Richard Rohr GOLO SADA Vidjeti kao Å¡to mistici vide
GOLO SADA Naslov izvornika Richard Rohr
The naked now
Learning to see as the Mystics See The Crossroad Publishing Company, New York, SAD, 2009. © The Crossroad Publishing Company, 2016. Svi citati iz Novog zavjeta preuzeti iz: Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993. Svi citati iz Starog zavjeta preuzeti iz: Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.
Richard Rohr
GOLO SADA Vidjeti kao što mistici vide
Synopsis, Z agreb – S arajevo , 2016. U suradnji s C entrom duhovnih putova „K ontemplacija i mistika ” , Z agreb
Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
Post 2,9
Sadržaj
Riječ urednika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 PROSLOV Zašto pišem ovu knjigu?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
PRVI DIO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 P R V O P O G L A V LJ E SVE JE VEĆ DAROVANO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 KAD SE PREDAŠ STRAHU I RASTRESENOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 KAD SE RADOSNO PREPUSTIŠ BOGU.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 OTKRIJ SVOJE UROĐENO PRAVO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 MOLITVA – VJEŽBANJE NEBA SADA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
DRUGO POGLAVLJE VELIKO NEIZRICANJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
TREĆE POGLAVLJE TRI NAČINA PROMATRANJA ZALASKA SUNCA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 PRIJEKA POTREBA ZA KONTEMPLATIVNIM POGLEDOM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 ŠTO ZNAČI BITI MISTIK.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
ČETVRTO POGLAVLJE TREBALI SMO „ZNATI“ BOLJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 ZNATI LOŠIJE: RAZMIŠLJANJE PO OBRASCU „SVE ILI NIŠTA“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 ZNATI BOLJE: KONTEMPLACIJA I PRISUTNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 MISTIČNO KRŠĆANSTVO: KRITIKA IZNUTRA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
| 7
PETO POGLAVLJE LEKCIJA MONAHA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 OGRANIČENJA INDIVIDUALIZMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 SUČELJAVANJE U KOJEM SVATKO MOŽE POBIJEDITI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
ŠESTO POGLAVLJE KAD ZAVIRIMO U ČUĐENJE POTRAGA JE ZAPOČELA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
SEDMO POGLAVLJE ALI MI MORAMO PROSUĐIVATI, ZAR NE?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 VIDIMO ONO ŠTO SMO SPREMNI VIDJETI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 TEMELJNI ZAOKRET PERCEPCIJE: JE LI ISTINITO?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
OSMO POGLAVLJE DA, ALI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
DEVETO POGLAVLJE NE MNOGO, NEGO JEDNO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 BITI ZBAČEN S KONJA: IZNENADNO OBRAĆENJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 POSTUPNO OBRAĆENJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 KAKO MARTA POSTAJE MARIJA: SAMO-VOLJNOST I DRAGO-VOLJNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
DRUGI DIO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 DESETO POGLAVLJE A ISUS?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 ISUSOVA MOLITVA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 NI OVDJE, NI ONDJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 DVIJE AHILOVE PETE KRŠĆANSTVA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
J E D A N A E S T O P O G L A V LJ E preobraženje ZAPOČETI PROMJENOM PROMATRAČA. . . . . . . . . . . . . . . 104 LIJEČENJE PROMATRAČA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 TRI STUPNJA OBRAĆENJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
D V A N A E S T O P O G L A V LJ E PROMIJENI UM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . EGO MRZI PROMJENE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . RAZLIČITE RELIGIJE, ISTI OTPOR EGA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . INERCIJA SE OPIRE PROMJENI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . RAJ I PAKAO: POTREBNO SE MIJENJATI, UVIJEK IZNOVA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
110 111 113 115 117
T R I N A E S T O P O G L A V LJ E PREDOBRO DA BI BILO ISTINITO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 OD POLARITETNOGA RAZMIŠLJANJA DO MOLITVE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 NOVI OKVIR ZA LAŽNE DVOJBE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 ALTERNATIVNA SVJESNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 MOLITVA JE REZONANCIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 NEMOGUĆE ISKUSTVO I NEVJEROJATNE STVARI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
Č E T R N A E S T O P O G L A V LJ E IZGUBLJENA TRADICIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 NESTAJANJE KONTEMPLACIJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 SKORAŠNJA PONOVNA OTKRIĆA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
PETNAESTO POGLAVLJE VJERA SE VIŠE TIČE ONOGA KAKO VJEROVATI NEGO U ŠTO VJEROVATI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142
ŠESNAESTO POGLAVLJE OTVARANJE : V EL IKA L JU BAV I V EL IKA PATNJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Treći dio. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 S E D A M N A E S T O P O G L A V LJ E ŠTO NEDUALNO MIŠLJENJE NIJE?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159
OSAMNAESTO POGLAVLJE BUDNA ZAGLEDANOST ŠTO MISLIMO POD „BUDNOŠĆU“?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165
DEVETNAESTO POGLAVLJE SMISAO DUHOVNE LJUBAVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170
DVADESETO POGLAVLJE GREŠNICI, MISTICI I ASTROFIZIČARI KAKO SLAVITI PARADOKS.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 VRIJEDNOST PARADOKSA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 GRČKA LOGIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 TROJSTVO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 FIZIČARI I ASTROFIZIČARI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 ŠTO ZNAČI SLIJEDITI ISUSA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185
D V A D E S E T I P R V O P O G L A V LJ E ŠTO SVAKI DOBAR VOĐA ZNA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188
| 9
D V A D E S E T I D R U G O P O G L A V LJ E PRINCIP SLIČNOSTI: NA KRAJU SE SVE SVODI NA OVO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192
DODACI (četvrti dio)
VJEŽBANJE GOLOG SADA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 DODATAK 1 stupnjevi razvoja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199
DODATAK 2 VJEŽBANJE „TREĆEG OKA“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203
DODATAK 3 litanije duhu svetom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206
DODATAK 4 VJEŽBANJE svjesnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208
DODATAK 5 KRŠĆANSKA TANTRA: VJEŽBA „IZVIRANJA“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210
DODATAK 6 molitva pražnjenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212
DODATAK 7 molitva djevice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214
DODATAK 8 meditacija u hodu:: MEDALJON-ZRCALO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 RADOSTAN UM.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218 SJAJNA RIJEČ „I“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220
10 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
RIJEČ UREDNIKA
Richard Rohr je američki franjevac, teolog, mis tik i pisac niza knjiga, među kojima se ističu What the Mystics Know (2015.), Immortal Diamond: The Search for our True Self (2013.), Falling Upward (2011.), Everything Belongs: The Gift of Contemplative Prayer (2003.), The Enneagram: A Christian Perspective (2001.). Pozna ti je promicatelj kršćanske mistične duhovnosti te u kršćanskoj tradiciji oduvijek znane prakse i nauka nedualističkog načina prilaženja trenutku koje naziva tradicionalnim pojmom – kontemplacija. Ona je odu vijek bila, i još uvijek (svakim novim trenutkom) jest, novi model (paradigma) koji religija ima pri obrađiva nju velikih pitanja života kao što su smrt, ljubav, bes konačnost, trpljenje i Bog; „... jer nas stari, naučeni model dualističkog mišljenja može odvesti samo dio (duhovnoga) puta“, kaže autor. Kroz cijelu knjigu Golo sada proteže se jedna od temeljnih autorovih namjera – prikazati nam cjeloviti put. Druga je, prikazati nam da je izravan kontakt s trenutkom, bez posredništva, najčišći put do sjedinje nja s božanskim. U vezi s tim kaže: „Gola, nebranje na i nedualna prisutnost najpodobnija je za susret s Pravom Prisutnošću. To je život u golome sada, u 'sa kramentu sadašnjeg trenutka' koji će nas naučiti kako | 11
uistinu kušati naša iskustva, bilo dobra, loša ili ružna i kako im dopustiti da nas preobraze. Riječi sâme po sebi uvijek će dijeliti trenutak; čista prisutnost ostav lja mu da bude ono što jest, takav kakav jest“. Taj uvid autor zaključuje jednostavnim, a pomno odabranim riječima: Kad mognete biti prisutni, spoznat ćete Pravu Prisutnost. Višedesetljetni život unutar Katoličke crkve omogućio je fra Richardu Rohru detaljan uvid u sve njegove vrijednosti i mane. Kao i drugi autori koje smo u ediciji „Kontemplacija i mistika“ objavi li – Willigis Jäger (2014. i 2015.), Thomas Keating (2010.) i Jim Marion (2016.), oštrim je okom progle dao sadašnje stanje u kojemu se nalazi Crkva i dao jasne smjernice koje bi trebala poštovati da ojača, oživi, vrati vitalnost koja joj je neupitnim slijedom navikavanja na sigurno okopnila. U ponekim je od lomcima kritika toliko iskrena i duboka, kao da para najviše dijelove praznoga neba, do boli zarezujući u tkivo zaboravljenih znanja. Poruka mu je i više nego jasna – kršćanstvo bez svoga mističnoga nauka neće preživjeti (Karl Rahner). I kaže: Ja sam onaj koji jesam – sa svim svojim nedostacima; dovoljno je da budem ljudsko biće, ne treba mi odijelo za izlog. Ovo je najradikalnija moguća kritika religije, jer sada znamo da je religija samo prst koji pokazuje prema Mjesecu, a ne sam Mjesec. Nema potrebe da se prikazujemo kao da smo bilo što drugo nego ono što uistinu jesmo. Potpuno odmaknuti od 12 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
slike o sebi, živeći na Božju sliku, koja uključuje i ljubi i dobro i loše u nama – smirenost i sloboda svetaca; potpuna nedualnost. Ono u čemu sada uživamo i nada koju želim ponuditi u ovoj knjizi jest renesansa kontemplativnoga uma, jedina istinski jedinstvena alternativa koju religija ima ponuditi svijetu. Bez ovoga novog uma većina doktrina, moralnih propisa, dogmi i crkvenih struktura gotovo će sigurno biti krivo shvaćena, krivo upotrijebljena i krivo korištena.
Autor stoga unosi mnogo truda da obnovi zna nja i uvide cjelovitoga nauka Isusa iz Nazareta, kao i mnogih učitelja i učiteljica kontemplacije koji su u neprekinutoj liniji povezivali sva vremena i prostore u ovih 20 stoljeća. A to ne bi bilo uspješno, niti za nas danas korisno, kada to ne bi povezao današnjim jezikom kojim se vrlo dobro služi, koristeći pritom mnoge poveznice sa suvremenim životom, bile one umjetničke, filozofske ili znanstvene provenijencije. Na kraju, Rohr s velikom ozbiljnošću pristupa i nečemu bez čega sve ove netom izrečene riječi ne bi u stvarnom životu mogle zaživjeti – kontemplativnoj praksi. U posebnim dodacima donosi osam vježbi koje nas mogu uputiti u osnove kontemplativne molitve, a među njima ima i takvih originalnih, jedinstvenih uvida kao što je to vježba „izviranja“ kao oblik kršćan ske tantre! Time zapravo pokazuje na kojim temelji ma kršćanski mistik, svaki mistik, stoji – otvorenog srca i otvorenog uma, s onu stranu prostora i vreme na i svih podijeljenosti. Kako sam kaže: „A kako bi i moglo biti drugačije?“ | 13
Sažimajući svrhu pisanja ove knjige, Rohr je na pisao: Ne pišem ovu knjigu kako bih promijenio bilo čije uvjerenje, doktrine, dogme ili moralnost. Nadam se promijeni sâmoga uma koji razumijeva spomenute stvari. To će promijeniti sve što još treba promjenu, ali sada Netko Drugi može donijeti promjenu – a mi se možemo vratiti tome da jednostavno budemo prijatelji i ljudi.
Prisutnost je prisutnost je prisutnost.
14 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
PROSLOV
Za š to pi š e m ovu knjigu ? Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Prop 1,8
Čovjek sam rođen na prijelazu stoljeća, krećem se među različitim kulturama, dolazim do spoznaja preko različitih religija, ali sam također radostan kr šćanin. Volim ono što vidim: život me oduševljava. Pa ipak znam da imam još toliko toga vidjeti i čuti, toliko toga saznati i učiniti, a ta je spoznaja ujedno i bolna: postoje stvari koje bih volio da nisam vidio i da ih nisam znao. Rođen sam u Srednjoj Americi, u Kanzasu, usred Drugoga svjetskog rata (1943.), u njemačkoj katolič koj farmerskoj obitelji, vrlo konzervativnoj. Pa ipak su me poslali na obrazovanje u mnogo veći svijet, koji je 1960-ih bio svijet ubrzanih promjena i obnova. Drugi vatikanski sabor pokušao je reformirati katolicizam, terapeutski pokret psihu, a rat protiv siromaštva, po kreti za građanska prava i antiratni pokreti pokušali su reformirati Ameriku. Rekli su mi kako sam fiksiran na to da pokuša vam gotovo sve stvari vidjeti na način „i-i“ ili kao „su | 15
dar suprotnosti“. Čini se kao da mi je to upisano u gene – moje najgore pogreške proizlaze iz nedovoljne samousklađenosti. Ako vjerujete u astrološke znako ve, rođen sam na vrhu Ribe, gdje se dvije ribe kreću u suprotnim smjerovima, na dan između zime i pro ljeća, u godini kad se Uskrsnuće slavilo najkasnijega mogućeg datuma. Uvijek čekam Uskrs, ali zasigurno ga i očekujem. Zaređen sam u Katoličkoj crkvi, upravo na mjestu gdje je bio Stone's Folly, u gradu Topeka, u državi Kanzas, sedamdeset godina pošto su na tom mjestu 1900. počeli govoriti u jezicima. Uvijek sam bio radostan katolik, ali po znatiželji i protestant i pentekostalac. Rano sam saznao da postoje različite vrste znanja. Riječi su podijelile stvarnost na „ili-ili“, ali moje živo iskustvo uvijek je bilo „i-i“. Mogu preživjeti jedino tako da gradim „mosto ve“, da potvrđujem i poričem većinu svojih ideja, kao i ideja drugih. Većina je ljudi sklona vidjeti me kao izrazito napredna čovjeka, pa ipak rekao bih da sam zapravo konzervativac u pitanjima vrijednosti, a li beral u pitanjima procesa. Vjerujem u pravdu, istinu, ustrajnost, poštenje, osobnu i financijsku odgovor nost, vjernu ljubav i poniznost – sve duboko tradi cionalne vrijednosti. Pa ipak držim da trebate biti maštoviti, radikalni, otvoreni za dijalog, pa čak i pro tukulturni da biste živjeli te vrijednosti na iole dubljoj razini. Ni konzervativcima ni liberalima danas to ne polazi baš najbolje za rukom, bilo da su u crkvenom životu ili u politici. I jedni i drugi previše su dualistič ki – ne misle i ne vide na način kako to čine mistici. Oblikovale su me američka kultura dvadesetoga stoljeća, i u dobrom i u lošem smislu, katolička teolo 16 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
gija, i u dobrom i u lošem smislu, te mudrosna tradi cija domorodačkih i svjetskih religija – posebice fra njevaštvo – uglavnom u dobrom smislu. U ovoj knjizi pokušat ću crpiti inspiraciju i uvide iz „perenijalne fi lozofije“, kako je naziva Aldous Huxley1, kao i iz uvida razvojne psihologije, povijesti, mistika svih religija, iz iskustava kroz izgrađivanje zajednica te davanja i primanja duhovnoga vodstva. Ovdje sam ponajprije zaokupljen pitanjem zašto ljudi ne vide dobro, cjelovito – i kako bi to možda mo gli. Što je to što ljudska bića sprečava da stvarnost vide istinito, ponizno i na način koji pomaže? Zašto smo mi – uključujući i ljude na najvišim razinama Cr kve, obrazovanja i države – toliko zarobljeni u samima sebi? Zapravo, zašto su svjetske religije prestale raditi svoj posao duhovnoga preobražavanja ljudi i kultura? Zašto govorimo ljudima da „moraju“ vjerovati u Boga kako bi ga iskusili, dok je Bog očito na djelu na načine koje „oko nije vidjelo i uho nije čulo i um nije primio“ (1 Kor 2,9)? Uz izvore koje smo već spomenuli, odgovore na ta pitanja crpit ću iz iskustava vlastitoga putovanja u pokušaj da sebe i svoj svijet vidim pošteno, s više ljubavi, u sve širim okvirima, a manje u onima koji su sami sebi svrha. Većina onoga što uviđam proizla zi iz mojih vlastitih nebrojenih pogrešaka. Proma šaj, grijeh, poniženje i rad na vlastitoj sjeni izvrsni su učitelji ako im dopustimo da to budu. Iznosim istraživanja o tome na čitav niz načina, uključujući 1
ALDOUS HUXLEY, Perenijalna filozofija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2010. (op. ur.) | 17
promišljanja, priče, izreke, interpretacije židovskih i kršćanskih tekstova Pisma i, u konačnici, konkretnu praksu. Ovu knjigu možete čitati od korica do korica, ali može vam biti draže čitati je dio po dio i razmi šljati kako se njena poruka uklapa u vaše vlastito vi đenje. Izaberite naslov poglavlja za koje vam se čini da vam nešto govori, jer mnoga od njih mogu stajati kao zasebne cjeline. Sva spomenuta pitanja dovela su me do obuhvat ne poruke u ovoj knjizi: Svako izricanje mora biti uravnoteženo neizricanjem, svako znanje mora biti poniženo ne znanjem. Bez te ravnoteže religija uvijek postaje dr ska, isključiva, pa čak i nasilna. O svakom svjetlu moramo biti upućeni pre ko tame i o svakom uspjehu preko trpljenja. Sveti Ivan od Križa nazvao je to svijetlom tamom, sv. Au gustin pashalnim misterijem ili potrebnom Pashom, a katolici ga glasno navješćuju kao tajnu vjere u svakoj euharistiji. Pa ipak je to rijetko aksiom koji se nalazi u srcu naših života. Stari, naučeni model dualističkoga mišljenja može nas odvesti samo dio puta: stoga su sve religije na zrelijim razinama otkrile drugi „softver“ za obra du uistinu velikih pitanja kao što su smrt, ljubav, be skonačnost, trpljenje i Bog. Mnogi od nas nazivaju taj pristup kontemplacijom. To je nedualistički način prilaženja trenutku. Izvorna je riječ jednostavno bila „molitva“. To je život u golome sada, u „sakramentu sadaš njega trenutka“, koji će nas naučiti kako uistinu kuša 18 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ti naša iskustva, bilo dobra, loša ili ružna, te kako im dopustiti da nas preobraze. Riječi same po sebi uvijek će dijeliti trenutak; čista prisutnost ostavlja mu da bude ono što jest, takav kakav jest. Kad mognete biti prisutni, spoznat ćete Pravu Prisutnost. Obećavam da je ovo istina. I gotovo je toliko jednostavno. Veliki četvrtak, 20. ožujka 2008.
| 19
GOLO SADA
PRVI DIO
Prvi
d i o | 2 3
P R V O P O G L A V LJ E
S V E JE V EĆ DA R OVA N O Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu koji nam je dan. Rim 5,5 ... Duha istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Iv 14,17
Budućnost je po definiciji nepredvidiva, ne mo žemo je nadzirati, puna je paradoksa, tajanstvena je i zbunjujuća. Ona je nesavršen svijet na svakoj razini. Stoga je budućnost uvijek nekako – zastrašujuća. Po kušavamo izgraditi mnoge zaštite protiv te nesavrše nosti, čak i u obrascima svojega uma. Ta nepredvidiva budućnost – za koju se pripremamo i koje se istodob no plašimo – određuje velik dio naših života. Stoga težimo za predvidivošću, objašnjenjem i redom kako bismo sami sebi dali osjećaj smisla i kontrole. Čak se i velik dio same religije pretvorio u potra gu za društvenim redom, povezanošću grupe i stje Prvi
d i o | 2 5
canjem osobne vrijednosti, ili u način bijega u drugi svijet, a to, nažalost, uvelike šteti njezinoj moći pre obrazbe. Prava duhovnost nije težnja za savršenošću ili kontrolom niti su to vrata u drugi svijet, već je težnja za božanskim sjedinjenjem sada. Veliko otkri će sastoji se u tome da nam je ono za čim tragamo već darovano! Nisam ga pronašao ja: ono je pronašlo mene. To je Jakovljev usklik podno ljestava: Eureka! (Post 28,16–17). Sjedinjenje i savršenstvo dva su različita puta, s vrlo različitim strategijama. Uobičajena religija traži osobno savršenstvo, dok mistici traže i uživaju same temelje, božansko sjedinjenje koje im je u potpuno sti darovano. Osobno savršenstvo zahtijeva zasebno znanje i sigurnost. Iznenađujuće, sjedinjenje je mno go bolji način znanja. To je dijeljeno znanje, što je mno go postojanije i utješnije. Obećavam da će ovo postati smislenije što dalje odmiče knjiga, a u međuvremenu upitajte bilo koga tko je zaljubljen je li to istina. Ono što kod Isusa najviše zadivljuje i što ga raz likuje od gotovo svakog drugog utemeljitelja religije, jest da je nalazio Boga u neredu i nesavršenosti i govo rio nam da moramo činiti isto ili nikada nećemo biti zadovoljni na ovoj zemlji. Upravo je u tome razlog što je Isus bio suprotan očekivanju i razumijevanju veći ne povijesnih razdoblja i kultura i što većina nikada nije uvidjela radosnu vijest u toj potpunoj promjeni svijesti. To nerazumijevanje njegove sržne poruke i konkretnoga programa po kojem sami možemo isku siti tu istinu središnji je religiozni problem današnji ce. Tražili smo nadu ondje gdje nam nije bila obećana i nitko nam nije dao odgovarajući softver po kojem 2 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
bismo je mogli upoznati, a ponajmanje u neredu i ne savršenstvu! Najgore je od svega što nismo znali da su nada i sjedinjenje isto te da istinska nada nema ništa s mentalnom sigurnošću. KAD SE PREDAŠ STRAHU I RASTRESENOSTI
Ako se predaš strahu od nesigurnosti, život ti može postati skup polica osiguranja. Tvoj kratak bo ravak na ovoj zemlji postaje neznatan i usmjeren na samozaštitu, poput kakvih kola koja kruže oko onoga u što si siguran i što smatraš da možeš nadzirati – pa čak i Boga. To te drži u prividu da si ti onaj koji sjedi za upravljačem i vozi sigurnim malim putovima, i to obično samo u jednom, unaprijed određenom smjeru koji te može odvesti samo ondje gdje si već prije bio. Za većinu ljudi nikakvo životno putovanje nije potrebno jer već na početku misle da imaju sve od govore: „Crkva govori to i to ...“, „Biblija govori to i to ...“ itd. Drugi pak iskušavaju drugačiji pristup. Odlučuju se da zvižde u mraku, okreću glavu na drugu stranu ili su stalno zaposleni, tražeći razne načine da budu važni ili, kako Isus kaže, „grade veće žitnice“. Za njih život postaje niz proizvedenih drama, zabava i tak tika za dokazivanje koje služe kao sredstvo izbjega vanja suštinskih pitanja. Stoga je ono što neki zovu intenzivnost često izbjegavanje onog što ja nazivam prisutnost – intimnost sa samim sobom, sa životom i s drugima. Simbol je tog izbjegavanja ono što zovemo konzumerističkom kulturom, koja u našoj sadašnjoj ekonomskoj situaciji, čini se, doživljava raspad. Prvi
d i o | 2 7
I toj skupini pripada velik dio čovječanstva, po sebice u visokorazvijenom svijetu. Vlade potiču tu pacifikaciju sredstvima razonode koja su se običavala zvati davanjem „kruha i igara“. Znaju da će nas takva sredstva učiniti malima, zadovoljnima, ali nezaintere siranima za one „teže stvari zakona: pravdu, milosrđe i dobru vjeru“ (Mt 23,23) koje su privlačile sve velike duše. Treća skupina ljudi istinski teži za raznim ob licima transcendencije i duhovnosti, ali u mješavini zrelih i nezrelih načina. To će biti jedna od važnijih tema ove knjige – nezrela transcendencija, koju opa žamo unutar velikoga dijela religioznoga traženja, dualistički odcijepljena od bilo kakva stvarnog isku stva sjedinjenja s Bogom, sa samim sobom ili s dru gima – ono što bi Owen Barfield nazvao „pustinjom nesudjelovanja“2. Kad je autentično, iskustveno je kršćanstvo nadilaženje rascjepa od Božje strane jednom i zauvijek! Na žalost, većina nas ostaje iznutra rascijepljena u gomili formula i religioznoga žargona, u kojima nikako ne možemo pronaći duboku, trajnu nadu – a o radosti da i ne govorimo. Trebamo napustiti pustinju radi mno go bolje zemlje, zemlje „konačnoga sudjelovanja“, u kojoj već sada djelomično možemo uživati.
2
GREGORY WOLFE, The New Religious Humanists, Free Press, New York, SAD, 1997., str. 128. 2 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
KAD SE RADOSNO PREPUSTIŠ BOGU
Zrela je transcendencija stvarno „padanje u Boga“ i „ovladanost“ od Boga („undergoing“ of God), kako je to James Alison sjajno nazvao.3 Bog se „do vršio u nama“ i sve što možemo jest to dopustiti, kao što jasno pokazuju dvije po sebi slične molitve: Ma rijina molitva prilikom navještenja i Isusova molitva u Getsemanskom vrtu. Padamo u ono što kršćanstvo naziva „bezdan“ i „posvemašnji temelj“. Kojeg li para doksa! Ali u Bogu ovo nisu suprotnosti. Kad se nađemo ondje, gotovo da se čudimo kako smo onamo stigli. Znamo da nismo ništa učinili, go tovo koliko znamo da nam je nešto učinjeno. Bili smo u potpunom i toplom zagrljaju dok smo istodobno bespomoćno padali u zastrašujući misterij, uhvaće ni između duboke čežnje i pitanja „kamo će me ovo odvesti“. Mnogo je puta rečeno da nakon preobrazbe rijetko imamo osjećaj da smo nešto pronašli. Mnogo više osjećamo da je Netko pronašao nas! Vidimo da smo ugrabljeni, nošeni, i da smo Ne kome ljubljeni! U početku ne shvaćamo što se zbiva. Samo znamo da smo najčudesnije ovladani, ali ipak ovladani. Znamo da nas je netko „uzeo“ (Jr 20,7; Iz 6,4–7). Nalazimo da smo u nečijoj moći. Kako bi se inače itko slobodno i s pravom odrekao kontrole? Mnogi to neće. Iskoristit će samu religiju kao prikri ven način preuzimanja kontrole ili će pokušati kon trolirati Boga svojim dobrim ponašanjem. 3 JAMES
ALISON, Undergoing God: Dispatches from the Scene of a Break-In, Continuum, New York, SAD, 2006. Prvi
d i o | 2 9
Napokon, dopuštamo si stati pred zrcalo svojeg identiteta da bismo znali tko smo – prepuštamo se golom sada istinske molitve i potpune prisutnosti. Po stajemo Ti pred velikim JA JESAM. Takvo konačno zrcaljenje daje nam hrabrost ostaviti druga zrcala za sobom. Isus je rekao: „Ja ne uzimam slave od ljudi ... Kako možete vjerovati vi koji primate slavu jedan od drugoga, a ne tražite slave koja dolazi od jedinog Boga?“ (Iv 5,41; 5,44). Od sada, kao što kaže Terezi ja Avilska, „tražite Boga u sebi i sebe u Bogu“. To je otkriće koje prethodi najboljoj psihologiji na svijetu i nadilazi je. Pomislite samo na tisuće dolara koje mo žete uštedjeti na terapijama! Većina ljudi u našoj hirovitoj kulturi živi u dvo rani punoj zrcala pa su nam identiteti krhki i brzo se mijenjaju u potrebi za mnoštvom priznanja. To po sebno možemo vidjeti kod toliko mladih ljudi. Njihovi su identiteti izgrađeni na osjećajima, raspoloženjima i idejama kojima lako može manipulirati bilo tko iz njihove okoline, uključujući reklamnu industriju koja im prodaje svoje površne slike.4 Darovano nam je nešto mnogo bolje, mnogo radosnije i mnogo važnije od toga! Božanska prisut nost, a uz nju vjera, nada i ljubav koje je prate i koje su dar koji ne možemo kontrolirati – pa ipak dar koji možemo i trebamo tražiti (Lk 11,13). Tražiti nešto od Boga ne znači nagovarati Boga na nešto, to znači probuditi dar koji je u nama! Tražimo samo ono što smo već iskusili! Dar je već u nama. Većina ljudi, na veliku ža 4 JOHN
J. PRENDERGAST, ur., The Sacred Mirror: Nondual Wisdom and Psychotherapy, Paragon, St. Paul, SAD, 2003. 3 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
lost i s razornim posljedicama, ne zna da je dar već njihov. Učiteljima u prvim stoljećima kršćanstva, kao i svecima i misticima, to je bilo posve jasno. Pa ipak, čini se da je većina kršćana još uvijek nalik Efežanima iz apostolskog doba koji zapravo govore: „Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti“ (Dj 19,2). OTKRIJ SVOJE UROĐENO PRAVO
Uistinu, rizično je ljudima nezrele i dualističke svijesti govoriti o Velikoj Prisutnosti prije nego što je doista iskuse jer će je uvijek zlorabiti ili obezvrijediti u svrhu svoje nadmoći, slobodoumlja i potrebe za kon trolom. Vjerojatno je Isus mislio na to kad je u jednoj od svojih najuvredljivijih slika govorio o bacanju bi serja pred svinje (Mt 7,6). S druge strane ne znači da bismo taj nauk trebali poricati ili držati u velikoj taj nosti! Možda se ovo događa zato što mnogi pripadnici klera nisu sami iskusili božansko jedinstvo pa stoga ne mogu u tome poučavati druge. Za katolike i pravo slavce Duh Sveti ovisi o članstvu i sakramentima, dok za protestante još ovisi i o osobnoj odluci ili vjeri kao tehnici. U oba slučaja mi upravljamo događajima, mi smo na djelu. Tu nema ovladanosti. Može se očekivati da samo oni koji su iskusili neku razinu preobrazbe razumiju da imaju Duha Svetoga, kojega će život „raspiriti u vatru“ (2 Tim 1,6) uz trajnu spoznaju da je vatra došla od Drugoga. Ne možemo apsolutno ništa učiniti da bismo zaradili ili pridobili Duha Svetoga, i ne možemo uopće ništa učiniti kako bismo postigli da se Bog nastani u nama
Prvi
d i o | 31
(Rim 8,10; Gal 3,1–5).5 Ne pokušavajte „vjerovati“ u Duha Svetoga kao u doktrinu poput drugih. Umje sto toga vježbajte zahvaćanje iz toga dubokog izvora u vama, pa ćete onda prirodno vjerovati. Postavite ko nja ispred sebe pa će on povući kola. U isto vrijeme ne možemo učiniti ništa kako bi smo Duha Svetoga izgubili. Najviše što možemo uči niti, kao što Poslanica Efežanima mudro govori, jest „oplakivati“ Prisutnost koja je već ovdje, ali je u nama zapečaćena (Ef 4,30). Stoga možemo biti u neznanju o svom urođenom pravu. Možemo zanemariti dar i zato ne uživati u njegovim čudesnim plodovima. Čini se da je tako kod mnogih ljudi i da je to ono što se misli pod pojmom „grešnici“. Riječ ne označava toliko mo ralno manje vrijedne ljude, koliko ljude koji ne znaju tko su ili kome pripadaju, ljude koji nisu povezani sa svojim urođenim dostojanstvom i važnošću, već se za to moraju boriti izvodeći različite uzaludne predstave. Kakva li promašaja! Zato ne mrzite grešnike i ne pre zirite ih. Radije ih žalite zbog onoga što propuštaju! Zašto imamo taj dar, a ipak ga jasno ne spoznaje mo? Možda nam Bog ne želi nametati nešto što sami ne želimo i ne biramo za sebe. I na taj se način događa čudesan ples između Boga i duše koji čuva slobodu s obje strane. Objektivno, dar je već u nama, ali osoba ga treba željeti i probuditi u sebi. Pa ipak, nikada ne znamo da je u nama do trenutka kada se probudi! To je još jedan paradoks. Vjera je često radošću ispunjen i rasvijetljen pogled unatrag, nakon što smo prošli kroz 5 Na stranicama 206. i 207. ove knjige uključio sam litanije Duhu Svetom. To može biti vježba crpljenja iz nepogrešivoga Izvora u našoj nutrini.
32 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
svoja iskustva. Ali put ispred nas još uvijek zahtijeva hod u povjerenju, rizik i razne stupnjeve tame. Sto ga ćete se u tami sjetiti onoga što ste nekad iskusili na svjetlu. Ali put ispred nas uvijek će biti mješavina tame i svjetla. U judeokršćanskom izvještaju o stvaranju, ljudi su stvoreni „na sliku Božju“ (Post 1,16). Naš je DNK božanski. Božanska prisutnost nikada ne može biti zaslužena bilo kakvim ponašanjem ili obredima, nego je možemo samo prepoznati i uvidjeti (Rim 11,6; Ef 2,8–10) – i u nju se zaljubiti. Kad budemo spremni, bit ćemo sa svih strana obuzeti i preplavljeni beskraj nom tajnom vlastite ljudskosti. Znat ćemo da stojimo pod istim vodopadom milosrđa kao i svi drugi ljudi i primat ćemo nezasluženu iskonsku milost koja prodire do korijena svih stvari. Bez toga temeljnog iskustva Boga, istodobno kao ponora i tla, gotovo da je nemo guće živjeti u ovome sada, u punini onoga tko jesam, sa svim nedostacima, i gotovo je nemoguće iskusiti Prisutnost koja, paradoksalno, uvijek ispunja bezdan i potresa zemlju. MOLITVA – VJEŽBANJE NEBA SADA
„Sve što dođe k sjaju jest svjetlo“ (Ef 5,14). U molitvi mi jednostavno uzvraćamo božanski pogled i postajemo njegov odraz, gotovo usprkos sebi samima (2 Kor 3,18). Često obezvrjeđujemo riječ „molitva“, uzimajući je kao sredstvo za postizanje onoga što že limo. Ali u ovoj je knjizi koristim kao riječ pod čije okrilje stavljam svako unutarnje putovanje ili vježbe koje mi dopuštaju da u sebi iskusim vjeru, nadu i ljubav. To Prvi
d i o | 3 3
nije tehnika za pribavljanje stvari koje nam trebaju, pobožna vježba koja na neki način usrećuje Boga ili uvjet za ulazak u nebo. To je mnogo više vježbanje neba sada. Temeljno religiozno iskustvo puno je bliže osje ćaju da smo „do kraja spoznati“, nego nekom našem osobitom znanju. Pa ipak, usprkos toj razlici, imat ćemo osjećaj prave spoznaje. Kako knjiga bude išla dalje, za taj će se nov način znanja izmjenjivati nazivi kontemplacija, nedualno6 mišljenje ili gledanje „tre ćim okom“. Takva molitva, takvo gledanje, oslobađa nas tjeskobe nastojanja da moramo sve shvatiti sami ili potrebe da naši izrazi moraju biti točni. Na toj točki Bog postaje više glagol nego imenica, više proces nego zaključak, više iskustvo nego dogma, više osoban od nos nego ideja.7 Sa mnom Netko pleše i ne bojim se činiti pogreške. Nije nikakvo čudo da sve velike liturgijske cr kvene molitve završavaju istom rečenicom: „Po Kris 6 Sintagma nedualno mišljenje je oksimoron. Autor je često koristi kako bi istaknuo suprotan način doživljavanja stvarnosti od uobičajenog doživljavanja i razumijevanja umom, odnosno duali stičkim mišljenjem. Autor također neselektivno koristi pojmove dualno (engl. dual) i dualističko (engl. dualistic), odnosno nedualno (engl. nondual) i, vrlo rijetko, nedualističko (engl. nondualistic). Da bi se približili suptilnoj razini razumijevanja tih pojmova koji oni imaju u hrvat skom jeziku, odlučili smo se za njihovo selektivno korištenje prili kom prevođenja, tako da smo uz pojam mišljenje redovito stavljali dualističko, a dualno/nedualno uz ona mjesta gdje se govori o uspo redbi mišljenja ili gdje se upućuje na razinu svijesti iznad svakog mišljenja. (op. ur.) 7 Vidi: RICHARD ROHR, The Divine Dance, snimka konfe rencije o središnjem mjestu i implikacijama učenja o Bogu kao Troj stvu osoba, dostupno na cacradicalgrace.org.
3 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
tu Gospodinu. Amen.“ Mi se ne molimo Kristu, mi se molimo po Kristu. Ili još točnije, Krist moli kroz nas. Mi smo uvijek i zauvijek kanal, instrument, zvučna vilica, prijemna stanica (Rim 8,22–27). Polako učimo nalaziti prave frekvencije koje hvataju signal. Temelj ni zadatak svake dobre duhovnosti jest poučiti nas „surađivati“ s onim što Bog već želi učiniti i što je već započeo (Rim 8,28). U stvari, ništa dobro ne bi nikad ni ušlo u naše umove da to prethodno Bog nije „po krenuo“ u nama. Mi uvijek i zauvijek samo slijedimo taj pokret. Živjeti na taj način znači živjeti unutar neopisive nade jer ćete sada osjećati život mnogo veći od vašeg vlastitog. U stvari, to i nije vaš vlastiti život, a ipak, paradoksalno, sada ste više „vi“ nego ikada prije. To je stalno i postojano iskustvo mistika – njihova vizija koja može biti i vaša: „Zaista se Bog nalazi na ovom mjestu, a ja to nisam znao“ (Post 28,16).
Prvi
d i o | 3 5
DRUGO POGLAVLJE
V E L IKO N E I Z R IC A NJ E Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga. Izl 20,7
Nema riječi kojima bih dovoljno naglasio izni mnu važnost objave Božjega imena Židovima. Ona cijelu prirodu naše duhovnosti stavlja u ispravan kontekst i da smo je poslušali, oslobodili bismo se poprilične količine idolatrije i arogancije. To je riječ Jahve, kako je danas izgovaramo i pišemo. Za one koji su govorili hebrejski bio je to sveti četveroslov JHVH (yod, he, vav i he). Židovima je doslovce bilo zabranjeno izgovarati ga, a svaki pokušaj da se sazna što ono zapravo označava bio je, kao što stoji u za povijedima, „uzaludan“8 (Izl 20,7). Stoga su umjesto njega u govoru i pismu koristili riječi Elohim i Adonai. Bog je svoj božanski identitet zaodjenuo tajnom i učinio nedostupnim za um. Kad je Mojsije upitao Boga kako mu je ime, dobio je odgovor u obliku reče nice koja u prijevodu otprilike glasi: „JA SAM KOJI JESAM ... to mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena“ (Izl 14–15). 8
Misli se na drugu Božju zapovijed, dok engleski izraz in vain, koji autor koristi, upućuje i na značenje „tašt“, op. prev. 3 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Od davnina nam je poznata ta neizgovorljivost Božjega imena, ali sada znamo za njezin dublji smi sao: praktično, riječ se uopće nije izgovarala, nego disala! Mnogi su uvjereni da je njezin ispravan izgovor pokušaj ponavljanja i oponašanja samoga zvuka udi saja i izdisaja.9 Stoga je ono što činimo svakoga tre nutka u životu izgovaranje imena Božjeg. To ga čini našom prvom riječi kada dolazimo na svijet i posljed njom kada ga napuštamo. Već dosta godina poučavam o tome kontempla tivne skupine u mnogim zemljama, a to bitno mijenja vjeru i molitveni život ljudi. Podsjećam ljude da nema islamskog, kršćanskog ili židovskoga načina disanja. Nema američkog, afričkog ili azijskoga načina disa nja. Nema bogatog ili siromašnoga načina disanja. Te ren na kojem se odvija ova igra krajnje je ujednačen. Zemaljski je zrak jedan, to je isti zrak za sve. A to da taj božanski „vjetar puše gdje god hoće“ (Iv 3,8) znači da je on posvuda na isti način. Ni jedan pojedinac i ni jedna religija ne može nadzirati taj Duh. Kada ga promatramo na takav način, Bog nam odjednom postaje dostupnim i dohvatljivim, baš kao i samo disanje, koje neprestano kroz nas teče. Upravo onako kao što su učitelji molitve uvijek govorili: „Budi u svom disanju, prati svoj dah“. To je isti dah koji je Jahve udahnuo u Adamove nosnice (Post 2–7), onaj isti dah koji je Isus na križu predao s povjerenjem (Iv 19,30), a potom udahnuo u nas kao „shalom“, opra
9
DAVID ABRAM, The Spell of the Sensuous, Random House, New York, SAD, 1996., str. 249–250. Prvi
d i o | 37
štanje i Duh Sveti (Iv 21–23). Nije li divno što su dah, vjetar, duh i zrak zapravo ništa – a ipak sve? Samo nastavi svjesno disati na taj način i znat ćeš da si povezan s čovječanstvom od pećinskoga čovjeka do astronauta, s cijelim životinjskim svijetom, pa čak i s drvećem i biljkama. A sada nam znanstvenici još govore da su atomi koje udišemo fizički isti kao i zvjezdana prašina iz prvotnoga Velikoga praska. Jednost nije tek neki maglovit pojam – ona je znanstvena činjenica.
