Kako je Arni prestao piškiti kao curica by Borko Boranic

BORKO BORANIĆ

KAKO JE ARNI PRESTAO PIŠKITI KAO CURICA

NEOBIČNE PRIČE O OBIČNIM ŽIVOTINJAMA ZA DJECU I ODRASLE

Posvećeno Mekim šapicama i pčelicama radilicama: Melanie, MiSiTo, Plishanoj, Silverici Bullmaji, Keisi, Micekh i Simbi s Internet foruma ČETIRI MEKE ŠAPICE - forum za ljubitelje kućnih ljubimaca http://pub60.ezboard.com/bfoursoftpaws

Sadržaj Predgovor

Arni i Buba

Kako je Arni prestao piškiti kao curica

Arni je nestao

Avrr. Čudovište. Avrr.

Zašto je Arni odbio poći u šetnju

Dobro jutro, Arni

Zamijenjene uloge

Zašto me Arni više ne budi prije zore

Kako je Arni prevario Bubu

Kako je Arni ponovno prevario Bubu

Samo ti spavaj

Neobični noćni gosti

Je li Arni ljevak ili dešnjak?

Arni je ipak ljevak

Arni! Zar opet?

Kako je Arni sačuvao gredicu sa cvijećem

Arni! Zar ti gredice nisu dovoljno?

Arni, Buba i puni Mjesec

Gdje je kost?

Arni na izborima

Arni se uozbiljio

88 3

Priča o Kikiću

Tko hoće jednoga maloga Kikića?

Sina se vratila s mora

Kikićev povratak

101

Kako se Kikić udvostručio

105

Dva su Kikića ipak malo previše

109

Rastanak

113

Tu je sada moj dom

117

Priča o Mrvici

121

Mrvica i gospodin Komadina

121

Zašto baš mene …?

124

Priča o Šampionu

128

Šampion i neki čudni lovci

128

Kako je Šampion došao u Moslavinu

131

Priča o Juri

134

Spašavaj se tko može

134

Jura ide doma

137

Priča o Repuški

140

Kako je Repuška skupljala orahe

140

Pametna naša Repuška

144

Priča o Žući

146

Babaroga

146

Kako se Žućo dočepao ribice

149

Priča o Laru

152 4

Priča o Lili

156

Prvi susret

156

Okrutna igra

159

U bijegu je spas

162

Priča o Crnome

166

Ne pomaži malim razigranim mačićima Priča o Cimi

166 171

Bez cime se ne može

171

Cima nije cima

175

Cima zna sve

180

Priča o Donu

185

Don je otišao, došao je Don

185

Donov duh

188

Predgovor Zbirka neobičnih priča o običnim životinjama nastavlja se na priče o kućnim ljubimcima za malu i veliku djecu: «Azil za izgubljene pse privremeno je popunjen, molimo pokušajte kod susjeda». Obje zbirke napisane su uz suradnju i na poticaj dragog mi i ugodnog društva s Interneta. Drago mi i ugodno društvo, veliki ljubitelji životinja i vlasnici najmanje po jednog kućnog ljubimca, svakodnevno se druži na Internetskoj stranici s pjesničkim nazivom «ČETIRI MEKE ŠAPICE» forum za ljubitelje kućnih ljubimaca. Sve su priče u ovoj i prethodnoj zbirci istinite. Točnije, svaka se osniva na nečemu što se stvarno dogodilo u našem suživotu s običnim životinjama, najčešće kućnim ljubimcima, bilo meni, bilo mojim prijateljima, znancima ili susjedima. Zasluga za obje zbirke neobičnih priča pripada običnim životinjama s kojima dijelimo ovaj svijet. Životinjama, koje nam pružaju obilje ljubavi i radosti, sretnih i manje sretnih događaja. Životinjama, našim kućnim ljubimcima. U knjižici je najviše priča upravo o našim kućnim ljubimcima, o Arniju i Bubi. 6

Priča o Bubi počinje prije više godina, kada su ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, što se sve može dogoditi kad kuji dođe vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki škotski ovčar iz susjedstva, iskoristio priliku. Tako su na svijet došli štenci pasmine «bobtail-škotski ovčar» ili «škotski ovčar-bobtail», svejedno je. Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još. Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata, koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu. Dečke iz tog legla još su nekako udomili, ali s dvije ženkice to nije išlo. Na kraju, jednu je uzeo moj brat, a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtailu. Kao i naši psi, slobodno šeće po kući i dvorištu. Onaj čiča, koji je uzeo drugu ženkicu, iako je jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj «došlo vrijeme». Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta. No, tu su prste imali, ne samo škotski ovčar, nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci. Pasmina 7

«bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj». Ni jednom se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini. Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao, da ne živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima. Psići su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu. To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas spasio zadnjega psića, malu ženkicu. Kako je nama u to vrijeme uginuo Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili. U našu je kuću došla Buba. Jadna, bila je bolesna, uplašena, mršava, neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu. I srećom, ovdje u našoj veterinarskoj stanici, radi jedna mlada veterinarka, koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila život. Počela

injekcijama

antibiotika,

vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala. Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se 8

pomalo

oporavljala.

Iako

smo

hranili

posebno

pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila naučena samo na žgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, živahna, inteligentna, ali ožiljci su ostali. Psihički i fizički. Malo je vitka. Mi u šali kažemo da je anoreksična. Manekenke i druge današnje djevojke zavidjele bi joj na liniji. Bubu imamo i danas. Sada ima oko pet godina. Prava je kućna ljubimica. Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne prošloga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas. Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom. Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao uzbunu. Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje 9

psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun. Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga crnog psa. I to kroz dalekozor. Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje. Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda. Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran. I, tu pred njima veselo maše repom. Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić? Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star? I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što s psićem? Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj. I tako se pas našao u našem dvorištu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan. Bio je to štenac star oko 6 mjeseci. Kako ima dugu dlaku bio je pun čičaka, pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. 10

I, od tajanstvenog psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom. Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika štenac je pljunuti Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi. Prema drugim izvorima i opažanjima poznavalaca psećih pasmina Arni nije francuski brijarski ovčar nego bradati koli. U nas jednako rijetka pasmina. No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući. Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže. Ali je zato, jednako kao i Buba, postao naš kućni ljubimac. Arni je uvijek spreman na igru i šalu. Pravi pravcati huncut. Nenadmašan u igri i šali. To ćete, uostalom, pročitati u pričicama o njemu i Bubi.

Arni i Buba Kako je Arni prestao piškiti kao curica Već znate kako je Arni k nama stigao kao štenac. Star nekako oko šest mjeseci. Kao pristojan pas, točnije psić, znao je kućni red i nije piškio po kući. Ali je zato piškio po dvorištu sve u šesnaest. I to kao curica. Jednostavno bi čučnuo, napravio lokvicu, okrenuo se i počeo čuditi što se to ispod njega napravilo. Jasno, tu je lokvicu pošnjofao radi indentifikacije. Da slučajno tu lokvicu nije ostavio netko drugi. Tada bi već trebao uredovati i otjerati uljeza. Kako nam se činilo da bi Arni već trebao prestati piškiti

kao

curica,

sazvali

smo

kućni

savjet

poduzmemo nekakvu akciju ne bi li Arni već jednom počeo piškiti kao dečko. U raspravi su, naravno, sudjelovali Buba i Arni. Arni, doduše, kao malodobnik nije imao pravo glasa. On je bio samo član promatrač. Prvo smo zapisnički ustanovili da imamo kvorum i da su odluke pravovaljane. Kako je Buba do sada Arnija učila kućnom redu, malo uspješno, malo bezuspješno, svi su pogledi bili uprti u Bubu. Može li ona Arnija naučiti da piški kao dečko. 12

Buba se samo počela smijati: «Kako ja mogu naučiti dečka da piški kao dečko. Pa ja sam curica. Ni ja ne znam dignuti nogu kad piškim.» Buba je pritom, naravno mislila na zornu poduku. Primjerom. Pa, kako su i Buba i moja supruga ženskoga roda, sve su se oči okrenule prema meni. I, nije mi preostalo drugo nego prihvatiti se poučavanja Arnija pravilnom piškanju. Muškom. To je uneseno u zapisnik i nisam imao drugoga izbora. Tom je odlukom sastanak kućnog savjeta bio završen. Sada je nastupio teži dio posla. Arni je i dalje ostavljao lokvice posvuda po dvorištu. Tamo gdje ga je pritisnulo. Jednostavno bi čučnuo, i lokvica je bila tu. Povremeno bi pogledao Bubu, radi li on to dobro. Nije mi preostalo drugo do li umiješati se. Temeljem zaključka kućnoga savjeta. Vrebao bih Arnija, pa kad mi se činilo da se njemu piški, pozvao bih ga pod jednu od naših šljiva. Prihvatio bih se za šljivu, dignuo stražnju nogu i poticao Arnija da i on tako nešto uradi. Arni me je samo začuđeno promatrao i nikako mu nije bilo jasno zašto se ja pritom rukama držim za šljivu. Tek sam se tada sjetio da ja imam samo dvije noge i ako dignem jednu, mogao bih izgubiti ravnotežu i pasti. 13

Blago psima kad imaju četiri noge, pa ako jednu dignu, još uvijek su stabilni na preostale tri. No, Arni je to u početku smatrao igrom, i nije mu bilo ni na kraj pameti da bi i on trebao dignuti nogu. Ako mu je bilo sila, samo bi se čučnuo i veselo gledao kako se je držim za onu šljivu, i borim se da ne padnem.

Nekako mi je bilo nezgodno da ostvarim potpuno zornu poduku, tj. da se popiškim s jednom uzdignutom nogom. Mogao bih sve smočiti, a Arni ionako ne bi vidio što sam uradio. Osim malo kasnije, kad bi me pošnjofao. 14

Ali, ipak, nakon nekog vremena, Arni je izgleda shvatio što se od njega očekuje, i jednoga je dana, za vrijeme poduke, došao pod šljivu, podigao stražnju nogu i popiškio se. To što je pritom smočio onu moju nogu na kojoj sam jedva stajao, njemu je bilo posve normalno. I ja sam bio zadovoljan. Arni je shvatio da za vrijeme piškanja treba podići nogu. Onako muški. Taj smo događaj odmah proslavili. Ali, malo prerano. Od toga je dana Arni uredno dizao nogu kad je trebao piškiti, ali piškio je po mojoj nozi. Bio ja ispod šljive ili ne. Nije mi preostalo drugo nego Arniju objasniti da mora dići nogu i popiškiti šljivu, a ne mene. I, konačno je Arni shvatio,

ne treba popiškiti gazdi nogu, nego dići

nogu kad piški. Još sam mu objasnio da baš i nije nužno da trči do šljive kad ga pritisne. Glavno je da digne nogu kad mu se piški. To je Arnija tako oduševilo da je počeo zalijevati svaki stupić, uglove kuće, svaki stup od ograde. Ne mnogo, ali ipak toliko da svima dade na znanje kako je naučiti piškiti muški i ne piški više kao curica. I, tada se dogodilo. Naš je susjed, koji jako voli Arnija znao dolaziti pod našu škarpu i pozvati Arnija da ga pozdravi. 15

Tako je učinio i toga jutra, ali još nije znao da je Arni prestao piškiti kao curica. A, Arni je pak oduševljen što ima zahvalnoga gledatelja, dignuo nogu i popiškio stup od ograde. Da svom prijatelju, našemu susjedu, pokaže što je naučio. To što je susjed bio upravo iza onoga stupa po kojemu je Arni piškio, Arniju je bila prilika da susjedu pokaže svoje umijeće na najbolji mogući način. Ali, kako je susjed bio upravo iza toga stupa, a nije imao kišobran, nešto od onoga što je Arni namijenio stupu zahvatilo je i susjeda. Sva je sreća da susjed voli Arnija, pa je sve završilo jednim običnim pranjem i brisanjem. A, susjed, od toga vremena, za svaki slučaj, ne prilazi više onome stupu na kojemu Arni pokazuje kako više ne piški kao curica.

Arni je nestao Dogodilo se to jedne subote ovoga proljeća. Bio je lijep sunčan dan. Naše su beštijice bezbrižno drijemale u dvorištu. Moja je supruga po zidovima razmještala ukrasne tanjure i raznovrsne slike, a ja sam u garaži imao veliko proljetno spremanje. Odjednom sam začuo suprugu kako viče: «Arni! Arni! Arni!» Izišao sam na ulicu, da bolje vidim što se to iznad mene, na terasi, događa. Vidio sam samo vrlo zabrinutu suprugu i Bubu uz nju. Arnija nije bilo. Odmah mi je bilo jasno da se dogodilo nešto nepredviđeno. Nisam trebao ništa

pitati,

supruga

odmah

uzbuđeno

doviknula: «Nema Arnija! Arni je nestao!» Kako nije mogao jednostavno nestati, posumnjali smo da je uspio nekako izići iz dvorišta. I, otputiti se u šetnju. Ali, to nije bio njegov običaj. Kad bismo ga i pustili samog iz dvorišta, samo bi obilježio susjedova vrata, pozdravio onu maltezericu drugih susjeda, malo se odšetao do susjeda na kraju ulice i vratio se. A, kad bismo ga pozvali prije nego li bi obavio tu svoju šetnju, odmah bi se odazvao i veselo dotrčao. Da sve bude još zagonetnije, nitko od susjeda nije ga vidio, iako su svi bili u svojim dvorištima ili na ulici. 17

A, on bi sigurno svakoga od susjeda došao pozdraviti. Jer, on poznaje sve susjede i oni poznaju njega. Malo je vjerojatno da je tako brzo projurio da ga nitko ne bi zapazio. A, nije ni imao razloga za nekakvu jurnjavu. Preletjeti nije mogao. Svi bi odmah prema nebu vidjeli nekakvo leteće dlakavo čudovište s klempavim ušima i kitnjastim repom. Mogla ga je odmamiti neka čupava ljepotica, ali kako su se mogli prošuljati pokraj toliko ljudi, to nam nije bilo jasno. Najlakše bi ga mogla odmamiti čarobna Gunna, jer oboje se vole igrati. Gunna bi ga podučila kako se spašavaju ljudi i kako se tjeraju ovce. A, on Gunnu, kako se budi gazdu prije svitanja. Za one koji ne znaju, Gunna je čarobna ženka pasmine Border Collie, čije prekrasne slike povremeno pogledam na ekranu. Arni je sigurno poznaje, jer povremeno viri preko mojega ramena kad gledam nešto ovako lijepo poput Gunne. Gunna je tako čarobna da upravo poziva nekoga na igru. Ali, Arni nije mogao uskočiti u ekran, jer taj dan uopće nisam uključivao računalo. Odmah smo organizirali potragu. 18

Supruga je otišla do dućana, da vidi nije li Arni pošao čuvati onaj stalak za bicikle, kao ono zimus kad smo se igrali gdje je rupa u ogradi. Naš je prvi susjed krenuo prema Bregani, putem kojim bi obično prolazio Fido kad je išao u posjete Pufici. Ja sam krenuo uz šumu suprotnim smjerom, prema Fidinoj kući. Vikali smo, zvali Arnija, uzbunili pola Samobora, ali od Arnija ni traga ni glasa. Dogodilo se nešto nemoguće. Arni je netragom nestao. Nije mi preostalo drugo nego vratiti se. Možda je Gunna ipak začarala Arnija, pa sada luta prostorima Interneta ne bi li je našao. Samo, kako je uspio uskočiti u ekran ugašenog računala, nije mi bilo jasno. S takvim sam se mislima vratio pred kuću. Tu su već bili svi sudionici potrage za Arnijem, i mnogi drugi susjedi. Svi smo se čudom čudili kuda i kako je mogao nestati. Odjednom smo začuli nekakvu buku iz naše kuće. Buka je dolazila iz potkrovlja. Kao da netko pokušava razvaliti balkonska vrata. Taj netko nije bio nitko drugi nego Arni. Svima nam je odlanulo. Dok smo ga mi tražili po cijelom Samoboru, Arni je sve to vrijeme bio u kući. Zatvoren u maloj sobici u potkrovlju. 19

Ali, ostalo je nerazjašnjeno kako je Arni ušao u malu potkrovnu sobicu kroz zatvorena vrata. Najvjerojatnije je to bilo ovako. Arni je prije nekoliko dana naučio otvarati vrata. Digao bi se na stražnje noge, naslonio se na vrata i prednjim šapama pritisnuo kvaku. Ako bi dobro odmjerio, vrata bi se otvorila i Arni bi mogao ući. To mu je postalo jako zabavno. Toga mu je popodneva vjerojatno

bilo

dosadno, jer Buba baš

nije

raspoložena

bila za

igru, pa je krenuo u

istraživanje.

birao je prostorije u koje do sada nije zalazio. Tako

je,

vjerojatno, ušao i u malu

potkrovnu

sobicu. Vrata su se, po svemu sudeći, 20

sama zatvorila, i Arni nije mogao izići. Još nije naučio otvoriti vrata iznutra. Možda jednom hoće. Od svih naših pasa to je znala jedino Aska. Kad smo se smirili nakon ovih uzbuđenja, odlučili smo i Bubu i Arnija poslati u školu za eventualne takve buduće događaje. Dovoljno je da nauče naredbu: «Buba traži Arnija! i Arni traži Bubu!» Što se dalje dogodilo pročitajte u pričici koja slijedi.

Avrrr! Čudovište! Avrrr! Dok sam pisao priču kako je Arni nestao, Arni je gledao preko mojega ramena, i točno pazio da ne bih napisao nešto što se nije dogodilo, ili nešto što se njemu ne bi dopalo. Tada bi se obično pobunio, i ja bih morao ispravljati ono što sam napisao. Tako je bilo i danas. Kad je Arni preko mojega ramena pročitao da sam ga nazvao letećim dlakavim čudovištem s klempavim ušima i kitnjastim repom, malo se kiselo nasmiješio. Ali, to mu se izgleda dopalo, pa je kao samo za sebe komentirao: «Čudovište? Hm! Čudovište plaši sve oko sebe. Zar ne? To bi moglo biti zabavno.» Odmah je otišao pred špigl, iskesio zube i zauzeo zastrašujuću pozu. Nekoliko se puta ponovno namještao, i kad je ocijenio da izgleda dovoljno zastrašujuće, baš kao pravo dlakavo čudovište s klempavim ušima i još k tome leteće, otišao je probuditi Bubu. «Avrrr! Čudovište! Avrrr!» - rekao je Bubi i zauzeo najstrašniju pozu koju je uvježbao pred špiglom. Ali, Buba se nije dala ni prevariti ni prestrašiti. Odmah je znala da ima posla s crnim dlakavim huncutom. 22

«Hajde, prestani glumatati. S tom tvojom njuškom ne ćeš prestrašiti nikoga!» - rekla je Buba Arniju i mirno nastavila spavati. Ali, Arni se nije dao smesti. Ideja o letećem dlakavom čudovištu, koje plaši sve oko sebe, jako mu se dopala. Kad nije uspio s Bubom, odmah je izišao na dvorište, ne bi li na cesti nekoga preplašio. Ali, bilo je već kasno, na ulici nije bilo nikoga. Čak ni mačaka koje ovuda često šeću. Nije mu preostalo drugo nego preplašiti nekoga od ukućana. Bubu nije uspio, ja sam napisao da Arni liči letećem

dlakavom

čudovištu

kitnjastim

repom

klempavim ušima. Preostala mu je samo moja supruga. E, to je prava mušterija za dlakavo čudovište. Ona je gledala nekakav horor film na TV, pa je Arni zaključivao da njegovo iznenađenje sigurno mora upaliti. Ona će se pod utjecajem horora i njegovog zastrašujućeg izraza sigurno grdno preplašiti. Ali nije. Kad je Arni došao pred suprugu, zauzeo zastrašujuću pozu i strašnim glasom rekao: «Avrrr! Čudovište! Avrr!», supruga ga je zagrlila, pogladila, počešala iza uha i nastavila gledati horor. Iako je bio jako iznenađen, Arni se nije uvrijedio. Odmah je upamtio. 23

Ako nekoga prestraši s «Avrrr! Čudovište! Avrr!», odmah će uslijediti češkanje. A to Arni jako voli. I, sada kad želi da ga netko počeše, namjesti zastrašujuću facu i kaže: «Avrr! Čudovište! Avrr!» I odmah se izvrne na leđa, raširi stražnje noge i očekuje da ga se počeše po trbuhu. I, za divno čudo, uvijek upali. Tako je Arni našao čarobnu formulu, kad želi da ga se pomazi ili počeše iza uha ili po trbuhu. Žrtvu jednostavno uplaši zastrašujućim izrazom lica i prijetećim strašnim glasom: «Avrr! Čudovište! Avrr!»

Zašto je Arni odbio poći u šetnju Arni jako voli ići u šetnju. Još od zimus kad smo se ono igrali igru koju je on izmislio: «Gdje je rupa u ogradi?» I moja supruga voli povesti Arnija, ne samo u običnu šetnju, nego čak do onoga dućana gdje je zimus čuvao onaj stalak za bicikle. Jedino ga ne vodi sa sobom kad ide u mesnicu, ili u robnu kuću, ili na plac. Tada ide autom i obično se zadrži duže vremena. A, Arni odmah zna kada supruga ide u dućan po kruh, a ne nekuda dalje. Obično se uredi malo drugačije nego kada ide autom. Odjene nešto sportsko i obuče lagane cipele. Ugodnije za hodanje. Osim toga uredi i Arnija. Počešlja ga tako da izgleda kao da ide na izložbu. I, oboje uživaju kad ih prolaznici zadivljeno promatraju. Moja je supruga ponosna na Arnija, a Arni na svoje velike šape i kitnjasto sjajno krzno. Još nešto moju suprugu čini ponosnom. Arnijevo ponašanje. Arni uvijek hoda uz nogu, iako ga to nismo posebno učili. A, hod mu je elegantan i elastičan, tako da mu bogato krzno leluja i izgleda još bogatije. 25

Toga jutra, međutim, nešto nije bilo u redu. Buba je već nestala i sakrila se tko zna gdje. Ona, naime, ne voli ni šetnju ni lajnu. Ja sam nešto prtljao u sobi i čuo suprugu kako tepa Arniju: «Hajde dođi. Arni, hadje, idemo po kruh. Arniću, pa ti voliš ići u šetnju.» Izišao sam u hodnik i imao što vidjeti. Arni je sjedio na mjestu gdje obično sjedi prije izlaska, dok bi čekao da mu netko otvori vrata. Tada bi obično izjurio niz stepenice do dvorišnih vrata i tamo ponovno sjeo i čekao suprugu s lajnom, da pođu u šetnju. Sve bi bilo u redu, kao i svakoga dana, da su kućna vrata bila zatvorena. Ali, vrata su bila širom otvorena, a Arni je sjedio i čekao. I, bivao sve nervoznijim. «Koj' mu je vrag danas? Tako voli ići u šetnju. A, danas. Pogledaj. Ni da mrdne.» - rogoborila je moja supruga. Pogledao sam kroz vrata, da nije vani nešto što je uplašilo Arnija. Nije bilo ničega, a ni Arnij nije izgledao uplašen. Samo je bio nervozan. To se lako vidjelo. I, nestrpljivo je nešto očekivao. Htio sam pogledati ne boli li ga nešto. I, onda mi je sinulo. 26

«Čuj.» - pitao sam suprugu:

«Jesi li danas

počešljala Arnija? Znaš da ga uvijek počešljaš prije šetnje. Možda čeka češljanje.» «Ma svašta.» - odgovorila je supruga, ali je ipak dohvatila Arnijev češalj. Arni je odmah živnuo i lijepo se namjestio da ga supruga počešlja. Kad ga je supruga lijepo uredila, pogledao se u špigl, malo s lijeve, pa onda malo s desne strane i na kraju an fas.

Zadovoljan izgledom, namignuo mi je. I, huncut jedan prišapnuo: «Znaš, moram biti zgodan, uredan i lijepo počešljan kad idem u dućan. Možda putem sretnem Gunnu ili Malenu.» I, sjurio se brzinom munje prema dvorišnim vratima. A, supruga i ja nismo mogli vjerovati da je Arni odbio poći u šetnju nepočešljan.

Dobro jutro, Arni Bilo je točno 5.15 kad me je Arni jutros probudio. Pitao je: «Čuj sad će svanuti. Jel' te danas treba probuditi?» Kad sam mu objasnio da ne treba, samo je rekao: «Uuuuh!», legao pokraj mojega kreveta i zaspao.

Mene je razbudio. Ipak, pokušao sam još malo odspavati. Nisam ni zadrijemao, kadli me je Arni opet prodrmao. 29

«Čuj upravo sviće. Da ne propustiš izlazak Sunca?» - pitao je. Objasnio sam mu da sam izlazak Sunca vidio već mnogo puta. Samo je rekao: «Uuuuuh!», ponovno legao pokraj kreveta i zaspao. Ponovno sam malo zadrijemao, kadli me Arni opet prodrmao. «Čuj, da nisi možda žedan?» - pitao je. Kad sam mu objasnio da baš i nisam i da mogu još izdržati samo je rekao: «Uuuuuh!», i ponovno zaspao. I ja sam pokušao zaspati. Za koju minutu, Arni me je ponovno prodrmao. «Čuj, a da Bubi pokažem izlazak Sunca?» - već sasvim veselo pitao je Arni. «Pokaži! Pokaži! Samo me pusti da još malo odspavam.» - rekao sam. Sad više ne znam jesam li uopće zaspao, ali Arni se ponovno vratio. «Čuj, Buba ne će gledati izlazak Sunca. Veli da je to ne zanima.» - ponovno me je Arni probudio. Sada me je već posve razbudio, ali nije mi se dalo ustati. Ali, Arniju je bilo dosadno. 30

«Čuj, kad si se već probudio, hodi uključi računalo. Ja bih se malo divio Gunni. A, možda ona hoće gledati izlazak Sunca?» Nije mi preostalo drugo, nego dići se iz kreveta i uključiti računalo. Ali, prije nego što sam okrenuo Aquine stranice s Gunninim slikama, čvrsto sam uhvatio Arnija za ogrlicu. Da, mangup jedan, ne bi uskočio u ekran i poveo Gunnu da gledaju izlazak Sunca.

