Azil by Borko Boranic

BORKO BORANIĆ - TIBERIJE

AZIL ZA IZGUBLJENE PSE PRIVREMENO JE POPUNJEN.

MOLIMO, POKUŠAJTE KOD SUSJEDA. PRIČE O KUĆNIM LJUBIMCIMA ZA MALU I VELIKU DJECU

PosveÄ&#x2021;eno dragom mi i ugodnom druĹĄtvu s Internet foruma

http://mjforum.cjb.net

Aqui, Catlover, Dadi, Hugi, Lotty, Marku, Martini, Melanie, Mrs. Norris, Niki, Pegasus, Rayevoj Mami, Roni, Sassy, Silvi i Tinamari.

Napisali su o pričama “Tiberije, sad znam na koga me cijelo vrijeme podsjeća taj lijepi stil pisanja. Erich Kästner, moj omiljeni pisac, ima vrlo sličan smisao za humor, koji je izrazito

topao, a i kod njega se zna provući ta crta tuge. Prekrasna je ova priča. Pokorno molim što skoriji nastavak, jer me jako zanima što je bilo dalje s Grickom.”

Melanie “Odlična usporedba Tiberija i Kästnera. Tiberija obožavam čitati, a Kästnerove Blizanke ili duple Lote su mi jedno od najmilijih štiva iz djetinjstva. Pročitane nebrojeno puta. Tiberije samo nastavi, pliz. Namjerno nas držiš u neizvjesnosti, ha? Lepo prosim nastavak priče. Kaj je dalje bilo s Grickom?” Pegi “Toliko sam puta pročitala ove pričice da više ništa ne stignem napisati. Zaista, takve priče nedostaju u našoj literaturi i bilo bi jako dobro da se mogu objaviti. Ova pričica o Šušku je genijalna! Please, Tiberije, molim još - da mi barem nešto uljepša ove kišne dane!!!”

Hugo

“Joj Tiberije, pričice ti zlata vrijede - sve si nas

zaludio - postali smo pravi Tiberijemani ..... cijeli forum je uhvatila groznica tvojih pričica. Kad se ne oglasiš kao da mi je cijeli dan turoban, težak, a nakon ovih vedrih,

toplih pričica i najtužniji i najteži dan je lakši - prave iskrene i tople vedre dječje pričice za djecu i odrasle poput nas ..... koji smo djeca u srcima, i to ćemo ostati na našu radost dok smo živi.”

Tinamara “Ovo je super, Tiberije! Jedva čekam nastavak!” Roni “Tiberije! Divota! Usporedba Melanie je na mjestu. Pišeš fantastično i da se nitko ne uvrijedi ovih dana što me nije bilo najviše su mi nedostajale tvoje priče.” Martina “Tiberije, ja svaki put kad čitam tvoje priče zacmizdrim. Mislim da govorim u ime svih kad kažem da guštamo svaku tvoju novu priču...” Niko

Sadržaj Predgovor

Priča o Aski

Kako smo se počeli baviti psima

Aska je uvrijeđena

Priča o Šljivi

Priča o Darku

Kako smo pokušali izabrati psa

Darkove šetnje

Darkovo šesto osjetilo

Priča o Bubi

Priča o Arniju

Tajanstveni pas iz šume

Kako smo dvaput skoro izgubili Arnija

Arni i Buba

Dva psa i dvije kosti

Buba postaje poduzetna

A gdje je aufpuc?

Pristojno ponašanje

Kućni red

Iznenađenje. Ne jedno nego dva.

Zajedno su jači

Staro ili novo pitanje je sad

Tko od koga uči Bubino lukavstvo

55 57

Arnijevo šesto osjetilo

Jutarnje buđenje

Dvostruki Arni

Arnijeve umjetničke sklonosti

Kako je Arni postao kavalir

Problemi s dvije hranilice

Ne guraj glavu kamo ne treba

Provalnik pred vratima

Arnijeva nova igra Priča o Fidi

78 84

Fidino zagonetno ponašanje

Kako je Fido pronašao Puficu

Zašto gazdarica više ne dolazi po Fidu

Što to Fido smišljeno radi

Fidina mudrolija Priča o Larisimi

99 102

Tko se boji pasa još Iznenađenja u obitelji Velikog Priča o Ruši

102 105 108

Čudni su putovi sudbine

108

Ruša putuje kući

112

Priča o Igici

117

Priča o Amonu

121

Priča o Gricku

125

Tko hoće maloga mačića? Borba za opstanak 6

125 129

Gricko lovi miševe

Visoka cijena za noćni život Priča o Šušku

133

135

137

Aždaje i vitezovi

137

Kako sam se konačno obračunao s mišem

143

Moj prvi ulov

141

Priča o Bjelku i Bjelkici

145

Insektarium

145

Sramežljivi miševi

149

Zadovoljština

152

Katastrofa i sudnji dan Priča o Pikici

155

160

Priča o Marini

167

Priča o Koki

170

Priča o Nansi

174

Predgovor Jednog vrućeg ljetnog dana, u šumi iznad naše

kuće, pojavio se čupavi pas. Bilo je očito da nema vlasnika i da je u potrazi za novim domom. Kako smo oduvijek udomljavali izgubljene i napuštene kućne, i ne samo kućne ljubimce, odlučili smo pronaći mu novoga gazdu.

Ocijenili smo da je Internet idealan medij pomoću

kojega bismo Arniju mogli naći novoga gazdu. Na Hinetovom

malom

oglasniku

kućnim

ljubimcima

oglasili smo ponudu, u nadi da će se uskoro javiti neki ljubitelj pasa, koji bi bio spreman udomiti Arnija. No, kako stvari najčešće krenu drugim tokom od zamišljenog, Arni je još uvijek s nama. A možda postane i popularan, zahvaljujući upravo Internetu i jednoj raspravi, koju je otvorila Melanie pod nazivom: “Kako ste izabrali svoje kućne ljubimce”. Sada imamo dva kućna ljubimca, a imali smo ih do sada više. Točnije, ljubimci su imali nas. Sve životinje, koje smo do sada imali, obično su posvojile nas, i došle su u kuću neplanirano. 8

Samo je jedan ljubimac došao u kuću planirano, ali

i on je posvojio i izabrao nas, a ne mi njega.

No, svaki je ljubimac pričica za sebe. Osim toga, pričica o svakom od ljubimaca više je od odgovora na pitanje:

“Zašto ste izabrali baš tog ljubimca kojega imate?” No, možda priča o svakom od ljubimaca može biti

i odgovor zašto bismo izabrali baš tu životinju da ona nije odabrala nas. Prvo nas je posvojio jedan rasni crni mačak, dok smo još stanovali u neboderu u Zagrebu. Jednostavno je za nama ušao u lift, izišao je na našem katu, i uputio se ravno pred naša vrata. Kad smo otvorili vrata stana uletio je u sobu, i odmah zauzeo mjesto na krevetu. Tu je noć prenoćio kod nas, ali ne na krevetu, iako je bio dobro njegovan. Ipak, nije bio naš ljubimac, niti je to ostao. Sutradan je već čekao pred vratima, da ga pustimo napolje. Vjerojatno je shvatio zabludu. Tu večer, kad nas je privremeno posvojio, bila je gusta magla, i mačak se izgubio. Mi smo, naime, stanovali u jednom od pet jednakih nebodera, i mačak je u magli očito promašio svoj ulaz. Vjerojatno je stanovao u istom takvom neboderu, na istom katu, i u istom takvom stanu, kad je odmah pogodio prava vrata i pravi krevet.

Životinje su nas nastavile posvajati i kad smo se

preselili u jednu malu kućicu na brijegu pokraj grada.

Prvo je odnekud dolutala barska kornjača. Za nju sam u vrtu morao napraviti bazen i dobila je ime Klorni.

Onda nas je posvojio jedan gavran sa slomljenim

krilom. Jednostavno se pojavio u našem vrtu ispred kućnih vrata. Kao da je znao kamo treba doći. Uspjeli

smo ga nekako zakrpati, i on je veselo skakutao oko kuće, sve dok nije mogao poletjeti. Zvali smo ga Garo. Dugo vremena još dolazio bi i kucao nam na prozor. Sve

dok nismo odselili. Bio je pametan i svašta je znao. Naročito je spretno otvarao orahe. Ne bi uzalud kljuckao po njima, već bi orah, s trave, odnio na nekakvu tvrdu podlogu, i savršeno preciznim udarcem kljuna rastvorio. Jedan bračni par crnoga kosa uselio se u našu garažu. Na polici uz ulaz napravili su gnijezdo, i odgojili pet malih kosića. Mi smo, jasno, za to vrijeme auto parkirali izvan garaže. Tada smo preselili u Samobor, gradić dvadesetak kilometara udaljen od Zagreba. Tamo nas je odmah posvojila jedna prekrasna rasna bokserica. Nju smo nazvali Aska i ona nas je uvela u svijet pasa. Izgleda da se u Samoboru, među izgubljenim psima, pročulo da će sigurno biti zbrinuti dođu li pred naša vrata. 10

Tako se, dok smo još zbrinjavali Asku, odnekuda

pojavio Fredi. Tako smo ga naime nazvali. To je bio manji pas od Aske. Prvo bi me vrijeme, kad sam odlazio na posao, pratio do autobusa, pa čak i u autobus. Kad bih mu naložio: “Fredi, ideš doma!” izišao bi iz autobusa

i uputio se ravno pred našu kuću. I čekao me pred vratima, sve dok se ne bih vratio s posla. Njega smo

okupali, uredili i uvalili dvjema djevojčicama, koje su silno željele psa. Roditelji su se u početku opirali, jer nisu željeli u stanu nekakvu đukelu s ulice.

Tu smo se poslužili malim lukavstvom, da ne

kažem prijevarom. Dozvoljeno, jer nije bilo sa zlom namjerom. Roditelje smo uvjerili da je Fredi čistokrvni njemački lovni terijer. Prema slici iz našega kinološkog priručnika to je mogao i biti. Roditelji su progutali priču, da ga je vlasnik, koji radi u Njemačkoj, ostavio na čuvanje jednoj staroj gospođi u našem susjedstvu. Dodali smo još, da se u međuvremenu vlasnik psa nije pojavljivao, a stara je gospođa umrla. A, jadni se Fredi našao na ulici. I, svi su bili zadovoljni. Djevojčice, što su dobile psa; roditelji, što im kćeri imaju pravog rasnog psa, njemačkog čak; mi, što smo Fredija dobro udomili i, naravno, Fredi, što više nije morao ići od kuće do kuće i pokazivati kojekakve trikove, da bi uvrebao kakav takav obrok. 11

Nakon Fredija, posvojilo nas je još podosta pasa,

iako smo i nakon Aske uvijek imali po jednoga u kući.

Do sada smo ih sve uspjeli dobro udomiti. Jedino nismo uspjeli udomiti posljednjega koji nas je posvojio, Arnija.

“Tržište” je postalo prezasićeno. Sada ćemo na dvorišna vrata postaviti natpis

AZIL ZA IZGUBLJENE PSE PRIVREMENO JE POPUNJEN. MOLIMO, POKUŠAJTE KOD SUSJEDA.

Posvajale su nas i druge životinje. Povremeno bi

nas posvojio kakav šumski miš, koji bi negdje u našoj kući prezimio, a na proljeće bi se vratio k svojima.

Pod krovom su se smjestile sjenice, a u jednoj

udubini redovito se gnijezdi brgljez. Zimi im ostavljamo hranu na hranilištu, pa ih, kad je visok snijeg, na stotine dođu kljuckati sjemenke i loj. Tada, osim sjenica i brgljeza, dolaze crvendaći, kosovi, djetlići, batokljuni i svakojake druge ptice. Jedne nas je zime posvojio jedan škanjac mišar.

Naše su prve susjede djeca došla obavijestiti, da im je s krova u dvorište pala velika ptica. Susjeda je, naravno, pticu donijela nama na daljnji postupak. Ptica je bila posve smrznuta i ukočena, ali vidjeli smo da je još bila živa. Lijepo smo je utoplili, i drugi je dan malo živnula.

Nazvali smo je Škanji, iako nismo znali je li muško ili žensko. Za njega sam napravio veliku krletku, i hranili smo ga tako dugo dok nije došao u punu formu. Kad je u proljeće ojačao, pustili smo ga u prirodu, tamo gdje mu je i mjesto. Veselo je odletio s našega brijega. I, izgleda da mu se ovdje dopalo, čak je i društvo našao. Sada, naime, često u visini iznad naše kuće kruži par tih ponosnih ptica. Lijepo ih je gledati.

Nešto prije Arnija, posvojila nas je i zmija bjelica,

koja se smjestila u rupi ispod ulaznih stepenica. Ljeti je povremeno vidimo kako se sunča, i svakim je danom sve dulja i deblja. Očito ima dovoljno hrane u našemu vrtu.

Po svemu sudeći, tu joj je dobro, i ne namjerava se odseliti. Zimi, u svojoj rupi, spava zimski san. I, ne smeta nikome. Dobro nam došla. Ne znam zašto su nas životinje tako posvajale, ali mi protiv takvog izbora nemamo baš ništa. Možda bismo i sami tako birali. Da smo mogli.

Priča o Aski Kako smo se počeli baviti psima Prije nekih petnaest ili dvadeset godina preselili smo se iz Zagreba u Samobor, i uselili u još nedovršenu kuću. Nismo se pravo ni snašli, kadli se oko naše kuće počela motati neka psina. Bila je to prvoklasna tigrasta

bokserica. To smo saznali tek kasnije. Mi o psima nismo znali gotovo ništa. Kako u ono vrijeme nismo imali ni ogradu, ona se udomaćila na našem terenu. Bilo nas je malo strah, jer ta je psina izgledala jako hudo. Nismo znali odakle je došla, ni čija je, ali smo očekivali da će sama otići kući, kad shvati koliko nam je straha u kosti utjerala. Supruga i ja, u to smo vrijeme oboje radili u Zagrebu, i dolazili s posla poprilično kasno. Ručali bismo i večerali istovremeno, u kuhinji, koja je smještena u razini terena. Jednog dana, u sumrak, kada smo ručali i večerali, na prozoru kuhinje pojavila se ogromna pseća njuška, i razlila se priljubivši se o prozor. A dva su ogromna oka, gladno, gledala u naše tanjure. Moja supruga više nije mogla izdržati. Skupila je sve što je mislila da pas jede, otvorila vrata kuhinje i dala “zvijeri” da jede, uz komentar: “Sam Bog zna koliko dugo ovaj pas nije jeo.”

«Kasnije je priznala, da ju je bilo jako strah ne će li

je “zvijer” ugristi.

To je bio prvi “koban” potez, a uskoro je slijedio i drugi. Bokserica je potom uredno dolazila, za vrijeme

našega ručka, po svoj dio. Počeli smo kupovati iznutrice i

slične

mesne

prerađevine

našega

upornog

popodnevnog gosta.

Kako je bio mjesec studeni, vani je odjednom jako

zahladilo, bilo je oko minus 15. Bokserica se držala naše kuće, i drhtala od hladnoće. E, sada ja više nisam mogao

izdržati. Otvorio sam vrata, i pozvao “zvijer” u kuhinju, na toplo. Ušla je bez oklijevanja. I, nije nas pojela. Čak što više, pokazivala je znakove zahvalnosti, i veselo mahala onime što joj je od repa ostalo. Sad je bio problem što s psinom, kad sutra odemo na posao. Na minus 15 nismo je mogli izbaciti, i tako smo je ostavili u kući. Kad smo se vratili, sve je bilo u redu. Beštija je znala kućni red. Znalci su nam rekli, da je to vrijedan rasni pas, i sigurno ga netko traži. Tada smo naivno mislili, da se tako vrijedan pas samo izgubio, pa smo nekoliko puta davali oglas u novine, ne bi li se javio vlasnik. Bez uspjeha. Pokušali smo u Kinološkom savezu, i odveli je jednu večer na sastanak sekcije boksera. Tamo su joj se svi divili, ali nitko nije znao čija bi mogla biti. Znalci su procijenili njezinu starost na dvije do tri godine. 16

E, lijepu smo si kašu skuhali. Dama je ostala kod

nas. Naša kćer dala joj je ime Aska. I, to je bio naš prvi pas. Prvi pas koji nas je posvojio. Aska je ubrzo postala naša miljenica. Po svemu

sudeći živjela je u kući. Bila je vrlo pristojna i pametna. Izgleda da je i neku školu prošla, jer slušala je i shvaćala svaku naredbu. Za koju smo mi mislili da bi psi trebali

razumjeti. Supruga bi je hranila, a ja bih je šetao po šumi. Bila je jako privržena, iako nije bila naša, a bila je već odrasla kad je došla k nama. I bez “lajne”, hodala je tik uz koljeno. Jedino bi u šumi pravila krugove, i

pretraživala okolno grmlje. Odazvala bi se na svaki poziv, kao da smo je mi odgajali. A tada nismo znali ni kako se to radi. No, ne lezi vraže. Nakon nekog vremena, beštija se počela debljati, pa smo u prvi čas pomislili da je supruga preobilno

hrani.

Ali,

jok.

Gospođa

bila

blagoslovljenom stanju. Sada su tek počeli problemi. Treba osigurati toplu prostoriju za uspješan porod, a mi smo u još nedovršenoj kući. U budućem dnevnom boravku improvizirali smo neku vrstu velikog šatora. U šator smo smjestili uljnu peć, tako da je Aski bilo ugodno toplo. Nabavili smo kinološki priručnik, i na temelju uputa u priručniku, sastavio sam kutiju za porod.

I, za neko vrijeme Aska nas je obradovala sa šest

malih psića, koji su doduše sličili na boksere, ali to sigurno nisu bili. Bar ne čistokrvni. A beštija nije htjela reći s kim je zgriješila i tko im je tata. Nismo

imali

srca

utopiti

ih,

kako

nam

savjetovali, i kako se nekad ovdje u okolici radilo s neželjenim psićima. Pazili smo ih jednako kao i Aska. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati ih kako napreduju i razvijaju se. Kolikogod je to bilo lijepo iskustvo, postajali

smo sve nervozniji. Kako udomiti šest falšnih boksera? Doduše, slatkih i medenih, ali ipak falšnih. I bez papira. Ipak, sve smo ih dobro udomili. Uposlili smo svu familiju, bližu i dalju, prijatelje, znance i koga sve ne. S dečkima je bilo lakše. Herkul i Hektor otišli su odmah. S curicama je bilo malo teže, ali i njih smo dobro udomili, iako su bile bez papira i falšne. Prigodom udomljavanja, prvi sam se put susreo s nečim, što ni danas ne razumijem. Kako sam svima i svakom nudio prekrasne psiće, i u uredu naravno, došla mi je s gornjega kata mlada gospođa s ponudom, da udomi psića. Po njezinu bilo je svejedno je li psić dečko ili curica, pa sam pitao što će s psićem. Odgovor me zaprepastio.

A, glasio je približno ovako: “Mi ovih dana idemo

na more, pa da se djeca imaju čime igrati. Kad završi odmor ostavit ćemo ga. Snaći će se on.” Mislim da odmah pogađate. Ta gospođa nije od

nas dobila psića.

Aska nas je jednostavno posvojila i osvojila. Bila je izuzetan pas. Poslušna i privržena svim ukućanima. Taman pas za početnike. “Zvijer”, za koju su nam pričali, da kad jednom zagrize više ne može pustiti i svašta još. Naročito je voljela šetnje šumom, trčati za štapom i natezati me za rukav. Kad bismo se igrali, skakala je na mene, i hvatala za rukav vjetrovke. Teško je povjerovati, ali nikada me pri tom nije ugrizla. Ni slučajno. Čim bi osjetila, da je moja ruka u rukavu, popustila bi i uhvatila onaj prazni dio rukava. I njime bi tresla lijevo desno. Naša ju je kćer rado šetala, jer se uvijek držala uz koljeno, i plašila je prolaznike. Kad bi netko dolazio ususret, za svaki bi slučaj prešao na drugu stranu ulice. A ona je bila takva, da smo joj mogli kost izvaditi iz usta. Nikada nikog nije napala, niti je pokazivala ikakve znakove

agresivnosti.

mnogi

opasnim psima. I ne samo boksere.

boksere

smatraju

Aska je uvrijeđena Dogodilo se to onoga ljeta nakon što smo sretno

udomili svih šest Askinih psića. Ja sam kao i obično, po dolasku s posla, poveo Asku u šumu na redovitu šetnju.

