Paul Tillich | Teologija kulture

PAU L T I L L I C H

T E O LO G I JA K U LT U R E S engleskoga preveo i pogovor napisao Entoni Šeperić

biblioteka ecumenica Izdavači ex libris, Rijeka – synopsis, Sarajevo, 2009.

Za izdavače željko međimorec, ivica pandžić Naslov izvornika Paul Tillich Theology of Culture © 1959 by Oxford University Press, Inc. ‘Theology of Culture’ was originally published in English in 1959.

This translation is published by arrangement with ‘Oxford University Press’.

‘Teologija kulture’ izvorno je objavljena 1959. godine na engleskom jeziku.

Ovaj prijevod objavljen je u dogovoru s Oxford University Press’.

Urednici zoran grozdanov, Ivan Lovrenović Recenzenti Ivica Raguž, Lino Veljak Dizajn damir bralić Prijelom hrvoje živčić Tisak grafomark CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120124023 ISBN 978-953-6932-26-1

Sadržaj

Predgovor, 7 Zahvale, 9 Prvi dio: Temeljna promišljanja, 11 i. Religija kao dimenzija u čovjekovu duhovnom životu, 11 II. Dva tipa filozofije religije, 16 III. Sukob vremena i prostora, 31 IV. Vidovi religijske analize kulture, 39 Drugi dio: Konkretne primjene, 51 V. Narav religijskog jezika, 51 VI. Protestantizam i umjetnički stil, 62 VII. Egzistencijalna filozofija: njezino povijesno značenje, 69 VIII. Teološki značaj egzistencijalizma i psihoanalize, 98 IX. Znanost i teologija: rasprava s Einsteinom, 109 X. Moralizmi i moralnost: teonomna etika, 114 XI. Teologija obrazovanja, 124 Treći dio: Kulturološke usporedbe, 135 XII. Nadvladavanje intelektualnog provincijalizma: Europa i Amerika, 135 XIII. Religija u dvama društvima: Amerika i Rusija, 149 XIV. Vrednovanje Martina Bubera: protestantsko i židovsko mišljenje, 158 četvrti dio: Zaključak, 169 XV. Naviještanje kršćanske poruke: pitanje za kršćanske službenike i učitelje, 169 ENTONI ŠEPERIĆ, Tillichova ‘Teologija kulture’ kao teologija posredovanja, 181 Bilješka o autoru, 207

PRED GOVOR

Svrha ove knjige naznačena je u njezinu naslovu – Teologija kulture.

Taj naslov je skraćeni naslov mojega prvog tiskanog govora, kojeg Predgovor sam održao za berlinsku podružnicu Kant Gesellschaft: Über die Idee einer Theologie der Kulture (O ideji jedne teologije kulture).

Za mene je izvor velikog zadovoljstva što nakon četrdeset godina mogu preuzeti naslov ovog djela od mojeg prvog važnog javnog govora.

Unatoč tome što sam većinu svojih zrelih godina bio predavač sustavne teologije, problem religije i kulture oduvijek je bio u središtu mojeg zanimanja. Većina mojih spisa – uključujući i dva sveska Sustavne teologije – žele odrediti način na koji se kršćanstvo odnosi spram sekularne kulture. Koristeći neke od tih spisa, ovaj svezak nastoji predočiti religijsku dimenziju u mnogim posebnim područjima ljudskog kulturološkog djelovanja. Ta dimenzija – a ne nekakav crkvenjački nadzor kulturološke kreativnosti – činila je i čini sadržaj iskaza ‘Teologija kulture’.

Moje zahvale upućene su mojem asistentu gosp. Robertu Kimballu, koji je načinio i uredio ovaj izbor između velikog broja tiskanih i netiskanih članaka i radova koji su se pokazali najprikladnijim za ovaj svezak. Zahvaljujem i Oxford University Pressu, osobito g-đici Marion Husner, Grace Cali Leonard i Lorni Thomas Kimball, koji su pomagali u pripravi ovog rukopisa.

Paul Tillich Cambridge, Massachusetts Veljača, 1959.

Z A H VA L E

Dugujem zahvalu izdavačima koji su dali prava na korištenje eseja koji su se ranije već pojavili u tisku. Većina tih eseja izmijenjena je za potrebe ovog sveska. Slijedi popis navoda za svako poglavlje: i. ii. iii. iv. v. vi. vii. viii. ix. x. xi. xii. xiii. xiv. xv.

Man’s Right to Knowledge, 2nd ser., Columbia University Press, 1954.

Union Seminary Quarterly Review I, 4. svibnja 1946.

Neobjavljeno World Christian Education, 2nd quarter, 1956.

The Christian Scholar, XXXVIII, 3. rujan 1955.

The Christian Scholar, XL, 4. prosinac 1957.

Journal of the History of Ideas V, 1. siječanj 1944.

Faith and Freedom IX, 25 (dio 1), jesen 1955.

The Union Review II, 1. studeni 1940.

Ministry and Medicine in Human Relations, Iago Galdston (ur.), International University Press, Inc., New York, 1955.

The Church School in Our Time, St. Paul’s School Centennial Publication, Concord, N.H., 1957.

The Cultural Migration, W. Rex Crawford (ur.), University of Pennsylvania Press, 1953.

The Contemporary Scene, The Metropolitan Museum of Art, New York, 1954.

Commentary V, 6. lipanj 1948.

Union Theological Quarterly Review VII, 4. lipanj 1952.

Zahvale

ENTONI ŠEPERIĆ T illichova ‘ T eologi j a kultu r e ’ kao teologi j a pos r e d ovan j a

Kada bi se tko odvažio načiniti temeljit teološki prikaz kršćan- 181 ske teološke ljevice dvadesetog stoljeća, to ne bi bilo moguće bez ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova podrobnijeg osvrta na lik i djelo njemačko-američkog teologa Teologija kulture Paula Tillicha. Stoga i ovaj kratki pogovor prvom hrvatskom pri- kao teologija jevodu njegova djela Teologija kulture ne označava tek novost u posredovanja domaćem teološkom izdavaštvu, već i znak dužnog (makar i odveć zakašnjelog) čina osobne zahvalnosti spram jednog od trojice ‘kardinala’ suvremene protestantske teologije, jer uz Karla Bartha (1886. – 1968.) i Rudolfa Bultmanna (1884. – 1976.), Tillichu svakako pripada zasluženo mjesto među tim korifejima kontinentalne teološke misli.

O ideji jedne teologije kulture Teologiju ranog Tillicha, gdje svakako treba smjestiti i temeljne postavke njegove teologije kulture, nije teško postaviti u njezin izvorni teološki kontekst. Pri tome nam je svakako od pomoći i jedna autobiografska bilješka, točnije Tillichovo pismo prijatelju Kurtu Leeseu iz 1956. godine. Tillich u tom pismu navodi razloge međusobnog teološkog razilaženja dvojice prijatelja: ‘Klonio si se politike, dok sam ja potpomogao začetku religioznog socijalizma.

Ostao si vjeran liniji Schleiermachera i Troeltscha, a ja sam s njom raskinuo i podržao veliku ofenzivu linije Kierkegaarda i Bartha.’47 Tillich ovdje nastoji vlastitu misao postaviti u kontekst ključnog teološkog rascjepa, koji se početkom dvadesetog stoljeća javio u njemačkoj teologiji. Taj rascjep u klasičnim teološkim prikazima 47 Navod prema J. P. Clayton, ‘Tillich, Troeltsch and the Dialectical Theology’, u Modern Theology (1988.), str. 323 – 344., navod na str. 324.

182 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

najčešće se označavao razlikovanjem između liberalne i dijalektičke teologije, odnosno stare i nove teologije.48 Na staru teologiju spadao je ‘kulturni protestantizam’ Ernsta Troeltscha, Adolfa von Harnacka, Martina Radea i drugih, koji su vlastitu teološku misao razumijevali u bitnom slijedu i odnosu spram Schleiermacherove teologije posredovanja, dok je s druge strane teološkog rasjeda stajala teologija mlađeg naraštaja: Karl Barth, Friedrich Gogarten, Emil Brunner, Rudolf Bultmann i drugi. Raskid s ranijom teološkom tradicijom predstavljao je temeljnu odliku novog naraštaja teologa, a Barthovo drugo izdanje komentara Poslanice Rimljanima (1922.) – taj svojevrsni manifest dijalektičke teologije – postavio se kao međaš kontinentalne teološke misli dvadesetog stoljeća. Polazeći od Kierkegaardova odbacivanja hegelijanskog idealizma, mladi teolozi ćutjeli su vlastitu teologiju bitno drukčijom od teologije njihovih učitelja. Ne iznenađuje nas stoga Tillichovo samosvrstavanje među predstavnike novoga teološkog naraštaja. Upravo u vrijeme kada Barth objavljuje prvo izdanje svog komentara Poslanice Rimljanima (1919.), docent Tillich u Berlinu počinje se ozbiljnije baviti temeljnim odnosom kršćanstva i kulture (Über die Idee einer Theologie der Kultur). Tillich to zasigurno ne čini bez značajnijeg priziva na teologiju svojih teoloških predšasnika, prije svega Ernsta Troeltscha i teologije koju je rijetko tko među pripadnicima mlađeg naraštaja shvaćao kao zdravu smjernicu za budućnost.