Jesam li i ja sada vas razbudio, kao što je Arni razbudio mene? Ali, ne morate ići gledati izlazak Sunca. Iako je prekrasno. Znam da ste to vidjeli već mnogo puta. 31

Zamijenjene uloge Jutros sam bio probuđen točno u 4 sata i 15 minuta. Ali, nije me probudio Arni, kao što to obično čini. Nije me probudila ni Buba. Ona se ionako budi kasnije. Probudile se me ptičice, koje su pjevale ispod našega prozora, da je sve orilo. Ali, gdje je Arni? Zašto me nije došao probuditi? Kao svakoga jutra. Da nije bolestan, ili, ne daj Bože, da nije nešto još gore? Odmah sam skočio iz kreveta, da vidim što je s Arnijem. Arnija sam zatekao na kraju hodnika. Ležao je na boku, kao da je mrtav. Ali nije bio. Samo je tvrdo spavao. Ili se pravio da spava. «Čuj, Arni. Zašto me nisi došao probuditi? Da nisi bolestan?» - pitao sam ga zabrinuto. «Kaj bi bil bolestan. Vidiš da spavam.» - odgovorio je Arni. I nastavio spavati. Ipak, bio sam zabrinut. Tako se Arni do sada nije ponašao. Ostao je ležati u istom položaju i nije se ni pomaknuo. Sada sam promijenio taktiku. 32

«Čuj, Arni. Digni se. Da ne propustimo izlazak Sunca.» Ali, Arni se nije ni pomaknuo. Samo je promrmljao, više za sebe, nego meni kao odgovor: «Uuuh. Pa to sam gledao već najmanje sto puta.» Sada sam već bio jako zabrinut. Kako natjerati Arnija da se probudi, točnije da ustane. Jer, bio sam siguran da je budan, samo ne će ustati. «Čuj. Da nisi možda žedan?» - pokušao sam njegovom taktikom, kad me ujutro izvlači iz kreveta. Arni uopće nije odgovorio. «Čuj. Možda moraš kakati?» - pokušao sam ponovno. Arni je samo otvorio jedno oko, pogledao me s tim jednim okom, i gotovo uvrijeđeno odgovorio: «Ne moram. Pa znaš da kakam tek poslije osam sati.» Zatvorio je to jedno oko i nastavio spavati. Sada sam zaigrao na zadnju kartu. Ako to ne upali, Arni je sigurno bolestan. «Čuj. Da uključim kompjutor, pa da se idemo diviti Gunnici?» - pitao sam Arnija. «Može. Može. Uključi.» - Arni je odmah veselo skočio i uputio se do kompjutora. Upalilo

je.

Arni,

znači,

jednostavno nije htio ustati. 33

nije

bolestan.

Samo

Ali, zašto? On je obično taj koji se budi prvi. A, čak i kad bih ga zatekao da spava, dovoljno je samo nešto reći i Arni bi već skočio i veselo mahao repom, spreman na igru. Jutros nešto nije bilo u redu. Samo što? To tek moram otkriti.

Zašto me Arni više ne budi prije zore Samo da podsjetim. Prvo me je Arni redovno budio u cik zore, prije izlaza Sunca. Nije pomagalo uvjeravanje da sam izlazak Sunca vidio više stotina puta, niti da ne moram rano ustati, niti da sam žedan. Arni je inzistirao da ustanem. Odjednom su me umjesto Arnija počele buditi ptičice. Arni je spavao ili točnije, pravio se da spava. Nikakvim trikovima, poput njegovih, nisam ga uspio probuditi. Djelovao je nekako uvrijeđeno. Tek kad bih mu obećao da će gledati Gunnu na ekranu, digao bi se i veselo odjurio u dnevni boravak. Nagađanja da Arni dulje spava zbog velike vrućine samo su djelomično točna. Vrućina jest uzrok da me Arni ne dolazi buditi, ali pravi razlog takvom stanju jest nešto drugo. Bubi je izgleda prevruće spavati na trosjedu, pa je sada pronašla za nju najudobnije mjesto. Negdje na sredini hodnika prema našoj spavaćoj sobi. Tu se protegne od zida do zida, pa Arni ne može proći. Buba je naime jako osjetljiva ako je netko želi preskočiti. I, tako je Arni prisiljen spavati na svojem omiljelom mjestu, uz vrata koja vode na terasu. Da je tome tako saznao sam jednoga jutra, rano prije zore. 35

Još nije ni svanulo, a ja sam začuo kako Buba potiho reži. Virnuo sam u hodnik, i vidio kako se Arni pokušava probiti pokraj Bube, ne bi li me probudio u uobičajeno vrijeme. Prije svitanja. Ali, Buba mu to nije dozvolila. Zadovoljno sam nastavio spavati, i sad više nisam siguran jesam li stvarno čuo Bubu i Arnija kako razgovaraju ili sam to samo sanjao. «Da se nisi usudio proći i probuditi gazdu. Vidiš da je umoran.» - rekla je Buba. «Ali, do sada sam ga budio svako jutro.» - bunio se Arni. «E, od sada ne ćeš.» - bila je odlučna Buba. «Ali, propustit će izlazak Sunca.» - pokušao je Arni prokušanim trikom. «To je gazda vidio već stotine puta.» - odrezala je Buba. «Možda je gazda žedan?» - pokušao je Arni na drugi način. «Brus. Da je žedan sam bi se probudio.» - nije se Buba dala prevariti. «A, ja bih malo gledao Gunnu na ekranu.» - Arni je bio uporan.

«Nauči se sam uključiti računalo, pa gledaj koliko te volja. Ako si u stanju uključiti računalo s tim tvojim šapetinama.» - Buba je postala malo ironična. Sada se Arni uvrijedio, jer je jako ponosan na svoje krupne šape. Legao je na svoje mjesto pokraj vrata i pravio se da spava. Tako sam ga zatekao kad sam se nešto kasnije probudio. I, još je bio uvrijeđen. Digao se tek kad sam mu obećao da će gledati Gunnu. «A, ja bih malo gledao i Malenu. I ona mi je jako lijep pas.» - umiljavao se Arni. Tako me, eto, Buba čuva od Arnijevog rano jutarnjeg buđenja. I, već sam se poveselio da će tako i ostati. Ali, jok. Jutros me je Arni ponovno probudio prije zore. Samo, nije mi jasno kako se uspio prošvercati pokraj Bube. Koja me je ipak neko vrijeme uspješno branila od Arnijevog buđenja. Možda noćas otkrijem kakvim je trikovima Arni uspio prevariti Bubu.

Kako je Arni prevario Bubu Već je drugo jutro kako me Arni ponovno budi prije zore. Već znate da me je Buba dobro čuvala. Ali, Arniju je ipak nekako uspjelo probiti se do mojega kreveta, i probuditi me. Tek sam treće jutro otkrio kako je Arni uspio prevariti Bubu. Kad su me ptičice probudile nisam nastavio spavati, kao prije. I, nisam čekao Arnija da me dođe probuditi. Pokušao sam u sumraku nazrijeti što se događa u hodniku ispred naše spavaće sobe. U nadi da ću otkriti kako se Arni uspijevao probiti pokraj Bube. U početku nisam ništa ni vidio ni čuo. Onda sam začuo tiho Bubino režanje, pa Arnijev glas: «Daj prolaz. Moram probuditi gazdu.» «E, ne bi moglo, ja ne dam.» - tiho je odgovorila Buba. «Ali, pogledaj te boje iznad Sljemena. Sad će izići Sunce. To gazda ne smije propustiti.» - uporno je navaljivao Arni. «Da je to htio gledati, sigurno bi ti rekao da ga probudiš.» - branila me je Buba od nasrtljivog Arnija. «A, kako ti znaš da mi nije rekao da ga probudim?» - dosjetio se Arni. 38

«Onda bi to rekao i meni.» - kratko je odgovorila Buba. Ali, Arni je čvrsto odlučio da me mora probuditi prije svitanja. Čuo sam ga kako se udaljio, i onda kad je Buba već zadrijemala, ponovno je počeo: «Netko je u dvorištu.» «Tko bi u ovo doba dolazio u naše dvorište?» - s nevjericom, pitala je Buba. «Mačka. Tko bi drugi.» - izvalio je Arni. «Čija mačka? Koja mačka? Kako se usuđuje?», skočila je Buba i odjurila do prozora, izvidnice, u dnevnom boravku. Buba je inače jako osjetljiva na mačke koje prolaze ulicom. A, da bi se mačka pojavila u našem dvorištu, Buba ne može ni zamisliti. I, dok je tako Buba gledala gdje bi ta mačka mogla biti, Arni me je probudio: «Hodi da vidiš kako sam nasanjkao Bubu. Misli da je u dvorištu mačka.» Nisam se pošteno ni probudio, kadli se pojavila Buba. Bila je jako srdita na Arnija i samo je prosiktala: «Triput ti je upalilo, ali više ne će. Ovo ti je zadnji puta da si probudio gazdu prije zore.» Arni se samo zadovoljno iskesio i progunđao kao za sebe: «To ćemo još vidjeti. Ako si ti lukava, nisam ni ja bedast.» 39

A, meni nije preostalo drugo nego da ustanem i odem gledati izlazak Sunca zajedno s Arnijem. Tek tada mi je Arni dozvolio da odrijemam još malo na trosjedu u dnevnom boravku. I, dok sam ja polako tonuo u san, Arni je već čvrsto spavao pokraj mojih papuča. Kao da se ništa nije dogodilo.

Kako je Arni ponovno prevario Bubu Idućeg jutra Arni me nije probudio. Buba je održala riječ. I, ja sam se ponadao da je to zaista bilo zadnje da me je Arni probudio prije zore. Ali nije. Za koji dan, opet sam osjetio kako me Arni gurka njuškom i poteže šapom za nogu. I, opet sam morao ići gledati izlazak Sunca, i onda se još malo ispružiti na trosjedu u dnevnom boravku, da odkunjam do jutra. A, Buba je samo posramljeno ležala u hodniku i pravila se kao da spava. Očito da ju je Arni ponovno prevario. Samo kako. Trik s mačkom u dvorištu kod Bube sigurno više prolazi. Mora da je Arni smislio nešto novo. Samo što? I, koliko će puta na taj novi trik Buba nasjesti. Na trik s mačkom izgleda da je nasjela triput. I to samo zato jer je jako alergična na mačke. Inače ne bi. Jutros sam se probudio čak i prije ptičica, koliko sam bio znatiželjan kako je Arni uspio ponovno prevariti Bubu. U mraku sam čekao što će se dogoditi. Nisam siguran jesam li ponovno zaspao, i sve to sanjao, ili se to stvarno dogodilo. Polako je svitalo, i tada sam začuo već uobičajeno Bubino režanje. Očito da se Arni pokušava probiti do mojega kreveta. 41

«Daj,

miči

se!

Moram

probuditi

gazdu.»

spava.»

samouvjereno je Arni govorio Bubi. «Ništa

toga.

Pusti

gazdu

odgovorila je Buba, čvrsto odlučna da Arniju ne dozvoli prolaz. «Pa, znaš da on voli gledati izlazak Sunca.» mekano je tepao Arni. «Da, vraga. Kad ga ti čupaš šapama iz kreveta vidi i zvijezde, pa zato ustaje.» - oštro je odgovorila Buba. Arni se malo primirio i ja sam se već ponadao da ću još malo odspavati u krevetu. «Jesi li čula? Što Saba laje?» – tiho je Arni pitao Bubu, i onda dodao: «Javlja ti da ide poštar i nosi račune.» Saba je mala kujica u susjednoj ulici, koja redovito dojavljuje Bubi da dolazi poštar, i da ga treba dostojno prestrašiti iznenadnim lajanjem. «Baš si bedast. Pa poštar nikad ne dolazi prije deset, a sada je tek četiri. S tim me trikom ne ćeš prevariti.» - podučila je Buba Arnija, i nastavila spavati. Opet se Arni primirio, ali vrlo kratko. Progovorio je vrlo tiho, kao da govori sam sebi: «Gle, gle, kako netko ganja mačku po ulici. Ohoho, pa to je Don. Bravo Don!»

«Don? Don? Gdje je Don?» - uzbudila se Buba i odjurila na prozor u dnevnom boravku da vidi Dona. Don je inače Bubina simpatija iz susjedne ulice. Tek je tada Buba shvatila da Dona nema, i da ju je Arni ponovno prevario. Dotle me je Arni već budio i čupao iz kreveta, a ja sam se onako mamuran samo premjestio na trosjed u dnevnom boravku i nastavio sanjati.

Samo ti spavaj Jutros me Arni nije probudio. Nije me ni čupao iz kreveta da idemo gledati izlazak Sunca. Točnije nije me čupao iz kreveta.

Ali, probudio me je na jako zgodan

način. Već sam bio nekako napola budan, ali kako je zahladilo, a u krevetu je bilo ugodno toplo, nisam ustajao. Nego sam lijepo još malo drjemuckao. Tada sam kroz san osjetio kako me netko nježno drmusa. Bio je to Arni. Nježno me je gurkao šapom, i to lijevom, sve dok ga nisam pogladio i upitao što hoće. «Danas je oblačno i pada kiša pa ne možemo gledati izlazak Sunca.» - obavijestio me je Arni, i dodao: «Samo ti spavaj i nemoj se buditi. Ako se Sunce ipak pojavi, probudit ću te.» Zahvalio

sam

Arniju

rano

jutarnjim

informacijama o vremenu i nastavio spavati. Ali, Arni me je ponovno počeo gurkati šapom. Lijevom. I, dao mi slijedeću informaciju: «Pada kiša, pa je vani sve mokro. Znaš, ona krpetina, s kojom se obično ujutro natežemo, jako je mokra. Bilo bi nam jako neugodno natezati se s njom. Posve bi nas smočila.» «Zato ti samo mirno dalje spavaj.» - dodao je Arni. 44

Već sam se htio okrenuti na drugu stranu, kadli me je Arni ponovno nježno prodrmao. «Znaš kad bi nas ona krpetina smočila, netko bi mogao pomisliti da smo se upiškili, pa je bolje da se s njom ne natežemo dok se ne posuši. Ne moraš se probuditi, samo ti nastavi mirno spavati.» - ponovno me je utješio Arni. Zahvalno sam pogladio Arnija, i rekao mu neka i on mirno spava dalje. «A, smijem li ja malo odspavati u gazdaričinom fotelju?» - brzo je i meko pitao Arni. «Pa, naravno, Arni. Vidiš da gazdarica spava, pa je fotelj slobodan.» - umirio sam Arnija. Svima za informaciju, u dnevnom boravku imamo dva fotelja i jedan trosjed. Uz nekoliko stolaca još. Dok je bilo onako vruće, naše su beštijice tražile najhladnija mjesta na podu, kuhinjskim pločicama, u kutu hodnika i na drugim hladnim mogućim mjestima. Od kada je zahladilo raspored je drugačiji. Buba je odmah uspostavila svoje staro pravo na trosjed. Moja supruga gleda TV iz lijevoga fotelja. Onoga bližega televizoru. Arniju je pak preostao samo onaj desni fotelj. A, gazdaričin je fotelj za naše beštijice tábu. U njemu sjedi samo gazdarica. 45

Ali, kad je Arni tako pristojno došao pitati smije li malo spavati u tom fotelju, želju mu nisam mogao odbiti. To tim prije što je pitao unaprijed, prije nego što se uvaljao u fotelj. «Vidiš da smijem spavati u gazdaričinom fotelju» obratio se Arni Bubi, koja nam se u međuvremenu priključila. «A, ti si me Buba cijelu noć tjerala iz toga fotelja, da se nisam mogao dobro naspavati.» - izletjela je Arniju istina. I, lukavac jedan, odjurio u dnevni boravak, da se dobro naspava u gazdaričinom fotelju. Sada s mojim odobrenjem. A, prije nego je odjurio, samo je okrenuo glavu prema meni i nježno mi rekao: «Samo ti spavaj.»

Neobični noćni gosti Već sam pisao kako me Arni redovito budi svako jutro prije zore. Pa, sam pisao kako me je od nasrtljivog ranoranioca Arnija branila Buba. Također sam pisao kako se pokazalo da Arni baš i nije bedast, pa je više puta nadmudrio Bubu i uspio me probuditi prije svitanja. Prilike su se sada promijenile. Izgleda da je lukavica Buba prihvatila da joj je Arni dostojan protivnik i da nema smisla nadmudrivati se s njim. Pa su se oni lijepo dogovorili da me dođu probuditi prije zore, ali da me Arni više ne čupa iz kreveta. Sada me oboje dođu probuditi. Čim Bubu malo pogladim ona s smjesti u hodniku blizu vrata i nastavi spavati. Arni baš i nije tako skroman, ali ne čupa me iz kreveta. Nakon što me je probudio, prvo lijepo sjedne do mojega kreveta, malo nakrivi glavu i kaže: «Sad me malo počeškaj iza uha.» Ali, to mu nije dovoljno. Kad mu ostvarim želju, legne na leđa, digne sve četiri u zrak uz zahtjev: «Doobroo! Fino je bilo. Sad me malo počeškaj po trbuhu.» Tek kad mu ostvarim i tu želju, povuče se do kraja hodnika i u trenu zaspi. Sada mogu i ja još malo odspavati. Po želji. Obje životinjice sada mirno spavaju i čekaju da ustanem, 47

umijem se i obrijem. Tek se tada dignu i vode me do vrata da ih pustim na dvorište. Ali, noćas je bilo drugačije. I Arni i Buba došli su me probuditi, ali ne pred zoru, nego negdje oko dva sata. Još je bio mrkli mrak. Oboje su bili vidno uzrujani. Buba čak više od Arnija. Iako je i Arni bio uzrujan, budio me je smireno i rutinerski. Ipak je moje buđenje Arnijev specijalitet. Oboje su mi davali na znanje da moram ustati i sići u prizemlje, jer, događa se nešto neobično. Provalnik sigurno nije bio pred vratima, jer bi tada Arni čekao u zasjedi, a Buba bi me došla probuditi, kao što su to učinili zimus kad mi se supruga u sitne sate vratila s fašnika. I, još neobičnije, nisu me vodili do ulaznih vrata nego do vrata na terasu. Izišli smo na terasu. Buba i Arni odmah su počeli promatrati nešto što bi se kao trebalo događati u grmlju uz ogradu. Ali, nije se događalo ništa. Bar ja nisam ništa ni vidio ni čuo. Tek nakon nekog vremena začuo sam i ja nešto čudno u grmlju. Kao da se netko šulja kroz granje. Tamo se očito događalo nešto neobično. Samo što?

Arni i Buba su me samo upitno pogledali kao da pitaju: «Da se razlajemo? Pa, da vidimo tko je tako hrabar da tada ne bi pobjegao.» Primirio sam Arnija i Bubu. I, sada smo svi troje u tišini čekali što će se dogoditi. Tko li će se pojaviti iz grmlja u to gluho doba noći? I, pojavio se. Točnije pojavila se. Na čistinu je oprezno izišla lisica. Prekrasan komad, pravi egzemplar. Ja sam se odmah sjetio našega susjeda lovca, koji je već više puta htio ubiti baš nju. Čak je napravio i čeku u šumi, u blizini lisičjega brloga. To je svega pedesetak metara od naše kuće. Čak i manje. Teškom smo ga mukom uvjerili da tako blizu kuća ne smije pucati. Što bi on dao da je sada bio na našem mjestu. Lisica je bila udaljena ne više od desetak metara, na čistini, gotovo pod uličnom svjetiljkom. I, nije trčala, nije se skrivala. Kao da je nešto čekala. Samo bi se povremeno tiho oglasila. To nije bio ni lavež, ni režanje, nego neka vrsta štektanja. Na naše opće iznenađenje iz grmlja se pojavila još jedna lisica. Ali, ne odrasla, nego mlada. Očito sin ili kćer ove prekrasne lije.

No, lija je još čekala. I, začas se iz grmlja pojavila još jedna mlada lisica. Sada su bile tri, mama lija i dva mala lisičića. Naše iznenađenje ne bi bilo potpuno da se iz grmlja nije pojavila i treća mala lisičica. Sada ih je bilo troje mladih. I mama lija naravno. Četvrta. Arni i Buba samo su iznenađeno promatrali tu malu četu. I ja s njima. Očekivali smo da će se pojaviti još koja mlada lisičica. Ili možda čak stari lisac. Tata ovih mladih. Ali, više se nitko nije pojavio. Ja sam već pomislio da su lisice došle u naš azil, da ih zbrinemo. I Arniju su bile simpatične. Pogledao me je i tiho upitao: «Da ih pozovem unutra. Možda su gladne i žedne. A, možda su beskućnici, kao što sam i ja bio?» Njegove simpatije prema mladim lisicama brzo su rasle. Ali, tada se tiho oglasila Buba: «Baš si bedast, pa lisicama nije mjesto u kući. One žive u prirodi i tamo im je dom. Njih ljudi ne drže kao kućne ljubimce. Snaći će se one same. Vidiš da ih mama lija podučava kako preživjeti u šumi.»

Tako je i bilo. Mama lija prikupila je svoju mladunčad, da ih poduči kako će omastiti brk kakvom kokoši iz susjedovih kokošinjaca. I, uputila se, zajedno s mladima, ravno prema kokošinjcu našega susjeda lovca. A, Arni, Buba i ja pošli smo na spavanje. Da nas susjed ne bi optužio za suučesništvo u pustošenju njegova kokošinjca.

Je li Arni ljevak ili dešnjak? Jako me zainteresiralo pitanje Plišane: «Je li vaš pas

ljevak

ili

dešnjak?»

zainteresiralo

prvenstveno za Arnija. Kažu, naime, da su ljevaci inteligentniji od dešnjaka. Za ljude, naravno. A, možda to vrijedi i za pse. Buba je već pokazala da je inteligentna, pa ako otkrijem da je Buba ljevak to će biti potvrda takvoj tvrdnji. Arni je već pokazao da je lukav, sklon šali, pametan, dobro i brzo pamti, ali bi bilo jako zgodno da možemo reći da je i inteligentan. A, test je li ljevak ili dešnjak to će potvrditi. Sastavio

sam i

tablicu

mogućim

načinima

ponašanja iz kojih bih mogao nedvojbeno utvrditi je li pas ljevak ili dešnjak. A, napravio sam usporednu tablicu za Bubu i Arnija, naravno. Prvo. Spava li na desnom boku onda je ljevak, a spava li na lijevom onda je dešnjak. Odmah sam pogledao kako naši psi spavaju. Arni je ležao na lijevom boku, a Buba na desnom. Znači, Arni bi mogao biti dešnjak, a Buba ljevak. Ali, tada sam se sjetio da Arni na svom omiljelom mjestu, pokraj stepenica u dnevnom boravku, spava na desnom boku, a Buba kad spava pokraj mojih nogu kad pišem na kompjutoru leži na lijevom boku. 52

Arni, k tome, povremeno spava na leđima. Kada je naročito zadovoljan. I, tada raširi sve četiri, i prednje i stražnje, pa pokazuje nešto nepristojno. A, Buba vrlo rado spava i na trbuhu. Tada stavi glavu među prednje šape, da bi joj bilo udobnije. Zaključio sam da test sa spavanjem baš i nije pouzdan. Drugo. Glodanje. Ako pas više glođe lijevu nogu od stolca onda je dešnjak, a ako više glođe desnu onda je ljevak. Odmah sam pregledao stolce koje je Arni glodao. Noge su bile oglodane jednako, sve četiri. Na jednom stolcu, jedna desna noga bila je malo jače izglodana. Znači Arni bi mogao biti ljevak. I, već sam to htio zapisati u tablicu, kad sam se sjetio da Buba uopće nije glodala noge od stolca. E, znači, ni taj test s glodanjem nogu od stolca nije pouzdan za sve pse. Onda sam se sjetio papuča. Moje je papuče Arni glodao kad god bih bio malo neoprezan pa ih se mogao dočepati. Odmah sam potražio te stare papuče koje je Arni glodao. Ako je jače izglodana lijeva papuča Arni je dešnjak, a ako je desna Arni je ljevak. Sve bi to bilo u redu, ali čim sam našao papuče odbacio sam i taj test. Obje papuče bile su tako izglodane da se nije moglo prepoznati koja je lijeva, a koja desna. Kad sam još tome dodao da Buba uopće nije glodala papuče, i taj sam test odbacio kao potpuno nepouzdan. 53

I, onda mi je sinulo. I Buba i Arni moraju svakodnevno piškiti. Odmah sam izveo Arnija i Bubu na brijeg, da obave tu svoju dnevnu potrebu. Prva je nastupila Buba. Ali, razočarala me je. Ona se jednostavno čučnula, popiškila i nije digla ni jednu nogu. Dok sam ja testirao Bubu, Arni je tu svoju potrebu već negdje obavio, a ja nisam vidio koju je nogu digao. Nije mi preostalo drugo nego da zamolim Arnija da tu svoju potrebu ponovi. U znanstvene svrhe. Ali, Arni ili nije shvatio potrebe znanosti ili mu se više nije piškilo. Da bih Arniju nekako jasnije dao na znanje što se od njega očekuje, stao sam uz šljivu, koju Arni inače obilno zalijeva, i digao nogu. Onako kako bi to učinio i Arni. Tada je Arni odskočio u stranu i sakrio se iza Bube. Čuo sam ga kako je tiho pita: «Čuj! Što je ovom našem gazdi danas? Zašto me hoće popiškiti?» Nije mi preostalo drugo nego da primijenim najvažniji test: uz koju nogu Arni hoda kad je u šetnji. Taj mi se test činio najpouzdanijim jer mi Arnija nikada nismo učili uz koju nogu treba ići. On je to znao sam. U početku sam taj test htio preskočiti, jer Buba ne voli ići u šetnju, pa ne bi mogla poslužiti kao kontrolni uzorak. Ali nije bilo druge, kad su mi već prethodni testovi propali. 54

Odmah sam upitao suprugu, koja često ide s Arnijem u šetnju, uz koje joj koljeno Arni hoda kad idu u dućan. Ona se malo zamislila, i odgovorila: «Kad idemo u dućan Arni mi je uvijek s lijeve strane.» Ja sam odmah zaključio, znači Arni je dešnjak. Ali, novi me je podatak razočarao. Supruga je naime dodala, da se na povratku Arni uvijek drži s njezine desne strane. I, odmah obrazložila tu činjenicu: «Kad idemo u dućan, ili iz dućana, idem s one strane ceste gdje je nogostup. Pa, kad idemo u dućan nogostup je s lijeve strane ceste, a kad se vraćamo taj isti nogostup postaje desni. A, Arni uz ograde pronalazi kojekakve mirise, pa mu je ta strana uvijek zanimljivija. Kad ide u dućan to je lijeva strana, a kad se vraćam, lijeva strana postaje desna.» Bio sam tako opterećen tim testom, kako odrediti koji je od naših pasa dešnjak, a koji ljevak, da sam se noću budio sav u znoju. Kako riješiti tu zagonetku? Jedne mi je noći sinulo. Treba jednostavno pitati Arnija i Bubu tko je ljevak, a tko dešnjak. Rečeno, učinjeno. Bilo mi je žao probuditi ih. Spavali u hodniku k'o anđeleki. 55

Ipak, probudio sam ih. Kad sam bio siguran da su budni postavio sam im isto pitanje: «Tko je ljevak, a tko dešnjak?» Buba je baš htjela odgovoriti, kadli je Arni utrčao s pitanjem: «Što ti to znači ljevak, a što dešnjak.» Tražio sam primjere kojima su mene, dok sam bio mali, tako mučili. I vezali mi lijevu ruku na leđa da ne bih njome pisao ili jeo. Jer bio sam ljevak. Sada više nisam. To su mi izbili iz glave još dok sam bio mali. Objasnio sam Arniju, ako piše s lijevom rukom, onda je ljevak, a ako piše s desnom, onda je dešnjak. Arni me je samo zbunjeno pogledao i upitao: «A može li se biti ljevak i dešnjak istovremeno?» Kad sam ga upitao kako on to misli, odgovorio je: «Pa, ti, kad pišeš na kompjutoru, pišeš s obadvije ruke.» I, huncut jedan priupitao: «Čuj! A, da ti možda nisi smetnjak?» Sada sam pokušao s hranjenjem. Pitao sam Arnija u kojoj ruci drži žlicu kad jede. Arni me samo zbunjeno pogledao, a Buba se počela tako smijati da sam se već uplašio da će probuditi suprugu, koja o tom mojem noćnom eksperimentu nije znala ništa. «Ha! Ha! Ha! Hi! Hi! Hi! He! He! He!» - smijala se Buba i valjala se od smijeha. 56

A, onda je, kad se malo smirila, još uvijek kroz smijeh rekla: «Probaj si zamisliti Arnija sa žlicom u toj njegovoj golemoj nespretnoj šapetini!» I, ponovno se počela valjati od smijeha. A, onda mi je malo kroz šalu, a malo ozbiljno, objasnila da psi pri jelu ne koriste pribor za jelo. Kad sam se nakon toga probudio, odustao sam od namjere da ustanovim koji je od naših pasa ljevak, a koji dešnjak.