Ne znam kako se to dogodilo, ali taj je dan Aska, umjesto lijevo, kao obično, skrenula desno. Izgleda da su je tragovi lisica, koje imaju jazbinu nekih pedesetak

metara od naše kuće, skrenuli s uobičajenog puta. Njuškala je oko svakog grma, i mi smo se popeli visoko u šumu. Tamo gdje još nismo bili. Na vrhu brijega Aska

je stala i čekala me. Kao da je pitala: “Kamo dalje. Idemo doma, ili smijem li još malo njuškati?” Odobrio sam Askinu želju za istraživanjem, i mi smo krenuli prema sjeveru. I tako smo, nakon nekog vremena, izbili na cestu sjevernije od naše kuće, tamo gdje obično nismo bili. Kako smo već poduže šetali, pozvao sam Asku, i mi smo se uputili uz ulicu prema našoj kući. Nadomak kuće, ispred jedne novogradnje, bio je parkiran auto. Ispred auta stajali su jedan stariji i jedan mlađi gospodin, i upravo su se spremali ući u auto i otići. Mlađi nas je gospodin prvi spazio. Pogledao je Asku i rekao: “Tata, gledaj, ovo je onaj naš pas!” Stariji se gospodin okrenuo, pogledao je Asku i rekao: “Gle, zbilja.” Meni kao da se svijet počeo rušiti. Sada će vlasnici tražiti da im vratim Asku, i već sam smišljao 20

kako da im tu namjeru osujetim. Kako je napad najbolja

obrana, ja sam odmah ispalio rafal optužbi: kako su mogli izgubiti takvoga psa, gdje su bili do sada, a mi smo davali brojne oglase na sve strane, zašto je nisu tražili kad stanuju tako blizu, i svašta još. Ali, sada već

bivši, vlasnici Aske nisu se mnogo uzbuđivali. Stariji gospodin, tj. tata onoga mlađega, posve mi je prijateljski

objasnio da oni ne stanuju u ovoj kući, nego dvadesetak kilometara dalje. A ovo da je kuća njegova brata, koju on povremeno obilazi. Tako je bilo i tada kada je izgubio Asku. Dok je on obilazio kuću, pustio je Asku da se prošeće. Kad je završio s pregledom, Aske nije bilo, a njemu se žurilo. I, odvezao se. Dodao je pritom: “Ne brinite se, kuja je prava bokserica. Iz šampionskog je legla. Mi već imamo novu.” Rekao je to tako smireno, i nekako hladno, kao da je pas nekakva stvar koju se, kada dotraje ili se izgubi, jednostavno zamijeni novom. Toliko o bivšem Askinom gazdi. Zanimljivije je, međutim, kako se za to vrijeme ponašala Aska. Ona bi obično, kad bih ja stao na ulici da s nekim porazgovaram, sjela uz mene i čekala odobrenje da se pozdravi ili upozna s onim s kime bih ja razgovarao. Aska bi tada pošnjofala onoga s kime bih ja razgovarao, a malo bi se i umiljavala radi boljeg upoznavanja.

Međutim, toga dana nije bilo tako. Aska je mirno

prošla pokraj obadvojice svojih bivših gazda. Čak je i

glavu malo okrenula na suprotnu stranu. Produžila je još desetak metara, sjela na cestu, okrenula leđa svojim bivšim vlasnicima, i čekala. Bilo je očito, da je htjela

pokazati što misli o svojim bivšim vlasnicima, i kako je uvrijeđena što su je ostavili i nisu došli po nju.

Ja sam brzo završio razgovor, i krenuo. Kad sam

došao do Aske, ona je skočila, i veselo potrčala prema našoj kući. Asku smo imali dugo, ili bolje reći ona je imala nas. Sve dok nije uginula od bolesti srca. I evo odgovora. Kad bismo birali psa, bokser bi sigurno bio među pasminama koje bismo izabrali. I izabrali bismo ženku. Po uzoru na Asku. Ali, naš pokušaj izbora bio je malo drugačiji. Pročitajte u pričama koje slijede.

Priča o Šljivi ili kako me je skoro šlag strefil Ova beštijica, o kojoj će u ovoj priči biti riječi, nije postala naš kućni ljubimac. A mogla je. Ocijenili smo, da je događaj sa Šljivom prst sudbine. I, da nam je pas u kući neizbježan.

Nakon što nam je Aska uginula bili smo jako tužni.

Bili smo toliko vezani za nju, da jednostavno nismo

mogli zamisliti nekog drugog psa u kući umjesto nje. Moj brat, bratići i prijatelji, i svi oni koji imaju u kući po neku životinju, savjetovali su nam da što prije nabavimo drugoga psa. Tako ćemo lakše prežaliti Asku. Ali mi smo mislili drugačije. Sve do događaja koji ću vam sada ispričati. Jednog popodneva, kad sam s posla došao kući, i otvorio kućna vrata, skoro me je šlag strefil. Iz kuće je izletio pas. Ali ne bilo kakav. Izletio je bokser, točnije bokserica. I, počela je skakati oko mene, i umiljavati se. Točno kako je to radila Aska. Ja sam u prvi čas i pomislio, da je to Aska. I, da sam sanjao ružan san, u kojemu je Aska uginula. Ali nije bio san, i to nije bila Aska, nego Šljiva. Mi smo je nazvali Šljiva, jer je oko lijevog oka imala crnu flekicu. Kao da joj je netko nabio 23

šljivu, kako se to obično kaže. I, stvarno se zvala Šljiva. To smo saznali istoga dana.

Iza Šljive, iz kuće se pojavila nasmijana moja supruga, i ispričala mi kako se Šljiva našla kod nas.

Pri povratku kući, u jednoj mirnoj ulici, supruga je

morala zaustaviti auto. Nasred ceste sjedio je pas, bokser, točnije bokserica. Bokserica je mirno sjedila, s namjerom da zaustavi moju suprugu. Uspješno. Supruga

je zaustavila auto, izišla i upitala boksericu: “Kaj delaš tu na cesti, hoćeš da te neko zgazi?” Bokserica nije ništa

odgovorila. Jednostavno se digla s ceste, i uskočila u auto. Sjela je na stražnje sjedalo. I to desno. Kao da je uvažena osoba. U najmanju ruku ministar. A tako se je i postavila. Uspravno, s uzdignutom glavom, i kao da kaže svojemu šoferu: “Hajde! Što čekaš? Vozi me doma!” Inače je moja supruga bliska s psima, i odmah je shvatila što joj Šljive govori. Samo je bilo pitanje gdje je Šljiva doma. To Šljiva mojoj supruzi nije rekla. I, tako su se njih dvije dovezle doma. Ali k nama, a ne k Šljivi. Kad se supruga pred našom kućom zaustavila i otvorila vrata od auta, Šljiva je lijepo izišla, i uputila se ravno pred kućna vrata. Mirno je čekala da supruga uveze auto u garažu i otvori kućna vrata. I, još je jedna predstava počela.

Šljiva je počela obilaziti sve prostorije u kući.

Svaku je temeljito pregledala i pronjuškala. Ako bi vrata bila zatvorena, sjela je pred njih, i čekala da ih supruga otvori.

Kad

pregledala

cijelu

kuću,

zadovoljna

obavljenim uvidom, izišla je na dvorište, i odmah počela

praviti red. Lajala bi na svakoga, tko bi prošao ulicom. U slobodnom prijevodu: “Ovo je sada moj dom. Ne prilazite, jer tu ja čuvam.”

Za razliku od mnogih drugih pasa, koji su nas kasnije pokušavali usvojiti, Šljivin pravi dom našli smo

još isti dan. Zahvaljujući šljivi na oku. Odvezli smo se sa Šljivom u onu ulicu gdje je autostopirala. Djeca, koja su se tamo igrala, odmah su se sjetila boksera sa šljivom na oku, pa su nam pokazali odakle je došla. I, tako smo korak po korak, došli čak do Južnog naselja, i na ulici zatekli Šljivinu gazdaricu kako je traži. Odmah smo znali da je to ona. Imala je u ruci “lajnu” i vikala: “Šljiva! Šljiva!” Gazdarica je bila jako sretna što je našla Šljivu. I Šljiva se veselila svojoj gazdarici. A mi smo prešutjeli da se Šljiva kod nas vrlo brzo udomaćila. Da gazdarici ne pokvarimo veselje.

Priča o Darku ili kako smo pokušali izabrati psa Nakon što nam je uginula Aska, odlučili smo nabaviti psa. Jasno, izabrali smo boksera, i od nekog divljeg uzgajivača kupili štenca, malu ženkicu. Doduše bez papira, ali zato jeftino. No, to se pokazalo kobnim.

Uzgajivački gad nije cijepio psa, a to nam nije rekao. I, nakon nekog vremena Mala Aska, kako smo je prozvali,

počela je pobolijevati. Obišli smo mnogo veterinara, ali nitko nije mogao otkriti od čega boluje. Dok jadna nije uginula.

Veterinarskom

fakultetu

napravili

obdukciju, ili kako se to već zove, i ustanovili da je uginula od štenečaka. Pouka.

Nikada

kupujte

psa

divljih

uzgajivača, pa makar i jeftino. Ako želite rasnog psa, bolje je platiti punu cijenu. Sada smo odlučili kupiti psa isključivo od poznatih i provjerenih uzgajivača. Pa koštalo koliko koštalo. Raspitivali smo se o uzgajivačima boksera, ali i drugih pasa. Ja sam tada od mojega dobrog prijatelja čuo za izuzetno dobre osobine tornjaka, ali je do štenaca bilo teško doći. Osim toga, tada se o toj pasmini malo znalo, a priče su bile različite. Neke čak i obeshrabrujuće.

Možda bismo uz pomoć mojega prijatelja i došli

kakvog

štenca

tornjaka,

moja

supruga,

međuvremenu, nije otišla frizerki na novu frizuru. A susjed te frizerke bavi se uzgojem pasa. Rottweilera. I,

njemu se upravo okotila rotvajlerica. Tako je moja supruga, zajedno s novom frizurom, došla kući s novom idejom. Da kupimo maloga rotvajlera. Razlog jasan i jednostavan: “Malci su medeni”. K tome, uzgajivač tvrdi

da su to miroljubivi i dobri psi. Našoj se kćeri ideja odmah svidjela, jer to je krupan pas, kao što je bila i naša Aska. Osim toga, pas koji “ima srčeko na guzici ne može biti zločest”. Sigurno je svima poznato, da su ti psi posve crni s malom flekicom na stražnjici, koja zaista liči na srce. Još kad smo u kinološkom priručniku pročitali, da je rotvajler “smiren i staložen pas”, odluka je pala: kupujemo maloga “rotića”. Supruga je dogovorila posjet uzgajivaču, da prvi odaberemo štenca. I došli smo. Ali da, kako u onoj zaigranoj skupini malih crnih loptica odabrati pravu? I, opet je životinja odabrala nas. Jedna mala loptica bila je znatiželjnija od ostalih, odvojila se iz zaigrane skupine, i došla do nas. Prednjim je šapama obgrlila moju nogu, i popiškila mi se po cipeli. Nije

teško

Jednoglasno.

pogoditi.

smo

lopticu

izabrali.

Tek smo tada saznali da je dečko, i naša ga je kćer

odmah krstila, kao što je on krstio moju cipelu. Dobio je ime Dark.

Nakon nekoliko mjeseci, kad je psić sazrio za

dolazak u novi dom, uzgajivač nam ga je doveo. Zajedno

sa svim papirima. Pravim. I tada smo saznali, da mu je “tata pravi šampion s puno pehara”, plemeniti čak, “von Franco” ili tako nekako.

Kad je odrastao, pokazalo se da je to zaista dobroćudan pas, smiren i staložen. Baš kako je pisalo u priručniku. Bio je prava beba i prava kukavica. Kad bi vani grmjelo i sijevalo, zavlačio bi se u najskrovitije kutke kuće, i drhtao od straha. Još je gore bilo za Božić kad bi vani praštale petarde i rakete. Tada je bio posve izbezumljen. Za razliku od Aske, koja je voljela trčati za letvicom i nacukavati me za rukav, Dark se jako volio hrvati. “Navalio” bi na mene, “oborio” me na pod, i tada bismo se hrvali. Pri tom je strahovito režao, i puštao je tako strašne glasove, da bi neupućeni mislili da će me pojesti zajedno s papučama. Ali od toga ništa. Nikad, baš nikad, nije zagrizao tako da bi me zaboljelo, a kamoli da bi me povrijedio. Sve je to bila igra u kojoj je uživao, a i ja sam mu malkice pripomagao. Jako je volio goste. Svako, tko bi nam došao u goste, morao bi proći njegovu proceduru upoznavanja, 28

prihvata i pozdrava. Digao bi se na stražnje noge, a prednje bi svakom gostu stavio na ramena, i nježno ga

dodirnuo njuškom u čelo. Neki to nisu voljeli, pa smo te tri godine, koliko smo imali Darka, imali manje gostiju.

Ali, nije nam bilo krivo. Uglavnom su nas tada izbjegavali oni koji ne vole životinje. Jesmo li loše izabrali? Ne mislim na frizuru supruge nego na psa. O Darku ima još. U slijedećoj pričici.

Darkove šetnje ili kako smiren i staložen pas katkada to prestane biti Darka bismo šetali naizmjence supruga i ja. Jednom, kad ga je supruga šetala, iz nekog je dvorišta istrčao neki mali lajavac i počeo izazivati Darka. Mali bezobrazni izazivač bi se zaletio na Darka, zarežao i

zalajao, pa brzo pobjegao. To je ponovio jedanput, dvaput, triput, ... Dark se na malog žgoljavca uopće nije

osvrtao. Ali, kad je lajavac tu igru ponovio peti put, Dark je prestao biti smiren i staložen pas. Okrenuo se u trenu, i svom silinom poletio za izazivačem. Supruga se nije ni snašla, a kako je oko zapešća imala “lajnu”, Dark ju je takvom snagom povukao za sobom, da je poletjela nizbrdo. Pri tom je udarila glavom o asfalt, razbila nos i dobila potres mozga. Mali je izazivač, panično cvileći, pobjegao u svoje dvorište, iako mu nitko ništa nije učinio. Supruga je ostala ležati sva u krvi, a Dark je mirno sjeo pokraj nje. Znao je da se njegovoj gazdarici nešto loše dogodilo, pa je ostao čuvati je. Susjedi, koji su sve to vidjeli, pozvali su hitnu pomoć. I, sada je počela nova predstava. Nitko se nije usudio prići, dok je Dark čuvao svoju gospodaricu. Sve 30

dok se netko nije dosjetio, i pozvao našu kćer da odvede

Darka kući, i omogući hitnoj pomoći da obavi svoj posao. Supruga je završila u bolnici na teškoj operaciji nosa, jer je pri padu slomila nosnu kost. Posljedice ima i danas.

Od tada sam samo ja šetao Darka.

I slična se predstava ponovila, ali malo drukčija, i s puno blažim posljedicama. Jednoga dana, kad sam šetao Darka, susreli smo susjeda sa svojim psom, Darkovim vršnjakom newfoundlenderom.

Oba psa poprilično krupna, svaki vodi svojega gazdu na “lajni”. I, počelo je mimoilaženje. Susjed sa svojim “njufićem” po jednoj strani ulice, ja s Darkom po drugoj strani ulice. Oba psa, “mirni i staloženi”, kako piše u priručniku,

koračaju

dostojanstveno

svaki

svojom

stranom ulice, i ne gledaju se. Ili, možda ipak, malkice ispod oka. Gazde pak, napeti k'o puške. I, već smo lijepo prošli. Razmak se povećao na desetak metara, kadli “njufić” više nije mogao izdržati. Samo je malkice zarežao. To je Darku bilo dovoljno da prestane biti smiren i staložen pas. Vjerojatno je pomislio: “Ne buš ti meni na gazdu režal.” A možda je to režanje shvatio kao prijetnju pred napad. Ili kao izazov.

Vrag bi ga znao. Okrenuo se u trenu, i poletio prema “njufiću”. I, začas smo se sva četvorica valjali u blatu.

Svaki je vlasnik grlio i umirivao svojega psa. Uspješno, jer svaki je pas pokazao da se ne boji onoga

drugoga, i da je spreman braniti svojega gazdu. I to im je bilo dovoljno. Mirno smo se razišli.

Darkovo šesto osjetilo ili možda nešto drugo Dark je imao naročitu sposobnost. Sposobnost da razlikuje subotu i nedjelju od radnog dana. Tu osobinu jednostavno ne znamo protumačiti. On je ZNAO kada je subota i nedjelja, a kada je radni dan.

Do onog nezgodnog događaja s onim malim

izazivačem Darka bismo radnim danom šetali poslije podne, nakon povratka s posla, malo supruga malo ja.

Subotom i nedjeljom šetao bih ga ja i to ranom zorom, prije svitanja. Radnim bi danom mirno prespavao moj odlazak na posao, ali subotom i nedjeljom nije bilo šanse da spavam do zore. Već prije svitanja došao bi u našu spavaću sobu (svi naši psi spavaju u dnevnom boravku i slobodno se kreću po kući), i nježno, ali i dovoljno odlučno gurkao me njuškom, sve dok se ne bih probudio. Tada bismo Dark i ja šetali po okolici, dok bi svi drugi spavali. K'o mračnjaci. Sigurno je da nije mogao imati kalendar u glavi, ali ipak je razlikovao radni dan od subote i nedjelje. Možda po nekim zvukovima izvana. Tko zna po čemu. To sigurno nikada ne ćemo saznati. A on nam to nije znao ili nije htio reći.

Još uvijek pokušavamo odgonetnuti po čemu je

Dark znao kad je subota i nedjelja a kada je radni dan. I

to rano ujutro prije svitanja, kad se jedino pijevci javljaju. A oni kukuriječu jednako radnim danom kao i nedjeljom.

Jako je volio te rane šetnje subotom i nedjeljom. Kao i ja. Tada bi me dugo vodao poznatim i nepoznatim stazama.

Sve

dok

posve

razdanilo.

Poslijepodnevne bi šetnje obično jako skratio i iza prvoga ugla odmah bi zavrnuo ravno doma.

Dalje ne bih pisao jer je tužno. Darka smo morali

dati uspavati. Imao je tumor na mozgu, i bilo nam je teško gledati ga kako pati. Nažalost bilo je neizlječivo. I evo novog odgovora. Kad bismo birali psa, rotvajler bi sigurno bio među pasminama koje bismo izabrali. I izabrali bismo dečka. Po uzoru na Darka. Ali nismo mogli birati. O tome čitajte u slijedećoj priči.

Priča o Bubi ili kako biste Vi postupili? Priča počinje prije više godina, kada su ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se baviti

uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, što se sve može dogoditi kad kuji dođe vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant,

neki škotski ovčar iz susjedstva, iskoristio priliku. Tako su na svijet došli štenci pasmine “bobtail-škotski ovčar” ili “škotski ovčar-bobtail”, svejedno je. Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još. Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata, koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu. Dečke iz tog legla još su nekako udomili, ali s dvije ženkice to nije išlo. Na kraju, jednu je uzeo moj brat, a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtailu. Kao i naši psi, slobodno šeće po kući i dvorištu. Onaj čiča, koji je uzeo drugu ženkicu, iako je jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj “došlo

vrijeme”. Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.

No, tu su prste imali, ne samo škotski ovčar, nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci. Pasmina

“bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj”. Ni jednom se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini. Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao, da ne

živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima. Psići su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije bila u

boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu. To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas spasio zadnjega psića, malu ženkicu. Kako je nama u to vrijeme uginuo Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili. U našu je kuću došla Buba. Jadna, bila je bolesna, uplašena, mršava, neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu. I srećom, ovdje u našoj veterinarskoj stanici, radi jedna mlada veterinarka, koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila život. 36

Počela

injekcijama

antibiotika,

vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala. Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se pomalo

oporavljala.

Iako

smo

hranili

posebno

pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila

naučena samo na žgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je,

živahna, inteligentna, ali ožiljci su ostali. Psihički i fizički. Malo je vitka. Mi u šali kažemo da je anoreksična. Manekenke i druge današnje djevojke zavidjele bi joj na liniji. Nije

dovoljno

socijalizirana,

mislim

socijalizaciju s drugim psima, jer kada je to bilo najvažnije nije se mogla igrati s vršnjacima, jer smo je morali ojačati da bi to mogla, a u njezinu leglu psići su više kunjali nego se igrali. Buba uči vrlo brzo, dovoljno joj je nešto jednom pokazati i ona će to upamtiti. Tako ona točno zna gdje su spremljene njezine igračke s kojima se trenutno ne igra, točno zna gdje je spremljena hrana za nju i u kojoj se kutiji nalazi koja vrsta poslastica. Zna što se u kući smije a što ne. Možemo je ostaviti samu i po povratku sve će biti na svojem mjestu. Pri odlasku joj kažemo: “Buba čuvaj kuću.” Ona malo negoduje, jer zna da će ostati sama, ali odmah ode do svojeg vidikovca, prozora 37

u dnevnom boravku, odakle nadzire sve što se događa na ulici.

Kada nešto želi onda dođe do supruge ili mene i blago nas gurne njuškom. Kad je pitamo: "Što je Buba?

Pokaži što hoćeš.", odmah pokaže što želi tako da nas odvede do mjesta gdje se nalazi stvar ili poslastica koju želi, i sjedne s pogledom uprtim u to. Ako slučajno promijenimo mjesto, dovoljno je da ona to jednom vidi i

točno će znati gdje se što nalazi. Ako, pak želi izići onda nas odvede do vrata, sjedne pred njima i čeka. To možda znaju i drugi psi, naročito ako ih se to uči, ali mi to Bubu

nismo učili. Ona je to naučila sama. Naročito je zgodna kad se na ulici pojavi netko nepoznat ili se oko kuće motaju njoj nepoćudni psi. Tada obavezno dođe po mene i kao da mi govori: “Dođi sa mnom. Idemo zajedno lajati.” Zadovoljna je da joj netko čuva leđa,

a ona

lajanjem pravi red. Bubu imamo i danas. Sada ima oko četiri godine. Prava je ljubimica. U ovim će pričama o njoj još biti riječi. Evo ponovno odgovora na pitanje s početka ove knjižice. Kad bismo sada birali psa sigurno bismo izabrali križanca. Jednoga od onih napuštenih jadnika iz Dumovca ili kojeg drugog azila za nezbrinute pse. Ili jednostavno s ulice. I izabrali bismo ženku. Po uzoru na Bubu. Ali ni takav izbor nije nam bio suđen. 38

Priča o Arniju ili tajanstvenom psu iz šume Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne ovoga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas. Pojavio se

na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio

tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom. Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao “uzbunu”. Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun. Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga crnog psa. I to kroz dalekozor. Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje. A možda je psić ustanovio da su mu dali pravu adresu. Adresu našega azila gdje će sigurno biti zbrinut.

Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male

maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda. Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran.

