Wolfgang Amadeus Mozart
EPISTOLARNA SIMFONIJA IZBOR IZ PISAMA
Izdavač: Art Rabic, izdavačka djelatnost Za izdavača: Goran Mikulić Urednik: Željko Ivanković Prijevod: Željko Ivanković Lektor i korektor: Željko Ivanković Dizajn i naslovna strana: Dragan S. Stefanović Štampa: Rabic Štamparija
Wolfgang Amadeus Mozart
EPISTOLARNA SIMFONIJA IZBOR IZ PISAMA Izbor, prijevod, predgovor i bilješke Željko Ivanković
Sarajevo, 2016.
PREDGOVOR
MOZART BLAGOSLOV I PROKLETSTVO (uvod u čitanje pisama) Negdje je zapisano da je pjesnikov život obilježen prokletstvom, a ime blagoslovom. Ta vrsta iskustva koja je i uopćila ovu spoznaju ne prestaje puniti svoju arhivu uvijek novim primjerima (primjercima!). Dakako, Mozart tu nije nimalo nov i njegova sudbina, kao i tolike što su se zbile prije ovog zapisa, samo su užurbale uobličenje „istine“. Wolfgang Amadeus Mozart (naći ćemo ga da se i drukčije potpisuje) nedvojbeni je miljenik bogova, ne samo po iznimno urođenom daru (neki vole reći – genijalnosti) nego i po sudbini koja ga je, kako se to bogovima mili, uzela mladog. No, između tih dviju točaka njegova života (1756–1791) smještena je dramatična, premda tipična sudbina umjetnika neprestano raspolovljenog između uvijek usklađivanih, a nikad usklađenih polarnosti života i djela; života koji je prokletstvo i djela koje je blagoslov. Mozartova je sudbina matrica po kojoj su manje-više precrtane mnoge sudbine i prije i poslije njegove. Činjenica da je izbila u prvi plan (barem u svijest prosječnih ljudi i znalaca glazbe i glazbene povijesti) i postala čitljivijom, mora se pripisati maestralnom (premda nerijetko apokrifnom) Formanovu filmu u kojemu Amadeus doista odgovara svojemu imenu, ali na jednak način, kao i u životu, 5
potvrđuje ono što mu scenarij u jednome trenutku stavlja u usta: „Gospodine, ja sam jednostavan čovjek, ali je moja glazba uzvišena“. Bilo bi nepotrebno u ovoj prigodi pokušati i naznačiti barem glavne, magistralne tokove Mozartova života i stvaralaštva, pogotovu stoga što su drugi znalci (glazbenici i povjesničari) već mnogo puta učinili, ali predajući našem čitateljstvu izbor iz Mozartovih pisama (ponajviše je onih ocu), upozorit ćemo na ono što nam en général ta pisma nude. U pismima je svjedočanstvo samog Mozarta o samom sebi, i to od njegove trinaeste godine do same smrti. Reklo bi se: pisma su Mozart njim samim, ako bismo htjeli pojednostavniti sva naša znanja o jednom od najvećih skladatelja u povijesti glazbe. Svjesni smo da su Mozartova glazbena djela Mozart njim samim, ali zar možemo odoljeti znatiželji (koja nakon Formana ne prestaje rasti) a da ne zavirimo u intimu jednoga rijetko zanimljivog životnog dnevnika. Najposlije, ili možda, najprije, nije to samo obična radoznalost; zar se život i djelo ne prožimaju koliko god da su neke teorije (zbog simplificiranja metoda) pokušale odvojiti djelo i stvaraoca. Bizarnost (i vrijednost, dakako) pisama raste i pada sa znamenitošću pošiljaoca (pa čak i primaoca) u mnogo većoj mjeri nego zbog sadržaja i eventualnih pikanterija u njima koliko god da smo svjedoci npr. probijanja barijera koje su učinila Joyceova pisma Nori ili neka slična. Pa i ta su pisma važnija zbog toga što su Joyceova nego zbog „skaredna“ sadržaja kakvog je pun manje-više svačiji život, na većem ili manjem stupnju. S Mozartovim je pismima navlas isto. Njihova „upotrebna“ vrijednost (povijesna, dokumentarna, dakle, literarna, jezična i sl.) u najužoj je vezi s rečenim principom jer ona ne govore samo o Mozartu nego i o jednome vremenu koje je živo obilježilo europsku povijest (a koje nije!). Njegova su pisma rastvorila pred nama svijet europskih dvorova 18. stoljeća, ponudila su nam jedan markopolovski putopis putovima glazbe i glazbenog života onodobne Europe, ali i ono što je 6