Arni je ipak ljevak Već sam skoro zaboravio onaj test, kojim bi se nedvojbeno moglo utvrditi koji je pas ljevak, koji dešnjak, a koji smetnjak. Znate već kako je neslavno završio. Ali, Arni mi je ipak dao do znanja da je ljevak. Na samo njemu svojstven način. Iako nije pravovaljano proveden test, vjerujem da se sličnim opažanjima isto može utvrditi i za druge pse. Vjerojatno to vrijedi i za ljude. Nakon što me Arni dobro prodrmusa u krevetu, ako malo dulje spavam, obično nakon umivanja i ostalih jutarnjih radnji, siđem u kuhinju i priredim si doručak. Zaboravio sam dodati da me Arni uvijek drma lijevom rukom, ovaj, lijevom prednjom šapom. To je očit znak da je ljevak, jer desnom rukom, ovaj, šapom, to ne može uraditi. Položaj mojega kreveta je takav da Arni krevetu može prići samo s desne strane. I, onda mu ne preostaje drugo nego da me čupa iz kreveta lijevom šapom. Kad doručkujem, Arni mi obično pravi društvo, jer se za njega uvijek nađe nekakva pseća poslastica. To su obično frolike, koje držimo u prozirnoj plastičnoj posudi. 58

Da bi uvrebao po koju froliku, Arni mora lijepo sjesti pokraj mene. I, sjedne mi uvijek s desne strane, tako da me lako, lijevom šapom, može podsjetiti da je i on ovdje, i da očekuje poslasticu. I, iz ovoga je očito da je ljevak. Grebe me lijevom šapom po nozi, sve dok ne bi dobio poslasticu. Tu mi je noga već posve poplavila. Nisam to doduše mogao provjeriti s Bubom, jer ona sve to vrijeme spava. Ipak je ona dama. Zadnjih nekoliko dana Arni samo došeće do stola, pogleda posudicu za poslastice, i ode dalje spavati. Posudica je već nekoliko dana prazna, jer nismo kupili nikakve poslastice. A, kako je posudica prozirna, to Arni odmah inteligentno zaključuje da poslastice ne će dobiti. Ali, jutros Arni nije otišao natrag na spavanje. Sjeo je kao i obično, i čekao poslasticu. Kad poslasticu nije dobio, počeo me je grepsti prednjom lijevom šapom. Nije mi preostalo drugo nego da uzmem onu praznu posudicu i stavim je Arniju ispred nosa, kako bi se uvjerio da u njoj zaista nema ničega. Tada se Arni demonstrativno digao i otišao. Ali, ne natrag spavati. Otišao je ravno pred vrata od špajze. Tamo je sjeo i čekao.

Nije mi preostalo drugo nego dignuti se, otvoriti mu vrata, i pustiti ga da se uvjeri da ni u špajzi nema nikakvih poslastica. Kad sam otvorio vrata, Arni je ušao u špajzu i sjeo ispred jedne police. A, na toj polici, na moje najveće iznenađenje nalazilo se nekoliko vrećica frolika i drugih psećih poslastica. Odakle su se tu stvorile saznao sam malo kasnije od supruge. Ona je jučer bila u dućanu s Arnijem i kupila sve te, Arniju fine stvari. A, Arni kao pametan pas, to je zapamtio. Ja sam po tome odmah zaključio da je Arni inteligentan, uz to što je pametan. I, onda sam izveo zaključak. Ako su ljevaci inteligentniji od dešnjaka, bar tako kažu za ljude, onda vrijedi i obrat poučka. Ako je netko inteligentan tada mora biti ljevak. Znači, Arni je ljevak zato što je inteligentan.

Arni! Zar opet? Upravo sam sjeo za računalo da napišem novu priču za ovu zbirku, kadli sam izvana čuo suprugu kako zapomaže: «Arni! Zar opet? Pa koj' ti je vrag. Kaj si pak pobenavil?» Na ovakve izjave na Arnijev račun nisam mogao ostati ravnodušan. Izišao sam na dvorište, da vidim kakvu je nepodopštinu Arni ponovno učinio. Vani sam zatekao suprugu kako očajno gleda u friško uređenu gredicu sa cvijećem i drugim ukrasnim biljem. I, imala je zašto biti očajna. Supruga je prije nekoliko dana friško uredila gredicu, a sada je bila sva izrovana. Kao da je tuda prošao buldožer. Da podsjetim. Jesenas smo također pripremali gredice za cvijeće i ostali drač, i Arni bi na gredici odmah iskopao rupetine, da bismo u njih i voćke mogli posaditi. Pa sam onda te gredice morao prekrivati daskama, da osujetim Arnijeve umjetničke porive. A, Arnija smo morali okupati, jer je bio sav blatnjav. Proljetos smo ipak u te gredice posadili ono što je tamo bilo trebalo biti. 61

Arni je, za divno čudo, posve izgubio interes za kopanjem.

bilje

se,

svakodnevno

zalijevanje

supruge, divno razvilo. Nedavno smo osnovali novu gredicu. Nasipali zemlju, pomiješali je s kompostom, i supruga je s velikom ljubavi na tu gredicu posadila raznovrsno bilje. A, Arni se posve kultivirao, i gredice više nije dirao. Ali, jutros je gredica bila raskopana. Arni je mirno spavao na svojem omiljelom mjestu, na vrhu stepenica. Nije imalo smisla buditi ga i špotati. On ionako ne bi shvatio zašto ga špotam. Prvo, nismo znali kada je gredica raskopana. Drugo, mi smo nekoliko dana raskopavali po toj gredici, pa Arniju nikako ne bi bilo jasno zašto nam on ne bi smio pomagati. Na svoj način, jasno. Nešto je, međutim, ipak bilo čudno. Arnijeve šape bile su posve čiste. Možda zato što je zemlja bila posve suha, i nije bilo blata, kao jesenas. A, možda je lukavac jedan, noge očistio i obrisao. I, sada spava k'o anđelek. Gredicu smo, jasno, poravnali, a supruga je svaku biljku ponovno usadila na njezino mjesto. Ja sam ipak Arniju, koji se u međuvremenu probudio, a možda se samo pravio da spava, održao bukvicu. 62

Objasnio sam mu da će na gredici izrasti još mnogo bilja i neka čuva gredicu, a ne da je raskopava. Arni je samo rekao: «Avrr!», promijenio mjesto i nastavio spavati. Avrr! je moglo značiti svašta, a ja sam čvrsto povjerovao da se Arni suglasio s novim zaduženjem. Da čuva gredicu. I, stvarno ju je čuvao. I, sačuvao. Kako, pročitajte u slijedećoj priči.

Kako je Arni sačuvao gredicu sa cvijećem Od zadnjeg Arnijevog vrtlarskog posla prošlo je već nekoliko dana, i mi smo se poveselili da je Arni shvatio da gredicu treba čuvati, a ne raskopavati. Bubu to nije trebalo podučavati. Ona je to znala nekako sama od sebe. Ili, nema umjetničkih sklonosti kao Arni. Ali, vrag ne spava. Kao ni Arni. Za koji dan supruga me je pozvala u dvorište. Bila je ljuta kao onda kad je otkrila da u špajzi imamo miša. Šuška. «Pogledaj što je taj gad opet uradio.» - bilo je prvo što sam čuo. Gredica je ponovno bila sva razrovana, a Arni je jednako kao i onomad prije nekoliko dana mirno spavao na svojemu mjestu. Bio je čist kao i prošli puta, ali među šapama ipak je ostalo malkice komposta. Znači Arnija je ponovno spopalo. Ponovno je osjetio svoje umjetničke porive. I, ponovno je gredicu preorao. Onako kako se njemu činilo da će je učiniti ljepšom. Bar smo mi tako mislili. Opet nije imalo smisla špotati ga, a još manje kažnjavati. On sigurno ne bi shvatio zašto ga špotamo, jer tko zna koliko je vremena prošlo od kada je Arni preorao gredicu. 64

Treba ga uhvatiti na djelu, kad ga je već Buba prestala učiti pristojnom ponašanju. Izgleda da je ocijenila da je Arni, glede kopanja, izgubljen slučaj. Ponovno smo uredili gredicu. Sada je samo trebalo Arnija uhvatiti na djelu, i objasniti mu da se gredice ne raskopavaju. Tu neugodnu zadaću supruga je, jasno, uvalila meni. Pa sam ja tako svako jutro pregledao gredicu odmah nakon što bih naše zvijerčice pustio na dvorište. I, sakrio bih se iza zida, da me Arni ne bi vidio. Povremeno bih pogledao gredicu, i čekao kad će Arni početi s oranjem. Čekao sam tako nekoliko dana, i već sam htio odustati. Kadli se dogodilo. Ali, nije se dogodilo onako kako sam ja očekivao. Dogodilo se nešto zaista neočekivano. I, dok sam se ja snašao, Arni je ponovno preorao gredicu. Evo što se dogodilo. Tog sam jutra, kao i obično, pustio životinjice na dvorište i sakrio se iza zida. I, čekao. Povremeno sam pogledao gredicu. I, odjednom, na jednom se mjestu zemlja počela micati. Na rahloj zemlji pojavio se poveliki humak. Prvo jedan, pa onda drugi, malo veći. 65

Nisam mogao vjerovati svojim očima. Pomislio sam da sanjam. Odakle Arni ispod zemlje? Onda se pojavio treći humak. Najveći. I, na vrhu toga trećega humka, iz zemlje nije izronio Arni, nego jedna druga životinja. Krtica. Prekrasna životinjica, s divnim crnim sjajnim krznom, žmirkala je na danjem svjetlu, na vrhu onoga velikoga humka.

Tada je nastupio Arni. Zapamtio je da mora čuvati gredicu. Skočio je na onaj humak, iz kojega je izronila krtica, i počeo ga raskopavati, ne bi li uhvatio krticu. Krtica je u međuvremenu nestala u svojemu tunelu. Arni je raskopao jedan humak, drugi, pa treći. I, začas je cijela gredica bila razrovana. Arni je otjerao krticu. I, sačuvao gredicu od krtice. Jasno je, na svoj način. Onako kako je znao. Nije imalo smisla špotati ga. Pa ja sam ga osobno podučio da treba čuvati gredicu.

Arni! Zar ti gredice nisu dovoljno? Kako se ljeto bliži kraju i nastupaju hladniji dani, mi smo polako počeli pospremati stvari iz dvorišta da nas kišna jesen ili zima ne iznenade. Ispod vrtnoga kamina posložio sam male kladice drva, koja sam priredio za roštiljanje kad nam dođu gosti. Neke su kladice malo veće, neke manje. Sve sam to lijepo posložio, da ne smeta i posluži u proljeće, a možda još i jesenas. Ako netko od gostiju poželi na stolu nešto zagorenoga. Jednoga sam jutra, po običaju pustio naše beštijice na dvorište, da se izjurcaju, a sebi sam priredio doručak. Poslije sam i sam izišao na dvorište da me beštijice propisno izjurcaju. Što one obično jedva dočekaju. Kad sam izišao na dvorište imao sam što vidjeti. Gotovo sva drvca za roštilj bila su razbacana unaokolo. Jasno je da sam prvo pogledao gdje je Arni. Arni je, međutim, nakon jutarnjeg jurcanja, mirno spavao na svojem uobičajenom mjestu. Lijevom rukom, ovaj šapom, čuvao je jednu moju papuču za glodanje, a drugom je rukom čuvao jednu kladicu. Ali, to nije bila kladica od onih namijenjenih za roštiljanje. To je Arnijeva kladica koju glođe već dulje vrijeme. 68

Na smjenu s papučom. Malo glođe papuču, a malo tu kladicu. Tako da su i papuča i kladica propisno izglodane. Nikako mi nije bilo jasno zašto je sada odjednom počeo tražiti neku novu kladicu, kad je sa ovom starom jako zadovoljan. I, čuva je da je slučajno Buba ne bi dohvatila. Probudio sam Arnija s pitanjem: «Arni! Zar ti one gredice nisu bile dovoljno? Kaj te je opet spopalo?» Arni me je samo onako snen zbunjeno gledao. Nije imalo smisla špotati ga. Njemu, onako snenome, ionako ništa ne bi bilo jasno. Složio sam drva uredno natrag na mjesto i prihvatio se nekakvoga posla u dvorištu. Nakon nekog vremena čuo sam kako kladice padaju po betonskim pločama dvorišta. Znači Arni se opet zabavlja razbacivanjem letvica i kladica. Ali, Arni je i dalje mirno spavao. I, čuvao svoju kladicu i onu moju papuču. Pogledao sam prema kaminu i nisam mogao vjerovati svojim očima. Letvice i kladice razbacivala je Buba. Kladicu koju nije mogla odgurnuti šapama, uhvatila bi zubima i samo je odbacila što dalje od kamina. 69

Tako nešto Buba nikada nije radila. Jasno je da sam ja prvo posumnjao na Arnija. Ali, Arni, ovaj puta, nit' luk jeo nit' luk mirisao. Što je to Bubu spopalo. Jedva sam je zaustavio i objasnio da kladice ne dira. Kao ozbiljna dama, Buba je odmah sve shvatila, ali se ipak nije udaljavala od onih kladica. Sjela je i samo čekala kad ću se ja udaljiti, da može nastaviti s razbacivanjem

kladica.

Čudno

Bubu.

Upravo

neobjašnjivo. Sigurno nije tražila nikakvu kladicu za glodanje, jer ona nikada nije glodala kladice. Kao Arni na primjer. Taj je dan Buba još dvaput razbacivala kladice. Čak je i povremeno zarežala. Zaista, za Bubu neobjašnjivo ponašanje. I to Bubino ponašanje ne bismo znali objasniti, da nismo poslije podne, supruga i ja, sjeli da na dvorištu, uz kavicu, uživamo u zadnjim danima ljeta. Ja sam naslonjače i stol namjestio tako da imam na oku one kladice, koje je Buba uzela na zub. I, Bubu, naravno. Buba se malo primirila, ali je ipak one kladice držala na oku. Arni se u međuvremenu zabavljao s onom svojom, već propisno izglodanom kladicom. Tako smo mi lijepo pili kavicu, a ja bih povremeno bacio pogled na one kladice. 70

I, odjednom, pomislio sam da sanjam. Ali, nisam sanjao i nisam bio pijan. Alkohol uopće ne konzumiram. Iza jedne od onih kladica netko mi je oprezno mahao, i davao znakove da udaljim Bubu. Kako bi se nesmetano mogao vratiti u šumu. Pogodite tko. Šuško. Glavom i bradom. Mali, sivi šumski mišić. Sa živahnim crnim očicama. Sada mi je sve bilo jasno. Buba je vidjela miša kako se sakrio među one kladice i htjela ga je uhvatiti. Ja sam se jako obradovao, i odmah sam supruzi objavio radosnu vijest: «Šuško se vratio. Lijepo od njega. Vidiš da nas nije zaboravio. I, došao nas je pozdraviti.» Ali, supruga se Šušku uopće nije obradovala. Odmah se je sjetila onoga pekmeza od marelica, koji je zbog Šuška morala prekuhavati, i odbrusila: «Nije on došao zbog nas. Osjeća on da se približava jesen i zima, i sada istražuje kako ponovno ući u špajzu. A, da znaš, ako napadne onaj moj pekmez od šljiva, ti ćeš biti kriv.» Nije mi preostalo drugo nego odvesti Bubu na drugi kraj dvorišta, kako bi Šuško mogao nesmetano uteći u šumu i negdje se sakriti. Da ne bi ponovno provalio u gazdaričinu špajzu.

Arni, Buba i puni Mjesec Na forumu se postavilo pitanje kako na naše ljubimce djeluje puni Mjesec. Nisam mogao odoljeti a da to ne ispitam. Kao što sam ispitivao je li Arni ljevak ili dešnjak. Tako sam i sada sastavio tablicu s podacima o uobičajenom ponašanju Arnija i Bube. I, ostavio rubrike gdje ću upisivati njihovo ponašanje za vrijeme punoga Mjeseca, naravno. Odabrao sam samo ona svakodnevna ponašanja radi lakše i sigurnije usporedbe. Prvo sam obradio hranjenje. To se radi

svakoga

dana, uvijek u isto vrijeme, na jednak način. Supruga obično pripremi obrok i razdijeli hranu u dvije zdjelice. Plavu Arnijevu i roza Bubinu. Za vrijeme dok se hrana priprema Arni mirno leži na sredini kuhinje i čeka. Zna da će sigurno dobiti svoj obrok. Buba, međutim, pokazuje znakove nervoze, iako će i ona sigurno dobiti svoj

obrok.

povremeno

Nervozno zacvili,

šeće

kako

kuhinjom, požurila

čak

suprugu

i s

pripremama. Kad se hrana u zdjelicama ugrije ili ohladi, ovisno o tome što je taj dan na jelovniku, svako od naših ljubimaca dobije zdjelicu na uobičajeno mjesto. 72

Nakon što isprazne svako svoju zdjelicu, samo vrebaju priliku da vide nije li u onoj drugoj zdjelici nešto bolje. Arni pritom dobro očisti obje zdjelice, tako da mu dio onoga što je čistio ostane na bradi. To što mu ostane na bradi, supruga mu opere i bradu obriše ručnikom, da mu se dlaka ne bi usmrdjela. Arni dobro poznaje i tu proceduru, i odmah se po objedu uputi do posudice s vodom i mjesta gdje je obješen njegov ručnik. Ovaj je opis bio potreban da vidite koliko je u jednom običnom hranjenju detalja. I, točno utvrđenog ponašanja Arnija i Bube. A, to bi se, tako složeno ponašanje, sigurno moralo promijeniti pod djelovanjem tako snažnog medija poput punoga Mjeseca. Taj sam dan točno pratio kako se Arni i Buba ponašaju, da mi slučajno ne bi promaknuo nekakav detalj u promjeni ponašanja. Možda sada Arni postane nervozan, a Buba mirno legne nasred kuhinje. Ako puni Mjesec djeluje, možda Arni i Buba poslije objeda ne će oblizati onu drugu zdjelicu. A, moglo bi se dogoditi da se Buba namjesti za pranje brade umjesto Arnija. Iako za to nema potrebe, s obzirom na duljinu brade.

Ali, jok. Ništa se od očekivanoga nije dogodilo. Sve je teklo uobičajenim redom. Očito sam negdje pogriješio u predviđanjima, ili sam nešto previdio. Samo što. Dugo sam razmišljao i kombinirao dok mi nije sinulo. Arni i Buba uvijek ručaju u isto vrijeme, u pola dva. Ali ne noću nego danju. A, danju Mjeseca nema. Pa očito ne može djelovati na naše životinjice. S tim sam promatranjem očito promašio. Trebao sam izabrati nešto što Arni i Buba rade noću. Kad je mjesečina. I, sjetio sam se. Večernje

piškanje.

Obično

prije

spavanja

još

jednom izvedem naše beštijice na brijeg da se isprazne. Tu sam večer čekao malo dulje. Da dam priliku Mjesecu za bolje djelovanje. Ako puni Mjesec djeluje na naše ljubimce, mogle bi se pri piškanju dogoditi promjene. Buba bi mogla dići nogu i piškiti kao dečko, a Arni bi se jednostavno mogao čučnuti i popiškiti kao curica. To bi bio očit dokaz da puni Mjesec djeluje na životinje. Pustio sam Arnija i Bubu na brijeg, da obave te svoje potrebe. Ali, pritom sam nešto zaboravio.

Arni je odmah odjurio pod onu šljivu gdje sam ga učio piškiti po muški, a Buba je odjurila na sasvim drugu stranu. Ali, i jedno i drugo mjesto bili su u potpunom mraku, pa nisam vidio baš ništa. Budala,

nisam

sjetio

ponijeti

baterijsku

svjetiljku. Tako mi je i taj test propao. Arni i Buba vratili su se zadovoljni i odmah ispružili na tepihu iza fotelja. Tako to obično čine prije nego pođu na spavanje i uvaljaju se, Buba na trosjed, a Arni na svoj fotelj. Zadnja šansa da nešto otkrijem bile su papuče. Kao što znate Arni jako voli glodati moje papuče. Taj dio testa i ne će biti pouzdan, jer Buba to ne radi. Ali, bar ću vidjeti djeluje li puni Mjesec na Arnija. Lijepo

sam

ispred

Arnija

izložio

sve

moje

raspoložive papuče. One koje je tako poglodao da se ne razlikuju koja je lijeva, a koja desna. Onda sam dodao one koje su također propisno izglodane, ali još se može odrediti koja je lijeva, a koja desna. I, najzad, uz burno negodovanje moje supruge, ponudio sam Arniju i one papuče koje upravo nosim, i koje su zabranjene za glodanje. Ali, ništa. 75

Arni je samo pošnjofao prvi, drugi i treći par papuča i nastavio drijemati. To nisam očekivao. Prema svim predviđanjima, Arni bi se trebao baciti na one moje nove papuče. A, to se nije dogodilo. Kako to puni Mjesec djeluje na Arnija? Drugačije nego na ostale pse. Koji za punoga Mjeseca glođu čak i cipele svojih gazda. Čekao sam neko vrijeme, ali ništa. Kad sam išao skupiti sve to, čemu bi se inače Arni radovao, čuo sam Arnija kako tiho pita Bubu: «Što je to s našim gazdom večeras? Nudi mi ono što mi je inače zabranjeno. Kao da ne zna da ja prije spavanja ništa ne glođem.» A, Buba mu je mudro odgovorila: «Znaš, noćas je puni Mjesec, a on djeluje tako da se neki ljudi počnu neobično ponašati. Izgleda da je i našega gazdu zgrabilo. Noćas moramo biti oprezni.» «Avrr!» - rekao je Arni i nastavio drijemati. Tako mi je, evo, test propao. Arni i Buba cijeli su se dan ponašali normalno, uobičajeno i nije se dogodilo ništa nepredviđeno. Ali, ipak, dogodilo se.

