Mirna Brkić
MUDRACI IZA MASKE SMIJEHA Povijest, teorija i interpretacija
pikarskog žanra u hrvatskoj književnosti
Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2010.
Mojoj majci‌
Predgovor Ova knjiga je nastala kao rezultat proučavanja i istraživanja povijesne i teorijske problematike pikarskog žanra. Metodološki razlozi uvjetovali su raspored građe u dva dijela. Kako je riječ o žanru koji do sada nije cjelovito opisan u hrvatskoj znanosti o književnosti, prvi dio knjige donosi teorijsku i književnopovijesnu elaboraciju žanra pikarskoga romana u svjetskoj književnosti. U proučavanju krećem od Bahtinove „kulture pučkog smijeha” i likova luda, morozofa, obješenjaka i lakrdijaša, srodnika pikara, nakon čega detektiram daleke književne preteče žanra. Znatnu pozornost posvećujem kanonizaciji žanra u Španjolskoj u 16. stoljeću, a naglasak stavljam i na najsnažniju transformaciju žanra u francuskoj književnosti 18. stoljeća te se, na koncu, osvrćem i na renesansu žanra koju doživljava u 20. stoljeću, uz znatne formalne i tematske pomake. U drugom dijelu knjige uspostavljam dijakronijsku liniju hrvatske pikarske tradicije, nalazeći srodna djela te likove srodne liku pikara u usmenoj i starijoj hrvatskoj književnosti. Središnji analitički dio knjige posvećen je interpretaciji hrvatskih romana 20. st. pisanih u pikarskoj tradiciji. Autori hrvatskih pikarskih romana u žanr unose brojne kreativne transformacije, obogaćujući iznova pikarski žanr, a pikarski roman pokazuje da je i sada spreman odgovoriti na izazove koje novo doba pred njega postavlja. Od svojih početaka u 16. st. do danas bio je i ostao idealan žanr za prikazivanje lica i naličja zbilje. Ovime dakako nije završeno proučavanje žanra pikarskog romana u hrvatskoj književnosti. Nakon nastanka rukopisa objavljena su
još neka djela koja se svojim karakteristikama mogu uklopiti u ovaj žanr, naročito tzv. on the road pikaresku. Stoga ova knjiga, poput većine pikarskih romana, ima otvoren kraj i poticaj je za daljnja proučavanja pikarskog žanra koji je višestruko obogatio korpus hrvatske književnosti. Autorica U Čitluku, u travnju 2010.
1. Preteče likova pikara Pikaro je varalica i lopuža, ali označava i osobu koja je inteligentna, duhovita i snalažljiva. Zapravo je, uglavnom, simpatičan, jer predstavlja sposobnog i snalažljivog pučanina koji je bez ikakvih prava i povlastica u društvu, pa se probija kroz klasno društvo kako najbolje zna, boreći se najčešće za golu egzistenciju. Preteče likova pikara možemo tražiti u likovima luda, koje vuku podrijetlo iz najstarijih vremena. Lik lude susrećemo još u olimpskih bogova u liku Momusa, sina Noći, boga kritike i poruge. Čak ni Zeus nije bio pošteđen njegovih šala. Jedino je Afrodita stekla njegovu naklonost, jer je bila savršena – kritici je izvrgnuo tek njene cipele. Ali, bogovima je naposljetku postao toliko nepodnošljiv te su ga protjerali s Olimpa. Sklonio se kod Dioniza, boga vina, koji ga je srdačno primio, jer pijanstvo i ludost idu ruku pod ruku. Lik lude javlja se i u Bibliji. U Starom zavjetu stoji da je u vrijeme kralja Davida Akiš, kralj zemlje Gata, držao lude na svom dvoru. Kad je David, bježeći ispred bijesnog Šaula, stigao k njemu, kraljeve sluge su ga prepoznale. U strahu, David se odlučuje praviti ludim. Obrativši se svojom slugama, Akiš im reče da već ima dosta budala i da ne želi još jednu ludu u svojoj kući. Lude kralja Akiša činile su dakle već tada dio kraljeve svite.1 Običaj držanja luda u službi postojao je još u najstarijem razdoblju antike. Susrećemo ih u Perzijanaca, kao i u Egiptu. Maurice Lever drži da je taj običaj najvjerojatnije prešao s Istoka na Zapad. Vrlo rano, čini se u Ateni, a potom u Rimu, bogate su obitelji uzdržavale sluge kojima je jedina dužnost bila da ih zabavljaju za vrijeme obroka. Zanimljivo je da se sam Atila „Bič Božji” opuštao nakon vojnih pohoda u društvu svoje lude. 1
Usp. o tome: Maurice Lever, Povijest dvorskih luda, prevela Gordana V. Popović, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1986., str. 80/81.