najvažnije: upozorila su nas na okolnosti u kojima je živio i radio stvaralac rijetke energije i rijetkog dara, otkrila nam jedan izniman temperament, jedan rijetko delikatan odnos oca i sina, odnos Mozarta prema ženi općenito, odnos prema autoritetu vlasti i umjetnosti i mnoge druge koje će svatko tražiti i nalaziti za sebe. Mozart je pisao mnogima: iz ljubavi i iz nužde. Pisma iz ljubavi pisana su ocu i drugima (sestri, rođakinji, ženi), a iz nužde velikašima i prijateljima. U jednima je pismopisac otvoren, komotan; u drugima ponizan, molećiv, pokoran. Vedrinu i zaigranost jednih pisama najednom nadomjeste ozbiljnost i stroga etikecija. Nijanse su vidljive i u pismima ljubavi: ocu piše uvijek disciplinirano, kao da mu podnosi račun, teme su ozbiljne, glazbene, pisma su puna isprika, iskaza ljubavi i poštovanja; sestri npr. piše ležerno, pravi viceve, čak je prost, vulgaran; u pismima rođakinji je čak skaredan. Pisma ocu su najopširnija, pisma velikašima najkraća, tek toliko da se iskažu sve njihove titule, poniznost sluge i molba. To su pisma kao stvorena za arhive, za visoku školu poslovne korespondencije. Pisma sestri ili supruzi puna su familijarizama, intimnih poruka, povjerljivih informacija, puna savjeta, nerijetko onih istih koje je on dobio od oca koji je bio nedodirljivi „gazda“ u kući. Mozartova intima je intima djeteta, iskrena, odana, vesela, zaigrana, ali u pismo, ovisno o adresatu, može samo ona količina istine koju on dozira. Daleko od toga da Mozart ostavlja tragove za poslije, daleko od toga da piše za vječnost i da mu je ona (kad su pisma u pitanju) uopće na umu, inače bi pisao barem malo drukčije: drukčija bi bila njegova emotivna pražnjenja da je pisao pisma sa željom da nekad budu povijesna činjenica, veća bi količina cinizma bila u njima, više bi cijenio druge umjetnike, manje bi bilo „najboljih ljudi na svijetu“, manje bi bilo superlativa... Ali, nije važno što bi bilo... nego što jest. A Mozart je sve to što smo ovako via negativa rekli o njemu na osnovi njegovih pisama: čovjek topla srca, nerijetko i ugrijane 7
glave, trajno odan umjetnosti, ocu i Bogu (možda baš tim redom), a silno podatan romantičnoj ljubavi. Razapet između poštovanja za oca i silne ljubavi za majku, između stalnoga htjeti i nemati, između svijeta koji nosi u duši i stvarnoga oporog života o koji netalentirano udara glavom na sve strane, Mozart o svemu tome ostavlja svjedočanstvo u svojim pismima. Mozart je veliki putnik. Već od sedme godine, kad kao dječak kreće na put s ocem (a to nipošto nije prvo putovanje), pa do kraja života, Wolfgang Amadeus Mozart neprestance će ići za svojom zvijezdom (sjećamo se biblijske priče). Na putu će mu se dogoditi sve najljepše i najružnije, put je prava slika cjeline života, na putovanjima će se i razbolijevati, i zaljubljivati, i upoznavati, i majku izgubiti, i slavu stjecati; riječju, kao da je kakav avanturist, na putu će iskusiti sve životne radosti i tegobe. Čitatelj njegovih pisama kadšto će pomisliti: sva je sreća da je takav čovjek imao iza sebe tako snažnu, iskusnu i