Kad smo supruga i ja pošli na spavanje, po izlasku iz kupaonice, naišli smo na Arnija i Bubu kako leže na podu pred vratima naše spavaće sobe. Jedno do drugoga. Tako da smo morali dobro paziti da nekoga od njih ne nagazimo. E, to već nije bilo uobičajeno. Po našem odlasku iz dnevnoga boravka Buba bi se uvaljala na svoj trosjed, a Arni na svoj fotelj. A, ponekad i na gazdaričin. Sada su ležali tako da se pokraj njih teško moglo ući ili izići iz spavaće sobe. Nismo ih dirali, oni ionako imaju pristup svim prostorijama u kući, osim špajzi. Polako sam tonuo u san, pa sad nisam siguran jesam li stvarno čuo Arnija i Bubu kako razgovaraju, ili sam to samo sanjao. «Čuj, Buba. Zašto noćas moramo spavati ovdje? U dnevnom je boravku udobnije.» - čuo sam tiho Arnijevo pitanje. «Moramo paziti na gazdu. Jesi li vidio da se počeo neobično ponašati? Zar ti nije ponudio svoje nove papuče na glodanje. A, noćas je puni Mjesec.» - tiho je odgovorila Buba. «Kakve veze ima gazdino neobično ponašanje s punim Mjesecom?» – zanimalo je Arnija. 77

«Mogao bi noćas mjesečariti, a to bi za njega bilo opasno. Zato ga čvrsto zgrabi za nogu, ako bi se noćas digao iz kreveta. Da nam se ne popne na krov. Tko će ga onda skinuti s odozgo. A, mogao bi i pasti, ako ga tada netko pokuša probuditi.» - objasnila je Buba Arniju noćašnje mjere opreza. Tako je, evo, završilo moje ispitivanje, kako djeluje puni Mjesec na životinje. U očima naše Bube postao sam mjesečarom.

Gdje je kost? Danas smo imali naročitu predstavu. Predstavu kojom nam je Arni utjero strah u kosti. Tome je kriva upravo jedna kost. Onakva kakvu se daje psima da se imaju čime zabavljati, da ne bi glodali tepihe, papuče, cipele, noge od stolaca i druge gazdama korisne stvari. Kako je bio lijep dan, Arni i Buba igrali su se na dvorištu i terasi. Bubi je kao dami, i ponešto starijoj od Arnija, dojadilo stalno se hrvati s Arnijem, pa je potražila miran kutak na terasi i lijepo se opružila na suncu. Arniju je međutim bilo dosadno. I, našao je zabavu. Dohvatio je nekakvu letvicu i počeo je glodati. Ali, kako je to bila letvica od jelovine, Arni je vrlo brzo od dijela letvice učinio iverje. A, to je iverje oštro i Arni bi se mogao ozlijediti. Uzeo sam Arniju letvicu i sakrio je među kladice za roštiljanje. Ali, Arni je pronašao letvicu i nastavio je uništavati. Sada je komadića letvice bilo posvuda, i nije mi preostalo drugo nego pokupiti sve to i staviti Arniju izvan dohvata. Da se Arniju, kojim slučajem, komadić letvice ne bi zabio među zube, probio nepce ili zapeo u grlu.

A, Arniju je i dalje bilo dosadno. On bi se s nečim igrao. A, najradije se igra ili s Bubom ili glođe nešto nedozvoljeno. Tada se moja supruga dosjetila i podvalila Arniju kost. Onu napravljenu od nekakve goveđe kože, koju onda psi glodanjem i slinom tako razmekšaju da se ulijepe od glave do repa. Kost je dobio samo Arni. Buba baš i ne voli takvu vrstu zabave. I, na naše zadovoljstvo, Arni se prihvatio te kosti. Malo ju je glodao, pa je onda malo obogatio način igranja s tom kosti. Uhvatio bi kost zubima i bacio je u vis. Onda bi potrčao da je uhvati zubima. Ponekad kost ne bi ponovno uhvatio, ali većinom mu je to uspijevalo. Arni je otkrio novu zabavu, na naše i Bubino zadovoljstvo. Kad huncutarije,

smo

supruga

tako se

nagledali sjetila

nove je

Arnijeve

prekinula

kuhanjem ručka, a ja da bih tu Arnijevu novu predstavu mogao snimiti. Međutim, kad sam se ja vratio s fotoaparatom, Arni se više nije igrao. Mirno je ležao na jednom starom tepihu ispred kuhinje. Kost nigdje nisam vidio, pa sam pomislio da je Arni čuva među šapama. Ali, nije. 80

Pogledao sam ispod tepiha, da je Arni nije sakrio, ali kost nije bila ni tamo. Ogledao sam se po dvorištu, ali kosti nigdje. Umjesto da fotografiram divnu Arnijevu predstavu, sada sam tražio kamo je Arni sakrio kost. Sve sam pregledao. Dvorište, sve terase, gredice sa cvijećem. Čak sam pogledao i preko plota. Da, Arni nije u igri, slučajno, bacio kost izvan našega dvorišta. Posve bezuspješno. Kost je netragom nestala. Pregledao sam i Arnijeve šape. Ali, bile su čiste. Znači, Arni nije nigdje zakopao kost. Ponovno sam dobro pregledao gredice sa cvijećem. Čak sam i kamenje na gredicama podizao, da Arni nije sakrio kost ispod kakvog kamena. Ali, nije. Sve vrijeme dok sam tražio kost, a to je trajalo oko jedan sat, a možda i malo više, Arni me je u stopu pratio. Vidio sam mu u očima kako me pita: «Što tražiš? Reci! Ja ću to lako naći.» Ali, ja nisam htio pitati Arnija. Bio sam siguran da mi ne će htjeti pokazati gdje je sakrio kost. A, Arni mi se motao oko nogu i nekako se lukavo smješkao. Vjerojatno je pomislio: «Kad mi nećeš reći što tražiš, traži. I muči se sam.» 81

Sve sam pretražio, stopu po stopu. Nekoliko puta čak. Preostala je samo jedna mogućnost. Arni je progutao kost. Ali, kost je poprilično velika i nije je stigao sažvakati u tako kratkom vremenu. Jedino ako mu nije skliznula u grlo kad ju je hvatao u padu. E, sad je stvar postala ozbiljnom. Nismo znali hoće li Arnijeve želučane izlučevine rastvoriti kost, pa da onda njeni ostaci probavljeni iziđu tamo gdje izlaze i ostali produkti pseće probave. Sumnjali smo da bi Arni takvu košćurinu mogao povratiti. Ja sam već dohvatio telefon, da se posavjetujem s veterinarom. Možda će Arni morati na operaciju. Da mu tu nesretnu kost izvade iz želuca. Tada se supruga dosjetila. Ako je Arni progutao tako veliku kost to se mora moći napipati. Lijepo smo Arnija okrenuli na leđa, oboje ga pipali po trbuhu, ali pipanjem i glađenjem nismo mogli osjetiti nikakvo strano tijelo u njegovu želucu. Arni je samo zadovoljno raširio sve četiri, i pritom mrmljao: «Baš mi paše ovo prekoredno češkanje po trbuhu. Molim još.» Nama se već smrklo pred očima, možda će Arni morati na operaciju. Ipak, nismo odmah zvali veterinara.

Preostao nam je još jedan pokus. Bilo je vrijeme ručku. Ako Arni odbije hranu, to je siguran znak da mu je kost u želucu. Kud bi uz tu košćurinu stao i ručak. Ali, kad je supruga viknula: «Ručak», Arni je prvi bio kod svoje zdjelice. I, smazao je sve što je bilo u zdjelici. Čak je oblizao i Bubinu zdjelicu. Tako se sigurno ne bi ponašao da mu je u želucu onakva velika kost. Malo nam je laknulo. Glavno da je s Arnijem sve u redu. Ali, ostala je zagonetka: «Gdje je kost?» Postojala je još jedna, vrlo mala, mogućnost. Možda je Arni u žaru igre prebacio kost preko ograde, na cestu. U taj je čas mogao naići nekakav drugi pas, i odnijeti Arnijevu kost, bez da mu zahvali na poslastici. Uhvatili smo se toga kao za slamku. Neka je netko i odnio kost, samo da je Arni dobro. Iako je malo vjerojatno, da bi bilo kakav pas mogao proći cestom neopaženo pokraj Bube i Arnija. Ali, nije bilo tako. Za vrijeme dok smo supruga i ja ručali, Arni se samo na trenutak izgubio iz našega vidokruga. I, onda se pojavio. Na naše iznenađenje, iz usta mu je virila kost. Ona ista koju sam ja tražio više od jednoga sata. Kost je bila lijepa i čista. I Arnijeve su šape bile čiste. Znači, kost nije bila zakopana. 83

Ali, gdje je bila dok sam je ja tražio? To nam Arni nije htio reći. Očito je da negdje ima tajno skrovište. Samo gdje? To tek treba otkriti.

Arni na izborima U nedjelju, na dan izbora, bio je lijep i topao jesenski dan. Ne znam je li dan bio lijep zbog izbora, ili zbog toga što smo na izbore poveli i Arnija. Htjeli smo povesti i Bubu, ali ona se odmah sakrila, čim je vidjela da pripremamo ogrlice i lajne. Buba ne voli ići u šetnju, pa makar to bilo i na izbore. Tako smo Bubu, na njezin zahtjev, ostavili da čuva kući i poveli samo Arnija. To je za Arnija bio pravi doživljaj. Do sada smo ga šetali uvijek od centra grada, a kako je moje izborno mjesto bilo na glavnome trgu, to smo krenuli u suprotnom smjeru. Prema glavnome trgu. Putem je Arni otkrivao nove mirise i na svakom je stupu ostavio poruku drugim psima. Koji će možda sa svojim gazdama također izići na izbore. A, putem je bilo toliko stupova, da je Arniju ponestalo materijala za obilježavanje već i prije nego smo što smo prevalili pola puta. Na trgu je bilo ljudi kao da je proštenje. Svi kafići, koji su zbog lijepog vremena još radili na otvorenom, bili su prepuni. Pred izbornim mjestom bilo je mnogo ljudi, a na slobodnom dijelu trga bilo je šetača više nego ljeti. Svi su htjeli iskoristiti lijep i topao jesenski dan. 85

Bilo

starih

mladih,

penzionera

nepenzionera, roditelja s malom i onom malo većom djecom. Dok sam ja čekao u redu, da dam svoj glas nikome, moja je supruga sjela na klupu i čuvala Arnija. Začas se oko Arnija skupilo mnogo radoznalaca, koji su se divili Arniju i njegovome bujnom krznu. I, nisu mogli vjerovati da Arni do sada nije osvojio nikakav pehar i da ga mi uopće ne vodimo na izložbe pasa. S Arnijem su naročito bila oduševljena djeca. Arni je ponosno sjedio, visoko uzdignute glave, a djeca bi pitala smiju li ga malo pogladiti. Kad su dobili odobrenje i kad su se uvjerili koliko je Arni pitom, svi su ga htjeli pogladiti i malo počeškati iza uha. Ukratko. Arni je na trgu bio veća senzacija od izbora i svih izbornih kandidata zajedno. A, onda se dogodilo. Među radoznalcima našao se i jedan tata s malcem od oko godinu i pol ili dvije. Taj je malac bio toliko oduševljen Arnijem, da je od radosti zavriskao. A, zavriskao je tako visokim sopranom na kakvom bi mu moga pozavidjeti i nada našega visokotonskog pjevanja Sandra Bagarić. A, upravo taj sopranski vrisak radosti strahovito je uplašio Arnija.

Arni je prvo skočio na klupu i potom potražio spas u gazdaričinom krilu od njemu nepoznate napasti. Malca sa sopranskim vriskom radosti. Svi su se na trgu veselo nasmijali Arnijevoj hrabrosti i njihova simpatija prema Arniju još je više porasla. I, da je bio kandidat neke stranke sigurno bi pobijedio na izborima. Ali, Arni više nije htio napustiti gazdaričino krilo sve dok ja nisam došao s glasovanja. Tek se tada Arni osjetio malo sigurnijim i sišao je s gazdaričinoga krila i klupe. Na opće zadovoljstvo prisutnih, a naročito djece.

Arni se uozbiljio Svi dobro znate za Arnijeve huncutarije. To jest primjereno mladom, živahnom i inteligentnom psiću. No Arni je star ipak već negdje oko godinu i pol. I, vrijeme mu je da se uozbilji i prestane biti mladi huncut. Bar da postane stariji huncut. To bi se nekako lakše podnosilo. Ali,

Arnijevo

ponašanje

pokazuje

polako

prestaje biti mladi huncut, pokazuje da se bar malo uozbiljio. Ne glođe više tepihe. Tri, koja je posve upropastio, bila su mu posve dovoljna. Prestao je vrebati i na moje papuče. Zadovoljan je s onima mojim starim papučama koje smo mu dali da se s njima zabavlja i glođe ih po volji. Sve me rjeđe budi prije zore, da idemo gledati izlazak Sunca. Vjerojatno je i on to izgustirao. Sve rjeđe upadne u Bubin prostor, tj. na njezin trosjed. Ne laje više prije zore bez razloga, s namjerom da probudi pola Samobora. U rano jutro sve manje inzistira da se na dvorištu

natežemo

onom

krpetinom.

što

najvažnije, prestao je preoravati gredice sa cvijećem. Izgleda da je sklopio primirje s krticom, pa je i ona sa svojim humcima umjerenija. Više na iskapa grmove forsitije i tako uljepšava dvorište. Čak više ne traži rupu 88

u ogradi, kao ono zimus, kad smo se igrali gdje je rupa u ogradi. Ukratko, sve u svemu, Arni se uozbiljio. Tako

sam

večeras

nešto

konstruirao

kompjutoru, supruga je gledala nekakav film ili seriju na TV, a Buba je već spavala na svojemu trosjedu. Arniju se još nije spavalo, ali je ipak bio pristojan. Nije čudo, kad se uozbiljio. Povremeno bi dolazio do mene, malkice se pleo pod mojim nogama, i umiljavao se, ne bi li ukebao malo češkanja iza uha. Kao pristojnom i uozbiljenom psu ja sam mu takvo češkanje i priuštio. Onda me je mekim glasom tiho priupitao: «Ako ti tvoji robotići nisu tako važni i ako to ne moraš hitno završiti, bili htio biti tako dobar pa okrenuti Aquine i Melanijine stranice. Ja bih jako rado malo pogledao Gunnu i Malenu.» I, onda huncut jedan pridodao: «Jel', i tebi su Gunna i Malena lijepi psi?» Tko bi ovako lijepoj zamolbi mogao odoljeti. Prekinuo sam svoj posao i otvorio stranice koje je Arni poželio vidjeti.

Kad smo gledali Malenu, Arni me jako zabrinuto upitao: «Kako ću gledati Malenu kad ona putuje jako daleko?» Objasnio sam mu da je to samo slika, koja će ovdje i ostati. A, vlasnici Malene sigurno će poslati još koju njezinu sliku. Jedino nisam siguran hoće li to isto učiniti Aqua sa slikama Gunne. Nešto se s njom zadnje vrijeme događa. Kad smo se tako, jedno pola sata, nagledali slika Gunne i Malene, Arni je ljubazno zahvalio: «Hvala! Oprosti što sam smetao. Sada možeš nastaviti sa svojim robotićima.» I, odjurio na terasu, da vidi što se nova događa na ulici. Povremeno bi još dolazio,

motao mi se među

nogama i, naravno, iznudio još po koje češkanje iza uha. A, i malo po trbuhu. Nakon ovakvog Arnijevog ponašanja nisam mogao odoljeti a da ga ne pohvalim supruzi: «Jesi li primijetila kako se Arni uozbiljio i kako se zadnje vrijeme pristojno ponaša. Evo, sada mirno leži iz tvojega fotelja i ne smeta ti da gledaš film. Postao je dobar k'o kruh.» Supruga se okrenula da vidi što to Arni radi iza njezinoga fotelja i potom malkice ironično odgovorila: 90

«Jasno je da je dobar k'o kruh, kad glođe tvoju novu papuču.»

Odmah sam spustio noge s prečke stolca i nogama potražio papuče. Bile su na mjestu. Znači supruga se zabunila. Arni glođe jednu od onih starih papuča koje smo mu dali da se s njima zabavlja. To sam supruzi odmah i rekao, da obranim Arnija. Uozbiljenoga Arnija. 91

Ali, supruga se samo nasmijala: «Pa ti ne znaš brojati. Arni stvarno glođe tvoju novu papuču. Pogledaj gdje ti je druga papuča.» Sagnuo sam se ispod stola da vidim moje papuče. Papuče su bile na broju, Obadvije. Netko se zabunio. Sve je dakle bilo u redu. Ali, nije bilo u redu. Ispod stolca zaista su bile dvije papuče. Ali, samo je jedna bila nova. Ona druga bila je stara, koju je Arni već dobro izglodao. Očito je, da mi je Arni, za vrijeme dok mi se umiljavao, podvalio staru papuču, da nesmetano može ukrasti onu novu. Glavno je da su papuče bile na broju. Huncut jedan. A, ja sam se već poveselio da se Arni uozbiljio.

Priča o Kikiću Tko hoće jednoga maloga Kikića? Kikić je pravi pravcati pekinezer.

Ali, pravo ime

nije mu Kikić, nego Topši. Topši i još puno imena iza toga. Tako bar piše u njegovim papirima. Jer je Kikić, alias Topši, plemenitoga roda, iz šampionske porodice. Iz porodice s mnogo pehara i drugih odličja osvojenih na mnogim izložbama kućnih ljubimaca. Kikić i nije pas iz našega susjedstva. Stanuje oko dva kilometra daleko, prema zapadu. Ali, dolazi u naše susjedstvo gotovo svakodnevno. Cilj njegova posjeta susjedova je maltezerica Sina. Kikić dolazi rano ujutro, dok susjedi, vlasnici one maltezerice još spavaju. Jedino smo Arni i ja već budni. Kikić stane pred dvorišna vrata naših susjeda i zove Sinu na igranje. Oni koji ne znaju pseći jezik jednostavno bi rekli da Kikić laje. E, pa sad, kad u našem susjedstvu neki pas laje, to je znak Arniju i Bubi da i oni moraju nešto reći. Pa, sad već u zboru laju tri psa, Kikić, Arni i Buba. Tada se probudi i Sina, pa i ona počne lajati, ali u kući, jer je gazde još nisu pustili na dvorište.

A, kada četiri psa laju u zboru, pa makar jedan bio u kući, to je dovoljno da probude pola Samobora, a kamoli ne bi probudili vlasnike male maltezerice. Tada netko od vlasnika Sine otvara, ne samo kućna, nego i dvorišna vrata, da bi Kikić mogao ući i igrati se sa Sinom. No, kako je prije toga morao prevaliti puna dva kilometra, što je mnogo za psa njegove veličine, Kikić je jako umoran, gladan i žedan. Pa se prvo nahrani i napoji iz Sininih zdjelica. I, onda jednostavno legne u dvorištu. Sada pak nastupa Sina. Skače oko Kikića i vuče ga kao kakvu krpu po pločicama. A, Kikić, po svemu sudeći uživa u takvoj igri. Kao i Sina. Kikić ostaje u susjedovom dvorištu neko vrijeme, čak i na ručku. I, onda jednostavno nađe rupu u ogradi i vrati se kući. Katkada ga vlasnica maltezerice autom odveze njegovoj kući. Ima dana kad ostane i do večeri. U zadnje vrijeme, sve je češći gost naših susjeda. Izgleda da mu se kod njih više

sviđa

nego kod

svoje kuće.

Pa, dolazi

svakodnevno. Jednoga dana Sina i Kikić zaigrali su se, pa je Kikića u Sininu dvorištu zatekla noć. Požurio je kući, ali negdje putem, ocijenio je da je put predugačak, a on umoran. 94

I, jednostavno se vratio u našu ulicu. A, možda mu se baš i nije išlo kući. Ali, vlasnici male maltezerice, Kikićeve prijateljice, već su spavali. Kao i Sina. Jedino je u našoj kući još gorjelo svjetlo. I, Kikić je pod našim prozorom Moja

počeo

supruga

lajati.

razumije

pseći jezik i odmah je prevela što to Kikić laje: «Molim vas dobri ljudi, pustite me da kod vas u kući

prenoćim.

sam

jako mali, vani je mrak, a mene je strah.» Nije nam preostalo drugo nego pustiti Kikića u kuću. Pa, ne možemo ga ostaviti

vani

kad

tako

lijepo moli da ga pustimo u kuću. I bez sustezanja priznaje da ga je strah. Supruga je jednostavno otišla na ulicu, pokupila Kikića i donijela ga u kuću. I, prva predstava je počela. 95

Buba je prvo dobro pošnjofala Kikića i odmah se povukla na svoj trosjed, mrmljajući pritom: «Još jedna čupava skitnica u kući. Kamo li će se sve taj uvaliti.» Sada je nastupio Arni. I on je prvo dobro pošnjofao Kikića, ali nije se povukao na svoje mjesto. Stalno je obilazio Kikića i pokušao otkriti kakav je to hodajući partviš gazdarica unijela u kuću. Onda se pokušao poigrati s tim hodajućim partvišem, ali partviš je bio suviše umoran, ili suviše uplašen da bi odgovorio pozivu na igru. Kad je vidio da Arni nema loših namjera prema njemu, jednostavno je legao u hodniku i odmah zaspao. Arni je tada napustio čupavog došljaka i legao spavati. Valjda je pritom pomislio: «Nisi za igranje, nisi za pojesti. Nisi ni za što.» Sutradan su moja supruga i susjeda sjele u auto i odvezle Kikića kući. Tamo je moja supruga saznala zašto se Kikić skiće i tako rado odlazi od kuće. Vlasnici Kikića imaju troje djece i prije nekog su vremena kupili Kikića da bi se djeca imala čime igrati. Ali, djeca k'o djeca, brzo su se zasitila Kikića i jednostavno su ga odbacila. Kao staru krpenu igračku. Njima je čak smetao u igri. A, Kikić se silno želio s nekim igrati. Obilazio je okolicom, ulazio u tuđa dvorišta, ne bi li našao nekoga za igru. I, našao je. Maltezericu Sinu naših susjeda. 96

Vlasnici Kikića uopće nisu pokazivali razumijevanje za njegovu želju za igrom. I, potrebu da ga netko voli. Nisu ga čak ni tražili, kad bi Kikić i po nekoliko dana izbivao od kuće. Oni bi najradije da ga mogu smjestiti na policu s drugim igračkama za djecu. Mi smo počeli razmišljati da bi bilo dobro naći Kikiću novi dom. I novoga vlasnika, koji će ga voljeti i igrati se s njim. Tada su naši susjedi otišli na more, zajedno sa Sinom. Kikić je dolazio još neko vrijeme, tužno je lajao pred dvorišnim i kućnim vratima naših susjeda. Moja bi ga supruga napojila, nahranila, malo pomazila, strpala u auto i odvezla njegovoj kući. Ali, Kikić bi ponovno dolazio i čekao Sinu da se poigraju. Kad bi shvatio da njegove prijateljice i njezinih vlasnika nema, tužno bi se otputio kući. Ili, možda u potragu za nekim drugim s kim bi se mogao poigrati. I, jednoga je dana prestao dolaziti. Izgleda da je shvatio da Sine nema i da je negdje daleko sa svojim gospodarima. Sada čekamo što će se dogoditi kada se naši susjedi s malom maltezericom vrate s mora. Koliko li će vremena trebati Kikiću da osjeti da je Sina opet u svojemu dvorištu? I dođe u njezino dvorište igrati se. 97

A, možda su i Kikićevi vlasnici s djecom negdje na moru. I Kikić s njima. Možda se na moru, kojim slučajem, Kikić sretne sa Sinom. Tko zna. Sve je moguće.

Sina se vratila s mora U prošloj smo priči upoznali pravoga pekinezera Kikića. Saznali smo kako dolazi u naše susjedstvo da bi se igrao sa susjedovom maltezericom Sinom, jer mu je kod kuće dosadno. Ali, susjedi su sa svojom ljubimicom otišli na more i Kikić je ostao sam. Neko je vrijeme dolazio, pa je onda prestao dolaziti. Moguće je da su i Kikića poveli na more. Čak je moguće da su se Sina i Kikić sreli na moru. Jesu li, saznat ćemo uskoro. Neki dan, kao i obično, prilegao sam poslije ručka. Buba je zauzela mjesto ispod stola s kompjutorom, a Arni se ispružio pokraj mojega trosjeda. Nisam stigao ni zaspati, kadli se začuo auto u našoj ulici. Arni i Buba odmah su skočili i izjurili na terasu. Da slučajno netko ne bi prošao bez njihova znanja. Obično bi se odmah vratili i nastavili spavati, kao da se ništa nije dogodilo. Ali, nisu se vratili. Razgalamili su se tako da bi i mrtve probudili. Uskoro sam saznao zašto su se tako uzbudili. Naši su se susjedi vratili s mora. Zajedno sa Sinom, naravno. I sada su Arni, Buba i Sina lajali, lajali i lajali. Tako jedno pola sata. I nikako da prestanu. 99

I, to bi potrajalo do u nedogled da se Arni nije razljutio: «Dosta! Dosta! Raskokodakale ste se k'o kokoši. Pa ne čujete jedna drugu. Buba! Zašuti već jednom, da čujemo Sinu.» Buba je odmah prestala lajati i sada se moglo čuti što to Sina laje. A, Sina je lajala: «Arni! Buba! Stigla sam. Na moru je bilo gala. Je li Kikić dolazio dok mene nije bilo?» Buba je odmah odgovorila, da je Kikić neko vrijeme dolazio i onda prestao dolaziti, jer su možda i njega poveli na more. Tada je Arni neoprezno izletio: «Sina! Jesi li na moru srela Kikića?» «Kak' možeš biti tak' bedast. Ako pita je li Kikić dolazio, jasno je da nije bio na moru i da ga zato na moru nije srela.» - podučila je Buba Arnija. Ali, Arni se nije dao. Za njega je more, more. I, ako netko ide na more jasno je da tamo mora sresti onoga 'ko je također na moru. Prema Arnijevim predodžbama more mu dođe kao neko veliko dvorište. Odatle je Arni jasno zaključio da Kikića nisu poveli na more. Kad ga Sina tamo nije srela. Samo je htio da to i Sina potvrdi. I, dobro je zaključio. Kikića njegovi vlasnici nisu poveli na more. Kikić je ostao u Samoboru. I, koji dan kasnije priredio nam je iznenađenje. Gotovo za ne vjerovati. 100

Kikićev povratak Prošlo je samo nekoliko dana od Sinina povratka s mora, kadli nam je Kikić priredio iznenađenje. Veliko iznenađenje. Tog jutra nisu me probudile ptičice, nije me probudio Arni, nisam se probudio sam. Došla me je probuditi Buba. Buba me je čupala iz kreveta poput Arnija. Izgleda da je dobro naučila lekciju. Arni je samo nadgledao. Kada sam se digao iz kreveta Arni je samo slegnuo s ramenima, kao da se želi ispričati zbog buđenja: «Ne budim te ja. To te budi Buba. Ja samo nadgledam radi li to ona dobro. He! He!» Buba je bila jako uzrujana, i odmah me odvela do vrata na terasu, uz najavu: «Kikić je na ulici.» Nije mi bilo jasno zašto je Buba tako uzrujana Kikićevim povratkom, ali osjetio sam da nešto nije u redu. Izvana se čulo Kikićevo lajanje. Ali, kao da Kikić laje iz bačve ili iz nekog zatvorenog prostora.

prostora s jakom jekom. Lajanje je bilo jače nego kada bi Kikić prije dolazio, i nekako drugačije. Buba i Arni već su posjedali pred vrata i čekali da ih otvorim. 101

Čim sam otvorio vrata izletjeli su na terasu, da pomognu Kikiću lajati. Ali, nisu odmah počeli lajati, kao što su to uvijek činili. Prvo su posve ušutjeli, kao da su nečim jako iznenađeni. I, nakon nekoliko sekundi počeli su lajati dvostruko jače nego obično. I, s ceste se čulo dvostruko jače lajanje. Samo se još Sina nije probudila. Umjesto da još malo prilegnem na trosjedu, kao obično, provirio sam kroz vrata na ulicu. Da vidim što se to s Kikićem tako neobično događa, da su i Buba i Arni u prvi tren bili iznenađeni. Sada sam i ja bio iznenađen. Jako iznenađen. I nisam mogao vjerovati svojim očima. Prvo sam pomislio da sanjam, a onda da ne vidim dobro, jer se još nisam umio. Pijan sigurno nisam, jer ne konzumiram alkohol. Morao sam staviti naočale, da bih bio siguran u ono što sam na ulici vidio. Pred vratima naših susjeda lajao je Kikić. Ali ne jedan. Lajala su dva Kikića. Dva potpuno jednaka Kikića, kao da su blizanci. I, zato mi se Kikićev lavež činio kao da ima jeku, kao da je dvostruk. Jer, stvarno je bio dvostruk. Od dva Kikića. Kikići su lajali u duetu. Kao jedan, ali ipak malo drugačije. Dva Kikića, dva tenora. Samo im je još falio maestro Pavarotti pa da budu tri tenora. 102

Cijeli taj koncert dopunjavali su Buba u sopranu i Arni u basu. A, potporu im je davala Sina iz svoje kuće, kao negdje iza kulisa.