I, tu pred njima veselo maše repom. Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić?

Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?

I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što s

psićem? Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj. I tako se pas našao u našem dvorištu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan. Bio je to štenac star oko 6 mjeseci. To su kasnije procijenili stručnjaci. Točnije naša veterinarka. Po zubima. Kako ima dugu dlaku bio je pun čičaka, pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. I od tajanstvenog psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom. Ponovno smo, po ne znam koji put, listali naš kinološki priručnik, i smišljali priču za potencijalnog udomitelja. Da vidimo koje bi pasmine mogao biti. Jasno je da mora biti čistokrvan. 40

Potencijalni udomitelji tada lakše progutaju priču

kako smo došli do psa i zašto za psa nemamo papire.

I našli smo. Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika štenac je pljunuti Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna koje smo zbog čičaka

morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi.

E, sada će s pričom biti mnogo lakše. Recimo: “Prometna

nesreća

obližnjoj

autocesti,

vlasnici

Francuzi poginuli, pas ostao sam i nezbrinut”. Možda prođe. No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući. Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže. Ipak, prvo smo pokušali naći pravoga vlasnika. U našem je gradu običaj da se obavijest o izgubljenom ili nađenom psu ostavi u veterinarskoj stanici, kod one mlade veterinarke koja je spasila Bubu. Ali tamo nitko nije tražio takvoga psa. Čak što više, u stanici nisu znali ima li netko u okolici brijara.

I počela je potraga za vlasnikom ili udomiteljem

putem Interneta. Ali jok, nitko niti se javio da je izgubio

takvoga psa, niti da ga želi. Ipak, jedna je mlada dama pokazala zanimanje za psa kao poklon svojoj prijateljici. Ali javila se samo jednom.

U međuvremenu smo ga dali cijepiti protiv svega i svačega, očistili od buha i nametnika, i čekali hoće li se netko javiti na brojne oglase, koje smo odaslali na sve strane. Kako je vrijeme prolazilo, ustanovili smo da je psić

prijenosnik opasne bolesti od koje neki ljudi mogu lako oboljeti. Ni moja supruga ni ja na tu bolest nismo imuni. Nije prošlo ni tjedan dana, i već smo oboje bili akutno oboljeli. Bolest se zove “uvlačenje pod kožu”. Psić se posve udomaćio i osvojio nas. Odlučili smo zadržati ga!!! Pa makar pravi vlasnici i ne bili Francuzi. Dali smo mu ime Arni. Neka bar zvuči francuski kad je prema svim znacima francuski briard. Dobio je pravu ogrlicu, ogrlicu protiv nametnika, markicu i pseći pasoš na ime Arni. Ostali podaci: procijenjena starost je 6 - 7 mjeseci, svi zubi novi, i na broju, prekrasni bijeli, težina 17,60 kg i visina cca 50 cm.

I tako je naša Buba, neplanirano, dobila društvo.

Nije baš bila oduševljena. Nije ni čudo. Do sada je bila ljubimica i jedinica, a sada se u kuću uvalio neki čupavac s ulice. Još gore, iz šume. I ponaša se kao da je doma. Sada imamo dva psa. I pročitali ste kako smo ih izabrali. Buba je križanaca križanac, a Arni je izgleda plemenitoga roda. A možda je lažni brijar. I ne bismo se

od njih rastali, pa bili pravi ili krivi. Naši su. Jer tako je moralo biti. I evo, prije nego započnem s novim pričama, da završim priče o tome kako smo izabrali našega ljubimca zadnjom pričom s malo drugačijim naslovom.

Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija Prvi događaj. Još u vrijeme dok smo Arniju tražili sigurno utočište, vodili smo ga na cijepljenje, i na povratku

svratili u robnu kuću po neke sitnice. Tamo smo naletjeli na prijateljicu moje supruge i njenog muža. Njima se

Arni jako svidio, žele psa u kuću, i imaju za psa izvrsne uvjete (ograđeno dvorište i vrt), a što je najvažnije vole životinje. I njima bismo ga mogli povjeriti na čuvanje, bez opasnosti da će mu biti loše. Ali, oni bi htjeli malo manjega psa. Odluku će donijeti pošto pogledaju ima li u šinteraju veterinarske stanice kakav manji pas. Ja sam Boga molio da takvog malog psa stvarno i nađu. Arni nam se posve ”uvukao pod kožu”, i kolikogod problema imali s njim, ne bismo se htjeli rastati od njega. I tako su oni otišli u veterinarsku stanicu, i javili se Gogi. To je ona mlada veterinarka koja voli životinje. Goga nije imala ni jednog malog psa kakvog bi oni htjeli. Ali, prije nego su se oni snašli, već su im u prtljažniku auta bila dva mala mačića sa cjelokupnom opremom za njihovu njegu: kemijski zahod za mačke, hrana za nekoliko tjedana, četke za češljanje i svašta još. I tako nam javiše telefonom, da su, umjesto jednog malog psa, udomili dvije male slatke mačkice. 44

A nama je laknulo. Arni ostaje kod nas. Drugi događaj. Taj dan poslije podne ponovno su Buba i Arni

pravili reda, tj. tjerali hofirante jedne male maltezerice

iz susjedstva. Kojoj je baš došlo vrijeme. Arni se tako zanio u ulozi rastjerivača, da je postao neoprezan i pao

sa stepenica s visine od oko dva metra. Jako se udario i uplašio. A mi smo se uplašili još više. Detaljnim pregledom utvrdili smo da je čitav i da ništa nije slomio. Samo se, izgleda, jako natukao.

Prije mraka već je Bubi pomagao lajati na mačke, koje povremeno prolaze našom ulicom. Buba je inače “alergična” na mačke. I Arni laje s njom, a da ne zna zašto. Glavno da se laje.

Arni i Buba Dva psa i dvije kosti Arni i Buba već se posve dobro slažu. Tu i tamo Buba zareži na Arnija, ali mislimo da je kritično prošlo. S hranjenjem imamo i dalje problema, pa ih hranimo odvojeno. Svako se žuri pojesti svoj obrok, pa onda trči

na onu drugu zdjelicu. Možda je tamo bilo nešto ukusnije. Točno znaju koja je čija. Zanimljivo je, da je od dolaska Arnija i Buba počela više jesti. Ona je prije sama

svela svoju prehranu na jedan obrok dnevno, a sada, uz Arnija hoće i tri. Jučer smo im dali da se zabavljaju, svako sa po jednom kosti. Buba takve kosti nije htjela žvakati a sad je kost prihvatila. Za inat Arniju. Ipak nakon nekoliko minuta napustila je žvakanje kosti. Baš joj se i nije žvakalo. Arni je međutim nastavio sa žvakanjem. Kad se poprilično nažvakao, ožednio je, pa se htio napiti vode. Ali to se ne može s nečim u ustima. To je trebalo vidjeti. Nervozno je švrljao dvorištem i tražio mjesto gdje da sakrije kost. Najzad je odlučio da će biti najsigurnije ako kost zakopa. Iskopao je rupu, stavio u nju kost i zatrpao njuškom. Ali pola kosti ostalo je viriti izvan rupe. Sada je kost ponovno izvadio i 46

pokušao isto s novom rupom. I tako nekoliko puta. Kako mu nikako nije uspjelo zakopati kost, a bio je žedan,

najzad je kost jednostavno ostavio. E, sada se žvakanje kosti odjednom dopalo Bubi, pa je dohvatila Arnijevu kost i počela je slavodobitno žvakati. Za inat Arniju.

Arniju smo, kad se napio, dali onu kost koju je Buba ostavila, pa smo tada imali dva psa, koji jedan pokraj

drugoga

žvaču svako

svoju

kost.

Arni

uživanjem. Buba preko volje. Tek toliko da i ona nešto žvače.

Buba postaje poduzetna Postupno se odnos Bube i Arnija razvija u nešto

podnošljivo. Možda čak i nešto više od toga. Samo da se Arni što prije uozbilji. On je naime uvijek onaj koji pokrene igru. Nikad nema mira. Kad, kao slučajno,

prolazi pokraj Bube samo je malo čvakne zubima. Tek toliko da ona pojuri za njim da mu to vrati.

Ipak, za divno čudo, jučer smo zapazili da je to učinila i Buba. No, nazdravlje. Ako “dama” u najboljim godinama poput Bube započinje igru kakvu je naučila od

jednoga “šmrkljivca”, onda smo nadrapali kad Arni još malo odraste. Danas nas je Buba upravo iznenadila. Pozivala ja Arnija na igru. I to jako zgodno. Arni se dohvatio papuče moje supruge, i zdušno je započeo glodati, s namjerom da od jedne napravi dvije. Buba se pak nije htjela igrati sama, a nije bilo nikoga na koga bi preko plota lajala. Zato je s terase, u zubima, donijela jednu moju staru čarapu s kojom se njih dvoje s uživanjem natežu. Zamahnula je čarapom Arniju ispred nosa i odskočila u stranu. Ali Arni se nije dao smesti. Nije lako dočepati se gazdaričine papuče, i još je neometano glodati. Tada je Buba ponovila izazov, ponovno je zatresla čarapom ispred Arnijeve njuške. I opet bez uspjeha. 48

Arniju je papuča bila zanimljivija. Buba je uspjela

tek u četvrtom pokušaju. I tada je počelo natezanje čarape. I nismo dobili dvije papuče od jedne, što je bila Arnijeva namjera.

A gdje je aufpuc? Buba se izgleda pomirila s činjenicom da više nije

jedinica. Sada se već Buba i Arni lijepo igraju. Hrvaju se, grizu, reže i laju, da je prava milina gledati i slušati ih.

Povremeno još Buba pokazuje agresivnost, ali po svemu sudeći to će je proći.

Danas je Arni dohvatio moju staru čarapu, pa su se

s njom cijelo poslije podne natezali na terasi. U kući se “igraju” lovice. Malo se makljaju, pa onda

jedno kao da pobjegne iz dnevnog boravka u hodnik. No, začas se vrati kroz druga vrata i tako “vrti kolo naokolo”. Lukavi su i jedan i drugi. Kad jedan pobjegne u hodnik drugi već zna da će proviriti kroz druga vrata, pa ga brže bolje tamo dočeka. E, onda počne jurnjava u suprotnom smjeru. Sve dok se ne izmore. Onda malo odspavaju, pa “hajd Jovo nanovo”. Makljanje, pa jurnjava, pa opet makljanje. Kad se izmore oboje spavaju snom pravednika. Hranimo ih odvojeno, ali svako od njih bi radije

nešto od onoga u tuđoj zdjelici. Tako se događa da oboje ostave nešto malo pri dnu. E, pa onda kad otvorimo vrata svako jurne na zdjelicu onoga drugoga. U tuđoj zdjelici uvijek je nešto bolje.

Za divno čudo, sada Buba pojede i “krugljice”.

Tako mi zovemo suhu pseću hranu. Ali samo ako su u Arnijevoj zdjelici.

Inače “milostiva” jede samo pseće konzerve. A

povrh svega treba biti malo “aufpuca”. A taj “aufpuc”

mora biti nešto s našega stola. Malo, ali da miriše po našemu.

Ako nije tako samo ponjuši i sjedne pokraj našega

stola. I gleda u moju suprugu, pa kao da kaže “A gdje je aufpuc?” I vodi suprugu do svoje zdjelice.

Pristojno ponašanje Ne znam ponašaju li se drugi psi tako, jer do sada

nismo imali dva psa istovremeno. Osim Aske s njezinih šestero štenaca. Ali to je bilo drugo. Mama i djeca.

Buba naime uči Arnija pristojnom ponašanju. Malo

je čudno, ali tako je. Mi Bubu nismo posebno morali učiti što se smije, a što ne. Ona kao da je sama znala da se ne

smiju žvakati rubovi tepiha, da se ne smiju potezati zavjese, glodati noge od stola, skrivati papuče da bi ih se kasnije

žvakalo

itd.

Ako

ipak

učinila

nešto

nedopušteno, dovoljno je bilo reći NE i to samo jednom. Arni to ne zna i kad recimo stavi prednje šape na stol, da vidi ima li tamo što za jelo, Buba počne lajati i tako mu daje na znanje da to što je učinio nije pristojno. I Arni posluša Bubu. Slično se ponaša kada Arni učini bilo što što

ona

smatra

nedopuštenim.

Ili,

ako

neku

nepodopštinu Arniju kažemo NE Buba odmah dojuri pa ga počne i ona “špotati”. Za svaki slučaj. Da bolje upamti lekciju.

Kućni red Buba i dalje podučava Arnija kućnom redu, ali Arni

još uvijek glođe tepihe. Onaj kojega je prvoga proglodao već ima rupa k'o švicarski sir. Kad Buba nije sigurna što se smije, a što ne smije,

dođe i pita. Neki je dan Arni ukrao i sakrio gazdaričinu papuču. Budući da je nije glodao Buba nije bila sigurna

smije li papuča biti tamo gdje ju je Arni sakrio. Došla je do mene i po običaju stavila mi glavu u krilo. To je njezin znak da nešto želi. Kada se dignem od kompjutora Buba

me vodi tamo kamo želi i pokazuje zašto me je digla od posla. Tako me je i tom prigodom odvela točno do mjesta gdje je Arni sakrio papuču, pokazala je. I, kao da je pitala: “Je li papuči ovdje mjesto?”. Valjda s namjerom da ubuduće Arniju pokaže što se s papučama smije, a što ne smije.

Iznenađenje. Ne jedno nego dva. Nedavno se Arni htio uvaljati u krilo svojoj

gazdarici, a Buba ga je tako napala da smo se uplašili za njegovu sudbinu. Jedva smo je umirili. Je li to bila

ljubomora, malo grublje učenje pristojnosti ili je Buba pomislila da Arni napada njezinu gospodaricu pa ju je

išla braniti? Nije smatrala potrebnim objašnjavati nam svoj postupak. Mala napomena. Mi Bubu nikada nismo uzimali u

krilo, niti to ona od nas traži. Ipak Buba nije mali pas, i nije joj mjesto u krilu. Kao ni Arniju.

Koji dan kasnije, Buba nam je priredila još jedno iznenađenje, kad je Arni pokušao iskopati palmu iz lonca za cvijeće. Čim je počeo kopati, Buba ga je počela špotati. A Buba nikada prije nije kopala zemlju iz lonaca za cvijeće, pa nije mogla znati da se to ne smije, jer joj mi nikada za takav postupak nismo morali reći NE. Jednostavno, ne možemo vjerovati, da je Buba sama zaključila, da je zemlji mjesto u loncu, a ne na pločicama terase.

Tko od koga uči Buba kao starija i pametnija uči Arnija kućnom

redu. Većinom uspješno. Čak uspješnije od nas.

Ali, Buba uči i od Arnija. Naravno samo ono što želi.

Arni naime jako voli da ga se mazi. Naročito voli

kad ga se gladi po trbuhu. Čak mu više ni ne treba reći “lezi”. Okrene se na leđa, raširi sve četiri i kao da kaže: “Češkaj me po trbuhu.”

Ako to ne bismo odmah učinili digne se i povlači

nas prednjim šapama. Tada ponovno legne i čeka češkanje. Sada to isto radi i Buba. Samo što prije dolaska Arnija Buba baš i nije voljela da je se gladi i mazi. Ovo najvjerojatnije radi zbog konkurencije i za inat Arniju. Nije nam o tome do sada ništa rekla.

Zajedno su jači Buba i Arni izvrsno se slažu kad treba lajati na

nekoga trećeg. Tako, na primjer, ovih dana zdušno

tjeraju “hofirante” od susjedove ograde. Njihova se maltezerica tjera, pa cijela četa pasa “hodočasti” oko njihova dvorišta. A Buba i Arni ih zajedno tjeraju.

Uspješno. “Hofiranti” malo protestiraju, ali se ipak povlače. Naš je lajavi duet efikasan. Buba laje u sopranu, a Arni u basu. Dobro, nije još čisti bas, ali kad odraste bit će. Još je, recimo, bariton.

Sada se već posve udomaćio i zajedno s našom Bubom pravi dar mar po kući. I pomaže joj lajati na sve nepoželjno u susjedstvu.

Bubino lukavstvo Arni se potpuno udomaćio. Uhvatio je svoja mjesta

za spavanje, a to što su neka od njih i Bubina, ništa ga

ne smeta. Interesantno da psi na nekim mjestima više vole spavati nego na drugima. Možda ipak ima nešto u tvrdnjama radioestezista, da postoje neka zračenja, koja

životinje osjećaju, a većina ljudi ne. Jer svi naši psi birali su ista mjesta za spavanje. Arni je doduše pronašao još neka, na kojima mu je ugodno, jer se tamo ispruži i

rastegne k'o praćka. A ta su mjesta nekako u istoj mreži kao i ostala. Osvojio je sva Bubina mjesta za spavanje, pa se sada po redu zamjenjuju. Neki je dan osvojio čak i Bubin trosjed. Povremeno upadne u tuđi posjed, ali noću ipak na njemu spava Buba. I ujutro, nakon što se malo izjurcaju po dvorištu. Arni voli zasjesti na trosjed, i onda kao da izaziva Bubu. A Buba, lukavica jedna, kad želi skinuti Arnija s trosjeda, dođe po mene da je pustim na terasu i dvorište. Buba zna da će Arni skočiti s trosjeda čim se vrata otvore, da ode na terasu i vidi što se događa na ulici. Buba tada jednostavno izađe kroz vrata i odmah se vrati u sobu, i uvalja na trosjed. A Arni dotle gleda preko ograde zašto je Buba tražila izlazak.

No, ni Arni nije bedast. Samo je pitanje vremena

kad će shvatiti trik i ostati na trosjedu. Što će se tada događati, vidjet ćemo.

Staro ili novo pitanje je sad Danas su obje naše beštijice nešto mirnije. Nisu se

mnogo makljale, tako nekako oko dva do tri sata. Sada

Arni glođe jedan stari tepih, a Buba spava

pod mojim nogama, ispod stola s kompjutorom. Pri tom

povremeno zareži na Arnija, jer on ipak radi nešto nedopušteno. Glođe tepih pa makar i stari. Blaženi mir. Samo koliko će dugo potrajati? Sada se Arni nekuda povukao. Moram pogledati ne

radi li kakvu nepodopštinu, kad je tako tih i miran. To je uvijek sumnjivo.

E, sad smo nadrapali. Svi troje, Arni, Buba i ja. Bit će munjevito i gromovito, kad se gazdarica vrati iz susjedstva. Arni, naime, nije glodao stari tepih, koji smo mu podmetnuli, nego tepih koji još nije za baciti, skoro je nov. I proglodao je kroz njega rupu od dva cola. Zato je Buba povremeno i režala. Ali kad ja nisam reagirao, valjda je pomislila: “Kad se već gazda ne ljuti, zašto da samo ja pravim red”. A meni su oba tepiha na izgled vrlo slični. Arni ih je lukavo zamijenio. Pa, nema smisla glodati stari tepih! Sada spava. Glodanje tepiha izgleda da ga je umorilo.

Slično radi i s mojim papučama. Dobio je dvije

stare, ali te nisu tako dobre kao one na mojim nogama. Ako sam samo malo neoprezan, Arni je bar s jednom mojom novom papučom u trenu na terasi. Ako ništa ne primijetim, evo njega začas po drugu. Ne znam zašto hoće baš nove papuče, novi tepih?

Što se rupe na novome tepihu tiče, stvar je ipak

prošla bez munja i gromova, i Arni je dobio još jedan

tepih za glodanje. Sad ima dva. Onaj stari kojega smo mu dali za glodanje i onaj novi kojega je proglodao i pretvorio u stari. Ipak smo i supruga i ja malo trknuti što se pasa tiče. A možda i onako općenito.

Arnijevo šesto osjetilo ili pazite što govorite pred svojim beštijicama Nismo sigurni ima li Arni šesto osjetilo, pa nekim nama nepoznatim putovima čita naše misli. Ili razumije ono o čemu se razgovara. Samo to nam ne želi reći.

Jučer smo supruga i ja razgovarali o preuređenju

dvorišta s obzirom na novo nastalu situaciju. To jest, dva psa koji se makljaju i jurcaju po dvorištu da se sve praši. Tako smo dogovorili da danas iz jednog dijela dvorišta, uz

ogradu,

izvadimo

veliki

grm

forsitije.

Tamo

namjeravamo postaviti betonske ploče, da bude više mjesta za natjeravanje Arnija i Bube. Naši su psi u to vrijeme drijemali u blizini, a možda i prisluškivali što mi to planiramo. Naročito nam je sumnjiv Arni. Jutros, odmah pošto je obavio sve svoje jutarnje potrebe uključivši i makljanje s Bubom, nestao nam je iz vidokruga. Nismo na to obraćali pažnju. To često čini. Njuška po svim dijelovima dvorišta i obavlja temeljitu inspekciju terena. Da slučajno nije tuda prolazio netko bez njegova znanja. I gle čuda. Nakon nekog vremena pojavio se s ogromnom granom forsitije u zubima. Blatnjav od glave do repa. Izišli smo na dvorište i nismo mogli vjerovati svojim očima. Grmovi forsitije, zajedno s korijenom i

busenima zemlje, bili su raskopani i razbacani po 61

dvorištu. A na mjestu gdje su bile forsitije zjapila je ogromna rupa.

Nije nam preostalo drugo nego odmah zatrpati rupu i sve lijepo pokriti betonskim pločama.

A Arnija okupati. Nije imalo smisla špotati ga. Pa

on nam je samo pomogao. Jedino nam nije jasno kako je znao što namjeravamo učiniti. Ili razumije što govorimo ili je vidovit.

Imate li dvije životinjice slične Arniju i Bubi pazite što pred beštijicama govorite. Možda vas slušaju i sve razumiju. Samo vam to ne će reći.