No, unatoč već spomenutom Tillichovu samoodređenju u smislu raskida s linijom Schleiermachera i Troeltscha, postoje dostatni razlozi za utemeljeno osporavanje, ili barem opravdanu dvojbu spram takvog Tillichovog samosvrstavanja.49 Ono je dvojbeno najmanje iz dva razloga. Prvo, držim da temeljito čitanje Tillichovih djela ne pruža dovoljno argumenata koji bi navodili na zaključak da bi njegovu teologiju spram Troeltscha trebalo svrstati na stranu Bartha i dijalektičkih teologa. Naprotiv, čini se da je Tillichova 48 R. Bultmann, ‘Liberal Theology and the Latest Theological Movement’ (1924.), u Faith and Understanding, SCM Press, London, 1969., str. 28–52.

49 Usp. R. Re Manning, Theology at the End of Culture. Paul Tillich’s Theology of Culture and Arts, Peeters Publishers, Leuven-Louvain, 2005.

sklonost Troeltschu izraženija no što se to redovito prihvaća. Drugo, razdoblje o kojem Tillich govori u pismu Kurtu Leeseu, postulirajući pritom i oštru suprotstavljenost dvaju teoloških linija u kontinentalnoj teologiji, mnogo je složenije no što bi se to dalo zaključiti na temelju Tillichove shematske podjele na dva teološka tabora.50 Suprotno većini prikaza ‘liberalne teologije’ u suvremenim teološkim priručnicima, ali i odveć tendencioznim ocjenama ‘kulturnog 183 protestantizma’ s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova može se utemeljeno tvrditi da teološki liberalizam toga vremena Teologija kulture nije bio ni jedinstven, niti je pak bilo temeljnog teološkog suglasja kao teologija obzirom na odnos kršćanstva i svijeta kojega su u to vrijeme sve više posredovanja određivale prirodne, društvene i povijesne znanosti.51 Kada je pak riječ o teološkim prosudbama njemačkog ‘kulturnog protestantizma’, mnogi danas smatraju da se to historiografsko iskrivljenje – pa čak i sam naziv ‘kulturni protestantizam’ – treba radije promatrati kao posljedica mahom nekritičke sklonosti dijalektičkoj teologiji mlađeg naraštaja, prije svega Barthovom snažnom odbacivanju liberalne teologije kao Sackgasse – slijepe ulice ili teološkog mrtvog čvora, odnosno simbola za sve ono što je Barth prezirao u starom, wilhelmijanskom njemačkom poretku.52 50 Usp. I. Rohls, Protestantische Theologie der Neuzeit, II sv., J. C. B. Mohr, Tübingen, 1997., sv. I: 772–810; sv. II: 80–93; 128–139; 335–346.

51 Usp. B. W. Sockness, Against False Apologetics: Wilhelm Hermann and Ernst Troeltsch in Conflict, J. C. B. Mohr, Tübingen, 1998., vii.

52 Osobito znakovit bio je Barthov susret sa svojim učiteljem Harnackom na seminaru u Arau 1920. godine, kada je mladi Barth (34 godine) nastupio s predavanjem: Biblische Fragen, Einsichte, und Ausblicke, a već stariji Harnack (69 godina) s predavanjem: Was hat die Historie an fester Erkenntnis zur Deutung des Weltgeschehens zu bieten. Harnack u tom predavanju nastupa kao da se ništa značajno nije dogodilo, kao da nije bilo rata, i njegovo osnovno pitanje i dalje ostaje teološko promatranje povijesti. Ne odstupa od mišljenja da je povijest posve čovjekovo djelo. Nasuprot Spengleru on zauzima posve optimističan stav. Kultura i religija čovjekovo su djelo, te čovjekovo djelo i Božja volja idu zajedno. Barth misli sasvim suprotno. Za njega je sve pitanje Boga. Ne zastupa naturalizam niti historicizam niti estetizam. Potrebno je strogo razgraničiti Boga i čovjeka, biblijsku objavu i čovjekovu kulturu. Usp. I. Šarčević, ‘Karl Barth (1886. – 1968.): Pozitivizam objave i ‘božanski’ Bog’, u: K. Barth, Teološki eseji, Ex libris, Rijeka, str. 114.

184 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

Imajući na umu da bi za jedan podrobniji prikaz bilo potrebno mnogo više od onoga što sam trenutno u stanju izvesti, pokušat ću u svjetlu prethodnih napomena postaviti teologiju ranog Tillicha, a osobito njegovo teološko promišljanje kulture, unutar ranije postavljenog razlikovnog okvira kontinentalne teologije. Budući da se Tillicha u mnogim teološkim prikazima naziva teologom posredovanja, opravdano je o njegovom projektu teologije kulture progovoriti u svjetlu sličnosti, odnosno razlike spram Troeltschove teologije. Pritom se najviše oslanjam na teze što ih je postavio Manning, jer u osnovi dijelimo temeljni uvid: protivno njegovom početnom samosvrstavanju uz bok linije Kierkegaarda i Bartha, Tillichovu teologiju kulture treba promatrati u njezinu bitnom i tijesnom odnosu spram linije Schleiermachera i Troeltscha, tj. u napetosti spram teološke predaje koja ishodi od Kanta preko Rietschla do Harnacka i Hermanna.53 Tillich, Troeltsch i kulturološka ucijepljenost kršćanstva Tillich je prvi put upotrijebio genitivnu odrednicu ‘teologija kulture’ u poznatom predavanju iz 1919. godine za članove Kant-Gesellschafta berlinskog sveučilišta. Nakon što je gotovo desetljeće ranije u Dresdenu obranio doktorsku tezu o Schellingu (1910.), njegovo prvo javno predavanje – Über die Idee einer Theologie der Kultur – činilo je jezgru kasnijih uvida o potrebi povezivanja, ukoliko ne i ravnovjesja između religije i kulture. Religijsko, ukoliko se ispravno razumijeva, za Tillicha ne predstavlja neko odijeljeno područje kulture, već njezinu dubinsku dimenziju. Tillich će to kratko iskazati na sljedeći način: religija je sastavnica kulture, kultura je oblik religije.54 Stoga svaki religijski čin, smatra Tillich, biva

53 Usp. R. Re Manning, Theology at the End of Culture. Paul Tillich’s Theology of Culture and Arts, 7.

54 P. Tillich, Teologija kulture, 41.

kulturološki uobličen.55 Zapravo, Tillichovo predavanje na berlinskom sveučilištu bila je predstavka novoga razumijevanja teologije kulture koja je htjela jasno osloviti hitnosti koje proizlaze iz opće kulture, a istovremeno ostati vjerna kršćanskim crkvenim zajednicama svoga vremena.56 Tillich je ispočetka snažno zagovarao potrebu premoštenja nedopustivog jaza između religije i kulture u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Njihovo povezivanje držao 185 je mogućim na temelju jedne ‘sintetičke’, tj. posredničke teologije. ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Takva teologija trebala je premostiti jaz što ga je nova dijalektička Teologija kulture ili ‘neoortodoksna’ teologija Tillichovih suvremenika produbila kao teologija vlastitim shvaćanjem kulture. Za Bartha, primjerice, od presudne posredovanja važnosti bilo je oštro razgraničenje Boga i čovjeka, biblijske objave i čovjekove kulture. Barthov svijet presijecala je Todeslinie – oštra razdjelnica života i smrti, koja za čovjeka nije premostiva, osim po Isusu Kristu, čije je uskrsnuće poput tangente dodirivalo svijet u jednoj točki. Dijalektička teologija stoga nije mogla biti jedna Vermittlungstheologie – teologija koja povezuje i usklađuje, kao što su to činile Erlebnistheologie i liberalna teologija, koja je željela naći sklad između Boga i čovjeka, između vjere i kulture. Teologija, smatra Barth, mora postupati po načelu dijalektičkih suprotnosti, jer i sama nastaje u okrilju krize (Krisis), odnosno u vremenu koje je upućivalo na beskrajnu kvalitativnu razliku između Boga i čovjeka.57 Za razliku od početno reakcionarnog Bartha, čini se da je mladi Tillich imao više teološkog sluha za ucijepljenost kršćanstva u kulturu. Kao što je već ranije naznačeno, jedini prohodan put za Bartha bio je put Božje objave. Povijest spasenja za njega nije povijest pored profane povijesti, niti ona može biti dijelom šire svjetske povijesti. Otuda i snažno Barthovo suprotstavljanje, gotovo zgražanje 55 Isto.