energičnu osobnost kakav je bio njegov otac Leopold, svjestan već samo iz Wolfgangovih pisama (možda bi bila zanimljiva i Leopoldova pisma usporedo s ovima) da je otac često stup pouzdanja, a nerijetko i siva eminencija, glas Wolfgangove savjesti i mnogo više od oca. Budući da će čitatelj i sam na svoj način čitati ova pisma, te u njih učitavati vlastitu mjeru razumijevanja, mi ćemo se samo još osvrnuti na onu najelementarniju razinu pisanja. Mozartova pismenost nije bogzna kakva. I opet se vraćamo na ono „gospodine, ja sam jednostavan čovjek...“ jer to, uz ostalo, pokazuje i nivo pismenosti njegovih pisama. Dakako, Mozarta i ne čitamo da bismo uživali u lijepom stilu i njemačkom jeziku. Za to imamo Goethea ili Manna ili pak Nietzschea, no, Mozart ima ozbiljnih problema s pravopisom, fonetikom, morfologijom, sintaksom i najposlije s urednošću. I dok je u glazbi gotovo savršen (na mnogim je mjestima upravo to!), u pismima, osim što se nerijetko igra (da, on je i homo ludens) i improvizira, dobrano i luta: npr. jedno ime 8
piše na dva ili tri načina, otac mu je, čak i u francuskom, uvijek napisan velikim slovom, dok svi drugi, pa čak i Bog, mogu biti malim slovom (u njemačkom se imenica piše velikim slovom!); njegova je rečenica (napose kad ne piše ocu) neobvezna, jezično neobvezna, tako da prevoditelj ne može pratiti njegovu sintaksu i ne može, sve i da hoće, namjernim prenošenjem pogrešaka, pokazati stupanj Mozartove pismenosti-nepismenosti ili jezične igre. Naravno, to nam i nije uvijek bila želja, ponajprije smo nastojali čitatelju pokazati, ilustrirati, neka mjesta jer niti to nije nebitno za ukupno razumijevanje Mozartove osobe(nosti). Zato smo, gdje je to bilo moguće, ostavili neka mjesta koja će barem u malome pokazati i hotimične (viceve) i nehotične greške. Kao ni u glazbi, ni u jeziku Mozart nije čistunac. Zna on napisati pismo u čudnoj mješavini lošega francuskog i njemačkog, tu je i mnogo talijanizama, bezbroj familijarizama, a da i ne govorimo o austrijanizmima i nekim arhaičnim oblicima u njegovu jeziku (ipak je pisao prije više od dvjesto godina!) i o drugome što je često kod prevoditelja izazivalo nedoumice i poteškoće, najblaže rečeno, za koje je Mozart „kriv“. Ne krivimo ga zato što nije u mogućnosti braniti se, nego zato što smo svi zajedno svjesni da je ovaj velikan glazbe pisma pisao da bi obavio najobičniju komunikaciju, a svoj je pravi trag ostavio u jednome drugom pismu, u jednom drugom rukopisu – glazbi, veličanstvenoj glazbi zbog koje, evo, i ova pisma i prevodimo i čitamo u potrazi za identitetom jednog, hajde da i mi to kažemo, neprijepornoga genija. Željko Ivanković
9
Wirgl1, u prosincu 1769.
Najdraža mama! Moje srce je posve očarano jer mi je na ovom putu tako veselo, jer je toplo u kočiji, i jer je naš kočijaš dobar momak koji, čim mu to put dopusti, brže pojuri kola. Opis puta mami će dati tata, a razlog da ja pišem mami jest da pokažem da ja svoju dužnost znam. S tom obvezom, u najdubljem poštovanju vaš vjerni sin Wolfgang Mozart
1 Wirgl je zapravo Wörgl, mjesto u zapadnoj Austriji na Mozartovu putu iz Salzburga u Italiju. Mozartova pisma vrve materijalnim ili npr. pravopisnim, čak i gramatičkim pogreškama. Ove bilješke u najvećoj mjeri slijede priređivačeve iz njemačkoga izdanja, te one koje nam u svojoj izvanrednoj knjizi nudi Alfred Einstein. Dakako, tu su i prevoditeljeve bilješke nastale u dugotrajnom i mukotrpnom radu.