3 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
TREĆE POGLAVLJE
T R I N AČ I N A PR OM AT R A NJA Z A L A S K A S U N C A Tri su čovjeka stajala pored oceana i promatrala isti zalazak sunca. Jedan od njih uočio je iznimnu fizičku ljepotu i uživao u samom događaju. Taj je čovjek pripadao „osjetilnom“ tipu ljudi koji se, kao i 80% ostalih ljudi, bavi onim što može vidjeti, osjetiti, dodirnuti, pokre nuti i popraviti. Za njega je to bilo dovoljno stvarnosti i nisu ga zanimale uzvišenije ideje, intuicija ili viši red stvari. Opažao je svojim prvim okom i to je bilo po sebi dobro. Drugi je čovjek, promatrajući zalazak sunca, uži vao u svoj ljepoti, koju je zamijetio i prvi. Kao i svi ljubitelji skladnih misli, tehnologije i znanosti, uživao je i u svojoj sposobnosti da svemiru podari smisao i objasni ono što je vidio. Razmišljao je o cikličkim rotacijama planeta i zvijezda. Koristeći se maštom, intuicijom i razumom, promatrao je svojim drugim okom – što je bilo još bolje. I treći je čovjek promatrao zalazak sunca. Pri mjećivao je sve što i prva dvojica i uživao u tome, ali po svojoj sposobnosti da se uzdigne iznad opažanja do tumačenja i napokon do „kušanja“, ostao je zadiv Prvi
d i o | 39
ljen pred tajnom, skladom i prostranstvom koji su se nazirali u pozadini svega, a koji su ga povezivali sa svime što postoji. Koristio je svoje treće oko, koje je krajnji cilj svega gledanja i svega znanja. To je bilo najbolje. PRIJEKA POTREBA ZA KONTEMPLATIVNIM POGLEDOM
Gledanje trećim okom način je na koji gledaju mi stici. Oni ne odbacuju prvo oko: osjeti su im važni, ali znaju da postoji više od toga. Ne odbacuju ni drugo oko, ali znaju da ne treba pomiješati znanje s dubinom ili običnu ispravnu informaciju s promjenom same svi jesti.10 Mistični pogled nadograđuje se na prva dva oka – ali ipak ih nadilazi. Događa se kad god se nekom za čudnom „slučajnošću“ prostor u našem srcu, prostor u našem umu te naša tjelesna svjesnost istodobno otvo re i ne pružaju otpor. Volim to zvati prisutnošću. To je iskustvo trenutka duboke unutarnje povezanosti koje te uvijek povuče u golo i nebranjeno sada i pruža osje ćaj snažnoga zadovoljstva, što pak može izazvati du boku radost ili duboku tugu. U tom trenutku poželiš napisati pjesmu, moliti ili posve utihnuti. U srednjem su vijeku dva kršćanska mistika i teologa u samostanu sv. Viktora u Parizu imala po sebne nazive za ta tri načina gledanja zalaska sunca, a ti su nazivi imali velik utjecaj na znanstvenike i du hovne tražitelje zapadne kršćanske tradicije. Hugo od sv. Viktora (1078.–1141.) i Richard od sv. Viktora (1123.–1173.) napisali su da su ljudima darovana tri 10
Vidi Dodatak 1.
4 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
različita para očiju, od kojih se svaki par naslanja na onaj prethodni. Prvi je oko tijela (misao ili vid), dru gi oko razuma (meditacija ili promišljanje), a treći oko istinskoga razumijevanja (kontemplacija).11 Ne mogu dovoljno snažno istaknuti da je odvaja nje od ta tri prijeko potrebna oka jedan od osnovnih uzroka kratkovidnosti i religioznih kriza zapadnoga svijeta. Bez ove mudrosti crkve, vlade i vođe veoma teško nadilaze ego, želju za nadzorom i javnim istica njem. U svemu je prisutna podjela, primjerice liberali protiv konzervativaca, sa sukobljenim interesima. Na ovoj razini konverzacije istina više nije moguća. Čak i teologija postaje više potraga za moći nego traženje Boga ili Misterija. Čovjek se pita kako nas duhovni i politički vođe mogu istinski voditi bez nekog stupnja mističnoga gledanja i djelovanja. I bez pretjerivanja možemo reći da je razmišljanje na način „mi i oni“, kao i svi drugi vidovi dualističkoga razmišljanja, osnovni uzrok go tovo svih nezadovoljstava i nasilja u svijetu.12 Takav stav dopušta poglavarima religija i država da zane mare vlastite utemeljitelje, vlastite nacionalne idea le i vlastite urođene osjećaje za nečim boljim. Takvi vođe kojima nedostaje kontemplativno viđenje ostat će više na razini činovnika i tehničara, bez ikakve šire slike, koja bi ih dugoročno vodila. Svijet i crkve prepu ni su takvih ljudi koji često koriste govor o Bogu kako bi prikrili vlastiti manjak sigurnosti i dubine. 11 RICHARD OF ST. VICTOR, The Mystical Ark (Benjamin Major), Paulist Press, New York, SAD, 1979., str. 155–158. 12 Vidi: DAVID BERREBY, Us and Them: The Science of Identity, University of Chicago Press, Chicago, SAD, 2005.
Prvi
d i o | 41
Čovjek trećega oka uvijek je bio svetac, vidjelac, pjesnik, metafizičar ili autentični mistik, koji obuhva ća širu sliku. Međutim mistični se pogled odnosi na nešto više od „ekstatičnih vizija“. Ako ljudi zanemare prvo i drugo oko, njihovo posjedovanje trećega oka samo je privremeno, površno i nesposobno za dijelje nje s bilo kime. Potrebni su nam istinski mistici, koji koriste sva tri para očiju, a ne čudaci, fanatici i bun tovnici. Istinski mistik ili mistikinja uvijek su ponizni i suosjećajni jer znaju da ne znaju. ŠTO ZNAČI BITI MISTIK
Neka nas riječ „mistik“ ne uplaši. Ona jednostav no znači: netko tko je prešao s običnih sustava vjerovanja ili sustava pripadnosti u stvarno unutarnje iskustvo. Sve duhovne tradicije slažu se da je takav prijelaz moguć, poželjan i dostupan svakome. Zapravo, čini se da Isus poručuje kako je upravo u tome cijeli smisao! (Iv 10,19–38). Neki taj prijelaz zovu obraćenje, neki prosvjetljenje, neki preobraženje, a neki svetost. To je Pavlovo „treće nebo“, kada je „bio ponesen u raj i čuo neizreci ve riječi, kojih čovjek ne smije govoriti“ (2 Kor 12,4). Svjesno ili nesvjesno, velikom dijelu uređene religije u interesu je da nas održi u prvom i drugom nebu, gdje se sve može izraziti odgovarajućim riječima i smatrati stvarnim. To vas potiče da se stalno vraćate u crkvu, a nas službenike crkve drži zaposlenima. To uglavnom nije rezultat nedostatka dobre volje s bilo čije strane, nego se jednostavno radi o tome da ljude možete voditi samo dotle dokle ste sami došli. 42 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Kao što ćemo kasnije vidjeti, preobraženi ljudi preo bražavaju ljude. Iz toga što tako glatko govore o stva rima koje su uvijek Tajna, jasno je da mnogi pripad nici svećenstva nikada nisu sami iskusili treće nebo te da ne mogu poučavati ono što ne znaju. Teološka je sprema bez duhovnoga iskustva ubojita. Sada smo spremni vidjeti i okusiti potpun zalazak sunca i više ga ne trebamo dokazivati niti čak opisivati, nego samo u njemu uživati – i mnogo više od toga!
Prvi
d i o | 4 3
ČETVRTO POGLAVLJE
T R EB A L I S MO „Z N AT I “ B OL J E Neka nitko sam sebe na zavarava! Ako tko među vama zbilja misli da je mudar po sudu ovoga svijeta, neka bude lud da bude mudar. 1 Kor 18 Kako da jedan u drugome vidimo drugoga Krista? Toliko je suprotnih dokaza. Je li se mi to samo pretvaramo? Iz pisma koje sam primio
Nedavno sam gledao televizijsko sučeljavanje za govaratelja kreacionizma ili „inteligentnog dizajna“ i evolucije. S obje su strane sjedili obrazovani ljudi, mnogi od njih visoko pozicionirani u svojoj struci. Stalno sam čekao da netko kaže: „To je pogrešna oko snica za raspravu“ ili „To ne bi trebao biti nikakav pro blem“, ali u čitava dva sata nitko to nije rekao! Dvije su strane ustrajno nastavile učvršćivati svoje pozicije, služeći se dobro argumentiranim jezikom, koji je op ćenito predstavljao ili znanstveni pogled na svijet ili pogled na svijet sa stajališta Boga Stvoritelja. Jedni su u drugima vidjeli neprijatelje, a razgovor je povre meno poprimao vrlo razdražljiv ton i, dakako, nije 4 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
vodio nikamo – nije se vidjelo ništa osim obrambeno nastrojenih i uvrijeđenih umova. Nadao sam se da će se znanstvenici otvoriti za mogućnost da značenja mitova imaju središnju važ nost za dušu, za zdravlje, za kulturu, ali oni su nasta vili udarati u isti bubanj činjenica i podataka, bez pro mišljanja njihova konteksta ili značenja. Nadao sam se da će religiozni ljudi utjelovljenje shvatiti ozbiljno i prepoznati briljantnost Boga koji stvara ono što i samo nastavlja stvarati, ali i oni su nastavili udarati u isti bubanj – o iznimno nemaštovitom i neuključenom Bogu. Sve skupa bilo je tako tužno, isprazno i nepo trebno. Obje su strane trebale znati bolje. ZNATI LOŠIJE: RAZMIŠLJANJE PO OBRASCU „SVE ILI NIŠTA“
Promatrajući sučeljavanje bio sam duboko razo čaran, ali, da budem iskren, i ja činim isto. Razmišlja nje na način „sve ili ništa“, više nego bilo koja druga crta moje osobnosti, dovelo me do toga da sam činio velike pogreške, krivo prosuđivao, povrjeđivao dru ge i sebe, uskraćivao ljubav i krivo tumačio događaje. Takav obrazac dualističkog ili polaritetnog mišljenja, usprkos svojoj teškoj ograničenosti, duboko je usađen u većinu zapadnjaka. Binarno mišljenje samo po sebi nije krivo ni loše, zapravo je u većini situacija nužno. Ali je potpuno neprikladno za važnija pitanja i dileme koje nam donosi život. Zašto to činimo sebi i drugima? Zar ne znam da je svaka točka gledišta pogled na stvar s jednoga gledi šta? Zašto se ne mogu povući i mirno promatrati kako Prvi
d i o | 4 5
uvijek imam određenu sklonost, naklonost ili potrebu prema nečemu, možda čak dobrom i korisnom? Zar nisam do sada shvatio da neke informacije nikad nisu sve informacije? Što je to što čini tako teškim povlače nje s vlastitoga stajališta jednom kad sam ga zauzeo u svom umu, a osobito kad sam ga objavio? Ta sposobnost povlačenja i mirnog promatranja svojih unutarnjih drama, bez žurbe da sudim, temelj na je za duhovno gledanje. To je prvobitan oblik „umi ranja sebi“ koji je Isus osobno živio, a Buddha isku stveno poučavao. Opće je mišljenje da je takav smiren pogled, bez ega, karakterističan za ljude na najvišem stupnju djelovanja i ljubavi u svim kulturama i religijama. To su oni koje nazivamo mudracima, mudrim ženama ili svetim ljudima. Oni vide kao što vide mistici. Nas na Zapadu već nekoliko stoljeća nisu ni prak tično ni sustavno učili tom višem stupnju proma tranja. To je najvažnija tema ove knjige. Tragični su rezultati, s druge strane, racionalizam, sekularizam i ateizam na ljevici, a fundamentalizam, plemensko mišljenje i spoznajna krutost na desnici. Ni jedno nam ne koristi. To je razlog zašto se pitam obavlja li religija svoj posao. Srećom još uvijek imamo perenijal nu tradiciju. Uz ispriku konzervativnim kršćanima, to je puno starija i postojanija tradicija te od nje možemo ponovno učiti.13
13
ALDOUS HUXLEY, The Perennial Philosophy, Harper, New York, 1945., str. 294–295. Vidi i bilješku 1. 4 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ZNATI BOLJE: KONTEMPLACIJA I PRISUTNOST
Danas na Zemlji postoji mnogo nepotrebne pat nje ljudi koji su mogli „bolje znati“ i koje su njihove religije trebale bolje podučiti. Na Zapadu je religija zaokupljena govorenjem ljudima što trebaju znati umjesto kako znati, što gledati umjesto kako gledati. Na kra ju smo postali takvi da Svetinje vidimo zamagljeno, Velike Stvari pokušavamo razumjeti svojim suženim umovima, a Boga voljeti malenim i podijeljenim sr cem. To je kao da pokušavamo promatrati galaksije pomoću dalekozora koji košta 5 $. Kao što ćete vidjeti, kontemplacija, kako nazivam to šire gledanje, ostavlja cijelo polje otvorenim: osta je ranjiva pred trenutkom, događajem ili osobom i ne pokušava dijeliti, zavladati ili kontrolirati. Kon templativci ne žele stvarati lažne dihotomije, dijeleći svijet zbog brzog zadovoljenja ega. Ne žure u polari tetno mišljenje kako bi se riješili mentalne tjeskobe. Oni su poput Nikodema (Iv 3,3; 7,50) i Gamaliela (Dj 5,34–39; 22,3), dobro poučenih židovskih odvjetni ka, čvrstih u svojoj tradiciji, ali koji su svejedno bili voljni Isusu dati priliku, pa čak i poštovanje, iako mu je cijeli politički sustav izrekao konačnu i sudbono snu presudu. Isusu nije pristajala poznata ili uobi čajena definicija svetosti koja je vrijedila za njegovo vrijeme ili unutar njegove skupine. U svijetu kojem su pripadali, Nikodem i Gamaliel uopće nisu bili ra cionalni ili zdravih načela. Na nekoj su razini obojica bila kontemplativci koji se probijaju prema nedual nom mišljenju. Prvi
d i o | 47
Želio bih kontemplaciju nazvati cjelovitim zna njem. Ne iracionalnim, već i predracionalnim i ne racionalnim i racionalnim i transracionalnim, svime odjednom. Kontemplacija odbija biti redukcionistička. Kontemplacija je vježba držanja otvorenog prostora srca i uma, dovoljno dugo da um uvidi i ono drugo, što je skriveno. Ona je zadovoljna golim sada i čeka budućnost koju će joj dati Bog i milost. Da bismo je mogli u pot punosti spoznati, potrebna je određena mjera ljubavi prema nekom objektu ili prema samome sebi. Kao što je Dalaj lama pronicljivo rekao: „Promjena srca uvijek je i promjena uma.“ Možemo reći i obratno: Promjena uma također je i promjena srca. Na kraju krajeva, oboje se mora promijeniti da bismo vidjeli ispravno. Zapadnim judeokršćanima riječ „nedualnost“ če sto izaziva nelagodu. Često je (u negativnom smislu) povezuju s istočnjačkim religijama. Pa ipak, uvjeren sam da je Isus bio prvi „nedualni“ religiozni učitelj Zapada, a razlog zbog kojega nismo razumjeli, a kamoli slijedili velik dio njegova nauka leži u tome što smo ga pokušavali razumjeti svojim dualističkim umom.14 To će biti još jedna od važnijih tema ove knjige, ali morat ću raščistiti „krš“ s mnogih strana kako biste se, umjesto da mi vjerujete na riječ, mogli sami u to uvjeriti. Ovu sjajnu riječ – nedualnost, nedvojnost (advaita na sanskrtu) – koristili su mnogi ljudi različitih 14 JIM MARION, Putting on the Mind of Christ, Hampton Roads Publishing, Charlottesville, SAD, 2000., str. 197.; CYNTHIA BOURGEAULT, Centering Prayer and Inner Awakening, Cowley, Cam bridge, SAD, 2004., str. 69. Također i CYNTHIA BOURGEAULT, The Wisdom Way of Knowing, Jossey-Bass, San Francisco, SAD, 2003.
4 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
istočnih tradicija kako bi imenovali stanje različito od potpune i savršene zauzetosti ili zapletenosti. Suoče ni s nekim od istih izazova koji stoje pred suvreme nom ekologijom i kvantnom fizikom, nisu htjeli reći da su sve stvari metafizički ili fizički identične, niti su htjeli sve dijeliti i odvajati. U stvari, kontemplati van um Istoka ili Zapada suzdržava se od etiketiranja stvari ili prebrzoga kategoriziranja, tako da ih može sagledati kakve su u sebi, odvojeno od riječi i konce pata koji postaju njihova zamjena. Ljudi su skloni misliti da su se uistinu susreli s nekom idejom ako se s njom slažu ili ne slažu. Kon templativac će reći da je to posve netočno. Potrebno je susresti se sa samom stvari. „Prisutnost“ je riječ koju koristim za taj susret, taj drugačiji način poznavanja i doticanja trenutka. Ovdje smo puno ranjiviji i bez osjećaja kontrole. Sveti je Toma imao svoju predodžbu o Isusu, ali je morao s punim povjerenjem staviti prst u njegov bok prije nego što je mogao „znati“ istinu (Iv 20,20). Takvo panoramsko i dublje gledanje zahtijeva puno vježbe, ali nagrada je neprocjenjiva i, vjerujem, potrebna zbog radosti i istine u ovome svijetu. Činjenica da nepolaritetno mišljenje leži u srži triju najvećih svjetskih religija s Istoka – hinduizma, budizma i taoizma – od nas zahtijeva da ga u najma nju ruku „saslušamo“, poput Gamaliela. Pokušat ću pokazati da se, iako nismo koristili riječ „nedualno“, ta ideja dosljedno pretpostavljala, podrazumijevala, pa čak i poučavala u kršćanstvu tijekom najmanje šesna est stotina godina. A potom je velikim dijelom prešla u „ilegalu“, iz brojnih razloga koje ćemo sada, i u na stavku knjige, pokušati objasniti. Prvi
d i o | 49
MISTIČNO KRŠĆANSTVO: KRITIKA IZNUTRA
Često sam se pitao kako to da smo izgubili takvu neizmjernu mudrost, koja je postojala stoljećima. I ne očekujem više od sustava moći, koji, da bi mogli op stati, moraju biti dualistički. Ali nažalost današnja or ganizirana religija svojem masovnom članstvu preče sto nudi lagane i lažne dihotomije. Bilo da su to pape, patrijarsi, mule, rabini, imami, biskupi ili klerici, svi koji bi trebali biti starješine i učitelji, i koji bi zbog svojih studija i molitava trebali znati bolje, čini se da ulažu silnu energiju u mišljenje po obrascu „ili–ili“. To im daje osjećaj sigurnosti, jasan autoritet i kontrolu nad svim zbunjujućim podacima. Kad se mora govori ti u ime bilo koje skupine, neminovno se u priču uple te čitav niz vlastitih predrasuda. Ne radi se toliko o lošim namjerama pojedinca. Protokoli, procedure, po litika, dosljednost, zapošljavanje i otpuštanje s posla, zajedništvo i ekskomunikacija čini se da postaju izni mno važni. Na ovom stupnju svi postajemo uključeni u ono što je Wallace Stevens nazvao „blaženi gnjev u službi reda“, premda se naš utemeljitelj Isus činio po sve pomiren sa stalnim neredom koji ga je okruživao. Kako to dvoje pomiriti? Je li uopće moguće? Religiozni su ljudi u velikom postotku postali i ostali vrlo kruti u mišljenju jer ih je njihova religija naučila da biti vjeran, poslušan i smion na Božji način znači morati stvoriti red. Ni oni nisu loši ljudi, nego jednostavno nikad nisu naučili nešto više o mudrosti, paradoksu ili misteriju kao samoj prirodi vjere. Kad mnogi od njih postanu profesionalni crkveni službe 5 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
nici bez prolaska kroz duhovnu preobrazbu na bilo kojoj dubljoj razini, religiozni posao postaje karijera, a crkva postaje nešto što „pohađamo“. Istinska se pre obrazba ne traži, pa čak i ne želi.15 Stoljećima je već tako, u svim religijama. Čini se da je kroz cijelu povijest kontemplativan pogled bio stav manjine, što je vjerojatno razlog zbog kojega je Isus bio tako razočaran židovstvom svoga vremena. Mnogi njegovi sunarodnjaci, posebice vođe, jednostavno nisu bili sposobni vidjeti ono što je on vidio (Mt 13,13). To nema veze s tim što je bio „Sin Božji“ ili što je imao poseban pristup istini, jer inače ne bi mogao smatrati religijske vođe krivima. On zapravo govori: „Svi biste vi trebali znati bolje. Ne poznajete vlastitu prekrasnu židovsku tradiciju.“ Poput svakog istinskog reformatora ili proroka, Isus kritizira židovstvo iznutra, prema njegovim vla stitim kriterijima i spisima.16 To je ono što, nadam se, ovdje činim za kršćanstvo ili bilo koju religiju. Prečesto religija nudi više doktrinarnih zaključaka, više natjecateljskih prava na istinu na sve većem tr žištu religijskih istina, ali rijetko daje ljudima viziju, postupke i vježbe kako bi kroz unutarnje iskustvo i stvarnu primjenu opravdali te navodne istine i učinili ih valjanima.
15 KEN WILBER, One Taste: The Journals of Ken Wilber, Shambala, Boston, SAD, 2000., str. 25. 16 AMY-JILL LEVINE, The Misunderstood Jew: The Church and the Scandal of the Jewish Jesus, Harper One, San Francisco, SAD, 2006., str. 17; JOHN MEIER, A Marginal Jew: Rethinking the Historical Jesus, Doubleday, New York, SAD, 2001.
Prvi
d i o | 51
U mojoj katoličkoj tradiciji službena je Crkva do sljedno na oku držala mistike, pustinjake, karizma tike i „ljude molitve“ – u najmanju ruku do vremena kad su već bili kojih stotinjak godina pokojni pa ih se moglo proglasiti svecima. To mogu razumjeti jer nji hovo iskustvo obično nije bilo prikladno za masovnu upotrebu. U stvari uvjeren sam da možemo razumjeti većinu glavnih vjerovanja i doktrina kršćanskih crka va, da ih možemo iskusiti i učinkovito živjeti, jedi no ako smo u nedualnoj svijesti (na što nas upućuju tvrdnje kao što su na primjer: Isus je „pravi Bog i pra vi čovjek“; Marija je i djevica i majka; kruh je uvijek kruh, pa ipak i Isus itd.). To mogu kontemplativci i ljudi koji znaju kako biti prisutni u golom i potpunom sada. Samo oni poznaju dubine i obuhvaćaju širine. Kao što je rekao Karl Rahner u često citiranoj rečeni ci: „Kršćanin budućnosti bit će 'mistik' ... ili ga uopće neće biti.“ Veliki mistici svih tradicija pozivaju nas na bolje znanje, na crpljenje iz izvora vlastite tradicije te na pogled koji slavi sučeljavanje, razum i red, dok ih istodobno nadilazi. Možemo li odgovoriti na poziv mistika? Možemo li postići mistični pogled koji Rahner drži prijeko potrebnim? Mislim da smo na samom rubu povijesti – a uskoro će nas preko njega povući bezdan naših potreba i dubina naših želja.
52 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
PETO POGLAVLJE
L EKC IJA MON A H A Ne zatrpavaj Misterij konceptima. učitelji zena Moja je religija ljubaznost. Dalaj lama
Koja je svrha religija? Što nam to one omogućuju da naučimo, vidimo ili postanemo? Dok proučavam po vijest i učenja svjetskih religija, duboko me potresa jed na važna razlika. U urođeničkim i istočnjačkim religi jama stalno uočavamo da im je cilj „sklad“, prevladava nje razlika, konflikata i energije otpora kroz višestruke preobrazbe uma, srca, emocija, tijela i volje. Za razliku od nas, nisu posebno zainteresirani za metafiziku, a ne brine ih previše ni što će biti na drugom svijetu. Imamo različite darove, kao i različite snage koje se preklapaju. Većina drevnih učenja – uključujući Isusova i ona pustinjskih otaca i majki, kao i aforizme, zagonetke, priče, mudre izreke i konkretne vježbe – otkrivala je osobi njezino malo „ja“ kako bi je otvorila za neki oblik božanskog „Ja“. Njihove mudre pouke uvijek su težile stvoriti ravnotežu, kako unutarnju tako i vanjsku. Njihov naglasak bio je na duhovnoj vježbi; Prvi
d i o | 5 3
vježbanje je bilo puno bitnije od vjerovanja u istini tost ili neistinitost ideja koje dolaze iz područja uma. Nisu marila za „bavljenje grijesima“, za razliku od nas zapadnih klerika. Bila su uglavnom usredotočena na traženje neke vrste ravnoteže, unutarnjega sklada ili mira, što je poprimilo različite oblike i izraze. Uglav nom, poučavala su da je čovjeka u jedinstvo s Bogom doveo sklad, mnogo više nego moralna savršenost. Teško je zapadnjacima shvatiti taj zaokret – većini od nas to izgleda suviše sladunjavo i bezoblično. OGRANIČENJA INDIVIDUALIZMA
Zbog nekog razloga monoteističke religije misle da je odlučivanje o tome tko kamo ide i zašto, a kato lici dodaju još i „kad“, naš posao. Možda mislimo da je to jedini način na koji možemo imati kontrolu nad ljudima, društvom i budućnošću. Muslimani osuđuju kršćane na pakao, kršćani poručuju Židovima da nisu spašeni, a Židovi su me primjerice pljuvali kad sam zajedno s njima u svom franjevačkom habitu molio na Zidu plača. Kako je moguće da smo došli do toga u ime Boga koji ljubi? Monoteističke religije, koje su se pojavile na Za padu, uglavnom su preuzele zapadnjački organizacij ski obrazac i forme verbalnoga sučeljavanja. U suče ljavanju na naš način ili pobjeđuješ ili gubiš, dobivaš bodove ili ih gubiš. Religioznim jezikom to znači da si ili spašen ili nisi spašen, da si u milosti ili nisi. Vo limo jasnoću i volimo snažan identitet, što je dobro. Monoteizam, čini se, ima i tu snagu i tu slabost. Želi držati sve na okupu unutar svoga jednoga Boga i svo 5 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ga prilično jasnoga objašnjenja Boga. Europa je više voljela pojam kršćanstva od stvarne zajednice. Taj izbor jasnog identiteta učinio je Zapad izrazito dina mičnom civilizacijom na mnogim razinama, što nije bilo potpuno loše. Domoroci i istočnjaci također su imali učitelje i mudrace, ali ondje nije postojala neka sklonost cen traliziranoj kontroli poruke preko knjige, uloge ili službe. Ljudi su odlazili vračevima, šamanima, pusti njacima, prosvijetljenima, guruima, pohađali ceremo nije, hramove, obrede i, po mojem mišljenju, stvorili u najmanju ruku jednako visok postotak preobraženih ljudi kao i Zapad. Kad god putujem, zasigurno vidim jednako toliko darova Duha (Gal 5,22) među nekršća nima kao i među kršćanima, a često i više. U stvari, u mnogim svjetskim hramovima svakodnevno vidim rijeke ljudi kako protječu po čitav dan, dok su mno gi naši hramovi zatvoreni, osim nedjeljom ujutro i za vrijeme subotnje službe Božje. Židovstvo, kršćanstvo i islam nisu poznati po tome da stvaraju ljude „usklađivanja“. Općenito uzev ši, mirotvorstvo, nenasilje, ljubav prema strancima ili siromašnima, poniznost i dijalog nikada nisu bili jača strana tih religija. Iako je mnogo ljudi u svakoj ovoj skupini dostiglo više razine preobrazbe, naša je briga bila najčešće usmjerena na red u skupini, postojanost, organizaciju te razjašnjenje i provođenje zahtjeva članstva: zadatke koji nisu svi loši, ali nisu svi ni do bri, jer smo izgubili neke osnovne vrijednosti koje su religije temeljene na skladu sačuvale. (Pripadnici tih religija mogli bi također prepoznati vrijednosti koje su oni izgubili.) Prvi
d i o | 5 5
Činjenicu da su se u kršćanskoj Europi, koja je ispunjena crkvama i teološkim školama, pojavila dva velika rata, treba preispitati. Činjenica da se rasizam, duboka društvena nejednakost i antisemitizam nisu posvuda prepoznali kao ozbiljan problem do gotovo dvije tisuće godina poslije Isusa, zauvijek ostaje osuda nezrelosti zapadnoga kršćanstva, kako katoličkog tako i protestantskog. Komunizam se često pojavljivao u bivšim kršćanskim kulturama u kojima se nije, na neki ozbiljniji način, obraćala pozornost na društvenu ne pravdu (uz veći izuzetak Kine). Bivše kolonije Latinske Amerike nikada nisu bile poznate čak ni po minimal noj socijalnoj pravdi sve od njihova početka, usprkos njihovu katoličkom identitetu. Za sjevernoameričke protestante genocid nad američkim Indijancima i rop stvo afričkih crnaca nisu izgledali kao velik problem. Sa seksizmom se nismo počeli ozbiljnije suočavati sve do 1950-ih, a promjene i danas ignorira, ili im se čak odupire, većina patrijarhalnih crkava. Običan mo noteistički „vjernik“ još uvijek nikoga ni izdaleka ne proziva za elitizam, klasizam17, mučenja, homofobiju, siromaštvo i degradaciju Zemlje. U većini teorija spa senja takve teme nisu važne. Ne navodim sve ovo zato što želim biti negativan, nego da bismo uistinu vidjeli stvarna ograničenja pretjeranog definiranja i isticanja svojeg individualnog „ja“ i njegova privatnog spasenja – i proširenja tog lažnog „ja“ u ideje kao što je „moja kršćanska zemlja“. Pojedinac Zapada postaje „indivi dualiziran“, bez ikakve čvrste svjesnosti o zajedničkom
prev.
17
Veće vrednovanje jedne društvene klase spram druge, op.
5 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
dobru ili o usklađivanju tijela, uma, srca i zajednice. Ta visoko individualizirana osobnost naselila je svijet i proširila svoju osvajačku verziju kršćanstva. „Katolički“ znači univerzalan (grč. kata-holon: koji se odnosi na cjelinu). Pa ipak, po mom iskustvu, veći na je rimokatolika i protestanata, te većina pravoslava ca, puno provincijalnija i etničkija nego što je istinski univerzalna. A većina protestanata k tome još uvijek puno više protestira nego što preobražava sebe i svoje kulture. U objema individualističkim skupinama nikad se nije baš osobito vodilo računa o društvenom grijehu ili institucionalnom zlu. Duhovnost je zagubljena, pa sada mnogo naših ljudi drugdje traži ono za čim teži: u skupinama podrške, sastancima, knjigama ili plano vima za samopomoć. Prema nedavnom nacionalnom istraživanju 44% Amerikanaca nalazi sebe na drugim mjestima, a ne u crkvi u kojoj su odgajani. Druga naj veća „denominacija“ poslije rimokatolika jesu – bivši rimokatolici. Je li se to ikad prije u povijesti događalo? Čovjek se pita može li civilizacija cvjetati kad je toliko njezinih ljudi otuđeno od vlastite tradicije i religije. SUČELJAVANJE U KOJEM SVATKO MOŽE POBIJEDITI
Evo istinite priče koja bi mogla pokazati čemu nas drugi mogu naučiti. Možda nas zapadnjake može pozvati da izađemo iz lijeve polutke mozga u svoju „drugu hemisferu“. Moj prijatelj Thomas Williams jednom je donio gomilu fotografija iz samostana u Tibetu gdje je bio u posjetu. Prikazivale su starije i mlađe monahe u nečemu što bismo mi nazvali „suče Prvi
d i o | 57
ljavanje o posljedicama moralnih odluka“. Na svakoj fotografiji vidjeli smo mladog monaha kako sjedi na tlu i starijega koji očito kruži oko njega. Na mnogim su se slikama jedan ili obojica smiješili ili gestikulirali. Prijatelj mi je rekao da u vrijeme poduke, koja tra je tri godine, mladog novaka ili novakinju upoznaju sa svim Buddhinim učenjima. Za to vrijeme on ili ona tre baju navesti sve teške i problematične posljedice koje bi mogle proisteći iz pridržavanja tih učenja. Nakon svakog odgovora stariji monah pljesne rukama u znak odobravanja mlađem i oni se nasmiješe jedan drugo me. Kad iscrpe sve moguće negativne posljedice, krenu na pozitivne. Slijedi isti postupak, sve dok se ne prijeđu sve dobre posljedice, bez obzira koliko sati ili dana to traje. I opet nakon svakog odgovora učitelj pljesne ru kama učeniku i jedan se drugome nasmiješe. Ovo se doima kao strpljiva i strogo uređena vjež ba nedualnog mišljenja te šireg promišljanja i razli kovanja. Nema proglašenja savršenog ili pogrešnog odgovora. Novaka se na najjednostavniji način pou čava kako će odvagnuti i razlučiti, kako uvidjeti dobre i loše posljedice – te iz tog otvorenog polja učiti o sebi i o tome kako mudro savjetovati druge. Kakvo li kraj nje drugačije ustrojstvo u usporedbi sa zapadnjačkim načinom sučeljavanja! Kod nas jedan mora pobijediti a drugi izgubiti. (To je i naš stil u religiji također.) U čemu je „kvaka“? Jedini način da izgubiš u takvu sučeljavanju jest da se prestaneš smiješiti! Očito je da se traži otpuštanje ega. Jeste li kad primijetili da nam je vrlo teško smiješiti se u situacijama kada je ego upla šen ili u potrebi? Ali kad istina nije tvoje osobno vla sništvo, vrlo je lako smiješiti se. 5 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
U tibetanskom budizmu ne nastoji se oko posti zanja konceptualno savršena odgovora, koji potom treba obraniti, nego oko toga da se prizove sretno, svjesno ljudsko biće koje ljubi i opaža. Nije li to neka vrsta „spasenja“? Pokretna sila koja je skrivena u tom svjetonazoru odražava se šire u društvu. Tibet je jed na od vrlo rijetkih na mudrosti utemeljenih kultura koje su preostale u svijetu te usprkos silnim pritisci ma nikada nije postao ratnički ili agresivan. Isus bi se ondje vjerojatno osjećao kao kod kuće. Mnogi su od nas čuli televizijskog terapeuta dr. Phila kada parovima na bračnim savjetovanjima govo ri da prije ili kasnije svaka osoba u braku mora odlučiti želi li biti u pravu ili biti sretna. On kaže da ga rastu žuje i iznenađuje koliko ljudi želi biti u pravu – te su stoga rijetko sretni. Potom na njihovo zaprepaštenje dodaje svoje završno pitanje: „I funkcionira li vam to?“ Na ovoj točki ljudske i zapadnjačke povijesti mo ramo si postaviti isto pitanje: kršćanstvo, funkcionira li ti to? Sjetite se, Isus nikada nije rekao: „Ovo je moja zapovijed: budi u pravu!“ Ali ego i dualistički um ne znaju nikako drugačije oblikovati stvarnost osim na taj način. A to ne funkcionira. Zapanjujuća je arogancija koja dopušta kršćanima da tako spremno vjeruju kako je njihovo mentalno razumijevanje stvari makar i blizu Isusovu. Isus je rekao: „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14,6). Mislim da je dojam koji se želi ovom, često zloupotrebljenom, rečenicom ostaviti ovaj: Ako je Isus istina, onda vi vjerojatno niste!
Prvi
d i o | 59
ŠESTO POGLAVLJE
K A D Z AV I R I MO U Č U ĐE NJ E POTRAGA JE ZAPOČELA Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati18 kakav bi to bio pozdrav. Lk 1,29 I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: „Imate li ovdje što za jelo?“ Lk 24,41
„Čuđenje“ je riječ koja u sebi sadrži najmanje tri značenja: Stajanje u nedoumici. Stajanje usred pitanja. Stajanje u strahopoštovanju pred nečim. Pokušajte u sebi ostaviti sva tri „stajanja“ otvore nima. To je vrlo dobar način za duhovni rast, uz uvjet da uzdignemo nedoumicu iznad obične sumnjičavosti ili negativizma. Kada je skolastička filozofija bila na svom vrhun cu (u 12. i 13. stoljeću), razvila se ideja koja je pro 18
U engl. prijevodu Biblije nalazimo izraz wondered, čudila se, op. prev. 6 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
izašla iz nečega što su veliki učitelji nazivali questio (lat. težiti, stremiti). Engleska riječ quest (traženje, potraga, istraživanje) vjerojatno je nastala iz tog ra zumijevanja. Poput monaške vježbe koju smo vidjeli u prethodnom poglavlju, sustavno postavljanje pitanja otvorilo je prostor za čuđenje i potaknulo duhovnu radoznalost, izvlačeći na svjetlo odgovore za i protiv, čime se pročišćuje sâmo pitanje i ne traži savršen od govor. To je bilo vrijeme kad su franjevci i dominikanci bili poput katoličkog debatnog društva te gotovo ni kad nisu dijelili posve isto mišljenje. Pa ipak smo u to vrijeme jedni i drugi mogli ostati u istom katoličkom toru. Nažalost, u stoljećima koja su slijedila takva je praksa degenerirala u nužnost odgovora, po moguć nosti određenih odgovora i po mogućnosti o svemu. Pomakli smo se od čuđenja prema odgovorima – koji nam uopće nisu služili na dobro. To je dostiglo svoju najnižu točku u onome što danas zovemo fundamen talizam, koji je zajednički gotovo svim religijama. Za počnimo se ponovno čuditi: Čudim se što velike religije rijetko stvaraju mnogo aktivnih mirotvoraca. Čudim se što je ateizam najčešći u kršćanskim i zapadnjačkim kulturama i što su bivši vjernici često najveći protivnici religije. Čudim se što mnogi ljudi zatvore svaku raspravu koja bi ih ugrozila brzo tražeći jedno „ali“. (Pokazalo se dovoljnim da novinar citira samo jedan suprotan izvor i ljudi će to iskoristiti da podvrgnu sumnji sve što ne žele čuti.) Prvi
d i o | 61
Čudim se što je političko mišljenje toliko borbeno i što se čini da je malo sposobno za rad na konsenzusu i zajedničkom dobru. Čudim se što se razlozi za većinu ratova kroz povijest – ratova koji su se činili toliko obvezujućim u određenom vremenu – kasnijim generacijama čine glupima, pogrešnima ili često naivnima.
Možda ste sebi postavljali slična pitanja. Zašto ljudi postaju toliko navezani na političke stranke i na vike mišljenja da čak glasuju protiv vlastitih interesa i cijenjenih vjerovanja? Zašto tako mnogo ljudi ima jasniju ideju o onome čemu se protive od onoga za što se zalažu? Možda se čudite što u politici naziva mo ljude „jakima“ samo zato što nikad ne mijenjaju mišljenje. Čudite se što je ista priča o dobrim i lošim momcima tema većine filmova, romana, opera i kaza lišnih komada. Čudite se što su ljudi koji mrze religiju skloni napasti je istim dogmatizmom koji u njoj mrze. Ako ste se ikad čudili ovakvim pitanjima, pozivam vas da sjednete19 sa svojim „čuđenjem“. Umjesto da dopustite da vaša nedoumica očvrsne u skepticizam ili negativnost, dopustite si da osjetite strahopoštovanje, da se čudite ovim uvidima o načinu na koji svi razmišljamo. Što nas takva dualnost želi naučiti o ljudskome stanju? Što vas može naučiti o vama samima?
19
Misli se na vježbu kontemplativnog sjedenja (op. ur.).