56 Navod prema: M. K. Taylor (ur.), Paul Tillich. Theologian of the Boundaries. Selected Writings, Collins, London,1987., 17.

57 Usp. R. Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća¸ Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 20.

186 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

nad Schleiermacherovom idejom posredovanja.58 U skladu s vlastitim osvjedočenjem (i protivno Barthu), Tillich je od ranog Heideggera naučio da put k ontologiji vodi preko nauka o čovjeku, odakle i njegovo značajnije zanimanje za teologiju koja započinje razmatranjem čovjekova povijesnog, tj. egzistencijalnog stanja.59 Najznačajniji među Tillichovim predšasnicima u smislu teologije posredovanja svakako je Ernst Troeltsch, taj žestoko osporavani div njemačke teologije s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Iako se ovaj prikaz Tillichove teologije kulture ne smije pretvoriti u sažetak Troeltschove teologije posredovanja, svaki prikaz odnosa teologije i kulture mora s njime započeti.60 Istina je da Tillich u svojem Kulturvortragu iz 1919. godine nigdje izričito ne spominje Troeltscha, ali njegova teologija svakako je u korijenu Tillichova projekta teologije kulture. Zbog izostanka izričitog Tillichova priziva na Troeltscha, tezu o njegovoj ovisnosti o potonjem iznimno je teško braniti. Manning, primjerice, smatra Tillichovu teologiju kulture logičnim nastavkom i nadgradnjom Troeltschova životnog djela kao sistematičara škole povijesti religija.61 Za Troeltscha, a naknadno i samog Tillicha, temeljno teološko pitanje tiče se mogućnosti posredovanja između vjere i suvremenog svijeta i to na način da se teologija dovede u kritički sraz s vlastitim vremenom.

Kada je riječ o Schleiermacheru, njegovoj se teologiji danas najviše zamjera očit nedostatak kulturološke svijesti, kao i primjena 58 ‘S punim poštivanjem prema genijalnosti njegova životna djela, smatram da Schleiermacher nije bio dobar učitelj teologije…, jer govoriti o Bogu znači govoriti drukčije nego o čovjeku pa i na najuzvišeniji način’, navod prema: I. Šarčević, ‘Karl Barth (1886. – 1968.): Pozitivizam objave i ‘božanski’ Bog’, 117. (vidi bilješku 6).

59 Usp. P. Tillich, Teologija kulture, (’Egzistencijalna teologija: njezino povijesno značenje’), 69–98.

60 Prilično dobar i uravnotežen prikaz odnosa teologije i kulture ponudio je C. T. Mathewes, ‘Culture’, u The Blackwell Companion to Modern Theology, G. Jones (ur.), Blackwell, Oxford, 47–64.

61 R. Re Manning, Theology at the end of Culture. Paul Tillich’s Theology of Culture and Arts, 9.

odviše nepovijesnoga pojma religioznoga doživljaja čovjekove ovisnosti.62 Schleiermacher smatra da teologija ne nudi izvanjsku kritiku kulture, već se otkriva kao njezino nutarnje ustrojstvo s određenim kritičkim nabojem. Teologija spram kulture nije proročka, niti može rasvijetliti kontingenciju kulture i njezinih tvorevina. Sve je to u dubljoj svezi sa Schleiermacherovim razlikovanjem religije i etike, kao i s njegovim odbacivanjem bilo kakve 187 mogućnosti kršćanskog socijalnog nauka. Iako je kritika dijalek- ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova tičkih teologa, prije svega ona Barthova, došla kao nužni korektiv Teologija kulture Schleiermacherovih i Troeltschovih postavki o odnosu religije i kao teologija kulture, ‘neoortodoksija’ se odviše ograničila na puku negaciju posredovanja kulturoloških datosti. Odviše božanski Bog dijalektičke teologije postao je u tolikoj mjeri Drugi (das ganz Andere) da je bilo teško uočiti neko pozitivno značenje teoloških iskaza u području kulture.

Ukoliko je opravdana Barthova primjedba upućena Schleiermacheru, da govoriti o Bogu znači govoriti drukčije nego o čovjeku, sličan prigovor može se uputiti i mladom Barthu: neovisno o žaru s kojim potvrđujemo Božje ‘da’ upućeno čovjeku i njegovoj/njezinoj povijesti u osobi Isusa Krista, govoriti o Bogu ne znači neprekidno izgovarati ‘ne’ svemu onome što je ljudsko i povijesno.63 Osobno držim da se u tome može razaznati bitna razlikovna odlika teologije mladog Bartha i naknadnog Tillichovog projekta teologije kulture – odlika koja će Tillicha učiniti daleko prijemčivijim u katoličkim teološkim krugovima.

Ernst Troeltsch i teološka metoda Troeltsch je svoje temeljne metodološke postavke predstavio u kratkom eseju o povijesnoj i dogmatskoj metodi iz 1900. godine 62 Usp. W. Proudfoot, Religious Experience, University of California Press, Berkeley, 1985.

63 Čini se da je Barth naknadno uočio taj problem, te u kasnijim djelima povlači usporedbu između Božjeg otuđenja od kulture i čovjekovog samo-otuđenja. Usp. K. Barth, The Humanity of God, prev. T. Weiser, John Knox, Atlanta, 1978.

188 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

te dvije godine potom u znamenitom djelu Die Absolutheit des Christentums und die Religionsgeschichte.64 Njegov rad iz 1900. predstavljao je svojevrsnu reakciju i odgovor na djelo Friedricha Niebergalla Über die Absolutheit des Christentums i sadrži temeljne Troeltschove uvide o zadaći teologije i teologa. Kao što je vidljivo već iz naslova, Troeltsch jasno metodološki razgraničuje povijesnu i dogmatsku teologiju, ali potonju drži neuvjerljivom za svakoga tko je postao osjetljiv za ono povijesno.65 Nije riječ o tome da Troeltsch niječe važnost povijesti dogmatske metode, već uočava njezin bitni nedostatak. Naime, dogmatska teologija, smatra Troeltsch, nije u stanju pružiti odgovor na pitanje o povijesnosti same povijesti, barem ne onako kako su to shvaćali prosvjetitelji (Lessing, Herder i Kant), idealistički filozofi (Hegel i Schelling), ili pak Schleiermacherova apologetika. Troeltsch pritom ističe kako ‘povijesna’ kritika dogmatskog supernaturalizma nije novost, niti je ona u teologiju uvezena izvan njezina spekulativnog obzorja. Ipak, posljedice povijesne svijesti, smatra Troeltsch, nisu dostatno teološki vrednovane, a upravo je to zadaća povijesne metode. ‘Govorim o povijesnoj metodi kao takvoj, o problemu ‘kršćanstva i povijesti’, koji se ne treba shvatiti kao obrana kršćanstva pred pojedinim postignućima povijesne kritike, već radije kao učinak suvremene povijesne metodologije na tumačenje samog kršćanstva… Povijesna metoda nalik je kvascu, jer sve preobražava i u konačnici proširuje ranije teološke metode.’66 Troeltsch će dodatno razviti temeljno razumijevanje oblikovne snage modernog pojma povijesti u djelu Die Absolutheit des Christentums und die Religionsgeschichte. Moderni pojam povijesti, smatra Troeltsch, predstavlja nešto načelno novo i posljedica je 64 E. Troeltsch, Die Absolutheit des Christentums und die Religionsgeschichte, str. 3, J. C. B. Mohr, Tübingen, 1929. Engleski prijevod: Absoluteness of Christianity and the History of Religions, prev. D. Reid, SCM Press, London, 1972.

65 Usp. R. Re Manning, Theology at the end of Culture. Paul Tillich’s Theology of Culture and Arts, str. 11. (vidi bilješku 16).

66 E. Troeltsch, Religion in History, J. L. Adams i W. F. Bense (ur.), T. and T. Clark, Edinburgh, str. 12.

širenja čovjekovih obzorja unatrag u prošlost, kao i poprečno kroz cijelu sadašnjost, te označava kraj dogmatske konceptualizacije.