15
Radujem se od svega srca što toliko uživaš u vožnji saonicama i želim ti tisuću prigoda za tu nasladu, da tako uzmogneš radosno provesti svoj život. No jedno me žalosti: da si gospodina von Mölka1 ostavila da beskrajno uzdiše i pati, te da nisi s njim na sanjkanju, gdje te on može prevrnuti. Koliko li će, plačući, tog dana zbog tebe upotrijebiti rupčića. On bi, doduše, radije primio dva teška Lotova sriješa jer bi mu oni, okrutno, odagnali nečistoću tijela, koju on posjeduje. Novo ne znam ništa nego da je umro H.,2 učeni pjesnik iz Leipziga, i da nakon njegove smrti nitko više ne piše poeziju. Baš prije nego sam započeo ovo pismo, završio sam jednu ariju iz Demetrija3 koja počinje: Misero tu non sei: Tu spieghi il tuo Dolore e se non dessti amore ritrovi almen pietà. Misera ben so io che nel secreto laccio amo, non spero e taccio e l’idol mio nol sà. 1 Gosp. von Mölk. Obitelj von Mölk pripada užem krugu poznanika Mozartovih: jedan od sinova bio je s Mozartom sprijateljen i nesretno zaljubljen u njegovu sestru. 2 H. Učeni Christian Furchtegott Gellert (1715–1769), čije je pjesništvo u kući Mozartovih bilo poznato. 3 Demetrio, tekst opere libretista Metastasia koji je u 18. stoljeću bio širom poznat, više je puta bio komponiran.
16
Opera u Mantovi bila je lijepa, izvodili su Demetrija. Primadona dobro pjeva, ali tiho, i da se ne vide pokreti, nego samo pjevanje, mislio bi čovjek da ona i ne pjeva jer usta ne može otvoriti, nego cvili, što nije ništa novo čuti. Druga pjevačica napravi svoj izgled kao grenadir i ima jak glas, a uistinu ne pjeva loše s obzirom na to da to čini prvi put. Prvi pjevač pjeva lijepo, ali nejednakim glasom. On se zove Casselli. Drugi je već star i ne dopada mi se. On se zove... tenor. Jedan se zove Otini, on ne pjeva loše, ali stoji teško kao svi talijanski tenori i naš je dobar prijatelj. Za drugog ne znam kako se zove, on je još mlad, ali nije neka posebna vrijednost. Prvi baletan – dobar. Primabalerina – dobra, a reklo bi se da nije pas, premda je nisam vidio izbliza. Ostali, kao i svi drugi. Bio je tu i jedan Sirovi, ali ne piše ni kao ja. Mokri kao svinja. Orkestar i nije loš. U Cremoni orkestar dobar, a prvi se violinist zove Spangnoletto. Primadona nije loša, nego stara, vjerujem, kao pas, ne pjeva toliko dobro kao što djeluje, a ona je supruga jednog violinista koji se zove Masi, a svira u operi. Opera se zove: La clemenza di Tito1. Druga pjevačica u teatru nije pas, mlada je, ali nije neki raritet. Prvi je pjevač Cichognani. Simpatičan glas i lijepa pjevljivost. Druga dva kastrata mladi i prihvatljivi. Tenor se zove: non lo sò. Sam po sebi je ugodno biće, nalik na cara u Beču. Taj je Lemanu otišao. Naravno, isto: prvi baletan dobar, primabalerina dobra, i jedan veliki pas. Bila je tamo i plesačica koja nije loše plesala, i što to nije za šefa opera, izvan teatra, a u teatru nema nijedan pas. Ostali kao svi. Bio je tamo i jedan Sirovi iza čijeg je svakog koraka ostajao udar. O Milanu ti, doista, ne mogu ništa napisati. Još nismo bili u operi, čuli smo da opera nije u redu. Aprile, prvi čovjek, 1 Spomenute opere Demetrio i La clemenza di Tito opere su Johanna Adolpha Hassea (1699–1783), jednog od najvažnijih skladatelja opera i oratorija svoga doba, glavni zastupnik napolitanske škole kasnog baroka u Njemačkoj.