Arnijeve umjetničke sklonosti Arni je već i ranije pokazivao sklonosti prema

aktivnostima koje su Bubi bile strane. Čak što više, ona zna što se smije činiti, a što ne. To povremeno podučava Arnija. Ali Arni malo posluša DA, a malo posluša NE. Jedno

poslije

podne

nešto

sam

pisao

kompjutoru i odjednom osjetio nešto sumnjivo. Lebdjelo je u zraku. Nastala je tišina. Arni i Buba nisu se makljali. Nisu lajali ni na koga. Nisu tjerali poštara s računima.

Nisu se natjeravali po terasi. Vrlo sumnjivo. Trebalo je odmah utvrditi razloge tome neobičnom stanju. Tišina je nastala iz dva razloga. Prvi razlog. Bubi je bilo dovoljno natjeravanja i lajanja pa se povukla na svoj trosjed i otputovala u carstvo snova. Ipak je ona dama. Nije više teen-ager. Drugi razlog. Arni je našao neobičnu zabavu u dvorištu. To je već drugi puta, ali je ovaj puta pokazao da njegova domišljatost nije za podcjenjivanje. Presložio sam, naime, betonske ploče u dvorištu, i da baš ne bude sve beton, uz rub škarpe ostavili smo traku zemlje. Tu će u proljeće niknuti trava i biti posađene tuje. Naravno, ako to Arni ne osujeti. Kad smo sve to lijepo sredili i tu traku zemlje dobro prekopali i pomiješali s kompostom, i poravnali naravno, umiješao se Arni.

Lijepa

mekana

crna

rastresita

zemljica.

K'o

stvorena za kopanje. Nismo se pravo ni snašli, a zemlja je bila raskopana, i razbacana po cijelom dvorištu. A Arni je uživao u svojem umjetničkom stvaralaštvu. Jedva smo ga obuzdali i izvadili iz pola metra duboke jame, koju je

uspio iskopati. I iz koje su komadi zemlje izlijetali k'o iz katapulta. O tome kako je izgledao ne moram ni pisati. Idućeg

sam

jutra,

preduhitrim

Arnijeve

stvaralačke porive, pokrio zemlju daskama. Neka čeka do proljeća, po zimi tu ionako ništa ne će rasti.

Dok sam ja opet nešto pisao, Buba je spavala na

trosjedu, Arniju je postalo dosadno. I ponovno je osjetio svoje stvaralačke porive. Ali kako stvarati kad je zemlja pokrivena daskama. A silno mu se kopalo. I dosjetio se. Zemlja se može kopati samo ako se maknu daske. I tako je učinio. Maknuo je nekoliko dasaka, i ponovno stvorio umjetničko djelo od dvorišta. Ali i od sebe. I, nikako mu nije bilo jasno zašto smo ga nakon toga kupali i ponovno postavljali daske. Kad je dvorište ljepše s hrpicama zemlje posvuda. Ovaj sam puta otežao daske s nekoliko betonskih ploča. “E, Arni! Da te sada vidimo na djelu!”

Jutarnje buđenje Arni me redovito budi u svitanje. To mu je

najnoviji štos. Nažalost ne razlikuje radni dan od subote

i nedjelje, kao što je to razlikovao Dark, pa me budi svakim danom. A možda i on razlikuje radni dan od

subote i nedjelje, ali gad mali, zna da sam u penziji pa me budi svako jutro. Točno u cik zore. Ne čeka ni minute da svane. Traži da ga pustim na dvorište. A ja, pomislim da tamo mora nešto obaviti. Ali vraga, vani počne lajati, a da sam ne zna na koga ni zašto. Dotle Buba, milostiva,

spava i dalje. Lajanje ni na koga i ni za što nju ne zanima. Arni sad već ima glasinu, da bi i mrtve probudio. Zato se, zbog mira u susjedstvu, moram s njime igrati na dvorištu. Da ne bi lajao. Kad se tako malo, jedno pola sata, natežemo s nekakvom krpetinom po dvorištu, vrati se na svoje mjesto i nastavi spavati. A meni više nije do spavanja. Potpuno me je razbudio. E, blažene Darkove subote i nedjelje. Sada sjedim za računalom i razmišljam kako bi bilo dobro da se Arni samo malo uozbilji. Ne mora odmah postati stariji. Samo da spava koji sat dulje. K'o Buba, na primjer. A ona je ipak tek prestala biti teenager.

A možda Arni i nije pravi pas. Možda je u

prijašnjem životu bio nekakva noćna životinja. Pa je sada zamaskirani šišmiš, na primjer. Bi li on mogao biti šišmišić?

Nikako.

najboljem

šišmišetina. Koja budi ljude prije zore.

slučaju

nekakva

Dvostruki Arni Arni je izmislio novu igru. Negdje iza dnevnika

naše se aktivnosti smiruju. Supruga obično gleda TV,

nekakav film, seriju, ili tako nešto. Ja obično nešto radim na računalu. Buba se pak rastegne na trosjedu, od

jednog naslona do drugog. Da slučajno ne bi ostalo malo mjesta za Arnija. A Arniju je dosadno. On bi se još igrao. Bar malo. Ali, ne voli se igrati sam. I, našao je društvo. Svoju sliku u staklu vrata koja

vode na terasu. Kako je vani mrak a unutra svijetlo to se sve što je u sobi odražava na staklu, kao u ogledalu.

Arni tada skakuće pred vratima i izaziva onoga Arnija vani na igru. Čak ga dodiruje prednjim šapama ne bi li ga izmamio s terase u sobu. Onda se sakrije iza zida, pa se polako šulja prema vratima, da vidi gdje je onaj drugi Arni. Kad ga ugleda skoči opet iza zida, da mu se sakrije. Ali to isto čini i onaj vani, pa se Arni lijepo zabavlja. Čak i zalaje na onoga vani. E, onda se Buba probudi i sjuri se do vrata, da slučajno lajanje ne bi prošlo bez nje. Tada neko vrijeme zajedno laju na ona dva psa vani. Koji jako sliče na Arniju i Bubi. Onda Buba shvati da je Arni ili bedast, pa misli da

je vani zaista neki drugi pas, ili da se samo jako zaigrao. 67

I vrati se na svoj trosjed. Tek se tada Arni smjesti

na njegovo omiljelo mjesto, između trosjeda i stepenica prema vratima.

I sada počinje još jedna predstava. Arni zauzima

sve moguće i nemoguće položaje za spavanje, i uživa pri

tom. Najčešće se izvrne na leđa i digne sve četiri u zrak. Pa se malo premjesti na jednu, pa malo na drugu stranu. I kad se tako malo ispremješta, otputuje u carstvo snova.

Ponekad imamo dodatnu predstavu i kad Arni zaspi. Kao mladi pas Arni često sanja i pri tom u snu

svašta izvodi. Laje, reži, maše nogama kao da trči i svašta još. Što sanja još nam nije ispričao. Možda jednom hoće. Kad odraste i kad bude tražio da mu protumačimo san.

Kako je Arni postao kavalir Arni je još uvijek jako zaigran. U svakom času

spreman je za igru. Igra se s Bubom, igra se sam, igra se

s nama. Zadovoljan je svačime čime se može igrati. Uvijek će naći razloga za igru i nešto čime će se igrati.

Ipak, već se počeo i pristojnije ponašati. Dva

tepiha je proglodao skroz na skroz. Načeo bi on i trećega, da Buba i gazdarica ne stražare na smjenu. Meni bi još mogao podvaliti, ali one točno znaju koji se tepih smije a koji ne smije glodati.

Sada se usredotočio na moje papuče. Ali ne na one stare, koje smo mu dali da se njima zabavlja. Te mu nekako nisu zanimljive. Stalno vreba na one koje imam na nogama. Doduše, ni te nisu baš nove, ali još ih mogu nositi. Usprkos tome što je Arni i njih načeo. Jasno, kad sam bio dovoljno neoprezan, pa ih se Arni uspio dočepati. Danas poslije ručka Buba je bila ljubazna, pa mi je prepustila trosjed, da odrijemam malo poslije ručka. Njoj je bilo udobnije na tepihu blizu vrata na terasu. Arni je pak uhvatio mjesto na tepihu iza fotelja. Prava atmosfera za odmor. Mir blaženi. Samo da potraje. Nisam još ni zadrijemao, kadli se Arnijeva glava oprezno pokazala iza fotelja. Da vidi je li još netko budan osim njega. Ja sam se pravio kao da već spavam. 69

Da vidim što će se dogoditi. Kad se uvjerio da ga nitko

ne gleda počeo se polako primicati mojim papučama. Onima, koje još nosim, i koje on ne smije glodati. Oprezno je dohvatio jednu i s njom u zubima potiho se

odšuljao iza fotelja. Ja sam razmišljao što je pametnije uraditi. Zaspati, i prepustiti Arniju da dokrajči već dobrano načetu papuču, ili mu je oduzeti. Ova druga mogućnost

imala

mene

svakako

neprijatne

posljedice. Arniju se očito, poslije ručka, nije spavalo, pa kad bih mu oduzeo papuču, sigurno bi na igru pozvao

Bubu. Tada bi počela takva makljaža, da od mojega poslijepodnevnog spavanja sigurno ne bi bilo ništa. Odlučio sam da je bolje napraviti se ludim. I žrtvovati papuču za malo poslijepodnevnoga spavanja. Kad su me već beštije probudile jutros oko tri sata. Buba već spava, Arni misli da i ja spavam, pa će možda biti tih s onom papučom. Ipak, malkice sam škiljio, da vidim hoće li tako biti. Ali nije bilo. Nakon kratkog vremena, iza fotelja, ponovno se polako pojavila Arnijeva glava. Ponovno je Arni izviđao je li zrak čist. Kad je ocijenio da su mu zvijezde naklonjene, polako se prišuljao i onoj drugoj papuči. Zgrabio je papuču zubima i ponovno se potiho povukao iza fotelja. A ja sam se pomirio s time da ću ostati bez obje papuče. Čak sam se i obradovao. Arni će s dvije papuče imati dvostruko više posla, što za mene 70

znači dvostruko dulje spavanja. Ali nije bilo kako sam ja očekivao.

Arni je doduše zamaknuo iza fotelja s onom drugom papučom, ali se odmah pojavio s druge strane. I

još je imao papuču u zubima. Onu drugu spremio je iza fotelja, ali što namjerava s ovom? To se još nije događalo, pa sam nastavio špijunirati Arnija.

Arni je polako došao do Bube, i položio joj papuču

pokraj glave. Gotovo sam siguran, da joj je pri tom šapnuo: “Evo ti jedne papuče. Gazda spava. Iskoristi prigodu.” I vratio se k onoj papuči koju je prvu ukrao.

Buba međutim nije bila zainteresirana za Arnijev kavalirski poklon, i nastavila je spavati. I ja sam tada zadrijemao. zadovoljstvo.

Iskoristio

sam

prigodu.

Arnijevo

Tako je eto Arni pokazao da zna biti i kavalir. Vjerojatno ipak u njemu ima francuske krvi.

Problemi s dvije hranilice Buba je već prije dugo vremena svela svoju

prehranu na samo jedan obrok dnevno. Onaj za vrijeme

našega ručka. I tada bi preko njezine hrane trebalo biti nešto “aufpuca” s našega stola. Od kada se pojavio Arni

počela je, kao i on, jesti tri puta dnevno. Malo, tek toliko da Arni ne bi jeo sam. Onda su oboje počeli preskakivati

večeru. Sada su na dva obroka dnevno. Doručak i ručak. Ni doručak im izgleda više ne treba, jer u zdjelicama

ostave malo hrane. Ali i dalje nakon što su se nasitili, vrebaju zdjelicu onoga drugoga. Da dokrajče ono što je ostalo. Ono u tuđoj zdjelici ukusnije je. Buba ustvari samo gricne po koju krugljicu i ostatak ostavi. A Arni bi jako rado kušao ono što je Buba ostavila. Iako nije gladan. Kao ni Buba. Ali ako napusti svoju zdjelicu, ono što je ostavio pojest će Buba. Kako vidjeti, i okusiti naravno, što je Buba ostavila u zdjelici a da pri tom njegovo ostane netaknuto? I jutros se dosjetio. Evo kako se to dogodilo. Prvo sam beštijama priredio doručak. Pa onda sebi. Svako je dobio u svoju zdjelicu. Da ne bi bilo zabune, hranu u zdjelice dobile su samo beštije. Ja ne. Zdjelice na pristojnoj udaljenosti. Iznad svake stražari jedna čupava glava. Ali nekako nisu bili gladni i

nije im se jelo. Buba je pregrizla jednu ili dvije krugljice. 72

Tek toliko. Isto tako i Arni. Ja sam u međuvremenu doručkovao u kuhinji, i kroz staklena vrata promatrao

što se vani događa. Buba bi povremeno malo ponjušila zdjelicu, pa se malkice udaljila. Ali i dalje je zdjelicu držala na oku.

Arni je pak legao ispred svoje zdjelice tako da mu bude na dohvat ruku. Pardon, prednjih šapa.

I, ta bi se pat pozicija produljila do u nedogled, da

Arni nije počeo s do sada neuobičajenim aktivnostima. Prednjim je šapama polako privukao zdjelicu. Ali nije jeo.

Samo ju je čuvao među prednjim šapama. Tada je zdjelicu lagano odgurnuo od sebe. Ali ne na mjesto na kojem je bila prije. Lagano ju je gurnuo u stranu. Prema Bubinoj zdjelici. Pa sa onda, onako

ležeći,

primaknuo

zdjelici.

Ponovno

odgurnuo od sebe. I opet malo bliže Bubinoj zdjelici. Pa se onda ponovno privukao zdjelici. I ponovno je odgurnuo od sebe. Naravno prema Bubinoj zdjelici. I nakon nekoliko takvih privuci odgurni među Arnijevim su se prednjim šapama našle obje zdjelice. Arnijeva i Bubina. Buba je samo iznenađeno promatrala što se događa. I ja. Sada je Arni bio u posjedu obje zdjelice. Plave i ružičaste. Ali nije sve tako jednostavno kako si je Arni zamislio. Ne može se istovremeno jesti iz obje zdjelice. S 73

kojom početi? Plavom ili ružičastom? Tako je malo čuvao obje zdjelice. I pogledavao čas jednu čas drugu. Njuškao

je jednu pa drugu. Najzad je zaključio da je sadržaj obje hranilice jednak, pa je napustio ovako pogodan položaj. Nije mu se jelo.

Glavno da je isprobao taktiku. Kako doći do dvije zdjelice, a da se pri tom ne zakvači s Bubom.

Ne guraj glavu kamo ne treba Svi već znaju da se Arni voli igrati. Katkada je umjesto igrom zadovoljan glodanjem. Dva tepiha je već proglodao. Preostala dva već je načeo. Jedne moje papuče posve je dokrajčio i sada se pokušava obračunati

s onima na mojim nogama. I te su već pri kraju, ali sada ih čuvam. Moraju mi izdržati do Božića. Kada ću dobiti nove pod bor. Kao iznenađenje. Noge od stolca, na kojem upravo sjedim, opasno su nagrižene i sada moram na dijetu. Ako dobijem samo koji kilogram, bojim se da će noge stolca popustiti. Sve što može dohvatiti već je isprobao. Tragovi Arnijevih zuba vidljivi su posvuda, iako ga Buba neprestano opominje i špota. Danas se Arni zainteresirao za žicu od modema. Znajući Arnijeve sklonosti, žicu sam dobro kamuflirao. Vidljiva je samo na mjestu gdje prolazi ispod radijatora, pa kako je smještena uz sam zid Arniju je nedostupna. Ali Arni nije mislio tako. Ipak je našao mjesto gdje bi tu žicu nekako mogao dohvatiti. A to je mjesto između dva radijatora. Koji su, doduše, smješteni dovoljno blizu, ali ipak tako razmaknuti da bi Arni mogao dohvatiti tu žicu. Bar je Arni mislio tako.

I počeo je gurati glavu između ta dva radijatora u

namjeri da dohvati žicu. Buba je mirno sjedila u blizini i

promatrala što Arni radi. Već je i ona pomalo oguglala od špotanja, pa je samo upozorila Arnija: “Pazi kud guraš tu svoju glavurdu. Znaš da se žica ne smije dirati.”

No, Arni je bio uporan i svakako je htio ugurati glavu između ta dva radijatora. Da dohvati i pregrize žicu.

I, uspio je. Ali između ta dva radijatora bilo je premalo prostora da dohvati žicu. Sada je trebalo izvući glavu iz tog prostora. Ali to nije bilo tako jednostavno.

Arni je počeo vući, kako bi se oslobodio, ali radijatori ga nisu puštali iz svojih kliješta. Arni se uplašio. Valjda je pomislio da su se radijatori prometnuli u nekakvu neman koja mu hoće odgristi glavu. Trzao je i vukao, ali nije išlo. Buba ga je samo promatrala i podrugljivo mu rekla: “Jesam ti rekla. Prav' ti bilo. Ne guraj glavu kam' ne treba. Kaj buš sad?” Arni se još više uplašio i počeo cviliti. Sam se nije mogao osloboditi. Prvo smo ga umirili, i polako i oprezno pomaknuli njegovu glavu da najšireg mjesta između radijatora. I, uspjeli smo ga osloboditi. Arni je bio tako uplašen, da će ostati bez glave, da je legao na pod i potiho cviluckao. A Buba nas je iznenadila, jer to je učinila prvi puta. 76

Prišla je Arniju i počela ga nježno lizati i tješiti:

“Hajde smiri se. Tako veliki dečko pa cmizdri. Nemoj da te susjedi vide.” I, Arni se primirio. Za nekoliko minuta već je

vrebao moje papuče.

Arnijeva nova igra ili gdje je rupa u ogradi Arni je smislio novu igru u kojoj upravo uživa. No, prije nego li vam otkrijem u čemu se sastoji ta nova Arnijeva igra, htio bih vam ispričati što je tom njegovom “izumu” prethodilo.

Za razliku od Bube, Arni jako voli ići u šetnju. I, ne

smeta ga “lajna”, kao što to smeta Bubu. Kad netko od nas uhvati “lajnu”, bilo Arnijevu bilo Bubinu, Buba se odmah negdje sakrije, i time jasno daje do znanja da joj nije do šetnje. Arni je međutim odmah pred vratima. Lijepo sjedne i mirno čeka polazak na šetnju. I “lajnu”, naravno.

Jednoga je dana supruga, umjesto u šetnju, povela Arnija u dućan. Pred dućanom je zakvačila “lajnu” o stalak za bicikle, i ušla kupiti kruh, mlijeko i druge potrepštine. Arni je mirno sjedio ispred dućana i čekao suprugu. To se dopalo supruzi, pa je od tada kad god bi išla u dućan po kruh povela i Arnija. Arni bi ponosno čuvao onaj stalak za bicikle i čekao. Ali, to se izgleda dopalo i Arniju. I, dogodilo se ono što smo najmanje očekivali. Kad je ove zime napadao onaj veliki snijeg, naše su beštijice uživale. Arni bi se valjao po snijegu i uživao kad bi ga

Buba prevrtala. Izgledao je poput snjegovića na četiri 78

noge. A, kad bi izronio iz snijega s njuške bi mu visjele sige, pa bi mu glava više ličila morževoj nego li psećoj.

To jutro supruga je otišla u dućan bez Arnija. Ostavila ga je neka s Bubom uživa na snijegu. Dok su se

Arni i Buba makljali po snijegu, ja sam s druge strane kuće čistio stepenice i pokušavao nas otkopati iz snijega. Zapusi su oko naše kuće bili viši od metra.

Taman kad sam prokopao tunel do dvorišnih vrata,

na njima se pojavila supruga. Ali ne sama. S njom je bio Arni. A, Arni bi se trebao igrati s Bubom s druge strane kuće. Otkud sad on s ove strane?

I stvari su se polako počele objašnjavati. Kad je supruga kupila sve što nam je bilo potrebno za nekoliko dana, izišla je iz dućana, i sad je nju skoro šlag strefil. Ispred dućana, uz stalak za bicikle, ponosno je sjedio Arni, i repom veselo pometao snijeg iza sebe. Kad se malo pribrala od iznenađenja pozvala je Arnija da pođu kući. I Arni je lijepo koračao uz nju i bez “lajne”. I tako su se zajedno vratili kući. Očito je, da je Arni vidio suprugu kad je prolazila pokraj ograde s one strane kuće, pa je poželio poći s njom da čuva onaj stalak za bicikle dok ona kupuje u dućanu. I krenuo je za njom. Samo, nije nam bilo jasno kako je uspio izići iz ograđenoga dvorišta. To je tek trebalo otkriti.

No, bilo je lakše nego što smo pretpostavljali.

Arnijevi tragovi u snijegu jasno su pokazivali kuda je Arni prošao. I, nije mu uopće bilo teško. Naime, na jednome je mjestu, s one strane kuće, zapuh snijega potpuno zameo ogradu, i Arni se jednostavno odšetao

preko ograde. Nije mi preostalo drugo nego otkopati snijeg uz ogradu sve do zemlje. Tako da ograda opet dobije svoju zadaću. Da naše beštijice ne mogu otići iz dvorišta. Bar smo mi tako mislili. Ali Arni nije.

Idućega dana trebao sam nešto obaviti u gradu i pošao nizbrdo, dok su se naše beštijice veselo igrale u dvorištu. Nisam prevalio ni stotinjak metara, kadli se uz mene pojavio snjegović na četiri noge – Arni. Vjerojatno me je vidio pri odlasku, kao dan ranije suprugu, i ponovno pronašao način da iziđe iz dvorišta. Nije mi preostalo drugo nego vratiti Arnija kući. Ali, sada više nisu beštijice ostale u dvorištu, nego u kući. Da Arni opet ne bi poželio nekoga pratiti ili otići čuvati onaj stalak za bicikle. Po povratku kući morao sam otkriti kako je Arni izišao iz dvorišta. Pomoću snijega više nije mogao. Zapuhe sam sve raščistio. Sada je već bilo teže otkriti kuda je Arni prošao. Tragova njegovih šapa bilo je posvuda, s jedne i s druge strane ograde.