Pojam povijesti označava, takoreći, novi način mišljenja koji vlastito usmjerenje prima iz same povijesti.67 Prema Troeltschu, tri odlike modernog pojma povijesti uključene su u primjeni povijesne metode na religiju: sviklost na povijesnu kritiku, važnost analogije i svijest o međuovisnosti svih povijesnih zbivanja. Prva 189 utječe na sud prema kojem povijesno mišljenje stoji u znaku vje- ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova rojatnosti, kao i na potrebu postavljanja povijesti religija u sveo- Teologija kulture buhvatni kontekst religijskih tradicija, uključujući ovdje i samu kao teologija kulturu. Mogućnost izricanja vjerojatnog suda uključuje drugu posredovanja odliku modernog pojma povijesti – analogiju. Analogija je zapravo ‘posredovanje’, jer mogućnost njezine primjene posredno ukazuje na tijesan međusobni odnos različitih povijesnih događaja i religijskih tradicija. Treće, analogija počiva na uvjerenju o temeljnoj međuovisnosti povijesnih fenomena, odnosu kojega Troeltsch naziva ‘korelacija’. Kršćanstvo stoga nije moguće promatrati izdvojeno ili pak odijeljeno od drugih religija, odnosno kultura – ono je u bitnoj korelaciji spram ostalih povijesnih fenomena.68 Kulturološka ucijepljenost kršćanstva jasno je istaknuta u djelu Die Absolutheit des Christentums, gdje Troeltsch raspravlja o granicama hegelijanski shvaćenog pojma ‘evolutivnog razvitka’, koji ne pruža odgovor na problem povijesti u smislu potvrde i utemeljenja apsolutnosti kršćanstva. Poput Tillicha, Troeltsch ističe kako religija nije tek izdvojeno ‘područje’ kulture, već samostojna sastavnica kulture.69 Proboj religijskog, smatra Troeltsch, treba tražiti unutar kulture općenito, odnosno u kretanju ljudske povijesti ‘prema gore’. Kao i za Tillicha, neuvjetovano za Troeltscha dolazi k riječi u onome uvjetovanome, rastačući pritom vlastitu samodostatnost, pa veliki proboji religijskog imaju za posljedicu pobjedu najčistijeg i najdubljeg pojma Boga. Takav pojam nije potrebno tražiti u nekoj 67 Usp. E. Troeltsch, Absoluteness of Christianity and the History of Religions, str. 46.

68 Isto, 33.

69 Usp. Isto, 103.

190 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

vrsti znanstvene religije ili pak općem religijskom načelu koje usvaja tek ono što različite religije drže zajedničkim, olako prelazeći preko onoga što je u njima različito. Naprotiv, takav pojam Boga treba tražiti među pozitivnim, tj. povijesnim religijskim usmjerenjima i objavama.70 No, potrebno je pritom očuvati autonomiju kulture: ‘Problem je kako pomnije odrediti područje relativnog i individualnog, odnosno sve većim razumijevanjem zahvatiti ono univerzalno koje u povijesti djeluje teleološki. Tada ćemo uvidjeti da relativno ukazuje na ono neuvjetovano. U onom relativnom otkrit ćemo zalog apsolutnog koje nadilazi povijest’.71 No, nije to jedina poveznica Troeltschove i Tillichove teologije.

Tillich – ‘Ein verjüngter Troeltsch’?72 Budući da smo ukratko prikazali temeljne teološke pretpostavke Troeltschove ‘teologije povijesti religija’, moguće je dodatno istaknuti neke njezine dodirne točke s Tillichovom teologijom kulture.

Naime, obojici teologa je stalo do utvrđivanja teoloških normi, ali je njihova metoda – za razliku od ranije dogmatske teologije – pretežno povijesna. Troeltsch to na osobit način rasvjetljuje u Die Absolutheit des Christentums, djelu koje je u cijelosti posvećeno ‘postizanju kršćanske sigurnosti… na temelju šire i konceptualno više univerzalne osnove’ od one koju su u stanuju ponuditi dogmatske postavke o apsolutnosti kršćanstva.73 Troeltsch već u predgovoru ističe kako prednost povijesne nad dogmatskom metodom ne znači 70 Isto.

71 Isto, 106.

72 Bilješka o Tillichu kao ‘pomlađenom Troeltschu’ nalazi se u: J. P. Clayton, The Concept of Correlation. Paul Tillich and a Possibility of a Mediating Theology, Walter de Gruyter, Berlin, 1980., 232. Autor spominje da je povjesničar Friedrich Meinecke – inače bliski Tillichov prijatelj – izrekao takav sud nakon što je pročitao njegovu zbirku eseja Religiöse Verwicklichung (Berlin, Furche Verlag, 1930.).

73 Usp. E. Troeltsch, Absoluteness of Christianity and the History of Religions, 36.

žrtvovanje ili podlaganje dogmatike povijesti. Nije mu stalo do toga da teološka učilišta postanu mjesta izučavanja povijesti religije, jer teologiju ne zanima povijest religije općenito, već normativno znanje koje se stječe posredstvom znanstvenog studija religije. Važno je, dodaje Troeltsch, da se ta normativnost izvodi iz same povijesti, a ne iz skolastičkih teorija objave ili kršćanske apologetike.74 Troeltsch pritom ne niječe relativnost povijesne metode, ali snažno 191 odbija tezu prema kojoj je relativnost izvedena iz povijesti u antitezi ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova spram normativnosti. Naprotiv, relativnost koja jamči korelaciju Teologija kulture bitna je za izvođenje normi. Povijesna metoda doista relativizira, ali kao teologija ne u smislu poništenja svakog standarda prosuđivanja – poništenja posredovanja koje nužno svršava u nihilističkom skepticizmu – već radije na način da se svako povijesno ustrojstvo ili zbivanje može shvatiti jedino u vlastitom odnosu spram drugih i spram cjeline odnosa.

Vrijednosne (normativne) standarde nije moguće, smatra Troeltsch, izvoditi iz odijeljenih događaja, već jedino na temelju cjelovitog uvida u ukupnost povijesnih zbivanja.75 Slično, Tillichova teologija kulture pokušaj je izvođenja vrijednosnih standarda ili teoloških normi na temelju uvida u povijesnu cjelovitost kulture.76 Tillich će u eseju iz 1919. godine predstaviti trodijelno ustrojstvo teologije kulture koje odgovara trostrukoj podjeli humanističkih znanosti, što je dodatno razradio u djelu Das System der Wissenschaften nach Gegenständen und Methoden iz 1923. godine. Tillich ovdje dijeli znanosti prema trodijelnom nauku o načelima značenja (Sinnprincipienlehre), nauku o sadržaju značenja (Sinnmateriallehre) i nauku o normama značenja (Sinnnormenlehre). Zadaća teologije kulture je, smatra Tillich, da – u skladu s tim trodijelnim ustrojstvom znanosti – načini opću religijsku analizu kulturoloških tvorevina, omogući povijesno-filozofsku i tipološku klasifikaciju velikih kulturoloških tvorevina prema religijskom sadržaju koji se u njima 74 Usp. Isto, 25 – 26.

75 Usp. S. Coakley, Christ Without Absolutes. A Study of the Christology of Ernst Troeltsch, Oxford, Clarendon, 1988., 5 – 44.

76 R. Re Manning, Theology at the end of Culture. Paul Tillich’s Theology of Culture and Arts, 15.

ozbiljuje, te na temelju vlastitog religijskog gledišta izvede prikladan prikaz kulture prožete religijom.77 U središtu teologije kulture nalazi se ono što Tillich naziva poviješću duha (Geistesgeschichte). Iako je ovdje prisutan prizvuk Hegela, Tillichovo razumijevanje je pod snažnim utjecajem Troeltschove škole povijesti religija.

192 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

Mogućnost kontinuirane objave Poput Troeltscha, Tillich je na mukama zbog isticanja kontinuiteta između objave i razuma. Izučavanje povijesti religija, smatra Troeltsch, otkriva ono što je kršćanskim teolozima odavno poznato, ali je uvijek ostalo prikriveno njihovom nekritičkom sklonošću k utvrđivanju apsolutnosti kršćanstva. Drugim riječima, ulomci istine u različitim kultovima, mitologijama, filozofskim i ćudorednim sustavima predstavljaju iskre božanskog uma koji je djelatan u svijetu.78 Ti ulomci istine prispijevaju k svojoj punini u osobi Krista, koji je ‘utjelovljenje božanskog uma’, pa ih ne možemo shvatiti tek kao pripravu za nj. Istovremeno, ‘savršenu’ objavu Boga u Kristu ne može se promatrati u antitezi spram ljudskog razuma. Kršćanstvo je za Troeltscha ujedno objava ranije skrivenih božanskih tajni i istina naravnog razuma u ‘apsolutnom’ obliku.79 Tillich na sličan način potvrđuje napredujuću narav božanske objave k ‘središnjoj’ objavi, tj. događaju Krista – novog bitka. Služeći se Troeltschovim pojmovljem, Tillich govori o ‘proboju’ (Durchbruch) neuvjetovanog u uvjetovano kao djelovanju religijskog sadržaja unutar kulture.80 Slično tome, Tillichov pojam trenutka 77 Usp. P. Tillich, On the idea of the Theology of Culture, Detroit, Wayne State University Press, 1987., 43.