I, to je trajalo sve dok se naši susjedi nisu probudili i pustili Sinu na dvorište. U prvi je čas i Sina bila zbunjena, kao Buba i Arni. Pa, je onda bila zbunjena Sinina gazdarica i najzad Sinin gazda. 103

Oboje su izašli na dvorište i zbunjeno trljali oči. Kao i ja, u prvi čas nisu vjerovali svojim očima. Kad

smo

najzad

svi

shvatili

Kikić

udvostručio, počeli smo se pitati: Tko je taj drugi Kikić? Kako se zove? Odakle je? Čiji je? Kako ga je Kikić našao? I, još je mnogo pitanja na koja nismo znali odgovor. To nam je mogao reći samo Kikić, ili njegov dvojnik. Ali, oni su se zadovoljno igrali sa Sinom. Jer, po to su, očigledno, došli. I, uopće nisu pokazivali namjeru da nam daju odgovor na bilo koje od pitanja. Jedino što je bilo sigurno, Kikići su došli pozdraviti Sinu i malo se poigrati s njom, kao što je to činio Kikić dok još nije bio udvostručen. Kada su se tako, jedno dva tri sata, Kikići naigrali sa Sinom, napustili su dvorište naših susjeda, i otišli u nama nepoznatom smjeru. I, ostavili nas s mnogo pitanja bez odgovora.

104

Kako se Kikić udvostručio Jednog lijepog prijepodneva u našoj je kući zazvonio telefon. To i ne bi bilo tako neobično da s druge strane žice nije bila naša veterinarka, koja nas zove samo kada je jako važno. Ona koja voli životinje i sama ima dva psa. Ona koja je spasila Bubu. Ta se mlada veterinarka jako brine da svim psima, koji završe u Samoborskom šinteraju, nađe pristojan dom i smještaj. Tog nas je prijepodneva obavijestila da ima dva prekrasna štenca za udomiti. I, kao prvo pitala, ima li u našem Azilu mjesta. Moja supruga nije mogla izdržati, a da ne ode do veterinarske stanice

vidjeti kakvi

su to štenci za

udomljavanje. Pritom je svečano obećala da štence ne će dovesti k nama. Ipak, ja sam, poučen dosadašnjim iskustvom, odmah pogledao imamo li još kakav slobodan fotelj u dnevnom boravku. Ili, u najmanju ruku mekanu i udobnu prostirku. Ali, nije trebalo. Dok je moja supruga stigla do veterinarske stanice, psići su već imali novoga vlasnika. 105

Ipak, odlazak moje supruge u veterinarsku stanicu nije

bio

posve

uzaludan.

razgovora

našom

veterinarkom supruga je saznala ono što nam je već dulje vremena bilo zagonetno. Kako se Kikić udvostručio. Priča je počela negdje na glavnoj cesti. Tamo je jednomu starom gospodinu pred auto izletio nitko drugi nego naš stari poznanik Kikić. Sva je sreća da stariji ljudi ne voze suviše brzo, pa je gospodin uspio zaustaviti auto svega nekoliko centimetara ispred Kikića. I, pritom ga je skoro šlag strefil. Toliko se prestrašio da je pregazio prekrasnoga maloga pekinezera. Gospodin je Kikića pokupio s ceste i odvezao u veterinarsku stanicu, kao što se to obično kod nas čini. Očekivao je da će tamo veterinari znati čiji je mali slatki pekinezer. I, nije se prevario. Naša je veterinarka odmah prepoznala Kikića, jer to nije bilo prvi puta da ga netko doveze

veterinarsku

stanicu.

Odmah

je nazvala

vlasnike i tražila da odmah dođu po Kikića. Sada je već bila jako ljuta. A ona se razljuti samo kada se netko ne brine za svojega kućnoga ljubimca. Psa ili mačku. Vlasnici Kikića branili su se da je Kikić skitnica i stalno bježi iz dvorišta. Ali, našu veterinarku nije lako prevariti kada su psi u pitanju. 106

Održala je vlasnicima bukvicu, i objasnila im je da psu treba društvo i netko s kime će se igrati. I netko tko će Kikića voljeti. Ili, neka radije psa poklone nekome tko će se za njega brinuti. Budući da su vlasnici za Kikića dali ne baš male novce, nisu bili skloni pokloniti ga. A, kako su inače na Kikića gledali kao na nekakvu igračku, odlučili su igračku reklamirati. Jasno je kome. Uzgajivaču od kojega su ga kupili. Čak su i vjerovali da će i nekakve novce dobiti natrag. Za pokvarenu igračku njihove djece. Ali, uzgajivač nije bio naivan. I on je, kao i naša veterinarka, objasnio vlasnicima da pas bježi iz dvorišta jer se nema s kime igrati. Jer i pas želi biti voljen i mažen. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju,

rekao je

vlasnicima da bi i svako njihovo dijete pobjeglo iz dvorišta kad ne bi imalo još dvoje braće. S kojima se onda može igrati. I, lukavac jedan, ponudio je da kupe još jednoga pekinezera, Kikićevog brata iz istoga legla. S kim bi se onda Kikić mogao igrati i sigurno ne bi bježao iz svojega dvorišta. A, kao poznatim kupcima, ponudio im je Kikićevoga brata u pola cijene. 107

Kikićevi

vlasnici

najzad

pristali

takvo

rješenje. Tako se barem ne će morati brinuti za Kikića. Kikićev brat brinut će se za Kikića, a Kikić će se brinuti za svojega brata. Ali, ne lezi vraže. Kikići ipak nisu bili dovoljni sami sebi. Oni su željeli da ih netko od ljudi ponekad pomiluje. I pokaže da ih voli. Zato im nije bilo dovoljno samo njihovo dvorište. Pa su se lijepo uputili do Sine da je pozdrave i malo se s njom poigraju. U troje je ipak zabavnije. A, Sinini vlasnici vole životinje i kod njih je Kikić uvijek dobrodošao. Tako da Kikić Sinine vlasnike nekako smatra i svojima. Osim toga Sina je curica, što baš i nije nevažno. Ne samo u ovoj priči. I, to se ubrzo pokazalo. Ali, više o tome saznat ćete iz iduće priče.

108

Dva su Kikića ipak malo previše Kikići su se neko vrijeme igrali u svojemu dvorištu, ali im je uskoro postalo dosadno. I, lijepo su se zajedno uputili do Sine. Neko su se vrijeme lijepo igrali svi troje, a onda su se Kikići otputili kući. Nekoliko ih dana nije bilo, pa su se onda ponovno pojavili. I, lijepo se igrali sa Sinom. Ti su se posjeti neko vrijeme ponavljali, ali igra više nije bila kao prije. Prije, kada je Kikić dolazio sam, Sina je povlačila Kikića po pločicama kao da je nekakva odbačena krpetina. I Sina i Kikić uživali su u takvoj igri. Kada se Kikić udvostručio, tj. kada je počeo dolaziti sa svojim bratom, igra više nije bila kao prije. Sina nije mogla istovremeno povlačiti obadva Kikića. To je za nju, onako nježnu, ipak bilo malo previše. Pa, je onda povlačila samo Kikića, kao prije, dok još nije bio udvostručen. Ali, i Kikićev se je brat htio igrati. Pa je stalno ometao Sinu i Kikića u njihovoj omiljeloj igri. Povlačenja po pločicama. To je odjednom Sini počelo smetati i ona je zarežala na Kikićevoga brata. S jasnom porukom, da se drži po strani, dok se ona igra s Kikićem. 109

Kikićev brat nije odmah shvatio jasnu Sininu poruku, pa se i nadalje uplitao u igru Kikića i Sine. Jer, i on je došao igrati se. Kikić nije mogao ostati neutralan, pa je i on zarežao na svojega brata, s jasnom porukom da se ne miješa u njegovu igru sa Sinom. To je za Kikićevoga brata ipak bilo malo previše. I, on se uvrijeđen uputio kući. Kikić se malo zamislio i ocijenio da se ipak nije dobro ponio prema svojemu vlastitom bratu. Pa, se lijepo oprostio od Sine i krenuo kući. Nitko ne zna je li se Kikić ispričao svojemu bratu. Oni su se jednostavno zajedno vratili u svoje dvorište i nekoliko dana nisu dolazili u našu ulicu. Vjerojatno su se igrali zajedno. Sve dok Kikiću takva igra nije dosadila. I, poželio je ponovno se poigrati sa Sinom. Kao u vrijeme dok još nije bio udvostručen. I, Kikići su se ponovno pojavili pred Sininim vratima. Sina se Kikićima jako obradovala. Odmah je s njima podijelila svoj obrok. Znala je da su nakon dugoga puta obojica ogladnjeli. A, Sinini vlasnici mazili su i jednoga i drugoga Kikića, kao da su njihovi. Ali, kad su se Sina i Kikići počeli igrati, opet je Kikićev brat postao suvišan. 110

I, cijela se priča ponovila. Prvo je na Kikićevoga brata zarežala Sina, pa onda Kikić, a tada se Kikićev brat uvrijedio i otputio kući. A, malo poslije i Kikić je krenuo kući. Za svojim bratom. Tko zna koliko bi još puta Kikići dolazili na igru i odlazili posvađeni, da se jednoj staroj gospođi, negdje na polovici puta od Kikićevoga dvorišta do Sine, nije svidio mali pekinezer. I, to upravo Kikićev brat. On se od Kikića razlikovao samo po bijelim prednjim šapicama. A, upravo te bijele prednje šapice na Kikićevom bratu svidjele su se staroj gospođi. Kad su tako, jednoga dana, Kikići prolazili pokraj njezinoga dvorišta, stara ih je gospođa pozvala u svoje dvorište da ih malo pomazi. Naročito Kikićevoga brata. Kikić se pozivu nije odazvao. Njegov je cilj bilo Sinino dvorište. I, igra sa Sinom naravno. Osim toga njega će Sinini vlasnici sigurno pomaziti. Kikićev je pak brat, vjerojatno, ocijenio da će ponovno biti suvišan u igri i prihvatio je poziv stare gospođe. I, nije pogriješio. Stara mu se gospođa jako obradovala. Počastila je Kikićevoga brata raznovrsnim poslasticama, i mazila ga kao da je njezin kućni ljubimac. To se jako svidjelo Kikićevom bratu. I, ostao je u dvorištu stare gospođe, da joj pravi društvo. 111

Kikić je pak produžio do Sine i lijepo se s njom poigrao. Sada bez trećega. Kad su se tako lijepo naigrali, Kikić se je otputio kući. Usput je iz dvorišta stare gospođe pozvao svojega brata. I, zajedno su se vratili u svoje dvorište. Sutradan,

Kikići

ponovno

napustili

svoje

dvorište. Kikić se otputio do Sine, a njegov brat u dvorište stare gospođe. To je jako obradovalo staru gospođu, i ponovno je cijeli dan bila sretna da može čuvati maloga pekinezera s bijelim šapicama. I, maziti ga. Što je Kikićevom bratu bilo ugodno. I, sada Kikići ujutro zajedno odlaze iz svojega dvorišta i predvečer se zajedno vraćaju. Kikić nakon igranja sa Sinom, a njegov brat nakon maženja sa starom gospođom. Ponekad Kikić prenoći kod Sine. A onda, njegov brat prenoći kod stare gospođe. Koja se tome jako raduje, jer je jako zavoljela maloga slatkoga pekinezera. Kikićevoga brata. A vlasnici udvostručenoga Kikića zaključili su da je malim pekinezerima urođena sklonost skitnji. I, odlučili su, kada budu drugi puta kupovali psa, kao igračku svojoj djeci, nikako ne smiju kupiti maloga pekinezera. Jer, mali su pekinezeri rođeni skitnice. O malim slatkim pekinezerima, Kikićima ima još. Jer priča još traje, a pravi se rasplet tek naslućuje. 112

Rastanak Najbolje

namjere

Kikićevih

vlasnika,

kad

kupovali Kikićevoga brata, izjalovile su se. Ono što su očekivali nije se dogodilo. Kikić se nije brinuo za svojega brata, a Kikićev se brat nije brinuo za Kikića. Iako su Kikići zajedno svakoga dana izlazili iz svojega dvorišta. Znamo već kamo. Kikić na igranje k Sini, a Kikićev brat k staroj gospođi na maženje. Ponekad su i prespavali izvan svoje kuće, a ni hranu kod kuće nisu tražili. Kikić je jeo kod Sine, a Kikićev je brat uživao u poslasticama stare gospođe. Kikićevi su vlasnici ocijenili da je i to nekakvo rješenje. Ne moraju se brinuti ni za Kikića ni za njegova brata. Kad se oni brinu svaki za sebe. I, digli su ruke od oba Kikića. Ako bi se ipak pojavili u svojemu dvorištu, nahranili bi ih i napojili, ali ako bi izostali i po nekoliko dana, nikada ih ne bi pošli tražiti. Uostalom, Kikića nisu tražili ni onda kad još nije bio udvostručen. Sve to saznali smo od jedne susjede koja često šeće upravo putem kojim prolaze i Kikići. I, pritom, usput, razgovara sa svim susjedima, i Kikićevih vlasnika i stare gospođe. A, poznato je, susjedi sve vide i sve znaju. 113

Nama Arni i Buba odmah najave Kikićev dolazak. Oni pomažu Kikiću da probudi Sinu, Sininu gazdaricu i Sininoga gazdu. Glasnim lajanjem, razumije se. Tako da se ne probude samo Sinini gazde, nego i cijelo susjedstvo. I, svi znamo da je Kikić opet došao igrati se sa Sinom. To je već postalo tako uobičajeno da to više nitko ne zamjećuje. Kikića su svi prihvatili kao stalnoga gosta u Sininom dvorištu. Već su počele i šale na račun prijateljstva Sine i Kikića. Šaljivčine u susjedstvu počeli su kombinirati što će biti kada Sini dođe vrijeme. Hoće li se iz te veze roditi mali slatki bijeli pekinezeri ili male slatke smeđe maltezerice. Ili nešto sasvim treće. Na Kikićevoga brata svi smo skoro i zaboravili. Dok se jednog lijepog dana nije pojavio. Sam, bez Kikića. Tako nam je ispričala Sinina gazdarica. Sina mu se jako obradovala, kao i Sinini vlasnici. Sina je očekivala da će se lijepo poigrati s Kikićevim bratom. Kad Kikić već nije došao. Ali, prevarila se. Kikićev

brat

došao

posve

određenom

namjerom, a to nije bilo igranje sa Sinom. Prema pričanju Sinine gazdarice, Kikićev je brat bio drugačiji negoli kad je prije dolazio. 114

Bio je uredan i lijepo počešljan. Imao je i novu vrlo lijepu ogrlicu. I, još nešto što je nekako svima htio pokazati. Na ogrlici je, uz važeću pseću markicu, bilo još nešto. Mala aluminijska pločica. Na toj je pločici bio ugraviran jedan telefonski broj. Sinina je gazdarica prvo pomislila da je to telefonski broj Kikićevih vlasnika. Ali, nije bio. Bio je to telefonski broj stare gospođe koju je Kikićev brat posvojio. Ili, koja je posvojila Kikića. Kako vam je milije. Kasnije

smo

saznali

pločicu,

ugraviranim svojim telefonskim brojem, stara gospođa dala izraditi kod jednoga susjeda, koji se u slobodno vrijeme

bavi

graviranjem

sličnim

filigranskim

poslovima. Stara je gospođa vidjela da se za maloga slatkoga pekinezera s bijelim šapicama nitko ne brine. I, odlučila je pobrinuti se za njega. Kako si nije mogla priuštiti da ga kupi,

dala je

izraditi

onu pločicu s

njezinim

telefonskim brojem. Da joj mogu javiti, ako bi se mali pekinezer slučajno izgubio. Kupila mu je i novu ogrlicu, ali nije ga zatvorila u kuću i dvorište. Da je netko ne bi optužio da je, ne daj Bože, psa ukrala. 115

Tako je Kikićev brat mogao otići kamo je htio i kada je htio. Pa, i vratiti se u svoje dvorište, svojim pravim vlasnicima. Budući da Kikićev brat Kikićevo dvorište nije smatrao svojim, uglavnom se zadržavao u dvorištu stare gospođe. Na njezinu veliku radost. Ipak, svratio je do Sine i Sininih da se pohvali s novom ogrlicom. I, s pločicom na kojoj jasno piše da se za njega netko brine. Nakon što se malo poigrao sa Sinom, malo je zalajao za rastanak i otišao. I, vratio se u svoje dvorište. U dvorište stare gospođe.

116

Tu je sada moj dom Kao što smo iz prošle priče saznali, Kikićev je brat našao utočište kod stare gospođe. Dobio je novu ogrlicu i pločicu s telefonskim brojem i lijepo počešljan i uredan došao pokazati da se sada za njega netko ozbiljno brine. Ako se sjećate taj je dan došao sam, bez Kikića. I otišao je sam. U svoje dvorište, dvorište stare gospođe. Ali, što se dogodilo s Kikićem. Je

i njega posvojila nekakva

dobra stara

gospođa? Ili su se njegovi pravi vlasnici počeli brinuti za njega? Ili su se njihova djeca počela s njime igrati? Možda su ga čak počeli izvoditi u šetnju? Možda su mu kupili kakve pseće igračke? A, možda je ponovno završio u veterinarskoj stanici? Možda ga je, ne daj Bože, pregazio auto? Ali, ništa se od toga nije dogodilo. Jednog lijepog jutra začuo se tihi lavež ispred vrata u Sinino dvorište. Arni i Buba počeli su radosno lajati i sve glasnije. S namjerom da probude Sinu i njezine vlasnike. Pred njihovim vratima bio je naš stari prijatelj Kikić. Sina i Sinini vlasnici jako su se obradovali Kikiću, jer već su bili jako zabrinuti za njega. 117

I sve se ponovilo kao i obično. Sinina je gazdarica otvorila dvorišna vrata i pustila Kikića da uđe. Sina je odmah Kikiću prepustila svoju zdjelicu s hranom, što je Kikić sa zadovoljstvom prihvatio. Nakon što je malo prezalogajio, legao je na pločice kao i uvijek do sada. I, počela je omiljela igra Sine i Kikića. Sina je povlačila Kikića po pločicama poput stare krpe. Pritom su oboje uživali. Kad su se tako naigrali, jedno dva tri sata, došlo je kao i obično vrijeme da Kikić ode kući. Sinin je gazda malo otvorio dvorišna vrata da Kikić može izići i otići u svoje dvorište i k svome domu. Ali, Kikić nije izišao. Nije čak ni potražio onu rupu u ogradi kroz koju bi znao otići iz Sininoga dvorišta. Jednostavno je ostao u Sininom dvorištu, i nije otišao nikamo. Zajedno sa Sinom došao se umiljavati Sininoj gazdarici. Čak i Sininom gazdi. I, obišao je sve prostorije u kući. Iskoristio je i prigodu da se uvalja Sininoj gazdarici u krilo. Kao da je htio reći: «Ja nemam pravi dom. Prihvaćate li me kao svojega?» A, Sinini vlasnici rado su ga prihvatili. Kao i Sina, naravno. Dobio je svoje mjesto za spavanje. 118

Na kauču pokraj Sine, razumije se samo po sebi. I svoju zdjelicu. I novu ogrlicu. I pločicu s telefonskim brojem naših susjeda, Sininih vlasnika. Pločicu je, naravno, izradio isti onaj gospodin koji je izradio pločicu za Kikićevoga brata. Ali Kikićevi posvojitelji, Sinini vlasnici, ostavljali bi povremeno dvorišna vrata pritvorena da Kikić može otići kad zaželi. U svoje dvorište i svojim pravim vlasnicima. Da Kikićevi pravi vlasnici ne bi rekli da su ga Sinini gazde prisilili da ostane u njihovom dvorištu i ukrali. Sina i Kikić svakodnevno su se igrali u kući i na dvorištu. Toj su igri Arni i Buba pomagali glasnim lajanjem, da pokažu kako se i oni raduju što je Sina dobila društvo, a Kikić svoje dvorište. Ali, jednoga je dana Kikić nestao. Svi smo se ozbiljno zabrinuli. Sinini vlasnici nisu se odvajali od telefona, jer možda je netko naišao na Kikića i s one pločice prepisao broj. I, onda se dogodilo. Prvo smo začuli tihi, ali dvostruki lavež. Onda su se Arni i Buba, također dvostruko razlajali. Nakon svega u dvorište je izletjela Sina, a kroz vrata virili su Sinini gazde. U njihovom dvorištu ponovno je bio udvostručeni Kikić, točnije Kikić i njegov brat. 119

Kikić i njegov brat prošetali su prvo dvorištem, a onda je Kikić svojega brata proveo Sininom kućom. Nakon ovakvoga uspješnog obilaska, oba su se Kikića uputila do dvorišnih vrata. Svi smo već mislili da će zajedno otići. Ali nisu. Kroz vrata je izišao Kikićev brat, a Kikić je ostao u dvorištu. I, kad je Kikićev brat odlazio prema svojemu dvorištu, dvorištu stare gospođe, Kikić je zalajao. Oni koji poznaju pseći jezik sve su razumjeli. Kikić je svojemu bratu odlajao: «Ne idem s tobom. Posjeti me katkada. Jer, tu je sada moj dom.»

120

Priča o Mrvici Mrvica i gospodin Komadina Mrvica je pas iz našega susjedstva. Točnije, bio je do prije nekoliko godina. A, onda je nestao. Ali, ne samo Mrvica. Nestao je i njegov vlasnik. Gospodin Komadina. Gospodinu Komadini baš i nije pristajalo ime koje je

naslijedio

svojih

predaka.