17
pjeva dobro, ima lijep glas. Čuli smo ga u jednoj crkvi u kojoj je upravo bilo veliko slavlje. Gospođa Picinelli iz Pariza, koja je pjevala na našem koncertu, radi u operi. Gospodin Bicch, koji je plesao u Beču, pleše ovdje u Milanu. Opera se zove: Di Done abbandonata. Tu će operu uskoro čuti i gospodin Piccini1 koji radi na budućoj operi. On je ovdje u Milanu. Čuo sam da se njegova opera zove Cesare in eccito. Tu su i svečanosti di Ballo. Tako će, kad opera uskoro bude završena, početi svečanost di Ballo. Nadstojnica Conte di Firminans2 Bečanka je. Tamo smo prošlog petka jeli, a i iduće ćemo nedjelje tamo jesti. Zbogom, poljubi mami in vece mia tisuću puta ruke, ostajem ti do smrti vjeran brat. Wolfgang De Mozart Edler von Hochental Freund es Zahlhausens3 26. siječnja 1770.
1 Niccolò Piccinni uspješni talijanski skladatelj, prije svega brojnih opera buffa nije mogao uspjeti u poznatoj glazbeno-povijesnoj pariškoj svađi između pičinista i glukista sa svojom Ifigenijom na Tauridi (1781) protiv njemačkih majstora. 2 Grof Karl Joseph von Firmian, generalni guverner Lombardije, a sprijateljen s Winkelmanom, protežirao je obitelj Mozart. 3 Već je i iz bilježaka vidljiva sva razlika između materijalnih činjenica, pravopisa i Mozartova jezika i autentičnih povijesnih i drugih elemenata vidljivih u pismima počevši od pisanja imena (često pogrešno), miješanja velikog i malog broja (u njemačkom je imenica s velikim slovom, a kod Mozarta je veliko slovo tamo gdje on hoće), upotrebe talijanskog jezika i sl. Prevoditelj to ispravlja tamo gdje bi greška pravila zabunu, a tamo gdje ona nije bitna, ostavlja. Primjerice, pismo je datirano 26. jener, što je jedan od mogućih načina pisanja „januara“, a Piccini je ostavljeno kao kod Mozarta. Česti austrijanizmi i neprevodiva mjesta poteškoće su na koje prevoditelj nailazi na svakoj stranici.
18
MOZART
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I RADA 1756. Rođen u Salzburgu 27. siječnja Johann Chrysostom Wolfgang Theophil Mozart, kasnije prozvan Amade, Amadeo, Amadeus, kako u kojoj zemlji ili jeziku. 1761. S pet godina već počinje skladati. 1762. Sa sestrom Marijom Annom (Salzburg 1751–1829), poznatijom pod nadimkom Nannerl, svira čembalo pred bavarskim izbornim knezom u Münchenu i caricom Marijom Terezijom u dvorcu Schönbrun kraj Beča. 1763. S majkom, sestrom i ocem Leopoldom (1719–1787), skladateljem, poznatim violinskim pedagogom i orguljašem, kao čudo od djeteta, ide na turneju po AustroUgarskoj i Njemačkoj, a krajem godine boravi u Parizu gdje na dvoru svira pred Marijom Antoanetom. 1764. U travnju napušta Pariz i odlazi u London gdje će njegov susret s Johannom Christianom Bachom, kao i onaj s Johannom Schobertom u Parizu, značajno utjecati na njegovo dalje formiranje i zrenje njegova stila. 1766. Nakon kraće turneje po Engleskoj i Nizozemskoj, Mozartovi putuju u Pariz, Švicarsku i Njemačku što ga afirmira kao virtuoza na klavičembalu i sjajnog improvizatora. 1767. U Beču je dobio šarlah i to mu je omelo novu europsku turneju. 1768. U Beču ga prima carska obitelj. 1769. Izvodi svoje prvo značajnije operno djelo u francuskom stilu Bastijen i Bastijena 291