Nakon podužeg traženja otkrio sam rupu kroz

koju se Arni provukao. Zabrtvio sam rupu granjem i mogli smo ponovno pustiti beštijice na dvorište. Ali Arniju se igra, izgleda, dopala. Za manje od

pola sata Arni je nestao iz dvorišta. Izjurili smo na dvorište s druge strane kuće, a tamo je, pred vratima, sjedio Arni i veselo meo repom snijeg. Ali nije sjedio s unutrašnje strane vrata, nego s vanjske.

I, ponovno sam morao tražiti rupu u ogradi. I, ponovno sam je zabrtvio granjem.

Idućega je dana Arni pronašao novu rupu, i

ponovno sjedio pred dvorišnim vratima. S vanjske strane, naravno. Još kad bi mogao dohvatiti tipkalo od zvonca sigurno bi nam odmah pozvonio. Da nam dade do znanja kako je brzo našao novu rupu. Očito je da živica nije pogodna za ogradu, ako imate psa poduzetnog i sklonog igri poput Arnija. To mu je izgleda jako zabavno. I, sad se on i ja svakodnevno igramo novu igru – “gdje je rupa u ogradi”. Za sada je neriješeno, ali Arni uvijek pronađe novu rupu prije mene.

Provalnik pred vratima Već sam pisao kako me Arni redovno budi prije

svitanja. Još po mraku. Katkada ranije, a katkada kasnije.

Kako mu se prohtije. Katkada mu i Buba pravi društvo, ali Arni je taj koji me čupa iz kreveta. Sve do noćas.

Evo što se dogodilo. Taman sam lijepo zaspao, kadli osjetim kako mi netko povlači pokrivač. I hladnom me njuškom pokušava probuditi. “Ni vrag da je već jutro.” - bilo je prvo što sam

pomislio. Ali nije bilo jutro. I nije me, kao obično, budio Arni, nego Buba. Pokušao sam smiriti Bubu, da mogu dalje spavati. Ali Buba se nije dala. “Dođi, pred vratima je provalnik.” - tiho mi je šapnula. Kad sam pogladio Bubu, da je smirim, osjetio sam kako joj se dlaka na hrptu nakostriješila. Sad sam bio siguran da nešto nije u redu. Skočio sam iz kreveta i krenuo za Bubom u prizemlje. Tamo je Arni već čekao pred vratima u stavu za napad. I samo vrlo tiho, jedva čujno, režao. A, s vanjske strane vrata netko je petljao oko brave. Buba je odmah zauzela isti stav kao i Arni. I oboje su bili spremni za napad. Ali, nisu lajali. Što oni obično čine, ako je nešto sumnjivo na ulici ili u šumi iza kuće. Sigurno su ocijenili 82

da je provalnika bolje iznenaditi i uhvatiti na djelu, nego otjerati ga lajanjem. I ja sam ocijenio da je iznenađenje

najefikasnije. Nikakvog oružja u kući ionako nemamo. Osim iznenađenja.

Polako sam se prišuljao prekidaču za svjetlo, i

čekao, dok je provalnik još uvijek nešto petljao oko brave.

Najzad, brava je škljocnula i vrata su se polako

počela otvarati. U hodnik se tiho uvlačila neobična zamaskirana spodoba. Ja sam upalio svjetlo, i već sam

Arniju i Bubi htio reći “Sad!”, kadli je provalnik skinuo masku. I svima nam je odlanulo. Bila je to moja supruga, koja se maskirana vratila s fašnika. Kako nije skinula masku, Arni i Buba nisu je prepoznali, kad je prolazila pokraj prozora dnevnog boravka. I zajedno sa mnom priredili joj zasjedu.

Priča o Fidi Fidino zagonetno ponašanje Fido je pas križanac. Tako je čupav da se jedino po repu može odrediti da mu je tamo ona suprotna strana od glave. Ne zna mu se porijeklo. Jako simpatičan i pametan. I ima vlasnike. Usprkos tomu i naš je ljubimac. Doduše ne kućni, ali onako prolazni.

Fido se u, našoj ulici, pojavio prije godinu dvije.

Tako nekako. Tada još nismo znali kako se zove. To smo

saznali tek kasnije. Buba ga je prva spazila i veselim lajanjem najavila njegov dolazak. Kao da se već dugo poznaju. On se jednostavno pojavio pred vratima, dignuo stražnju nogu, i ostavio svoju “poruku” stupu pokraj vrata. Ali nije odmah otišao. Vjerojatno su mu drugi psi u gradu rekli da će na tim vratima biti u najmanju ruku ugošćen. I po to je došao. Dok je on tako čekao na ulici i nešto razgovarao s Bubom, moja je supruga otvorila vrata dvorišta i ponudila mu da uđe. Nije htio ući. Pristojno je zahvalio, i samo je veselo mahao repom. I, skakutao oko moje supruge. Nije ga htjela prisiljavati da uđe, pa ga je na ulici ponudila frolikama. To je sa zahvalnošću prihvatio. Pojeo je što mu je bilo ponuđeno i veselo otišao niz ulicu. Supruga je pritom zapazila, da tamo gdje nije rep, pas ima ogrlicu. 84

Pravu ogrlicu s važećom markicom. I da je uredan i

dobro njegovan. E, dakle pas nije izgubljen. Samo je došao pozdraviti Bubu i nešto prezalogajiti. Nama je laknulo. Ne će dakle biti problema oko zbrinjavanja.

Nekoliko dana kasnije, jednog popodneva, Buba je

ponovno počela lajati, jednako tako veselo kao kad se Fido prvi puta pojavio. I zaista. Fido se ponovno pojavio.

Došao je iz istoga smjera kamo je otišao prije nekoliko dana. Ponovno je podigao stražnju nogu i “obilježio” naša vrata. I čekao. Ponovno ga je supruga ponudila da uđe. I ponovno je ljubazno odbio poziv. Ali rado je pojeo ponuđene mu frolike. Supruga je zapazila da ima daleko bolji apetit nego što je imao pri prvom susretu. Očito je bio gladan. Još je uvijek imao ogrlicu, ali bio je nekako prljav i neuredan. Nakon što je pojeo dvostruki obrok, ljubazno je zahvalio veselim lajanjem i otišao. Ali, ovaj puta ne niz ulicu nego uz ulicu. Mi smo začuđeno gledali, sve dok nije zavrnuo iza grmlja po livadi prema gradu. Tu nešto nije bilo u redu. Samo što. Već smo gotovo zaboravili na njegov posjet, kadli se nakon tjedan ili dva ponovno pojavio. A možda i nakon mjesec ili dva. I sve se ponovilo kao prvi puta. Buba ga je prva spazila i pozdravila veselim lajanjem. Fido je podigao stražnju nogu i “obilježio” naša vrata. I ponovno je odbio poziv da uđe u dvorište. Ali je zato sa zahvalnošću pojeo ponuđene mu frolike. Veselo je 85

odlajao zahvalu i odšetao niz ulicu. Supruga, koja mu je i ovaj puta ponudila gostoprimstvo, odmah je primijetila

da je čist i uredan. I da baš i nije bio gladan. Pojeo je frolike pristojnosti radi. Da domaćica ne dobije košaricu.

Za koji dan, ponovno se pojavio. Ovaj puta, prva

ga je spazila supruga. Dolazio je uz ulicu iz istoga smjera kamo je otišao. Ponovno je bio prljav i neuredan. I gladan. Ponovno je dobio frolike. Ovaj puta i vode u zdjelici. Za sve što je dobio pristojno je zahvalio i veselo otišao uz ulicu. I ponovno po livadi prema gradu. A došao je iz suprotnoga smjera.

Čudnovato ponašanje psa nismo znali objasniti. Očito je da pas ima vlasnika. Očito je da pas nešto smišljeno radi. Ali što. Rješenje zagonetke došlo je nešto kasnije posve slučajno. Za koji mjesec ili možda nešto manje. Rješenje zagonetke čitajte u slijedećoj priči.

Što to Fido smišljeno radi? Rješenje zagonetke iz prošle priče. Ali samo jedne. Ovdje će biti i nečega u čemu nisam osobno

sudjelovao. Prepričano po pričanju supruge.

Na jednom domjenku bivših kolegica s posla, neposredno nakon odlaska u mirovinu, supruga je pričala o našoj Bubi. I ostale su kolegice pričale o svojim

ljubimcima. U našem malog gradu rijetko koja kuća nema psa ili mačku. Neki imaju oboje, ili čak više njih. Pri tom je supruga spomenula neobičnog čupavca koji dođe i prođe. I nešto smišljeno i tajnovito radi. Neko ga vrijeme nema, pa se onda pojavi dva puta u razmaku od samo dan dva. I onda ga opet po mjesec dana nema. Jedna se od nazočnih dama odmah uzvrpoljila i pitala: “Da to nije omanji pas s bogatim raščupanim krznom?” Opis se podudarao. I način ponašanja. A i vrijeme pojavljivanja maloga čupavca. Tako je moja supruga saznala da se pas zove Fido. I da stanuje na istoj strani brijega kao i mi, samo mnogo bliže gradu. I pri tom je supruga još mnogo toga saznala. I što je najvažnije, s kakvim se planovima Fido šeće pokraj naše kuće. I da se tamo šetao i prije nego što smo ga mi zapazili. To je i razumljivo kad smo mi još 87

radili i rijetko smo preko dana bili kod kuće. Kao što smo sada nakon odlaska u mirovinu. Priča je poprilično nevjerojatna, ali to se stvarno dogodilo. I još se događa. Moramo se vratiti nekoliko godina unatrag. Tada je

Fido bio mlađi. Još nije bio gospodin u godinama kao

danas. U susjednom dvorištu stanovala je mlada ženkica slična Fidi. Bila je čupavija od njega. I imala je ime u

skladu s izgledom. Zvala se Pufica. I danas se tako zove. E, dakle, Fido i Pufica bili su neposredni susjedi i odrastali su zajedno. I naravno često se zajedno igrali.

Fido bi često napustio svoje dvorište, i upadao u Pufičino. Tu bi se onda zajedno veselo igrali. Navečer bi se obično vraćao u svoje dvorište. Na večeru i spavanje. Ali kao što to obično biva, idila nije mogla vječno potrajati. Susjedi su, naime, stanovali u iznajmljenoj kući. I jednog lijepog dana odselili su. Kao i mi s brijega pokraj Zagreba. Ne znam jesu li odselili u svoju kuću ili opet u iznajmljenu. Ali odselili su. Fido je bio nesretan. I tužno je lajao danima nakon odlaska Pufice. I, jednog je dana nestao. Sada su Fidini vlasnici bili nesretni. Ali nisu lajali. Jasno, kad nisu znali pseći jezik. Nije prošlo nekoliko dana, kadli kod njih zazvoni telefon. S druge strane žice njihova bivša susjeda,

Vlasnica Pufice. Javlja da je Fido kod njih u dvorištu, i igra se s Puficom.

Fidina je vlasnica, jasno, odmah sjela u auto i odjurila u Breganu. Po Fidu. Tamo su naime odselili

vlasnici Pufice. To je mjesto udaljeno od Samobora oko 5 km. A, možda i koji kilometar više. Fido baš nije bio zadovoljan što mora kući. On bi

se još igrao s Puficom. Ali, što se mora mora se.

I cijela se priča počela ponavljati. Fido bi nestao iz svojega dvorišta, i za koji dan telefon bi zazvonio. I ponovno bi otišli po Fidu i vratili ga u njegovo dvorište.

Kako je naša kuća negdje na najkraćoj liniji od Fidinog dvorišta prema mjestu novoga prebivališta Pufice, jasno je, da je Fido prolazio i pokraj naše kuće. I, upoznao

Bubu,

usput

njom

malo

porazgovarao. Na tom putu ima on još prijatelja. Oko kilometar od nas prema Bregani, ili možda malo manje, Fido se sprijateljio s psom po imenu Riđi. To je jedan pravi pravcati irski setter. S papirima. A, još malo dalje s Bethovenom. Pravim bernardincem. A možda i s još nekima. No, zagonetka još nije riješena do kraja. U cijeloj priči ima još ponešto neriješenoga. Odgovori se mogu samo naslućivati.

Ostaje nejasno kako je Fido saznao gdje je Pufica.

Zašto sada vlasnica više ne ide autom po Fidu? Pa se on, onako gladan, prljav i zapušten, vraća kući.

Odgovore ćemo potražiti u idućoj priči. Barem pokušati. Jer, mogu se samo naslućivati.

Kako je Fido pronašao Puficu Rješenje još jedne zagonetke Danas ćemo samo pokušati odgovoriti kako je Fido pronašao Puficu. Jer točan odgovor zna samo Fido. Za sada nije našao nekoga kome bi se povjerio. Od ljudi mislim.

Mi možemo samo pretpostavljati što se i kako se

događalo. To je sad već s onu stranu vjerovati ili ne.

Oni koji ne vjeruju da psi imaju sposobnosti o kojima mi malo znamo ili ne znamo ništa, bolje da ovaj nastavak ne čitaju. Ili će im biti smiješno ili će me proglasiti potpuno ludim. Ili budalom. Malo luckast jesam, ali za ludnicu ipak još nisam. Pa poslušajte, ovaj pročitajte, moja glasna razmišljanja. Jedna od mogućnosti jest da je Fido jednostavno krenuo u bijeli svijet u potragu za Puficom. Mogao je krenuti bilo kojim smjerom, prema sjeveru, prema jugu, prema istoku, prema zapadu. Vrlo je mala vjerojatnost, da je krenuo baš prema zapadu, prema Bregani, gdje je sada stanovala Pufica. I da je od prve našao Puficu. I to u tako kratkom vremenu od njegova odlaska iz svojega dvorišta.

Po njuhu to nije mogao učiniti, jer Puficu

odvezli autom. Tu su se mirisi sigurno tako ispremiješali, da ni najbolji pas tragač ne bi nanjušio Puficu.

Možda je vjetar, koji ovdje često puše sa zapada,

donio Pufičin miris do Fide. To je onda morao biti jako brižan vjetar, koji bi u njedrima nježno i pažljivo prenio Pufičin miris čak pet kilometara daleko, a da se putem ne rasprši ili ne pomiješa s drugim mirisima. A na tom putu ima mnogo drugih pasa. Postoji mogućnost da je autostopirao poput Šljive.

To je moglo kobno završiti. Ima vozača, koji bi ga

jednostavno pregazili. Ili odvezli u šinteraj. Da je tako stopirao moju suprugu, koja razumije pseći jezik, ona bi ga povezla. Ali ne k Pufici, nego k nama. Kao Šljivu. Jer ni ona, kao ni Fido, nije mogla znati gdje je Pufica. A najvjerojatnije je da se dogodilo baš ovako. Ako nije, ali moglo je. Pošto su Puficu odvezli, Fido je počeo lajati. Tužno, ali i odlučno, da nađe svoju Puficu. Prevedeno, taj je lavež mogao zvučati kao: “Molim sve prijatelje, i prijatelja prijatelje, i prijateljevih prijatelja prijatelje, da mi jave ako slučajno doznaju za moju prijateljicu Puficu. Ona nije velik pas. Ima crno i bogato krzno i ovih se dana mogla doseliti u vašu blizinu.” 92

Tu je poruku često slao na sve strane. I tako se

moglo dogoditi da je poruku čuo Grom. To je jedan

prekrasan njemački ovčar, koji stanuje u blizini Fide. Grom je svojim gromkim glasom zagrmio, i poruku prenio dalje. To je čula Saba, mala kujica koja stanuje u

ulici ispod nas. Saba i Buba često razgovaraju, pa je Saba poruku odmah prenijela Bubi. A te su poruke putovale i na druge strane na isti način. Buba je odmah pitala Dona, zna li on išta o Pufici. Don je inače Bubina simpatija iz slijedeće ulice. To je križanac, ne zna se koga i s kim. Ali

je lijep i krupan pas. Ima kratku dlaku i ponešto liči na boksera. Njega su naši susjedi dovezli odnekud iz Dalmacije. Don ima poseban način lajanja, koji se daleko čuje. I on je odmah pitao zna li itko išta o Pufici. To je sigurno čulo mnogo pasa u okolici. Među njima i Riđi. Riđi je pak pitao svojega prijatelja Bethovena. Ovaj pak nekoga još dalje. I tako je Pufica jednoga dana, od svojih novih susjeda, čula da je Fido traži. Bila je jako sretna i odmah odgovorila: “Ja sam ovdje. U Bregani. Dođi da se igramo. Čekam te.”

I, poruka je krenula istim putem

natrag. Od Pufice u prvo susjedstvo, pa onda malo dalje. Onda je poruku čuo Bethoven. Pa je poruku prenio Riđemu. Riđi pak Donu, Don Bubi, Buba Sabi, Saba Gromu. I na kraju, Grom je odlajao

Fidi: “Pufica je

nađena. Pozdravlja te i čeka da dođeš. Hodi do Sabe. Ona će ti reći kamo dalje.” 93

I Fido je odmah, ne časeći ni časa, preskočio preko

plota. Odjurio je do Groma. Zahvalio mu i otišao do

Sabe. Saba mu je pokazala put do Bube, Buba do Dona, don do Riđega, Riđi do Bethovena, Bethoven do svojega

prvog prijatelja, …. I tako se Fido našao u dvorištu Pufice.

Zahvaljujući

svojim

prijateljima.

Poznatim

nepoznatim. Oboje su se jako veselili i radosno igrali. Kao nekad, dok su bili prvi susjedi. I bili su zahvalni svim svojim prijateljima, koji su Fidi pomogli da nađe Puficu. Ali, sreća Pufice i Fide nije dugo potrajala. Pufičina

gazdarica vidjela je u dvorištu Fidu. Telefonirala je Fidinoj gazdarici i dalje znate što se dogodilo.

E, pa sad, tko ne vjeruje da se dogodilo kako sam ispričao, neka dođe i pita Fidu. Ja vjerujem da je baš tako bilo. Tko još? U idućoj priči bit će riječi o tome zašto gazdarica više ne dolazi po Fidu. I još nešto zgodno o Fidi.

Zašto gazdarica više ne dolazi po Fidu Rješenje još jedne zagonetke. I svih ostalih u tajanstvenom ponašanju Fide. Fido i dalje bježi iz svojega dvorišta, iako su

vlasnici učvrstili i podigli ogradu. Ne prođe ni mjesec dana, a već Fido otkrije novi način kako pobjeći iz dvorišta. Da bi posjetio Puficu i svoje prijatelje, koji su

mu pomogli da nađe Puficu. Jednom je čak iskopao tunel ispod ograde. Vlasnici više ne znaju kako zadržati Fidu u

dvorištu. A kad on zaželi posjetiti Puficu i prijatelje, on to i učini. I nađe način da pobjegne iz dvorišta. Jedino ga mogu zadržati tako da ga vežu lancem. A to ne voli ni Fido ni njegovi gospodari. Ne bi se moglo reći da je Fido nepristojan, neodgojen i neposlušan pas. Čak što više. On je i pristojan i dobro odgojen i poslušan. To se lijepo može vidjeti kad gazdarica dođe po njega u Pufičino dvorište. Čim ga gazdarica pozove Fido poslušno dođe, iako bi se rado još malo poigrao s Puficom. Ili barem još malo porazgovarao. A rado bi obišao i svoje prijatelje, ali to se više ne može, kad ga gazdarica u autu vozi kući. Ali, Fido nije samo dobro odgojen pas, pristojan i poslušan. Fido je i vrlo pametan pas. Pas koji razmišlja,

predviđa događaje i donosi zaključke. I ponaša se u 95

skladu s time. Tako je Fido shvatio da nije dobro ulaziti u Pufičino dvorište, jer će ga tamo Pufičina gazdarica

vidjeti i odmah obavijestiti njegovu gazdaricu. I tada od igranja i razgovora s Puficom ništa. Postao je oprezniji i

sada s Puficom razgovara samo kroz žicu od ograde. I ne ulazi više u dvorište, pa makar ga Pufičina gazdarica najljubaznije pozivala.

I zato ne ulazi ni u druga dvorišta, pa tako ne ulazi

ni u naše. Iako ga moja supruga ljubazno poziva. A ona zna razgovarati s psima. Fido pak zna da dvorište može

biti klopka iz koje se ne može brzo pobjeći. I u kojem će ga njegova gazdarica naći prije nego on to želi. A Fido će se, kao dobro odgojen pas, odmah odazvati, čim čuje svoju gazdaricu. Ali, što ako on ne čuje svoju gazdaricu? Tada se, jasno samo po sebi, ne mora ni odazvati. Kad ne čuje da ga gazdarica zove. Tako je vjerojatno i Fido razmišljao. Pa je sada slijed događaja približno ovakav. Fido zaželi posjetiti Puficu i usput pozdraviti sve svoje prijatelje. Tada nađe način da pobjegne iz svojega dvorišta. Na putu prema Bregani posjeti Groma, Sabu, Bubu, Dona, Riđega, Bethovena i sve ostale prijatelje pri tom. Oprezno pozove Puficu. Pufica se tada odšulja u najskrovitiji kutak svojega dvorišta, i tamo njih dvoje vode povjerljive razgovore. Pufica iznutra. Fido izvan ograde. 96

To ipak ne može izbjeći oku Pufičine gazdarice.