62 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
SEDMO POGLAVLJE
A L I MI MOR A MO PR O S U ĐI VAT I , ZA R N E? U njemu bijaše „Da!“ Pavao o Isusu (2 Kor 1,19)
Gotovo svi duhovni učitelji govore nešto slič no ovome: „Ne sudite.“ Isus u Mt 7,1 i Lk 6,36–38, Buddha u Dhammapadi 4,7. Ne sudite. To se može či niti poput naivne, nemoguće ili opasne zapovijedi. Na sastancima bi mi ljudi često govorili: „Ali moramo prosuđivati! Ne možemo po cijeli dan samo ići uoko lo i govoriti: 'Sve je dobro.' Ponekad trebamo povući crtu.“ Dakako da su u pravu. Ali veliki učitelji ne traže od nas da se odreknemo svog zdravog razuma i racio nalnog mišljenja, oni ukazuju na nešto dublje. Stoga trebamo otkriti što je srž tog učenja. VIDIMO ONO ŠTO SMO SPREMNI VIDJETI
Veliki učitelji govore da ne možemo početi uvi đati ili bilo što razumjeti ako započinjemo s „ne“. Trebamo započinjati s temeljnim prihvaćanjem, a to je „da“, što znači da prebrzo ne analiziramo i ne kate goriziramo stvari iznutra ili izvana kao dobre ili loše. Prvi
d i o | 6 3
Treba ostaviti polje otvorenim. Ego se osnažuje upra vo sužavanjem pogleda, protivljenjem, reakcijom, dok otvaranjem osjeća gubitak i strah. Ali duhovni učitelji, naprotiv, žele da živimo prema pozitivnom djelova nju, otvorenom polju, svjesnom razumijevanju, a ne prema otporu, apriornom odbacivanju ili obrambe nom stavu. To nije lako: često je potreban rad i po šteno samopromatranje čitavoga života kako bismo prestali prosuđivati i započinjati s „ne“. Filozofski i psihološki gledano, svojevrstan pristanak prethodi svakom pravom znanju. Ako pobliže pogledamo, vidjet ćemo da je u početku potrebna pro mjena srca ili stava koja prethodi svakoj želji za pro mjenom uma. U mojoj franjevačkoj filozofskoj tradiciji Bonaventura i Duns Scot naučavali su da su ljubav i dobra volja uzvišeniji od samoga znanja. Osjećali su da uistinu možemo znati samo ono što najprije volimo jer ćemo u protivnom zasigurno iskriviti i razdijeliti svoj pogled te ukloniti svaki podatak koji nas smeta ili nam je prijetnja. Što znači da ne volimo to, već samo (u najboljem slučaju), svoju zamisao o tome. Kako če sto ovo vidimo u svojim odnosima: romantična veza umjesto prave ljubavi, ili zapaljenost20 umjesto prave vatre. Riječi i misli nepromjenjivo su dualističke, dok je čisto iskustvo uvijek nedualističko. Razmislite o tome! Fundamentalizam pati od istog lažnog viđenja. On je u osnovi ljubavna veza s riječima i idejama o Bogu, umjesto ljubavne veze s pravim Bogom. Ali ne možete uistinu voljeti riječi, možete ih samo misliti. 20
U izvorniku je izraz infatuation, a autor u zagradi donosi značenje lat. korijena te riječi – lažna vatra; op. prev. 6 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Ne možete uistinu voljeti stvarnost umom koji sudi jer ćete je uvijek nastojati kontrolirati, popraviti ili razumjeti prije nego što joj se predate. A uglavnom nikad nije dovoljno popravljena da bi zavrijedila da joj darujete svoje zaštićeno „ja“. Stoga stojite na odgodi, pauzi, zauvijek. Vidimo taj strah od bliskosti kod ve ćine ljudi, ali posebice kod muškaraca koji imaju za štićeniju strukturu ega. Činjenica da neki oblik ljubavi mora prethoditi pravom znanju pomaže nam da cijenimo to što su proroci koristili intimne riječi iz područja tjelesnosti ili seksualne intimnosti kad su govorili o „poznava nju“ Boga (Hoš 2,21; 6,6 i Iv 10,14–20; 17,3). To je izvanredan uvid, ali takav koji proizlazi jedino iz unu tarnjeg shvaćanja, a ne iz knjiga. Mnogi su mistici, kao i Pjesma nad pjesmama, morali iskoristiti seksu alne predodžbe da bi mogli opisati odnos duše s Bo gom. Iz unutarnjeg iskustva znamo da je Božja ljubav nježan ples davanja i uzimanja, spašavanja i čuvanja. Vidimo ono što smo spremni vidjeti, što očeku jemo vidjeti ili čak što žudimo vidjeti. Postoji neka vrsta uzajamnog utjecaja između subjekta i objekta, kako nam objašnjava Heizenbergov princip21, do te mjere da znanstvenici iz područja medicine moraju koristiti placebo i „dvostruko slijepe testove“, jedna ko kod obrazovanih kao i neobrazovanih ispitanika, 21 Werner Heisenberg (Würzburg, 1901. – München, 1976.), jedan od najznačajnijih fizičara 20. stoljeća i utemeljitelja kvantne teorije, „principom neodređenosti” utvrdio je granice ek sperimentalnog istraživanja pojava koje se zbivaju u atomu i upozo rio na nemogućnost istovremenog točnog određivanja položaja i br zine subatomskih čestica (elektrona). Dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku 1932. godine (op. ur.).
Prvi
d i o | 6 5
kako bi osigurali vjerodostojnost rezultata svojih istraživanja. Tko bi pomislio da je učinak tako du bok? Oni koji ne očekuju da će oboljeti, ne obole, a oni koji očekuju, obole! Stoga nikada ne smijemo po četi s negativnim ili započinjati stavom koji je „ne“. Ako započnemo s „ne“, obično dobijemo neko „ne“ natrag. Ako započnemo s „da“, puno je vjerojatnije da ćemo dobiti „da“ natrag. To bi se moglo nazvati „početnom podukom o nenasilju“. Jednom kad smo naučili reći temeljno „da“, kasnija „ne“ mogu nam biti od pomoći, čak i nuž na: bez njih nemamo zaštićene granice ili identitet. Naš suvremeni svijet skovao je riječ „suovisnici“ za ljude koji ne znaju reći ne: nitko ih nikada nije učio kako i kada se zaštititi potrebnim „ne“, te da „ne“ može biti jednako sveto kao i „da“. Vrijednost riječi „ne“ usvojili smo zapravo kroz mnogobrojna učenja o „izbjegavanju grijeha“. Naučiti reći „ne“ samome sebi daje nam osjećaj granica i identiteta u prvoj po lovici života, ali previše ljudi ovo pretvori u cilj sam po sebi, da bi do druge polovice života postali vrlo skloni prosuđivanju. Takvi oblici religije završava ju opsjednutošću kodeksima čistoće (i ispravnosti), umjesto suosjećanjem, pravdom i čistim srcem. Nikad ne podcjenjuj apsolutnu važnost – i teš koću – započinjanja svakog susreta s prvotnim „da“. Nije li to ono što stalno vidimo kod velikih ljudi i kod onih koji mijenjaju stvari? Započeti svaki susret s „ne“ uglavnom znači biti nesvjestan ili neprisutan. U konačnici ostajemo toliko u obrani da ne možemo voljeti ili dobro vidjeti te toliko obrambeno nastrojeni da se ne možemo mijenjati. To je oblik sljepoće koji 6 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
često smatramo inteligencijom, razboritošću ili čak dobrom „prosudbom“. Osobe koje niječu često se „skri vaju iza guštare zakona“, kako je Robert Bolt rekao za neprijatelje sv. Thomasa Morea. Iz nekog nesretnog razloga žaljenje, odbacivanje ili strahovanje od nečega osnažuju naš osjećaj ega i daju nam dojam važnosti. Povlačimo se u svoje lažno „ja“ i odatle se, nažalost, postaje sve teže i teže ponovno izvući. TEMELJNI ZAOKRET PERCEPCIJE: JE LI ISTINITO?
U svim okolnostima, dakako, najvažnije je pita nje „Je li istinito?“, a ne „Dolazi li iz moje skupine?“, „Sviđa li mi se?“, „Ne sviđa?“, „Koristi li moj rječnik i moje definicije?“ itd. Čak ni „Je li 100% istinito?“. „Koga briga?“, rekao bi svetac. „Samo se ego brine“, rekli bi budisti. Ego nije zainteresiran ni za istinu ni za Boga, samo za kontrolu. Ako je i samo 10% istini to, svetac je zahvalan i sretan zbog toga dara. Sv. Toma Akvinski rekao je u 13. stoljeću: „Ako je istina, onda je od Duha Svetoga.“ U 13. stoljeću, kad su kršćani demonizirali muslimane čak i više nego što to čine danas, sv. Franjo govorio je nama fratrima da ako nađemo stranicu iz Kurana, trebamo je poljubiti i staviti na oltar. Njegova kršćanska istina nije bila utemeljena na strahu. Mogao je častiti Boga i svetost svugdje gdje bi na njih naišao, a ne samo u svom su stavu simbola.22 22
KATHLEEN WARREN, Daring to Cross The Threshold, Si sters of St. Francis, Rochester, SAD, 2003. Prvi
d i o | 67
Ako postoji samo jedan Bog na cijelome svijetu, onda je to taj jedan Bog koji prodire kroz sve epo he i kulture, a monoteisti bi trebali biti prvi koji će prepoznati da je istina jedna (Ef 4,4–6) i da je Bog „sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Pa ipak se obično prepuste strahu i čak se protive tim idejama, vjero jatno zbog toga što je religija u njihovim osobnim životima bila više plemenska nego preobražajna. Možda želimo pripadati nečem ekskluzivnom, na lik religioznom seoskom klubu, ali dotle je dakako naš Bog postao vrlo malen i stisnut na našu mjeru. Kako bi rekao Rumi: „Ima tisuću načina da se klek ne i poljubi zemlja.“ § Većina pisaca ranokršćanske ere naziva la je ovaj temeljni obrat promatranja, koji je odmaknut od prosudbe i odvojenog „ja“, kontemplacijom. § Budisti su ga zvali meditacijom, sjedenjem ili vježbom. § Pravoslavni hezihasti zvali su ga molitvom srca. § Islamski sufiji zvali su ga ekstazom. § Hasidski Židovi zvali su ga životom iz unutar nje božanske iskre. § Vedantski hinduisti (najraniji) zvali su ga nedualnim poznavanjem ili jednostavno disa njem. § Domorodačke religije nalazile su ga u zajed ništvu sa samom prirodom ili Velikim Duhom 6 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
kroz ples, ritual, seksualnost; Owen Barfield nazvao je to „izvornim sudjelovanjem“23. Prisutnost se može iskusiti na način sudjelova nja, izvan uma. Razum je po prirodi sklon suđenju, nadziranju, analiziranju umjesto promatranju, kuša nju i voljenju. Upravo zbog toga on ne može biti prisu tan u golome sada. Razum želi zadatak i voli procesu irati stvari. Ključ zaustavljanja ove igre jest, prilično jednostavno – mir, šutnja ili duboka tišina. To se uvi jek smatralo Božjim prvotnim jezikom, „a sve drugo samo lošim prijevodom“, kako mudro primjećuje otac Thomas Keating. Čak bih rekao da ćemo na praktičnoj razini tišinu i Boga iskusiti istodobno – pa čak i kao isto. Nakon toga ćemo htjeti ostati još tiši. Religija u posljednjih pet stotina godina, koja obiluje riječima, čini se da to ne razumije i da je sklona plašiti se svake tišine. Ona ne može slijediti Isusa i poći u pustinju 40 dana gdje se nema što reći, dokazati, misliti ili braniti. Iako svi koristimo frazu „duševni mir“24, takvo što u stvari ne postoji. Kad smo u svom umu, nikad nismo istinski u miru, a kad smo u miru, nikad nismo u svom umu. Nemojte ni toj izjavi vjerovati ni ne vjerovati, samo pošteno promatrajte sebe kad ste sami. Tada ćete znati, ali će to biti nova vrsta znanja.
23
OWEN BARFIELD, Saving The Appearances: A Study in Idolatry, Harcourt Brace, New York, SAD, 1957., str. 40. 24 Engl. peace of mind, doslovno „mir uma“, op. prev. Prvi
d i o | 69
OSMO POGLAVLJE
DA , A L I Da, um je potreban, ali ne može učiniti sve. Da, um je prijemčiv, ali razum nije naša jedina antena. Potrebna su nam i naša tijela, naše emocije, naša srca, naš nos, naše uši, naše oči, naš okus i naše duše. Da, um može postići velike stvari, ali pretjera nom kontrolom može također ograničiti ono što mo žemo znati. Da, um može misliti velike misli, ali također i loše i ograničene. Um može biti i dar i prokletstvo. Da, um može razlikovati lijevo od desnog, ali ne može opažati nevidljive stvari kao što su ljubav, vječ nost, strah, cjelovitost, misterij ili Božanstvo. Da, um može prepoznavati skladnost, logiku i poštenje, ali rijetko ih praktično koristi. Da, um i razum su nužni, ali moraju naučiti razli kovati ono što se nalazi izvan njihova dohvata – pred racionalno i transracionalno. Da, um je genijalan, ali što ga više promatramo, više vidimo da je i opsesivan i da se ponavlja. Da, um teži za istinom, ali može proizvesti i laži. Da, um nas može povezivati s drugima, ali nas može i razdvajati. 70 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Da, um je vrlo koristan, ali kad ne prepoznaje svoju konačnu točku gledišta, on je i beskoristan. Da, um može služiti svijetu, ali zapravo u velikoj mjeri služi sam sebi. Da, um može praviti potrebna razlikovanja, ali može i u mislima razdvajati ono što je nerazdvojivo u prirodi i stvarnosti. Da, um je potreban, ali trebamo i druge načine znanja ili nećemo znati dobro, potpuno i slobodno. Da, um je dobar u mišljenju, ali do te mjere da ve ćina ljudi, poput Descartesa, misli da oni jesu njihovo mišljenje. Da, um voli misliti, ali dok ne nauči slušati druge, tijelo, srce i sve osjete, on služi i da zaustavi sve što ne voli činiti ili što ne priznaje. Da, um je naš prijatelj, ali kad smo opsjednuti ili nasilni, može nam biti najopasniji neprijatelj. Da, um pozdravlja obrazovanje, ali on mora biti i neobrazovan da bi naučio koliko je od onoga što „zna“ čista uvjetovanost i predrasuda. Kao rezultat ovoga, velike religije svijeta pronašle su metode kategoriziranja – ali ne i eliminacije – pretjerane kontrole razmišljajućeg, racionalnog uma, kroz vježbe kao što su molitva, meditacija ili kontemplacija. To je „novi um“ koji je omogućio: 1. drugim dijelovima nas da uviđaju, 2. drugim stvarima da budu viđene, 3. racionalnom umu da se reintegrira, ali sada kao poslužitelj a ne gospodar. Prvi
d i o | 71
Riskiram kritiku koja može glasiti: „Ne može biti tako jednostavno.“ Ali uistinu jest, gotovo tako jednostavno – pa ipak, iz nekog razloga, vrlo teško provedivo.
72 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
DEVETO POGLAVLJE
N E MN O G O, N E GO J E DN O Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Lk 10,41
Ove poznate riječi upućuje Isus svojoj dragoj prijateljici Marti. On gostuje u kući Marije, Marte i Lazara. Marta čini ono što je razumno i gostoljubi vo, ono što se očekuje od ženskog roda – užurbana je, popravlja, priprema i, kao što tekst izvrsno izražava, zauzeta je posluživanjem. Kod Marte je sve bilo dobro i ispravno, ali jedno joj je nedostajalo. Nije bila prisutna. Najvjerojatnije je bila ispunjena osjećajima odbačenosti, možda kom pleksom žrtve ili potrebom da je netko treba, ukratko – nije bila kod sebe. To je vrsta dobrote koja ne donosi ono bolje! Ako nije bila prisutna u sebi, nije mogla biti prisutna ni sa svojim gostima na iscjeljujući na čin, a duhovno govoreći, nije mogla biti prisutna ni s Bogom. Prisutnost je prisutnost je prisutnost. Kakva vam je prisutnost, takvo vam je i sve drugo. Isus je Martu izazvao na svakodnevnoj, običnoj, ljudskoj ra zini, kako bi se taj isti obrazac odrazio na božanskoj razini. Za nju je to uistinu bilo ono „jedno potrebno“. Prvi
d i o | 73
Toliko se toga u religiji bavi poučavanjem ljudi ovim ili onim, gomilanjem činjenica i zapovijedi, da bi se nekako doseglo spasenje. Ali veliki učitelji znaju da je potrebna samo jedna velika promjena: kako živimo sadašnji trenutak. Tek će tada sve doći na svoje mjesto. To je istina! To je toliko važno da je Isus htio izazvati i uznemiriti svoju domaćicu i iskoristiti trenutak po godan za pouku – u samom tom trenutku. Isus pohvaljuje Mariju upravo na ovaj način: kako živi sadašnji trenutak. Ona zna kako biti prisutna s njim i, po svoj prilici, sa samom sobom. Razumije ono jedno, što omogućuje svemu drugom da se dogodi na dubljoj i iscjeljujućoj razini. Što je istinito za Mariju i Martu, istinito je i za nas. „Samo je jedno potrebno“, kaže Isus. Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisut nost. To je toliko jednostavno, a tako teško naučavati. Ljudima koji to nikada nisu iskusili, može se činiti kao jeftina tvrdnja. Potičem Martu u svima nama: molim vas da ne napravite istu pogrešku. BITI ZBAČEN S KONJA: 25 IZNENADNO OBRAĆENJE
Znanje je skupljanje podataka. Sastoji se od zna nja o „deset tisuća stvari“, kako to budisti pjesnički nazivaju. To uključuje „posjedovanje pravih podata ka“, što je korisno, ali svi podaci svijeta ne izrastaju 25 Engl. conversion može se prevesti kao preobrazba, preobra-
ženje, pretvaranje, preinaka, promjena ili (pre)obraćenje. Na ovom se mjestu prevodi kao obraćenje, jer se koristi u kontekstu obraćenja sv. Pavla. 74 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
sami od sebe u mudrost.26 U stvari, kao što je pri mijetio franjevački duhovni učitelj sv. Bonaventu ra, „mudrost je zbunjujuća za ohole, a često očita za ponizne“27. Mudrost nije u skupljanju više činjenica i podata ka, kao da će svi oni na koncu srasti u istinu. Mudrost je upravo drugačiji način gledanja i poznavanja tih deset tisuća stvari. Predlažem da je mudrost upravo sloboda da budemo prisutni. Mudri ljudi uvijek znaju kako biti prisutni, ali to je i puno više. Prisutnost jest mudrost! Ljudi koji su potpuno prisutni, znaju kako vidjeti cje lovito, ispravno i istinski. Prisutnost je ono „jedno potrebno“, ali je, na mnoge načine, najteža od svega. Ona je praktičan svakodnevni zadatak svake zrele re ligije i svake duhovne discipline. Stoga pokušaj držati otvoreno srce i um bez otpora i podjele i potrudi se da tvoje tijelo ne bude na nekom drugom mjestu! Ako promatraš mudre ljude, uvidjet ćeš da izgube interes za skupljanje sve više i više podataka, knjiga i novosti. To može zakrčiti već očišćeno polje, otvoren pogled i čistu prisutnost u trenutku. Kad se vratim iz svoje korizmene pustinjske ćelije, tri do četiri mjeseca U mističnoj pak literaturi conversion ima suženije značenje: koristi se u smislu naglog preokreta u doživljavanju, viđenju stvar nosti – kao kad se probudimo iz sna i opet vidimo stvari, ali sada onakve kakve one uistinu jesu. Kad se pak govori o procesu mističnoga putovanja, odnosno o ostvarenju njegova cilja – sjedinjenja s Bogom, primjereniji su poj movi preobrazbe i preobraženja, koji podrazumijevaju oba suptilna podznačenja: put preobrazbe/preobraženja i cjelovita preobrazba/preobraženje. (op. ur.) 26 Vidi nacrt u Dodatku 1. 27 BONAVENTURA, Opera Omnia, V, 38b. Prvi
d i o | 75
ne zanima me čitanje, a zatim polako opet upadnem u to. Mi već znamo mnogo više nego što su i Isus i Buddha ikada znali, ali je velika razlika u tome što su oni znali ono što su znali na drugačijoj razini i na drugačiji način. Dok će isti snažan tekst iz Pisma osobu koja ljubi dovesti do još veće ljubavi, netko će je sebičan i u strahu izokrenuti i zlorabiti. Zasigurno to Isus misli kad govori da će se ono me tko ima nadodati, a onome tko nema oduzeti i ono malo što ima (Mt 13,12). Kad je tvoja prisutnost do bra, sve ti služi za rast, čak i ono problematično. Ako je tvoja prisutnost loša, nećeš prepoznati čak ni Istinsku Prisutnost koja ti se pokazuje svakoga dana. Prisut nost će biti ovdje – uvijek je – ali ti nećeš biti u njoj. Dokaz o tome može se vidjeti čak i u Isusovu osobnom životu. Većini je njegovih sunarodnjaka, a to su većinom bili religiozno opredijeljeni ljudi ili, kako bismo ih danas nazvali, „praktični vjernici“, ne dostajala ta Istinska Prisutnost, koja je bila upravo među njima. Oni su tražili religiju, a on je bio samo ljudsko biće. Oni su gomilali blaga za drugi život, a on je samo živio i govorio o onome što je bilo pred njim – o pticama, ljiljanima, najamnicima i patnji. Vječnost se stalno odvija, a duhovni učitelji dali su nam način da zaronimo u tu struju sada, i stoga zauvijek. Njiho va pretpostavka ostaje ista: ako to imaš sada, imat ćeš i tada. Oni vide savršen slijed između vremena i vječnosti. Stoga se ne boje ni smrti ni osude. Ako me Bog sada tako bezuvjetno ljubi, zašto bi kasnije pro mijenio politiku ljubavi? Često me zbunjivalo uobičajeno mišljenje da je obraćenje jednokratan događaj. Ono ne odgovara mo 76 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
jem promatranju sebe i drugih. Pa ipak, takvo je obra ćenje opisano u tolikim prispodobama iz svih religija svijeta. Konačno mi je postalo jasnije što su prispodo be pokušavale reći: kad se promijeni tvoj „program“, uistinu ćeš govoriti o svom obraćenju kao o trenut nom događaju, nečemu što se dogodi odjednom. Ako pogledamo izvješća ljudi o velikim trenucima proboja, vidjet ćemo da se obično ne odnose na ono što se vidi koliko na ono kako se vidi. Takav preobražen pogled uistinu je kao ponovno se roditi: „Bijah slijep, a sada vidim.“ Premda opis obraćenja svetog Pavla u Novom zavjetu ne spominje konja, često o njegovu obraćenju govorimo kao o „zbačenosti s konja na putu za Da mask“. Tako izgleda istinsko obraćenje. Jeste li spremni biti zbačeni sa svoga konja? POSTUPNA PREOBRAZBA
Istinska i potpuna preobrazba (glava, srce i tije lo28) ne događa se stvarno sve dok se novi program ne upiše u hardver i dok on ne postane nečija trajna i „prirodna“ crta osobnosti, a ne samo jednokratna emocija. To je proces koji zahvaća većinu života i za pravo je on naš istinski životni i kontemplativni zada tak. Ta razlika djelomično objašnjava vrlo rasprostra njeno razočaranje u ljude današnjice koji tvrde da su se obratili. Mnogi, čini se, dožive neku vrst pravoga 28 Engl. gut: utroba. Iako je autor koristio taj pojam da bi označio donji energetski centar koji je u duhovnim tradicijama Isto ka nositelj tjelesnost i grublje energije, u ovom ga je slučaju bolje prevesti riječju „tijelo“ u skladu s učenjem kršćanske kontemplativ ne tradicije (op. ur.).
Prvi
d i o | 7 7
duhovnoga prodora, ali nikad ne dospiju do njegovih posljedica na intelektualnoj i etičkoj razini te u nači nu života, za čije su prepoznavanje i integraciju često potrebne godine. (U 11. poglavlju govorit ćemo više o tome.) Znanstvenici i duhovni tražitelji sve su više suglasni oko toga da se preobraženje ili prosvjetljenje kreće korak po korak iz gotovo potpuno dualnoga miš ljenja prema nedualnom na najvišim razinama.29 To se slaže s mojim iskustvom, istraživanjem i promatra njem. Taj viši način viđenja i bivanja prisutnim nazi vamo – kontemplacijom. Kad bi se taj drevni dar mogao rasvijetliti i obnoviti za zapadne kršćane, muslimane i Židove, religija bi iskusila veličanstven skok prema naprijed. Mogli bismo početi biti prisutni jedni drugima. Mogli bismo živjeti u golome sada, umjesto da se skrivamo u prošlosti ili da se brinemo za budućnost dok mentalno vježbamo odbacivanje i bavimo se do kazivanjem zašto smo u pravu, a netko drugi u krivu. U ovoj knjizi govorim o „jednoj stvari“, ne zato da vam donosim svoje zaključke, nego da vas pozo vem da isprobate novi par naočala i držite leće čisti ma. Tada ćete sami doći do nekih izvrsnih zaključaka. Uistinu tako vjerujem. Samo učite kako gledati i na učit ćete što je to što trebate vidjeti. Kad sam prije više desetljeća započeo svoj doktorat iz filozofije, po čeli smo s dosadnim i apstraktnim predmetom koji se zvao epistemologija. On nam nije govorio što trebamo 29
Vidi, uz ostalo, sheme spiralne dinamike iz istraživanja Clare Gravesa, integralnu duhovnost Kena Wilbera ili „odaje dvor ca“ sv. Terezije Avilske, a da i ne govorimo o svim religijama Istoka i Bliskoga istoka koje je Isus također predstavljao. 78 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
znati, dakle metafiziku, nego kako znamo ono što mi slimo da znamo. Nisam osobito cijenio koliko su moji učitelji fratri bili mudri! Previše klerika studira religi ju i Pismo prije nego što kritički pogleda u svoju leću i svoj postupak. Gledaju, a da ne ispituju svoj način gledanja. Dobra religija međutim uvijek podrazumi jeva ispravno gledanje: „Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svjetlo“ (Mt 6,22). Kako vidiš jest ono što vidiš. A ispravno vidjeti znači biti potpuno prisu tan – bez straha, bez predrasuda i bez prosuđivanja. To je toliko težak zadatak za ego, za emocije i za tijelo da mislim kako bi većina nas radije odlazila na crkve ne službe. Napomenut ćemo u zadnjem poglavlju kako se to razlikuje od onoga što Oprah Winfrey i drugi zovu „zakonom privlačnosti“ i „tajnom“, iako je zapravo ova mudrost i čuvana kao velika tajna, premda ju je Isus, možda Mojsije, a sigurno i Buddha, naučavao. Pogledat ćemo što se to izgubilo, kako se izgubilo i kako ipak možemo vratiti tu pravu tajnu. Ni Mojsije nikada ne bi mogao vidjeti gorući grm kao božanski i ne bi mogao ustrajati, toliko toga ne znajući, da se nije uzdigao na višu razinu promatranja. KAKO MARTA POSTAJE MARIJA: SAMO-VOLJNOST I DRAGO-VOLJNOST
Postoji samo jedna kvaka, ali velika. Ne možemo samo tako isprobati taj par naočala kao da smo kod optičara. Sve tradicije mudrosti, bez iznimke, čvrsto bi stajale kod toga da se ova mudrost dobiva na dar, a ne da se uzima, da se na nju čeka, a ne zahtijeva, da Prvi
d i o | 79
ima mnogo više zajedničkog s dugoročnom dragovolj nošću, nego s običnom samovoljom.30 To je ovladanost o kojoj smo ranije govorili. Za tu dragovoljnost plaća se cijena, koja redovito zahtijeva prolazak kroz poneke vatrene obruče, koje bi većina od nas radije izbjegla. Malo je učitelja tam noga puta, putovanja kroz zemlju sjena, stvarnoga križnog puta. A većina organiziranih religija Zapada naglašava moć volje (herojskih vrlina koje utvrđuju ego) radije nego dragovoljnost, koja rijetko utvrđuje ego. Stoga nas većina idealizira samovolju. Nedavno sam pročitao da se 80% američkih vojnika rastaje kad im se rodi autistično ili ozbiljno hendikepirano dije te. Obučeni smo da budemo snažni protiv snage, ali obično smo slabi i uplašeni kada trebamo izaći nakraj sa „slabosti“. Potreba za dragovoljnošću neprihvatljiva je go tovo svim zapadnjacima, posebice jakima i obrazova nima, koji misle da se duhovne stvari mogu postići intelektom i snagom volje. Zapravo, zahtijeva se ozbi ljan odmak od onoga što mislimo da je naš intelekt, a to se ne može postići pojačanim trudom. Ovo je teška lekcija za većinu ljudi i vjerojatno ju je zbog toga Isus opisao kao „uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,14). Sva se istinska duhovnost na neki način tiče otpuštanja. Vjerujte mi, to je ključno. Kao što ćete poslije vidjeti, postoje dva puta koja ruše naše dualističko 30
GERALD MAY, Will and Spirit, Harper Collins Publishers, San Francisco, 1982., str. 1. Također i apsolutno sve ostalo od Ge ralda Maya izvanredno je i bezvremeno. Gerald je bio drag osobni prijatelj i istinski svet čovjek. 8 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
mišljenje i našu nesposobnost otpuštanja: put velike ljubavi i put velike patnje. Ni jedan od njih ne može mo ostvariti odlukom, istinski razumjeti ili programi rati uz pomoć bilo kakve metode. Ne postoje poseb ne tehnike ili potpuno sigurna formula za ljubav ili patnju. One su same svoji učitelji, i to najbolji učitelji u svoje vrijeme i svaki put na svoj jedinstven način. Međutim, ako ste poput mene, radije biste imali nauk u glavi nego ono što zovem „autoritet onih koji su patili“ i koji su izronili iz kitove utrobe, preobraženi. Ovdje smo u rukama sudbine, Boga, providnosti i milosti. Paradoks je u tome što nam je mudrost i pot puna prisutnost uvijek darovana, ali mi spoznajemo dar tek pošto smo prošli kroz kitovu utrobu. Isus je re kao (Lk 11,29) da je taj „znak Jonin“ jedini znak koji bi ikada dao. S obzirom na sve znakove koje religiozni ljudi traže, ovo je iznimno značajna tvrdnja! Postoji izreka koja kaže da nitko ne ulovi divljeg magarca trčanjem, pa ipak ga ulove samo oni koji trče. Možda bismo mogli reći: nitko ne dolazi k Bogu samo zato što ljubi ili pati, a ipak se čini da samo oni koji su ljubili ili patili dolaze k Bogu na dublji način. Marta nikad ne bi stigla onamo tako što bi bila više Marta, pa ipak su njezina trka i odsutnost te nespretni, uzaludni pokušaji ljubavi počeci njezina konačnog preobražaja u Mariju. Tako je i s nama.
Prvi
d i o | 81
DRUGIDIO
Drugi
d i o | 8 3
DESETO POGLAVLJE
A I S U S? Reci svu istinu, ali reci je zasjenjenu ... Presjajno za naše nemoćno Udivljenje Istine divno iznenađenje! Istina postupno mora blještati ili će svatko oslijepiti. Emily Dickinson
Isusove prispodobe spadaju među najomiljenije riječi današnjega svijeta. Kako je onda moguće da su ljudi izgubili smisao za njegovu nedualnu poruku? U svom razmatranju o „izgubljenoj tradiciji“ osvrnut ćemo se kasnije na dio tog problema. Zbog posve praktičnih razloga, dualni um nije sposoban prihva titi pravovjeran nauk Nicejskoga sabora o tome da je Isus istodobno potpuno čovjek i potpuno Bog. To je za naše računalo nepojmljivo! Naš dualistički um mora odvajati i dijeliti pa iz toga slijedi razumijevanje Isu sa samo kao božanskog, a čovjeka samo kao ljudskog bića, usprkos svim biblijskim i mističkim tvrdnjama koje govore suprotno. Cijeli smisao utjelovljenja Boga u Kristu bio je u tome da se nadvlada ta podjela. Po sljedice za kršćanstvo, kao i za pojedinačne kršćane, uistinu su poražavajuće. Drugi
d i o | 8 5
I dok bi se dale napisati cijele knjige o Isusu kao prvom nedualnom misliocu Zapada (izvrstan je pri mjer nedavno izašla knjiga Isus mudrac Cynthie Bour geault), želio bih vam ovdje dati uzorak opsežnih do kaza Isusova kontemplativnog učenja. Kao što ćemo vidjeti, neke od njegovih najprovokativnijih izreka imaju daleko više smisla kad ih čitamo nedualno, a često su potpuno nerazumljive ako ih čitamo na bilo koji drugi način. *** Izraz veličanstvenoga JA JESAM u Isusu, koji je činio srž kršćanske objave, postao je toliko uzbud ljiv novom dobu da se zaboravilo na stalnu potrebu usklađivanja njegova novootkrivenoga božanstva i njegove čak još snažnije proglašene ljudskosti. Pod sjećam vas da je Isusov jedini oblik pozivanja na sa moga sebe – osamdeset i sedam puta unutar četiriju evanđelja – zapravo bio ben' adam, sin ljudski.31 U he brejskim tekstovima Biblije ovo se nije pisalo velikim početnim slovom i stoga je takozvano službeno ime „Sin Čovječji“ izvučeno iz jednog nejasnog odlomka Knjige Danijelove, po mojem uvjerenju, nezajamčeno i neutemeljeno. Isus međutim naglašava: ja sam po put vas, smrtnik, čovjek, kao svatko drugi! Na takav je način Ezekijel koristio istu rečenicu devedeset i tri puta. Zašto bismo je onda iz Isusovih usta trebali či tati drugačije?