78 Usp. E. Troeltsch, Absoluteness of Christianity and the History of Religions, 58.

79 Isto.

80 Clayton, primjerice, smatra da ovdje ne postoji dovoljno snažan dokaz na temelju kojeg bi bilo moguće tvrditi povezanost, odnosno značajniji Troeltschov utjecaj na Tillicha. Usp. J. P. Clayton, The Concept of Correlation.

Paul Tillich and a Possibility of a Mediating Theology, 338.

(Kairos) iskaz je njegove temeljne otvorenosti spram mogućnosti objaviteljske nazočnosti božanskog u povijesti i posredstvom povijesti.81 Kao što je ranije naznačeno, za Tillicha – kao ni za Troeltscha – kontinuitet objave nije moguće svesti na ‘religijsko područje’ kulture, već ga je potrebno shvatiti na način da prožima i obuhvaća sve kulturološke funkcije i tvorevine. Na isti način, božanska objava mora biti pojmljiva ljudskom razumu. 193 Tillich govori o ‘dvostrukoj naravi’ objave u korelaciji objave i ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova njezina prihvata kao ‘iskustva neuvjetovanog’, koje nadilazi svje- Teologija kulture tovna ljudska iskustva bez da ih niječe.82 Tillichov projekt teolo- kao teologija gije kulture moguće je stoga promatrati i kao pokušaj razrješenja posredovanja temeljnog problema što ga je postavio Troeltsch, naime izlaganja postojane, svježe i kreativne sinteze na temelju koje se apsolutno prikazuje na način i u obliku koji odgovara danom trenutku, a istovremeno ostaje vjerno vlastitom ograničenju, odnosno vlastitoj provizornosti.

Posljednje u čemu bi se Tillich i Troeltsch našli kao saveznici jest njihov prevladavajući stav spram kulturološkog stanja vremena u kojem žive. Obojica dvojako prosuđuju vlastitu suvremenost.

Budući da su ‘teolozi kulture’, obojica nalaze mnogo toga zaslužnog i dobrog u vlastitom kulturološkom miljeu, rekli bismo, svjesni su svoga vremena. Unatoč protivnim mišljenjima i ocjenama, niti jedan ne kleca pred modernošću, niti pak njihova teologija gubi oštricu spram kulturološkog trenutka u kojem nastaje. Kao što je već ranije istaknuto, obojica teže k stvaranju teoloških normi i očuvanju valjanosti, tj. validnosti transcendentne objave. Ne shvaćaju teologiju ili religiju kao odijeljeno područje kulture, niti ih zanima svođenje religije na kulturološke fenomene. No, oba teologa vlastito vrijeme doživljavaju kao vrijeme krize. Osjećaju snažan izazov i pritisak teološkog pitanja koje izvire iz dublje 81 Usp. R. Re Manning, Theology at the end of Culture. Paul Tillich’s Theology of Culture and Arts, 16.

82 Usp. P. Tillich, ‘Religionsphilosophie’, u Lehrbuch der Philosophie (2 sv.), M. Dessoir (ur.), Berlin, Ullstein, II, 1925., 765 – 835.

194 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

analize ‘modernog duha’, a osjećaju da odgovor iziskuje mnogo više od onoga što je klasična (dogmatska) teologija u stanju ponuditi.

Troeltsch i Tillich uvažavaju potrebu nove teologije, ne samo na dobrobit same teologije, već i modernog čovjeka.83 Za razliku od mnogih teoloških suvremenika, Troeltsch i Tillich prepoznaju potrebu jasnijeg društvenog djelovanja i zalaganja koje slijedi kao nužna posljedica dosljedne kritičke analize suvremenosti.

Troeltschov društveni nauk, njegovo sudjelovanje u radu Njemačke demokratske stranke, kao i svesrdna podrška Evangeličkom društvenom kongresu, potvrđuju stupanj praktične primjene njegove teološki utemeljene društvene etike.84 S druge strane, Tillichovo društveno zalaganje i djelovanje jednako je intenzivno u prvim godinama dvadesetog stoljeća. Nasuprot prevladavajućem duhu zrelog kapitalizma, Tillich je otvoreni zagovornik ‘jedinstvene kulture koja niče iz socijalističkog tla’, odnosno iz onoga što Tillich naziva ‘religijskim socijalizmom’.85 Ukratko, obojica drže dvojak stav spram vlastite suvremenosti, zagovaraju potrebu obnove i postavljaju dijagnozu duhovne krize vremena, ali pritom ne osuđuju vlastito vrijeme, niti zagovaraju radikalno povlačenje ili pak negaciju svijeta u kojem žive.

Na granici teološkog liberalizma i dijalektičke teologije Opseg podudarnosti između Troeltschove teologije povijesti religija i Tillichova projekta teologije kulture moguće je sagledati na temelju kratke usporedbe s njihovim teološkim suparnicima.

Troeltsch i Tillich jednako se protive bilo kojem obliku ‘nadnaravne 83 Usp. E. Troeltsch, ‘Das Wesen des modernen Geistes’, u: GS II, 673–728.; P. Tillich, The Religious Situation, Meridian, New York, 1956.

84 Usp. E. Troeltsch, Die Sociallehren der christlichen Kirchen und Gruppen, J. C. B. Mohr, Tübingen, 1912.

85 Više o Tillichovoj političkoj misli vidi R. H. Stone, Paul Tillich’s Radical Social Thought, John Knox Press, Atlanta, 1980.; J. R. Stamme, Socialism in Theological Perspective: A Study of Paul Tillich, 1918 – 1933, Scholar’s Press, Missoula, 1978.

teologije’, gdje bi se zahtjevi kršćanske poruke držali neovisno o filozofskoj i znanstvenoj kritici. Kao što je vidljivo na temelju njegova eseja iz 1900. godine, Troeltsch se okomljuje na konzervativce poput Niebergalla, odnosno na teologe koji nastoje utemeljiti vlastitu teologiju na autoritetu koji proizlazi iz pokušaja obnove tradicionalne dogmatske metode.86 Prema Troeltschovu uvjerenju, takvi pokušaji mogu jedino izvoditi eufemizme za čudo, 195 tj. prinudno potvrđivati kršćanstvo uz potpuno apstrahiranje od ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova povijesne zbilje, pa se stječe dojam da Niebergall – kao ni teolozi Teologija kulture nalik njemu – nisu nikada čuli za kršćanstvo.87 Nasuprot Nie- kao teologija bergallu, Troeltsch je osjećao mnogo ozbiljnije rivalstvo spram posredovanja marburškog sistematičara Wilhelma Hermanna. Za Hermannovu temeljnu neokantovsku postavku određujuće je dualističko razlikovanje između religijske i znanstvene spoznaje.88 Nasuprot tom oštrom dogmatskom razdvajanju religijskog (u smislu nadnaravnog) i znanstvenog, Troeltschu je stalo do njihova prožimanja i pomirbe svih vidova zbilje, jer njihovo potpuno razdvajanje nije ni moguće ni provedivo.89 Kao što se Troeltsch smatrao borcem protiv dogmatskog supernaturalizma, tako se i Tillich protivio ‘neortodoksiji’, odnosno ‘dijalektičkoj teologiji’.90 Nije potrebno 86 Usp. E. Troeltsch, Religion in History, 28–29.

87 Isto, str. 29.

88 Usp. W. Hermann, Schriften zur Grundlegung der Theologie, 2. sv., Kaiser Verlag, München, 1966. – 1967.

89 Usp. D. Chapmann, Ernst Troeltsch and Liberal Theology. Religion and Cultural Synthesis in Wilhelmine Germany, Oxford University Press, Oxford, 2001., str.

105–106.