Naime,

gospodin

Komadina nije bio viši od metar i šezdeset. Tko bi ga vidio u prvi bi čas pomislio da se pred njim nalazi dječak iz osnovne škole. Ali, priča je o Mrvici, a ne gospodinu Komadini. Budući da je gospodin Komadina vlasnik Mrvice nismo ga mogli izostaviti iz ove priče. Jer, i Mrvica baš nije prikladno ima za psa gospodina Komadine. Mrvica je, naime, pas iz pasmine newfoundland. Sigurno vam je poznato da su to veliki psi. Ogromni čak. A, Mrvica je bio rijetko veliki primjerak. Bio je viši od sedamdeset centimetara. I, kad bi Mrvica šetao svojega gazdu, gospodina Komadinu, izgledao bi još veći. A, gospodin Komadina još manji. Kako je Mrvica bio malkice krupan za svoju pasminu, tako je gospodin Komadina bio malo sitan za svoju. 121

Ali, lijepo su se slagali. Mrvica je bio vrlo miran i dobroćudan pas. Kao i svi njufići. Volio je svojega gazdu i slušao je svaku njegovu naredbu. Osim što su mirni i dobroćudni, njufići imaju još jednu značajnu osobinu. Vole vodu i izvrsni su plivači. Kažu, da im je nasljedna osobina da pomažu pri spašavanju ljudi iz vode. Hrabro skaču u vodu, čim vide da je netko u opasnosti i da bi se mogao utopiti. Pritom ih ništa ne može zaustaviti. I, mnogo ljudi može zahvaliti baš njufićima što se nisu utopili. Često bismo viđali Mrvicu i njegovoga gazdu, gospodina Komadinu, kako šeću uvijek u isto vrijeme, i uvijek istim putem. Polako i dostojanstveno. Sve dok jednoga dana nisu nestali. Upućeni su tvrdili da je gospodin Komadina umirovljen i da je preselio nekuda na more. I Mrvica s njim, naravno. Već sam mislio da ih nikada ne ću vidjeti. Ali nije bilo tako. Prije više godina bio sam gost mojega bratića, koji ima vikendicu negdje između Crikvenice i Selca. Tamo je puno vikendica, cijelo naselje. A, dio naselja je i lijepa plaža na kojoj se svi vikendaši kupaju. Tako smo moj bratić i ja toga dana pošli na kupanje na tu plažu. S nama je veselo trčkarao bratićev koker španijel Ruf, i unaprijed se veselio kupanju u moru. 122

Ja sam malo zabrinuto pitao bratića ne će li biti problema s kupaćima, jer neki baš i ne vole da se psi kupaju tamo gdje i oni. Ali, bratić me je umirio. Gotovo svi se tamo poznaju, i mnogi imaju pse koji se zajedno s njima kupaju. Čak se i zabavljaju, kad na primjer nečiji ljubimac iziđe iz mora i među gospođama koje se sunčaju otrese svoje mokro krzno. A gospođe onda skaču s prostirki i vrište, zbog neplaniranog tuširanja. Ali, ne ljute se. Što nečiji pas ima bujnije krzno to je zabava s tuširanjem veselija. U takvom razgovoru približili smo se plaži. Ali, tamo se događalo nešto neobično. Nikoga nije bilo u moru. Nitko se nije kupao i svi su bili na obali. Ja sam odmah pomislio da je u blizini plaže morski pas. Kako je bio prekrasan i topao dan, i moj se bratić zabrinuo. Jedino bi morski pas mogao biti uzrok da se nitko ne kupa. A, je li bio morski pas ili nešto drugo idućem nastavku.

123

čitajte u

Zašto baš mene … ? U

prošlom

smo

nastavku

upoznali

Mrvicu

njegovoga vlasnika, gospodina Komadinu. Osim toga, našli smo se na neobičnoj plaži na kojoj se nitko nije kupao. Iako je bio topao i sunčan dan. Moj bratić i ja posumnjali smo da je uzrok tome bila blizina morskoga psa. I, zaista. Uzrok takvome stanju zaista je bio pas, ali ne morski. Po plaži je dostojanstveno šetao gore dolje, ili lijevo desno, kako vam je milije, nitko drugi nego naš Mrvica. Malo podalje od mora, ispod velikoga suncobrana, odmarao se njegov vlasnik gospodin Komadina. A, kupači, umjesto da se kupaju, slatko su se smijali i dobro zabavljali. I gospodin Komadina zajedno s njima. Ubrzo smo saznali zašto. Kad bi netko ušao u more i zaplivao, Mrvica bi poletio za njim da se jadnik ne bi utopio. I odmah ga počeo spašavati. Pri tom bi ga nježno, ali dovoljno čvrsto uhvatio za ruku i dovukao do obale. Nekoga bi uhvatio za kupaći kostim, majicu ili bilo što drugo, već kako bi mu bilo zgodno. 124

Tako se događalo da bi kupač bio spašen, ali bi ostao bez nekog dijela kupaćeg kostima. A tada bi rukama ili ručnikom pokrivao ono što je inače sakrivao odgovarajući dio kupaćeg kostima. I, svi su se pritom izvrsno zabavljali. Samo su čekali kad će se pojaviti netko neupućen u Mrvičine spasilačke porive, ući u more i zaplivati prema pučini. I, pojavio se. Točnije pojavilo se. Ali, ne s obale, nego s morske strane. Odjednom je prestalo veselje i smijeh kupača utihnuo je. Svi su gledali prema pučini. Ali ne zbog morskoga psa. Tamo se iza obližnjeg rta pojavilo nešto neobično. Kao neki plivajući vrt. I to nešto neobično polako se približavalo našoj plaži. Čak je i Mrvica prestao patrolirati plažom i začuđeno promatrao ono nešto što nam se približavalo. Kad je to nešto doplivalo dovoljno blizu, vidjeli smo o čemu se radi. Bio je to veliki slamnati šešir protiv sunca, bogato ukrašen umjetnim cvijećem. Kao pravi mali vrt. 125

A, ispod toga šešira njegova je vlasnica, sa susjedne plaže, plivala prema nama. Prvi se snašao Mrvica. Tko bi drugi. Odmah je shvatio da je netko u opasnosti. I, da ga treba spasiti. Damu ispod šešira s malim vrtom na glavi. Skočio je u more i zaplivao prema plivajućem vrtu. Kad je dama ispod šešira uočila ogromnu crnu glavu kako pliva ravno prema njoj, jako se uplašila. I, sada je stvarno bila u opasnosti. U opasnosti da je Mrvica spasi. Zajedno s onim vrtom na glavi. Gospodin Komadina jako se zabrinuo, jer dama s vrtom na glavi nije bila s naše plaže i nije znala za Mrvičine spasilačke porive. «Ne bojte se! Ne bojte se! Ništa vam ne će učiniti!» - vikao je s obale zabrinuti gospodin Komadina: «On vas samo hoće spasiti!» Dama s vrtom na glavi malo se umirila. Ali kako je Mrvica bio sve bliže, zbunjeno je povikala: «Ali, zašto baš mene? Zašto ne spašava nekoga drugoga?» Tada je neki šaljivđija, s drugoga kraja plaže, umjesto gospodina Komadine, uzvratio: «Zato jer je sve nas već spasio! Jedino vas još nije!» I, plažom je ponovno zaorio smijeh. 126

Gospođi s vrtom na glavi nije preostalo drugo nego dozvoliti Mrvici da je spasi. Nakon čega se i ona smijala zajedno s nama. A, Mrvica je,

jako zadovoljan što je spasio još

jednu žrtvu od utapanja, nastavio patrolirati našom plažom. Da slučajno netko ne bi prišao moru i pokušao se utopiti.

127

Pričao Šampionu Ova priča teče malo naopako. Od kraja prema početku. Jer, jedan je naš prijatelj s foruma poželio priču kojoj će se odmah znati svršetak. I, ima li priča tužan ili sretan kraj. Neka vas to ne smeta. Barem odmah znate kraj, ako vam se baš i ne čita cijela priča.

Šampion i neki čudni lovci I, tako se Šampion našao u kući mojega prijatelja. To se dogodilo nakon dugotrajnog sastanka kinološkog društva, kojega je moj prijatelj član. A, na tome se sastanku raspravljalo o tome kome povjeriti Šampiona na čuvanje. Budući da se moj prijatelj vrlo uspješno bavi uzgojem lovačkih pasa, odlučeno je da je on zaslužio takvoga psa, Šampiona. Prije negoli su mu dodijelili Šampiona imao je dvije vrhunske ženke. Sada ima tri psa, dvije ženke i Šampiona. Moj prijatelj živi u jednom malom mjestu, prije bi se moglo reći u selu, u Moslavini. Osim što je član kinološkog društva, on je član i mjesnog lovačkog društva. I lovačko društvo i kinološko društvo broji svega desetak članova. 128

I, tih su desetak članova članovi i jednoga i drugoga društva. Kinološko društvo ima sastanke svakog neparnog tjedna u mjesecu, a lovačko društvo svakog parnog tjedna u mjesecu. Tako se naše društvo lijepo sastaje svakoga tjedna. U posebnoj prostoriji mjesne gostionice, naravno. Ti lovci, kao i svi lovci, imaju lovačke pse. Svaki najmanje jednoga. Imaju oni i lovačke odore, lovačke čizme, lovačke šešire, lovačke opasače i fišeklije. I, lovačke puške, naravno. Ali ipak, ti naši lovci, na čelu s mojim prijateljem, nešto nemaju. Nešto što inače imaju svi drugi lovci. Nešto za čime svi lovci žude. Osim ovih lovaca. Ti naši lovci nemaju lovačkih trofeja. Zato što to baš i nisu obični lovci. Oni su ustvari veliki prijatelji prirode i svega živoga u prirodi. A, odlazak u prirodu, na izlet, da bi se uživalo u izlasku Sunca, cvrkutu ptica, druženju s prirodom, ljudi u njihovoj sredini ne bi razumjeli. I, tako su se naši prijatelji proglasili lovcima, umjesto recimo planinarima. Kad Moslavina baš i nema neku planinu. Naši lovci u jesen grade hranilišta za divljač, a zimi im tamo stavljaju hranu. Tako divljač zimi ima što jesti, pa ne upada u polja i ne uništava mladice. I, svi u mjestu hvale lovce. 129

Jer, oni brane njihove usjeve od divljači. A, naši pak lovci uživaju u prijateljevanju s prirodom i divljači u šumi. Kad idu u lov, u prvom šumarku ispale nekoliko hitaca u zrak, da bi selu dali na znanje kako oni love i štite nasade od divljači. Naši

prijatelji,

lovci, sa sobom vode i svoje pse. Koji, zajedno sa

svojim

uživaju

vlasnicima,

redovnim

šetnjama šumom. I Šampion, naravno. Čini se čak da on u tome uživa

više

ostalih

pasa. Jer, on je prije nekoliko

mjeseci

tek

došao u Moslavinu. Sve mu je to što ga okružuje novo i uzbudljivo. Odakle je i kako naš Šampion došao u Moslavinu čitajte u slijedećoj priči.

130

Kako je Šampion došao u Moslavinu Šampion je do dolaska u Moslavinu živio u velikome gradu i bavio se isključivo osvajanjem pehara, medalja i raznih drugih odličja. Imao ih je veliki broj. Zato je i dobio ime Šampion. Ali ne Moslavine, ako ste to pomislili.

Naš

Šampion

bio

pravi

međunarodni

šampion. Najljepši u Europi, na Svijetu čak. Pobjeđivao je na svim izložbama na kojima bi se pojavio. Zaista je bio prekrasan. I, znao je da je najljepši, pa bi se uvijek namještao tako da se njegova ljepota još više istakne. A, baš to što je bio najljepši, pravi Šampion, ponukalo je naše prijatelje iz lovačkoga društva, ili kinološkoga, kako vam je milije, da ga kupe. Za ne baš male novce. Kupili su ga na jednoj velikoj međunarodnoj izložbi pasa u Njemačkoj. Bilo je to u Münchenu, ako se ne varam. Nisu baš svi članovi kinološkog društva bili na izložbi. Tamo su uputili samo svoju tročlanu delegaciju. S predsjednikom na čelu. Sa zadaćom da kupe najljepšeg psa na izložbi, Razlog

takvoj

investiciji

bio

izvještaj

predsjednika kinološkog društva, da više ne bi smjeli pariti pse iz mjesta, i bliže, pa čak i dalje okolice. Jer, ustanovio je predsjednik, na temelju uredno vođene 131

uzgojne knjige, prvo slijedeće parenje njihovih pasa bio bi incest. Mislim da se tako zove ako se pare psi u srodstvu. A, to se navodno ne smije. I, zato su odlučili nabaviti psa, koji nije iz njihove sredine, bliže ili dalje okolice. Da osvježe krv, kako se to kaže. Tako su se oni raspitali za raspored važnih izložbi pasa i otputovali na najjaču. U početku im sreća nije bila sklona. U ogromnom hangaru, gdje se izložba održavala, jednostavno su se izgubili. Tamo je bilo svakojakih pasa, velikih i malih, čupavih i s glatkom dlakom, bijelih i crnih, jednobojnih i raznobojnih. Ali, lovačkih pasa nije bilo. I, već su pomislili da su dolazili uzalud, kadli se na jednom mjestu proglašavao najljepši pas izložbe. A, na pobjedničkom postolju ugledali su pravoga ljepotana, Šampiona. Šampiona, koji je bio lovački pas, baš onakav kakvoga su oni tražili. Ali, vlasnik se nije htio rastati od svojega ljubimca, Šampiona. I, počelo je prijateljsko uvjeravanje, podmazivano sa sve većom sumom DEM. Eura tada još nije bilo. Ne znam pri kojoj je svoti vlasnik Šampiona prestao voljeti svojega ljubimca i prepustio neka ga voli netko drugi. U svakom slučaju svota nije bila mala. Naši su prijatelji ocijenili, da su ipak napravili dobar posao. Prvo, suma se dijelila na sve članove 132

društva, pa svaki pojedinac i nije mnogo platio svoju ljubav prema Šampionu. Drugo, Šampion će obilno vratiti uloženo, kad mu budu dovodili ženke iz bliže i dalje okolice. Jer, svi će htjeti mlade od Šampiona. Prekrasnog psa s mnogo pehara, medalja i priznanja. I to će platiti. U DEM, naravno. S takvim razmišljanjima naši su se prijatelji vraćali kući. I, zadovoljno trljali ruke. Svi osim onoga koji je držao ruke na volanu. Da nakon uspješno obavljenoga posla ne bi završili u grabi. Po povratku, svi su se u selu divili Šampionu. A, naš se Šampion tako lijepo namještao da je izgledao još ljepši. Kao iz bajke. Ali, kao u svakoj bajci, tajanstvene sile umiješale su se u ovaj uspješno obavljeni posao. Naš

zagorskome

Šampion znači

bio

smetnjak.

nesposoban

ili

vam

impotentan.

Jednostavno, nije htio skakati. Pa makar mu dovodili najljepše ženke iz bliže ili dalje okolice. Tako naš Šampion nije odradio posao radi kojega su po njega putovali tako daleko. I, masno ga platili. Ipak, moj ga je prijatelj odmah zavolio. I, Šampion njega. To se odmah vidjelo. I, bi odlučeno da ga poklone upravo njemu. 133

Priča o Juri Spašavaj se tko može Dogodilo se to prije mnogo godina, jedne subote ujutro. U vrijeme dok je Aska još bila živa, iako je već počela pobolijevati. Tako smo je, kao i svake subote, vodili veterinaru, na injekcije. Subotom je pred veterinarskom stanicom prilična gužva, jer mnogi vlasnici tada dovode pse radi pregleda i liječenja. Kao i mi. Osim toga, veterinarska stanica udaljena je samo nekoliko desetaka metara od ulaza u mjesnu klaonicu. Cesta do klaonice vodi upravo pokraj veterinarske stanice i kako je subotom sajmeni dan promet je po toj cesti vrlo živahan. Naime, u to su vrijeme na sajmište dolazili ljudi iz grada kupovati svinje za zimnicu. To vam je izgledalo približno ovako. Seljak bi u veliku košaru pričvršćenu na traktor ukrcao jednu, dvije ili više svinja. Već prema tome koliko ih je vozio na prodaju. Ljudi iz grada birali bi te pajceke i cjenkali se s njihovim vlasnicima ne bi li snizili cijenu. Tako bi seljaci polako spuštali cijenu, a ljudi iz grada za pajceka bi nudili sve više crljenjaka. Tako su tada na sajmištu zvali nove novčanice od deset tisuća dinara. 134

Kad bi se tako sporazumjeli oko cijene, za koju bi seljak još htio prodati svojega pajceka, i onaj iz grada bio je spreman izbrojiti toliko crljenjaka, isplata bi se obavljala uz gemištec, naravno. U cijenu je ulazila i vožnja do klaonice, gdje bi pajceka odmah preparirali u dvije polovice, a dežurni bi veterinar na te polovice udario što veći broj štambilja, kao potvrdu da je meso zdravo. I, zato je po cesti prema klaonici i uz veterinarsku stanicu promet bio živahan. Seljak je traktorom vozio pajceka u klaonicu, a odmah iza njega svojim bi

automobilom vozio kupac iz grada. Kako su u klaonici preparirali pajceke moglo se vidjeti kroz poluotvorena vrata klaonice, ali bolje je da vam to ne opisujem. Svi mi, koji smo sa svojim ljubimcima čekali u redu pred veterinarskom stanicom, radije smo kroz otvorena vrata ordinacije gledali kako veterinari liječe pse ili mačke koji su prije došli na red. Sve dok se nije dogodilo. Odjednom se iz dvorišta klaonice začula nekakva vika i buka. Onda je kroz poluotvorena vrata iz toga dvorišta izjurio Jura. Jura je trčao kao da ga svi vrazi gone. Nije ni čudo. Odmah za njim kroz dvorišna je vrata izjurio mesar. 135

A Jura nije trčao samo zato što za njim trči mesar, nego zato što je mesar vitlao s ogromnom sjekirom. S namjerom da s tom sjekirom mlatne Juru po glavi. A, kako to Juri sigurno ne bi bilo ugodno, Jura je trčao iz sve snage. I, trčao je mudro. Cik-cak. Tako da ga mesar nije uspio mlatnuti. Kad bi mesar zamahnuo sjekirom prema Jurinoj glavi, Jura bi zadnji čas skrenuo u stranu. Pa bi mesar promašio. Za mesarom, iz dvorišta je izjurio seljak u prekratkim iznošenim hlačama i u jako izlizanom kaputu s prekratkim rukavima.

Njemu se odmah pridružio

gospodin u finom gradskom odijelu s kravatom oko vrata. A, iza njih iz dvorišta su izjurile i dvije bijele kute, očito mesarski pomoćnici, te još nekoliko ljudi koji su se tamo zatekli. I cijela je ta kobasica, na čelu s Jurom, trčala krivudajući livadom ravno prema nama. Mi smo se sklonili sa svojim životinjama svako na svoju stranu, da slučajno onaj mesar ne bi nekoga od nas mlatnuo sjekirom po glavi. Umjesto Jure. Jadni je Jura, onako u punome trku, samo gledao gdje bi se sklonio. I spasio život. Što se dalje dogodilo, pročitajte u slijedećoj priči. 136

Jura ide doma Jura je trčao lijevo desno i najzad ocijenio da će biti najbolje ako se skloni u ordinaciju veterinarske stanice. Utrčao je u ordinaciju i sakrio se tamo iza nekakvoga ormara. I dobro je ocijenio. Svi su nekako respektirali veterinarsku ordinaciju, kao da je to neko začarano sveto mjesto, kamo se ne smije ući bez dozvole veterinara. Veterinar,

koji

upravo

spremao

sprašiti

ogromnu injekciju malenome psiću, zbunjeno je s tom špricetinom izišao pred vrata. Neko je vrijeme nastao tajac, a tada se oglasio onaj seljak s izlizanim kaputom u prekratkim hlačama: «Gospon veterinar, dajte poglečte mojega Juru. Kaj bu ž njim. Bu preživel?» A, gospon veterinar odmah je ocijenio da Juri ništa ne fali i da je zdrav k'o dren. «Ne sekirajte se. Nije Juri ništa. Ne fali mu ni dlaka s glave. Da ga niste doveli na klanje, poživil bi još sto let.» - rekao je onome seljaku u prekratkim hlačama u izlizanom kaputiću s prekratkim rukavima. A, seljak je promrmljao nešto kao za sebe, ali svi smo to mogli čuti: «Pijandura jedna mesarska. Naloče se, pa ni pajceka nemre vubit.» 137

Već smo svi očekivali da će sada mesarski pomoćnici ući u zaštićeni prostor veterinarske ordinacije i izvući jadnoga Juru iza onoga ormara, kadli se dogodilo nešto zaista neočekivano. Seljak je zavukao ruku u džep onoga izlizanoga kaputića s prekratkim rukavima, izvukao iz džepa svežanj

črljenjaka.

Pružio

črljenjake

onomu

gospodinu u gradskom odijelu s kravatom oko vrata, s riječima: «Gospon! Tu su vaši penezi. S'i do jenoga. Morali si bute kupiti novoga pajceka. Najte niš zamerit. Jura ide doma.» I, opet je kao za sebe rekao: «Tak je bilo zapisano. Kaj je suđeno nije izgubljeno.» Tada se okrenuo prema onome ormaru iza kojega se još uvijek skrivao Jura i rekao nekako toplo, meko: «Jura! Hodi! Idemo doma.» I, čudno zapucketao ustima, nekako kao: «Cook, cook, cook.» Na naše zaprepaštenje iza ormara prvo se pojavila Jurina njuška, a onda se Jura zaputio za svojim gazdom. Za onim seljakom u prekratkim hlačama u izlizanom kaputiću s prekratkim rukavima. Seljak je otvorio vratašca one košare za prijevoz životinja na svojemu traktoru i Jura je odmah uskočio u tu košaru. 138

Tek kad je traktor s Jurom i njegovim vlasnikom zaokrenuo iza zavoja, mi smo polako počeli dolaziti k sebi od iznenađenja. I, mogli su se čuti svakojaki komentari o tom događaju. Kao na primjer: «Mora da je Jura bio ljubimac svojega gazde.» «Kakva li je to nužda natjerala čovjeka do proda svojega ljubimca.» «Ti vrapca, još nis videl da i pajcek može biti nečiji ljubimac.» A, evo, pokazalo se da može. U zaista neobičnim okolnostima.

139

Priča o Repuški Kako je Repuška skupljala orahe Repuška nije ni pas, ni mačka, ni miš, ni kokoš, ni papigica. Nije ni pajcek, ni kos, pa ni prekrasna lokardica. Repuška

obična

šumska

vjeverica.

Ipak,

Repuška je naš ljubimac. Doduše ne kućni, ali onako polu-šumski polu-vrtni. Jer Repuška živi u šumi, a samo povremeno posjećuje naš vrt. Ali, Repuška baš i nije obična šumska vjeverica. Prvo,

Repuška

ima

prekrasan

kitnjast

rep.

Najmanje je dvostruko veći od nje same. Vjevericu s takvim lijepim repom još nismo vidjeli, iako ih u šumi ima mnogo. I, zato smo je nazvali Repuška. Repuška se još po nečemu razlikuje od ostalih vjeverica iz šume. Dolazi u naš vrt i dvorište, što druge vjeverice

čine.

našemu

dvorištu,

boru

povremeno priredi lijepu predstavu. Pravi je užitak gledati je kako izvodi vratolomije skačući s grane na granu. Pritom se vrlo spretno služi repom kao kormilom. Ali, Repuška čini još nešto što nismo vidjeli da čine druge vjeverice. Repuška skuplja orahe. To možda ne bi ni bilo neobično, jer sve vjeverice vole orahe. 140

Ali, Repuška po te orahe ide čak na ugao naše i susjedne ulice. Tamo, na ničijem zemljištu, rastu dva stabla oraha. I, kad orasi dozore i počnu padati sa stabla, Repuška ih dolazi skupljati. 141

Uvijek u isto doba dana, rano ujutro, tek što svane. Prvo se pojavi na hrastu s druge strane naše ograde, onda preskoči na stablo trešnje, u našemu vrtu, pa na bor, a onda krene duž naše ograde do ceste. I, tada se upušta u jako opasan pothvat. Bar za vjevericu. Pretrči preko ulice do stabla susjedove jabuke. Popne se na to stablo, pa preskoči na stablo druge jabuke. Tada siđe sa stabla, pretrči preko druge ulice i na tlu izabere najveći orah. Prihvati ga prednjim šapicama i hitro se vrati istim putem. Cijela ta predstava traje možda minutu ili dvije, ali lijepo je vidjeti Repušku kako spretno odnosi orah po orah u šumu. Tamo negdje u nekakvoj duplji nekakvoga starog debla Repuška očito sprema zimnicu. U vrijeme kad orasi padaju sa stabla, Repuška dolazi točna kao sat. Baš u vrijeme kad bih se ja umivao u kupaonici. A, naša je kupaonica tako smještena da se kroz prozor lijepo vidi sve što Repuška radi. Iako je Repuška vrlo oprezna, strah nas je da ne strada pod kotačima automobila, ili da naleti na nekoga psa iz susjedstva. A, za mačke, kojih je u našemu susjedstvu mnogo, kažu da su velika opasnost za vjeverice. Zato je moja supruga odlučila pomoći Repuški u skupljanju oraha. 142

Napunila je cijelu košaru oraha s onih ničijih stabala. Ja sam pak, ispod našega bora, uz hranilište za ptice, pričvrstio komad daske. I, naumili smo na tu dasku postaviti svaki dan po nekoliko oraha. Da se Repuška ne mora izlagati opasnosti pri prijelazu ulice. Preostale orahe supruga je rasprostrla na terasi s druge strane kuće. Da se suše, i da svaki dan po nekoliko možemo ponuditi Repuški. Kako se ta daska s orasima nalazi točno na putu kojim Repuška prolazi po orahe, pretpostavljali smo da će Repuška odmah shvatiti da su ti orasi namijenjeni baš njoj. I, ne će više pretrčavati preko ulice. I, izlagati se opasnosti po život zbog nekoliko oraha. Ali, nije se sve dogodilo baš onako kako smo očekivali da će se dogoditi. Što se dogodilo, čitajte u slijedećoj priči,

143

Pametna naša Repuška Prvo jutro Repuška je iznenađeno zastala pred daskom. I, prošla pokraj ponuđenih oraha. Već se spustila do ceste, kadli se ipak vratila. Izabrala najveći orah i veselo odskakutala u šumu. Drugo jutro Repuška se zaputila ravno k dasci s orasima i odmah izabrala najveći. I, naravno, ponovno nestala u šumi. Ali, trećeg jutra više se nije pojavila. Nije se pojavila ni četvrtog, ni petog. A, njezini su je orasi čekali. Zabrinuli smo se za Repušku. Što li joj se moglo dogoditi? Preko ceste više nije morala pretrčavati. Mora da joj se u šumi nešto dogodilo. Bilo nam je žao prekrasne vjeverice. I, naše ljubimice. Ja sam se svako jutro umivao sve dulje i gledao kroz prozor kupaonice, očekujući da će se Repuška ipak pojaviti. Ali, nije se pojavila. Uskoro smo saznali što se dogodilo. Jednoga me dana supruga upitala: «Da ti slučajno ne tamaniš one orahe koji se suše na terasi? Znaš da su to orasi za Repušku. Možda se ipak pojavi.»