31
WALTER WINK, The Human Being: Jesus and the Enigma of the Son of the Man, Fortress, Minneapolis, SAD, 2002., str. 22–23. 8 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Zbog svoje zaokupljenosti Njegovim božanstvom nismo bili u stanju čuti o Njegovoj ljudskosti, smje lo izjavljenoj i jasno naglašenoj. Zapravo gotovo či tav kršćanski vijek snosi krivicu zbog hereze koju je formalno osudio. Često mislimo o Isusu kao nekome tko ima samo božansku prirodu, čime promašujemo i zaobilazimo suštinu njegova poslanja. Nismo spo sobni uskladiti ljudskost i božanstvo u Isusu, a odatle vjerojatno proizlazi i razlog zbog kojega ih ne može mo spojiti u samima sebi. Za taj zadatak nismo imali odgovarajući softver. Teizam vjeruje da postoji Bog. Kršćanstvo vjeruje da Bog i čovječanstvo mogu postojati na istome mjestu! To su dvije posve različite izjave o naravi svemira. Po mom iskustvu, većina kršćana dobri su teisti, koji svoga Boga sasvim slučajno zovu Isus. Kod dualističkog uma radi se uvijek o jednom ili drugom – ne može biti oboje. Ishod je da mi još uvijek o sebi mislimo samo kao o ljudskim bićima koja očaj nički pokušavaju postati „duhovnima“, dok nam kr šćanska objava govori upravo to da već jesmo duhovni („u Bogu“), a naš težak ali prijeko potreban zadatak sastoji se u tome da naučimo kako postati čovječni ma. Isus je došao za nas uobličiti potpuno utjelovlje nje (1 Kor 15,47–49) te nam je zapravo poručio da bo žanstvo izgleda upravo poput Njega, dok se istodobno svakome činio najobičnije ljudskim! U svojoj smo ljudskosti još uvijek toliko ranje ni, toliko potrebiti, toliko nevoljeni, toliko ispunjeni mržnjom prema sebi i toliko u potrebi za prosvjetlje njem. Čini se da smo stoljećima množili ljude koji su pokušavali biti duhovni i religiozni, pa ipak, po onom Drugi
d i o | 87
što je zabilježila povijest, naša je temeljna ljudskost uistinu vrijedna žaljenja. Sam je Isus, čini se, upozoravao svoje sunarod njake na poniznost i strpljenje pred tom profinjenom tajnom o tome tko je On: „A vi ne znate ni odakle dolazim ni kamo idem.“ (Iv 8,14), „...nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (Mt 11,27). Čini se da je znao kako je potrebno još mnogo vremena da bi se tajna o bo žanskoj i ljudskoj naravi upila, razumjela, prihvatila i pomirila. „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv“, govori on Petru (Mt 16,17). To je krajnji paradoks s kojim se uvijek iznova bori svaki kršćanin i svako ljudsko biće, u sebi, svakodnevno. Ne umijemo obuhvatiti tu tajnu u Isusu, usprkos stalnom uvjeravanju da „od dvojice sazda jednog no vog čovjeka“ (Ef 2,15), arhetipsku osobu koja u sebi pomiruje i sažima sve (Kol 1,15–20). Žalosna je po sljedica da mi ne umijemo vidjeti, cijeniti i pomiriti tajnu u sebi samima i jedni u drugima. Mogli bismo reći da ne umijemo pustiti Isusa da nas „spasi“. Samo treće oko omogućuje nam reći „da“ beskrajnoj tajni Isusa i beskrajnoj tajni koja smo mi sami sebi. One su u konačnici jedna te ista tajna. ISUSOVA MOLITVA
Nema sumnje da je Isusov osebujan stil naučava nja preko priča, prispodobi i zagonetki proizašao iz njegove molitvene prakse. Jasno je da je djelovao pre ma svijesti drugačijoj od one koju su imale mase, kao i od one koju su imali religiozni vođe koji su mu se 8 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
uvelike suprotstavljali. Većina ga je, čini se, krivo ra zumjela ili ga je čak odbacivala, usprkos zapanjujućim izlječenjima i čudima. Pa ipak se nije dao obeshrabriti te je svoju prispodobu samo završio riječima: „A blago vašim očima što vide i ušima što slušaju“ (Mt 13,16). Gotovo kao da je prepoznao da bi kontemplativno/ nedualno viđenje bilo iznimka, a ne pravilo. Kako je postigao takvu slobodu i autoritet? (Pokušajmo odgo voriti tako da ne skačemo prebrzo u odgovor – „zato što je bio Bog!“.) 1. Sam je Isus, čini se, volio molitvu mira nešto više od skupne, liturgijske ili usmene molitve koje se samo nekoliko puta spominju u evanđeljima. A često nailazimo na obavijesti poput: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ (Mk 1,35; 1,12–13; Mt 14,23). Luka opisuje kako se gotovo prije svih značajnih do gađaja povlači u osamu da bi molio. Ovdje se ubraja i 40 dana samoće u pustinji, što znači da je vjerojatno propustio obiteljski utemeljeno održavanje šabata, kao i javne službe u hramu. I, dakako, tu je i njego va konačna molitva kad je bio sam u Getsemanskom vrtu. 2. Njegovo naučavanje o molitvi vrlo je poučno i izravno: a) Upozorava svoje sljedbenike na stvarne opa snosti od javne molitve: „Tako i (vi) kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima“ (Mt 6,5). Čini se da nismo poslušali taj savjet i insistirali na osobnom molitvenom
Drugi
d i o | 8 9
putu kako bismo se osigurali od opasnosti utjecaja ega u skupnim molitvama. b) „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, za tvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti“ (Mt 6,6). I ovdje je to prilično jasno i određeno, ali i prisno i primamljivo, po sebice zbog toga što većina ljudi njegova doba u svojim domovima nema svoju sobu. c) „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih“ (Mt 6,7). Ovo je također vrlo izravno, a posve zanemareno u religioznim tradicijama – katoličkoj, pravoslavnoj, protestantskoj – koje često više vole javne službe Božje i mnoštvo riječi. (Nama klericima to daje osjećaj da smo korisni.) 3. U svom predstavljanju jedine usmene mo litve koju je Isus ikada naučavao, Očenaša (molitve Gospodnje), Luka nudi najrječitiji uvod. Spominje da je Isus jednom „na nekome mjestu molio“ kada ga je jedan od apostola prekinuo i zatražio: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je Ivan naučio svoje učenike“ (11,1–2). Skupine su se često raspoznavale po tome što bi imale svoju službenu zajedničku molitvu – ne što poput „molitve mira“ („Serenity Prayer“), koju danas koriste Anonimni alkoholičari. Ona predstavlja nas i našu duhovnost drugima i nama samima. Činje nica da su morali zamoliti za to daje naslutiti da im Isus nije predao usmenu molitvu prije toga! Možda je to čak bio i ustupak. Kad ističemo javne, usmene, zajedničke molitve ne oblike, uz zajedničke obrede, a ne pružamo ljudima 9 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
nikakvo iskustvo osobne unutarnje živosti („Duh koji boravi u nama“), skloni smo religiju držati na razini društvenog ugovora: često to nazivamo kulturnim kr šćanstvom ili građanskom religijom. Možda to lakše možemo vidjeti u islamu nego u kršćanstvu. Zasigur no su zbog toga proroci tako često kritizirali svećen stvo, žrtve i svetište (Jr 7,1–11; Iz 1,11–17; Am 5,24; Hoš 6,6; tekstovi koje je i Isus često citirao). Zajedničke i javne molitve drže skupine i religi je na okupu, ali one nužno ne preobražavaju ljude na nekoj dubljoj razini. Štoviše, sigurnost skupine i soli darnost često postaju zamjena za bilo kakvo stvarno osobno putovanje. Pojasnimo još bolje. Ne kažem da ne treba biti javnih molitava, ali doista moramo vodi ti računa o Isusovu jasnom upozorenju kad je riječ o tome. U svojoj Crkvi, nažalost, susreo sam mnoge sve ćenike koji su proveli većinu svojih života vršeći službu Božju i predvodeći mise, a pokazali su vrlo malo svje dočanstava o unutarnjem životu ili dubini. Ovo možda nije toliko osobni promašaj koliko „grijeh strukture“. Svi živimo u zajedničkoj domeni koja uvelike određu je našu energiju, dubinu i raspon onoga što možemo čuti ili čak zamisliti. Kao što je René Girard tako do bro rekao, mi smo u svojoj srži bića oponašanja. Naša svetost uvijek je ponajprije svetost skupine, naš grijeh uvijek je društveni grijeh, prije nego naš osobni. Molitva koja se obavlja uglavnom u javnosti po prima oblik davanja objava Bogu ili skupini ili vlasti toj slici o sebi. Isus izričito kaže da je to nepotrebno: „Ta zna vaš Otac što vam treba prije negoli ga zaište te“ (Mt 6,9). Zajednička molitva izlaže se riziku da postane uzdizanje nečije društvene slike ili nečije sli Drugi
d i o | 91
ke o sebi, a to je upravo ono što Isus ističe i na što upozorava u priči o cariniku i farizeju (Lk 18,9–14). Sjetite se, farizej u javnosti govori sve što treba, pa i privatno čini sve što treba, ali Isus kaže: „Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj!“. Onaj se drugi samo udara u prsa u zadnjim redovima sinago ge ne spominjući nikakvo besprijekorno ponašanje, ali „siđe opravdan kući svojoj“. Doista iznenađujuće, kad uzmemo u obzir što se danas naglašava u našim religioznim učenjima! Sva ova Isusova naučavanja kao da poručuju da vjerojatno trebamo „molitvu bez riječi“, molitvu šutnje ili kontemplativnu molitvu prema kojoj bi se trebala uskladiti i kojoj bi se trebala podložiti svaka usmena molitva. Čini se da mnogi kršćani imaju malo iskustva u molitvi šutnje i zapravo su skloni bojati je se, pa čak i osuđivati je. Nitko ih nije naučio što da čine sa svojim previše aktivnim umovima – stoga se plaše tišine. Bez unutarnjega života naša će vanjska molitva ubrzo postati površna, usredotočena na ego, pa čak kontraproduktivna na duhovnom putu. Stoga je Isus iznova naglašavao unutarnji aspekt i jasnoću namjere u svakoj od triju duhovnih disciplina – milo stinji, molitvi i postu (Mt 6). Zapadnjačka kultura naginje izvanjskome. To je kultura „postignuća“. Molitva je prelako postala po kušaj da promijenimo Boga i uzdignemo sebe, umje sto da bude kako je i zamišljena – unutarnja praksa s nakanom da se promijeni onaj koji moli. To je upravo i prirodan tijek stvari ako umijemo u miru stajati pred tom tajanstvenom i potpuno sigurnom Prisutnošću dopuštajući božanskom pogledu da nas prožme i is 9 2 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
cijeli naše nesvjesno; to je mjesto iz kojeg dolazi 95% naših motivacija i reakcija. Jedino što uistinu možemo učiniti jest uzvratiti pogled. A zatim slijedi ono što tako savršeno opisuje Meister Eckhart: „Oko kojim uzvra ćamo pogled Bogu bit će ono isto oko koje je prvo gle dalo nas“. Mi samo zatvaramo krug! NI OVDJE, NI ONDJE
Konačna stvarnost ne može se vidjeti nikakvim dualističkim djelovanjem uma kojim eliminiramo sve tajanstveno, zbunjujuće, zastrašujuće, nepoznato ili sve ono što se nalazi izvan područja naše udobno sti. Dualističko mišljenje nije gola prisutnost spram Prisutnosti, već upravo veoma kontrolirano i ograni čeno viđenje. Pomoću takvoga softvera ne možemo se približiti nečemu kao što je beskonačnost, Bog, milost, milosrđe ili ljubav – onom nužno potrebnom i važnom! Zar se ne biste složili sa mnom i kazali: „Ne bih cijenio Boga kojega bih mogao shvatiti.“? Sv. Augustin rekao je to isto u 5. stoljeću: „Ako ga razu mijete, onda to nije Bog“ (si comprehenderis, non est Deus). Takvo poštivanje i pripuštanje misterija dosljed no je i sâm Isus prakticirao. Među njegovim izrekama ima tako puno zagonetnih i zbunjujućih da sam uvje ren kako je to razlog zbog kojega je većina katolika prestala čitati Bibliju. Kad bi Isus bio ponajprije za okupljen savršenom jasnoćom sa svoje i očitim razu mijevanjem s naše strane, ni u kojem slučaju ne bi bio dobar komunikator, čak ni u doba kad je živio. Pro testanti su ustrajali na čitanju i proučavanju Pisma, Drugi
d i o | 9 3
hvala Bogu, ali su bili toliko sigurni da imaju jedno i samo jedno tumačenje, da su zanemarili mnogo dru gih. Čak i nakon što je Isus tako često (sedam puta samo u Mt 13) naučavao da je Konačna stvarnost (koju zove Kraljevstvom) uvijek kao nešto – poredba ili metafora koja poziva na daljnje iskustvo i putovanje, a ne ideja čije se definicije mogu provjeriti kao točne ili netočne na studentskom ispitu. Isus se u komunikaciji ponajčešće služi prispodo bama, pričama, aforizmima i često teško shvatljivim zagonetkama (kao što je ona „mnogo je zvanih, malo izabranih“). Sustavnim misliocima takav govor nije ugodan za uši. Da sam na fakultetu uručivao svoje pismene radove koji bi bili tako otvoreni za nespora zume, kriva tumačenja, pa čak i herezu kakvu nalazi mo kod većine Isusovih učenja, nikada ne bih položio ni jedan ispit iz teologije. Čini se da Isus nije bio za brinut zbog točnih riječi jer bi inače naučio govoriti grčki umjesto filozofski nepreciznog i posve drugači jeg aramejskog jezika!32 Za naše potrebe želio bih ovdje izdvojiti jedno učenje iz Lukina evanđelja za koje mislim da je važ no – a za koje bi neki rekli da zvuči gotovo kao izreka kakva učitelja zena. Isus se obraća farizejima i uče nicima istodobno, što znači onima unutra i onima izvana. Kao odgovor na njihovo pitanje „Kada će doći Kraljevstvo?“ On kaže da se za nj neće moći reći „'Evo 32
THORLEIF BOMAN, Hebrew Thought Compared to Greek, Norton, New York, SAD, 1960. To je vrlo učena knjiga koja nas može ostaviti malo poniznijima s obzirom na našu sigurnost u tumačenju onoga što je Isus želio reći. 9 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ga ovdje!' ili 'Eno ga ondje!'“, čime nas odvlači od na vezanosti na vrijeme. Jer Konačna je stvarnost „među vama!“33 (Lk 17,21). Ako pustite ljude da se suviše usredotoče na posebna vremena, gozbe, službe i blag dane, oni zaborave da se Bog uvijek događa ovdje i sada. Prestaju živjeti u golome sada (čistoj prisutnosti) i čekaju Božić ili Uskrs, nedjeljno jutro ili neki udalje ni dan prosvjetljenja (Kol 2,16-19). Isus potom isto ovo izriče i za pitanje o mjestu. Kada su ga upitali gdje da traže dan dolaska34, On kaže: „Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se!“35 (Lk 17,23). Jednom kad postanemo previše zaokupljeni mjestom, crkve nom službom, sakramentom ili bilo kojom drugom vrstom događaja, možemo olako zaključiti da toga na drugom mjestu nema – ili, još gore, da nam nije svugdje i u svako doba dostupno. Relativiziranjem vremena i prostora Isus postu pa slično kao što Eckhart Tolle danas za mnoge čini svojim učenjem o „moći sadašnjeg trenutka“. Upućuje nas da gledamo u Apsolutno na drugačiji način, ne samo kao na „određene ideje“. Svaki dobar duhovni učitelj mora nadići vrijeme i prostor jer u protivnom neće moći pružiti osjećaj vječnoga i odista Stvarnoga. Zapravo bih rekao da je to temeljno. Loše duhovno učenje uvijek govori „samo“ ovdje i „samo“ ondje, pri
prev.
33
U engl. prijevodu Biblije izraz je within you, u vama; op.
34
Sina Čovječjega, op. prev. U engl. prijevodu Biblije stoji: don't look here and don't look there, ne tražite ni ovdje ni ondje; op. prev. 35
Drugi
d i o | 9 5
mjerice: „Samo u mojoj crkvi“. Dobar duhovni nauk, pak, govori „svugdje“ i „uvijek“.36 Isus zaključuje ovaj dijalog najsnažnijom reče nicom: „Doći će dani kada ćete zaželjeti vidjeti (i je dan dan) Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti“ (Lk 17,22). To je osuda svake religije koja je ulovljena u ovdje ili ondje, sada ili tada. Pa čak i gore: u svo joj smo duhovnoj sljepoći često primjenjivali kritiku duhovne sljepoće na druge ljude – primjerice, „one nepopravljive Židove“ ili „one katolike“ – gubeći tako bit stvari, a to je poruka preobrazbe koja se odnosi na nas. U oba poglavlja Isus točno ponavlja sanskrt sko neti, neti drevnoga hinduizma. Stari su mudraci govorili „ni ovo, ni ono“37 kako bi zaštitili krajnju neizrecivost i nemogućnost potpune spoznatljivosti Svetoga. Isus ponizuje veći dio navade organizirane reli gije da kontrolira odnos Boga i čovjeka jer zapravo govori da je Bog istodobno sad i uvijek, ovdje i ondje, te iznad svakog pokušaja da ga se kontrolira, da ga se kupi ili proda u bilo kojem hramu. On štiti posve mašnju slobodu Boga da bude gdje želi, kada želi i s kime želi. Dobra teologija uvijek štiti Božju potpunu slobodu i ne traži od njega da slijedi naša pravila. Isus to u Ivanovu evanđelju nekoliko puta otvoreno čini: „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš oda kle dolazi i kamo ide“ (Iv 3,8). Ili: „(…) dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu 36
THOMAS KEATING i RICHARD ROHR, cjelovita snimka konferencije „The Eternal Now“, 1996., cacradicalgrace.org. 37 Što je prijevod gornje sanskrtske izreke, op. prev. 9 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
… Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjate lji klanjati Ocu u duhu i istini“ (Iv 4,21; 4,23). Kako smo mogli krivo protumačiti tako jasne tekstove? Iz nekog razloga zaboravljamo da svaki put kada Bog oprašta ili pokazuje milosrđe, on krši vlasti ta pravila, i pritom je nedosljedan i svakako neduali stički. Jednom kad spoznamo milost, naš svijet kojim vlada pravilo „milo za drago“ zauvijek se ruši: Boga možemo naći uvijek i svugdje, pa čak i, skandalozno, u promašaju grijeha. Ako je Bog uistinu pobjednik, kako može drugačije i biti?38 Zapravo i nema mjesta gdje se Bog ne može pronaći. Evanđelja nigdje ne bi lježe da postoji kakav preduvjet za bilo koje Isusovo izlječenje: nikakva pripadnost pravoj skupini, nikakva moralna zasluga, nikakvo pohađanje pravoga hrama, nikakvi rituali očišćenja, osim želje same. Ne vjerujte mi na riječ, već provjerite sami. Isus zapravo govori da, ako je Bog posvuda, onda nije nigdje isključivo. Mi službenici crkve baš i ne vo limo takav stav. Očito je zašto se svaki pokušaj isku stva Boga kreće prema nesvjesnom pa ipak ustanov ljenom pravu da se ljude održi u dualnom umu, što znači uvijek malo nesigurnima kad je riječ o milosti i opraštanju. Skupine se mnogo bolje drže na okupu kad postoji jasno i određeno „mi i oni“ i kad smo mi nadmoćniji.39 Konzervativci to mnogo bolje razumiju od libera la. Religija utemeljena na krivnji, čvrstim granicama 38 PHILIP GULLEY i JAMES MULHOLLAND, If God is Love, Harper One, San Francisco, SAD, 2004. Sjajna, pošteno napisana knjiga, koja je nastajala duže vrijeme. 39 DAVID BERREBY, nav. dj., 2005.
Drugi
d i o | 97
i sramu dobro služi da se bojni redovi poravnaju. Da kako, ako postoji „jedan Bog na cijeloj zemlji“, kao što u Pismima na toliko različitih načina piše, i ako je taj Bog „sâmo milosrđe“, onda je takav pristup u konač nici nedjelotvoran. Gdje je crta razdvajanja između dostojnosti i nedostojnosti? Gdje je crta razdvajanja između onih koji su milošću spašeni i onih koji nisu? Tko su oni čisti? Sjećam se da sam kao maleni katolički dječak prošao školu Baltimorskoga katekizma. Među prvim pitanjima (br. 16) bilo je pitanje gdje je Bog. Točan je odgovor bio: „Bog je svugdje.“ A onda je cijeli ostatak knjige nastavio s naučavanjem da takva posvudašnja prisutnost zapravo nije istinita! Bog je uistinu bio samo s katolicima, u stvari u našim crkvama, zapravo samo u svetohraništu, pa onda i samo ako je svećenik držao valjanu misu, pa zatim samo za „dobre“ ljude koji se drže pravila. Uvijek smo bili puno bolji u „vezi vanju“ Boga nego „oslobađanju“ božanske dostupno sti, iako nam je Isus dao obje moći (Mt 16,19). Zbog nekog razloga nama se zapravo ne sviđa da Bog bude svugdje, već samo ovdje, pa onda, naravno, na kraju i sami izgubimo Boga. Uvijek je izgledalo da se jadan Bog teško muči pokazujući ljubav i milost grešnicima, unatoč činjenici da je prema Isusu to bio opis istinskoga Božjeg posla (Rim 3,9–20). Umjesto da stvaramo takve prepreke, trebali bismo postupati kao oni koji pripravljaju puto ve, ispunjavaju doline i ravnaju gore, kakav je bio Ivan Krstitelj (Lk 3,5). Kad je hramsko svećenstvo počelo prikazivati Boga udaljenim i dostupnim samo za oda brane, Ivan je jednostavno sišao na rijeku i polijevao 9 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
običnu vodu na posramljena tijela. Zato se Isus pridru žio njegovoj neobičnoj službi. Sam njegov obred inici jacije predstavljao je oštru kritiku hrama i službenih zahtjeva te njihove sklonosti da promaše smisao. Zašto je Isus prihvatio takav neslužbeni obred? Zar nam je pokušavao nešto poručiti? Što to Isus, kao i svi duhovni učitelji, pokušava postići ovom vrstom beskorisnog, opasnog i „nejasnog“ razmišljanja? Zar Isus ne zna da ništa ne može trajati bez organizacije i institucije? Zar Isusu nije poznato da su nama potreb ni red, zakoni i pravila kako bismo društvo mogli odr žati na okupu? Zasigurno on sve to dobro zna, ali isto tako zna da je Božje beskrajno milosrđe jedina mjera i kriterij za duhovne stvari (Lk 6,36; Lk 15), a nikad naša sposobnost da ih razumijemo ili savršeno odgo vorimo na njih. On zna da nas Bog ne voli zato što smo jako dobri; Bog nas voli jer je On dobar. To mijenja sve. DVIJE AHILOVE PETE KRŠĆANSTVA
Evo u čemu je problem. Mi Bogu namećemo svoj „ili–ili“ mentalitet, čime uglavnom postižemo da ve ćina Isusovih središnjih učenja o milosti i milosrđu postaje zamisao koju je nemoguće provesti. Može biti i gore. Svoje razmišljanje po obrascu „sve ili ništa“ primjenjujemo i na sebe, pa poruku učenja postaje nemoguće ispuniti na bilo kojoj iskrenoj razini. Po sljedica je toga da smo prisiljeni pretvarati se, poti skivati, poricati ili biti licemjeri jer ništa ljudsko nije i nikada neće biti dovoljno savršeno, dovoljno vrijedno ili dovoljno čisto. Ne radi se o tome da u religiozne skupine dolaze licemjeri, već da same strukture poti Drugi
d i o | 9 9
ču ljude da glume i pretvaraju se. Takvo „sve ili ništa“ razmišljanje rak je usađen u srcu poruke koju propo vijedamo i on poprima dva glavna oblika: 1. Kršćaninu pojedincu govori se da treba vo ljeti bezuvjetno, ali Bogu, koji to zapovijeda, pripi suje se da vrlo uvjetovano i isključivo voli! Vjerniku se govori da treba ljubiti neprijatelje, ali razumije se da „Bog“ to ne čini; u stvari, Bog ih kažnjava za svu vječnost. Takav stav koči i sputava mnoge vjernike na svjesnoj i nesvjesnoj razini, jer i ne može druga čije biti. Takva poruka neće spasiti svijet i sigurno je da neće iznjedriti mnogo velikih ljudi ili ljudi ljubavi. Mnogi kršćani koje sam sreo u svom životu i koji su živjeli ljubav obično su imali jednog roditelja koji ih je volio bezuvjetno ili istinskog prijatelja na putu, pa je Bog mogao slijediti taj hod. Međutim sreo sam i nekoliko ljudi koji su bili lišeni ljudske ljubavi, a čija je potreba za božanskom ljubavlju ipak bila toliko snažna da su joj se dokraja predali. Evanđelje im je sve nadoknadilo. 2. Pod utjecajem poruke koju je većina nas čula, na kraju postajemo ljudi koji više ljube nego sâm Bog pa ne uzimaju Boga tako ozbiljno. Čak bi i moji ne baš najsvetiji prijatelji, obični Josipi ili Ivani iz ulice, uglavnom pustili čovjeka na miru, zanemarili neke pogreške, pa čak ni u svoje najgore dane ne bi mu čili ljude koji ih ne vole, koji im se ne dive ili im ne vjeruju. „Bog“ na kraju ispada vrlo sitničav, potrebit, narcisoidan i lako uvredljiv. Čini se da je Božja uvri jeđena pravda očito mnogo jača od njegova milosrđa. Zašto bi itko vjerovao ili volio takvoga Boga ili želio biti sam s Njim ili s Njom? Zar bi itko želio provesti 10 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
vječnost s takvim Bićem? Ja ne bih. Moramo konačno prepoznati da se takvo gledište, svjesno ili nesvjesno, nalazi u temelju većega dijela agnosticizma i ateizma danas na Zapadu. Kada govorim o tome ovako izravno, nije mi na kana biti nepošten ili negativan, nego ukazati da mo ramo započeti pošteno uviđati da je način na koji tu mačimo „radosnu vijest“, za mnoge iskrene ljude koji uistinu žele vjerovati, postao – loša vijest. Često su to ljudi s istinskim unutarnjim integritetom ili duhov nom inteligencijom, koja odbija poricati, potiskivati ili se pretvarati. Susrećem ih vrlo često i oni se obično osjećaju izgubljenima, ljutitima i napuštenima, kao što bi se osjećalo zlostavljano dijete. Isus prilazi tim pitanjima upravo s obrnute stra ne i dolazi do puno boljeg zaključka: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobri ma obdariti one koji ga zaištu!“ (Mt 7,11). On izvla či Boga iz preuskog kaputa koji smo mu nametnuli i dopušta Božjoj bezuvjetnoj ljubavi da ustanovi svoj mjerni standard i svoja mjerna oruđa. Tek će tada kršćanska duhovnost posve jednostavno postati imitatio Dei, oponašanje Boga (Ef 5,1): da ljubimo jedni druge i same sebe točno onako kako nas Bog ljubi. Kao što je pokazala povijest: ako nam prva pre misa – Božja je ljubav apsolutno bezuvjetna – nije ispravna, sve se sruši. Ne možete doći do Boga koji bezuvjetno ljubi ili do samoga sebe koji bezuvjetno ljubi dualističkim razmišljanjem, jer će uvijek posto jati oprečni dokazi koji će vas vratiti u neku vrstu po trage za zaslugom. Takve ljude također nepopravljivo Drugi
d i o | 101
privlače nazadni dualistički tekstovi u Pismima koji samo potkrepljuju njihovo nasilje i njihove strahove.40 Nakon gotovo 40 godina poučavanja i propovije danja mogu reći: vidite tekst očima koje imate. Čuje te tekst na vlastitoj razini razvoja i svjesnosti.41 Ljudi koji kažnjavaju, vole tekstove koji kažnjavaju. Ljudi koji ljube, u istim tekstovima čuju poziv na razlikova nje, jasnoću, izbor i odluku. „K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema“ (Lk, 16,26). Sve što možemo učiniti jest pomoći lju dima rasti, a potom će oni na zreo način moći čuti Pi smo. Dualističko nerazvijeno mišljenje ubija i najmi losrdnije tekstove, zato što je ono samo nemilosrdno. Ne vidimo stvari onakve kakve jesu, vidimo ih onakvima kakvi smo mi. Uzmimo to kao gotovo sigurno. Bog međutim plovi u oceanu milosrđa punom prostora za autsajdere, za grešnike, čak, prema Pis mima, i nasilnike. Raspeti Krist ne optužuje svoje ubojice i podsjeća nas da „ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!“ (Mk 2,17). Veliki Oprostitelj sve nas poziva u okrilje Božjega univerzalnog daha (Iv 20,22). Ili kao što pjesnik izražava: Divlji zrak, svijetu majčinski zrak, Gnijezdo mi pravi posvuda … Kažem da smo ovijeni Milošću okolo naokolo 40 RICHARD ROHR, Things Hidden: Scripture as Spirituality, St. Anthony Messenger, Cincinnati, SAD, 2007., 1. poglavlje (stra nica nije navedena, op. ur.). 41 Vidi Dodatak 1.
10 2 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Kao zrakom, isto ... I čini, Oh, predivno! Novi Nazaret u nama.
(Gerard Manley Hopkins, Uspoređen sa zrakom koji dišemo)
U svijetu religije nedualni motritelji jedini su stručnjaci. Grešnici, sveci, ljubavnici, pjesnici i svi oni koji plove u tom oceanu milosti mogu objediniti sve protivne dokaze jer su dopustili Bogu da on to isto čini u njima – uvijek iznova. Udahnuli su veličanstven zrak, onaj Dah, Duh Sveti, koji je najprije dao život Adamu, a sve nas ovija „okolo naokolo“. Tim uvijek novim Adamima i uvijek novim Evama Isus kao čovjek uvijek je razumljiv, vrhunski razumljiv, zdravo razumljiv, duhovno razumljiv, radosno razumljiv. Glava, srce i tijelo konačno surađuju kao jedno – a mi se vraćamo u Vrt s njim, goli i bez srama.
Drugi
d i o | 10 3
J E D A N A E S T O P O G L A V LJ E
PR EOB R A Ž E NJ E ZAPOČETI PROMJENOM PROMATRAČA I Riječ tijelom postade. Iv 1,14 Puke riječi u sebi sadrže nešto poput živoga pijeska. Samo iskustvo konopac je koji nam je bačen. Georges Bataille
Preobraženje je ključni pojam za razumijevanje načina na koji vide mistici. Pa ipak ono nije područje kojim se isključivo bave pustinjaci i zanesenjaci: čak su i vrhunski akademski teolozi prepoznali njegovu važnost. Među mnoštvom velikih mislioca koji su me, poput mnogih isusovaca, nadahnuli i pomogli mi in tegrirati moj studij i moje crkveno iskustvo i praksu, a posebice njegove sjajne teorije o znanju i „uvidu“, jest Bernard Lonergan (1904.–1984.). Opazio je da se, nakon što je znanstveni (praktični i empirijski) um dobio prevlast, teško moglo zamisliti Boga izvan nebeskoga okruženja jer se taj Bog očito ne može do kazati u nekom laboratoriju ili pomoću naših novo otkrivenih metoda. 10 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
LIJEČENJE PROMATRAČA
Suočen s ovim velikim izazovima Lonergan je zaključio da nam je potreban novi „temelj za zna nje“ jer nam stari više ne odgovara. Bio je fasciniran znanstvenim umom i metodom te je s pravom osjećao kako taj um može mnogo ponuditi religiji, ali da reli gija jednako mnogo može ponuditi znanosti, posebice glede metode i pročišćenja promatrača. Nikada ne poričući objektivnost istine, Lonergan je tvrdio da je većina religioznih ljudi sklona „pretjera nom shvaćanju objektivnosti istine“, a posebice spo sobnosti da je razumiju.42 To je duhovit paradoks kad u vjeri, koja govori o „putovanju“ za Isusom, kršćani tvrde da imaju potpune i apsolutne istine od početka, dok su znanstvenici, koji se smatraju uglavnom atei stima i agnosticima, voljni raditi desetljećima znajući da su njihove teorije i pretpostavke tek privremene.43 Lonergan je naučavao da je jedini stvaran način da se danas postigne objektivnost pomoći ljudima raz jasniti i izliječiti njihovu subjektivnost! Ove nas riječi mogu podsjetiti na Buddhu. Ali Lonergan je ponudio vrlo staromodnu kršćansku riječ za taj proces – „pre obraženje“. Vjerovao je i pokušao pokazati da proces preobrazbe sam po sebi donosi veliko razjašnjenje te da predstavlja liječenje naše ranjenosti, potrebitosti, sebičnosti, kako bi istinsko viđenje bilo moguće, u 42
BERNARD LONERGAN, A Second Collection, Westmin ster Press, Philadelphia, SAD, 1975., str. 71. 43 CHET RAYMO, When God is Gone, Everything is Holy: The Making of a Religious Naturalist, Sorin Books (Ave Maria Books), Notre Dame, SAD, 2008., str. 25. Drugi
d i o | 10 5
mjeri u kojoj može biti moguće. Pomalo podsjeća na riječi Williama Blakea: „Samo trebamo očistiti vrata percepcije i vidjet ćemo sve kako jest – beskrajno.“ Istinski preobraženi ljudi žele vidjeti istinu, u mje ri u kojoj su ljudi za to sposobni i u kojoj bi je vidjeli na način koji se može podijeliti, barem s drugim preobra ženim ljudima. Znam koliko se osjećam „sigurnim“ i prepunim energije kad dijelim čak i svoja najneobični ja razmišljanja s istinski svetim ljudima, ljudima koji umiju voljeti, ili dobrim terapeutima. Vjerojatno vam je poznat taj osjećaj. Znate da će oni razumjeti ono što pokušavate reći. Među neprijateljski nastrojenim, nesigurnim ili dualističkim ljudima uvijek se osjeća te nesigurno. Lonergan se odmaknuo od istraživanja i rasprava o nejasnim apstrakcijama prema promjeni one ili onoga koji promatra. To je bio njegov „novi te melj“ za traženje istine. Bio je to, po mojem mišljenju, izniman prodor za Zapad, a jednim je dijelom i on učio od znanstvenikā koji su poznavali povezanost između onoga tko promatra i promatranoga. Isus nije slučajno poslao svoje apostole da „love ljude“. Mi smo umjesto toga proveli većinu svoje povi jesti razjašnjavajući i braneći pojmove i organizacije – loveći mnogo više ispravne ideje nego ljude. Lonergan odvažno tvrdi da je „preobraženje iskustvo po kojemu netko postaje autentično ljudsko biće“. Nameće mi se zaključak da ljudska bića privlače druga ljudska bića na istu razinu svjesnosti samim time što su, kao što reče sv. Irenej, „potpuno živa“. Ta privlačnost koja nam je urođena, a ne samo isticanje mojih ideja na spram tvojih ideja, način je na koji trebamo „loviti“ unutar religije. 10 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Istu ovu ideju nalazimo u knjizi Dvanaest tradicija Billa Wilsona i suradnika: Anonimni će alkoholičari mnogo više napredovati pomoću privlačenja nego pomoću reklamiranja, više sposobnošću da nešto naprave nego hvaljenjem kako će nešto napraviti. Crkva bi mogla nešto naučiti od alkoholičara! To se svodi na sljedeće: preobraženi ljudi pre obražavaju ljude. TRI STUPNJA PREOBRAŽENJA
Za Lonergana, potpuno kršćansko preobraženje sadrži tri važne razine: 1. intelektualno preobraženje: „izlaženje iz svijeta osjetilnoga opažanja i dolaženje, najprije kroz zbunjenost i nesnalaženje, u svijet bića.“44 Ovo je slično onom što zovemo gledanjem trećim okom, gledanjem na način mistika. 2. moralno preobraženje. Usprkos riječi „moralno“, ovaj način preobraženja nije ono što bi smo možda pomislili: odricanje od novca, pića ili svo jih seksualnih misli. To je mnogo istančanije – proči šćenje pravih motiva zbog kojih nešto činimo (čak i dobre stvari), od uobičajenih želja za osobnim zado voljenjem, potreba za kontrolom na osobnoj ili druš tvenoj razini ili bilo kakve čežnje za nadimanjem ega ili zadovoljstva samim sobom. Umjesto toga, pomi čemo se na iskreno opažanje vrijednosti izvan sebe. Siguran sam da je Lonergan u pravu: kad god je netko sposoban tražiti istinsko dobro i zajedničko dobro, 44
BERNARD LONERGAN, nav. dj., 1975., str. 79. Drugi
d i o | 10 7
osobito onda kad nije usmjereno na korist njegova ega, imate moralno preobraženu osobu.45 3. religiozno preobraženje: događa se kad dopustimo sebi da živimo kao biće u ljubavi, „koje je zahvaćeno, obuzeto, ovladano i posjedovano kroz potpunu i tako ne-ovozemaljsku ljubav“46. Samo smo tada duhovno preobraženi. Preobrazba u ljubav srce je religioznoga preobraženja, prema Lonerganu i svim svecima, jer, dakako, Bog je ljubav. To nipošto nije isto što i jednostavno pristupanje crkvi, vjerovanje u istinite i lažne stvari ili posjedovanje čvrstoga stava o temama kao što su abortus, homoseksualni brakovi ili reforma zdravstva. Napominjem da je Lonerganu bilo potrebno na pisati nekoliko knjiga da bi došao do ovih preciznih objašnjenja te da ga ja u velikoj mjeri pojednostav ljujem, ali tek toliko da bi mnogi od nas običnih fra njevaca mogli dokučiti zu značajnu promjenu. Za Lonergana se „novi temelj ne sastoji u objektivnim tvrdnjama, nego u subjektivnoj stvarnosti“47. To je temelj njegove objektivnosti – preobraženi ljudi koji vide ono što uistinu jest. To je isti pomak koji čini Isus kad istinu pretvara u osobu umjesto u apstraktan po jam. „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Autentični ljudi poput Isusa istodobno su istiniti i istina. Zbog toga što su „istiniti“, oni mogu vidjeti istinu. Lonergan je u pravu. Time ne želimo kazati da nema mjesta za racionalno mišljenje koje bi on na 45
BERNARD LONERGAN, Method in Theology, Seabury Press, New York, SAD, 1979., str. 270. 46 Isto, str. 242. 47 BERNARD LONERGAN, nav. dj., 1975., str. 67. 10 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
zvao „budnost, inteligentnost i razumnost“. Među tim, njega nije lako postići i nikad ne postoji bez prvotnog autentičnog obraćenja. U zreloj se religiji radi o promjeni samoga sebe i dopuštanju da nas promijeni tajanstveni susret s milošću, milosrđem i oprašta njem. To je istina koja će nas osloboditi (Iv 8,32). Pa ipak je većina naše povijesti zaokupljena pokušajima mijenjanja drugih ljudi prema našim idejama. To nas nije dovelo gotovo nigdje, a dopušta nam da sami ostanemo neobraćeni i nepreobraženi. Podsjećam, samo preobraženi ljudi imaju moć preobražavati druge, kao po osmozi. Obično možete voditi nekoga samo dotle dokle ste sami dospjeli. Suviše često pokušavamo gurati druge, posramljivati ih, prijetiti im, laskati i manipulirati njima. To rijetko kad uspijeva jer takav način ne odgovara duši. U prisutnosti cjelovitih ljudi, ili u bilo kakvom susretu sa samom Svetošću, jednostavno otkrivamo da smo nakon nekog vremena drugačiji – i mnogo bolji! Potom se pitamo kako smo onamo dospjeli. Ako smo duhovno mudri, tražit ćemo Nekog Drugog da mu zahvalimo.
Drugi
d i o | 10 9
D V A N A E S T O P O G L A V LJ E
PR OM I J E N I U M Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! Mk 1,15
Svi smo vidjeli crtiće s ljutitim, bradatim čovje kom koji hoda uokolo noseći ili držeći u ruci ploču s natpisom: „Pokaj se!“ Ako je ploča dovoljno velika, možda će čak sadržavati i cijeli biblijski citat: „Pokaj te se jer približilo se kraljevstvo Božje!“ Poruka kao da kaže: bilo bi ti bolje da se pripremiš stati pred su dište ljutita Boga, koji će te kazniti za tvoje grijehe. Pretpostavlja se da se problem može riješiti tako da se pridružiš Crkvi, vjeruješ pravom skupu religioznih ideja ili da se riješiš svoga piva. Ali jeste li ikada čuli da je prva Isusova poruka u evanđelju, koja se obično prevodi kao „obrati se“, „pokaj se“ ili „promijeni se“ (Mt 4,17; Mk 1,15), grčka riječ metanoia, koja doslovce znači „promijeniti svoj um“? Prva Isusova riječ upućena nama jest „promijeni se!“, i pritom promijeni um! Riječ koju smo preveli kao „pokajte se“ nije moralistička, čak ni crkvena riječ: to je jasna strategija za prosvjetljenje svijeta. Jednom kad prihvatimo proces promjene kao svoj središnji ži votni program, skloni smo rasti čitavoga života. 110 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Isus zna da će ljudi koji su samokritični, ali nisu negativni, uvijek rasti i zauzimati se za svijet oko sebe, da će biti vjerni sebi i Bogu. Oni će posebice cvje tati kroz teškoće. Mi ostali koristimo svoj um kako bismo se zatvorili, isključili i izbjegli svaku promjenu. Ego i lažno „ja“ mrze promjenu više od bilo čega na svijetu, a um je njihov osnovni kontrolni toranj. Jasnim i nepogrešivim jezikom hebrejski proroci, Muhamed i Isus govorili su o ljudima koji se mijenjaju. Pa kako to da su skupine koje su nastale u njihovo ime često postajale bedemi protiv promjene? Toliko smo često bili čuvari prošlosti, ljubitelji carstava, moći i po slovanja, posebice kad su nam prisutne okolnosti išle u prilog. U stvari, ako upitate većinu ljudi kako gledaju na religiju, odgovorit će vam da se od religije očekuje da štiti tradiciju. To je razlog zbog kojega smo tako velik dio povijesti uspostavljali dobra prijateljstva s kralje vima, kraljicama, diktatorima i represivnim režimima. Samo upitaj Francuze, Španjolce, Nijemce, Austrijance, Ruse, gotovo sve Latinoamerikance i protestantske Sje vernoamerikance. Sve od vremena kad nas je Konstan tin pozvao u svoje palače 313. godine ustrajno smo bili na strani određenog encien régimea, umjesto na strani transnacionalnoga Božjega kraljevstva. EGO MRZI PROMJENE
Zašto ima toliko statusa quo? Kad jednom shva timo da ego najviše na svijetu mrzi promjenu, postaje nam savršeno jasno zašto većina ljudi zastane na sa mom preživljavanju. Bilo da je uzrok zlostavljanost, potlačenost ili nešto drugo, obrambeno i zaštitničko Drugi
d i o | 111
„ja“ učinit će sve samo da se ne mijenja – pa i postu pati protiv vlastitih interesa. Upitajte bilo kojega ovi snika ili člana uske zaštićene skupine. Ego je samo još jedna riječ za sljepoću. Dio nas koji se odnosi na ego po mojoj je definiciji onaj dio koji nije primijećen, jer jednom kad ga ugledaš, igri je kraj.48 Da bi mogao biti učinkovit u svojoj ulozi samo obrane, ego mora ostati neprimijećen i skriven. Čini se da zlo uvijek ovisi o poricanju i maskama (2 Kor 11,14). Ego sam po sebi nije zao, ali nas može navesti da činimo zlo, ne uviđajući ga. (Pavlova riječ za ego bila je „tijelo“.) Da bi uspjelo, zlo na neki način mora poprimiti oblik vrline. Čini te slijepim za vlastite ilu zije i uvjerava te da savršeno vidiš. To je središnji pro blem obraćenja i same prirode duhovne preobrazbe. Većini ljudi nitko nije ponudio drugačiji um, već samo drugačija ponašanja, uvjerenja i sustave pripadnosti. To nas nužno ne hrani, a još manje mi jenja. Samo nas osigurava nepromijenjenim i utvr đuje ondje gdje se već nalazimo. To sam, zajedno s drugima, nazvao „zadatkom prve polovice života“49. Ponašanja i uvjerenja koja se traže dobra su i potreb na kako bi nas pokrenula. Ali kada previše ulažemo u njih, vrlo brzo nam postanu mjesta skrivanja. Kao što nam govori Pavao, ona su čuvar koji nam je po treban neko vrijeme ili, kako ih ja volim zvati, sprave za vježbanje. Ako ih uhvatimo prečvrsto i držimo se za njih predugo, nikada ne pounutrimo vrijednosti i 48
stupa.