1769–1771. S ocem ide na svoje prvo putovanje po Italiji sve do Napulja (Verona, Mantova, Milano, Bologna, Firenza, Rim, Padova...), gdje se međunarodno afirmira, ali i uobličuje svoj stil koji će ostati trajno obilježen talijanskim utjecajem. Tada je sa 14 godina u Sikstinskoj kapeli čuo Allegrijev Miserere za devet glasova u trajanju od 13 minuta i potom ga, po pamćenju, bez greške zapisao. 1770. U Milanu se izvodi, skladana u duhu napuljske škole, njegova opera Mitridat. 1770. U Milanu se premijerno izvodi Mozartova opera Askanio u Albi. 1772. Stupio je, kao koncertni majstor, u trajnu službu na dvoru salzburškog biskupa Colloreda. 1772. Skladao je u čast imenovanja novog nadbiskupa Milana operu Scipionov san. 1772. Mozartovi su posljednji put u Italiji radi premijere njegove opere Lucio Sila. 1773. Boravi u Salzburgu tu i tamo putujući samo po Austriji i Njemačkoj. 1775. U Münchenu je, na dvoru Maksimilijana III., izvedena njegova komična opera Lažna vrtlarica, a u Salzburgu Kralj pastir. 1777. Poslije raznih neprijatnosti i ucjenjivanja od strane nadbiskupa Colloreda, Mozart kreće na drugo putovanje u Pariz (s majkom, ali bez oca Leopolda koji je ostao kao nadbiskupov talac u Salzburgu!) preko Mannheima gdje stupa u dodir s članovima čuvenog mannheimskog orkestra pod čijim će utjecajem početi pisati koncertantna djela. 1778. U Mannheimu doživljava Mozart i neuspjelu ljubav s Aloisiom Weber, nadarenom opernom pjevačicom. 1778. Mozart 23. ožujka s majkom, Mariom Annom Pertl (r. 1720), stiže u Pariz, a već 3. srpnja majka mu umire. Šestomjesečni boravak u Parizu završio se Mozartovim 292
potpunim neuspjehom da ponovo osvoji taj grad svojom glazbom. 1779. U Salzburgu se ponovo zapošljava kao dvorski orguljaš, izvoditelj i skladatelj. 1781. Definitivno raskida s nadbiskupom von Colloredom i preseljava u Beč, gdje postaje prvim slobodnim umjetnikom u povijesti glazbe. 1781. Opera Idomeneo premijerno je izvedena u Münchenu dva dana nakon njegova 25. rođendana. 1782. U Beču ima prvi samostalni pijanistički nastup. 1782. U Beču mu je s velikim uspjehom (16. srpnja) izvedeno glazbeno-scensko djelo Otmica iz Seraja, a ubrzo nakon premijere (4. kolovoza) Wolfgang se ženi sestrom Aloisije Weber, dvadesetogodišnjom Konstanzom. 1783. Wolfgang i Konstanza dobivaju sina, koji, međutim, nakon dva mjeseca umire. 1784. Mozartov mannhajmski pokrovitelj, barun von Gemmingen, koji sad živi u Beču, uvodi ga krajem ožujka u masonsku ložu; Mozartovima se rađa drugo dijete, sin Carl Thomas; a te se godine udaje i Wolfgangova sestra Nannerl. 1786. Na Beaumarchaisov tekst Mozart piše operu buff u Figarov pir; Mozartu je tek trideset godina, na generalnoj probi je i car Joseph II, a opera žanje uspjeh za uspjehom. 1787. Umire mu otac Leopold 28. svibnja, kćer je uz oca, Wolfganga nema, otac ga je uzalud čekao. 1787. Mozart je u Pragu gdje mu je, 29. listopada, premijerno izvedena opera Don Giovanni. 1788. Mozartovi dobivaju i treće dijete, kćerkicu Theresiu, koja, međutim, uskoro, kao šestomjesečna beba, umire. 1789. Čini posljednju turneju po Njemačkoj, posjećujući Dresden, Potsdam, Berlin, ali krajnji cilj je Leipzig, u kome se Mozart želio pokloniti sjeni velikoga Johanna Sebastiana Bacha. 293
1790. Izvedena mu je opera Cosi fan tutte. 1791. Konstanza 26. srpnja rađa Franza Xavera Wolfganga Mozarta, za koga neki mocartolozi pretpotstavljaju da po svoj prilici nije Wolfgangov sin, nego Franza Xavera Süssmayra, Mozartovog učenika koji je najvećim dijelom završio Requiem. 1791. Početkom rujna izvedena je u Pragu, za okrunjenje Leopolda II, Mozartova opera Titovo milosrđe: 30. istog mjeseca u Beču je predstavljena opera Čarobna frula u cijelosti komponirana po libretu na njemačkom jeziku. 1791. Pišući na bolesničkoj postelji Requiem, umro je u Beču u noći 5. prosinca, najvjerojatnije zbog zatajenja rada bubrega.
294