Ona odmah zna da je Fido vani kad joj Pufica nije u

blizini. I, naravno odmah zove Fidinu gazdaricu. Koja, jasno, odmah uskače u auto i odlazi po Fidu.

Ali Fido je oprezan. Dobro poznaje gazdaričin

auto, pa kad ga ugleda, na uzbrdici prema Pufičinoj kući, nestaje istog časa. Pobjegne tako daleko, da ne može čuti kad ga gazdarica zove. Pa onda, kad ne čuje poziv,

ne mora se ni odazvati. Iako zna da ga gazdarica zove. I ne može se reći da je neposlušan pas. Samo što je predaleko da bi čuo gazdaricu. Fidina

gazdarica

malo

popriča

Pufičinom

gazdaricom i odveze se kući. A Fido zna kad je zrak čist, ili mu to odlaje Pufica ili Pufičini susjedi. Tada se Fido vraća i nastavlja zabavljati s Puficom. Katkada i prenoći u obližnjem grmlju. Kad se tako lijepo narazgovara s Puficom, krene kući. Istim putem kojim je došao. I usput porazgovara sa svim

svojim

prijateljima.

Bubom

naravno.

jednostavno se nađe u svojemu dvorištu. Fidina gazdarica više ne ide po njega. Zna da će se vratiti u svoje dvorište. Gladan, ako usput nešto ne prezalogaji, prljav i neuredan. Jedino je jako zabrinuta da se Fidi putem nešto ne dogodi.

I pomalo nezadovoljna, jer mora okupati i urediti

Fidu. A on ima bogato krzno, koje nije lako urediti. I baš se ne voli kupati. A prije kupanja izvodi jako zgodnu predstavu. Tu

predstavu izvodi i kad ga pokušaju vezati lancem. I u još nekim prigodama. O tome više u idućoj priči.

Fidina mudrolija Zagonetki više nema. Sve se zna. Jednog smo popodneva bili u posjetu Fidi. Točnije njegovim vlasnicima. Pozvali su nas da vidimo kako su

preuredili kuću. Bilo je to prošloga ljeta, ako se ne varam. Tada smo imali samo Bubu. Arni je došao tek ljetos. Išli smo bez Bube. Buba se baš ne voli voziti u autu, pa smo je ostavili da čuva kuću. Fido

ima

lijepu

kuću.

Još

ljepše

dvorište.

Ograđeno, zna se. U dvorištu kućica za Fidu. Da se ima gdje skloniti, ako ne želi biti u kući. A on je malo u kući, malo u dvorištu i malo spava u kućici. Uz kućicu je i lanac kojim vežu Fidu. To je vrlo rijetko, ali katkad se mora. Kad, na primjer, u dvorište dođu Fidi nepoželjni gosti. On odmah prepozna zločeste ljude i one koji ne vole životinje. Pa, makar to i ne pokazuju. Kad smo ušli u dvorište, Fido nas je radosno dočekao. Veselo je lajao i skakutao oko nas. Očito nas je prepoznao. Naročito se vrtio oko moje supruge. Sjetio se kako ga je hranila frolikama kada je posjećivao Puficu. I sada je očekivao nekakvu poslasticu. A kako moja supruga razumije pse, Fido je poslasticu i dobio. Koju je

ona za njega ponijela od kuće. Pristojno je zahvalio i povukao se do svoje kućice da sredi poslasticu.

Mi smo dotle razgledali kuću. Poslije smo sjedili u dvorištu i pijuckali kavicu. I pričali o svemu i svačemu. A najviše o našim ljubimcima. Fido je u međuvremenu

sredio onu poslasticu, i pridružio nam se. Saznali smo mnogo o Fidi. Koliko ima godina. Što voli, a što ne. I svašta još.

I tada se domaćica nečega sjetila, i pozvala nas bliže Fidinoj kućici. “Dođite da vam nešto pokažem” pozvala nas je. Prišli smo bliže. I Fido s nama. Tada je Fidina gazdarica pozvala Fidu i podigla lanac s poda. I dogodilo se nešto neočekivano. Fido ne voli biti vezan lancem. To doživljava kao najgoru kaznu. Ali nije pobjegao. Već znamo da je on dobro odgojen i poslušan pas. I sluša svoju gazdaricu. Fido je prišao gazdarici, sjeo i podignuo prednju desnu šapu. I tako molećivo pogledao svoju gazdaricu, da bi i kamen proplakao. Držao je tu šapu podignutu i pokazivao je gazdarici, dok ona nije ispustila lanac. Fido se tada podigao i počeo veselo skakutati oko gazdarice i oko nas. Objašnjenje je brzo uslijedilo. Ispričala ga je Fidina gazdarica. Kad je Fido još bio štenac, ne baš onaj sasvim mali, ali ipak štenac, ozlijedio je prednju desnu šapu. 100

Nije bilo ništa opasno, ali u veterinarskoj su mu stanici zamotali tu šapicu, da se rana ne bi inficirala.

Jasno je da su ga vlasnici tada nosili na rukama. Da jadnik ne bi morao hodati. I da ga pritom ne bi boljela šapica. A kako je Fido kućni ljubimac, tada su ga svi ukućani njegovali i jako mazili. Hranili su ga svakojakim poslasticama, nosali po kući, držali u krilu. Čak je i na krevetu smio spavati. Bilo je dovoljno da Fido podigne

šapicu s onim zavojem i već bi ga netko pomazio, uzeo u krilo ili podigao na krevet. Već prema tome što bi on htio. A to je znao točno pokazati. Podignutom šapicom, sa zavojem na njoj. Kad je rana zacijelila, zavoj su mu skinuli i Fido je mogao veselo skakutati. Ali je dobro zapamtio kako su ga mazili i pazili kad bi podignuo šapicu sa zavojem. I da mu je sve bilo oprošteno samo kad bi podigao šapicu. Još se danas toga sjeća. I to iskorištava. Pa kad ga recimo pokušaju vezati lancem, on podigne šapicu i kao da kaže: “Kako me možete kažnjavati? Pa vidite da me boli noga.” Ili kad bi ga pripremali za kupanje. Ili kad god bi htio spriječiti nešto što se njemu ne sviđa. Podigao bi prednju šapicu i molećivo pogledao, tako da mu se u očima moglo pročitati: “Zar mene nemoćnoga?” I uvijek bi upalilo. Ili gotovo uvijek.

101

Priča o Larisimi Tko se boji pasa još Ovo nije priča o našem psu ili našem kućnom ljubimcu. To se dogodilo našim prijateljima negdje uoči Božića. Prije nekoliko godina. Glavni junak, ove priče o Larisimi, zove se Veliki.

Tako ga zovu, jer je viši od metar i osamdeset. Veliki je vršnjak naše kćeri. Bavio se, i još se bavi športom, i

svakodnevno trenira. Bio je odličan student i sve je ispite ispolagao prije roka. I diplomirao je prije roka. Ukratko dečko bez mane. Osim jedne. A ta je mana paničan strah od pasa. Ako ste pomislili da ga je ugrizla Larisima ili neki drugi pas prevarili ste se. Veliki se jednostavno boji pasa. Malih ili velikih, starih ili štenaca, crnih ili bijelih, čupavih ili bez dlaka. Boji se pasa čak i bez zuba. Ili točnije rečeno bojao se. Sve do događaja koji ću vam ispričati. Jednog nas je popodneva nazvala naša prijateljica, majka Velikog. Hitno je trebala odgovore na nekoliko pitanja: “Što učiniti sa štencem od mjesec ili tko zna koliko dana? Što jede? Što pije? Što s njim ako je bolestan? Kako ga njegovati?” I svašta još. Mi smo

102

odgovorili da je najbolje sa štencem otići veterinaru i on će već znati što sve treba učiniti.

Nas je, međutim, zanimalo zašto to ona pita. Jer naši prijatelji žive u gradu, u stanu, u velikoj kućerini. I s psima ne žele imati nikakvoga posla. Rekla je samo da će nas nazvati kad se vrate od veterinara. I, nazvala je. Koji sat kasnije saznali smo što se

dogodilo, i zašto su oni trebali prvo nas pa onda veterinara.

Tog je dana Veliki, zajedno s još nekoliko

prijatelja, trčao za trening negdje na savskom nasipu ili Jarunu. Ne sjećam se više točno gdje je to bilo. Negdje, iza jednog grma, Veliki i njegovi prijatelji naišli su na

klupko štenaca, koje je tu netko odbacio. Štenci su drhtali od studeni i od straha. I stiskali se jedan k drugome. Tko zna koliko su dugo štenci tu ležali. Dečki su stali i gledali to klupko jada. Netko je od njih, možda baš i Veliki, rekao: “Pa, ne bumo ih valjda tu ostavili da se smrznu ili pokrepaju od gladi?” I, nisu ih ostavili. Svaki je uzeo po jednoga. Stavili ih ispod svojih trenirki da ih ugriju. A psića je bilo baš toliko koliko i mladića. Dečki su prekinuli trening i krenuli svako svojoj kući, da zbrinu svaki svojega psića. I Veliki također. S psićem u njedrima pojavio se u stanu. Na opće zaprepaštenje ukućana. Veliki s psom u njedrima!? I, nije se bojao! 103

Nakon razgovora s nama otišli su veterinaru. Od

veterinara su saznali da je štenac zapravo ženkica.

Također su saznali sve što bi toj ženkici, osim cijepljenja, trebalo. Sve su to pribavili, jer psu treba pružiti svu njegu, dok je kod njih. A to je samo

privremeno, dok joj ne nađu smještaj. Dobila je i ime. Lara. Također privremeno.

Naš je komentar bio: “To je prst Božji. Taj će pas

sigurno ostati u njihovom domu. I postati kućni ljubimac.” Naši su prijatelji, međutim, i dalje vjerovali da je Lara kod njih samo privremeno.

Prošlo je nekoliko dana, ne više od desetak. To je inače vrijeme inkubacije one opake bolesti koja se zove “uvlačenje pod kožu”. Ponovno smo se čuli s prijateljima, i saznali da se Lara sada zove Larisima. I, da je ne će dati nikome. Bilo je očito da su svi oboljeli. Larisima je postala kućna ljubimica! Svih ukućana, a najviše Velikog. I, Veliki se više ne boji pasa.

104

Iznenađenja u obitelji Velikog U prošloj sam pričici opisao kako je Lara postala

Larisima, kako je došla u dom Velikoga i postala kućna

ljubimica. I kako se Veliki više ne boji pasa. Ali to nije sve. O Larisimi ima još.

Junak ove današnje priče nije više Veliki. Sada je u

središtu pozornosti upravo Larisima. Prst Božji za obitelj Velikog. Veliki, osim roditelja, ima i baku. Baka živi u stanu

s obitelji Velikog. Kako starost čini svoje tako je i baka Velikoga onemoćala. Ne izlazi više iz stana. Uglavnom

leži u krevetu. Ponekad ustane i pomoću štapa napravi nekoliko koraka po stanu. Korak po korak. Svi se ukućani brinu za baku i paze da joj bude što udobnije. A baka se osjeća sve slabijom i slabijom. I samo moli Boga da je što prije uzme k sebi. Da se riješi svojih muka i beskrajnog ležanja u krevetu. Dolazak Larisime nije baš djelovao na baku kao na ostale ukućane. Barem ne odmah. U početku je bila ponešto

suzdržljiva

prema

Larisimi.

Možda

pribojavala da će sada ukućani više pažnje posvećivati Larisimi nego li njoj, kojoj ne preostaje ništa drugo do li umrijeti. Sve bi to potrajalo da Larisima nije učinila prvi korak.

105

Jednoga je jutra baku probudilo nešto toplo i

ugodno. Noge su joj bile ugodno tople kao da ih je grijala termoforom. Bila je to Larisima koja se smjestila

na bakinom krevetu i grijala joj noge. I tako su se baka i Larisima sprijateljile. Sada Larisima spava na bakinom

krevetu i cijelu joj noć grije noge. Pred jutro, kad se baka probudi, Larisima se smjesti na njezino uzglavlje i tako one zajedno na istom jastuku još malkice pridrijemaju. Ali to nije sve. Mama Velikoga jednoga je dana gotovo doživjela

šok kad se s posla vratila kući. U kuhinji je, naime,

zatekla baku kako kuha objed. To se već dugo dugo nije dogodilo. Baka je zbunjeno protumačila kako joj se pričinilo da je Larisima gladna, pa se digla da joj pripremi nešto za jelo. A, kad se već uspjela dići iz kreveta nije mogla odoljeti da ne skuha ručak. Baka je, naime, uvijek voljela kuhati. I izvrsno je kuhala. Sve dok nije onemoćala. I u obitelji Velikog zaredala su nova iznenađenja. Baka se počela dizati iz kreveta da nahrani Larisimu dok ostalih nema kod kuće. Sve češće i češće. Sve dok to nije postalo svakodnevno. Ali nije pripremala obrok samo za Larisimu. Kuhala je objed za sve ukućane. I cijela je obitelj bila zadovoljna. Kad bi došli kući čekao ih je topao objed i radosna baka koja više ne leži u

106

krevetu. I ukusan ručak koji baka zna tako dobro pripraviti.

Jednoga dana zatekli su topao objed na stolu, ali bake i Larisime nije bilo. Jako su se zabrinuli. Ali ne

zadugo. Na hodniku su začuli veseli lavež Larisime. U stan su ušle baka i Larisima, i tada su saznali što se dogodilo. Baki se, naime, učinilo da bi Larisima rado

izišla u šetnju, čak i prije nego što je netko od ukućana prošeće. I, baka je izišla iz stana, prvi puta nakon nekoliko godina. I prošetala Larisimu. Čak joj ni štap više nije trebao.

Od toga dana baka redovito šeće Larisimu. I sebe samu. I ne treba još štap. I ne leži po cijele dane u krevetu. I ne očekuje više kada će je Bog pozvati k sebi.

107

Priča o Ruši Čudni su putovi sudbine Dogodilo se to pretprošlog ljeta. Tek što je Buba malo ojačala i postala veseo i razigran pas. U naše su se susjedstvo doselili novi susjedi. I jednog su nam popodneva javili telefonom da se pred njihovim vratima

pojavio nekakav pas. I pitali, nije li to možda nekakav opasan pas, koji bi možda nekoga mogao ugristi. Ili rastrgati čak. Moja je supruga odmah postala nemirna i

htjela otići vidjeti kakav je to pas potražio azil kod naših novih susjeda. Ali kako su susjedi najavili da bi to moglo biti opasno, pred vrata susjeda otišao sam ja. Susjedi za svaki slučaj nisu otvarali vrata, od straha da pas nekoga ne bi ugrizao. Tko zna, možda je bolestan, možda je bijesan. Ali pas pred vratima naših susjeda uopće nije bio opasan. Nepoznati je pas bio nešto malo veći od maltezerice naših susjeda i jednako bogatoga krzna. Doduše, pas nije imao bijelo krzno, ali da je i imao ono takvo sigurno ne bi bilo. Mali beskućnik, u maniri maltezera, bio je jadan, prljav, zapušten i neurednog krzna. Psić mora da je svašta prošao i dugo dugo nije imao nikakve njege. Pitanje je kad je zadnji puta pojeo

108

pristojan obrok. Tko zna koliko ga je ljudi šutnulo sa svojega praga, da im ne bi smetao.

Za divno čudo, pas nije bio plašljiv, nije zarežao, nije bio nepovjerljiv i nije pokušao pobjeći. Vidjelo se da očekuje pomoć, i bez da je išta kazao, moglo mu se u

očima pročitati: “Uzmi me. Povedi me kući. Svi su me do sada odbacili.”

Uzeo sam psa i odnio ga kući. Prvo smo ga

nahranili i napojili i potom ga pregledali. Tada smo ustanovili da je pas bio u jadnijem stanju nego li se to na

prvi pogled moglo vidjeti. Krzno ne samo da mu je bilo prljavo i neuredno. U krzno su mu urasle grančice s trnjem i jednostavno ih se nije moglo iščešljati. Sam Bog zna gdje se jadnik skitao i tko ga je šutnuo na ulicu. I koliko je dugo bio beskućnik. Nismo ga mogli ni okupati, jer to s onim grančicama trnja koje mu je uraslo u krzno, nije bilo moguće. Ustanovili smo da je ženkica, i odmah je dobila ime – Ruša. To je bila izvedenica iz imena naših novih susjeda, ispred čijih smo je vrata pokupili. Zaključili smo da je najpametnije potražiti pomoć veterinara. Sva je sreća, da je to poslije podne, bila dežurna ona mlada veterinarka koja voli životinje. Kad ni ona nije uspjela Rušu osloboditi onih grančica s trnjem, odlučila je ošišati je mašinicom za šišanje. To je bilo jedino rješenje. 109

Sada

jadna

Ruša

bila

goluždrava

poput

očerupane kokoši. Samo joj je krzno na glavi ostalo

nedirnuto. Tamo trnja nije bilo. Izgledala je kao mali lav s ogromnom glavom.

Naša je veterinarka ustanovila da je Ruša zdrava,

samo malo neuhranjena. Ipak, za svaki slučaj, cijepljena je. Dobila je i tablete protiv nametnika.

Kod kuće smo je okupali i pri tom uopće nije

protestirala. Čak što više, sve što smo joj radili, mi ili naša veterinarka, podnosila je bez protivljenja. Kao da je osjećala da je to za njezino dobro. A, možda je i znala.

Dobila je svoju prostirku i mjesto za spavanje. I Ruša se vrlo brzo počela ponašati kao da je kod kuće. S obzirom da su dvije ženke u kući mogle biti samo privremeno, počeli smo tražiti nekoga tko bi Rušu trajno udomio. Na našu veliku radost, udomitelja nismo morali dugo čekati. Za nju se odmah zainteresirala naša doktorica. Ona uskoro odlazi u mirovinu, a kako živi sama, Ruša će joj biti prekrasno društvo. I, onako goluždrava, i s prividno prevelikom glavom, Ruša joj se odmah svidjela. Samo je zamolila da Rušu zadržimo još nekoliko dana, koliko je njoj ostalo do godišnjeg odmora. Tada će imati cijele dane vremena da se sprijatelji s Rušom.

110

I tako smo učinili. Ruša će privremeno ostati kod

nas još nekoliko dana, i onda će otići u svoj novi dom, gdje će joj sigurno naša doktorica posvetiti punu pažnju.

I pružiti joj mnogo ljubavi, što joj je sigurno

nedostajalo, dok je jadna lutala od vrata do vrata.

Ali, sudbina se na neobičan način poigrala s

Rušom, a cijela je priča upravo nevjerojatna. O tome u idućoj priči.

111

Ruša putuje kući Ruša se kod nas vrlo brzo udomaćila. Osjećala se

sigurnom. Znala je da je više nitko ne će izbaciti na ulicu, ili

potjerati

svojega

praga.

Naša

doktorica

povremeno obilazila Rušu i one su već postale dobre prijateljice. Ostalo je samo još nekoliko dana do odlaska

doktorice na godišnji odmor. Mi smo pak priželjkivali da to bude što skorije. Ne zato da bismo se riješili Ruše. Baš suprotno. Bližilo se kritično razdoblje inkubacije one opake bolesti “uvlačenja pod kožu”. Već smo Rušu

prihvatili kao našu i pomalo nam je bilo žao što ćemo se s njom morati rastati. Kadli poslijepodne

dogodilo

Ruša

nešto

neočekivano.

odjednom

počela

Jedno

neobično

ponašati. Nekako je živnula i kao da je nešto lijepo očekivala. Počela je veselo skakutati po dvorištu, mahati repom i nekako radosno cviluckati. U prvo vrijeme nismo obraćali naročitu pozornost na takvo Rušino ponašanje. Pa i ljudi se odjednom počnu neobično ponašati. Zašto onda ne bi i Ruša. I nakon nekog vremena Ruša se primirila. Ali cijela se priča ponovila idući dan i nekako u isto vrijeme. Ponovno je Ruša živnula. Ponovno je veselo mahala repom i stalno nešto osluškivala. S visoko podignutom glavom u smjeru naše ograde. I pokušavala 112

je saznati što se događa u susjednom dvorištu. Kako je naše dvorište ograđeno gustom i visokom živicom, Ruša nije mogla vidjeti ništa. Ali je zato napeto osluškivala. A iza ograde, u svojemu dvorištu, naši su susjedi,

vlasnici one male maltezerice, sjedili u hladovini i uz kavicu razgovarali sa svojim gostima. Kao i dan ranije, kada se Ruša počela neobično ponašati. Gosti naših susjeda došli su iz Švicarske i kao svakog ljeta, prije odlaska na more, nekoliko dana odsjeli u njihovoj kući. Idućeg

dana

našoj

smo

susjedi

ispričali

neobičnom ponašanju Ruše od kada su k njima došli njihovi prijatelji iz Švicarske. Naša se susjeda malo zamislila i odjednom rekla: “Ma, nemoguće!”

Mi smo naravno odmah postavili pitanje što to ona smatra nemogućim. I susjeda nam je ispričala događaj koji je već gotovo zaboravila. Jer, dogodilo se to godinu dana ranije. Također ljeti, kad su ih, kao i svake godine, posjetili njihovi prijatelji iz Švicarske pri odlasku na more. Njihovi

prijatelji

doputovali

svojom

miljenicom Sisi. Ona je bila, koliko se susjeda sjeća, neka rijetka vrsta terijera, porijeklom iz Škotske ili Australije. To u ovoj priči nije bitno. Dan prije negoli su njihovi prijatelji trebali poći na more, Sisi je šetala oko kuća naših susjeda. Odjednom se 113

odnekuda pojavio nekakav veliki pas, kojega je njegov

neodgovorni vlasnik pustio bez nadzora. Veliki razbojnik pojurio je prema Sisi, očito s lošim namjerama. Ni Sisini vlasnici ni naši susjedi nisu mogli ništa učiniti da zaustave golemog razbojnika. Ali Sisi se nije dala. Vješto je izbjegla napad velikoga psa i pobjegla u obližnje grmlje, gdje je razbojnik nije mogao dohvatiti. Naši su

susjedi uspjeli otjerati napadača, a njihovi su prijatelji dozivali Sisi. Međutim bez uspjeha. Pretražili su grmlje, ali Sisi je nestala. Vjerojatno je otrčala što je dalje mogla. Toliko daleko da je veliki pas ne bi mogao uhvatiti.