Vidi vježbe u Dodatku 2 za praktičnu primjenu toga pri
49
PAULA D'ARCY i RICHARD ROHR, snimka konferencije „Spirituality for the Two Halves of Life“, 2003., cacradicalgrace.org. 112 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
snagu – nikada ne „odrastemo“. Zar to nije istina o mnogim ljudima koje poznajete? Ili je to možda isti na i o vama? RAZLIČITE RELIGIJE, ISTI OTPOR EGA
Taj otpor ega drži mnoge ljude zakočene u osobi tu stavu koji se može izraziti na sljedeći način: „Jedan je od nas u krivu, ali zasigurno nisam ja.“ Kršćani fun damentalisti prepoznat će taj uzorak u muslimanima, ali ne u sebi. Ratoborni Židovi prepoznat će to u kr šćanima, ali ne u sebi. Radikalni muslimani prepoznat će agresivnost u Židovima, ali ne u sebi. Svaka religi ja trebala se puno više potruditi da osvijetli vlastite uzorke takvoga ponašanja. Pojmovi „liberali“ i „konzervativci“ uvijek se od nose na prilično beskorisno polaritetno razmišljanje i stoga nisu baš neka korisna distinkcija i sabirna leća za istinu. Ali ako znaš samo dualistički misliti, pri siljen si biti u tom uskom okviru. Liberali koji nisu samokritični jednako su problematični kao i konzer vativci koji nisu samokritični. Liberali se štite dua lističkim prosudbama koje sumnjiče, zbog čega su im pretjerano nepodobni oni koje smatraju autoritetima ili vrhom. Konzervativci se štite dualističkim pro sudbama o tome tko je zaslužan, zbog čega su im pre tjerano nepodobni oni koje smatraju dnom. I jedni i drugi zalažu se za svoj vlastiti sustav moći. Kršćani koji nisu samokritični nisu ništa veća nada svijeta od jednako nesamokritičnih muslimana ili Židova. Često nema velike razlike između različitih religija i politič kih stranaka na razini ega – razlikuju se samo riječi, Drugi
d i o | 113
obredi i međusobni razgovori. „Svi mi idemo onamo gdje nam češu leđa“, kaže poslovica. Iako uspješne korporacije cvatu pomoću vanjskih savjetnika, povratne sprege, sugestija, brainstorminga, stalnoga mijenjanja i poticanja samokritičnosti, u reli gioznim se krugovima propitivanje, promišljanje ili mi jenjanje ideja i autoriteta smatra neposlušnošću, pobu nom, herezom ili čak nevjerom. Riječi se moraju ponav ljati i pamtiti, obredi se ne smiju mijenjati, a ponašanja se prosuđuju na izvanjski način ili gotovo mehanički. Očito je to razlog zašto su većinu proroka, uklju čujući samoga Isusa, ubili njegovi. Kad god pokažete sposobnost za pozitivnu kritiku i u nju „ugradite i ono negativno“, vaša vlastita skupina redovito će se ozbilj no usprotiviti. Nekritičan će član skupine reći: „Niste lojalni, niste vjerni ili domoljubni.“ Zato je „prorok“, profesionalni unutarnji kritičar, bio zaštićena instan ca u Izraelu, pa čak i u ranoj Crkvi. Za Pavla je on dru gi najvažniji dar Crkvi poslije apostola (1 Kor 12,28), pa ipak mu se u posljednjim stoljećima u velikoj mjeri izgubio trag. Kako to da su današnje institucije, koje tvrde da su utemeljene na Pismima, zaboravile tu to liko potrebnu ulogu i zadatak? Ponavljam, to nisu loši ljudi, nego naprosto primjeri koji pokazuju što je sve nemoguće postići dualističkim razmišljanjem. Naš bradati čovjek koji na sebi nosi ploču s nat pisom „POKAJ SE“, trebao bi okrenuti znak i uvidjeti da je ponajprije upućen njemu! Kad bi tako učinio, mogao bi prestati optuživati i posramljivati druge pa bismo mogli imati istinsko „pokajanje“. Sotonski im puls uvijek optužuje drugoga, ali nikad sebe, kao što i sama riječ kaže (Sotona = Optužitelj). 114 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
INERCIJA SE OPIRE PROMJENI
Zakon inercije: sklonost tijela opiranju promjeni smjera ili ubrzanja
Sami stvaramo većinu svoga otpora kada se pro tivimo promjeni. To se dogodilo SAD-u poslije 11. ruj na 2001. Ljudi iz čitavoga svijeta bili su 12. rujna uz nas, ali paranoidno, opozicijsko razmišljanje uvuklo se u gotovo sve razine. (Ne možemo okrivljavati samo Predsjednika!). Godinu dana poslije, većina svijeta iz gubila je povjerenje u Ameriku, te ju je čak i zamrzila. Da je postojala makar i mrvica samokritičnosti ili slo bode javnog postavljanja pitanja – „Zašto nas većina svijeta mrzi?“ ili „Kako se Amerika može promijeni ti?“ – mogli smo raspršiti gnjev tisuća ljutitih mladih muškaraca diljem svijeta. Ovako će gnjev još dugo biti prisutan i prenosit će se mržnja na sljedeće narašta je. Doslovce smo djelovali protiv vlastitih interesa, ali um koji je nesposoban za promjenu to ne uviđa. Suvi še je zarobljen u polaritetnom razmišljanju. Toliko je željan upucati nešto da samoga sebe upuca u nogu, i ne uvidjevši što čini. Kako drugačije objasniti očito izbjegavanje to likih Isusovih temeljnih učenja unutar kršćanskih crkava? Isus je izravno i jasno naučavao o nenasilju, jednostavnom životu, ljubavi prema siromašnima, opraštanju, o ljubavi prema neprijateljima, prihvaća nju drugih i milosrđu, a ne o težnji za statusom, moći, novcem i posjedovanjem. Sve su to kršćanske crkve, pa čak i one koje se nazivaju ortodoksnim ili biblij skim, tijekom povijesti pretežno izbjegavale. Drugi
d i o | 115
To je izbjegavanje neobjašnjivo sve dok ne shvati mo kako dualističko razmišljanje štiti i podupire ego i njegov strah od promjene. Primjećujete li da spome nuta pitanja koja smo zanemarivali zahtijevaju stvarnu promjenu našega načina života, našega sustava si gurnosti, ili naših dualističkih načina razmišljanja? A pitanja koja smo umjesto toga naglašavali uglavnom su bila intelektualna uvjerenja ili stavovi moralne su periornosti koji su od nas tražili vrlo malo: Kristovo božanstvo, Djevičino rođenje, nauk o otkupljenju i uvjerenja o reprodukciji i seksu. Nakon nekog vreme na ispod površine počinjete prepoznavati skrivenu sklonost. Ego otklanja vašu pozornost od svega što bi od vas tražilo da se promijenite i usmjerava je prema pitanjima ispravnosti koja neizostavno zahtijevaju da se drugi promijene. Kako smo došli do tog zaokreta za 180 stupnjeva u poruci, a da to nismo ni primijetili? To je duhovni oblik zakona inercije. Mi ljudi više volimo ono na što smo navikli – želimo se kretati pokretnom trakom, odnosno strujom koja prevladava. Društvo i Crkva željeli su sigurnosne sustave, statusne simbole, bo gatstvo i ratovanje. Nismo to zajednički mogli sagle dati kao grijeh, pa onda ni pojedinačno. Društvena potreba i kulturna inercija u prvom redu određuju većinu čovjekove moralnosti. Tek je papa Ivan Pa vao II. konačno progovorio o „društvenom grijehu“ i „zlu struktura“. Sve dotle uglavnom smo hvalili ili posraml jivali pojedince, dopuštajući da nacionalne države prođu bez moralnih provjera. Poticalo nas se da svaku mudrost koja se protivi kulturi proglašava mo poezijom ili idealizmom koje smo smatrali ne 116 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
praktičnima u stvarnom svijetu, ako ne i jednostavno neostvarivima.50 Jesu li ljudi koji su bili pod utjecajem toga glu pi ili sebični? Neki su to sigurno bili, ali mnogi nisu. Mogli su proći bolje da su imali religiju koja preobra žava ego („...ako pšenično zrno ne umre ...“, Iv 12,24), umjesto religije kao nadmoći skupine, religije kao Božjega zahtjeva da imamo ispravna mišljenja o stva rima, ili religije kao natjecanja u moralnoj vrijednosti čime ćemo zaslužiti ulazak u drugi svijet.51 RAJ I PAKAO: POTREBNO SE MIJENJATI, UVIJEK IZNOVA
Čak su i raj i pakao, pedagoške slike koje se u različitim oblicima pojavljuju u većini religija, pri marno postali mjesta za nagrađivanje i kažnjavanje koja su nas priječila da u prvom redu vidimo ono što je u nama, oko nas i upravo sada. Sam je papa Ivan Pavao II. rekao da su raj i pakao prije svega „stanja 50 Kao što se već u ovoj knjizi raspravljalo, sve do posljed njega stoljeća primjerice nismo bili sposobni ni započeti uviđati svoj antisemitizam, svoj prilično univerzalan rasizam, svoj klasizam i svoje uobičajeno usmjerenje prema moći, ratu i novcu. Tek sada počinjemo prepoznavati svoj seksizam i homofobiju. „Hrabrost, oružje i slava“ („Guts, Guns and Glory“) bili su potpuno na snazi u „kršćanskim“ zemljama u vrijeme njihova osvajanja Novoga svi jeta. Sada nas nedavna „kriza napretka“ prisiljava da prepoznamo dubinu svojega sudioništva s pohlepom i konzumerizmom Zapada. Isus je bio previše za nas. Pitam se koliko nâs može čak i sada o promašajima naših banaka i financijskoga sustava misliti kao o činu Duha Svetoga? 51 Brian McLaren to naziva „religija kao plan evakuacije na drugi svijet“.
Drugi
d i o | 117
svijesti“52. Najbolje je to opisala Simone Weil: „Unu tarnje zajedništvo dobro je za dobre, a loše za loše. Bog poziva i sve proklete u raj, ali on je za njih pakao.“ Raj je sada i zauvijek za one koji su otvoreni za promjenu, čak i za one „loše“, koje Bog vječito mami u stanje zajedništva, u prepuštanje ljubavi. Onoga tre nutka kada se promijenimo u zajedništvo, već smo u raju. Stoga bismo se trebali što bolje izvježbati za mi jenjanje! Kao što je rekla Katarina Sijenska: „Nebo je i put do neba, a pakao i put do pakla.“ Logički nužan koncept pakla jest ozbiljno upozorenje protiv fatal nih i vječnih posljedica nemijenjanja u zajedništvo. To uistinu ubija dušu. Ako vaša religiozna praksa vodi tome da ostanete iskreno otvoreni za nastupajuće izazove života i lju bavi, naći ćete Boga, a i same sebe. Ključan je posao u duhovnosti držati prostor srca i uma otvorenim, po nekad čak i u „paklu“. Veliki kardinal Newman rekao je da „biti čovjek znači mijenjati se, biti savršen znači mijenjati se mnogo puta“. Veliki ljudi prilagođavaju se onome što im život nudi i što život od njih traži. Čak se i inteligencija životinja mjeri po njihovoj prilagodlji vosti na nove okolnosti. Zašto bismo mi bili drugačiji? Mogli biste pomisliti da promjena znači gubitak smisla za red ili rizik da se pogriješi, uključujući i po grešku u našoj vjeri u Boga. Pa čak je i to u redu jer je umrtvljujuća alternativa daleko gora. Bog od nas ne treba našu lojalnost i verbalnu zaštitu. Njegova je ljubav toliko otvorena i pobjedonosna da smatram da je Bog spreman preokrenuti svijet kako bi me usmje 52 Javno obraćanje 28. srpnja 1999.
118 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
rio na pravi put. Čini se da je Bog potpuno usmjeren na promjenu. To prepoznam svaki put kada vidim na koje se sve načine božanska milost upliće oko moje grešnosti i ljudskih događaja, te kako cijeli svemir stalno mijenja svoja stanja, od čvrstih do tekućih, od plinovitih do prividne praznine. Promjena je čisto Božje pravilo. A mi sigurno nismo veći od Boga. Kad bi sigurnost, predvidljivost i savršen red bili toliko važni, Isus bi se bio pojavio u vrijeme digital nih rekordera i kamera; u najmanju ruku negdje bi bio zapisao svoje ideje – i to daleko jasnije! Bio bi opisao svoju zadaću kao utemeljenje arhivske građe, umjesto da rasprostre gozbu bogata jela i vina, kao što je uvijek činio. Rekao je: „Došao sam da imate život i da ga ima te u izobilju“ (Iv 10,10). Kako smo uopće mogli pobr kati ispravne racionalne ideje sa životom u izobilju? To se možda događa ljudima koji ne žele otpustiti svoju navezanost na svoje slike o sebi, o svijetu i Bogu. Ne žele otpustiti svoje navezanosti na žive odnose. „Staro je vino dovoljno dobro“, kažu (Lk 5,39), te tako proma šuju veliku gozbu o kojoj pišu svi mistici, proroci i Isus sam (Iz 25,6-7; 55,1-2; Iv 2,1; Lk 14). Sigurno Bog ne postoji zato da bismo o Njemu – ili o Njoj – mislili ispravno. Naprotiv, zadivljujuće je i začuđujuće što Bog, poput svih dobrih roditelja, želi puni procvat svega onoga što je stvorio – nas samih. I da ironija bude veća, mi više cvjetamo učeći od svojih pogrešaka i mijenjanja nego od čvrstoga kursa koji nas ne uči ničemu.
Drugi
d i o | 119
T R I N A E S T O P O G L A V LJ E
PR E D OB R O DA B I B I L O I S T I N I TO OD POLARITETNOGA RAZMIŠLJANJA DO MOLITVE To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. 1 Kor 2,13 Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh zauzima za nas neizrecivim uzdasima. Rim 8,26
Zamisao o trećem oku može se činiti stranom na šoj kulturi i našem iskustvu, ali u stvari upravo sada imate iskustvo trećega oka. Pogledajte oko sebe. Iako vaša dva oka jasno promatraju iz dvaju određenih ku tova, ona se povezuju u mozgu i stvaraju jednu sliku koju prihvaćamo kao činjenicu, kao potpunu i istinitu percepciju. Zašto onda kažemo da je naše gledanje sa vršeno? Vlastiti nam je mozak ponudio primjer dvaju različitih kutova i pomirenja različitosti. Naš je mozak već stvorio treće oko koje vidi nešto drugačije od ono ga što vidi svako oko zasebno. Ta fiziološka činjenica nudi nam moćnu metaforu za ono o čemu govorimo. 12 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
U drevnom hinduizmu ljudi su na čelu slikali tre će oko. Taj znak, tika, što je izvorno bio znak novoga pogleda ili prosvjetljenja, s vremenom je postao koz metički ukras današnjim ženama. To je slično križevi ma što ih današnji kršćani nose kao nakit. Vjerojatno su jedno i drugo metafore za ono što se danas događa religiji. NOVI OKVIR ZA LAŽNE DVOJBE
Kao što smo već rekli, čovjekov um više voli mi sliti tako da uspoređuje i nalazi razlike. Pokreće se poput binarnoga sustava, nešto slično računalu. Pola ritetno je mišljenje, nažalost, sustav koji sam sebe do kida, oblik argumentacije koji dopušta objema strana ma samo da se zalažu za svoj položaj i poistovjećuju s njime. Riječi se uvijek mogu prilagoditi našoj zamisli, a čak i mi sami znamo da to nije nužno objektivno ili potpuno istinito. Upitajte bilo kojega odvjetnika ili suca, ili iskrena supruga ili suprugu, nije li tako. Ako je istina tako očita, zašto bi nam trebao Vrhovni sud da razriješimo svađe? Pa čak se ni pravde međusobno ne slažu, često vrlo gromoglasno! Stoga se većina grupa dijeli na neku vrstu liberala i konzervativaca koji misle da će pobijediti ako po bjede druge. To se sviđa našoj natjecateljskoj prirodi. Međutim, istina je uvijek drugačija od onoga što jed na strana govori o drugoj. Stvaranje lažnih alternativa kako bi se osobu pri sililo na izbor „ili–ili“, što se može dogoditi čak i među dobronamjernim ljudima, još je karakterističnije za neprijateljske ili neiskrene suparnike, kao što vidimo Drugi
d i o | 121
iz primjera ponašanja Isusovih neprijatelja. „Je li nam dopušteno dati porez caru ili nije?“ (Lk 20,22), pitali su. Polaritetno razmišljanje izbjegava svaku suptil nost i razlikovanje te stvara lažne dihotomije. Ako se izravno borite protiv dualističkih mislilaca, prisiljeni ste i sami postati dualističkima. Zbog toga Isus maj storski zaobilazi dvije alternative tako što ispriča pri ču, izabere šutnju ili katkad ponudi treću mogućnost, koja daje potpuno nov okvir lažnoj dvojbi. Isus je u retorici doista bio genij. U svojim početnim borbama svi nenasilni učitelji nauče neki oblik ove mudrosti, a takva je i Salomono va mudrost (sjetite se njegove sjajne dovitljivosti u 1 Kr 3,16–28). Da ne nauče, ne bi mogli biti nenasilni, kao što vidimo kod Gandhija, Martina Luthera Kin ga, Dorothy Day i Majke Terezije. Primjerice sestre poglavarice iz Kalkute osobno su mi rekle da Majka Terezija nikada nije pokušavala obratiti muslimana ili hinduista na katoličanstvo. Rekla je sestrama da njihov posao nije razgovarati o Isusu, a ni promica ti Isusa, nego biti Isus! Izbjegavamo li mi upravo ovu radikalnu „transplantaciju identiteta“? Ili dualističko mišljenje samo vjeruje da ona nije moguća? ALTERNATIVNA SVJESNOST
Religija je na zrelijim razinama uvijek usvajala neku alternativnu svjesnost neophodnu za širi pogled i za ophođenje s velikim životnim dvojbama. Nazivaju je različitim imenima vezanima za svjetlo, uključujući prosvjetljenje (hinduizam, budizam, Ivanovo evanđe lje). Neki je zovu obraćenjem (spadanje ljuski s Pavlovih 12 2 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
očiju u Dj 9,18–19). Isus je nekolicinu ljudi koji vide ispravno i shodno tome djeluju nazivao spašenima (Lk 8,48; 17,19; Mk 7,28) ili se izražavao posve običnim riječima: „To čini i živjet ćeš“ (Lk 10,28). Slažem se s Jimom Marionom da je Isusova prvotna metafora za tu novu svjesnost bila „kraljevstvo Božje“53. On ne go vori o mjestu ili životu na drugom svijetu, već o načinu gledanja i mišljenja u sadašnjem trenutku. Kraljevstvo je Božje golo sada: svijet bez ljudskih kraljevstava, et ničkih zajednica, nacionalnih granica ili društvenih poistovjećivanja. To je nezamislivo subverzivno i uni verzalno. Ali ne razmišljajte previše o tome; to ima moć u cijelosti promijeniti vaš praktični život. Koliko se ovo razlikuje od naše kasnije predodžbe o spasenju koja je smjestila čitavo pitanje u buduć nost i uvelike postala sustav nagrada i kažnjavanja. Koliko je to udaljeno od Isusova: „...kraljevstvo je Božje među vama“ (Lk 17,21) ili Pavlova: „Evo sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2). Zdrava religija uvijek govori o promatranju i spozna vanju nečega sada, što zahtijeva preobražaj moje svi jesti danas, a ne moralnu gimnastiku ili herojsku moć volje radi budućega dobivanja nagrade. MOLITVA JE REZONANCIJA
Tradicionalni i najuniverzalniji izraz za opisiva nje drugačijeg pristupa istini bio je jednostavno „mo liti o nečemu“. Ali ta krasna riječ „molitva“ toliko je otupjela zbog pobožnjačkoga i krivoga korištenja da 53 JIM MARION, nav. dj., 2000., str. 13.
Drugi
d i o | 12 3
danas taj drugačiji mentalni stav trebamo opisati no vim riječima. Upoznat ću vas ovdje s drugačijom riječi kako biste mogli promatrati molitvu na svjež način i možda smatrati vrijednim ono što mislimo pod kon templacijom. Ta je riječ „rezonancija“. Molitva je za pravo kao postavljanje zvučne vilice. Jedino što mo žete učiniti u duhovnom životu jest podesiti sebe za primanje uvijek prisutne poruke. Jednom kad ste se podesili, primit ćete, a da (to) nema veze sa skupinom kojoj pripadate ili vašim zaslugama, nego samo s unu tarnjom rezonancijom i sposobnošću za uzajamnost (Mt 7,7–11). Pošiljatelj je apsolutno i uvijek prisutan i on emitira – samo se prijamne stanice mijenjaju. Molitva je uistinu put uspostavljanja kontakta s Bogom, Konačnom stvarnošću, ali nije pokušaj da se promijeni Božji naum s nama ili sa zbivanjima. Se kularisti ismijavaju takve pokušaje, s pravom dakako. Ovdje se ponajprije radi o promjeni našega uma kako bi stvari poput beskonačnosti, misterija i opraštanja mogle rezonirati u nama. Maleni um ne može vidjeti Velike stvari jer su oni na dvjema različitim frekvenci jama ili kanalima. Ali Veliki Um može, no za to mora mo promijeniti kanal; jer slično poznaje slično. Kad nema molitve najbolje što možemo učiniti da bismo nešto znali jest uspoređivanje, kalkulacija, i to iz svoga ograničenog pogleda o „sebi“.54 Moli tva, shvaćena vrlo tradicionalno, poznaje stvarnost na potpuno drugačiji način. Umjesto predstavljanja svoga zaštićenog „ja“ trenutku, prava molitva prestaje 54
RICHARD ROHR, Everything Belongs, Crossroad, New York, SAD, 1999., passim. 124 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
braniti ili promicati svoje ideje i osjećaje, otpušta sva neprijateljska ponašanja i strahove te čeka, očekuje, i prima vodstvo od Drugoga. Nudi „gologa“ sebe sadaš njem trenutku, kako bi unutarnji probuđeni ljubavnik mogao susresti pravoga Ljubavnika. Sada zasigurno uvi đate zašto morate dopustiti pokoju veću operaciju na svom srcu, umu i očima da biste uopće mogli moliti (Mt 5,23–26). U molitvi se radi o mijenjanju sebe, a ne o mijenjanju Boga. Najjednostavnije rečeno, kao što smo vidjeli, mo litva je nešto što se nama događa (Rim 8,26–27), puno više nego nešto što mi aktivno činimo. Ona je više do puštanje oživljavanja velikoga „Ja“, nego afirmiranje maloga „ja“. Konačno ćemo se zateći kako više voli mo reći „molitva se dogodila i ja sam bio ondje“, nego „danas sam molio“. Sve što znamo jest da smo bili vođeni, upućivani, voljeni, upotrijebljeni i da je kroz nas tekla molitva – a mi nismo bili za upravljačem. Bog prestaje biti predmet pažnje poput kakvoga dru gog predmeta u svijetu, i postaje, na nekoj razini, naš vlastiti „Ja jesam“. Počinjemo spoznavati zajedno s Nekim Drugim, kroz Njega i u Njemu. Naš mali „Ja jesam“ postaje „Mi jesmo“. Molim vas da mi vjerujete kada to kažem. To bi mogla biti najvažnija stvar koju govorim u ovoj knjizi.
Drugi
d i o | 12 5
NEMOGUĆE ISKUSTVO I NEVJEROJATNE STVARI
Ovo vam iskustvo ne mogu dokazati ni na koji način. Kada bih ga mogao dokazati, ono ne bi više bilo nedualno. Ali sami ćete ga spoznati kada dopustite da se dogodi – ali, kao što ću i dalje govoriti, samo na kon što se dogodi. Nakon što dopustite takvo otkriće i vrlo drugačiju kvalitetu misli, znat ćete sami. Sva kom je dostupno. Nakon toga instinktivno znate da vaš život nije radi vas nego ste vi radi Života.55 „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“, kao što Pavao tako poetično izražava u Gal 2,20. Nesumnjivo nas zbog toga Isus u nekoliko navra ta upozorava: „Nikome ne kazujte o viđenjima dok Sin Čovječji (vaša ljudskost) ne uskrsne“ (Mt 17,9). Prijelaz s polaritetnoga mišljenja u molitveno mišlje nje je kao ustajanje od mrtvih. Tek kada ste s druge strane podjele spoznajete da ste ustali, ali je gotovo nemoguće u to uvjeriti nekoga tko još nije dopustio taj prijelaz. Misle da govorite luckasto ili pjesnički, ili da se predstavljate boljima ili svetijima od njih. To nema nikakve veze s tim. Upravo ste prešli na drugu stranu svjesnosti i znate da je to učinjeno vama! Vi ste poput proroka Habakuka uhvaćeni za kosu i položeni na drugo mjesto (Dn 14,36). Ima toliko predivnih stvari koje vam polaritetno mišljenje ne dopušta da znate, dok će vam molitveno mišljenje dopustiti da imate povjerenja i čak iskusite nevjerojatne stvari, stvari predobre da bi bile istinite. 55
RICHARD ROHR, Adam’s Return, Crossroad, New York, SAD, 2004., str. 60. 12 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Toliko biblijskih citata sada će iskočiti sa stranica pred vas, poput ovoga: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“ (1 Iv 3–2, istaknuti dijelovi moji). Ti već jesi dijete Božje, opremljen svime što ti je potrebno da možeš rezonirati s božanskim. To ne znači da si moralno ili psihički savršen. Nipošto. Ali sada ćeš biti slobodan vidjeti takve nedostatke u sebi, da zahvaljujući njima rasteš i potpunije voliš. To je glavna i važna razlika! „Ali ako je to istina“, možda ćeš se zapitati, „kako sam mogao provesti život a da me nitko tome nije poučio? Kako to da tako veliku istinu ne poznaje ili zaboravlja velik dio svijeta, pa čak i Crkva?“ U želji da to shvatimo, sada okrećemo pozornost prema izgubljenoj tradiciji.
Drugi
d i o | 12 7
Č E T R N A E S T O P O G L A V LJ E
IZGUB L J E N A T R A DIC I JA Jer znamo: sve stvorenje uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Rim 8,22 Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. Iv 16,12
Očito je da mene u ovoj knjizi vodi jedna glavna misao: izravan kontakt s trenutkom bez posredništva najčišći je put do božanskoga sjedinjenja; gola, nebra njena i nedualna prisutnost najpodobnija je za susret s Pravom Prisutnošću. Prilazim toj temi na stotine načina jer znam da većina nas ima stotinu razina ot pora, poricanja ili izbjegavanja, a iz nekoga je razloga u ovom kompliciranom svijetu vrlo teško poučavati o posve jednostavnim stvarima. Svaki „misterij“ po defi niciji je bremenit stotinama razina odvijanja i ostva renja. To je posebice istinito kad je riječ o „stablu ži vota“, a to je kontemplativna svjesnost. Nazivam kontemplaciju stablom života, u uspo redbi s drugim „stablom u središtu Edenskoga vrta“, „stablom spoznaje dobra i zla“ (Post 2,9), jer ova dva stabla služe kao najbolje metafore za dva uma. Sta 12 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
blo spoznaje dobra i zla predstavlja dualizam „ili–ili“, stablo na koje smo izričito upozoreni te nam je čak zabranjeno s njega jesti. Stablo života obećava pristup vječnim istinama (Post 3,22), donosi plod „dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod“, a lišće njegovo za zdravlje je narodima (Otk 22,2). Ono otvara pristup dubokom temelju Boga i sebstva. Kontemplativan, nedualan um stablo je neprestane i stalne plodnosti za dušu i za svijet. Binarni sustav po načelu „ili–ili“ dobar je i po treban u našem ponosnom svijetu logike, mehanike, matematike i znanosti, te u svakodnevnom znanju koje nas upućuje hoćemo li krenuti lijevo ili desno kako bismo stigli od točke A do točke B. Doveo je do znanstvene i industrijske revolucije koje su nam tako dobro služile u mnogim područjima. Međutim one su počele pokazivati svoja ozbiljna ograničenja. Taj um sposoban je dovesti nas samo ovoliko daleko – on nam ne može omogućiti pristup vječnim stvarima. On nije stablo života, nego samo stablo „ovog ili onog“. Svako dopuštanje skrivenih strana stvari, „više“ strana stvari, tamnih strana stvari – uz istodobno zadržavanje privlačnih i poznatih strana – obično označava početak nedualne svijesti. Po tome može mo li cijeniti dobrotu i vrijednost nečega istodobno poznavajući njegova ograničenja i propuste, također prepoznajemo početak mudrosti i nedualne svijesti. Većini ljudi ne odgovara takvo „dopuštanje“. Če sto je popraćeno onim što Pavao naziva „uzdisanjem“. U proteklim stoljećima nitko nam nije točno pokazao kako da to činimo, pa ipak je sigurno da se u sredini vrta nalazi stablo života i da je njegovo korijenje du Drugi
d i o | 12 9
boko i razgranato. Možda bi poznatija riječ jednostav no bila „opraštanje“. Borba da oprostimo stvarnosti što je u ovom trenutku upravo takva kakva jest često je proboj u nedualnu svijest. Moramo nadići racional nu dominaciju ega i razuma da bismo oprostili dubo ku povredu ili sjećanje. Kao što kaže Zaharija u svom prelijepom hvalospjevu, „da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih“ (Lk 1,77). To je to! Ako živimo na ovoj zemlji, ne možemo zaobići potrebnu napetost objedinjavanja suprotnosti i ne stalnosti. Ta zemaljska iskustva, te svakodnevne po jave naučit će nas nedualnosti na način koji nije više teoretski ili apstraktan. To postaje očito u svemu i svakome, svakoj zamisli i svakom događaju, gotovo skriveno u čistom prizoru. Sve što je stvoreno, smrt no je i ograničeno i, ako dovoljno dugo promatramo, uvijek paradoksalno.56 Pod paradoksom mislim nešto što u početku izgleda kontradiktorno ili nemoguće, ali je u drugačijem okviru ili na drugačijoj razini duboko istinito. Želim naglasiti da je riječ o održavanju prave napetosti, a ne nužno o usklađivanju ili kakvom pot punom rješenju. To je pristanak da se živi bez rješe nja, makar za neko vrijeme. Ovo je veoma drugačije, i većini ljudi teško, uglavnom zato što nas nitko nije poučio kako to učiniti mentalno i emocionalno. Ni smo znali da bismo to mogli – ili čak morali moći. Ne možemo vidjeti ono što nam nikada nisu rekli da po 56 MARY BETH INGHAM i RICHARD ROHR, snimka kon ferencije „Holding the Tension: The Power of Paradox“, 2007., cacradicalgrace.org.
13 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
tražimo; ne možemo učiniti ono što nam nikada nisu ponudili kao moguće. Kao što Pavao, čini se, poručuje (pa djelomično parafraziram) – nada ne bi mogla biti vrlina kakva jest kada bi nas vodila do brzoga ostvare nja i kad ne bismo morali „postojano iščekivati“ (Rim 8,24). Simone Weil, poznata židovsko-kršćanska (du hovna) tražiteljica, osjetila je da je ovo u samoj prirodi vjere i duhovnoga traženja. Imala je iznimnu sposob nost da održava kreativnu napetost na načine koji se većini ljudi čine nemogućim, „većim od života“. Mislim da je taj princip „otvaranja i održavanja“ pravo ime i opis za vjeru. Ali vjera je u kršćanstvu uglavnom postala uvjerenje da je nešto istinito ili laž no (vjera kao intelektualno prihvaćanje), umjesto da se ljudima pruže konkretne vježbe kako bi sami znali kako se otvoriti (vjera), kako održati (nada) i kako do pustiti ispunjenje iz drugoga izvora (ljubav). Kroz ovu knjigu, i u njezinu Dodatku, ponuđeni su neki kon kretni načini na koje se ove vrline mogu „vježbati“. Ali svakoga dana našega života Bog nam daje prave vjež be, kao što su iritantni ljudi, predugo upaljena svjetla na semaforu i naše vlastite nedosljednosti. Moramo prijeći iz religije utemeljene na vjerova nju u religiju utemeljenu na praksi; u protivnom će se malo toga promijeniti. Samo ćemo nastaviti s ras pravama o tome u što bismo trebali vjerovati i tko su nevjernici. Promotrite mudrost kojoj su nas poučavali drevni aforizmi i priče hinduista, konfucijanista, tao ista, sufista, zen budista, židovskih proroka i Isusa. Postoji razlog zbog kojega su i mnoga Isusova nauča vanja teško razumljiva, naivna ili nerelevantna današ njemu svijetu. Više ne posjedujemo ključ za odgoneta Drugi
d i o | 131
vanje njegovih parabola jer je većini od nas dostupno samo racionalno i dualističko mišljenje. Primjerice, parabola o čovjeku koji dolazi u posljednji sat i dobiva jednaku nagradu kao onaj koji je radio čitav dan, za dualistički um nema nikakva smisla, kao ni za svakoga tko prebrzo donosi prosudbe. Stoga odbacujemo priču ili jednostavno zaboravljamo da ju je Isus ispričao. Za zapadnjake novi um i mišljenje najsnažnije, i gotovo isključivo, predstavlja Isus. Ali to je nauk koji se ne bi mogao održati bez pustinjskih otaca i majki u prvim stoljećima ranoga monaštva, osobito u he sihastičkom i keltskom kršćanstvu, a otada bez čiste linije svetaca, monaha, mistika, pustinjaka, koji su se neizostavno na neki način morali odvojiti od etabli rane religije kako bi sačuvali svoje psihičko zdravlje. U mnogim smo slučajevima tako prihvaćali dvoslojni sustav koji je dopustio glavnim institucijama da se odupru nedualnom mišljenju, a nazivali smo ga – „re ligiozni život“. NESTAJANJE KONTEMPLACIJE
S vremenom su, barem u katoličkom svijetu, mnogi monasi, redovnice i fratri postajali djelatnici institucije, prihvaćali njezine protokole i često gubi li vlastite dublje tradicije preobrazbe koje smo zvali svojim karizmama. Oblikovali smo se više u „crkve njaštvo“ nego u neko istinsko kršćanstvo sposobno da preobražava. Premda to dvoje ne treba nužno biti na suprotnim stranama, školovani smo u sustavnoj teologiji, upravljali smo školama kako bismo stvorili više katolika i vrednovali podjeljivanje sakramenata 132 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
više nego način života po evanđelju. A u njemu se po najprije radi upravo o načinu života! Danas mnogi kršćani i ne znaju što mislimo pod „evanđeoskim životom“ jer je on postao više sustav vjerovanja i pripadnosti nego potpun način života. Ta prijeko potrebna sinteza institucije i unutarnjega iskustva ili karizme upravo je ono što su moj duhovni otac, sv. Franjo, i mnogi drugi tijekom vremena uvi jek pokušavali ponovno uspostaviti. To je vrlo rijet ko potpun sklad, a najčešće je održavanje kreativne napetosti, uz mnogo obeshrabrenja. Međutim, čin usklađivanja je sam po sebi način koji nas vodi dublje, baš kao u braku ili drugim odnosima. To je posao koji se temelji na „i“. Izgleda da je mudrosna tradicija uvijek podtekst, djelomično sumnjiv u očima glavne struje, koja se, razumljivo, protivnicima želi pokazati kao sustavna, razumna i održiva.57 Pitam se je li Isus mislio na to kad je rekao: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vu kove.“ (Mt 10,16). Nije zabavno biti nezaštićen pred zlim, pa čak ni pred dobrim, ljudima. Zapravo, jedan je sveti isusovac prorekao da će se kršćanstvo vjero jatno više boriti protiv svoje mističke tradicije nego većina drugih religija protiv svojih, jer je kršćanstvo toliko uložilo u visoko racionalne strukture.58 57
BRUNO BARNHART, The Future of Wisdom, Continuum, New York, SAD, 2007., str. 13. i Second Simplicity, Paulist Press, Mahwah, SAD, 1999., str. 61. Obje su knjige sjajna analiza onoga što u našoj tradiciji imamo, onoga što smo izgubili i načina na koji to možemo ponovno oživjeti. 58 HUGO LASSALLE, Living in The New Consciousness, Shambala, Boston, SAD, 1988., str. 139. Drugi
d i o | 13 3
Kontemplacija se najviše počela gubiti u petna estom i šesnaestom stoljeću, te smo do vremena eu ropske reformacije bili gurnuti u takvo obrambeno/ napadačko mišljenje da je novi um uvelike odumro, čak i u katoličkim i pravoslavnim samostanima. Hva la Bogu za vrlo potrebnu protestantsku reformaciju, ali, kao što smo zapazili ranije, čak i riječ „protest“ veoma mnogo govori o mentalitetu obiju strana ti jekom posljednjih pet stotina godina. Nažalost taj je mentalitet ostao uvelike dualistički, a glavne su re forme rijetko dolazile od mistika i pomiritelja (John Wesley, George Fox i Menno Simons moguće su iznimke)59. Previše reformatora i papa bilo je ljutito, ideološki nastrojeno ili zarobljeno u svojim glavama i prosudbama – upravo ono što kontemplacija nije. Dok je većina katolika također izgubila tradiciju, a mnogi su je pravoslavci i protestanti ponovno otkri li, naziv „katolik“ (univerzalan, sveopći) od pomoći je i pokazuje pravi smjer jer u sebi nema oznake separa tizma ili protesta protiv nečega. To je riječ koju je čita vo kršćansko tijelo koristilo u prvih tisuću godina, do prve velike šizme 1054. godine, otkada se, kao nakon bolnoga razvoda, smatralo da smo mi „u pravu“. A to 59 John Wesley (1703.–1791.), anglikanski svećenik i teo log, osnivač metodista, poznat je po učenju o unutrašnjem životu u kojem svaki čovjek može postići jedinstvo s Kristom u stanju čiste ljubavi još u ovom životu; George Fox (1624.–1691.), teolog i mi stik, osnivač kvekera (religioznog društva Božjih prijatelja), poznat je po svojem dnevniku koji je objavljen poslije njegove smrti (o uče nju o unutrašnjoj molitvi koje je bilo pod snažnim utjecajem mada me Guyon); Menno Simons (1496.–1561.), prvotno je bio katolički svećenik, a potom osnivač pokreta menonita na području današnje Nizozemske – jednog od radikalnih ogranka reformista, anabapti sta. (op. ur.)