7
Povijest ne govori što se sve događalo s ludom prije nego što se iznova pojavila u srednjem vijeku kada doživljava svoj vrhunac i zadobiva povlašten položaj u odnosu na ostale zabavljače i sluge. Duboka promjena shvaćanja lika lude dogodila se u razdoblju renesanse, a ključni trenutak predstavljala je Pohvala ludosti Erazma Rotterdamskog, s kojim se stupa u razdoblje morozofa, mudrih luda. Ti su likovi simbol, arhetip jednog aspekta podsvijesti, i to onog najžilavijeg i najspretnijeg. Lude se dotad susreću kao dvorski zabavljači, često su to osobe smanjenih intelektualnih sposobnosti, koje ponekad začuđuju lucidnošću svojih stavova te su prema vladaru u povlaštenom položaju. No, Erazmo Rotterdamski mijenja negativan stav prema ludosti: luda zadržava svoja izvanjska obilježja, ali prelazi s polja negativnog na polje pozitivnog. Erazmo ozakonjuje ludost kao izvor stvaralačke radosti i životne snage; nadomješta njome praktičnu mudrost koja suspreže tijelo i sterilizira duh. A priznati ludost kao sastavni dio ljudskog, znači dati joj pravo glasa, znači dati prednost svečanosti, igri, slobodnu razmišljanju. Dati riječ ludosti također znači dopustiti da se čuje glas istine, od kojeg padaju maske mudraca. Ali luda istinu nikad ne može iznijeti u jasnu, neposrednu obliku, stoga je nužno da je propusti kroz metaforu smijeha i svojim riječima podari šaljivi, podrugljivi ton. Treba po svaku cijenu zadržati privid poremećenosti, jer nitko ne može osuditi luđaka zato što govori ono što mu padne na pamet. Ludost, stvarna ili glumljena, osigurava nekažnjivost ludi. Morozof, luda mudrac, uvijek je opozicija vladajućem poretku i kulturi. Snovima o pobjedi i slavi koje je njegovala elitistička kultura, suprotstavlja nedaće koje donosi rat, bijedu, siromaštvo, očaj i glad. Neprestano uzvišene ambicije privodi gruboj stvarnosti svakodnevice, demistificira; razotkriva lažnu veličinu velikih i lažno znanje učenih.2 A to često, kao što ćemo vidjeti, čini i pikaro. I u jednoj od najčitanijih knjiga svjetske književnosti – Ime ruže (1984.) Umberta Eca jedan od slojeva romana govori o ulozi smijeha u ljudskom životu i svijetu, o smijehu kao načinu izokretanja i neu2
8
Usp. o tome: M. Lever, Povijest dvorskih luda, str. 129/130.
traliziranja formalnih autoriteta. Smijeh je izvor sumnje, koji dovodi u pitanje istinu u koju se ne smije posumnjati. Jorge čak ubija zbog straha od smijeha jer »Smijeh je izvor sumnje.«3 i »Kad se(…) smije, budala neizravno veli „Deus non est”.«4 Likovima luda, obješenjaka i lakrdijaša bavio se i Mihail Bahtin. Kulturu pučkog smijeha, kako je on naziva, a koje su nositelji likovi luda, lakrdijaša i obješenjaka, drži stalno prisutnim slojem srednjovjekovno-renesansne kulture; glavnim oponentom i dostojnim suparnikom službene i dogmatske elitističke kulture svećenstva i laika. Smijeh koji ismijava uzvišene vrline i sve izokreće, istovremeno je i nemilosrdna kritika koja omogućava priznavanje i iskazivanje važnih istina. Vizija kulture pučkog smijeha koji briše sve inhibicije, zasigurno odaje utjecaj Freudove teorije vica da smijeh, oslobođen od vanjskog i unutarnjeg cenzora, pomaže u razaznavanju istine. Tu ideju Bahtin koristi kako bi dokazao da istinske vrijednosti civilizacije ne nastaju uvijek kroz potiskivanje i sublimaciju, nego je prije obrnuto točno.5 Pikaro, kao i luda, zauzima poziciju koja na prvi pogled izgleda destruktivna jer je opozicija vladajućem sustavu i kulturi, a zapravo je to konstruktivna pozicija – razlažući jedno, oni stvaraju drugo mišljenje koje je oslobođeno diktata vladajuće kulture, ideologije i politike. Pučka kultura smijeha usko je isprepletena s razuzdanim i neumjerenim svečanostima za vrijeme najvećih pučkih svetkovina srednjovjekovlja i renesanse pa je Bahtin često naziva i karnevalskom kulturom. U srednjem su vijeku svetkovine karnevalskog tipa (Svečanost luda ili Svetkovina budala, Magareći blagdan, Blagdan budala) bile jasno odijeljene od službenih, tj. crkvenih i državnih svečanosti. Dok su potonje podržavale društvene razlike i hijerarhiju moći, svečanosti karnevalskog tipa temeljile su se na pojmu potpune jednakosti. ZaEco, Umberto, Ime ruže, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 148. Isto, str. 149. 5 Usp. o tome: Gábor Klaniczay, Duh karnevala: Bahtinova teorija kulture pučkog smijeha, »Književna smotra«, godište XXIX/1997., str. 50. 3 4
