leptir-mašne kad je god bilo nešto posebno, no ovaj put, bilo je vrijeme za kravate. I danas, svaki put kad vidim leptir-mašnu negdje, sve mi te uspomene prođu kroz glavu. Šemovac, Dubrovnik, Zagreb, Neuss. Svi ti gradovi, mjesta, slike, lica. Sve se pomiješa u kompliciranu magmu ukusa, mirisa, boja i imena. Žuta haljina je ipak još uvijek tamo. Na vješalici kao celofan bez bombonijere, forma bez sadržaja. Ostalo je tek sjećanje na ženu koja ju je nosila, i jedan davni ljetni dan, jedno vjenčanje i moju prvu kravatu, nakon koje dugo, dugo nisam nosio ni jednu drugu. Sve do jedne sahrane, uskoro nakon Dana žena 2008. godine. No ova nije bila plava, nego duga, tanka i crna. Svirala je truba, jedna očajnički žalosna truba, negdje tamo u pozadini iza pohabanih starih hrastova na groblju, dok smo u hladni,

- 17 -

neugledni, betonski kubus grobnice spuštali ženu u žutoj haljini. No sada nigdje nije bilo žute, već samo crna. Mnogo, mnogo crne boje. Bože, kako mrzim kravate.

- 18 -

Mirko Božić rođen je u Mostaru 1982. godine gdje je diplo­

mirao na Filozofskom fakultetu. Piše poeziju, prozu, književ­ ­nu kritiku i kolumnistiku. Preveden je na engleski, francuski, njemački, španjolski, danski, albanski, slovački, poljski i slovenski. Autor je zbirki poezije Jedrim kroz buru (2001., nagrada “Antun Branko Šimić” za mlade pjesnike), Bijele noći (2004.) i Mrlje na njenim rukama (2012., nagrada “Zdravko Pucak”) te monografije Mostar iza kulisa (2017.). Pokretač je regionalnog književnog festivala Poligon te objavljivan u časopisima i antologijama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je u kragujevačkoj predstavi Ljudi iz struke (2010.) i njemačkom filmu Home Stories, te se bavi književnim prevođenjem (Mirko Bonne, Sascha Preiß i drugi). Kolumnist je slovenskog portala Literatura i kritičar portala Moderna vremena. Dobitnik je nagrade CEI Fellowship Award za 2014.

- 211 -

- 212 -

Sadržaj

Kolač sa jabukama

7

Bajadera 13 Limun-šnite 19 Srneća leđa

25

Rahvanija 33 Baklava 41 Kifle 45 Žuti kolač

51

Uštipci 55 Burek 61 Pogača 65 Mjere 69 Tufahije 73 Carski kolač

77

Čokolada 81 Juha od graška

87

Kokos-hurmašice 91

- 213 -

Kolač sa filom (štangle)

97

Kolač s trešnjama

103

Ružice 107 Indijaner 113 Rižoto s jajima

119

Ruž kocke

125

Šarlota 129 Ledena torta

135

Krempita od keksa

139

Petrogradski kolač

143

Piramide 149 Kolač od ananasa

153

Krema za file

155

Čupavci 159 Svinjski medaljoni – (teleći) biftek

165

Torta šumadijska

169

Kiflice s mileramom

173

Torta od jagoda i ananasa

177

Sladoled 181 Makovnjača 185 Breskve 189 Žarbo kocke

193

Knedle za juhu

197

Rolat od mljevenog mesa

199

- 214 -

Pizza 203 Kakao-kolaÄ? 207 O autoru

211

- 215 -

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Synopsis, Sarajevo Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Fadila Halvadžija, Synopsis Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-888-9 (Fraktura) ISBN 978-9958-01-047-7 (Synopsis) Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 www.synopsisbook.com synopsis@bih.net.ba T: +387 33 55 76 60 F: +387 33 55 76 61 nazovi s mobitela

335 - 216 -