90 Barth je u Marburgu studirao kod Hermanna te je bio pod snažnim dojmom njegovog dualističkog shvaćanja zbilje. Usp. J. F. Lohmann, Karl Barth und der Neukantianismus. Die Rezeption des Neuekantianismus im Römerbrief und ihre Bedeutung für die weiteren Ausarbeitung der Theologie Karl Barths, Walter de Gruyter, Berlin, 1995. O Hermannovom utjecaju na Bultmanna vidi M. Evang, Rudolf Bultmann in seiner Frühzeit, J. C. B. Mohr, Tübingen, 1988. Gogartenovo protivljenje nekadašnjem profesoru svrstava ga na argumentacijsku liniju koja ishodi od Hermanna, a protivna je onoj Troeltscha i Tillicha. O tome vidi J. P. Clayton (ur.), Ernst Troeltsch and the Future of Theology, Cambridge University Press, Cambridge, 1976., str. 43–44.

196 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

dodatno isticati u kolikoj mjeri je Tillichova teologija kulture protivna, primjerice, Gogartenovoj viziji svršetka zapadne kulture, kao i njegovoj žestokoj javnoj raspravi s Emanuelom Hirschom, koja svakako ima svoje ishodište u nesuglasicama ranijeg razdoblja.91 Kada je pak riječ o korifeju dijalektičke teologije – Barthu, razlika u shvaćanju odnosa religije i kulture više je no očita. Prije svega, Tillich se nedvojbeno ograđuje i protivi teološkom odbijanju kulture u dijalektičkom diskursu, ulazeći pritom u otvorenu raspravu s Barthom, kritizirajući pritom njegovu ‘dijalektičku’ postavku. Iako Tillichova kritika Bartha svojevremeno nije bila utjecajna, pokazat će se od iznimne važnosti u kontekstu povijesti teologije dvadesetog stoljeća. Njihovi stavovi predstavljaju dva dijametralno suprotna motrišta, točnije dvije različite mogućnosti odgovora na izazov što ga je prosvjetiteljstvo postavilo pred kontinentalnu teologiju.92 U potpunosti prihvaćajući Kantovu kritiku ograničenosti uma, Barth teologiju kao ljudski govor o Bogu nastoji u krajnjem obliku podložiti Riječi Božjoj. Stalo mu je oko ‘dijastaze’ (diastasis) religije i kulture, odnosno njihova radikalnog razdvajanja, koje je smatrao nužnim ukoliko iznova želimo jasno govoriti o Bogu, čovjeku i njihovom izmirenju u Isusu Kristu.93 Za Bartha i njegove sljedbenike, dijalektička narav teologije očituje se u ‘nemogućoj mogućnosti’ da uopće možemo govoriti o Bogu, koji je krajnje transcendentan.

Tillich je u Barthu vidio iskaz o nemogućnosti bilo kakve naravne teologije (’…analogia entis je iznašašće Antikrista’, piše Barth), bilo kakvog teonomnog razumijevanja i odnosa spram kulture, kao i nemogućnosti, štoviše nepriličnosti primjene filozofskih postavki u teologiji. Tillichova kritika oslanja se na uvid prema kojem Barthova pozicija uopće nije dijalektička, već radije paradoksalna, jer 91 Usp. F. Gogarten, ‘Die Krisis unserer Kultur’, u Die Christliche Welt 34 (1920.), 770–777; 786–791. Engleski prijevod u: J. M. Robinson (ur.), The Beginnings of Dialectical Theology, John Knox Press, Richmond, 1968., 283–200.

92 Usp. J. M. Byrne, ‘Bultmann and Tillich’, u The Blackwell Companion to Modern Theology, G. Jones (ur.), Blackwell, London, 2004., 381 i dalje.

93 Usp. T. F. Torrance, ‘Introduction’ u: K. Barth, Theology and Church: Shorter Writings 1920–1928, SCM Press, London, 1962., 22.

dijalektika u sebi sadrži i ‘da’ i ‘ne’, dakle afirmaciju i negaciju, kao i njihovu kritičku napetost. Kod Bartha, smatra Tillich, izostaje afirmacija. Kao odgovor na Barthovu teologiju, Tillich potvrđuje stav prvih kršćanskih apologeta i njihove uporabe Logosa. Za Ireneja je osobito važan bio pojam nepodijeljenog Krista, koji je kao Logos uvijek već prisutan za spas čovjeka i nije tek u najnovije vrijeme i (pre)kasno došao u povijest, koju drži zajedno poput 197 spajalice i baca svjetlo na njezin smisao. Zasigurno, povijest reli- ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova gije nije istovjetna s objavom, kao što je to nerijetko (i pogrešno) Teologija kulture držala liberalna teologija, ali Barthov nužni korektiv završava u kao teologija odgovoru koji je stran čovjekovu iskustvu te je u konačnici čovjeku posredovanja neshvatljiv. Jedino kada čovjek nadilazi samoga sebe, smatra Tillich, može susresti ono što ili onoga tko ga nadilazi, ali njime nikada ne može ovladati (čega se Barth očito pribojavao), jer je ono uvijek ispred, povlačeći čovjeka u dijalektičkom odnosu koji afirmaciju i negaciju drži u trajnoj napetosti, odnosno kao potvrdu ili nijekanje čovjekova iskustva, povijesti i kulture. Tillichovo razotkrivanje nedostatka Barthove ‘dijalektičke’ pozicije, kao i njegova ‘pozitivna’ dijalektika u kojoj je očuvana napetost afirmacije i negacije, neusporedivo je prijemčivija današnjem trenutku od suvremenih inačica barthovskog projekta.94 Po svršetku Drugog svjetskog rata, kada Tillich nalazi stalno mjesto na UTS (Union Theological Seminary) u New Yorku, njegova teologija kulture neznatno se mijenja. Točnije, mijenja se njegov temeljni stav spram ljudskog stanja. Usprkos metodološkom naglasku na dijalektici, Tillichova teologija tijekom drugog i trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća odraz je čvrstog povjerenja u kulturu kao pozitivnog iskaza čovjekove potrage za onim posljednjim.

Nakon rata očita je blaga Tillichova suzdržanost spram kulture, možda i njegova zabrinutost uslijed nadirućeg osjećaja praznine i izostanka smisla u svim kulturološkim tvorevinama. Pod prijetnjom potpunog uništenja nastala je praznina koja se u području kulture iskazuje kao sveopća tjeskoba, a moć s kojom je kultura 94 Usp. J. M. Byrne, ‘Bultmann and Tillich’, 381.

198 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

bila u stanju iskazati njezinu dubinsku (religijsku) dimenziju počela je naglo blijedjeti. Možda upravo ta praznina, smatra Tillich, na osobit način otkriva mogućnost čovjekove otvorenosti za krajnju zaokupljenost. Kultura tjeskobe i izostanka smisla postavlja pred čovjeka pitanje o smislu života uopće, pitanje koje zadire u samu srž kršćanstva i zahtijeva teološki odgovor. No, iako egzistencijalna dvojba postavlja pitanje, a dijelom određuje i oblik odgovora, ne može sama ponuditi odgovor, već se u vlastitoj potrazi za odgovorom mora okrenuti i osloniti na tradiciju koja posjeduje simbole u kojima je sadržan odgovor na čovjekovo egzistencijalno stanje.

Zadaća je kršćanske teologije da taj odgovor ponudi posredstvom interpretacije simboličke snage kršćanske poruke.95 Metoda korelacije Tillichova metoda korelacije i na njoj utemeljena sustavna teologija počiva na povezivanju kršćanske poruke i ljudskog egzistencijalnog stanja. Primjenjujući korelaciju, dodaje Tillich, sustavna teologija mora se razvijati u dvokrakoj kretnji. Ona najprije raščlanjuje ljudsku egzistencijalnu situaciju iz koje izviru egzistencijalna pitanja, a potom pokazuje da simboli kojima se iskazuje kršćanska poruka sadrže odgovor na pitanja koja izviru iz čovjekove egzistencijalne situacije.96 Korelacija nalaže raščlambu ljudskog stanja koja otkriva nešto o naravi ljudske egzistencije općenito. Tillich pod ‘stanjem’ razumijeva znanstvene, ekonomske političke i etičke oblike u kojima pojedinci i skupine iskazuju vlastitu interpretaciju egzistencije.97 Zadaća teologa je naknadno oblikovanje simboličkog odgovora sadržanog u kršćanskoj poruci, i to na način da odgovor na egzistencijalno pitanje bude smislen iz perspektive 95 Usp. P. Tillich, Teologija kulture (’Vidovi religijske analize kulture’,) 39–49.