Prijatelji naših susjeda bili su očajni. Znali su da je Sisi u nepoznatoj sredini i da se najvjerojatnije ne će znati vratiti. I tako je bilo. Svi su je tražili i dozivali, ali Sisi se nije pojavljivala. Tko zna koliko je daleko pobjegla, i od straha se negdje pritajila. Tražili su je sve do mraka, ali bez uspjeha. Sutradan prijatelji naših susjeda nisu otputovali na more. Odlučili su da moraju naći Sisi. Dali su povećati njezinu

sliku

susjedstvu, “potjernicu”

mnogo

dalje, s

primjeraka

svim

obećanom

cijelom

stupovima

izložili

velikom

nagradom.

Svakodnevno su, zajedno s našim susjednima, obilazili okolicom, tražili i dozivali Sisi. I tako sve dok im nije istekao godišnji odmor. Sisi je nestala, a prijatelji naših

114

susjeda morali su se vratiti u Švicarsku. Nesretni što su izgubili Sisi.

Naša je susjeda ponovila da je jednostavno nemoguće da je Ruša zapravo Sisi. Nakon svega što su

oni i njihovi prijatelji, prije godinu dana, uradili da nađu Sisi. Mi smo tada predložili jednostavan pokus. Neka

svi zajedno dođu k nama na poslijepodnevnu kavicu. Možda gosti iz Švicarske prepoznaju svojega psa, a možda

Ruša,

gospodare.

ako

zaista

Sisi,

prepozna

svoje

I došli su. Naši susjedi i njihovi prijatelji. Švicarci baš nisu bili sigurni da je to njihova Sisi. Naročito stoga što je bila potpuno ošišana, pa baš i nije ličila na nekakvoga terijera. Svi smo napeto pratili kako će se Ruša ponašati. Ona

je,

međutim,

prema

došljacima

bila

pomalo

rezervirana. Držala se po strani, kao i naša Buba. Najvjerojatnije Ruša ipak nije Sisi. Gosti su posjedali i počeli smo pripovijedati, zna se već o čemu, o psima. Na Bubu i Rušu više nismo obraćali pozornost. I, dogodilo se. Kad je po prvi puta progovorila naša gošća iz Švicarske,

Ruša

odjednom

115

skočila,

dotrčala

gospođe i počela je njuškati. A kad je gospođa izrekla: “Sisi!”, Ruša je počela veselo skakati ono nje.

Bilo je očito, prepoznala je glas svoje gazdarice. I u trenu, Ruša je postala Sisi, što je uvijek i bila, samo mi to nismo znali.

Kakva je to predstava bila. Ruša, sada Sisi skakala je i prevrtala se od sreće, a

njezina se gazdarica rasplakala. I naša susjeda s njom. A možda i još netko.

I tako smo našoj doktorici morali javiti za nju tužnu vijest. Da ne dolazi po Rušu, jer Ruša nija Ruša, nego Sisi. I, da putuje kući u Švicarsku.

116

Priča o Igici ili ne diraj lava kad spava Igica je pas naših susjeda na kraju ulice. To je prekrasan bokser, krupan, dobro odgojen i njegovan. Njegovo je pravo ime Hugo fon …..

i cijela kobasica

imena i prezimena njegovih plemenitih predaka. Igica je iz familije s puno pehara i drugih odličja. Umjesto Hugo,

svi ga zovu Igica, jer se Hugo vjerojatno čita Igo. Osim toga, Igica je tako umiljat i dobar pas, da ga se ne može

zvati drugačije do li Igica. Ima li još kakvo ime od milja za Igo? Igici su njegovi vlasnici pružili sve što mogu. Igica je polazio čak i školu za pse. Slobodno šeće po kući i velikoj terasi ispred kuće, a za boravak u prirodi, šetnje i istrčavanje brine se stariji sin naših susjeda. Koji jako voli Igicu i njih su dvoje nerazdvojni. Ali, kao odgovorni vlasnici, Igicu na šetnju izvan dvorišta uvijek izvode na “lajni”. U susjedstvu, nekih stotinjak metara ili dalje živi jedan drugi pas – Bingo. Bingo je također krupan pas, poput Igice, ali nije plemenitoga roda i nema pola metra dugo ime. Njegovi ga vlasnici ne njeguju, kao što Igicu njeguju njegovi vlasnici. I Bingo, osim po svojemu dvorištu, slobodno šeće po susjedstvu, kao i mnogi drugi 117

psi u našoj okolici, čiji vlasnici baš i nemaju osjećaj odgovornosti prema svojim psima.

I Bingo je tako obilazio po susjedstvu, izazivao druge pse, koji su bili zatvoreni u svojemu dvorištu, ili

još gore, koji su bili vezani lancem. Dolazio je i u našu ulicu. Ne znam zašto, ali Darka nije posebno izazivao. Izgleda da je imao pik baš na Igicu. Samo bi prošao pokraj našega dvorišta, progovorio nekoliko riječi s

Darkom i nastavio do kraja ulice. Do kuće i dvorišta gdje je stanovao Igica.

A tamo bi priredio pravu predstavu. Prvo bi

lavežom izmamio Igicu do ograde na terasi. Tada bi, na očigled Igice, digao stražnju nogu i obilno obilježio ulazna vrata u Igičino dvorište. Potom bi otplesao neku vrstu plesa, pri čemu je smiješno prebacivao nogu preko noge, kao da pleše narodno kolo. I naročitim bi lavežom vrijeđao Igicu. Što mu je sve lajao bilo bi nepristojno prevoditi. Igica bi sve to stoički podnosio. Kad bi se Bingo tako dobro nazabavljao vrijeđanjem i izazivanjem Igice, ponovno bi digao stražnju nogu i ponovno obilno obilježio vrata Igičinog dvorišta. Tada bi zadovoljan veselo napustio našu ulicu. On je svoju dnevnu misiju vrijeđanja i izazivanja Igice obavio. I svoju omiljelu svakodnevnu zabavu. A Igica bi sve to trpio, nemoćan da išta učini, jer je bio iza čvrste ograde svoje terase i svojega dvorišta. A što se kuhalo u Igičinoj glavi 118

možemo samo nagađati. Jer on je sve to vrijeđanje i izazivanje podnosio bez riječi. I onda se dogodilo. Jednoga su dana po običaju trebali izvesti Igicu u

šetnju. I netko je bio neoprezan, pa je otvorio dvorišna vrata prije nego li je Igici stavio “lajnu”. Igica je polako izišao iz dvorišta i čekao svojega gazdu. Ali, kad je osjetio da nije vezan i da više nije iza čvrste ograde,

nešto se u njemu prelomilo. Prestao je biti Igica, i postao je Hugo Strašni. Poskočio je i potrčao. Ali ne bilo kamo.

Sjurio se, strašnom brzinom, ravno prema Bingovom dvorištu i Bingovoj kući. Jurio je ravno i svom brzinom kao da je na Olimpijadi. Nije zaobilazio dvorišta i ograde. Jednostavno ih je preskakivao. I za nekoliko sekundi preskočio je i ogradu Bingova dvorišta. Bingo se jedva stigao ukloniti nailasku jurećeg ekspresnog vlaka u liku bijesnoga Igice. Uletio je u svoju kuću, u kuhinju, i tamo se negdje sakrio, tako da ga Igica nije mogao napasti. A Igica bi ga sigurno razderao, koliko se bijesa u njemu sakupilo. Bingova gazdarica sklonila se na kuhinjski stol i odatle zapomagala tražeći pomoć, iako njoj nije prijetila nikakva opasnost. Igica je samo htio za sve uvrede kazniti Binga. A Bingo, iako jednako velik pas kao Igica, zavukao se u nekakvu pukotinu, gdje ga Igica nije mogao dohvatiti. I kukavički se pritajio. Možda bi Igica i pronašao Binga, da u međuvremenu nije dotrčao, sav 119

zapuhan,

Igičin

gazda

izveo

Igicu

kuhinje

bezobraznog izazivača. I Bingova gazdarica spustila se sa stola. Ali Bingo se još satima nije usudio izići iz svojega skrovišta. Sve dok nije bio posve siguran da je Igica ponovno u svojemu dvorištu i na svojoj terasi.

I, od toga dana Bingo više ne izaziva Igicu. Čak više ni ne dolazi u našu ulicu, i nakon što je Igica odselio

iz naše ulice zajedno sa starijim sinom naših susjeda. Ali više ne izaziva ni druge pse u svojoj ulici. Postao je miran i krotak pas i rijetko napušta svoje

dvorište, za svaki slučaj.

Izgleda da je upamtio lekciju.

120

Priča o Amonu ili kako je Amon postao Amos Amon je pas iz našega susjedstva. Ali nije uvijek tu stanovao. To je prekrasan, vrlo pametan i umiljat sibirski haski. Pravi je i s pravim osobnim dokumentima, rodovnicom, kako se to zove. A u naše se susjedstvo doselio tek poslije događaja koji ću vam sada ispričati.

Amon je stanovao daleko od nas, čak u Južnom

naselju. A to je odavde oko pola sata hoda. Imao je neodgovornoga vlasnika, koji se za Amona uopće nije brinuo. Tako je Amon lutao po našemu gradu kuda je

htio. A kad bi Amon odlutao, njegov se gazda nije ni potrudio da ga potraži. Ili da bar obavijesti veterinarsku stanicu da mu je odlutao pas. A tamo bi ga pošteni nalaznici znali odvesti. Naša je veterinarka u stanici znala tko mu je vlasnik i odmah ga obavijestila telefonom. Amon je često dolazio u naše naselje. Tu se nekako ugodno osjećao i sigurno je imao mnogo prijatelja među psima iz našega susjedstva. Nitko ga nije tjerao, a jedna bi ga naša susjeda, koja stanuje u ulici do naše, hranila. Ali Amon nije dolazio samo zbog toga što ga je

naša susjeda hranila. Ona se i brinula o njemu, pa se čak 121

i igrala s njime. Iako Amon nije bio njezin pas. A Amon

se volio igrati s našom susjedom. Tako je Amon više volio našu susjedu nego svojega pravog vlasnika. Koji je ipak polagao pravo na njega. I svaki bi puta tražio psa natrag, čim bi naša susjeda javila u veterinarsku stanicu

da je Amon opet kod nje, a veterinari obavijestili Amonovog gazdu da je Amon nađen. Iako ga gazda nije ni tražio. Tada bi Amonov gazda pokazivao nekakve papire, čime bi dokazivao da je pas upravo njegov. Po Amonovom ponašanju to se pak nije moglo zaključiti. A još manje po tome kako se vlasnik brinuo za svojega

psa. Amon je našu susjedu smatrao svojom gazdaricom. Ali kako naša susjeda nije imala nikakve papire kojim bi mogla dokazati da je Amon njezin, nije Amona zatvarala u svoje dvorište. I tako je Amon i dalje slobodno lutao okolicom. Ali još je netko slobodno šetao okolicom u našemu susjedstvu. Bile su to kokice jedne druge naše susjede. Jutrom bi ih susjeda pustila iz kokošinjca, a one bi izišle iz dvorišta na livadu i u travi tražile hranu. Navečer bi se vratile u svoje dvorište i svoj kokošinjac. I dogodilo se da je Amon htio posjetiti svoju prijateljicu, onu našu susjedu koja voli Amona. I naravno, htio se s njom malo poigrati. A taj se dan htio igrati Indijanaca. A da bi mogao biti Indijanac potrebna mu je perjanica od orlovih pera. Kako u blizini nije bilo orlova, 122

nego samo kokice one druge susjede, Amon je zaključio

da kokošja pera mogu poslužiti umjesto orlovih. Jer kokice mu šeću tu pred nosom. I, odabrao je onu s najviše perja, krupnu bijelu

koku. Polako joj se prišuljao i zgrabio je. Ali ne s namjerom da joj zavrne vratom. Njemu su samo trebala ona najveća pera koja obično kokicama čine rep. Lijepo

je pritisnuo kokicu prednjim šapama i zubima joj čerupao rep. Naravno da je počeo s onim najduljim perima. Kokoš je pri tom kriještala i kokodakala kao da

je Amon kolje. A, on joj je samo sistematski čupao pera iz njene stražnjice. Jedno po jedno. Tu buku čula je naša susjeda, Amonova prijateljica, istrčala je iz kuće i počela špotati Amona. Amonu to pak nije bilo jasno, jer je očekivao da će se njih dvoje igrati. Vjerojatno je očekivao da će naša susjeda istrčati s perjanicom na glavi poput Indijanca. Amon je ipak shvatio da nešto nije u redu, ili je već imao dovoljno iščupanoga perja za perjanicu, pa je lijepu bijelu kokicu pustio. Tada je ona s onako očerupanom i golom stražnjicom, uz strašno kriještanje i kokodakanje, pobjegla u svoje dvorište. A naš je Amon s onim perjem u zubima veselo skakutao oko naše susjede. Tada je susjeda čvrsto odlučila da Amona treba skloniti s ulice, radi njegove sigurnosti. Prije nego drugi susjedi optuže Amona da im krade kokice iz kokošinjca. 123

Čemu bi se pak zlobno smijale lisice, koje imaju brlog

pedesetak metara iza naše kuće, i koje uredno prazne kokošinjce naših susjeda. I otišla je po savjet onoj mladoj veterinarki koja

voli životinje i trudi se da svakog izgubljenog psa vrati

njegovom vlasniku, ili ako nema vlasnika da mu nađe novi dom.

Naša

veterinarka

odlučila

ovaj

puta

Amonovom vlasniku ne će javiti gdje je Amon. On ga ionako ne će tražiti. Napravila je novi pseći pasoš s

Amonovim opisom, u kojem je pisalo da je njegova vlasnica upravo naša susjeda. Da ipak ne bi bilo zabune i nesporazuma oko vlasništva, Amon je dobio novo ime. Pa se sada više ne zove Amon, nego Amos. I tako je Amon postao Amos, i sada je legalno vlasništvo naše susjede. Amos sada ima svoje vlastito dvorište. I ne luta više okolicom.

124

Priča o Gricku Tko hoće maloga mačića? Dok smo još stanovali na brijegu pokraj Zagreba posvojio nas je jedan mali mačić. Tek što sam iskopao bazen za Kornija i pošto se Garo oporavio.

Korni je nešto brljao u bazenu, Garo je otvarao

orahe, a mi smo pili kavicu pod orahom ispred kuće. Prava atmosfera za opuštanje. Ali kratko je trajalo.

K'o vjetar, dotrčala je naša kćer, sva uzbuđena, s

nečim u naručju. “Mama, tata, gledajte što imam!” I, imali smo što vidjeti. U naručju je držala maloga mačića. Koji tek što nije progledao. Naša je prva reakcija bila posve logična. Mačića treba vratiti mami maci. Ali to nije bilo moguće. Nakon prvog uzbuđenja, saznali smo kako je naša kćer došla do maloga mačića. Ona se, s drugom djecom, igrala ispred kuće naših susjeda. Pred skupinom djece zaustavio se auto. Iz auta je izišla neka gospođa i pitala: “Djeco 'ko hoće maloga mačića?” Naša je kćer bila najbrža. “Ja hoću!” - rekla je. I dobila je mačića, na razočaranje ostale djece i ozbiljnu zabrinutost

svojih

roditelja,

tj.

nas.

Nakon

tako

uspješnog uvaljivanja mačića, gospođa je sjela u auto i odjurila.

125

Formula za rješavanje nepoželjnih mačića gospođe

u autu vrlo je efikasna. Mi ipak ne bismo tako postupili. A vi? E, sad je trebalo zbrinuti i mačića. Napravili smo

mu ležaj u povećoj kartonskoj kutiji, ali problem je bio kako ga nahraniti. Sam to još nije znao. U kući smo našli nekakvu kapaljku za nos, napunili je mlijekom i pokušali hraniti mačića. Isprva nije išlo, ali s vremenom je malac

shvatio da je to klopa. I počeo lizati kapaljku. Neko smo ga vrijeme tako hranili svi troje na smjenu. Sve dok nije

naučio hraniti se iz zdjelice. Uskoro je tako ojačao da mu nije bilo teško ispentrati se iz kutije. Trčkarao je po kući i grizao sve do čega je stigao. Valjda da proba što je jestivo a što nije. Naša ga je kćer nazvala Gricko. Vremenom se Gricko razvio u prekrasnog krupnog mačka. Crnoga s bijelim pjegama. I prekrasnim sjajnim krznom. Nije ni čudo kad ga je gazdarica obilno hranila piletinom. Uskoro nije htio jesti ništa drugo osim bijeloga mesa. I to uvijek u isto vrijeme. Ako bi gazdarica samo malo zakasnila s obrokom tako bi se derao da ga se i u susjedstvu čulo. To je u stvari bio naš prvi kućni ljubimac. Razmažen da razmaženiji nije mogao biti. Po danu bi uglavnom spavao, ili u svojoj kutiji ili gazdarici u krilu. I jeo je, naravno. Navečer bi se dobro isprotezao i napustio kuću. 126

Jako je volio noćni život. Pridružio se mačorima iz

susjedstva i na obližnjem bi krovu i bez razglasa priredili vrlo bučan koncert. Jesu li to voljele mačke iz susjedstva nismo saznali. Ali susjedi sigurno nisu. Jedan bi ih susjed

obično gađao starim cipelama. Malo bi prestali, ali kad bi vidjeli da je cipela samo proletjela i da ne grize nastavili bi još bučnije. I susjed je tada bučio, ali nije pristojno ponavljati što je vikao.

Gricko bi se obično vraćao prije zore. Ako ne bi mogao u kuću derao bi se dok ga ne bismo pustili unutra. Da ne bi dernjavom probudio susjedstvo,

ostavljali smo mu pritvoren prozor, kroz koji bi vješto uskočio u sobu i uvaljao se na svoj jastuk u kutiji. Ponekad bi i danju bio aktivan. Korni ga uopće nije zanimao. Znao je da Garo ima oštar i opasan kljun, pa ga je zaobilazio. Ali je zato pokušavao loviti vrapce. Jednom smo ga uhvatili na djelu. Upravo je bio zgrabio jednoga neopreznog vrapca. Vrapcu je samo rep virio iz Grickovih usta. Mi pak nismo htjeli da vrabac strada, pa smo uhvatili Gricka i uspjeli mu otvoriti usta. Vrabac je izletio neozlijeđen, živ i zdrav. I samo mu je nekoliko pera ostalo u Grickovim ustima. Gricko je nešto nepristojno promrmljao, ali bolje je da to ne prevedem. I došlo je vrijeme da odselimo s brijega pokraj Zagreba. Ali što s Grickom? Kažu da se psi vežu za ljude a mačke za kuću. Čuli smo priče kako bi se mačke 127

vraćale svojoj kući s velike udaljenosti. Čak nekoliko

desetaka kilometara. A Samobor, kamo smo preselili, samo je dvadesetak kilometara daleko od Zagreba. Što ako se Gricko zaželi svoje kuće, svojega mačorskog društva, nekakve mačke iz susjedstva i jednostavno vrati na svoj brijeg u Zagrebu? Savjetovali su nam da Gricka ostavimo na brizi

jednoj susjedi, kojoj je Gricko bio simpatičniji od ostalih mačora. I susjeda se s time složila, ali moja supruga i

kćer nisu htjele ostaviti Gricka. I tako smo odlučili. Gricko seli zajedno s nama. Pa kud puklo da puklo.

Nagradno pitanje prije slijedeće priče: “Je li se Gricko snašao u Samoboru, ili se vratio kući na brijeg pokraj Zagreba?”

128

Borba za opstanak Grickovo seljenje u Samobor pokazat će jesu li

mačke vezane za kuću kako se priča ili za ljude s kojima

je odrastao. Vrijedi li to “pravilo” za sve mačke ili samo za neke. Ovaj test s Grickom to će pokazati. Barem za Gricka.

Prvo smo obavili nužne pripreme za Grickovo

putovanje u Samobor. Nabavili smo veliku košaru za plac. Na toj sam košari napravio poklopac od mreže, da

Gricko može vidjeti što se oko njega događa za vrijeme puta. Ženski dio familije pobrinuo se da Gricku u košari bude udobno. Dobio je, ne samo jedan, već dva jastuka. Susjede smo zamolili da se pobrinu za Gricka bude li se on vratio u “svoju” kuću, te da nam odmah jave kad se on vrati. I krenuli smo. Putovanje je trajalo nešto manje od sat vremena. Pitali smo se, koliko li će Gricku trebati za taj isti put, odluči li se vratiti na svoj brijeg pokraj Zagreba? I hoće li pogoditi pravi put? Po dolasku u novi dom, Gricka smo pustili iz košare tek pošto smo zatvorili ulazna vrata i sve prozore. Da ne bi odmah utekao. I nije. Prvo se dobro protegnuo i odmah uputio u izviđanje. Nije baš bio dobro raspoložen. Samo je

prolazio iz prostorije u prostoriju, puhao i bijesno švigao 129

repom. I mrmljao pritom: “U kakvu ste me to ruševinu

dovukli!” A nije bila ruševina, nego još nedovršena kuća. Mi smo u međuvremenu pospremali stvari. Nakon nekog vremena odlučili smo otvoriti kućna

vrata, da vidimo što će se dogoditi. Ne može biti stalno

zatvoren u kući, a možda mora obaviti i neke prirodne potrebe. Bolje da to uradi vani nego u kući. Izišao je kroz

vrata, bolje reći provirio, i odmah se vratio. Puhao je i dalje, i bijesno švigao repom. I, brundao pri tom sebi u brk: “Kakva je to

travuljina vani, sam drač. Kako ću tu živjeti? Ovi moji su sasvim poludjeli. Ruševina i drač. Frrrr.”