13 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
je ono što uvijek moraš činiti kad se odvajaš i trebaš opravdati. Prosvjetiteljstvo je u velikoj mjeri zabilo konačne čavle u lijes kontemplacije jer je religija postala još više opozicijska i obrambena iz straha od svojih „novih ne prijatelja“ – racionalizma, scijentizma i sekularizma. Kada ste zaokupljeni napadom ili obranom, manipula cijom ili otporom, guranjem ili potezanjem, ne možete biti kontemplativni. Kada ste zaokupljeni neprijateljima, uvijek ste dualistički. To možete uzeti kao aksiom: u ve ćini slučajeva postajete zrcalna slika onoga čemu se protivite, kao i onoga što volite (Ef 5,13). Obratite pozornost na ono kada „suprotna stra na“ optužuje Isusa da zanemaruje važne zakone o čistoći i bude „šokirana“ zbog njegova neposluha Zakonu ili Šabatu (Mt 15,12). Isus im se ne obraća racionalno i ne pokušava pobiti njihove argumente. On govori svojim učenicima: „Nemojte se zbog njih brinuti. Ako nešto nije od Boga, samo će odumrijeti. Oni su slijepi, i ako im se suprotstavite, i sami ćete postati slijepi pa ćete svi u jamu pasti.“ (Mt 15,14). Ovo je duboko učenje, učenje o nenasilju u vremenu prije no što je postojala riječ za nenasilje. Čitao sam da u većini zapadnih jezika nismo ima li riječ za „nenasilje“ do 1950-ih jer nismo imali jas nu predodžbu o njemu. To je uglavnom istina: riječi stvaramo samo za ono što smo iskusili ili što možemo zamisliti. Pretpostavljam i nadam se da će isto tako biti i s riječi „nedualnost“ u stoljećima koja dolaze. Iz nekoga se razloga opiremo riječima s prefiksom „ne“: zapadnjaci žele sigurno znati, racionalno znati, a to zasigurno sužava polje spoznatljivosti! Drugi
d i o | 13 5
SKORAŠNJA PONOVNA OTKRIĆA
Zapadno je kršćanstvo u svom protivljenju po kretu ironično nazvanom prosvjetiteljstvo izgubilo vlastito, jedinstveno i potpuno vjerodostojno pro svjetljenje, te je tako i samo postalo oporbeno. Kr šćanstvo je postalo racionalno u namjeri da se odupre racionalizmu, izgubivši svoju tajnu „mudrost“, kako ju je Pavao volio zvati (1 Kor 1,17; 2,16). U Europi je to poprimilo oblik visoko akademske teologije, a u Americi oblik uskoga ahistorijskog fundamentalizma. Oba su uvelike „u glavi“ – u lijevoj polutci mozga – po kazujući malo zanimanja za teme kao što su ljudska patnja, liječenje, siromaštvo, okoliš, društvena prav da, uključivost, briga za strance ili političko ugnjeta vanje. U posljednjim stoljećima kršćanske su crkve bile na pogrešnim stranama većine ljudskih reforma cija i revolucija, sve dok te reformacije nisu uspjele. Posljedica je bila da je kršćanstvo u velikoj mjeri po stalo neučinkovito ili čak nevjerodostojno za većinu svijeta. Sada naša povijest djeluje protiv nas. Thomas Merton (1910.–1968.) je, kao i obično, ovo jezgrovito izrazio: „Suviše smo racionalni ... Sve što je najbolje je ili nesvjesno ili nadsvjesno.“60 Merton, cistercitski monah koji je živio u Kentuckyju, nije za života uvijek bio cijenjen od svojih kolega redovnika i Crkve. Bio je previše ispred svoga vremena, a po svom širokom znanju o tradiciji dopirao je daleko u 60
THOMAS MERTON (ur. William Henry Shannon), The Hidden Ground of Love: The Letters of Thomas Merton on Religious Experience and Social Concern, Farrar, Straus and Giroux, New York, SAD, 1985., str. 341. 13 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
prošlost. Ja bih ga nazvao jedinstvenim američkim prorokom dvadesetoga stoljeća, a znakovito je da su ga američki biskupi, smatrajući ga sumnjivim, vrlo vješto izrezali iz službenoga Katoličkoga katekizma. Gotovo potpuno usamljen, Merton je u svojim spi sima iz 1950-ih i 1960-ih godina ponovno otvorio ovo područje, ponovno uveo mnogo tradicionalniji rječnik i ponovno probudio kontemplativan um na Zapadu (ponajprije u SAD-u, op. ur.). Bio je još jedan od ljudi „većih od života“! Sada, gotovo 40 godina nakon njegove tragične smrti 1968., mi uživamo neizmjerne plodove njegova rada, kao i rada drugih ljudi sličnih njemu. Mnogi su danas, zahvaljujući njegovoj hrabrosti, postigli na predak u odmicanju zavjese i otkrivanju da je većina zapadnjačke religije „car bez ruha“, ili je u najmanju ruku izgubila svoje pravo i jedinstveno ruho. Uvelike je izgubila dublju tradiciju mudrosti koju je Isus tako savršeno naučavao.61 Prisjećam se primjedbe koju mi je 1985. godine, za vrijeme kontemplativnog tečaja koji sam održao za njih, uputio jedan od getsemanskih redovnika: „Mer ton nam je rekao da nismo čak ni kontemplativci, već samo – introverti!“ Mora da je to bilo bolno čuti, ali uistinu, bio je uvelike u pravu. Bili su dobri i sveti introverti, ali često uhvaćeni u obrasce dualističko 61
Pozivam vas da istražite djela Johna Maina, Bedea Griffithsa, Thomasa Keatinga, Cynthie Bourgeault, Brune Barnhar ta, Laurencea Freemana, Ruth Barrows, Bernadette Roberts, Eck harta Tollea, Jean-Yvesa Leloupa, Sebastiana Painadatha, Hugoa Enomiya-Lassallea i Kena Wilbera koji, svatko na svoj osebujan na čin, danas ponovno otkrivaju stariju tradiciju. Drugi
d i o | 137
ga mišljenja koji su im neminovno od života stvarali nepotrebno mučenje. Isto sam to zatekao u mnogim kontemplativnim zajednicama koje sam posjetio: poneki „duboko shvate“, ali su mnogi drugi jednako tako duboko frustrirani i frustrirajući ljudi. Mnogi su kontemplativci u posljednjih pet stoti na godina bili poput Terezije Avilske koja u svojoj bio grafiji kaže da je „silno propatila jer su joj predstavili 'mislenu molitvu' kao jedini oblik molitve“.62 Međutim, kad je otkrila franjevca Francisca de Osunu, koji je sa čuvao i razumio stariju tradiciju, uistinu je pronašla, kako je rekla, „svoga učitelja“.63 Jedan je fratar tu me todu nazvao no pensar nada ili pensar sin pensar, opisu jući kako su svakoga jutra morali 20 minuta klečati u kapeli bez da je itko bio osposobljen da ih pouči kako „misliti bez mišljenja“. Nisu znali što bi činili sa svojim umom tijekom toga iznimno dugoga vremena. Mnogi su na razne načine padali u san i odustajali od onoga što smo kontradiktorno zvali „mentalnom molitvom“. Ona je bila upravo to; a to što je u stvari bila – nije trebala biti. Bili smo žrtve vlastite izgubljene tradicije, čak i gubljenja svoga velikog Bonaventure koji je to jas no naučavao.64 Taj se oblik molitve nalazio u njegovim 62
TERESA OF AVILA, Vida, 4. poglavlje; Sv. Terezija Avilska, Moj život, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 27–31. (op. ur.) 63 FRANCISCO DE OSUNA, The Third Spiritual Alphabet, Paulist Press, New York, SAD, 1981., ili dobar sažetak u: HARVEY EGAN, An Anthology of Christian Mysticism, Liturgical Press, Colle geville, SAD, 1991., str. 413–422. Sretan sam što mogu ponovno upoznati zaboravljenog de Osunu sa svojim franjevačkim svijetom, iako sam ga proučavao u novicijatu 1961. godine. 64 ST. BONAVENTURE, The Souls Journey to God, Paulist Press, New York, SAD, 1978. Sedmo poglavlje toga klasika koji smo 13 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
spisima, ali nismo bili sposobni vidjeti ono što nas nisu učili vidjeti ili ono što naši učitelji nikada nisu iskusili. Sve dok razumijete molitvu naprosto kao „mišlje nje svetih misli“ ili čak „meditiranje nad pobožnim slikama“, obično ćete ostati u dualnoj svijesti. Netko vas mora podučiti da pođete iznad toga i pokazati na čin na koji je to moguće učiniti. Terezija nije pretjeri vala kada je to nazvala „patnjom“. A bila je to patnja i za naraštaje redovnika i redovnica koji su je slijedili i koji su se sigurno, u mnogim slučajevima, mučili s mi slenom molitvom pomoću snage volje ili su iz praktič nih razloga od nje odustali. Često sam danas svjedok toga u životima svojih kolega i kolegica. „Zajednička molitva“ preuzela je ulogu djelomičnoga ispunjenja praznine. Čak i dandanas katoličanstvo uistinu pre naglašeno igra na kartu liturgije jer ne zna da ima mnogo veći špil karata na raspolaganju. Ovo gubljenje tradicije nastavlja se do današnje ga dana i vjerojatno zbog toga vjerski redovi, čini se, više ne nude nikakvu ozbiljnu alternativnu svijesti u društvu, osim celibata koji, ako se ne prakticira na pravi način, može zapravo proizvesti i osnažiti duali stičko razmišljanje. Izgubili smo svoju radikalnu al ternativnost koja se treba nalaziti u samom temelju uma, tijela i srca.65 Ne možemo se osloniti na društvo proučavali činilo mi se kao nemoguća apstrakcija i poezija sve dok nisam sam otkrio što je Bonaventura imao na umu kad je govorio o „vježbanju uma za postizanje počinka u Šabatu“ u kojima „sve inte lektualne aktivnosti treba napustiti“, str. 110. 65 Ako ste u svom misaonom sklopu još uvijek jako dual ni, to je često „antiznak“ za život u celibatu. Ljudi vas vide kao zle, prosuđujuće, narcisoidne, umjesto preobražene. Istinski su kon templativci posve drugačiji ljudi, a pretpostavljam da su monasi i Drugi
d i o | 139
da bismo ga održali na životu. Danas je kontemplacija isuviše protivna kulturi za većinu nas koji smo se za tekli u tom svakidašnjem svijetu prodaje i kupovine, rada i podizanja djece. Kao što piše u Svetom pismu: „Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ (Lk 23,31). Primijetio sam takav odziv čak i na učenje Eckharta Tollea. Toliki ljudi znaju da je on sjajan duhovni učitelj, ali većina odustane nakon nekog vremena, govoreći da je previše teško živjeti u sadašnjem trenutku. Ako je ikakva utjeha, Pavao ovako piše u Posla nici Rimljanima (11,16): „Ako li su prvine svete, sve to je i tijesto; ako li je korijen svet, svete su i grane.“ Isus i Pavao voljeli su koristiti ovu metaforu kvasca, istinu na koju ukazuju i danas popularna istraživa nja fenomena stotog majmuna66 ili točke preokreta67. Bog je uvijek bio voljan raditi s ostatkom, kritičnom masom, ili s onim što Knjiga postanka naziva „deset pravednika“. Točke preokreta i uskvasalost očito su načini Božji, Boga koji je tako ponizan/ponizna68 da želi biti alternativa u svom vlastitom svijetu. monahinje, mudraci i asketi bili oni mudri ljudi koji su održali na životu tu iznimno važnu svjesnost, u budizmu i hinduizmu, kao i u srednjovjekovnom kršćanstvu. 66 Radi se o istraživanjima fenomena prijenosa znanja s jed ne generacije (majmuna) na drugu koje su popularizirali Lyall Wat son i Lawrence Blair u knjigama Rhytmhs of Vision iz 1975. i Lifetide iz 1979. g. (op. ur.). 67 Radi se o bestselleru Malcolma Gladwella The Tipping Point iz 2000. g., u kojoj objašnjava kritične trenutke u kojima se su vremeno društvo mijenjalo (op. ur.). 68 Autor o Bogu jednako često govori u ženskom kao i u muškom rodu (op. prev.). 14 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Ono u čemu sada uživamo i nada koju želim po nuditi u ovoj knjizi jest renesansa kontemplativnoga uma, jedina istinski jedinstvena alternativa koju religi ja ima ponuditi svijetu.69 Bez ovoga novoga uma većina doktrina, moralnih propisa, dogmi i crkvenih struktu ra gotovo će sigurno biti krivo shvaćena, krivo upotri jebljena i krivo korištena. Mali ljudi sve čine malim. Dualni ljudi koriste znanje, čak i religiozno znanje, radi uzdizanja ega, posramljivanja drugih i kontrole drugih i sebe, jer egu to vrlo dobro uspijeva. Nedualni ljudi koriste znanje za preobrazbu osoba i struktura, ali najviše za to da promijene sebe i da gledaju stvarnost novim okom i srcem. Oni čekaju i „podnose“ sukobe života umjesto da ih prenose dalje ili da ih projicira ju drugdje. Ne rješavaju se životnih boli dok ne nauče potrebne lekcije. Takav spremnik koji pristaje na to da sve prihvati, ne odbacujući ništa, ono je što mislim pod životom u golome sada i prisutnosti izvan uma. Upamtite ovo: ne pišem ovu knjigu kako bih promijenio bilo čije uvjerenje, doktrine, dogme ili moralnost. Nadam se promijeni samoga uma koji razumijeva spomenute stvari. To će promijeniti sve što još treba promjenu, ali sada Netko Drugi može donijeti promjenu – a mi se možemo vratiti tome da jednostavno budemo prijatelji i ljudi.
69 The World Community for Christian Meditation (Svjetska zajednica za kršćansku meditaciju), utemeljena na radu Johna Mai na i Lawrencea Freemana, i Contemplative Outreach (Kontemplativna mreža), utemeljena na radu Thomasa Keatinga, najpoznatija su i najsustavnija učenja današnje kršćanske kontemplativne prakse.
Drugi
d i o | 141
PETNAESTO POGLAVLJE
VJE R A S E V I ŠE T IČE ON O G A K A KO VJ E R OVAT I N E GO U Š TO V J E R OVAT I Najljepše što možemo iskusiti jest tajanstvenost. Ona je izvor sve istinske umjetnosti i sve znanosti. Onaj kojemu je taj „osjećaj“ stranac, tko ne može više zastati u čuđenju ili ostati zatečen bez riječi, isto kao da je i mrtav. Njegove su oči zatvorene. Albert Einstein, majstor i dualnoga i nedualnoga mišljenja
Riječ „vjera“, poput „molitve“, „religije“ i toliko mnogo drugih riječi, znači različito različitim ljudima. Dok ponovno otkrivamo izgubljenu tradiciju kontem placije, iznijeti ću dvanaest pojašnjenja toga što razu mijevam pod riječi „vjera“ i zašto ona, kad se shvaća na nedualan način, nije slijepo pristajanje, nego bitan dio duhovne preobrazbe. 1. Vjera je riječ koja upućuje na naše početno otvaranje prostora srca i uma. To je početak i temelj vjere, ali njezini učinci i njezin dublji smisao mogu 142 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
biti golemi. Vjera je naša mala ali nužna ponuda sva koj novoj promjeni ili susretu. 2. Takvo otvaranje, ili ponovno otvaranje, kraj nje je potrebno kako bi nam pomoglo u svježim po čecima ili prodorima u nove razine. Obično trebamo otpustiti staro i proći kroz razdoblje nepoznatoga ili zbunjenosti prije nego što možemo prijeći na drugu razinu svjesnosti ili nove sposobnosti. Ovo priprema nje pozornice i prelaženje na drugu stranu uglavnom znači ono što mislimo pod vjerom i objašnjava zašto su sumnja i vjera međusobno zavisne veličine. Ljudi ve like vjere često pate od napadaja velikih sumnji na mnogim razinama jer nastavljaju rasti na novim ra zinama. Majka Terezija desetljećima je prolazila kroz takve vrste sumnji, što je bilo objavljeno neko vrijeme nakon njezine smrti. Sama činjenica da su mediji i lju di općenito imali premalo razumijevanja za taj aspekt njezina života, pokazuje koliko je ograničeno naše ra zumijevanje biblijske vjere. 3. Takvo unutarnje kretanje neophodno je u svim susretima, odnosima i intelektualnim prodori ma, a ne samo u odnosu s božanskim. Ljudska vjera i religiozna vjera umnogome su iste osim u njihovu cilju ili odredištu. A razlog zbog kojega smo se uputi li u krivom smjeru je to što smo za predmet religio zne vjere izabrali „ideje“ ili doktrine umjesto osobu.70 Naša vjera nije vjera u to da su dogme ili stavovi o mo ralu istina, nego vjera da su Konačna Stvarnost, Bog, Isus dostupni – čak da su uz nas. Isus je mogao doti cati i liječiti ljude koji su mu vjerovali kao donositelju 70
Vatikan II, Dei Verbum I, 2-6. Drugi
d i o | 14 3
Božje ljubavi, a ne ljude koji su procjenjivali istinitost ili lažnost intelektualnih tvrdnji. 4. To kretanje u vjeri dopušta nam premostiti naš uobičajeni obrazac dualističkoga mišljenja: ne zauvijek, ali dovoljno dugo da na neko vrijeme misli mo i djelujemo cjelovito, kontemplativno. To je jedini smisao toga kretanja. Ne radi se o vjerovanju u ne vjerojatne stvari ili odbacivanju racionalnoga uma. Konačno, moramo ponovno upotrijebiti razum: u protivnom, umjesto da postanemo mistici, brzo po stajemo mistificirani! 5. To kontemplativno mišljenje i djelovanje traje (nadamo se) dovoljno dugo da bi se mogao „okusiti“ neki oblik uzajamnosti, prisutnosti ili misterija. To nas opet vodi u potragu za još dubljim susretom. „Sva ki pravi život je susret“, kako je rekao Martin Buber. Prosuđujućim i dualističkim mišljenjem ne možete biti prisutni i susresti novu stvarnost – dopustiti da bude uistinu nova, ona koja jest. U tome se iz dubine duše slažem s Eckhartom Tolleom i njegovom knji gom Moć sadašnjeg trenutka, koja potresa temelje i suvremenim jezikom govori o starijem učenju, nekoć zvanom „sakrament sadašnjega trenutka“.71 U Psalmu 34 psalmist to dobro opisuje: ne kaže „mislite i vidi te“, već „kušajte i vidite“. 71 JEAN
PIERRE DE CAUSSADE, Abandonment to Divine Providence, Image Books, Garden City, SAD, 1975; BROTHER LAWRENCE, The Practice of the Presence of God: Conversations and Letters of Brother Lawrence, Oneworld, Oxford, SAD, 1999. Te dvije knjige klasična su djela koja su nas naučila kako biti prisutnima u sadašnjosti i u odnosu na Prisutnost. Vidi također THOMAS KEA TING i RICHARD ROHR, snimka konferencije „The Eternal Now“, 2004., cacradicalgrace.org. 14 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
6. Jednom kad uspijete makar samo na trenu tak ući u nedualnu svjesnost, svi prethodni stupnjevi mogu vam se po potrebi ponovno vratiti, uključujući i vaš dualistički razum. Zapravo vaš će razum imati novu slobodu i jasnoću jer će imati manje potreba – neće trebati uvijek biti u pravu, biti samodostatan ili uvjeren da posjeduje cijelu sliku. Nakon toga, ako se u nekom smislu ne vratite „razumljivom“ jeziku, vašu će vjeru biti nemoguće dijeliti i nitko je neće moći kri tizirati, pa čak ni vi sami. (S takvom se situacijom da nas suočavamo u fundamentalizmu.) Bez obzira koli ko vaši životi bili „mistični“, „...budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pt 3,15). I kako je katolička teologija uvijek naglašavala, vjera i razum nisu u su protnosti. 7. Zapravo, pravi lakmus test – pravi dokaz da je neki očigledno viši stupanj svijesti istinski viši – u tom je što uvijek uključuje i cijeni sve prethodne stupnjeve. To više nije razmišljanje po obrascu „ili–ili“, nego sada „i–i“, što postaje posve drugačiji način mišljenja. Kad to ne bi bila istina, nedualno bi se mišljenje s pra vom moglo optužiti da je dualno! 8. Nezrela religiozna vjera obično je predracio nalna i još nije prošla kroz vatreni obruč – „tamnu noć čišćenja“ – u transracionalno. Sveti Pavao takvu vjeru naziva „mlijekom“ nasuprot „duhovnom jelu“ (1 Kor 3,1–2). Većina kritičara vjere i ljudi koji nisu vjernici misli kako transracionalna osoba djeluje iz predra cionalnog uma, pa ipak su to dva potpuno različita stupnja. Ken Willber naziva tu zbunjenost „predtransnom zabludom“ (engl. pretrans fallacy). Prvi je Drugi
d i o | 14 5
stupanj potreban i dobar, ali je i samo stupanj kroz koji treba proći ako želimo dostići zrelu religioznost. Ako predugo ostanemo u infantilnoj religioznosti, postajemo ranjivi i lako se skandaliziramo, podlož ni smo suprotstavljanju, branimo se, te smo općeni to nesposobni uključivati druge, razgovarati i imati poštovanja prema onima koji su izvan našega malog kruga. Isus pod izrazom „biti dijete“ misli posjedovati „početnički um“ i ranjivost o kojoj ovdje govorimo. On ne idealizira infantilno predracionalno mišljenje. Površno gledano, to dvoje može izgledati isto dok se ne približimo i ne opazimo da je prvo (transracional no) slobodno, a drugo (predracionalno) neiskusno ili uplašeno, ili oboje. 9. Kad stupamo u odnos s nekim tko nije prošao kroz vatrene obruče, svaki će pokušaj „dokazivanja“ Božje egzistencije, ili čak razumnosti naše vjere, re dovito biti promašaj. A razumno će biti samo onima koji su prošli kroz privremenu nespoznatljivu tamu, to „djetinjstvo“, i koji su se vratili na drugačiju razi nu svijesti. Kao primjer promotrimo Pavlovo isku stvo: početno sljepilo, ljuske koje padaju s njegovih očiju (Dj 9,9 i 18,20), njegovo povlačenje u Arabiju (Gal 1,17) i njegov povratak kao preobražene osobe. Pavlovo putovanje zasigurno simbolizira neizrecivost vjere koja čini da se osjećate vrlo bespomoćno ili ne razborito među onima koji nisu prošli isti put. Tako đer objašnjava Isusovu neugodnu i iznenađujuću reče nicu, upućenu njegovim učenicima i dobročiniteljima: „Nikome ne kazujte!“. To im je nesumnjivo bilo teško čuti. Ali naš pokušaj da „gomili“ govorimo o neizreci
14 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
vome često dovodi do trivijaliziranja iskustva, ili čak do gubljenja njegove dubine. 10. Stoga su mnogi „kulturni preziratelji religije“ u pravu u svojim sumnjama, obično usmjerenima na nezreli oblik religije koji je danas uglavnom dominan tan. Oni napadaju ono što mi tvrdimo da znamo, dok zreo vjernik na prvom mjestu proglašava drugačiji način znanja, ono kako – što dopušta vidjeti mnogo više. Istinsko iskustvo Boga zadivljujuća je Prisut nost i Unutarnja Životnost čija je uloga bolje vidjeti. (Razmislite kako će djelovati naočale protiv jakoga svjetla onima na pustinjskom suncu i onima koji po kušavaju vidjeti u tami.) Ovo je dublje od onoga što kritičari religije napadaju, dublje od bilo kakva čisto psihičkoga stanja ili djetinje religiozne uvjetovanosti koja je sklona krutosti i krhkosti. Zrelu i autentičnu vjeru možete prepoznati po sposobnosti postupanja s tamom, promašajem i neuvažavanjem ega – i po ti hoj ali sigurnoj radosti! Infantilna religija na svakom koraku zahtijeva osvjedočenje ili „svjetlo“ i stoga nije osobito sretna. 11. Srećom, u svakom vremenu, zemlji, vjerskoj zajednici, instituciji, biskupiji i samostanu uvijek po stoje ljudi koji ovo razumiju i djeluju kao preostali kvasac. Ponekad se pitate kako su samo tamo dospje li. Ni jedna religija, vjerska zajednica ili životni stil nemaju monopol u ovome. Očito je samo po sebi da poznati Pavlov popis plodova Duha (Gal 5,22) može mo svugdje naći neovisno o kulturama i religijama. Ondje gdje ih nema, uistinu je „polje suhih kostiju“ (Ez 37), gdje će se malo novoga ili dobroga dogoditi.
Drugi
d i o | 147
12. Ovo je zasigurno razlog što mnogi duhov ni učitelji savjetuju neki oblik „vjere“, iako koriste drugačije riječi za istu ideju. Isus hvali vjeru čak više nego ljubav. „Vjera te tvoja spasila“, često su njegove zaključne riječi, kao u Lk 8,48. Zašto? Zato što se u pravilu mudrost, ljubav ili daljnji rast neće produblji vati bez novoga otvaranja ili prepuštanja pa, iz nekog razloga, svaki put ovo treba iznova učiti i „ponovno se otvoriti“. Vjera je više „prodor“ koji vam potom omogućuje da se održite – upravo zbog toga što Net ko sad održava vas! Vjera osvjetljava put koji ostaje iza nas, ali, u pravilu, pred nama je još uvijek tama. Pa ipak, sada put više nije tako zastrašujući i nemoguć jer „svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5). Tko su ti ljudi iz svih krajeva i vremena koji su otkrili ovo dublje značenje vjere usred tame? Gotovo bez iznimke, to su oni koji su silno propatili ili duboko voljeli. Ta su dva iskustva dvije točke prijelaza, vatreni obruči, a zato što su ljubav i patnja svima dostupne, oči istinske vjere svima su dostupne. Sada promatramo te točke prijelaza.
14 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ŠESNAESTO POGLAVLJE
O T VA R A NJ E V R ATA VELIKA LJUBAV I VELIKA PATNJA ...jer ljubav je jaka kao smrt a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Pjesma nad pjesmama 8,6 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. Job 14,1
Dva univerzalna i glavna puta preobrazbe dos tupna su svakom ljudskom biću koje je Bog stvorio još od Adama i Eve i od kamenoga doba: velika lju bav i velika patnja. One su svima ponuđene i jed nako zastupljene u svim svjetskim duhovnim tradi cijama. Samo su ljubav i patnja dovoljno snažne da mogu razbiti uobičajene obrane našega ega, slomiti naše dualističko mišljenje i otvoriti nas za Misterij. Uvjerio sam se da ništa ne može djelotvornije utje cati na tajanstvenu kemiju koja nas može preobraziti od života utemeljena na strahu u život utemeljen na ljubavi. Nitko od nas nije potpuno siguran zašto je to Drugi
d i o | 149
tako. Mi doista znamo da riječi, čak ni one dobre, pa ni krajnje pravovjerna teologija, to ne mogu postići same po sebi. Nije čudo da je kršćanski simbol otkup ljenja čovjek koji nudi ljubav iz raspetoga položaja. Ljubav i patnja dio su većine ljudskih života. Bez sumnje, one su prvi duhovni učitelji, više od svake Bibli je, crkve, službe, sakramenta ili teologa. Nije li Bogu smisleno učiniti božanske istine tako dostupnima? Ako je Božja ljubav tako savršena i pobjedonosna kao što vjerujemo, zar ne bi ponudila svakom čovjeku isti i univerzalni pristup Božanskome po ljubavi i patnji? To je ono što, čini se, Pavao govori poganskim Atenjani ma u svojoj sjajnoj propovjedi na Akropoli: „... da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije (On) da leko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, miče mo se i jesmo, kao što neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!“ (Dj 17,27–28). Kakav sjajan i do današnjega dana potreban primjer teologije! Za ljubavlju čeznemo i za ljubav smo stvoreni – u stvari mi jesmo ljubav (shvaćena) kao izlijevanje Božje – ali patnja se često pokazuje kao naše otvaranje toj potrebi, toj žudnji i tom identitetu. Ljubav i patnja glavna su vrata koja otvaraju prostor uma i prostor srca (bilo koja od njih mogu se prva pojaviti), slama jući nas u širinu, u dubinu i u zajedništvo. Gotovo bez iznimke, svi duhovni učitelji uvijek će snažno i izravno voditi kroz ljubav i patnju. Ako nikad ne uđe te ondje, nećete znati ono što je bitno. Pokušat ćete sve riješiti u glavi, ali sâm vaš um ne može vas onamo odvesti. Morate voljeti „iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12,30) ili to uopće neće biti ljubav. Tako ljubav 15 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
djeluje i zbog toga ona vodi u odustajanje od kontrole, što je ujedno i moja jednostavna definicija trpljenja: Trpite kad god vi ne kontrolirate. Kada ste obuzeti velikom ljubavi i velikom pat njom, imate mnogo veću mogućnost predaje kontrole ega i otvaranja cjelokupnomu životu. Iskreno rečeno, budući da tada nemate velik izbor, vi ste vođeni. Velika vas ljubav čini spremnima da sve riskirate i ništa ne zadržite. Osjećaj stapanja s drugim ili s Onostranim, ili prihvaćenosti od drugoga, barem privremeno nadilazi vaš strašan osjećaj usamljenosti, odvojenosti i stra ha. Ekstaza zbog toga sjedinjenja omogućuje vam da srušite prepreke i neko vrijeme vidite stvari unutar nove cjelovitosti i sreće. Ljubavne pjesme u svakom jeziku sla ve to veličanstveno iskustvo gotovo kao da ne postoji ništa drugo na svijetu o čemu bi se moglo pjevati. Nije čudo da ljudi jure za ljubavlju. Makar samo nakratko, zapažanje je tada puno šire, spremnije za avanturu i manje obrambeno. Ali ljubav ne može dugo ostati na toj razini medenoga mjeseca. To je zasigurno jedan od razloga što u većini religija postoje snažni tabui protiv promiskuiteta, masturbacije ili predbrač noga seksa. Takva ponašanja mogu lako trivijalizira ti, učiniti običnim ili čak onemogućiti to privremeno ekstatično viđenje i to presudno otvaranje prostora srca. (Danas to vidimo na globalnoj razini, zbog jed nostavne dostupnosti pornografije na internetu, gdje nije potrebno nikakvo otvaranje srca.) Da bismo du goročno održali tu čudesnu otvorenost srca i da bismo ostali trajno „zaljubljeni“, nešto je drugo potrebno – određena razina mističnoga iskustva, bilo da je ute meljen na doživljaju prirode, na svjesnosti ili na Bogu. Drugi
d i o | 151
Velika vas patnja otvara na drugačiji način. Ovdje se stvari događaju protivno vašoj volji, što je i razlog zašto patite. S vremenom možete naučiti odustati od obrambenoga stanja, opet zato što nemate drugog iz bora. Situacija je takva kakva jest, premda ćemo uvijek prolaziti kroz stupnjeve poricanja, ljutnje, pogađa nja, odustajanja, pa sve do (nadajmo se) prihvaćanja. Može vam se činiti da je ta patnja pogrešna, konačna, apsurdna, nepravedna, nepodnošljiva, fizički bolna, ili da je naprosto izvan vaše zone ugode. Stoga uviđa te zašto morate imati pravi stav prema patnji, jer nas mnoge stvari svakodnevno izbacuju iz kontrole – pa čak i obično dugotrajno crveno svjetlo na semaforu. Bilo kako bilo, uvijek se prisjetimo: ako ne preobrazimo svoju patnju, uvijek ćemo je prebacivati na one oko nas ili čak na sljedeći naraštaj. Patnja vas može odvesti u jedan od dvaju smje rova: može vas učiniti vrlo ogorčenima i zatvoriti vas, ali vas može učiniti i mudrima, sućutnima i krajnje otvorenima, bilo zbog toga što vam je srce omekšalo ili zato što zbog patnje osjećate da nemate što izgubiti. Ona vas uvijek dovede do ruba unutarnjih snaga kad „padate u ruke Boga živoga“ (Heb 10,31), čak i protiv svoje volje. Svi moramo moliti za milost ovog drugog puta smekšavanja i otvaranja. Osobno mislim da je to pravo značenje rečenice „izbavi nas od zla“ u Očena šu (molitvi Gospodnjoj). Ne tražimo da izbjegnemo patnju. To je kao da molimo: „Kad dođu velike kušnje, Bože, budi uz mene i ne daj da postanem ogorčen i da osuđujem“, što je zlo koje vodi u tolika druga zla. Borba sa svojom sjenovitom stranom, suočava nje s unutarnjim sukobima i moralnim propustima, 152 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
podnošenje odbacivanja i napuštenosti, svakodnevna poniženja, iskustvo bilo koje vrste zlostavljanja ili bilo kojeg oblika ograničenosti: sve su to vrata u dublju svijest i procvat duše. Ta nam iskustva pružaju pri vilegirani prozor u golo sada, jer nam se u lice unose nevjerojatne suprotnosti. Silno potrebno iscjeljivanje, opraštanje onoga što jest, „oplakivanje“ i prihvaćanje svoga unutarnjeg siromaštva i suprotnosti, obično su potrebna iskustva koja pozivaju osobu u kontempla tivni um. (Pogledajte kako to Pavao na klasičan način čini iz dubina redaka u Rim 7,14–25 do visina mistič ne poezije u većem dijelu Rim 8). U suočavanju s protivštinom koja smo mi sami, postajemo živi simboli stava „i–i“. Jednom kada mo žeš prihvatiti milosrđe, gotovo je prirodno predati ga dalje drugima (vidi priču o dužniku koji ne opra šta u Mt 18,23–35). Postaješ kanal za ono što si sam primio. Ako nikada nisi trebao milosrđe i nisi se su očio s vlastitim urođenim protivštinama, možeš ići od mladosti do starosti dualistički zaključan unutar mehaničkoga svemira. To je, po mom mišljenju, „gri jeh protiv Duha Svetoga“. On se ne može oprostiti jer odbijaš spoznati da ti je uopće potrebno milosrđe ili oproštenje. Zatvorio si kanal koji si ti sam. Jesi li ikada primijetio iznimnu činjenicu da u svom veličan stvenom „Veliča“ Marija triput govori o Bogu koji joj pokazuje „milosrđe“ (Lk 2,49; 54–55)? Ako i Djevica Marija, Isusova majka, živi u podložnosti tom milosr đu, koliko tek moramo mi? Velika ljubav ima u sebi mogućnost otvoriti pro stor srca i potom prostor uma. Velika patnja ima u sebi mogućnost otvoriti prostor uma, a potom prostor Drugi
d i o | 15 3
srca. Na kraju, oba se prostora trebaju otvoriti, a ljudi ma u kojima se otvore, nedualno mišljenje može biti najlakše. Ljudi koji nikada nisu voljeli ili patili obično će pokušati sve kontrolirati stavom „ili–ili“, kao i raz mišljanjem „sve ili ništa“. Ovaj zatvoren sustav sve je na što su spremni. Nikada nisu napustili mentalitet koji dijeli svijet u „zaslužne i nezaslužne“ jer nikada nisu iskusili milost ili nezasluženo milosrđe. Zbog tog pomanjkanja ostaju puni osude, zahtjevni, nesposob ni za praštanje, suosjećanje i razumijevanje. Ostaju u zatvoru meritokracije72 gdje sve treba biti zasluženo. Međutim, sjetite se da trebate biti strpljivi s takvim ljudima, čak i ako ste meta njihove prosudbe, jer na nekoj razini oni su takvi i prema samima sebi. Autentična je ljubav cjelovita. Kako volite bilo što, tako volite sve. Isus nam zapovijeda da „ljubimo svoga bližnjega kao sebe samoga“ i povezuje dvije veli ke zapovjedi – onu o ljubavi prema Bogu s onom o lju bavi prema bližnjem – kazavši da su slične (Mt 22,40). Često mislimo da to znači ljubiti svoje bližnje istom količinom ljubavi, onoliko koliko volimo sami sebe, me đutim to zapravo znači da nam isti Izvor i ista Ljubav omogućuje voljeti sebe, druge i Boga – istodobno! To nažalost nije način na koji većina ljudi razumijeva lju bav, suosjećanje i opraštanje, ali jest jedini način koji uopće djeluje. Ljubiš onako kako si pristupio Ljubavi. Ne možeš iskreno voljeti drugoga ili oprostiti uvrede drugoga unutar dualne svijesti. Pokušaj i vi djet ćeš da je nemoguće. Mi smo ljudima učinili lošu 72
Oblik vlasti u kojem se svaka uloga koja zahtijeva druš tvenu odgovornost dodjeljuje na temelju zasluga (op. ur.). 15 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
uslugu propovijedajući im evanđelje a ne dajući im oruđe koje će im pomoći da mogu to evanđelje pro voditi u život. Kao što kaže Isus: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne“ (Iv 15,5). „Trs i loza“ spadaju među najveličanstvenije kršćanske mistične slike o nedualnosti između Boga i duše. U Bogu i s Bogom mogu voljeti sve i svakoga, čak i svoje neprijatelje. Kad su intelekt i snaga volje sami i prepušteni sebi, teško ćemo biti sposobni vo ljeti u teškim životnim situacijama. Mnogi učeni ljudi pokušavaju voljeti sami od sebe. Pokušavaju poštiva ti drugu zapovijed bez prve. To obično dugoročno ne djeluje; a nema ciničnijega čovjeka od razočarana ide alista (kakva je bila i moja generacija iz 1960-ih). U konačnici, postoji izravna poveznica između ljubavi i patnje. Ako silno voliš, prilično je sigurno da ćeš uskoro patiti jer si na neki način predao kontrolu drugome. To je bez svake sumnje razlog što su nas učili da budemo vjerni u svojim ljubavima, jer će nas takva dugoročna lojalnost uvijek dovesti do nužnoga podsijecanja narcisoidnoga dijela osobnosti. „Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese“ (Iv 15,2). Sve dok ne ljubimo i sve dok ne propatimo, svi ćemo pokušati umom shvatiti život i smrt. Ali poslije toga otvara se u nama veći Izvor pa „mislimo“ i osjećamo posve drugačije jer upoznajemo ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju (Ef 3,19). Stoga bi Isus prirodno Drugi
d i o | 15 5
govorio o novoj zapovijedi: da moramo ljubiti jedni druge (Iv 13,34). Ljubav je, vjerujem, jedini način da se u početku i sigurno otvore vrata svjesnosti i životnosti, a onda patnja zbog te ljubavi drži vrata otvorenima i spremnima na sve veći rast. To su dvoja veličanstvena vrata i mi ih ne smijemo ostaviti zatvorenima.