96 Usp. P. Tillich, Systematic Theology, I, University of Chicago Press, Chicago, 1951., str. 62.

97 Isto, str. 3–4.

samog pitanja. Korelacija je zapravo drugi naziv za međuovisnost egzistencijalnog pitanja i teološkog odgovora. Pitanje i odgovor su međuovisni utoliko što je sadržaj odgovora ponuđen u kršćanskom simbolu (primjerice, Kraljevstvo Božje), a forma ili oblik odgovora određen je postavljenim pitanjem (primjerice, koje je značenje tragičnosti i dvoznačnosti naše povijesne egzistencije?). Prednost korelacije, smatra Tillich, otkriva se u prevladavanju manjkavosti 199 drugih, neprikladnih metoda kršćanske teologije, koje ili nude ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova odgovor na pitanja koja nisu ni postavljena (’supernaturalizam’), Teologija kulture ili izvlače odgovor iz povijesno-religijske kulture (’naturalizam’ i kao teologija ‘humanizam’), ili pak miješaju odgovor s postavljenim pitanjem posredovanja (’dualističke’ naravne teologije).98 Na strani teologa kao filozofa, metoda korelacije nalaže podrobnu analizu ljudskog stanja kao njegovog/njezinog biti-u-svijetu, i to u smislu Heideggerovih postavki iz Bitka i vremena, odnosno pažljivog razaznavanja problema, pitanja, kao i prevladavajućih sklonosti u umjetnosti i društvenopolitičkoj kulturi dotičnog vremena. Uistinu, Tillichova metoda korelacije izvršila je odlučujući utjecaj na neke od najplodnijih teoloških pothvata u proteklih pedesetak godina.99 Tillichova analiza pitanja što ih postavlja ljudska egzistencija uključuje i egzistencijalnu analizu konačnosti, jer se čovjekov susret s bitkom uvijek odvija u sjeni ili pod prijetnjom nebitka, odnosno ‘bitka ograničenog nebitkom’. Tillich je u tome dužnik Hegelu i Heideggeru, kao i teološkoj tradiciji koja seže daleko prije njih, odnosno ontologiji koja je radije povijesna, a ne statička. Time Tillich uspješno izbjegava prigovor ateističke ljevice, prvenstveno onaj Sartrea i drugih, koji tvrde da ontologija ili teologija ljudskog egzistencijalnog stanja uopće nije moguća, jer je nužno ovisna o statičkoj antropologiji koja niječe ili poništava ljudsku slobodu.

Biti čovjek znači biti u povijesti, a teologija i ontologija promatraju ljudsku egzistenciju kao povijesnu. Konačnost je značajka povijesnog bitka i pitanje koje izvire iz povijesti uvijek se tiče mogućnosti 98 Usp. J. M. Byrne, ‘Bultmann and Tillich’, str. 382.

99 Isto, str. 383.

200 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

i načina susreta i ophođenja s prijetnjom nebitka, bilo da ga susrećemo kao prijetnju gubitka i izostanka smisla (Sartre), ili pak kao prijetnju gubitka samog bitka u smrti (Heidegger). Teološki odgovor na pitanje koje postavlja izazov nebitka jest simbol ‘Bog’.

Inače, Tillichov pojam Boga veoma je kontroverzan, ali ujedno snažan i teološki utjecajan.100 Tillich odbacuje teološku tradiciju koja misli o Bogu kao o najvišem biću, jer takav pristup svodi Boga na kategorije konačnosti. No, Bog je naprosto bitak, onkraj esencije i egzistencije, a zagovarati postojanje Boga kao da je riječ o nekom biću nalik drugim bićima u konačnici znači zanijekati Boga. Tillich je među rijetkima uočio da religijski simbol ‘Bog’ pod ontološkim i epistemološkim uvjetima konačnosti nužno uključuje dijalektički odnos vjere i nevjere, budući da Bog nikada ne može biti objekt spoznaje na način koji odgovara spoznaji drugih objekata. Naprotiv, vjera u Boga je moguća jedino posredstvom čina odvažnosti koji omogućuje da Boga prihvatimo onkraj teizma, i to kao Boga koji se, kako kaže Tillich, javlja onda kada je Bog iščeznuo u tjeskobi dvojbe.101 Tillich se tim pitanjima na poseban način bavio u trima svescima Sustavne teologije, a ovdje ćemo se tek kratko zadržati na osnovnim uvidima njegove pomalo kontroverzne kristologije.

Egzistencijalna analiza čovjekova otuđenja od temelja vlastitog bitka omogućila je posve originalnu interpretaciju tradicionalnih teoloških pojmova poput pada, grijeha, nevjere i požude. Kao odgovor na egzistencijalno otuđenje kojeg simboliziraju tradicionalni teološki pojmovi, Tillich postavlja korelacijski pojam Krista – ‘novog bitka’, koji predstavlja univerzalno ljudsko iščekivanje nove zbilje.102 Istinski paradoks kršćanstva sadržan je u tvrdnji da je taj novi bitak, koji u sebi prevladava stanje otuđenja, zapravo osoba Isusa iz Nazareta. Budući da ga se naviješta kao Krista, u njemu čovjek susreće onoga koji donosi ‘spasenje’. Tillich razumijeva

spasenje kao zacjeljenje ili izlječenje, jer se njime nadvladava i zacjeljuje jaz između Boga i čovjeka, čovjeka i njezina/njegova svijeta, kao i jaz u samom čovjeku.103 Za Tillicha, kristologija je funkcija soteriologije.104 To znači da pitanje mogućnosti Krista proizlazi iz pitanja mogućnosti zacjeljenja i izlječenja ‘otuđenog’ svijeta. Kristologija također ishodi iz ekleziologije, budući da Krist postaje Kristom za crkvu i jedino se u crkvi prihvaća kao Krist. 201 U tome se prepoznaje jedna od rijetkih dodirnih točki Tillicha i ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova dijalektičke teologije (kristologije): prvenstvo doživljenog doga- Teologija kulture đaja Krista pred bilo kakvom potragom za Isusom povijesti.105 kao teologija Kršćanski križ (’simbol utemeljen na činjenici’) i uskrsnuće (’i posredovanja simbol i događaj’) u sebi sadrže elemente povijesnog i mitskog u različitom stupnju, ali – kada se uzmu zajedno – predstavljaju prvotne i neovisne simbole koji iskazuju tvrdnju ‘Isus je Krist’.

Međutim, sigurnost vlastite pobjede nad smrću i egzistencijalnim otuđenjem, napominje Tillich, nije moguće postići na temelju povijesne verifikacije, niti pribjegavanjem izvanjskom religijskom autoritetu, bilo biblijskom ili crkvenom.106

Do sada je već trebalo biti jasno da tumačenje Tillichove teologije spasenjskog događaja križa i uskrsnuća u odnosu spram tradicionalnih kristologija i soteriologija bitno ovisi o tome kako razumijevamo njegov pojam ‘simbola’. Jednostavno rečeno, prepoznajemo li u njemu ‘dubinsko’ tumačenje temeljnih istina sadržanih u biblijskim tvrdnjama i člancima Vjerovanja ili tek ‘površinski’ sloj tumačenja, koji te klasične pojmove lišava tradicionalnog, ‘objektivnog’ kršćanskog sadržaja u korist nekog egzistencijalnog

100 Isto, 384.

101 P. Tillich, The Courage to Be, Collins, Glasgow, 1979., 183.

102 Usp. P. Tillich, Systematic Theology, II, University of Chicago Press, Chicago, 1951., 88.

103 Isto, 166.

104 Isto, 150.

105 Usp. J. M. Byrne, ‘Bultmann and Tillich’, 385.

106 P. Tillich, Systematic Theology, II, 155.

Tillichovo teološko naslijeđe

202 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

razrješenja u ljudskoj osobi? Iako neizbježno u svjetlu utjecaja što ga je izvršila Tillichova teologija i suvremenih rasprava o realizmu i nerealizmu, takvo nasuprotno postavljanje, smatra Byrne, ne čini pravo Tillichovoj dijalektičkoj metodi koja nastoji očuvati kritičku napetost afirmacije i negacije.107 Tillich je tijekom blistave teološke karijere ostavio više od 500 tiskanih djela, uključujući i trodijelnu Sustavnu teologiju, kojom je stekao svjetsku slavu i priznanje. Ipak, središte Tillichovog teološkog zanimanja – što je očito i u prvim dvama dijelovima njegove Sustavne teologije – ispočetka je bilo pitanje odnosa teologije i kulture. Tillich je cijeloga života predano tragao za mogućnošću plodnog povezivanja i uspostavljanja suglasja između vjere i kulture. Iako je njegova teologija bila pod značajnim utjecajem njemačkog idealizma 19. stoljeća (Hegel, Schelling, Boehme) i egzistencijalizma (Kierkegaard, Heidegger), Tillich je tragao za čvrstim uporištima u cjelokupnoj povijesti filozofije i teologije.