144

Pomalo zbunjen pitanjem pogledao sam na terasu i, zaista, tamo je bilo još samo nekoliko oraha. A, bila ih je cijela hrpa. Kamo li su mogli nestati? Očito, imamo kradljivca. Samo tko je to? Arni i Buba ne jedu orahe. A, ni ne dolaze na tu terasu. Kradljivac bi mogao biti samo netko izvana. Možda Šuško. Samo, nekako mi se činilo, da bi Šuško radije provalio u špajzu. Garo isto tako nije, iako jako voli orahe. Jer, on je ostao na brijegu u Zagrebu. «Možda je Repuška?» - dosjetila se supruga: «Vidiš tu joj je bliže. S hrasta na šljivu i s šljive na terasu. Vjeverice su pametne životinjice. Repuška naročito.» Idućeg jutra, umjesto umivanja, postavio sam zasjedu, uz vrata na terasu, i sakrio se iza zastora. Nisam trebao dugo čekati. Točna kao sat pojavila se Repuška. S hrasta na šljivu, s šljive na terasu. I, s orahom istim putem natrag. Točno kako je supruga predviđala. Pametna naša Repuška. I, neka netko kaže da životinje ne razmišljaju.

145

Priča o Žući Babaroga Žućo je jedan običan mačak. Žuti. I zato smo ga nazvali Žućo. Ali, nije naš kućni ljubimac, niti je mačak iz našega susjedstva. Ali, nije ni običan mačak. Žućo je, po svemu sudeći, vrlo pametan mačak. I, mačak vrlo neobičnog ponašanja. Žuću smo upoznali u mjestu Jezera, za vrijeme jednoga ljetovanja prije desetak i više godina. Za one koji ne znaju, Jezera su prekrasno malo ribarsko mjesto na otoku Murteru. Mnogo mještana bavi se ribolovom, a Jezera su matična luka mnogim ribarskim brodovima. Ti brodovi obično isplove ranom zorom i vraćaju se poslije zalaza Sunca. Među njima najpoznatiji je brod neobičnog imena – Babaroga. Babaroga ima dobroga barbu i dobru posadu, pa se obično vraća iz ribolova s bogatim ulovom. Taj se ulov raspoređuje po točno utvrđenim pravilima. Jedan se dio odmah baca u more. To su obično male ribice koje ribari puštaju da još malo odrastu. U more se bacaju i riblji otpaci kao hrana galebovima, koji uporno prate Babarogu u velikom jatu. 146

I, kada se na obzorju pojavi jato galebova, to je znak da će se uskoro iza obližnjega rta pojaviti i Babaroga. Tada se obično mještani i njihovi gosti skupe na rivi. Netko da kupi ribu, a netko iz znatiželje, da vidi što je sve Babaroga toga dana ulovila. Ali, na rivu ne dolaze samo mještani i njihovi gosti. Na pojavu Babaroge, na rivi se skupi i veliko mačje društvo. I, guraju se međusobno, da budu što bliže mjestu gdje će brod pristati. Uz popriličnu dernjavu. Mace dobro znaju zašto to čine. Najbolji dio ulova, odmah pošto Babarogu privežu uz rivu, ribari ukrcaju u kombi. To je riba za restorane i hotele. Drugi dio ulova, raspoređen po vrstama i veličini ribe, postavlja se na kamene stolove i odmah nudi na prodaju. A, nešto ribe, koju vjerojatno nitko ne bi kupio, ribari pobacaju onim mačkama koje su također došle dočekati Babarogu. Na opće zadovoljstvo skupljenoga mačjeg društva. Kad ribari bacaju ribu mačkama, vrijedi pravo jačega. Koji se macan i mačka uspio progurati bliže brodu mogao bi dohvatiti i veću ribicu.

147

Već prvoga dana, kad smo kao znatiželjnici prisustvovali takvoj raspodjeli ulova s Babaroge, zapazili smo i Žuću. Žućo se nije gurao s ostalim mačjim društvom. Držao se po strani, aristokratski dostojanstveno i na izgled potpuno nezainteresirano. Kao da ga ribe uopće ne zanimaju. I, nekako s visoka gledao na mačje društvo koje se guralo prema Babarogi. Kad su ribari počeli bacati ribe mačkama, mi smo znatiželjno promatrali kako se mačke otimaju za najbolje komade. I, kad je cijela ta predstava završila, na povratku, pokraj jedne kamene klupe ugledali smo Žuću. A, Žućo se gostio s povelikom ribicom, podalje od mačjega društva. Ali, kako se uspio dočepati ribice? To nismo uspjeli odgonetnuti, pa smo odlučili ponovno doći da vidimo kako je to Žućo nekome od mačaka uspio oteti dobru lovinu. Što se iduće večeri dogodilo čitajte u slijedećoj priči.

148

Kako se Žućo dočepao ribice U priči o Babarogi saznali smo kako ribari svoj ulov dijele s mjesnim mačkama i kako se mačke otimaju, koja će dohvatiti veću ribicu. Također smo upoznali Žuću, naročitog mačka s naročitim ponašanjem. Mačka, koji se nikada nije otimao za bačene ribice s drugim mačkama, ali je ipak na kraju omastio brk s ponajboljom ribicom. U ovoj ćemo priči saznati kako mu je to uspijevalo. Iduće večeri cijela se priča ponovila. Prvo se na obzorju pojavilo jato galebova. Onda se iza rta pojavila Babaroga. Pa, su ribari prvo pretovarili ribu u onaj kombi, potom su prodavačice preuzele kašete s ribama za prodaju i na kraju su ribari jednu kašetu jednostavno izvrnuli pred mačke. Opet su se mačke otimale za ribice, a mi smo znatiželjno promatrali koja će od njih uhvatiti veću ribicu. Pritom smo posve zaboravili na Žuću. I, kad je cijela predstava završila, ponovno se Žućo, pokraj one kamene klupe, gostio s lijepom ribicom. Opet nam je glavni prizor izbjegao. Kako se Žućo dočepao ribice? Došli smo i treće večeri. Ali, sada smo promatrali samo Žuću.

149

Opet se Žućo držao po strani i aristokratski promatrao kako ribari istovaruju kašete s ribom i kako bacaju ribe mačkama. Kad je otimanje za ribice među mačkama bilo na vrhuncu, i kad su svi promatrali tu gungulu, Žućo se mirno

i dostojanstveno došetao do jedne od kašeta s

ribama namijenjenim za prodaju.

Premjerio

pogledom

uredno

složenim

ribicama. Tada je odabrao jednu koja mu se činila dovoljnom za večeru. Uhvatio ju je šapom i okrenuo da vidi kakva je s druge strane. Izgleda da mu se ta nije dopala pa je isto učinio s drugom ribicom. Izokretao je i tu drugu ribicu. Izabrao je tek treću.

150

Ali to nije bila najveća riba u kašeti, ako ste to pomislili. Žućo očito nije bio pohlepan mačak. Izabrao je ribicu kolika mu je dovoljna za večeru i za koju je ocijenio da će biti ukusna. Tada se mirno udaljio do one kamene klupe i lijepo se gurmanski počeo gostiti s odabranom ribicom. Samo mu je još nedostajala salveta oko vrata i pribor za jelo.

151

Priča o Laru Lar je bio pas mojega prijatelja Gustava iz planinarskog društva. Gustav nije pravo ime mojemu prijatelju, to mu je nadimak. Taj smo mu nadimak prišili negdje na Triglavu, jer je stalno pričao o nekakvom kralju Gustavu V. Lar je bio pravi rasni doberman. Kažem bio, jer već dugo nije živ. Ali, nije mu se ništa lošega dogodilo. Doživio je duboku starost, brižljivo čuvan i njegovan. Gustav je dobio Lara na poklon još dok je Lar bio štenac. Gustavu je to bio prvi pas, i on o psima nije znao gotovo ništa. Nešto malo o psima je pročitao, a nešto su mu ispričali oni koji su o psima znali više od njega. Neki su pričali da su dobermani jako zločesti, krvoločni i agresivni psi, a drugi da su to predrasude. Ovi drugi tvrdili su da su psi onakvi kakvima ih naprave njihovi gazde. Gustav se nije osvrtao na kojekakve priče. Kao dobar čovjek, koji je i u ljudima gledao samo dobro, odmah je zavolio Lara. I Lar je zavolio svojega gazdu. 152

Njih su dvojica postali nerazdvojni. Gustav je sve svoje slobodno vrijeme posvećivao Laru. Igrao bi se s njim i šetao ga kad god bi našao vremena. Obojica su naročito voljeli nedjelje, kada bi Gustav poveo Lara na izlet. Tako je bilo i jedne nedjelje kad se dogodilo ovo što ću vam ispričati. Gustav i Lar bili su na uobičajenom nedjeljnom izletu.

Kao

zagriženi

planinar

Gustav

nije

volio

uobičajene putove. Obično bi birao staze kojima ne prolazi mnogo ljudi. Tako je i te nedjelje na povratku krenuo jednom ne baš udobnom stazom. Ta

staza

jednim

dijelom

prolazila

pokraj

nekakve duboke provalije. Kako stazom nije prolazilo mnogo ljudi bila je sva obrasla u grmlje. I baš na mjestu gdje je strmina bila najveća grmlje je posve prepriječilo stazu. Gustav je pokušao zaobići grmlje, ali je pritom stao na rub provalije. Zemlja se pod njegovim nogama odronila i on se strmoglavio niz padinu nekih stotinjak metara. Pri padu je povrijedio kičmu i ostao nepokretan i bez svijesti na dnu te provalije. 153

Nitko ne zna koliko je Gustav bio u nesvijesti i što je za to vrijeme radio Lar. Ali,

Lar

pojavio

vrlo

prometnom

planinarskom putu i cviljenjem i povremenim lajanjem zaustavljao planinare, koji su se vraćali s izleta. Također nitko ne zna koliko je planinara prošlo pokraj Lara uz komentar: «Što je tom ludom psu da toliko cvili i laje?» A, možda su se i bojali zločestog, krvožednog i agresivnog dobermana. I, tko zna kako bi priča završila da jedan planinarski bračni par nije imao nikakvih predrasuda o krvožednosti dobermana. Stali su i skrenuli s glavnoga puta prema Laru. Vjerojatno su pomislili da je pas povrijeđen i da ga nešto boli, kad tako tužno cvili i laje. Htjeli su mu pomoću. Ali, kad su se približili, Lar se digao s tla, krenuo u grmlje i stao. Čekao je planinare. Kad su se planinari približili, Lar je krenuo dalje, dublje u grmlje, i sve dalje od glavnoga puta. Sve dok ih nije doveo do svojega gospodara, koji je i dalje ležao u nesvijesti. Bračni je par podigao uzbunu. 154

Pozvali su Gorsku službu spašavanja i moj je prijatelj Gustav prije noći prebačen u najbližu bolnicu. Operiran je na vrijeme. Odležao je u gipsu i bio na bolovanju poprilično dugo. Sigurno je da ne bi preživio bez prave i zaista razumne intervencije svojega vjernog Lara. Tko zna bi li itko zalutao na dno one provalije, na vrijeme, da Lar nije uspio pozvati onaj bračni par planinara.

155

Priča o Lili Prvi susret Lili smo prvi puta sreli pred mjesec ili nešto više dana. Evo kako se to dogodilo. Jednog smo jutra supruga i ja kupovali špeceraj u našoj robnoj kući. Kako je bila subota, još je mnogo ljudi kupovalo špeceraj, pa je parkiralište pred robnom kućom bilo prepuno. Zato smo stali malo po strani, tamo gdje je još bilo mjesta. Kad smo sve lijepo pokupovali, trpali smo sve te stvari u prtljažnik našega auta. Pri tom sam, nekako krajičkom oka, zamijetio psića kako je trčeći livadom zamaknuo iza robne kuće. To i ne bi bilo tako neobično da tamo naši sumještani dovode svoje ljubimce na istrčavanje. Ali, za istrčavanje svojih ljubimaca vlasnici koriste jednu drugu, pogodniju livadu. Gdje se onda, osim njihovih pasa, i oni međusobno sastaju, pa i porazgovaraju međusobno. Zato sam i pomislio da mi se to samo pričinilo. Ipak, okrenuo sam se prema supruzi, da je pitam je li i ona vidjela psića kako se skriva iza robne kuće. Ali, moja supruga više nije bila uz naš auto. Ona je hitala krupnim koracima upravo prema onome mjestu gdje sam ja, onako krajičkom oka, vidio maloga psića. 156

Znači, nije mi se pričinilo. Moja je supruga inače jako osjetljiva na pse općenito, a naročito na male psiće, i ako se psić zaista negdje pojavio, to mojoj supruzi nikako nije moglo izbjeći. Nije mi preostalo drugo nego da se i ja uputim istim smjerom. Za suprugom i malim psićem. Iza ugla robne kuće sustigao sam suprugu gdje se ona već igrala s psićem kojega sam ja vidio tek krajičkom oka. Bila je to mala kujica, pravi štenac. Mogla je biti stara oko pet do šest mjeseci. Veselo je trčala oko moje supruge i bilo je očito da se želi igrati. Čas bi se zaletjela prema nama, pa bi onda odskočila i otrčala nekoliko metara. Tamo bi stala i promatrala nas. Odmah smo zapazili da psić nema ogrlicu, i zaključili da kujica nema vlasnika. A na temelju toga odmah smo zaključili da malu živahnu kujicu treba zbrinuti. Tako nešto moja supruga nikako ne bi mogla propustiti. Pokušala je prići kujici, da je pogladi i pokuša uhvatiti. Ali, čim bi je moja supruga pokušala pogladiti ili uhvatiti, kujica bi odskočila i otrčala nekoliko koraka. Tada bi stala i nekako sumnjivo gledala moju suprugu. A, onda bi se ponovno približila, zašla supruzi s leđa, i čak bi je povukla za nogavice hlača. Ali, svaki pokušaj da 157

uhvatimo kujicu ostao je samo pokušaj. Kujica je uvijek bila brža. I, stalno na oprezu. Da je ne bismo uhvatili. O razlogu takvoga, pomalo neobičnog, ponašanja male razigrane kujice, saznali smo više nešto kasnije. Odlučili smo, naime, pokušati na drugi način. Mala kujica koja nema vlasnika sigurno je gladna, pa će valjda ako ugleda i nanjuši nešto za jelo sigurno biti malo pristupačnija. Vratili smo se u robnu kuću i kupili najbolju pseću konzervu koju smo na policama mogli naći. Kad smo došli na blagajnu, onu istu gdje smo malo prije napravili povelik račun, blagajnica, s kojom se inače poznajemo, rekla je: «Niste to trebali kupovati. Lilika sigurno nije gladna.» Kad je blagajnica vidjela naša začuđena lica, nasmijala se i objasnila da se mala kujica zove Lili. I, ne samo to. Lili je ljubimica osoblja robne kuće, koji je od milja zovu Lilika. I, svi je redovno i uredno hrane. Iza zgrade ima i svoje zdjelice za hranu i vodu. Osim toga ispričala nam je kako je Lilika postala siroče i potom ljubimica osoblja robne kuće. I, ono nama najzanimljivije, saznali smo i mnogo o neobičnom ponašanju male vižlaste kujice. Prozvane od osoblja robne kuće Lili. Ili ako vam je milije Lilika. 158

Okrutna igra Prava priča počinje negdje u proljeće, tako nekako prije pet šest mjeseci. Netko od osoblja robne kuće opazio je skotnu kuju kako obilazi robnu kuću i pokušava uspostaviti kontakt s ljudima. Neke bi od kupaca pratila od ulaza robne kuće do njihova automobila. Bilo je očito da traži nečiju pomoć. Psa je najvjerojatnije netko šutnuo na ulicu ili istovario iz automobila tako daleko da ne bi mogla naći put kući. Onaj tko je prvi opazio psa u nevolji obavijestio je i druge. Tako su dobri ljudi, zaposleni u robnoj kući, počeli hraniti buduću majku tko zna koliko lijepih štenaca. Dobila je i ime. Boba. Nije prošlo nekoliko dana kadli je Boba donijela na svijet pet ili šest štenaca. A, možda i kojega više. Točnoga broja nitko se ne sjeća. Boba se okotila pod nekom strehom iza robne kuće, gdje je bilo privremeno odlagalište kartonskih kutija od ambalaže. Tamo je nitko nije smetao, a kutije su bile zaklon i njoj i njezinim štencima. 159

Dobri ljudi iz robne kuće počeli su tražiti dobru dušu koja bi udomila skotnu kujicu zajedno sa svim njezinim štencima. Još bi možda netko i udomio umiljatu Bobu, ali ne i sve štence. Vrijeme je prolazilo, štenci su rasli, ali vrag ne spava. Traženje udomitelja za Bobu i njezine štence potrajalo je predugo. Tako je netko tko ne voli pse bio brži od dobrih ljudi iz robne kuće. I, taj je netko obavijestio higijenski servis, čitaj šinteraj, da tamo negdje iza robne kuće vreba opasna kuja s mnoštvom štenaca. I, kombi higijenskog servisa je stigao. Iz

njega

iskrcali

higijeničari

svim

potrebnim priborom za lov na nejake psiće. Uzalud su dobri ljudi iz robne kuće uvjeravali da će brzo naći udomitelja za Bobu i njezinu nejačad. Higijeničari su se pozvali na nekakav zakon ili propis i bacili se na posao. Boba je branila svoje psiće, pa su se higijeničari prvo okomili na nju. Dugačkim štapom nabacili su joj žičanu omču oko vrata i nimalo nježno ubacili je u kavez za to pripremljen u kombiju. Psići su se potom razbježali. 160

Da to nije bila okrutna igra, bilo bi zabavno gledati higijeničare kako se igraju lovice sa spretnijima od sebe. Pohvatali su sve psiće, ubacili ih u kavez k Bobi i odvezli Bobu i njezine psiće. Zna se kamo. U šinteraj. I, zna se što u šinteraju događa s psima bez vlasnika. Pa bila to i samohrana majka s djecom. Što je bilo dalje, čitajte u slijedećoj priči.

161

U bijegu je spas Ipak, jedan se psić spasio. Mala ženkica. Nitko ne zna kamo je mala sirotica pobjegla i gdje se sakrila, da je higijeničari nisu uspjeli naći i uhvatiti. Ali, kasnije, nešto je svima bilo očito. Mala je kujica iz nekakvoga skrovišta promatrala okrutan lov na svoju majku, braću i sestre. I, upamtila je kako su s njima postupali. Neko se vrijeme skrivala među onim kutijama i kad su ljudi došli raščistiti i odvesti one kutije našli su malu kujicu, siroče. Smilovali su se jadnome psiću i tamo pod onom strehom ostavili najčvršću kartonsku kutiju da psiću, maloj kujici, posluži kao zaklon od hladnoće. O svome su nalazu obavijestili i ostalo osoblje robne kuće. Dobri su je ljudi iz robne kuće hranili, redovno joj donosili svježu vodu. I, tako je postala njihova ljubimica. Dobila je i ime. Lili. Ali, svi su je radije od milja zvali Lilika. Lili je međutim dobro upamtila što su ljudi učinili s njezinom majkom, braćom i sestrama. I, bila je vrlo oprezna. 162

Nikome nije dozvolila da joj se približi i da je uhvati. Iako se rado igrala, čim bi je netko pokušao uhvatiti Lili bi pobjegla na sigurnu udaljenost. Tako je bilo i kad ju je moja supruga htjela uhvatiti. Mala vižlasta Lili to je vješto izbjegla. Ali, odmah se vratila željna igre. Nakon prvoga susreta redovito bismo posjećivali Lili prigodom kupnje u robnoj kući. I, ne samo mi. Bilo je još ljudi koji su se brinuli za Liliku. Ali, nitko je nije pokušavao uhvatiti. Svi smo nekako zaključili da je pametnije prvo naći siguran dom za Lili, pa je tek onda pokušati uhvatiti. Da je ne bismo bez razloga uznemirivali. I, tako je Lili nastavila živjeti u onoj kartonskoj kutiji pod strehom iza robne kuće. Svi smo međutim strepili tko će biti brži. Hoće li se uskoro naći dobri ljudi, koji će udomiti Lili, ili će opet netko biti brži i obavijestiti higijenski servis da se iza robne kuće skriva opasan pas. Jednoga dana, kad smo došli obići Lili, njezine kartonske kutije više nije bilo. Nismo vidjeli ni Lili. Ali, ugledali smo nešto drugo. Na mjestu gdje je bila kutija koja je služila Liliki kao sklonište stajala je lijepa pseća kućica. 163

Prava pravcata pseća kućica. Malo umjetničko djelo vještoga stolara. Čak je iznad ulaza bio ispisan natpis Lili. U kućici je bila čista prostirka. Čak i mali jastuk da Liliki bude udobnije. Ali, Lilike nije bilo. Pogledali smo u kućicu, iza kućice, ogledali smo se po livadici. Bez rezultata. Malo neobično. Kućica bez vlasnika. A, na kućici točno piše tko je njezin vlasnik. Ponovno smo od blagajnice u robnoj kući saznali što se dogodilo. Jedan postariji bračni par odlučio je posvojiti Lili. Ali, htjeli su da ona s njima pođe dobrovoljno. Bez da je moraju loviti. Zato je stari gospodin izradio pseću kućicu i prije nekoliko dana postavili su je iza robne kuće. Po nekoliko puta dnevno posjećivali bi Lili i igrali se s njom. Da se što je moguće više sprijatelje s Lilikom. Nisu je pokušavali uhvatiti. Čekali su da ona sama priđe. I, prišla je. To se dogodilo upravo toga dana. Lilika

čak

sama

ušla

gospođom. 164

auto

starom

To su gospodin i gospođa iskoristili i odmah odvezli Lili svojoj kući. Samo su prije odlaska javili dobrim ljudima iz robne kuće da ne brinu više za Lili, a po kućicu će doći kasnije. Kućicu na kojoj jasno piše čiji je to dom. Male vižlaste kujice Lili.

165

Priča o Crnome Ne pomaži malim razigranim mačićima Dogodilo

jednoga

ljeta,

još

moje

studentsko doba. Tog smo ljeta posjetili otok Lastovo. I, ljetovali tamo, pod šatorima, naravno. Jer, na tom prekrasnom otoku drugih mogućnosti tada nije bilo. Kao što su i naše studentske mogućnosti bile skromne. Ulogorili smo se u jednoj maloj uvali na rubu borove šumice. Nismo još ni raspakirali stvari, kadli se odnekuda pojavio mali crni mačić. Bez imalo oklijevanja počeo se igrati usred našega budućeg logora. Po svemu sudeći mi smo upali na njegov teritorij, a ne on na naš. Bio je pitom i jedan od mojih prijatelja odmah se s njime počeo igrati. Taj je moj prijatelj jako volio životinje. Naročito je bio opsjednut mačkama. Sve nas je time maltretirao. Svakome tko bi pokazao imalo zanimanja za njegovo pričanje, oduševljeno bi isticao mačju inteligenciju, spretnost, sposobnost snalaženja i svašta još. A, nije propuštao ni priče o tajanstvenoj psihi mačaka. Time je bio potpuno opsjednut.

166

Mali crni mačić došao je k'o naručen. Da nam po ne znam koji puta ispriča sve što je o mačkama negdje pročitao ili čuo. Mačiću je odmah dao ime. Crni. Dok smo mi postavljali šatore, naš se mačkoljubac igrao s Crnim. Bio je oduševljen kako je mali crni mačić prihvatio ponuđeno mu igranje. A, vjerojatno je i mali crni mačić bio oduševljen što se netko s njime hoće igrati. Tako su se njih dvojica lijepo igrali gotovo do sumraka. Postavili smo šatore ispod jednog razgranatog bora. A, upravo je taj bor odjednom počeo zanimati našega novog prijatelja, Crnog. Crni se pokušavao popeti na taj bor, ali kako je još bio mali, to mu nije uspijevalo. Sve nas je zabavljao svojim pokušajima da se popne na bor. Kad bi već bio skoro do prvih grana poskliznuo bi se i pao na zemlju. Ali, to ga nije smetalo da ponovno pokuša. I, ponovno bi se uspeo nekako pola metra ili metar, pa bi onda ponovno skliznuo niz stablo. Tko zna koliko bi to potrajalo da se nije umiješao naš prijatelj mačkoljubac. Lijepo je uhvatio mačića, podigao ga i stavio na prvu najnižu granu. Crni mu je ljubazno zahvalio na pomoći i nastavio se penjati. Sada 167

je već bilo lakše. Bio je među granama, a i bor je gore bio nešto tanji, pa se malac lijepo pentrao sve više i više. Izgleda da mu je bio cilj popeti se sve do vrha. Mi smo povečerali i umorni od puta zavukli se u svoje šatore, jer već se potpuno smračilo. Ne znam jesam li već zaspao ili sam tek tonuo u san, kadli me je probudila strahovita dernjava. I, ne samo mene. Svi smo se u logoru probudili. Polako smo se u mraku izvlačili iz šatora i pitali se što nas je to probudilo. Izvor dernjave, koja nas je sve probudila, nalazio se visoko iznad naših glava. U krošnji bora, točnije gotovo na samom njegovom vrhu. Iako u mraku nismo ništa vidjeli, svima nam je bilo jasno da je Crni, onaj mali razigrani mačić, ostvario svoj cilj. Uspio se popeti na vrh onoga bora. Ali, sada je s bora trebalo sići. A to mali mačić nije znao. I, počeo je zapomagati. Po mrklome mraku nije bilo moguće popeti se na bor i skinuti odande maloga mačića. To se nije usudio ni naš prijatelj mačkoljubac. Nakon nekog vremena, naš se mali crni ljubimac primirio. Izgleda da se umorio od zapomaganja, i zaspao. Mi smo se već obradovali da će do jutra biti mir i ponovno se zavukli u vreće za spavanje. 168

Ali nije. Nismo još stigli ni zaspati, kadli se ponovno začula dernjava. Ovaj puta ne samo s vrha bora nego i iz naše neposredne blizine. Zapomaganje Crnoga čula je i njegova mama, prekrasna crna maca. I, mama maloga crnoga razigranog mačića dozivala je svojega sinčića s vrha bora. Poprilično glasno. Vjerojatno mu je davala upute što mu je činiti da ne padne s vrha bora. Mi smo čak očekivali da će se mama maca popeti na bor i pomoći Crnome da siđe. Da bismo mogli mirno spavati. Ali, mama maca nije nam učinila tu uslugu. Ona je radije ostala na zemlji i čuvala drugoga mačića, koji je došao s njom. A, taj bi drugi mačić povremeno pozivao svojega brata, onoga na vrhu bora. Onda bi se plačući, s vrha bora, ponovno javio Crni. Pa bi onda odgovorila mama maca, a na kraju bi braco, onaj na zemlji, još nešto pridodao onome što je govorila mama maca. Onda bi neko vrijeme bila blažena tišina, pa bi se sve ponovilo. Prvo bi se javio Crni s vrha bora, pa onda mama maca i na kraju bi brat od Crnoga nešto pridodao. I, taj je koncert potrajao sve do zore. Uz taj

koncert nije moglo spavati i mi smo, iako silno umorni i pospani, jedva čekali kad će svanuti. 169

Prva naša jutarnja akcija bila je skidanje Crnoga s vrha bora. Ne bih posebno opisivao kako smo nakon toga bili izgrebeni i ulijepljeni u borovu smolu. Naročito naš prijatelj mačkoljubac, jer njega smo natjerali da se popne do samoga vrha. Mama maca za to je vrijeme sa zemlje zabrinuto promatrala cijelu tu operaciju. Predali smo Crnoga, živog i zdravog, njegovoj mami. Mama maca lijepo nam je zahvalila i počela umivati svojega nestašnog sinčića. Mi

smo,

mačkoljupcu:

pak,

«Ne

zaprijetili

pomaži

mačićima.»