9
Sažetak U knjizi se bavimo povijesnom i teorijskom problematikom žanra pikarskog romana. Metodološki razlozi uvjetovali su raspored građe u dva dijela. Kako je riječ o žanru koji do sada nije cjelovito opisan u nacionalnoj znanosti o književnosti, prvi dio predstavlja teorijsku i književnopovijesnu elaboraciju žanra pikarskoga romana u svje tskoj književnosti, a drugi je posvećen analizi konkretnih djela neopikareskne tradicije u hrvatskoj književnosti. U proučavanju krećemo od Bahtinove „kulture pučkog smijeha” i pokazujemo utjecaj likova luda, morozofa, obješenjaka i lakrdijaša, srodnika pikara, na razvoj pikarskoga romana. Kao daleke preteče žanra navodimo Apulejeve Metamorfoze (Zlatni magarac) i Petronijev Satirikon te srednjovjekovna djela kao što su Roman o liscu, Till Eulenspiegel ili Rojasova Celestina. Pikarski roman doživljava svoju kanonizaciju u Španjolskoj u 16. stoljeću, a nastaje kao reakcija na vitešku literaturu Amadisova tipa. Daje se iscrpna poetološka analiza prvog pikarskog romana Lazarilla de Tormesa, objavljenog 1554. godine, te navode invarijabilne karakteristike žanra koje nalazimo u Lazarillu. Iako je žanr kasnije doživio brojne transformacije, navedene će karakteristike ostati sačuvane do danas. U dijakronijskom pregledu razvoja žanra osvrćemo se na pikarski roman u Španjolskoj nakon Lazarilla, a od ustanovljavanja žanra pikarski je roman najsnažniju transformaciju doživio u francuskoj književnosti 18. stoljeća, gdje se na podlozi španjolskog predloška stvara novi, transformirani oblik. Začetnik mu je A. R. Lesage s romanom Zgode o Gilu Blasu Santillanskom (1715.1735.). Prvi dio završavamo interpretacijom važnijih pikarskih romana 20. st. kada žanr pikarskog romana doživljava renesansu, ali i brojne transformacije. U drugom dijelu uspostavljamo dijakronijsku liniju hrvatske pikarske tradicije. U pučkoj kulturi poznati su likovi morozofa koji su 284
do nas došli iz različitih tradicija (Ero, Nasredin-hodža). No pravi je začetnik žanra Jakob Lovrenčić sa svojom pripovijetkom Petrica Kerempuh iliti Čini i živlenje človeka prokšenoga (1834.). Djelo je nastalo na temelju njemačkih priča o Tillu Eulenspiegelu, srodniku pikara. Središnji analitički dio posvećen je interpretaciji hrvatskih romana pisanih u pikarskoj tradiciji u rasponu od Majerova Pepića u vremenu i prostoru (I, 1935/1936.; II, 1938.), Batušićevih Argonauta (1936.), Mikčevih Doživljaja Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj (1937.), preko Raosove trilogije Vječno žalosni smijeh (1957.-1965.) i romana Prosjaci i sinovi (1971.), Brešanovih romana Ptice nebeske (1990.) i Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1997.), Hühnovih Pustolovina Sebastijana Pikulice (1982.), Šoljanovih romana Izdajice (1961.), Kratki izlet (1965.), Drugi ljudi na Mjesecu (1978.) te Tribusonove Polagane predaje (1984.). Hrvatsku pikarsku produkciju interpretiramo po metodološki dosljedno provedenoj shemi. Teorijski model konstruiran u uvodnom dijelu apliciramo na konkretne romane i pratimo stupanj njegova nasljedovanja i individualnih odstupanja. Na taj način utvrđuje se raznolikost žanrovskog polja pikarskog romana, ali i mogućnosti njegove kreativne transformacije uz očuvanje generičkog jedinstva. Ključne riječi: pikarski roman, pikaro, preteče, invarijabilne karakteristike, kreativne transformacije, hrvatski pikarski romani, nasljedovanja, individualna odstupanja, generičko jedinstvo.