Njegov teološki sustav, koji u potpunosti obilježava pojam ‘korelacije’, odmak je od ondašnje prevladavajuće dijalektičke teologije.

Tillichova metoda pokušala je pojasniti sadržaj kršćanske vjere kroz međuovisnost egzistencijalnog pitanja i teološkog odgovora.

Njemu je bilo iznad svega stalo do prevladavanja tragičnoga rascjepa i jaza između teologije i kulture, kao i traganje za mogućim dodirnim točkama teologije i suvremenih znanosti.

Tillichova teološka reputacija bila je najsnažnija neposredno prije njegove smrti, iako zanimanje za njegovu teološku ostavštinu ne blijedi do danas. Ipak, njegova teologija – ukoliko se promatra u svjetlu promjena u suvremenoj teologiji, kao i promjene temeljnog teološkog naglaska, doima se danas pomalo zastarjelom. Za naraštaj koji nije navikao na jezik klasične ontologije, osobito na jezik njemačkog idealizma, moglo bi izgledati kao da Tillich rabi bespotrebno velik broj riječi i pojmova kako bi odgovorio na posve jednostavna, praktična pitanja što ih postavlja ljudsko biti-u-svijetu.

Nadalje, Tillichove teologija danas, a posebno u intelektualnom

kontekstu u kojem metafizika potpada pod snažnu kritiku dekonstrukcije, zahtijeva veoma umješnoga i filozofski ‘potkovanoga’ prikazivača, koji je u stanju prikazati njegove teološke uvide tako da zavrijede pozornost koja im svakako pripada. No, u mjeri s kojom taj početno razorni utjecaj dekonstrukcije bude blijedio, Tillichova sustavna teologija, zajedno s povijesnom ontologijom ranoga Heideggera, mogla bi postati izvorištem obnove teološke 203 metafizike.108 Čini se da prvi tenor Tillichova projekta teologije ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova kulture – pojam egzistencijalnog otuđenja – danas ne izaziva jed- Teologija kulture nake reakcije kao što je to bio slučaj sredinom prošlog stoljeća. Kao kao teologija da je egzistencijalizam nestao iz intelektualnog miljea zajedno s posredovanja paketom svjetovnih spasenjskih projekata čijom se kritikom bavio (dubinska analiza, marksizam, klasični kapitalizam…). Pitanje mogućnosti spasenja, koje se danas sve izraženije postavlja iz perspektive prevladavajućih struja u suvremenoj kršćanskoj teologiji (feminizam, nova politička teologija, nova teologija oslobođenja, ekološka teologija…), ne postavlja se više na način koji je priličio vremenu nastanka Tillichova teološkog projekta, bilo da je riječ o njegovoj sustavnoj teologiji ili teologiji kulture. Ipak, Tillichovu teologiju nije moguće tek tako odbaciti kao zastarjelu, što potvrđuju i veoma uspjeli pokušaji teološkog revitaliziranja njegovih temeljnih uvida u izmijenjenom kontekstu, ponajprije njegove metode korelacije u teologiji Davida Tracyja, Langdona Gilkeya i drugih. Takvi projekti dokazuju trajnu vrijednost Tillichove metodologije, koja – prema mojem skromnom uvjerenju – jedina omogućuje plodno prožimanje i dijalog između suvremene kulture i simbola sadržanih u religijskim pa time i u kršćanskoj tradiciji. Tillichovi uvidi o naravi božanskog nude širinu koja nadilazi mogućnosti i ograničenja klasične metafizike te izlaze izvan okvira klasičnih rasprava usredotočenih na prinudna potvrđivanja i nijekanja postojanja Boga, bilo da je riječ o suvremenom ateizmu ili dogmatski obilježenom supernaturalizmu kršćanske teološke desnice. Njegovo shvaćanje naravnog zakona i njegova tijesnog

107 J. M. Byrne, ‘Bultmann and Tillich’, 385.

108 Isto, 386.

204 ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova Teologija kulture kao teologija posredovanja

odnosa spram teološke etike u velikoj je mjeri ovisan o Kantu, a predstavlja podcijenjen i nedovoljno istražen vid Tillichove teologije.109 Iznad svega, njegovo zanimanje za teonomnu dimenziju kulture može u svakom vremenu poslužiti kao osnova za uočavanje i moguće ponovno povezivanje suvremene kulture Zapada s izgubljenom sviješću o vlastitom religijskom ishodištu. Tragedija zapadne kulture nakon prosvjetiteljstva, ističe Byrne, sadržana je u neuspjehu ponovnog prisvajanja simboličke snage i dubine vlastite religijske baštine, koja – uvijek iznova tjerana u nedovršene bitke prošlosti – u konačnici biva olako prepuštena skrbi odviše reakcionarnih struja u kontinentalnoj teološkoj misli. Svjedoci smo da svježi teološki maestrali danas pušu negdje na rubovima ili posve izvan toga teološki ‘nesebeznalog’ svijeta zapadne, nazovi-religijske uljudbe. No, ukoliko se nadati dašku ljetne svježine, kontinentalna teologija će u vremenu koje slijedi neminovno posegnuti za Tillichovom teologijom, a s jačanjem teološkoga utjecaja nove političke teologije s primjesama religijskog socijalizma, jačat će i Tillichova pozicija na kršćanskoj teološkoj ljevici.

Tillichova Teologija kulture svakako spada među najzanimljivija djela teološke literature dvadesetog stoljeća. Osmišljena kao trodijelna zbirka s teološkim zaključkom (temeljna promišljanja, konkretna primjena, kulturološke usporedbe i zaključak), Teologija kulture sadrži petnaest veoma različitih teoloških eseja koji nastaju u različitim trenucima i na posve različite poticaje, ali su nutarnje povezani u skladnu teološku cjelinu zahvaljujući prevladavajućoj temi Tillichovog teološkog zanimanja – korelaciji teologije, kulture i znanosti. Osim teološke, knjiga svakako ima i autobiografsku vrijednost, budući da implicitno sadrži trenutke nutarnje Tillichove borbe s razornim duhovima suvremenosti, osobito njemačkim nacional-socijalizmom, ali i svakim drugim oblikom razaračke ideologije tla i krvi. Kao što je zorno iz skorašnjih zbivanja u našoj regiji, napast tih ideologija uvijek je prisutna i prijeteća, što ovu Tillichovu zbirku eseja čini iznimno zanimljivom i u našem 109 Isto.

kontekstu, osobito uslijed izostanka jasnijeg i otvorenog teološkog protivljenja suvremenim etno-konfesionalnim ideologijama, a nerijetko i kobnom ispreplitanju nacionalnog i religijskog u političkom. Riječ je o vrhunskom teološkom štivu u kojem neće uživati tek malobrojni poznavatelji istinske teologije, već i oni koji tragaju za autentičnim i britkim kršćanskim glasom koji seže onkraj politike ‘uperenog prsta’, tragajući pritom za korijenima 205 suvremenih problema u srži našega filozofsko-teološkog naslijeđa ENTONI ŠEPERIĆ Tillichova i mogućnošću istinske sinteze u svojstvenoj kršćanskoj teologiji Teologija kulture kulture. kao teologija posredovanja

B il j e š ka o auto r u

Paul Tillich (1886. – 1965.), jedan je od najznačajnijih protestantskih 207 teologa 20. stoljeća. 1904. – 1907. studira teologiju na sveučilištima Bilješka o u Berlinu, Tübingenu i Halleu. 1911. doktorira filozofiju na sveuči- autoru lištu u Dresdenu. 1924. – 1925. profesor je teologije na Sveučilištu u Marburgu, 1925. – 1929. na Sveučilištu u Dresdenu i Leipzigu, a od 1919. – 1933. na Sveučilištu u Frankfurtu. Za vrijeme profesure u Frankfurtu dolazi u sukob s nacističkim režimom i po Hitlerovu dolasku na vlast 1933. godine otpušten je s te pozicije. Na nagovor Reinholda Niebuhra odlazi u SAD gdje je sve do 1955. godine predavao teologiju na Union Theological Seminary u New Yorku.

1955. – 1962. profesor je teologije na Sveučilištu Harvard, a od 1962. godine sve do svoje smrti predaje na Sveučilištu u Chicagu.

Među brojnim djelima najvažnija su: The Protestant Era (1948.); Systematic Theology, 3 sv. (1951. – 1963.); The Courage to Be (1952.); The New Being (1955.) i A History of Christian Thought (1972.).