170

više

našemu malim

prijatelju razigranim

Priča o Cimi Bez cime se ne može Dogodilo se to istoga ljeta kad smo upoznali maloga razigranoga mačića, Crnog.

Kao što već znate

Crnoga smo upoznali već prvoga dana našeg boravka na otoku Lastovu. Tog smo ljeta upoznali i ljude s otoka koji su nam bili ljubazni domaćini i saznali mnogo novoga što prije nismo znali. Tako smo naučili da na moru umjesto konop ili štrik rabe naziv cima. Cima, kao naziv za konop ili štrik, vjerojatno ima porijeklo u talijanskom jeziku. Naučili smo kako se vežu čvorovi na toj cimi, kako se s tom cimom privezuje brod uz obalu, ukratko kako je cima neobično važna u životu ribara i pomoraca. Tako smo mi lijepo uživali u ljepotama otoka Lastova, učili o svemu onome što nam je bilo strano, daleko i nepoznato. U uvali u kojoj smo postavili naše šatore domaćini su imali nekoliko magazina. To su vam male kamene kućice u kojima bi ribari i ratari ostavljali svoj pribor. Jer njihove su kuće za stanovanje u unutrašnjosti otoka, udaljene oko pola sata ili sat hoda. Često bi ljeti i prespavali u tim magazinima. 171

Jednoga su nas jutra naši domaćini pozvali na izlet u školje. Školji su skupina otočića istočno od Lastova. Zovu se Lastovnjaci. Naši su domaćini na jednom od tih školja, Kručici, ako se dobro sjećam, imali nekakvoga posla. Nama su ponudili lijepu vožnju brodom i nešto zanimljivoga na toj Kručici. Što ćemo vidjeti kad budemo tamo. Naravno da smo objeručke prihvatili ljubazan poziv. Ali, ne svi. Naš je mačkoljubac ljubazno zahvalio i ispričao se kako on u malom brodiću uvijek dobije morsku bolest. Pravi razlog njegovog ostanka u logoru bila je ona lijepa crna maca i dva njezina sinčića, mala razigrana mačića. On se u međuvremenu osim s Crnim sprijateljio i s njegovim bratom. I s njihovom mamom, lijepom crnom macom, naravno. Pa se po cijele dane s njima igrao. Čak bi znao i na kupanje zaboraviti, koliko je bio zaokupljen crnom mačjom porodicom. Na moje iznenađenje i ostali moji prijatelji počeli su se izmotavati. Svaki je pokušao naći nekakav razlog zašto baš on mora ostati u logoru. A, pravi su razlog bile mace, ali ne one na četiri noge. Naš su logor, naime, dan prije posjetile tri lijepe djevojke iz mjesta. Kao, čule su za goste iz Zagreba i donijele nam nešto voća. Pritom su se i okupale. 172

Moji su prijatelji očekivali da će se to ponoviti i nisu htjeli propustiti lijepo društvo. Tako sam se na poveći leut, uz naše domaćine, ukrcao samo ja. Smjestio sam se s našim domaćinima u brodicu i rekao da možemo krenuti, jer nitko od mojih prijatelja ne će poći s nama. Na moje iznenađenje svi su mirno posjedali, neki i polijegali na klupe i čekali. Već sam postao pomalo nestrpljiv, pa sam pitao barbu što se čeka. Odgovor je bio kratak: «Cimu. Bez cime ne moremo poć. Ništa ne ćemo udelat.» Tako znači. Netko je zaboravio ponijeti cimu i mi sada čekamo da se taj netko pojavi. Ipak, malo sam se osvrnuo po brodici. Konopa ili cima bilo je svakojakih. Znači, čekamo nekoga s nekakvom naročitom cimom. Bez koje ništa ne ćemo uraditi. Samo što? To mi nitko nije rekao. Svi su mirno sjedili, oni koji su polijegali čak su i zaspali. Nije mi preostalo drugo nego čekati. Kao i oni. Već sam izgubio svaku nadu da ćemo ikada isploviti, kadli odjednom začujem barbinu naredbu: «Pali makinu.» Pogledao sam prema obali da vidim koga smo to čekali. 173

Ali na puteljku prema mjestu nije bilo nikoga. Nikakve mornarčine s tom naročitom cimom na ramenu nije bilo na vidiku. Znači, barbi je dojadilo čekanje, pa je odlučio isploviti i bez te naročite cime, bez koje se ne može ništa udelat. A, možda se ipak može. Svi su se u brodici užurbali. Vjerojatno da nadoknade vrijeme koje smo potrošili zbog te nesretne cime. Koju na kraju nitko nije donio. Netko je palio makinu, netko odvezivao cime, a ja sam nastojao da ne smetam.

174

Cima nije cima U prošloj smo priči saznali kako smo dobili poziv na jedan izlet u školje. Jednako tako saznali smo da se iz opravdanih razloga nitko od mojih prijatelja nije odazvao ljubaznom pozivu domaćina. Pa sam tako otišao samo ja s našim ljubaznim domaćinima. Također sam napisao kako su konopi ili cime neobično važni u životu pomaraca. Kako se bez cime ništa ne može udelat. I, ono najvažnije, mi smo neko vrijeme uzalud čekali da se pojavi

nekakva

mornarčina

nekakvom

naročitom

cimom preko ramena. Najzad, je izgleda barba odlučio isploviti bez tog mornarčine i bez te naročite cime. I, počeli su manevri prije isplovljavanja. Još

sam

prije

polaska

htio

mahnuti

mojim

prijateljima, koji su se kupali u uvali, kadli sam na obali ugledao maloga psića kako trči puteljkom ravno prema našoj brodici. Psić je bio neugledan. Žuti s bijelim pjegama ili bijeli sa žutim pjegama, ako vam je tako milije. Dlake na njušci strčale su mu na sve strane, kao čekinje. Po neurednom krznu odmah se vidjelo da nije njegovan. I, sigurno nije bio ničiji kućni ljubimac. Uostalom, takvih na otoku nije ni bilo. Psi su na otoku bili svačiji i ničiji. 175

Ali, nisu bili gladni. Ako su ljudi imali što za jesti imali su i psi, bez obzira čiji stvarno bili. Nisu bili ni žedni. U mjestu sam, naime, na nekim kućama zamijetio naročito izdubljen kamen ugrađen u zid. Ujutro bi domaćica napunila vodom udubinu u tom kamenu. To je bilo za pse koji bi tuda prolazili. Bez obzira čiji bili. Psić, koji je trčao puteljkom prema brodici, bio je moje prvo veliko iznenađenje toga dana. Naša je brodica bila spremna isploviti. Ali, mornari su još nešto čekali. Što su čekali pokazalo se za koji čas. Onaj psić koji je trčao stazicom prema brodici, dotrčao je na molo i bez imalo razmišljanja uskočio u brodicu, uz burno odobravanje cijele posade. «Bravo Cima» - povikali su svi u brodici osim mene. Ja sam ostao bez riječi od čuda. Tek je tada barba dodao gas makini, zaokrenuo kormilo i mi smo isplovili. A, psić se na brodici ponašao kao kod kuće. Odmah je pošao prema svim onim cimama na pramcu brodice i udobno se smjestio među njima. Tek sam tada shvatio da nismo čekali nikakvu mornarčinu s cimom preko ramena, nego psića koji ima jako neobično ime. Cima.

176

Ja sam odmah zaključio da se Cima zove Cima, jer se u brodici odmah zavukao među one cime na pramcu brodice. Ali nije bilo tako. Cima je svoje ime dobio iz nekog drugog razloga. To ćemo saznati na kraju ove priče. Uostalom, i ja sam to saznao tek po povratku. Ali, ostalo mi je posve nejasno zašto smo tako dugo čekali Cimu. Zašto se bez Cime ne može? Kako su mornari znali da će Cima doći? I, najzad, kako je Cima znao da se upravo njega čeka? Nisam mogao pitati nikoga u brodici, jer je motor tako bučio da na brodici nije bio moguć nikakav razgovor. Osim vikanja. A, meni se nije vikalo, kao ni ostalima u brodici. Isplovili smo iz uvale i zaplovili prema našem cilju, otočiću Kručici. More je bilo mirno, pa je plovidba bila više nego ugodna. Ako isključimo buku koju je stvarao motor. Bez motora ipak nismo mogli. To je bilo jasno samo po sebi. Nismo mogli ni bez Cime. Ali, zašto nismo mogli bez Cime, još mi nije bilo jasno. 177

Nisam postao ništa pametniji ni kad smo doplovili do otočića. Čak što više bio sam jako iznenađen. Barba je usmjerio brodicu ravno prema jednom žalu sa zapadne strane otoka, tj. one strane odakle smo doplovili. Kobilica broda još nije ni dotakla sitni šljunak na dnu onoga žala, kadli je Cima iskočio s pramca na žalo. Ja nisam htio zaostati za Cimom i već sam htio iskočiti s brodice, ali barba je zavozio krmom i mi smo se polako počeli udaljavati od žala. Bio sam potpuno zbunjen. Zar smo plovili nekih sat ili dva da bismo Cimu iskrcali na nekakvom pustom otočiću, i vratili se doma? A, čekali smo ga tamo u onoj našoj uvali tko zna koliko vremena. Cima, međutim, uopće nije bio zbunjen. Počeo veselo trčati po nekakvoj padini prema vrhu otočića. Kao da je točno znao što radi. I, znao je. To sam saznao tek kasnije. Barba, međutim, nije okrenuo brodić natrag odakle smo došli, nego je lijepo napravio polukrug i nastavio ploviti uz otočić, dalje prema istoku. Tamo na istočnoj strani otoka naišli smo na još jednu uvalu sa žalom. Barba je usmjerio brodić ravno prema tom žalu, i uz povik «ferma», ugasio makinu. Brodić smo usidrili i iskrcali se na tom žalu. 178

Moji su domaćini odnekuda izvukli nekakve kolce, pa nekakvo granje i posjedali u hladovinu ispod visoke stijene na kraju toga žala. Nisam htio ispasti budala, pa sam i ja učinio isto. Tako smo mi neko vrijeme šutke sjedili u sablasnoj tišini koja je nastala nakon što je motor prestao bučiti. Čuo se samo šum mora. Ali, ne zadugo. Odjednom sam s onu stranu brežuljka začuo nekakve čudne zvukove. Pogledao sa prema vrhu i zapanjio se. O onome što sam vidio pročitajte u priči koja slijedi.

179

Cima zna sve U prošloj smo priči saznali da nismo čekali nikakvu mornarčinu s cimom na ramenu, nego malenoga psića, koji ima neobično ime Cima. Znači Cima nije cima, Cima je pas. Saznali smo i kako smo doplovili do našega cilja, otočića Kručice, i kako smo tamo na jednome žalu iskrcali Cimu, a mi smo na suprotnoj strani otoka prikupljali nekakve kolce i granje. I, pod nekakvom stijenom čekali s tim kolcima. Sve dok se nije dogodilo. Tamo na vrhu odjednom se pojavilo nekakvo dlakavo čudovište s ogromnim rogovima i dugačkom bradom. I, to se čudovište uputilo ravno prema nama. Još nisam uspio zatvoriti usta od čuđenja, kadli se na istome mjestu pojavilo još jedno takvo dlakavo, bradato i rogato čudovište. Pa, onda još jedno i odjednom je mnoštvo takvih dlakavih, bradatih i rogatih čudovišta jurilo prema nama. Ja sam odmah mudro zaključio, da su se moji domaćini oboružali onim kolcima i granjem kako bi se obranili od tih čudovišta. Očito je da su znali da sva ta čudovišta ovdje žive. I, pripremili se za obranu. Ali zašto smo onda dolazili? 180

Braniti se od čudovišta? Kakva li je to čudna zabava? Ploviti sat ili dva i onda se braniti od nekakvih otočkih čudovišta. Ali, prevario sam se. Na vrhuncu se, iz svih tih čudovišta, pojavio, nitko drugi nego, naš Cima.

Cima je trčao lijevo desno i tjerao sva ta čudovišta kroz nekakav klanac prema žalu, na kojemu smo se mi utvrdili.

181

Tek sam tada shvatio da to nisu nikakva čudovišta nego stado koza, predvođeno jednim starim jarcem s ogromnim rogovima i dugačkom bradom. Kasnije sam saznao da su te koze stalno na otočiću, tu žive i razmnožavaju se. A, njihovi ih vlasnici redovito obilaze. Te su koze poludivlje i ne može ih se skupiti kad dođe vrijeme da ih se pregleda ili uhvati koji kozlić za prehranu. Tu je onda Cima nezamjenljiv. Nitko osim Cime ne zna i ne može među makijom i stijenama na otočiću prikupiti sve te poludivlje koze. Kad sam domaćine pitao kako Cima zna što mu je činiti, kratko su odgovorili: «Cima zna sve.» Ja sam i dalje bio znatiželjan, pa sam pitao tko je to Cimu naučio. Moji su se domaćini gotovo uvrijedili: «Cimu ne treba ništa učiti. Cima zna sve.» I, time je razgovor o Cimi završio. U međuvremenu su divlje koze, predvođene onim čudovištem od jarca, stigle do žala i tu stale. Dalje se nije moglo. Cima je dotjerao još nekoliko onih ljenijih i tek su se tada moji domaćini bacili na posao. S onim kolcima i granjem, koje su pripremili, zatvorili su onaj klanac kroz koji je Cima dotjerao koze u klopku. 182

tada

počeli

baviti

onim

kozama.

Prebrojavali su koze, jarce, kozliće, pravili inventuru koliko je kozlića muških, a koliko ženskih. I, svašta još. Tu sam se držao po strani, jer nisam znao što bih trebao raditi, a ni rogovi onoga jarca nisu mi se baš činili bezazlenima. Cima je, pak, lijepo legao u onu hladovinu, gdje smo se mi do sada skrivali od Sunca, čistio šape od trnja i lizao ogrebotine na šapama koje je zadobio trčanjem po otočkom kamenjaru. Kad su moji domaćini obavili sve što su toga dana imali u planu, oslobodili su onaj klanac od kolaca i granja, da koze mogu otići sa žala. Tada smo se svi okupali u uvali. I, Cima također. Ja sam bio zadivljen kako Cima vješto pliva. Na povratku, Cima se ponovno smjestio među one cime na pramcu broda. Kad se već zove Cima. U našoj uvali čekalo me je još jedno iznenađenje. I, odgovor zašto se Cima zove Cima. Barba je polako s brodicom uplovio u uvalu. Kad je brodica pristala, Cima je prvi iskočio na kameni molo. Jedan od mornara tada je bacio dugačku cimu na molo. Sada me više ništa nije moglo iznenaditi, iako je Cima učinio nešto zaista začuđujuće. 183

Cima je prihvatio kraj one bačene cime i povukao cimu koliko je mogao. Ali, to nije bilo sve. Cima je tu cimu nekoliko puta omotao oko bitve. To su vam oni kameni stupići za koje se privezuju brodovi. I, držao je Cima kraj te cime, tako dugo dok onaj mornar, koji ju je bacio, nije s tom cimom privezao brod uz molo. Tek kad je bilo sigurno da je brod privezan, Cima je pustio cimu. Barba je samo ponosno rekao: «Zna moj Cima s cimama bolje od ijednoga mornara.» Sada mi je tek postalo jasno zašto se Cima zove Cima. Kako je on sve to naučio više nisam htio pitati. Unaprijed sam znao odgovor. «Cima zna sve.»

184

Priča o Donu Don je otišao, došao je Don Kao što vam je poznato Don je bio Bubina simpatija iz susjedne ulice. Bio je to križanac ne zna se koga i s kim. Ali, bio je lijep i krupan pas. Naš ga je susjed doveo jednoga ljeta iz Dalmacije. Kao što sam već napisao Don je bio Bubina simpatija, sve dok susjedi nisu odselili. Nekuda prema Bregani. Don bi povremeno znao svratiti u stari kraj, kad bi uspio pobjeći iz novoga dvorišta. Ti su se posjeti prorijedili, dok nisu posve izostali. Ili je Don izgubio zanimanje za starim krajem ili su naši bivši susjedi napravili

tako

visoku

ogradu

koju

Don

može

preskočiti. A, Don može, k'o od šale, preskočiti ogradu visoku dva metra. Ali, ovo nije priča o ovomu Donu, bivšoj Bubinoj simpatiji. To je priča o jednom drugom psu, koji se također zove Don. Taj je drugi Don naš novi susjed. Doveli su ga njegovi gazde ljetos, kad su doselili u naše neposredno susjedstvo. Don je mladi pas, nije stariji od godinu dana, pa je razigran i jako znatiželjan.

185

Kako naši novi susjedi još nemaju pravu ogradu, za svojega su Dona iza kuće ogradili prostor da može preko dana biti na slobodnom. Takva improvizirana ograda, žičana mreža, kojom su taj prostor ogradili, ne može zaustaviti mladog psa željnog igre. Tako je Don više izvan tog ograđenog prostora negoli u njemu. I, znatiželjno obilazi susjedstvo u nadi da će naći nekoga za igru. Obavezno kroz njihovu ogradu pozdravi Sinu i Kikića, pa onda kroz njezinu ogradu pozdravi Sabu. Najradije, međutim, svrati do naše ograde da pozdravi Arnija i Bubu. Tu se onda kroz mrežu razgovaraju Don, Arni i Buba. Don bi najradije ušao u naše dvorište, da se poigra s Arnijem i Bubom. Mi bismo ga, pak, najradije pustili u naše dvorište, ali kako još ne poznajemo naše nove susjede, ne znamo bi li to njima bilo drago ili ne. Pa se tako Don, za svaki slučaj,

igra s Bubom i Arnijem na

malo neobičan način. On izvana, Arni i Buba iznutra. Ali, svejedno, dobro se zabavljaju. Don se pojavi malo na jednom mjestu, tamo gdje nema živice, pa kad se tamo sjure Buba i Arni, nestane. Onda se pojavi na drugom mjestu uz ogradu, opet tamo gdje nema živice, i kao da izaziva ova dva naša huncuta. 186

Kada naši huncuti pojure na to mjesto Dona više nema. Čas zatim proviri na nekom trećem mjestu. Ili se vrati na ono mjesto gdje se prvo pojavio. Sve dok mu Buba nije doskočila. Buba pusti Arnija da traži mjesto gdje će se pojaviti Don, a ona se lijepo smjesti uz ogradu upravo tamo gdje se Don prvi puta pojavio. Zna ona da će Don ponovno doći na isto mjesto. I, tu ga dočeka: «Buu! Ne možeš me nadmudriti!» Ta igra traje sve dok onome vani ili onima unutra ne dosadi. Obično cijelo jutro. Sve dok se jednoga dana nije dogodilo nešto zaista neobično. Dok je Arni trčao uz ogradu usporedno s Donom, koji je trčao s vanjske strane, dotle je Buba čekala na onome mjestu gdje se Don obično prvi puta pojavljuje. Odjednom, Buba se jako uzrujala i počela lajati. S vanjske strane ograde pojavio se Don. Ali, Don se natjerivao s Arnijem s druge strane kuće. Odakle on ovdje. Tako brzo nije mogao optrčati naše dvorište. I, ja sam se začudio. Tu nešto nije bilo u redu. Kakve to Don ima nadnaravne sposobnosti, da može istovremeno biti na dva mjesta. Ili, optrčati dvorište izvana, brže nego što to može Arni iznutra. A, Arni si pritom i skrati put, pa bi svakako trebao biti brži od Dona. 187

Donov duh Odlučio sam malo pratiti tu igru Dona s Bubom i Arnijem. I, zaista. Don očigledno ima nadnaravne sposobnosti. Jer, ta se igra počela ponavljati svakoga jutra. Don bi se pojavio s one strane naše ograde i dok bi se Arni i Buba sjurili na to mjesto, Don bi se istoga trena pojavio na mjestu desetak metara dalje. Onda bi se vrlo brzo pojavio uz ogradu Sine i Kikića. Čas kasnije pojavio bi se na vrhu brijega iza naše kuće. Kao da je preletio tih pedesetak metara. Ali, nije. Događalo se nešto čudno, što u prvi čas nisam mogao objasniti. Već sam pomislio da sa mnom nešto nije u redu. Jer, događalo se da sam pogledao kroz prozor i vidio Dona uz ogradu Sine i Kikića. Čas kasnije vidio bih ga nekih osamdeset metara dalje uz Sabinu ogradu. Dok bih izišao na dvorište Don bi se već zabavljao s Arnijem i Bubom. Prihvatio sam se i fotoaparata. Uspio sam snimiti Dona kroz ogradu. Malo kasnije uvrebao sam Dona na brijegu, kako viri iza jednoga grma tuje. 188

Usporedio sam obje slike i nekako mi se pričinilo kao da su to slike dva vrlo slična psa. To bi moglo biti rješenje zagonetke, ali psi na slici imali su potpuno jednake crvene ogrlice. E, to je već bilo manje vjerojatno. Dva jednaka psa s jednakim ogrlicama. Ako se odnekuda i pojavio pas sličan Donu, bilo je malo vjerojatno da će imati baš jednaku ogrlicu. Taj mi Don čak i noću nije dao mira. Lajao bi čas s jedne strane kuće, čas iz onoga ograđenoga prostora uz susjednu kuću. Ta me zagonetka dugo mučila: «Kako jedan pas može biti tako brz ili kako može biti istovremeno na dva različita mjesta?» Sve dok jednog jutra nisam odlučio izići iz dvorišta, kad se Don pojavi, i pokušati riješiti tu zagonetku. I, evo što se dogodilo. Kad se Don pojavio, izišao sam na ulicu i pozvao ga. Don je inače jako pitom pas i rado se druži s ljudima i psima. Prvo smo se pošnjofali, točnije dao sam Donu da pošnjofa moju ruku. Ja Dona nisam šnjofao. Odmah smo se sprijateljili i Don je rado dozvolio da ga pogladim. I, počešem iza uha. Dok sam ja tako gladio Dona, Arni i Buba odjednom su se jako uzrujali i razlajali. 189

Pogledao sam niz ulicu i jedva da sam povjerovao svojim očima. Prema meni je dolazio Don. A, Dona sam upravo gladio i češkao iz uha. Taj

Donov

duh

također

bio

prijateljski

raspoložen. Odmah mi je prišao, pošnjofao me i dozvolio da ga pogladim i počešem iz uha. Sada sam gladio i češkao dva Dona. Dva Dona s jednakim crvenim ogrlicama. Samo tko je ovaj drugi Don. U duhove, naime, ne vjerujem. Rješenje je stiglo koji čas kasnije. Iza Donovog duha pojavila se naša nova susjeda, s namjerom da vrati Dona u onaj ograđeni prostor. I, Reksa također. Drugi se Don, naime, zove Reks. Donova mi je gazdarica rekla da su pred koji dan doveli još jednoga psa, Reksa. Odmah mi je bilo jasno odakle Donu i Reksu jednake ogrlice. I, odakle Donu nadnaravne sposobnosti. Da bude istovremeno na dva različita mjesta. Taj Donov duh bio je Reks. Samo što ja to nisam znao. 190

Reks je godinu dana stariji od Dona i sliče si kao jaje jajetu. A, nisu iz istoga legla. Čak nemaju ni zajedničke roditelje. A, kakve bi nam tek nove huncutarije mogli prirediti. Dva vrlo slična psa, s jednakim ogrlicama, iz istoga dvorišta. Don i Reks.

Svašta se može očekivati.

191

Borko Boranić KAKO JE ARNI PRESTAO PIŠKITI KAO CURICA NEOBIČNE PRIČE O OBIČNIM ŽIVOTINJAMA. ZA DJECU I ODRASLE Ilustracije ERORSKI Vlastita naklada Copyright: © Borko Boranić Sva prava pridržana

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 821.163.42-93-32 BORANIĆ, Borko Kako je Arni prestao piškiti kao curica: neobične priče o običnim životinjama za djecu i odrasle/ Borko Boranić – Samobor : vlast. nakl., 2004. ISBN 953-99134-1-1 440107034 ISBN 953-99134-1-1 Tisak itG poduzeće za izdavačku, grafičku i tiskarsku djelatnost d.o.o. Dalmatinska 12, Zagreb Samobor, 2004.

192