15 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
TREĆI DIO
Tre ć i
d i o | 157
S E D A M N A E S T O P O G L A V LJ E
ŠTO NEDUALNO MIŠLJENJE NIJE? Od sada nadalje, ne smijemo više ni na što gledati s uobičajenog motrišta. Tko god je u Kristu, postao je potpuno nova tvorevina, a stara mora iščeznuti! 2 Kor 5,16 (Moja parafraza) Mi mišlju dijelimo ono što je u prirodi nedjeljivo. Alan Watts, Dvije ruke Božje
Kad nam je polazište dualni um, sve shvaćamo isključivo dualistički, uključujući i nedualnost. S isku stvima kao što su ljubav i patnja kontemplativno mo trenje postupno uspijevamo razumjeti na drugačiji način. Našem podijeljenom umu, međutim, pomaže ako uklonimo neka pogrešna shvaćanja. Što, dakle, to nedualno mišljenje – nije? Nedualno mišljenje nije „relativizam“. Nije skepticizam. Nije puka izjava da „sve ima svoju drugu stra nu“. Nije puko priznanje da ima različitih kutova gledanja u svakoj situaciji. Nije nejasno mišljenje. Tre ć i
d i o | 159
Nije ezoterična istočnjačka filozofija. Nije postmoderni nihilizam. Nije izbjegavanje prikladne prosudbe. U stvari, nedualno mišljenje ili kontemplacija znak je da ste pronašli Apsolut(no), ali to je daleko iznad bilo kojih riječi i ideja. Novi „zakon“ stavlja sve druge zakone i kriterije u potpuno novu perspekti vu. To je opasna sloboda o kojoj Pavao govori u Gal 3 i 5. Samo neka vrsta autentičnoga iskustva Boga, ili Istinske Transcendencije, utemeljuje vas u nedualno sti. Zašto? Zato što ste se susreli s Jednim, Bogom, ili samim golim Bićem, koje se probija i koje je iznad svih mentalnih i očekivanih granica. Usprkos njihovoj raz ličitosti i Ivan Duns Scot i Toma Akvinski govorili su: Deus est Ens. Bog je bitak. To nije neka nova ideja iz Azije, nego zaboravljena istina iz kršćanske povijesti. Takvo biće nema granica koje bi um mogao zamisliti. Ili kao što je franjevac sv. Bonaventura izrazio: „Bog je Onaj čije je središte svugdje i čiji je obod nigdje.“ Za život u tako drugačijem prostoru i vremenu potreban je drugačiji um. Za svece, mistike i kontemplativce u nastajanju „riječi su postale tijelo“ (to jest stvarnost, op. ur.), odnosno iskustvo s onu stranu svake riječi. Iskustvo je uvijek nedualno, otvoreno polje. Kao što govori sv. Pavao: „Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan“ (1 Kor 14,14). Riječi su sada samo putokazi, a prepoznajemo da su se mno gi ljudi čvrsto uhvatili za te putokaze. Unutar takve duboke i proširene svjesnosti lakše je prihvatiti para dokse, a prijašnje mentalne suprotnosti kao da su se 16 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
raspršile. Zbog toga mistici mogu oprostiti i otpustiti, pokazati milosrđe i ljubiti neprijatelje. Samo apstraktni pojmovi i verbalne dogme sadr že ozračje matematičkog i božanskog savršenstva, ali misticima koncepti nisu najvažniji. Oni su doživjeli najmanje jedan značajan susret s Božanskim, a to je sve što je potrebno i što oni sami, da i pokušaju, ne mogu do kraja razumjeti niti opisati jasnim pojmovi ma. Možda bi rekli da postoji samo Krist, koji je sve i koji je u svemu (Kol 3,11). Nekome izvana to zvuči kao pretjeranost ili tek poezija, ali upravo stvarnost pokazuje da se takvi ljudi ne bune ni protiv čega, osim možda pokušaja da se drugima zapriječi takav susret. Oni su samo zaljubljeni u život i u život za sve. Za one koji nisu doživjeli slično iskustvo, oni mogu izgledati opasni i čak heretični. A to je teret koji moraju nositi zauvijek. Oni nemaju vremena biti „protiv“ jer sada postoji toliko razloga da se bude „za“! Nedualno mišljenje način je promatranja koji odbija ukloniti negativne, problematične, prijeteće dijelove u svemu. Odbija bilo koji način koji prebrzo kaže: „To je nemoguće!“ ili „To nema smisla!“. Kao ta kvo, nedualno mišljenje zapravo jača i izoštrava naš racionalni um i povećava našu sposobnost da vidimo istinito bez svojih iskrivljenja i strahova. Nedualno mišljenje ne dijeli polje gologa sadašnjeg trenutka i ne uklanja ono problematično, već sve prima. To za htijeva određeni stupanj istinske odvojenosti od nas samih. Nedualan/kontemplativan um ponizno čuva istinu, znajući da je ona, ako jest istina, sama sebi naj bolji dokaz, dok je svaka formulacija još uvijek djelo mična i „nesavršena“, kao što Pavao govori u 1 Kor Tre ć i
d i o | 161
13,12. Kontemplativac zna da istina koju arogantno zastupamo neće donijeti svoj predivan plod. Mora listički napadi na tuđe ideje gotovo nikada ne služe Bogu, već samo nama samima. Nepolaritetno mišljenje (ako vam je draži taj izraz) uči nas kako održati kreativnu napetost, kako živjeti s paradoksima i suprotnostima, kako ne pobje ći pred tajnom, te stoga kako uistinu provoditi u djelo ono što sve religije podučavaju kao neophodno: suo sjećanje, milosrđe, ljubaznost, strpljivost, opraštanje i poniznost. Ono nam dopušta da živimo u golom sada i ne dopušta da nas privuče sramotna prošlost ili idi lična budućnost. Čovjek se pita jesu li te vrline uopće ostvarive na bilo koji drugi način. Na sadašnjoj razini zrelosti većine religija za mase uvelike nas se uči obrnuto. S prosuđujućim stavom tako progonimo grijeh, grešku ili propust u sebi i u drugima. Ne uzimamo u obzir poruke koje se u njima nalaze, već idemo samo za tim da ih otkri jemo, mrzimo, otklonimo i često da ih projiciramo drugamo. Takvi ljudi lako vide, kao što govori Isus, trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne opažaju (Mt 7,3). Problem je redovan među mnogim religioznim tipovima ljudi. Ono čemu se opireš, ustraje, ali sad na skriven način – i u tebi samom. Jedino tako mogu početi shvaćati što je Isus vjerojatno mi slio kad je rekao: „Ne opirite se Zlomu!“ (Mt 5,39). Moj dualistički um smatrao je potpuno neodgovor nim od njega što je to predložio, ali sad uviđam da je Isus bio psihološki genij. Čini se da Jakov govori isto: „... čovjek duše dvoumne, nepostojan na svim putovima svojim“ (Jak 1,8). 162 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Ovdje želimo reći, kao što je religija kroz povi jest činila, da nam treba potpuno „obnovljena pamet“ (kao što Pavao govori u Rim 12,2: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti“). Trebamo novu računalnu matičnu ploču, promjenu samoga hardvera što obrađuje naše iskustvo. Ne radi se samo o promjeni morala, pripad nosti grupi ili sustavu vjerovanja, već promjeni u sa moj srži načina na koji primaš, čuješ i prosljeđuješ u svoje iskustvo. To je preobražajna religija. Da bi ovaj svijet mogao rasti i da bi kršćanstvo postalo nešto više od čuvara privilegija, razmišljanja utemeljenoga na strahu i statusu quo, potrebna nam je istinska sve tost. Potreban nam je, prema Pavlovim riječima, „novi čovjek“73 koji je rezultat „duhovne obnove“ (Ef 4,23). Dualistički um omogućava nam zdravo razmišljanje i sigurnost, što je dovoljno dobro. Ali da bismo se suočili sa svojim religioznim i društvenim problemima na neki kreativan ili, u konačnici, učinkovit način, potrebno nam je i nešto više, nešto veće i nešto daleko bolje.74 Potrebna nam je, kao što kaže Pavao: Kristova svjesnost75 (1 Kor 2,16). 73
U izvorniku a new mind: novi um, svjesnost (op. prev.). MARIANNE WILLIAMSON, Healing the Soul of America, Simon & Schuster, New York, SAD, 1997.; KATIE BYRON, A Thousand Names for Joy, Harmony, New York, SAD, 2007. Navedene au torice, sjajne duhovnosti, vjerojatno su najizvrsniji suvremeni pri mjeri nedualnoga mišljenja kojim je prožet čitav njihov svjetonazor. One će promijeniti vaše živote, a mogle bi promijeniti i društvo, ako ih čujete. 75 Kao što je detaljno objašnjeno pri prijevodu naslova knji ge Jima Mariona Putting on the Mind of Christ, Inner Work of Chri74
Tre ć i
d i o | 16 3
stian Spirituality (Pokristovljenje, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2016., str. 12–14., čije se objavljivanje očekuje istovremeno s ovim naslo vom), „Kristova svjesnost“ ili „Kristov um“ bliži su prijevodi kon templativnom razumijevanju od „Kristove misli“ kako stoji u hrvat skom prijevodu (op. ur.). 16 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
OSAMNAESTO POGLAVLJE
B UDN A Z AGL E DA N O S T: ŠTO MISLIMO POD „BUDNOŠĆU“? Kako možemo razumjeti onaj dio sebe koji čini razumijevanje? Upanišade, II, 4,14
Religiozni učitelji, uključujući Isusa, Buddhu, kao i mnoge indijske mudrace, oduvijek nam govore da se probudimo – da budemo oprezni, živi, budni, pa žljivi ili svjesni. Možda ćete to nazvati „AAAAA“ pro gramom oporavka!76 Ali kako to učiniti? Što zapravo znači biti budan? Znači li to biti sretan? Znači li to više razmišljati? Znači li to baviti se dobrim i razumnim razmiš ljanjem? Znači li to biti zahvalan i pun poštovanja? Znači li to biti od pomoći i od koristi u onome što je upravo pred vama? Znači li to ne gubiti vrijeme i biti produktiv niji? 76
Aluzija na „AA“ – „Anonimne alkoholičare“, program od vikavanja od alkoholizma (op. prev.). Tre ć i
d i o | 16 5
Znači li to više se truditi i činiti bolje? Znači li to redovito razmatrati – što katolici zovu dnevnim ispitom savjesti? Ovo su najčešći načini na koje ljudi razumiju izraz budnost i među njima se mogu naći i neke dobre posljedice stanja budnosti. Ali one nisu suštinski uvidi. Nisu ono što velike tradicije misle pod pozornošću, svjesnošću, budnošću. Veoma je važno to razumjeti. Biti svjestan ili budan znači: Spuštam se na razinu dublju od prolaznih do gađanja. Postajem miran promatrač svojih drama s te razine. Suosjećajno promatram sebe s male udalje nosti, gotovo kao da je moje „ja“ netko drugi – „mrtvac“, kao što kaže sv. Franjo. Ne poistovjećujem se sa svojom emocional nom bukom i više ne dopuštam da me vuče ovamo-onamo, gore-dolje. Prestajem misliti o ovom ili onom i „upadam“ u „čistu svjesnost“ ili ništa određeno. Tamo ne dolazite, tamo padate – u svjesnost bez objek ta, kako je neki zovu. U početku nemam osjećaj da sam to „ja“ te se čak nalazim na nepoznatu terenu, jer sve sam do sada mislio da sam „ja“ moje mišljenje. A sada je moje miš ljenje nestalo. To je pravi smisao Isusova učenja da gubiti sebe znači naći sebe (Lk 9,24). Taj novi i širi osjećaj „sebe“ uskoro počinjete do življavati kao svoje najdublje i najistinskije sebstvo: čini se čvrstim i nepromjenjivim. U toj točki Bog, 16 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
svjesnost, Ja, te tiha praznina i punina (istodobno) počinju se doimati kao ista prekrasna stvar! Vjerujem da o tom dubljem sebstvu govore sve tradicije kad govore o „duši“ ili Istinskome Ja, a neki o „kolektivnoj podsvijesti“, jer kad živimo ondje, na neki smo način „dijeljeni“ i sudjelujemo u nečem Ve ćem. Mi ništa ne činimo, to se čini nama. (Paradoksal no, ta čista svjesnost obično se opisuje kao „nesvjes no“ jer na neki način ondje uopće nismo kod kuće.) Ova nova perspektiva i novi temelj omogućuju mi vidjeti stvari onakvima kakve stvarno jesu, i ona kvima kakve nipošto nisu. To je uistinu radikalan za okret percepcije koji bi se prema tradiciji zvao – obra ćenje. Sada mogu uživati u stvarima po sebi, a ne zbog njihove koristi, važnosti ili prijetnje meni. To „ja“, to „malo istrošeno ja“, prestaje biti referentna točka bilo čemu. (Ništa se više ne zaslužuje zvati slobodom osim te temeljne slobode od samoga sebe, zbog čega čak i zatvorenici i fizički ograničeni ljudi mogu biti potpu no slobodni.) Ova svjesnost postupno se produbljuje na stanič noj razini, na razini disanja, razini srca, razini gleda nja, razini dodira, razini mirisa. A sve se to pročišćuje za vrijeme redovnoga kontemplativnog „sjedenja“. Razina mišljenja posljednja će se „predati“ zato što ona uvijek prenaglašava svoju važnost i potiskuje druge izvore. Stoga je morate vježbati ignorirati. Poslije toga mogu započeti mijenjati, popravljati ili činiti ono što treba, ali to ne moram činiti zato da bih bio zadovoljan ili sretan. Taj obrat mijenja cjelokupnu situaciju mnogo više nego što u početku možete zami Tre ć i
d i o | 167
sliti. Sada nema mnogo prostora za kompulzivnost, fanatizam, pretjerana uzbuđenja, pa čak ni depresiju. Uravnoteženost postaje sama priroda duše. Isus bi to nazvao „mirom koji svijet ne može niti dati niti odu zeti“ (Iv 14,27). Više ne koristim događaje ili titule, uloge ili miš ljenja, odjeću ili novac, rodbinske veze ili kontakte, pa čak ni crkve, hramove ili sinagoge da bih sebe opisao. Svi oni mogu mi dobro „služiti“, mogu ih otpustiti, ili ih mogu čak zadržati i voljeti, ali ne „vjerujem“ u njih kao da predstavljaju konačnu, trajnu stvarnost. Sve su to prolazna, relativna dobra. Prestajem s etiketiranjem, rangiranjem, katego riziranjem ljudi i stvari i samo ih vidim: to će redovito voditi u mirnu radost, dubok mir i zadovoljstvo. To je Prisutnost, ili kako bi to Simone Weil nazvala, „apso lutna pozornost“. Više me ne mogu izbacivati iz ravnoteže emocije zbog nečega što nema važnost. (Ako poistovjetim sebe sa svojim stavovima i pogledima, svaki događaj ima moć da mi zada teškoće ili da me kontrolira.) Ako se ne mogu odvojiti od osobe, događaja ili osjećaja kad je to potrebno ili prikladno, tada mogu biti siguran da sam se pretjerano poistovjetio, previše navezao ili čak zapleo u mrežu. To možemo nazvati nesvjesno šću, neprobuđenim stanjem ili sljepoćom. Izgleda da je to stanje većine ljudi jer im nitko nikada nije rekao da postoji drugi način. Sada sam na čvrstoj platformi za promatranje, odvojen od uobičajene razine maloga „ja“, i stvari mogu vidjeti kao što ih možda vidi Bog. To je početak nedualnoga mišljenja i zasigurno je to „Kristov um“, 16 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
kako govori Pavao, u kojemu možemo imati udjela (1 Kor 2,16), ili ona „revolucija uma“ koja dovodi do pot puno novoga čovjeka (Ef 4,23–24). Kad vam se to dogodi, postajete živi paradoks: u istom ste trenutku potpuno povezani sa svakim drugim na suosjećajan i brižan način, ali i potpuno slobodni biti to što jeste. Vaš identitet dolazi iznutra. Željet ćete ljubiti i služiti drugima, ali ne na način da ih koristite i trebate kako biste sebe definirali, bilo pozitivno bilo negativno. To je zasigurno „sloboda i slava djece Božje“ (Rim 8,21). Takvi ljudi vrlo dobro znaju kako da te vole, jer ti oni nisu na putu. Svjestan um dopušta ti uživati životnost koja je u svemu i u tebi, prije kategoriziranja i procjenjivanja ljudi i stvari kao vrijednih ili nevrijednih, važnih ili nevažnih. To je mistično motrenje, „mišljenje bez mišlje nja“, kako kaže starija tradicija (Francisco de Osuna). To je poistovjećivanje sa svjesnosti iza misli, samom svijesti, čistim bivanjem ili perspektivom „duše“. To je početak radosti ili, ponekad, čak radost koju Isus zove „potpunom“ (Iv 15,11). To je ispunjenje Sokratove uzrečice „spoznaj sa moga sebe“, ali mnogo dublje od kakvoga psihološkog znanja o osobinama tvoje ličnosti ili motivacijama. To je Treće Oko, oko Istinskoga Sebstva. To znači obratiti pozornost i pristupiti Izvoru. To je kontemplacija i boravak u golom sada. I to je dostupno uvijek i svugdje. Dostupno je tebi, sada. Tre ć i
d i o | 169
DEVETNAESTO POGLAVLJE
SMI S AO D U HOVN E L J U B AV I Kad si me pogledao, Tvoje su oči utisnule u me tvoju milost, I tako si me zavolio još jednom, i moje su oči zavrijedile zavoljeti ono što ti u meni vidiš ... Pođimo skupa naprijed da se možemo vidjeti u Tvojoj ljepoti. Sv. Ivan od Križa, Duhovni spjev, 32,33
Kada čitamo poeziju koja je lijepa i duboka po put ovih stihova, možemo razumjeti zašto je Ivan od Križa bio daleko ispred svoga vremena u duhovnom i psihološkom razumijevanju načina na koji ljubav djeluje na nas i kako nas istinska ljubav mijenja na dubokoj razini. On ustrajno govori o božanskoj lju bavi kao uzorku i modelu za svaku ljudsku ljubav te o ljudskoj ljubavi kao nužnoj školi i pripremi za svaki transcendentni susret. Ako nikada niste iskusili ljudsku ljubav, bit će vam vrlo teško prići Bogu kao Ljubavi. Ako nikad niste dopustili Bogu da vas voli, nećete znati kako na najdubljoj razini voljeti kao čovjek. Pa ipak, milost može nadići sve ograničenosti. U ovom nadasve na 170 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
dahnjujućem ulomku, Ivan na najbolji način opisuje sâm proces ljubavi: Daješ dio sebe drugome. Vidiš dio sebe u drugome (ponajčešće nesvjesno). To dopušta drugome da ti uzvrati na isti način. Ne trebaš i ne zahtijevaš ništa od drugoga jer znaš da oboje sudjelujete u jednom većem Motrenju i Voljenju – onom koje te potpuno zadovoljava i iz kojeg nastaje neizmjerna Unutarnja Životnost. (Jednostavno voljeti nagrada je samo po sebi.) Prihvaćaš biti prihvaćenim – bezrazložno i bezuvjetno! To je ključ koji u tebi sve otvara, za druge i za Boga. Toliko da ga nazivamo – „spasenjem“! Drugim riječima, ono što dopustim Bogu da u meni vidi i prihvati, postaje ono što sâm potom mogu u sebi vidjeti i prihvatiti. Štoviše, to postaje ono po čemu spoznajem i sve ostalo. To je „radikalna milost“. Stoga je presudno dopustiti Bogu, i najmanje jednoj osobi, da nas vidi u našoj nesavršenosti, pa čak i na šoj ogoljenosti, onakve kakvi jesmo, a ne onakve ka kvi bismo idealno željeli biti. To je i razlog zbog kojeg drugima moramo dopustiti isto iskustvo da budu vi đeni u njihovoj nesavršenosti, jer u protivnom nikada neće upoznati misterij milosti koji u potpunosti pre obražava. To je ljepilo koje drži na okupu svemir koji čine osobe. Takva krajnje slobodna i besplatna ljubav jedina je ljubav koja opravdava, preobražava i mijenja na Tre ć i
d i o | 171
najdubljim razinama svijesti. Za njom svi čeznemo i za nju smo stvoreni. Jednom kad je u sebi dopustiš, postat ćeš gotovo prirodno kanal te ljubavi za druge. U stvari, ništa drugo te više neće privlačiti ili imati bilo kakva smisla. Možeš li dopustiti Bogu da „pogleda na tvoju neznatnost“, kao što je kazala Marija u Lk 1,47, ne čekajući neki budući trenutak kad ćeš vjerovati da si dostojan? Sjeti se riječi Ivana od Križa: „Voli ono što Bog vidi u tebi.“ Mnogi od nas nikada onamo ne pođu, jer voljeti na taj način, znači živjeti u golom sada, a to je doista posve goli trenutak.
172 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
DVADESETO POGLAVLJE
G R EŠ N IC I , M I S T IC I I A S T R OFI Z IČ A R I : KAKO SLAVITI PARADOKS I spoznadoh sve što god je tajno i javno, jer me poučavaše mudrost, umjetnica u svemu. Jer u nje je duh razborit, svet, jedinstven, mnogostran, tanan, okretan, pronicav, neoskvrnjen, jasan, nepristran, dobrohotan, oštar, nezaprečiv, dobrotvoran, čovjekoljubiv, postojan, pouzdan, bezbrižan, svemoćan, svenadzoran, što prodire kroza sve duše, mudre, čiste i najtanje. Jer je mudrost gibljivija od svakog gibanja, ona proniče i prožima sve svojom čistoćom. Jer je ona dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čistog djela Božjeg, i slika dobrote Njegove. Mudr 7,21–27 Velik dio zapadne civilizacije proslava je iluzije da dobro može postojati bez zla, svjetlo bez tame i užitak bez boli, i to je istina za obje njezine faze, kršćansku i sekularnu. Alan Watts, Dvije ruke Božje
Jednom prilikom, nakon kongresa o duhovnosti u Kaliforniji gdje sam imao izlaganje, pristupio mi je Tre ć i
d i o | 173
prilično samouvjeren slušatelj i rekao: „Richarde, vi djelujete kao inteligentan čovjek. Nije valjda da vje rujete u sve to? Sve te doktrine Crkve? Većina kršća na izgleda kao Walt Disney u zemlji snova, kao da su pod utjecajem LSD-a!“ Siguran sam da je čovjek bio iskren i da mi je pokušavao pomoći i osloboditi me iz, kako on misli, moga ropstva. Rekao sam mu da uistinu vjerujem u glavne doktrine tradicije i da se kladim da bi vjerovao i on kad bi samo imao prave naočale i dovoljno unutarnjeg iskustva. Rekao sam da nisam pozvan mijenjati bilo čije dogme, nego samo oči kojima ih gledaju – što u očima ljudi koji nemaju unutarnje iskustvo predstavlja radikalno mijenjanje dogmi. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg su mnoge preobražene ljude ubili pripadnici njihove sku pine. Dok ti djeluješ iz duboke lojalnosti, oni misle da si nelojalan skupini. VRIJEDNOST PARADOKSA
Ove nove oči predstavljaju sve ono što vidimo i mislimo na paradoksalan način – obuhvaćanje istine unutar nečega što izgleda kao suprotnost! Čak su i velike crkvene dogme gotovo uvijek paradoksalne. Sjetimo se Isusa = čovjek i Bog, Marije = Djevica i Majka, Boga = 1 i 3, euharistije = kruh i Isus. I budući da paradoks do korijena potkopava dualističko mišlje nje, ono istoga trenutka napada paradoks pod izlikom da je takvo razmišljanje krhko i zbunjujuće te da je daleko od čvrste logike. Upravo suvremeni fenomen fundamentalizma pokazuje gotovo potpunu nespo sobnost bavljenja paradoksom i otkriva koliko smo 174 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
nazadovali. Ali danas, hvala Bogu, veliki znanstvenici podučavaju ono što su mistici oduvijek znali, a Crkva nakon dugotrajne amnezije pokušava uhvatiti korak s njima. Povijest duhovnosti govori nam da moramo na učiti prihvatiti paradokse ili nećemo nikada moći vo ljeti i ispravno vidjeti. Odlomak teksta iz Knjige mu drosti na početku ovoga poglavlja pronicljivo opisuje kako vidjeti stvari na kontemplativan i paradoksalan način. Zanimljivo je da Pisma to profinjeno viđenje nazivaju „ona“, što je u patrijarhalnoj kulturi način izricanja „druge mogućnosti“. Allan Watts tvrdi da je gubitak paradoksalnoga razmišljanja velika sljepoća naše civilizacije, do čega je došlo, kako to mnogi od nas misle, kad smo potisnuli žensku stranu u svom životu kao manje vrijednu. To je značilo gubitak svake profinjenosti, sposobnosti razlikovanja i komplemen tarnosti. Svatko od nas mora naučiti živjeti s paradoksom jer u protivnom nećemo moći ni jedan dan svoga ži vota živjeti mirno i sretno. Zapravo, morali bismo čak učiti voljeti paradokse ili nećemo nikada biti mudri, spremni oprostiti ili imati strpljenja za dobre odnose. Žalosno je što moramo tvrditi tako očitu stvar. Prema riječima Mudrosti, „zrcalo čistog djela Božjeg“ prima u sebe cijelu sliku, koja je uvijek i tama i svjetlo i pro finjene sjene svjetla koje daju ljepotu liku, obliku, boji i teksturi. U potpunom svjetlu i potpunoj tami nemo guće je vidjeti. Da bismo vidjeli, potrebne su nam raz ličitosti. Zemlja sjena jedini je svijet u kojem živimo. Stvarnost jest paradoksalna. Ako ćemo biti po šteni, sve je sukob suprotnosti i nema ničega na toj Tre ć i
d i o | 175
stvorenoj zemlji što nije istodobno mješavina dobrog i lošeg, onog što pomaže i onog što ne pomaže, što odobrovoljava i što izluđuje, što živi i što umire. Sv. Augustin to je nazvao „pashalni misterij“. Čak je i Isus, Krist, upitao laskavog i bogatog mladića: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!“ (Mk 10,18). Počnite sa svojim suprugom ili djecom – ili sa sobom. Svi smo mi, bez iznimke, pomiješa ni blagoslov. Ni jedan papa to ne može poreći, niti to Pismo treba proglašavati. Paradoks je skriven i očit svugdje i uvijek, osim ako ste potisnuli jednu stranu samog svog bića. Za sada ću vam ponuditi jednostavnu definiciju toga kako razumijem paradoks: paradoks je nešto što se u početku čini nedosljednim ili kontradiktornim, ali unutar drugačijega okvira ili promatrano drugačijim okom može i uopće ne biti kontradikcija. Vjerujem da je jedan od glavnih zadataka religije bio ponuditi nam oko za paradoks i misterij, koje citirani ulomak iz Knjige mu drosti naziva „jedinstvenim“. Mudrost vidi sve odjed nom i ne dijeli polje. Mudrost nije nikada samo moja, već uvijek iskustvo koje se dijeli. Vjernici bi rekli da je to sudjelovanje u samom Božjem životu. Mudrost je inherentno dioništvo, Duh Sveti, kolektivno nesvjes no, ako želite. Vi ili ja nikada ne možemo posjedovati mudrost, nego samo imati udjela u njoj. Svi smo pla gijatori kad se radi o mudrosti, a upravo zato nikad ne inzistiram na zaštiti autorskih prava za svoje knjige ili snimke (iako moji izdavači to čine!). Svi smo mi sve naučili od nekoga drugoga. U većini glavnih učenja velikih religija ne zahti jeva se slijepa vjera koliko se zahtijevaju nove oči. Za 176 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
neinicirane taj zahtjev uvijek izgleda kao slijepa vje ra, ali zapravo je to drugačija vrsta svjetla koja dopu šta sjenu, ili je stvara, pa čak i cijeni. Takvo svjetlo dopušta suosjećajno, potpuno i strpljivo shvaćanje stvarnosti. Pjesnici često bolje vide te znaju najbolje prenijeti istinu. Mislim na imena kao što su Dante, Shakespeare, Goethe, Dickinson, Hopkins, Rilke, Wordsworth, Walt Whitman, Mary Oliver, Brendan Kennelly, T. S. Eliot, Naomi Nye, Denise Levertov, Da vid Whyte. Primjećujem da su takvi mudri ljudi često nudili svijetu istine koje su mu puno više pomogle od istina mnogih crkvenjaka koji prečesto odražavaju samo ono što su mase od njih spremne zatrebati ili vjerovati. Zapadno kršćanstvo sklono je objektivizirati paradokse u dogmatskim tvrdnjama koje zahtijevaju mentalni pristanak umjesto bilo kakvog unutarnjeg iskustva otkrivenoga misterija.77 U najmanju ruku „obožava mo“ te paradokse u živom srazu suprotnosti koji zo vemo Isusom, što je dobro. Ali taj pristup nema na kanu otkriti ljudima temeljnu misao da je Isus Krist došao zato da nas nauči o životu i o nama. Sam je Isus, kao slika Kristove svijesti (1 Kor 2,16), obra zac posvemašnjega paradoksa: čovjek pa ipak Bog, nebeski a ipak zemaljski, tjelesan a ipak duhovan, u tijelu muškarca a opet ženske duše, ubijen a opet živ, bespomoćan a ipak moćan, žrtva a ipak pobjednik, gubitnik a opet otkupitelj, odbačen a ipak zaglavni, jedinstven a ipak svatko, utjelovljen a ipak kozmički, pribijen a ipak oslobođen, koji rješava filozofski pro 77
BRUNO BARNHART, nav. dj., 2007., str. 31. Tre ć i
d i o | 17 7
blem pojedinca ali i mnogih. A mi smo toga sadaš njeg i kozmičkog Krista učinili privatnim spasiteljem za svoje potrebe. Učitelji su prečesto davali kršćanima kratak sa vjet: „Vjerujte u Isusa!“, bez veličanstvenoga kozmič kog misterija koji Isus uistinu otkriva i bez poziva i naloga da uvide istu istinu koja je u svima nama i u svemu stvorenju. Isus je mikrokozmos makrokozmosa, što može biti način da se opiše kako nas „spašava“. Ono što mi u sebi ne želimo pomiriti, Krist uvijek iznova u sebi „izmiruje“ (Kol 1,15–20) nazivajući to istinitim i mogućim „svime u svemu“ (1 Kor 15,28). To je zasigurno razlog što Isus uvijek iznova govori „slijedite me“. Isus nije samo jedini Božji sin, nego javni početak velike povorke svih onih koji su mu su putnici, „trijumfalne povorke u Kristu“, kako to Pavao prekrasno naziva u 2 Kor 2,14.78 Neka vam to bude kršćanski aksiom: (1) Sve tvrd nje i vjerovanja o Isusu također su tvrdnje o putova nju duše (rođenje, odabranost, svakodnevni život, inicijacija, javno djelovanje, nesporazumi i suprotno sti, promašaji, smrt na više načina, uskrsnuće i povra tak Bogu); (2) Svi iskazi o „Kristu“ također su iskazi o Kristovu „Tijelu“. Mi nismo povijesni Isus, nego smo Tijelo Kristovo. „Krist“ nije Isusovo prezime nego mjesto zajedništva koje uključuje sve nas s njim. Vi ne vjerujete u te doktrine, vi ih znate. One su ostvarenja 78 RICHARD ROHR, snimka konferencije „The Cosmic Christ“, 2008., cacradicalgrace.org. Engl. „in his triumphal processi on“ u hrvatskom je prevedeno prilično drugačije pa donosimo reče nicu u cijelosti: „Ali hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja te širi po nama na svakom mjestu miris svoga spoznanja.“ (op. ur.)
178 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
i osobna životna iskustva. Ovdje nema ničega što bi se trebalo razumski dokazati ili opovrgnuti, vjerovati ili ne vjerovati. Ako se uputite na iskreni unutarnji put, spoznat ćete to sami na nekoj razini. Doktrine i dogme vrlo su dobri putokazi koji upućuju na pra vi smjer. Ali često je ljudima lakše da vjeruju, ili čak da budu moralni, nego da se upute takvim rizičnim putovima. Crkvene su doktrine sjajne i vrlo potrebne ako iskusimo nužne promjene mentalnih struktura koje leže u temelju tih „misterija“. U protivnom, one su ponajviše bezopasne tvrdnje.79 Ako ne iskusimo to otkrivenje koje se nalazi u temelju svega, što postaje od tih svetih, transracionalnih učenja? Kao što smo već raspravljali, religija postaje predracionalna ludost ili tek uvjetovanost iz djetinjstva. Pa ipak je Bog u tim životima također na djelu, na zasigurno jedinstven način. Jer nikad ništa nije izgubljeno u veličanstvenoj nezasluženoj ekonomiji milosrđa. Upravo kao što oni koji ljube i oni koji pate če sto mogu biti otvoreniji za otpuštanje potrebno za kontemplativni rast, tako postoje dvije skupine koje prednjače u tom paradoksalnom viđenju: grešnici i mistici. Grešnici ne mogu poreći svoju kontradiktor nost, a mistici, koji jesu na unutarnjem putovanju s Bogom, uče kako se suočiti sa suprotnostima i objediniti ih, pa čak ih i oplakivati i smijati im se, dok postupno sami postaju sve veći „spremnik“.80 I grešnici i misti 79
BRUNO BARNHART, nav. dj., 2007., str. 91. i dalje, sve do kraja knjige. 80 RUSS HUDSON i RICHARD ROHR, snimka konferencije „Laughing and Weeping: The Enneagram as a Tool for Non-Dual Consciousness“, cacradicalgrace.org. Tre ć i
d i o | 179
ci redovito imaju iskustvo kako objedinjavati životne suprotnosti. Grešnicima je oduzet njihov sustav supe riornosti. Mistici se dobrovoljno odriču svakog oblika nadmoći ili odvojenosti u svojoj zagledanosti u Viziju Ljubavi (iako to otpuštanje nije bez borbe i mnogo strukog umiranja svojih iluzija). GRČKA LOGIKA
Obratimo se sada intelektualnom otporu koji možda u vezi s ovim još uvijek imate. Način na koji razmišljamo i način na koji inteligentni diskurs dje luje u zapadnim jezicima temelji se na trima jedno stavnim logičkim principima koje možemo naći još u grčkoj filozofiji. Oni su sekvencijalni i linearni. 1. Zakon identiteta: A=A. A je jednako sebi (a dvije stvari nikad nisu potpuno iste). 2. Zakon kontradikcije: Ako je A=A, onda A ne može biti B (ono što nije A). 3. Zakon isključenog srednjeg ili trećeg: A ne može biti A i B istodobno. Ovi su principi na djelu kod svih obrazovanih za padnjaka, svjesno ili nesvjesno; da bismo ih slijedili, ne trebamo ih svjesno poznavati. Dobro su nam slu žili u kontekstu znanstvene i industrijske revolucije, u kontekstu mjerenja i matematike, te glavnine sva kodnevnoga života, ali njihova ozbiljna ograničenja u drugim područjima, kao što su znanost, filozofija, teologija i astrofizika, sada postaju očita. Potreban nam je put kroz taj zatvoreni sustav i put iznad njega. Sama po sebi, grčka logika ne može nas voditi do mu 18 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
drosti koju tražimo, kao što nas sâm Pavao upozorava u 1 Kor 1,19–31. Zapravo su ovi grčki logički principi redukcioni stički i nisu uvijek istiniti. Vode u ono što Ken Wilber naziva „ravnom zemljom“ (flatland). Razmotrimo dva primjera koja ukazuju na nedostatke takve logi ke. Prvi je iz kršćanske teologije iz 4. stoljeća, a drugi iz suvremenih spoznaja kvantne fizike i astrofizike. Jedan i drugi potkopavaju i nadilaze grčku logiku i stavljaju nas unutar novoga okvira, različitog od ono ga koji je većina od nas držala samorazumljivim. Oni otvaraju posve drugačiji način mišljenja, i ako se reli gija ne probudi, u nadolazećim će stoljećima postati još nesposobnija u svom obraćanju svijetu. TROJSTVO
Teologija Trojstva gotovo da je zamišljena tako da ponizi logički grčki um. Ona je zapravo govorila: Otac je Otac, ali Otac je također i Sin, zapravo je Otac i Sin istodobno, a njihov je odnos, zapravo, Duh Sve ti. Doktrina o Bogu kao Trojstvu, ako joj priđemo na pravi način i meditiramo nad njom, razbija binarni sustav uma.81 Za kršćanina koji živi u duhovnosti Trojstva razmišljanje na način „ili–ili“ postaje pot puno beskorisno. Trojstvo je možda, uz sve ostalo, blagoslov koji nas čini strpljivima pred Misterijem i ponizuje naš dualistički um. Već sam spomenuo kako 81 „The Divine Dance“ i „The Shape of God“, snimke kon ferencija o važnim implikacijama doktrine o Trojstvu, cacradicalgrace.org.
Tre ć i
d i o | 181
je neizrecivo ime židovskoga Boga, JHWH, trebalo imati isti učinak. Nažalost za većinu kršćana, vjerovali smo u dok trinu Trojstva kao neku vrstu neobične zagonetke, matematičke pitalice, ali nikada nismo dopustili da se naša ovisnost o grčkoj logici dovede u pitanje. Vrlo simpatične irske redovnice mudro su me poučile, re kavši: „Nemoj misliti o tome“, i podigle djetelinu s tri lista kao dražestan prirodni simbol za troje u jed nom. Premda je doktrina kršćanskoga Trojstva bila u samom središtu kršćanske vjere, nismo joj dopustili da nam promijeni svijest. Samo smo vjerovali da je istinita, a potom je spremili na policu, kao što smo učinili s većinom doktrina. Samo su mistici bili skloni odnositi se prema Bogu na trojstven način, i to često vrlo strastveno (kao Augustin, Bonaventura, Julian od Norwicha i kapadocijski oci). Siguran sam da će budućnost kršćanske mistike biti izrazito trojstvena, što će, možda na opće iznenađenje, omogućiti veliko otvaranje za međureligijski dijalog. Nažalost, vjera je postala stvar vjerovanja u nemoguće ili čudne stvari (što bi se trebalo svidjeti Bogu), umjesto da bude put koji otvara ulaz u posve drugačije sveukupno znanje. Mi katolici često činimo trojstveni znak križa te smo u potpunosti prihvatili mentalnu doktrinu, ali je odlažemo u stranu kao da nema praktične i stvarne posljedice za nas. Nismo dopuštali da trojstveni princip uništi naš dvojstveni princip. Kako kaže Karl Rahner, mogli bismo sutra i izostaviti učenje o Trojstvu, a da se pritom ne primijeti nikakva praktična razlika u životima većine kršćana. To je bio istinski gubitak i pogreška, posebice kad se uzme u obzir da Isus uopće 18 2 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
nije znao grčki i očito nije razmišljao u okvirima grčke logike kad se radilo o pitanjima božanskog. FIZIČARI I ASTROFIZIČARI
Naš moderni i postmoderni svijet priuštio je našim umovima stanovit broj poniženja, dostupnih svima onima, bilo da su laici bilo znanstvenici, koji se usuđuju proučavati atome, galaksije i prirodu pro stora i vremena. Jedan koji pada na pamet, ili, bolje rečeno, jedan koji um ne može provariti, otkriće je da je elektron nemoguća mješavina nečega „ovdje“ (A) i „ondje“ (B). I to istodobno! Svaka inteligentna osoba mislila bi kako pokazuje svoju inteligenciju rekavši: „To je nemoguće!“ Izgleda kao da se mora raditi o ne koj mađioničarskoj predstavi ili iluzionističkom triku, ali, zapravo, „princip isključenoga srednjega“ također se pokazuje kao neistinit. Postoji nešto treće, iako nemamo pojma kako to razumjeti. Poznajemo ga tek posredno – po njegovim učincima. Nešto poput Duha! Kvantna fizika i astrofizika ispunjene su sličnim „logičkim nemogućnostima“82. Čini se da se većina svemira hrani paradoksom i onim tajanstvenim – sve od crnih rupa preko tamne materije pa do neutrona, koji su nevidljivi i bez težine a ipak nužni da bi zau stavili međusobno poništavanje materije i antimateri je. Moraju postojati – u protivnom stvar nema smisla – ali nitko ih ne može dokazati jer ih znanstvena me 82
Evo nekoliko ključnih autora koji vode u tom smjeru: vlč. John Polkinghorne, Aileen O’Donoghue, s. Ilia Delio, Thomas Berry, Jim Shenk, Hans Küng, Judy Cannato, Miriam Therese Win ter, Diarmuid O’Murchu, Bernard Haisch. Tre ć i
d i o | 18 3
toda ne može izmjeriti ni upoznati, osim po njihovim učincima. Svi smo čuli da je svjetlo oboje, i val i čestica, a znanstvenici su odavno odustali od pokušaja da do kažu radi li se o jednom ili drugom. Jasno je da je i jedno i drugo – istodobno! Kako postupati s činjenica ma takve vrste ako smo inteligentna bića? To je znak koji pokazuje da nam je potrebna vrlo drugačija vrsta inteligencije. I u svijetu religije i u svijetu znanosti jedan oblik redukcionističkoga zapadnjačkog uma pri siljen je preoblikovati se. Ironija je u tome što su današnji religiozni lju di mnogo više skloni razmišljanju po obrascu „ili–ili“ nego većina znanstvenika, koji sada znaju bolje. Mno gi pripadnici akademskog svijeta dovoljno su ponizni da mogu raditi s različitim teorijama i pretpostav kama i ići naprijed sa stavom „kao da“ je neka pret postavka istinita, sve dok se od misterija ne otkrije i ne shvati više. Mnogi od nas, uključujući kler, žele posjedovati sigurne zaključke bez molitve, bez nepri stranoga proučavanja, patnje, čekanja ili unutarnjega putovanja. Samo želimo „misliti“ svoj put do Boga i biti sigurni u svaki korak na putu, dok istodobno to zovemo vjerom. I kao što je u svojoj sada čuvenoj izreci rekao sir Arthur Eddington: „Svemir nije samo nepoznatiji od onog kako smo ga zamišljali, nego je i nepoznatiji od onoga što možemo zamisliti.“ David Finkelstein doda je: „Nismo sposobni zamisliti ništa toliko ludo što bi imalo izgleda da bude točno.“ Huston Smith, koji nam je kao religiozni znanstvenik toliko dao, rekao je da „znanost umije spaziti zemlju s druge strane rijeke, 18 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ali njezine metode nisu sposobne omogućiti joj da u tu zemlju uđe“83. Mnogi su znanstvenici dovoljno po nizni da to znaju, a voljni su čekati, izdržati, ustrajati, što znači vjerovati svojim početnim uvidima i čekati nove tragove. To je prava vjera. Mi neznanstvenici ta kođer imamo metode koje nam mogu omogućiti ula zak u tu zemlju. Ken Wilber danas je uistinu najbolji učitelj koji mnogima od nas pomaže shvatiti većinu ovih stvari i pruža nam „integralnu duhovnost“, kako je on naziva. Uzmite bilo koju od njegovih knjiga koja vas odušev ljava i znat ćete zašto ga ja kao kršćanin preporuču jem, iako bi on sebe uglavnom identificirao kao bu dista. On je naš postmoderni Toma Akvinski i jedan od najboljih prijatelja – i voljenih kritičara – koje je religija ikada imala.84 ŠTO ZNAČI SLIJEDITI ISUSA
Iako sam katolički kršćanin, zadivljuje me što se sve tri azijske religije – hinduistička vedanta, maha jana budizam i kineski taoizam – temelje na svjetona zoru nedualnosti i paradoksa.85 Ni kršćanstvo nije za nemarilo isti taj uvid. Samo smo ga izrekli na drugači 83 HUSTON SMITH, Forgotten Truth, Harper Collins Pub lishers, San Francisco, SAD, 1992., str. 116. 84 KEN WILBER, Integral Spirituality: A Startling New Role for Religion in the Modern and Postmodern World, Integral Books, Boston, SAD, 2007., str. 159–160. Pročitajte „Spirit in the 2nd Per son“ u poglavlju One Two Three of God i činit će vam se da čitate klasičnoga kršćanskog mistika. 85 DAVID LOY, Nonduality: A Study in Comperative Philosophy, Yale University Press, New Haven, SAD, 1988.
Tre ć i
d i o | 18 5
ji način, primjerice kao „put sjedinjenja“ ili božanska intimnost, jer vjerujemo u Boga odnosa i osobnoga Boga. Židovski je narod bio pozvan stavljati tu ideju na svoje dovratnike i na svoja čela: „Gospodin, naš Bog, je JEDAN“ (Pnz 6,4). Nedualnost se u različitim školama izražava ra zličito, i ne slažem se u potpunosti sa svima njima, ali u kršćanstvu nedualnost nije bila filozofski princip, ni panteizam u bilo kojem obliku, a ni poricanje nužnih razlika. Nedualni paradoks i misterij za kršćane je bila živa osoba, ikona u koju možemo gledati i zaljubiti se u nju. Isus je postao „začetnik i dovršitelj naše vje re“ (Heb 12,2), „Posrednik“, „pravi Bog i pravi čovjek“ istodobno, koji je ustrajno govorio „slijedite me“. On je živi paradoks koji nas poziva da Mu budemo na lik, dok shvaćamo da su On i Otac jedno (Iv 10,30). U Njemu su sve provalije premoštene, sve kozmičke suprotnosti u Njemu se pomiruju, kao što nam pisac Poslanice Kološanima kazuje (1,15–20). Kršćani vjeruju u nedualni princip i poučavaju ga kao tajnu utjelovljenja koja nas poziva da objedinimo iste suprotnosti koje vidimo u Isusu. To me čini rado snim što sam kršćanin. Već u 2. stoljeću sv. Irenej, ko jega možemo smatrati prvim kršćanskim teologom, nazvao je to „skandalom inkarnacije“. Ostao je skan dal sve do današnjega dana. Tijekom najvećega dijela svoje povijesti nismo mogli ili nismo htjeli objedinjavati suprotnosti. U većini slučajeva ljudima je jednostavno nedostajalo unutarnje duhovno iskustvo ili intelektualno oru đe. Bili smo uvelike nesposobni pronaći uzorak koji bi povezivao sve tajne, iako nam je bio u potpunosti 18 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
darovan u Isusu. Obožavali smo Isusa umjesto da ga slijedimo. Napravili smo od Isusa puku religiju umje sto putovanja prema sjedinjenju s Bogom. Taj nas je zaokret učinio religijom pripadanja umjesto religijom preobrazbe. Ali usprkos našim najboljim pokušajima da pobjegnemo, još smo uvijek i zauvijek ćemo biti privučeni u misterij, milostivo i na načine koje ne mo žemo kontrolirati – ni vi, ni ja. Jedan od najsuptilnijih načina da izbjegnemo nasljedovati nekoga jest da ga stavimo na pijedestal, iznad nas i odvojenog od nas. Kad prihvatite da Isus nije samo božanstvo nego i čovjek, možete započeti uviđati da niste odvojeni od njega. Otvorite se prepoznavanju velikih paradoksa u Isusu. Potom možete započeti objedinjavati te iste suprotnosti u samima sebi.