285
Kazalo Predgovor........................................................................................................................5 1. Preteče likova pikara............................................................................................7 2. Utjecaj likova luda, obješenjaka i lakrdijaša na razvoj pikarskog romana.............................................................................17
3. Književne preteče žanra
pikarskog romana.................................................................................................19
4. Kanonizacija žanra pikarskog romana - Lazarillo de Tormes (1554.)............................................................23 5. Karakteristike žanra pikarskog romana koje se javljaju u Lazarillu................................................................28 6. Pikarski roman u španjolskoj književnosti nakon Lazarilla. ...........................................................................35 7. Europski prijevodi i adaptacije
španjolskih pikarskih romana u 17. stoljeću...............................................38
8. Francuski pikarski roman 18. stoljeća. ........................................................41 9. Povezanost nastanka i transformacije žanra
pikarskog romana s rađanjem nove društvene klase...............................47
10. Pikarski roman u 20. stoljeću..........................................................................51 1 0. 1. Pikarski roman u američkoj književnosti 20. st.. .................................54 10. 2. Pikarski roman u njemačkoj književnosti 20. st.. ................................60 10. 3. Pikarski roman u francuskoj književnosti 20. st.. ................................62 10. 4. Pikarski roman u španjolskoj književnosti 20. st.................................63 10. 5. Pikarski roman u talijanskoj književnosti 20. st...................................65 10. 6. Pikarski roman u češkoj književnosti 20. st..........................................66 10. 7. Pikarski roman u ruskoj književnosti 20. st..........................................67
295
11. Književne preteče žanra pikarskog romana
i srodnici lika pikara u hrvatskoj književnosti. ..........................................69
12. Pojava pikarskog romana u hrvatskoj međuratnoj književnosti
(Vjekoslav Majer, Pepić u vremenu i prostoru).........................................................81
13. Siromasi u borbi za goli život
(Slavko Batušić, Argonauti)......................................................................................93
14. Svijet viđen u paradoksalnom i groteskom osvjetljenju
(Marijan Mikac, Doživljaji Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj)...........................................................................................101
15. Smijeh kroz suze kao obrambeno oruđe
(Ivan Raos, Vječno žalosni smijeh)..........................................................................115
15.1. Vječno nasmijano nebo. ............................................................................117 15.2. Žalosni Gospin vrt......................................................................................124 15.3. Smijeh izgubljenih djevojaka....................................................................133
16. Istina izrečena kroz metaforu smijeha
(Ivan Raos, Prosjaci i sinovi)....................................................................................143
17. Snalažljivi par pikara
(Ivo Brešan, Ptice nebeske)......................................................................................170
18. Igra na pozornici života
(Ivo Brešan, Ispovijedi nekarakternog čovjeka).......................................................192
1 9. Kritika suvremenog svijeta
(Ivo Hühn, Pustolovine Sebastijana Pikulice)..........................................................225
20. Putovanje kao potraga za smislom...............................................................239 20.1. Antun Šoljan, Izdajice................................................................................239 20.2. Antun Šoljan, Kratki izlet..........................................................................246 20.3. Antun Šoljan, Drugi ljudi na Mjesecu....................................................251 20.4. Goran Tribuson, Polagana predaja. .......................................................255
21 Završna razmatranja........................................................................................263 Literatura. ..................................................................................................................275 Imensko kazalo..........................................................................................................281 296
Sažetak.........................................................................................................................284 Summary.......................................................................................................................286 Resumen........................................................................................................................288 1. Izvod iz recenzije..............................................................................................290 2. Izvod iz recenzije..............................................................................................292
Bilješka o autorici....................................................................................................294
297