Tre ć i
d i o | 187
D V A D E S E T I P R V O P O G L A V LJ E
Š TO S VA K I D OB A R VOĐA ZN A … sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Lk 16,8
Ponekad duhovna mudrost nije u najboljem skla du s ciljevima i načinima svijeta. Ali duhovni tražitelji ponekad zanemare tu istinu misleći da biti „duhovan“ znači biti naivan i ograničen i ne moći voditi tako do bro kao drugi. Istodobno, religijski vođe često pre skoče stjecanje potrebnih sposobnosti za vodstvo jer vjeruju da njihov poseban položaj čini obuku nepo trebnom, bilo da je riječ o postizanju vještina ili radu na unutarnjem rastu. Zapravo ne postoji bolja poduka za pravog vođu od življenja u ovom golom sada. Tu ostavljamo po stra ni svoje mentalne konstrukcije te upravljamo okolno stima s više mašte, s jasnijom vizijom čovjeka koji živi iznad sebe samoga. To je zacijelo razlog zbog kojega su neki od velikih kršćanskih mistika, poput Terezije Avilske, Katarine Sijenske i Ignacija Lojolskoga, bili i prvorazredni vođe, poticatelji drugih i reformatori institucija.
18 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Evo nekih uvida u ono što svaki vođa koji razmi šlja nedualno poznaje i provodi, bilo na radnom mje stu, kod kuće ili u učionici: Dobri vođe vide alternative. Dobri vođe više djeluju tako što utječu na do gađaje i nadahnjuju ljude nego što naređuju i zahtijevaju. Dobri vođe znaju da je svako jednostrano rje šenje unaprijed osuđeno na propast, jer ono nikada u potpunosti ne rješava problem, nego ga samo odgađa. Dobri vođe uče proučavati, razlučivati i prona laziti rješenja u zajedništvu s drugima. Dobri vođe znaju da su potpune dvojbe vrlo ri jetke. Dvojbe stvaramo mi sami jer smo iznutra zakočeni, sputani, uplašeni, previše poistovje ćeni sa svojim položajem, željni da uspijemo u nečemu ili nesposobni uzeti u obzir makar djelomičnu istinu koju nečije drugo mišljenje možda nudi. Dobri vođe traže srednji put koji će biti razu mljiv većini ljudi; zalažu se za princip da svatko u situaciji bude pobjednik. (To je teško provo diti u djelo ako smatraš da si viši, odgovorniji, sposobniji, da si na zapovjednom položaju, ili ako si donio oštar sud o drugome.) Dobri vođe znaju da nema savršena rješenja. To je lažno obećanje dualističkoga uma, razmišlja nje u okviru suprotnosti i principa „sve ili ništa“. Dobri vođe znaju da je traženje isključivog i prebrzog pribjegavanja zakonu lak način da se Tre ć i
d i o | 18 9
izađe iz nekog problema i često znak lijenosti ili straha od preuzimanja odgovornosti. Dobri vođe znaju da nas pravila zakona i po slušnosti mogu izvijestiti samo o onome što je protuzakonito ili nemoralno, dok nas ona sama po sebi ne mogu dovesti do Boga, istine, dobrote ili ljepote (Rim 3,20; 7,7). Dobri vođe znaju da prebrzo pribjegavanje za konu može biti traženje Božje volje, ali jednako tako može biti i izbjegavanje odgovornosti, po trebne sumnje u samoga sebe, uviđanja tamne strane vlastite osobnosti i molitve koja je po trebna da se živi u vjeri, nadi i ljubavi. Dobri vođe znaju da, kada se dobro provedu, kompromis i traženje konsenzusa nisu odusta janje od osnovnih vrijednosti nego vrlo često način traženja – i nalaženja – drugih vrijedno sti, posebice izgrađivanja zajedništva, a tako i uključivanja većeg broja ljudi u rješenje. Dobri vođe znaju da je mudrost „umjet nost mogućega“. Stoga ključno pitanje više nije kako sada riješiti problem i skinuti ga s dnevnog reda, nego kako ova situacija može donijeti više dobra većem broju ljudi i budućim naraštajima. Dobri vođe provode vrijeme u molitvi i stoga pronalaze i nude uvijek nove činjenice, sve dok ne postignu određeni konsenzus sviju strana. Dobri vođe žele unutar grupe povećati slobodu i vlasništvo, a ne samo podložnost koja bi u konačnici ionako sabotirala rad.
19 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Dobri vođe izvještavaju ljude o razlozima do nošenja pojedinih odluka i trude se pokazati im kako se one uklapaju u vrijednosti skupine. Ukratko, dobri vođe moraju biti sposobni za ne dualno mišljenje i intuitivno znanje (molitva), biti to lerantni prema onom što je nejasno (vjera), biti spo sobni održavati kreativnu napetost (nada), kao i biti sposobni za skrb (ljubav) koja nije usmjerena samo na osobnu prednost. U osobnom životu voditelja, bilo privatnom ili javnom, meditiraj povremeno nad ovom listom. Pitaj se iskreno koji su ti aspekti nedualnog vodstva najjače strane te povremeno zapisuj koji ti postaju sve prirodnijima kako rasteš u kontemplativnom načinu gledanja.
Tre ć i
d i o | 191
D V A D E S E T I D R U G O P O G L A V LJ E
PR IN C I P S L IČ N O S T I : NA KRAJU SE SVE SVODI NA OVO Bezdan doziva bezdan. Ps 42,8 Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Mahatma Gandhi
Živjeti duhovno znači moći prepoznati da uvijek postoji sličnost i sklad između onoga tko promatra i promatranoga, između tražitelja i onoga što je sposo ban naći. Tražit ćete ono što ste djelomično već vidje li i otkrili kao poželjno u sebi. Duhovno spoznavanje uvijek je prepoznavanje. Možete to nazvati „principom sličnosti“, ako že lite. Snažan prodor očituje se kad cijeniš i prihvatiš božansku sliku u sebi, opažaš je neminovno i u svima drugima te uviđaš da je isto tako nezaslužena kao i u tebi. Zbog toga prestaješ suditi i počinješ bezuvjetno voljeti ne pitajući se je li to netko zaslužio ili nije. Pro dor se pojavljuje iznenada, iako se njegovo ostvarenje s vremenom produbljuje i postaje sve uvjerljivijim. Promijenjeni ljudi, koji misle nedualno, vidjet će stvari u njihovoj cjelovitosti i poticati isto takvo jedinstvo u drugima samim time što su to što jesu. 19 2 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Cjelovitost (glava, srce i tijelo, kad je sve prisutno i pozitivno) može vidjeti i probuditi cjelovitost u dru gima. Zbog toga je tako ugodno biti u blizini cjelovitih i svetih ljudi. Dok, naprotiv, podijeljeni ljudi, koji misle dual no, žive u rascijepljenom i fragmentiranom svijetu. Ne mogu prihvatiti određene dijelove sebe i oprostiti im. Ne mogu prihvatiti da Bog stvarno boravi u nji ma, kao što nam govori Prva poslanica Korinćanima (3,16–17). Taj manjak opraštanja poprima oblik iz mučena uma, zatvorena srca ili nesposobnosti da u svome tijelu živimo mirno i dostojanstveno. Rascije pljen um vidi dijelove cjeline, a ne cjelinu u sebi i u drugima, te jednako tako u drugima stvara neprija teljstvo, pobunu, strah, otpor ili povlačenje. Što tražiš, to i dobivaš; a dobivaš ono što vidiš. Popravljamo i obnavljamo svijet tako što jača mo u sebi ono za čim tragamo vani, a ne tako da to zahtijevamo od drugih ili da pokušavamo na silu to postići. Ova istina može zvučati poput Zakona privlačno sti o kojemu se danas naveliko govori i često naziva „Tajnom“; pa ipak postoji bitna razlika. Možda, poput mnogih drugih ljudi, vidiš Zakon privlačnosti kao na čin da privučeš k sebi dobre stvari koje želiš u živo tu – ljubav, uspješan odnos, stabilnost. To je u redu. Međutim, istinski kontemplativan um ne poriče pot punu „činjeničnost“ vanjskoga svijeta. Zapravo velik dio njegove patnje potječe od toga što vidi i prihvaća stvari upravo onakve kakve jesu. Čini se da „Tajna“ govori da tvoj um kreira vanjski svijet. A ja kažem da Tre ć i
d i o | 19 3
ti kreiraš svoj odgovor na vanjski svijet, a taj odgovor, za sve praktične primjene, čini tvoju stvarnost. Ako želiš da se drugi prema tebi ponašaju s više ljubavi, izaberi voljeti prvi. Ako želiš da vanjski svijet bude u miru, pomiri svoj unutarnji svijet. Ako se zalažeš za mir u svijetu, stvori ga prvo u sebi. Ako primjećuješ tuđu iritantnost, oslobodi se svoje. Ako želiš vani pronaći tišinu, nađi je u sebi. Ako se zalažeš za pravdu, postupaj pravedno i prema samome sebi. Ako se zatekneš da su ti odbojne tuđe greške, oslobodi se odbojnosti prema svojim greškama. Ako ti se svijet čini očajnim, oslobodi se svoga očaja. Ako želiš pravedan svijet, započni biti prave dan u malim stvarima. Ako misliš da su tvoje okolnosti beznadne, po štuj barem jednu točku nade u sebi. Ako želiš naći Boga, časti Boga u sebi i tako ćeš ga uvijek vidjeti onkraj sebe. Jer samo Bog u tebi zna gdje ga i kako treba tražiti. Neke istočnjačke religije taj odnos između onoga što jesi i što možeš ostvariti nazivaju karmom. Ali ta istina ne postoji samo na Istoku. Isus je isto to govo rio, gotovo doslovno: Ne sudite i nećete biti suđeni, 19 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i bit će vam oprošteno. Dajte i dat će vam se. Mjera kojom mjerite, vama će se za uzvrat mjeriti. (Lk 6,37–38) Sada konačno možete razumjeti riječi iz Matejeva evanđelja (7,7): „Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!“ Tvoja želja da tražiš, čak i tvoj interes za čitanje knjige poput ove, odražava dio onoga tko već jesi. Želiš samo ono što si djelomično već našao. Činjenica da si ustrajao do kraja i pročitao ovu knjigu, znači da je u tebi već započet golem posao!
Tre ć i
d i o | 19 5
DODACI (ČETVRTI DIO)
| 197
VJEŽB A NJ E GOL O G S A DA
DODATAK 1
STUPNJEVI RAZVOJA U učenjima tako različitih ljudi kao što su Jean Piaget, Lawrence Kohlberg, Abraham Maslow, James Fowler, Clare Graves i Ken Wilber dolazi do istih zna čajnih uvida u to zašto neki ljudi „shvaćaju“ (što god bilo „to“ što treba shvatiti), dok se mnogi drugi proti ve ili krivo shvaćaju. Njihovi nas uvidi podsjećaju na opažanja Tome Akvinskoga: „Što god se prima, prima se na način primatelja.“ Jednostavnim jezikom rečeno, što god poučavaš ili primaš, čut će se na barem osam do deset razina, već prema unutarnjoj psihičkoj i duhovnoj zrelosti slušatelja. Ljudi 1. razine zloupotrijebit će Bibliju, sa kramente, svećeništvo, duhovno vodstvo, Eneagram, kao i sve drugo što im se predoči. Dok će ljudi 7.–9. razine napraviti ukusnu limunadu i od gorkih i nezre lih limuna (iako ne bez plaćanja cijene). Nema velike koristi od samoga dokazivanja dok trina ili ulomaka iz Pisama i od pretpostavke da ljudi posjeduju bilo kakvo egzistencijalno znanje o njima samo zato što ih odobravaju. Možete se primjerice savršeno slagati s katoličkim vjerovanjem u stvarnu
četvrti dio
–
d o d a c i | 19 9
Prisutnost, a sami biti potpuno nesposobni za nju, što znači da neće biti unutarnjega iskustva kao ni osobne preobrazbe. Netko će manipulirati ili iskoristi ti i samu doktrinu u svrhu uzdizanja ega i uspostave kontrole. Isus je najvjerojatnije o tome govorio kad je u svojoj Propovjedi na gori citirao Izaiju (29,13): „Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene, i njegovo štovanje naučena ljudska uredba...“. Moj vlastiti pokušaj da dovedem u uzajamnu vezu različite sheme napretka koje sam proučavao, doveo me do sljedećega: prema mojem iskustvu, krećemo se od 1. do 9. razine. (Napominjem da je to samo sredstvo za poduku, stvarni je život daleko pro finjeniji.) 1. Ja sam moje tijelo i moja slika o sebi. Vodi u vladavinu potreba za sigurnosti, zaštićenosti i obranom. Dualističko/polaritetno mišljenje. 2. Ja sam moje vanjsko ponašanje. Potreba da izvana izgledam dobro i skrivam od drugih činjeni ce koje govore suprotno ili ih maskiram u nešto dru go. Postajem tako vješt u toj igri da ni sam ne uoča vam pravo stanje stvari. Takvo pojavljivanje sjene vrlo je uobičajeno među konzervativcima. 3. Ja sam moje misli/osjećaji. Razvijanje ra zuma i volje da bismo imali bolje misli i osjećaje, kao i da bismo ih kontrolirali i onemogućili drugima da ih vide. U konačnici ni sami ne vidimo njihovu sjenovitu i samodovoljnu narav. Ovakva naobrazba kao zamjena za preobrazbu vrlo je česta kod liberala i obrazovanih ljudi. Da bi se nadišao ovaj stupanj u pravilu je potrebno doživjeti veći poraz, šok ili poniženje. 2 0 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
4. Ja sam moja dublja intuicija i znanje koje osjećam u tijelu. Ovo predstavlja toliko sna žan prodor i do te mjere informativan i od pomoći da neki ljudi potpuno zapnu na ovoj razini. Vodi u indivi dualizam, zaokupljenost samim sobom i unutarnjim radom kao nadomjestkom za bilo kakav istinski su sret s drugačijim. 5. Ja sam moja sjenovita strana. Tamna noć. Moja slabost dolazi i preplavljuje me dok se suočavam sa svojim sirovim, grubim, neuljuđenim stanjem. Bez vodstva, milosti i molitve, većina će se vratiti u pri jašnja stanja osobnosti. Ovdje vrijeme ima ključnu ulogu. 6. Ja sam prazan i bespomoćan. „Božja čeka onica.“ Gotovo svaki napor da spasim svoje sebstvo bilo kakvim superiornim ponašanjem, tehnikom, moralnošću, pozitivnom ulogom ili religioznom predanošću, dovest će do nazadovanja. Jedino što možemo učiniti jest čekati, postavljati pitanja i imati povjerenja. Na tom se stupnju uči vjera i otkriva da je tama mnogo bolji učitelj. Bog će uskoro postati stvaran. 7. Ja sam mnogo više od onog što sam mislio da jesam. Smrt lažnoga ja i rođenje Istinskoga ja. Ali budući da ovdje još nismo kod kuće, u početku će se činiti kao praznina, pa makar i očaravajuća praz nina. „Svijetla tama“, kako je naziva Ivan od Križa. 8. „Ja i Otac smo jedno“ (Iv 10,30). Odsada postoji samo Bog ili, kao što govori Terezija Avilska: „Čovjek spoznaje Boga u sebi, i spoznaje sebe u Bogu.“ Sve ostalo smatra se prolaznim vlasništvom ega, koje ne treba štititi, promovirati ili dokazivati ni pred kim.
četvrti dio
–
d o d a c i | 2 01
9. Ja sam onaj koji jesam – „samo ja“. S nedo stacima i svime, dovoljno je da budem ljudsko biće, ne treba mi odijelo za izlog. Ovo je najradikalnija moguća kritika religije, jer sada znamo da je religija samo prst koji pokazuje prema mjesecu, a ne sam mjesec. Nema potrebe da se prikazujemo kao da smo bilo što drugo nego ono što uistinu jesmo. Potpuno odmaknuti od slike o sebi, živeći na Božju sliku, koja uključuje i ljubi i dobro i loše u nama. Smirenost i sloboda svetaca. Potpuna Nedualnost. Cilj je poticati ljude da se kreću dublje u vjeri, znajući da će primiti baš svaku informaciju i svako iskustvo na svojoj razini.
2 0 2 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
DODATAK 2
VJEŽBANJE „TREĆEG OKA“
Oko je tijelu svjetiljka. Mt 6,22
Naš je ego neprimijećeni dio nas. Ako ne prona đete objektivnu točku odakle ćete sa strane promatra ti sebe, gotovo ćete uvijek biti egocentrični – poisto vjećeni sa sobom, umjesto u odnosu sa sobom. Većina nas nikada nije upoznala neku poduku ili vježbu za to jer smo smatrali da je riječ o negativnom samokritiziranju, a ne mirnom samopromatranju (moralnom ispitivanju savjesti umjesto ispitivanju svijesti). Ego nije loš: stvar je samo u tome da on pre uzme kontrolu onda kad ne vidimo istinito i cjelovito. Ta „svjetiljka“ ne osvjetljava ispravno. Većina početnoga kontemplativnoga rada sastoji se u pronalaženju toga stajališta i učenju kako se vra ćati onamo u svim trenucima emocionalne uznemi renosti (pozitivne kao i negativne), sve dok konačno ne uspijete ondje provoditi sve više i više svoga živo ta. Zateći ćete se kako se sebi smiješite, uzdišete nad sobom i „oplakujete“ sami sebe više nego što ćete se mrziti ili si čestitati (što su potrebe ega). Najzad ćete otkriti odvojeno mjesto mirnoga sa mopromatranja.
četvrti dio
–
d o d a c i | 2 0 3
To promatranje mora biti bez moralne prosud be ili ćete se umoriti i pobuniti protiv njega. Mora biti suosjećajno i smireno objektivno. Ono svaku stvar naziva njenim imenom. Ono prepoznaje moju reakciju bez potrebe da je hvali ili osuđuje – samo je vidi. Videći moju reakciju kakva jest, oduzima joj ovisnički i samodostatni karakter. Ispražnjava moju reakciju i oduzima joj snagu da me „posjeduje“. Sada ja imam osjećaj, umjesto da osjećaj ima mene. Ono zadržava dobar osjećaj „sebe“, ali bez na vezanosti ega. Ono zapravo gaji mnogo dublje, šire, poštenije osjećaje. Daje mi snažan osjećaj moga „ja“ jer sada nema potrebe da potpuno uklonim ili zaniječem negativan dio. (Moje je cjelovito sebstvo pri hvaćeno.) Ironično, istinski destruktivan dio negativno sti sada je izložen i otpada kao nepotreban. Vidjeti negativnost znači pobijediti je, jer zlo počiva na poricanju i skrivanju. Kršćanski naziv za toga postojanog svjedoka je Duh Sveti: otprije se tu nalazi, sve daje i ispunja sve praz nine; već je suosjećajan i milosrdniji od nas; 2 0 4 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
ne traži savršenstvo ni u jednoj tehnici, vježbi ili asketizmu. Samo se trebamo neprekidno povezivati s naj dubljom razinom svoje čežnje, što je, paradoksalno, mnogo teže od puke snage volje i tehnike. Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja (Rim 8,16). To je sveopće znanje, čin sudioništva, a daje nam osjećaj da smo „posvema prepoznati“, ali s pot punim prihvaćanjem i opraštanjem. Ovo će promije niti vaš život! I tada ćete spoznati savršeno, kao što ste spoznati (1 Kor 13,12)!
četvrti dio
–
d o d a c i | 2 0 5
DODATAK 3
LITANIJE DUHU SVETOM U vrijeme korizme 2006. godine povukao sam se (u isposništvo) u Arizonu, gdje sam osjećao snažnu prisutnost i vodstvo Svetoga Duha, onakvo kakvo mi slim da je potpuno dostupno svima nama „kad bismo znali dar Božji“ (Iv 4,10). Polako sam sastavljao ove molitvene litanije kako bih probudio i ojačao tu Pri sutnost u vama. Izgovarajte ih kad god gubite vjeru u Boga ili u sebe. Čisti Božji dare
Usađeni zakone
Unutarnja Prisutnosti
Zboritelju istine
Obećanje Očevo
Tajna Božja nakano
Živote Isusov
Veliki graditelju mostova
Zavjete i jamstvo
Vatro srdaca
Vječna hvalo
Prostore koji sve okružuješ
Odvjetniče i zaštito
Glatko strujanje
Unutarnje pomazanje
Vjetre promjene
Podsjetniče na Tajnu
Silazeći golube
Dovoditelju kući
Oblače neznanja
Poznavaoče svega
Nestvorena milosti
2 0 6 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Postojani svjedoče
Ispunjena praznino
Prevladavatelju bezdana
Oko koje sve proniče
Neprestana svjesnosti Sućutni motritelju
Najdublje prostranstvo naših čežnji Pozorno srce
Magnetsko središte
Tajni ranjavatelju
Božji kompase
Sveti iscjelitelju
Unutarnji dahu
Ublažitelju našega duha
Božanska DNK
Voljo Božja
Uzajamno mjesto žudnje
Velika sućuti
Darovana slavo
Darežljivosti Stvoriteljeva
Skrivena ljubavi Božja
Urođena pobjedo
Svjesnosti bez izbora
Jedina tugo
Urođena nado
Naša zajednička radosti
Uzavrela željo
Suzo Božja
Vatro života i ljubavi
Srećo Božja
Sveti mirotvorče
Dobrodošla nutrino
Nenasilje Božje
Novi i vječni savezu
Pečate utjelovljenja
Ugovore upisan u naša srca
Prvino svega
Ljubomorni ljubavniče
Oče i majko siročadi
Žuđenje Božje
Ti koji moliš u nama, kroz nas, s nama, za nas i usprkos nama. Amen. Aleluja!
četvrti dio
–
d o d a c i | 2 0 7
DODATAK 4
VJEŽBANJE SVJESNOSTI 1. Usredotoči se svojim osjetilima (ne toliko svojim umom) na jedan predmet (u svojoj svijesti) sve dok se ne prestaneš boriti s njim ili mu se opirati zbog drugih briga. Konkretno je ulaz u univerzalno. To je temeljni princip Utjelovljenja i Duns Scotove teorije „ta kvosti“ – pa čak i Tolleova učenja o „moći sadaš njeg trenutka“. To bi nas trebalo uvesti u početni mir tijela i uma. 2. Ne smiješ se odlučiti suditi o predmetu na bilo koji način, vezati se za njega, odbaciti ga kao bes korisnog, voljeti ga ili ne. To je samo potreba ega za razvrstavanjem i kontrolom te definiranjem sebe prema onom što manje ili više voli. Tako ćeš naučiti cijeniti i poštivati stvari u njima samima i zbog njih, a ne zbog toga što su ti od koristi ili su ti prijetnja. To bi trebalo voditi u neku vrstu profinjene, jednostavne radosti u samoj stvari i u tvojoj nutrini. 3. „Osluškuj“ i dopusti da ti predmet svjesnosti go vori. Dopusti da se dogodi jednostavan dijalog. Odgovori mu s poštovanjem i zanimanjem. Tako ćeš naučiti prestati sve gledati kao puke stvari za tvoju potrošnju, kontrolu ili korist. 2 0 8 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Tako učiš dopuštati im preuzimanje vodstva i da ti progovore o svojoj istini kao primatelju umje sto kao davatelju. To će te dovesti do početka ljubavi prema predmetu ili događaju i do osjećaja ljubavne pažljivosti u tvojoj nutrini. 4. Prirodno će se tada pojaviti neka vrsta ugodna osjećaja prostranstva i tišine. To je oblik nedualne svijesti. Konkretna, ljubavlju ispunjena svijest o jednoj stvari vodi u čistu svijest ili „bespredmetnu svi jest“ o svemu (u kontemplativan um kao takav). Tek nakon tog iskustva prisjećamo se onoga što je bilo i uviđamo da se radilo o svetom/cjelovitom trenutku. Kad bismo to učinili za vrijeme samoga trenutka, pokvarili bismo čisto iskustvo jer bi na scenu ponovno stupio ego sa svojim prosudbama i navezanostima.
četvrti dio
–
d o d a c i | 2 0 9
DODATAK 5
KRŠĆANSKA TANTRA: VJEŽBA „IZVIRANJA“ Ova je vježba utemeljena na učenju Francisca de Osune, OFM (1492.–1542.), duhovnoga učitelja Te rezije Avilske. Evo kako je poučavao svoje učenike: 1. Zapriječi branom vodoskok svoje duše, odakle uvijek izvire ljubav. 2. Bit će prisiljen da se podigne. 3. Pa ipak, ostat će miran i spokojan u tvojoj nu trini. Čekaj na taj spokoj. 4. Vidjet ćeš odsjaj slike Božje u tvojim jasnim vo dama, sjajnije nego u bilo kojoj drugoj stvari, pod uvjetom da je u tebi utihnula bura uzne mirujućih misli. Ovo što slijedi samo je komentar i pripomoć tom učenju kako bi to mogao i sam iskusiti. To je uisti nu vrlo slično onome što su hinduisti otkrili u tantri, gdje zadržavaš moćan dar i ne izražavaš ga kako bi on mogao biti produbljen i pročišćen. Mislim da je to isto što Isus nudi ženi Samaritanki kada joj govori: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednje ti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14). 210 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
1. Pokušaj ostati ispod misli, tako da im se ne opireš niti ih misliš. 2. Zadrži se na dubljoj razini, primjerice u prsima, solarnom pleksusu ili dahu, ali ostani na neki na čin u tjelesnome „ja“ i nemoj se uspinjati prema umu. Sve što dugoročno znaš, znaš u svome tijelu. 3. Odupri se svakoj želji da potisneš ili izraziš samo tjelesno zadovoljstvo. 4. Osjećaj će biti baš kao „ništa“ ili samo kao tama. 5. Ostani „šćućuren“ na tom mjestu na staničnoj razini, bez srama. 6. Dovoljno dugo da dočekaš sljedeći nalet Izvora koji će poteći. 7. I izvìri kao svjetlo, pogled ili radost. To je „najsuštinskiji život“. 8. To je mjesto gdje postaješ motrenje dok ljubav teče kroz tebe iz Izvora, više kao energija nego kao ideja. 9. Ne možeš „misliti“ Boga. Bog nikada nije „objekt“ svjesnosti poput bilo koje druge stvari, osobe ili događaja koji „poznaješ“. Bog je uvijek i zauvijek subjekt, onaj koji čini, koji pokreće – Milost koja presreće. 10. Tada „postaješ“ ono što se nadaš vidjeti. Subjekt i objekt su jedno. Bog u tebi i kroz tebe vidi i ljubi Boga.
četvrti dio
–
d o d a c i | 211
DODATAK 6
MOLITVA PRAŽNJENJA Dio u Poslanici Filipljanima 2,6–11 smatra se ranokršćanskom himnom Kristovu putu: putu kenoze (pražnjenja) na kojem se utjelovljuje u „lik sluge“, „postavši ljudima sličan“, pa sve do potpunoga pri hvaćanja gdje „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“. To omogućava Bogu da uskrsne Isusa u svoje vrijeme i na svoj način te mu da novo „ime“ u tom proslavljenom preobraženom stanju. Ta nam himna može biti prilično precizan vodič za proces kontemplativne molitve ako primijenimo na dušu ono isto otajstvo koje je postojalo u Kristu Isusu. Kao što je tijekom cijele knjige spominjano, ovo vrijedi kao pravilo: Sve što možemo reći o Isusu, možemo reći i o (svakoj) duši. Upravo na taj način On za nas postaje simbol preobrazbe i zato nam kaže: „Pođite za mnom.“ Vidi kako to počinje u rečenici Poslanice Filiplja nima: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu“ (Fil 2,5)86. 86
Kao i u bilješki 70. točniji bi prijevod, u kontemplativnom smislu, bio „isti um“, odnosno „ista svjesnost“ (op. ur.). 212 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
1. Tvoje je „stanje“ također božansko. Čuvaj ga s po vjerenjem (Istinsko „ja“ u Bogu). 2. Ali ne prianjaj uz njega ni u kojem obliku samo potvrđivanja ili davanja važnosti sebi. 3. Umjesto toga budi prazan i odbij sebi pridavati bilo pozitivna bilo negativna imena. 4. Uđi u potpunosti u svoju poniznu, ljudsku, greš nu narav i slabost, sve do posvemašnjega odvaja nja, ako si na to pozvan ili ako je moguće. 5. Sada te Bog može uzeti u ruke u pravo vrijeme, onda kad je On spreman. 6. Bog ti može ispravno, u tajnosti, istinito i uvijek s ljubavlju nadjenuti pravo ime, po Njemu i kao Njegovo (Iskustveno istinsko Ja). 7. To „Ja“ neuništivo je, nepovredivo i već u raju. Obrati pozornost kako odmah potom u Poslanici slijedi konačni odlomak koji o tome svjedoči i koji to potvrđuje: „Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati“ (Fil 2,13). Čak je i kontemplativno sjedenje, umiranje na 20 minuta, a zatim ustajanje, savršena metafora za ono što se događa u molitvi – to je uvijek misterij smrti i uskrsnuća.
četvrti dio
–
d o d a c i | 213
DODATAK 7
MOLITVA DJEVICE Bog pogleda na neznatnost službenice svoje. Lk 1,48
Moraš težiti da budeš prazna ploča. Moraš čeznuti da budeš neispisan. Bez biranja ovog ili onog. Bez „dobar sam zato što“. Ili „nisam dobar zato što“. Ni uzbuđenje ni dosada. Ostati Ništa, Neizabrana djevica, Koja također ne bira, posve prazna. Bez ijednoga retka priče po kojoj bi započeo dan. Bez prisvajanja uspjeha ili neuspjeha Po kojem bi bio vrijedan ili bezvrijedan. Ništa zanimljivo, ništa nezanimljivo. Ni protiv čega, ni za što. Ništa za sjećanje od jučer. Ništa što se očekuje danas. Samo ja, ogoljen, izložen, 214 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Ništa što bi se popravilo, promijenilo ili pronašlo, Ništa što bi se sudilo kao dobro ili loše, Važno ili nevažno, Vrijedno ili nevrijedno; Stojim i čekam, Ni moćan ni nemoćan, Tebe da mi dadneš ime, Tebe da me pogledaš u lice, Tebe da mi napišeš životopis, Tebe da mi dadneš poljubac, U tvoje vrijeme i na tvoj način. Ti to uvijek činiš. I uvijek je tako najbolje. „I porodi sina svoga, prvorođenca ...“ (Lk 2,7), koji je bio Krist.
četvrti dio
–
d o d a c i | 215
DODATAK 8
MEDITACIJA U HODU: MEDALJON-ZRCALO
Pred kraj moga korizmenoga povlačenja u samo ću 2003. god. počela su mi se javljati vrlo intenziv na iskustva Trojstva, poput kretanja koje teče kroz mene, u meni i iz mene. Stoga sam htio zahvaliti Bogu za sve što sam tih dana primio, i shvatio da je jedini način na koji mu mogu primjereno zahvaliti taj da po nudim Boga natrag Bogu, upravo kao što se događa u Trojstvu. Želio sam postati dobrovoljni provodnik Božjega daha. Svake večeri uputio bih se u dugu šetnju niz strmi brežuljak pa natrag. Dakako, po povratku bih počeo teško disati, a potom bih postupno uskladio disanje s koracima. Zatekao sam se kako izgovaram riječ „ljepotu“ na svaki udah, a potom „vrati“ na svaki izdah. Opet i opet, „ljepotu ... vrati ... ljepotu ... vrati ...“. To je uskoro postao oblik moje meditacije u hodu. Znao sam da izraz dolazi iz stiha moga omilje nog pjesnika, isusovca Gerarda Manleyja Hopkinsa. U svojoj manje poznatoj pjesmi Zlatna jeka on govori: „...Isporuči je odmah sad, puno prije smrti. Vrati ljepotu, ljepotu, ljepotu vrati, Bogu, Onom koji jest ljepota i koji je daje.“ 216 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
U Jutarnjoj, podnevnoj i večernjoj žrtvi on kaže: „Ovu, svu ovu ljepotu što cvjeta, Ovu, svu ovu svježinu što isparava, vrati Bogu dok se još može blagovati.“
Počeo sam razmišljati o tome kako bih mogao po moći i drugima da sudjeluju u tom predivnom struja nju života kroz mene. Činilo se to poput živoga isku stva Trojstva: mi smo utjelovljeni Krist i tabernakul Duha Svetoga, i samim time što postojimo, dajemo hvalu Ocu. Zamislio sam da na sebi nosim „medaljon‑zrcalo“, koji bi iz trenutka u trenutak u sebe primao sve prizore ispred mene. To ne bi bio neki vjerski na kit, već obično zrcalo koje uvijek prima točno ono što vidi, bez iskrivljenja, osude, procjene, analize – samo ljubav. Na stražnjoj strani medaljona bila bi slika BOŽ JEGA OKA koje za svu vječnost, s ljubavlju, poštova njem, pa i čežnjom, gleda u mene. Nedavno sam nai šao na poprilično zanemarivan ulomak u Jakovljevoj poslanici 4,5. U njemu piše: „Ili mislite da Pismo uza lud veli: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama?“ Budimo dio toga dubokog i svjesnog žuđenja za Bogom! U Indiji postoji pojam darshan: hinduisti ne od laze u hram samo kako bi vidjeli Boga, skulpture ili obrede, nego kako bi Bog vidio njih. Medaljon-zrcalo može nam pomoći da dopustimo Bogu da nas gleda takve kakvi jesmo, da nas promatra, da uživa u nama! Stoga taj medaljon služi da bi nas poučio protoč nosti, sposobnosti da primamo Božju slavu i odražava
četvrti dio
–
d o d a c i | 217
mo je. Zbog toga sam izabrao citat iz 2 Kor 3,18 da me podupre. Zapravo je to vježba pasivnosti, dopu štanja, predanja, uživanja u onome što se već zbiva. Sada Božje oko, koje motri u tvoje grudi, postaje sta lan podsjetnik na ono što se već događa. Držat će te u Vječnome Sada i u protočnosti koja je život samoga Trojstva.87 Radost i um. To nisu riječi koje bismo obično po vezali, ali su u 12. stoljeću nadahnule Richarda od sv. Viktora i postale tema njegovih dviju knjiga o kon templativnom umu, Benjamin Major i Benjamin Minor. Naslovi su uzeti iz jednog ne posve razumljivog ulomka iz Psalma 68,27, u kojem se opisuje „Benja min“ kako vodi procesiju u hram in mentis excesu, što u prijevodu znači „radosnoga uma“ ili „ekstatičnoga uma“. To me navelo da se upitam:
RADOSTAN UM Što bi mogao biti radostan um? Kad tvoj um ne treba biti u pravu. Kad se više ne moraš uspoređivati s drugima. Kad se više ne trebaš natjecati – čak ni u svojoj glavi. Kad tvoj um može biti kreativan, ali bez potrebe da to itko zna. Kad možeš živjeti zadovoljno u svemu što ti po nudi trenutak. 87
Taj jednostavan medaljon može se naručiti preko cacradicalgrace.org. u Istraživačkom centru (Resource Centre). 218 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
Kad ne trebaš analizirati ni prosuđivati u sebi ni iz sebe, ni pozitivno ni negativno. Kad tvoj um ne treba biti glavni, nego može slu žiti trenutku blagotvornim i potvrdnim saznanji ma. Kad tvoj um slijedi inteligentno vodstvo srca. Kad je tvoj um znatiželjan i zainteresiran, a ne sumnjičav i propitljiv. Kad tvoj um „ne leži na svojim povredama“. Kad ne trebaš ponižavati, kritizirati i poražavati one koji su te povrijedili, čak ni u mislima. Kad tvoj um ne treba smišljati samoopravdava juće priče. Kad tvom umu nije potrebno da mu ubuduće bude bolje nego danas. Kad tvoj um može otpustiti opsesivne ili nega tivne misli. Kad tvoj um može misliti dobro o sebi, a da mu to nije nužno. Kad tvoj um može sebe prihvatiti kakav jest, s dobrim i lošim stranama. Kad se tvoj um može prepustiti onome što jest. Kad tvoj um ne dijeli i ne osuđuje stalno jednu stranu ili skupinu. Kad tvoj um može pronaći istinu na objema stra nama. Kad tvoj um ispunja provalije „plodonosne sum nje“, jednako za prijatelja i za neprijatelja. Kad tvoj um može kritizirati, ali se i odmaknuti od kritike. Kad tvoj um može čekati, slušati i učiti.
četvrti dio
–
d o d a c i | 219
Kad tvoj um može biti zadovoljan bez konačnoga rješenja ili zatvaranja slučaja. Kad tvoj um može oprostiti i uistinu „zaboraviti“. Kad tvoj um može priznati da je bio u krivu i pro mijeniti se. Kad tvoj um može prestati s optuživanjem i kri tiziranjem sebe. Kad se ne trebaš žaliti ili brinuti da bi bio moti viran. Kad možeš promatrati svoj um zaokupljen sa moočuvanjem i samoopravdanjem te se smijati ili plakati nad njim. Kad možeš uistinu voljeti svojim umom. Kad tvoj um može pronaći Boga u svemu.
SJAJNA RIJEČ „I“ „I“ nas uči reći „da“ „I“ nam dopušta biti „i–i“ „I“ nas čuva od stava „ili–ili“ „I“ nas uči da budemo strpljivi i da dugo trpimo „I“ je voljan čekati uvid i integraciju „I“ nas čuva od dualističkoga razmišljanja „I“ ne dijeli polje trenutka „I“ nam pomaže živjeti u uvijek nesavršenom sa dašnjem trenutku „I“ nam omogućava da budemo uključeni i sućut ni prema svemu 2 2 0 | R i c h a r d R o h r • G O L O S A D A
„I“ traži da naša kontemplacija postane akcija „I“ traži da naša akcija bude i kontemplativna „I“ liječi naš rasizam, seksizam, heteroseksizam i klasizam „I“ nas čuva od lažne dvojbe između konzerva tivnog i liberalnog „I“ nam dopušta kritizirati obje strane stvari „I“ nam dopušta uživati u objema stranama stvari „I“ je iznad bilo koje nacije ili političke stranke „I“ nas suočava s prihvaćanjem naše vlastite tamne strane „I“ nam dopušta tražiti oproštenje i ispričati se „I“ je misterij paradoksa u svim stvarima „I“ je put milosrđa „I“ čini svakodnevnu, praktičnu ljubav mogućom „I“ ne vjeruje u ljubav ako ona nije i pravednost „I“ ne vjeruje u pravednost ako ona nije i ljubav „I“ je iznad stava „moja religija protiv tvoje“ „I“ nam omogućava da budemo odvojeni, a ipak ujedinjeni „I“ je istinska tajna Presvetoga Trojstva
četvrti dio
–
d o d a c i | 2 21
DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr
Thomas Keating BLISKOST S BOGOM uvod u molitvu sabranosti
ISBN
978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo)
125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez
Willigis Jäger Val je more mistična duhovnost za moderna vremena
ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb) 978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez
Willigis Jäger KONTEMPLACIJA kršćanski put mistične duhovnosti
ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb) 978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez
Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti
ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb) 978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez
Nakladnici
Synopsis d.o.o. Vlade Gotovca 4, Zagreb Synopsis d.o.o. Maršala Tita 32, Sarajevo Za nakladnike
Ivan Pandžić Fadila Halvadžija Glavni urednik
Neven Bradić Urednici
Marina Botić Zdravko Botić Prijevod
Ranka Gregorić Lektura i korektura
Iva Klobučar Srbić Oblikovanje i prijelom
Bruno Abramović © Synopsis d.o.o., Zagreb–Sarajevo Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.
ISBN
978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000933845. Tisak
Grafotisak d.o.o., Grude Tisak dovršen u svibnju 2016. CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA” – ZAGREB
www.kontemplacija.hr