Naš je prvi dojam bio dobar. Gricko nije odmah zbrisao.

Odlučili

smo

ostaviti

prozor

prizemlju

pritvoren. Kako smo to činili tamo gdje smo prije stanovali. Postavili smo zdjelicu s hranom i posudicu s vodom blizu prozora. I čekali što će se dogoditi. Prvu noć uopće nije izlazio, što je u svom prijašnjem domu činio redovno. Drugo jutro uputio se u izviđanje u neposrednu okolicu. No ona za njega nije bila nimalo prijateljska. S jedne strane šuma. Njemu nešto posve nepoznato. S druge strane livada s gustom i visokom travom. S donje strane kuće cesta posuta šljunkom. Tu i tamo nešto blata. A on, gradski kicoš, naučen na asfalt. Vidjelo se da upravo s gađenjem korača po tlu. I nakon svakog koraka otresa šape. 130

Ali to nije bilo sve. Na teren oko kuće, bliži i dalji,

čak i na naše dvorište, pravo su polagali domaći mačori.

Pravi razbojnici. I vrlo neprijateljski raspoloženi prema Gricku. Naročito goropadan bio je jedan ogroman žuto-

prugasti mačor. Taj je Gricka tražio i na našoj terasi, penjao se na krov i kroz krovni prozor gledao u sobu gdje smo tada obitavali. I izazivao Gricka.

Gricko je neko vrijeme trpio poniženje da se skriva

u kući, a onda mu je dojadilo. Počeo je noću izlaziti. Kao na brijegu pokraj Zagreba. Želio je sačuvati svoj ponos.

Drugog izlaza nije imao. Trebao se izboriti za svoj prostor. I svoje mjesto među domaćim mačorima. Ujutro je dolazio sav krvav od bitaka koje je vodio s 'ko zna koliko domaćih razbojnika. Cijeli je dan lizao rane, ali uvečer je ponovno izlazio. I ponovno lizao rane. I ponovno

izlazio.

Sve

dok

nije

ovim

provincijskim

mačorima pokazao da i gradski kicoš nije “mačji kašalj”. Čak što više. Mačori nam više nisu šetali oko kuće i naše su dvorište zaobilazili u velikom luku. I Gricko ujutro nije više dolazio krvav. Domaći bi se razbojnici mudro i dostojanstveno povlačili, čim bi ga vidjeli, ili samo osjetili njegovo prisustvo. svoj

Što je najvažnije Gricko nije pobjegao natrag na brijeg

pokraj

Zagreba,

svojoj

kući,

svojem

mačorskom društvu, macama kojima je u gradu hofirao. Ostao je s nama i naš novi dom prihvatio kao svoj. 131

I čuvao je svoj novi dom i novi prostor od domaćih

razbojnika. Čak što više, neprekidno je povećavao “svoj”

prostor i odlazio sve dalje i dalje. Vidjeli su ga čak kod autobusnog kolodvora, a to je oko kilometar od naše kuće.

Nastavio je s noćnim izlascima, ali sada se više nije morao dokazivati. I, po svemu sudeći, posvetio se

ljepšem spolu. Lijepim macama. Kojima je izgleda imponirao svojim gradskim manirama. I izgledom. Za razliku od domaćih mačora, koji su svi bili manje više slični: tigrasti i žuto-prugasti. Gricko je u bližoj, a

možda i daljoj okolici bio jedini crni mačak s bijelim pjegama. A možda i zato što je pokazao da je jači i od najjačeg domaćeg mačora, onoga žuto-prugastog. Vrag bi ga znao. Mice mace nam to nisu došle reći. Dakle, priče da se mačke vežu za kuću a ne za čovjeka izgleda nisu točne. A možda je Gricko izuzetak. 'ko zna. O Gricku ima još. Neka to bude slijedeća priča.

132

Gricko lovi miševe Jednog lijepog jutra, prije doručka, moja je supruga k'o furija izletjela iz špajze. “Imamo miša” srdito je rekla. Ja sam skoro odgovorio: “Pa, dobro nam došao.!”. Ali, ocijenio sam da je bolje ne izazivati vraga.

Gazdarice su jako osjetljive kad je špajza u pitanju. Kao jako

zainteresiran

pogledao

sam

tragove,

koji

nedvojbeno upućivali da imamo još jednoga kućnog ljubimca. Miša. Koji nas je posvojio. Točnije posvojio je našu špajzu. Mene je prvenstveno zanimalo kako je miš uspio ući, a gazdaricu kako se miša riješiti. Rješenje se pokazalo samo od sebe. Gricko se upravo vratio iz noćnoga života. U pravi čas. Supruga je odmah doslovce ugurala Gricka u špajzu i zatvorila vrata. Bili smo uvjereni da će se Gricko brzo obračunati s mišem. Što za njega znači jedan običan

miš,

kad

nadvladao

sve

one

mačore,

uključujući žuto-prugastoga. Ali jok! Nismo se uspjeli ni maknuti od vrata, kadli se iznutra čula strahovita dernjava. Gricko se derao kao da ga kolju. I grebao je po vratima. Nije bilo druge nego pustiti ga napolje. Izišao je i pri tom ljutito frktao. Što je brundao ispod brka bolje je ne prevoditi. 133

Moja ga je supruga prekorila: “Kakav si ti to

mačak. Bojiš se mraka i ni jednog običnog miša ne znaš uloviti!” Gricko se uvrijeđen povukao u svoju košaru. Ali je

izgleda

zapamtio

gazdaričin

prigovor.

Nije

zlopamtilo, ali reakciju smo doživjeli nekoliko dana poslije. Rano jutrom.

Kad sam toga jutra otvorio kućna vrata, imao sam

što vidjeti. Na otiraču, ispred vrata, ležali su miševi. Njih točno pet komada. Jedan tustiji od drugoga. I poredani po

veličini,

najvećega

najmanjega.

Ili

najmanjega do najvećega. Ovisi s koje se strane broji. A Gricko se po strani kao nezainteresirano umivao. To se ponovilo još nekoliko puta. Samo što nije bilo pet miševa, nego dva ili tri. Kako kada. Gricko je pokazao da zna loviti miševe. Ali samo onda kad on hoće, a ne kad ga se grubo, i na prepad, ugura u špajzu. Ipak, onaj je miš u špajzi još uvijek ostavljao tragove svoje nazočnosti. S tim sam se mišem morao obračunati ja. O tome kako sam se obračunao s mišem čitajte u priči o Šušku.

134

Visoka cijena za noćni život Gricko je nastavio s noćnim životom. Odlazio je sve dalje i dalje. I 'ko zna kakvim je sve ljepoticama pjevao podoknice. Koliko ih je uspio zavesti nikad nam nije rekao. A mi smo bili diskretni, pa ga to nismo ni

pitali. Jedino što znamo to je da je to obavljao sam i bez društva drugih mačora.

No, sklonost noćnom životu skupo ga je koštala.

Svoje je ljubavne avanture platio najvišom mogućom cijenom. Životom. Kako smo kasnije rekonstruirali, stradao je pod kotačima auta, kad se vraćao kući preko jedne prometne ulice. Auto ga nije odmah usmrtio. Gricko se uspio dovući u blizinu svoje kuće, ali nije uspio popeti se preko jednog zida, kojega je inače preskakivao kao od šale. Ispod zida našla ga je susjeda i odmah nas obavijestila, jer cijelo ga je susjedstvo poznavalo. Još je bio živ i mi smo s njim u košari odmah pojurili u Zagreb. Uginuo je na stolu ambulante za male životinje Veterinarskog fakulteta od teških unutrašnjih povreda. Bile su tako teške da se dežurni veterinar čudio kako nije ostao na mjestu mrtav. Tamo na cesti.

Mora da se Gricko želio oprostiti od nas i to ga je

još neko vrijeme održavalo na životu. 135

Tužan završetak ipak nije posve tužan. Gricko je

obavio svoju misiju u ovome životu. Ostavio je svoje gene brojnome potomstvu.

Nedugo nakon što nas je ostavio, u obližnjem se

dvorištu pojavio novi Gricko. Mladi crno-bijeli ljepotan. I ne samo u jednom dvorištu. Od dolaska Gricka, mačke u našem susjedstvu nisu

više samo tigraste i žuto-prugaste.

Sada ih ima i crno-bijelih. Kakav je bio i Gricko.

136

Priča o Šušku Aždaje i vitezovi Iz priče o Gricku već znate kako nam se u špajzu uselio miš, i u njoj se ponašao kao da je njegova. A, kako je špajza isključivo gazdaričina, miša je trebalo uloviti.

Znamo također da je Gricko na tom planu odbio bilo kakvu suradnju. Pa sam se s mišem morao obračunati ja.

Mene osobno jedan mali mišić u špajzi uopće nije

smetao. Čak što više, bilo mi je simpatično imati i takvoga kućnog ljubimca. Ali moja supruga u odnosu na miševe ima potpuno suprotno mišljenje. I, nisam imao izbora. Trebao sam se obračunati s mišem. Prvo sam dobro pregledao teren okršaja. Prvi pregled bio je jako povoljan. Sušenih kobasica nema, nema ni špeka, nema sušenih rebarca, nema šunke, pa ni pršuta nema. Sve ostalo uredno je posloženo na polici. I dobro

zatvoreno,

posudama

ili

bilo

staklenkama.

limenkama, gazdaričin

plastičnim je

ponos,

pekmez, bio u staklenkama. Sve je dakle bilo dobro zatvoreno i nedostupno našemu neželjenom gostu. To me je malo umirilo i već sam se poveselio da će moj kućni ljubimac ostati u kući. Ovaj u špajzi. I samo moj kućni ljubimac. Gazdaričin nikako.

137

Nakon onih nekoliko uspješnih Grickovih lovova, i

serije miševa koje bi poredao ispred kućnih vrata, moja se supruga malo primirila. Privremeno. I nije više svakodnevno pitala: “Kad ćeš se riješiti onoga miša?”

A moj se novi ljubimac izgleda udobno smjestio u

špajzi. Kad bih navečer dulje radio čuo bih ga kako šuška među starim novinama u špajzi. I bilo mi je ugodno čuti ga. Dobio je i ime. Šuško.

I sve bi bilo u redu, da se Šuško nije previše ohrabrio.

Jednog jutra, bila je to subota, toga se sjećam k'o

danas, moja je supruga izletjela iz špajze k'o furija. Isto onako kao kad je prvi puta otkrila da imamo miša. Ali ovaj puta, njezina je srdžba bilo nemjerljiva. “Dođi da ti nešto pokažem!” - siktala je. U špajzi je naoko sve bilo na svojem mjestu. Ali ipak nije sve bilo kako bi trebalo biti. To mi je supruga pokazala. Celofan na svakoj od staklenki s pekmezom bio je malo nagrižen. Tek toliko da unutra može ući zrak. Šuško nije mogao ući. On je samo htio probati kakav je pekmez. Ali je zato ušla plijesan. Ne doduše u sve staklenke, ali na površini pekmeza u nekima već su se vidjele male bijele flekice. I to je moju suprugu dovelo gotovo do bjesnila. Iz očiju su joj frcale iskre. Čak mi se činilo da joj iz usta suklja plamen, a iz nosnica i ušiju dim.

138

I odmah mi je bilo jasno da su priče vitezova iz

prošlosti o aždajama i zmajevima istinite. Samo malo

preuveličane. Te aždaje, kojima iz očiju frcaju iskre i koje bljuju plamen i dim, nisu bile ništa drugo do li njihove gazdarice kad bi im miševi upropastili pekmez. A vitezovi bi to ignorirali. “Da si odmah uhvatio toga miša, ili …” - nalog je

bio jasan i odrješit. Naročito me zabrinulo ono “ili …”. Moglo je značiti svašta, a najgore bi bilo da zimus ne ću jesti domaće kolače. One s pekmezom od marelica.

Moja se supruga odmah prihvatila prekuhavanja

onoga pekmeza. Ja sam u međuvremenu tražio oružje, kojim bih se obračunao s mišem. Budući da tako nešto u kući nismo imali, otputio sam se do najbliže željezarije po mišolovku. Ali, tamo su imali samo one s federom. Objasnili su mi da su to najbolje. Iz uvoza. I trenutno ubiju miša. Ali, ja nisam htio ubiti miša. Htio sam ga samo izbaciti iz naše špajze. Točnije to je htjela moja supruga, a ja sam kao dobro odgojen i poslušan pas, ovaj suprug, to morao izvršiti. I u drugoj su mi željezariji ponudili iste onakve, kvalitetne, uvozne mišolovke, koje miša sigurno ubiju. Kad sam prodavaču objasnio, da želim mišolovku pletenu od žice s malim otvorom kroz koji miš uđe i onda više ne može izaći, gotovo se nasmijao. “Dragi gospon” - rekao je: “pa vam takve mišolovke više nitko ne izrađuje.” 139

Već sam htio otići, kad se on dosjetio: “Gospon,

probajte na sajmištu. Možda to netko nudi među starom kramom.”

Tako sam se otputio na sajmište. Sva sreća da se

to dogodilo u subotu, kada je kod nas sajmeni dan.

I, našao sam. Čak ni ne među starom kramom. Kupio sam mišolovku, novu novcatu. Ispod čekića. Pravi

ručni rad. Malo umjetničko djelo. Od jednoga čiče iz obližnjeg sela, koji još uvijek izrađuje baš takve mišolovke. Koje ne ubijaju miševe.

Dalje je bilo lako. Usput sam u mesnici kupio malo

špeka. I zadovoljan stigao kući. Odmah sam u mišolovku stavio onaj špek, kao mamac, i mišolovku postavio u špajzu. Sada je trebalo samo čekati. Što je bilo dalje čitajte u slijedećoj priči.

140

Moj prvi ulov Sutradan sam odmah pogledao u špajzu. I gle

čuda. U mišolovki je čučao mali mišić. Šuško. Izgledao mi

nekako

uplašen,

ali

nikako

nije

djelovao

neprijateljski. Ili opasno. Čak mi se činilo kao da mi je

šapnuo: “Pa ne buš me valjda vubil?” Naravno da nisam.

Pa zato sam i kupio mišolovku koja ne ubija miševe. Iz nekog prošlog, miroljubivog, vremena. Ponosno sam pokazao moj ulov supruzi. Bila je

vrlo zadovoljna mojim uratkom. Znači, bit će zimus kolača od marelica. Flaše, s prekuhanim pekmezom, već su se polako hladile obložene jastucima. Probudio sam Gricka i pokazao mu mišolovku sa Šuškom. Ali on je samo prezrivo pogledao moj ulov, i

promrmljao ispod brka: “I ti to zoveš lovinom? Tako maloga i žgoljavoga miša? Kaj te ni sram? Ja lovim samo kapitalce!” I nastavio je mirno spavati u svojoj košari. Ja sam pak izišao u dvorište i otvorio vratašca od mišolovke. Ali, Šuško se izgleda osjećao sigurnijim u mojoj mišolovki, nego li vani na otvorenom. A, ja sam ga nutkao da izađe: “Hajde, ne boj se. Nema opasnosti. Vidiš da Gricko lovi samo velike i tuste miševe.” I, nakon nekoliko pokušaja Šuško je ipak napustio mišolovku i nestao u travi.

141

Ipak, ako mi se nije pričinilo, još je jednom

provirio iza busena trave. Pogledao me i zahvalio.

Ako ste pomislili da time završava priča o Šušku prevarili ste se. Kao i ja. Što se s Šuškom događalo dalje, čitajte u slijedećoj priči.

142

Kako sam se konačno obračunao s mišem Nakon nekoliko dana opet se začula grmljavina iz

špajze. Vjerojatno već naslućujete. Moja je supruga ponovno našla nedvojbene dokaze da je Šuško opet u špajzi.

Sada

više

nisam

trebao

ići

potragu

mišolovkom. Imao sam još i onaj komadić špeka od prošlog

lova

Šuška.

ponovno

sam

postavio

mišolovku u špajzu. Na isto mjesto.

Pri izlasku iz špajze susreo sam Gricka. Mogao bih

se zakleti da mi se ispod brka smijao, i više kao za sebe promrmljao: “Baš si mi ti neki lovac. Uloviš miša i onda ga pustiš. Pa jasno je da bu došel natrag.” I obistinilo se. Idućeg jutra Šuško je ponovno bio u mišolovci. Sada više nije bio uplašen. Veselo je gledao svojim crnim očicama. I, kao da mi je namignuo. Znao je da mu se ništa opasno ne će dogoditi. I, nije. Opet sam s mišolovkom izišao u dvorište i pustio Šuška. Ali, ovaj puta u najudaljenijem kutu dvorišta. Da se Šuško ne bi znao vratiti u špajzu. I, nije se vratio. Bar ne odmah. Vratio se za nekih tjedan dana. Ili možda malo više. To je sad već bilo treći put. I ponovno je ušao u mišolovku. Istu noć nakon što sam je postavio. I ponovno me je veselo gledao svojim

143

crnim očicama. Nije ni čudo. Pa mi smo već bili stari prijatelji.

Kad nas je tako Šuško posvojio, ja sam neoprezno istrčao s prijedlogom, da će biti najbolje da ga zadržimo.

Kao kućnog ljubimca. Napravit ću mu kavez od žice, da ne bi ponovno upropastio pekmez. Bolje da ne pričam kakvu sam “jezikovu juhu”

dobio nakon ovoga prijedloga. Jer, ne vole svi miševe

kao kućne ljubimce. Naročito ne gazdarice koje u špajzi čuvaju pekmez od marelica.

Dobio sam ultimatum. Šuško mora van iz kuće.

Odmah. I ne smije se više pojavljivati u špajzi. Ali trebalo je riješiti zagonetku. Kako je Šuško triput ušao u špajzu? Očito da negdje ima tajni prolaz. Pa sam ja, prije nego što sam ponovno pustio Šuška na slobodu, počeo pretraživati špajzu. Puzao sam po podu poput Šerloka Holmsa. Samo mi je falila lula i karirana šilt kapa. I povećalo u ruci. Naravno. I našao sam. Sasvim u dnu špajze, ispod stepenica bila je mala rupa. Rupica. Ali dovoljna da se mišić poput Šuška provuče. Tu sam rupu zabrtvio i ponovno pustio Šuška. Prijateljski smo se rastali. Čak mi je mahnuo prije nego li je nestao u travi. I više nije provaljivao u špajzu. A meni je nedostajalo njegovo šuškanje kada bih radio dugo u noć. 144

Priča o Bjelku i Bjelkici Insektarium Dogodilo se to prije više od pola stoljeća. U vrijeme dok sam još bio gimnazijalac. Ne sjećam se više točno u kojem se to razredu gimnazije dogodilo. Moglo

se dogoditi u prvom ili drugom. Tada smo dobili novog profesora iz biologije. Točnije Zoologije. Jer se u tom

razredu učila zoologija. Profesor je volio nove metode, i

za njega je naročito značajna bila zorna i praktična nastava. Osim poznavanja svega i svačega o kojekakvim beštijama, morali smo uraditi i nešto praktično. Visina ocjene

ovisila

gotovo

isključivo

originalnosti

praktičnog rada. Ali tako nešto trebalo je smisliti. Prvi od nas izradio je zbirku kukaca. Bila je to umjetnički

izrađena

drvena

kutija

staklenim

poklopcem. Ono što je bilo unutra manje mi se sviđalo. Tu je bilo dvadesetak kukaca. I svaki je kukac bio naboden na jednu pribadaču. Ispod svakog kukca pisalo je njegovo ime na hrvatskom i latinskom jeziku. Profesor je bio oduševljen. Svi smo to morali gledati kao uzoran rad. A meni, baš i nije bilo ugodno. Unutra je bila i jedna prekrasna strizibuba. To samo po sebi ne bi bilo ništa strašno da ta strizibuba nije migala nogama. Još je bila živa. Iako probodena pribadačom. 145

Ja sam odmah odustao od takve vrste praktičnoga

rada. I neki moji prijatelji iz razreda također. Čekali smo tko će sada nešto smisliti. I uskoro su još dvojica od nas u razredu zaradili

peticu. Čak za kraj godine. Oni su obogatili školsku zbirku s daždevnjakom. Ali ne živim. Ovaj je bio prepariran, i u flaši s formalinom. Ali ne samo to. Daždevnjaku je bila izvađena utroba, i prišpendlana na

daščicu zajedno s cijelom životinjicom. U toj flaši. Da se sve bolje vidi. Profesor je opet bio oduševljen. Da bi i nas ostale potaknuo na slične aktivnosti, dozvolio je dvojici

novopečenih odlikaša da nama ostalima, neukima, opišu kako su ostvarili to svoje remekdjelo. Sve su lijepo opisali, čak i to kako su se mučili da usmrte jadnoga daždevnjaka. Kad im to nije uspjelo, secirali su ga živoga. Uginuo je tek kad su mu izvadili utrobu. Ja sam nakon toga imao noćne more. Proganjao me je noću taj jadni daždevnjak koji je htio živjeti. I, nikako nije želio u bocu s formalinom. S izvađenom utrobom. Još je nekoliko mojih prijatelja imalo slične probleme. I, mi smo odlučili da se pomirimo s ocjenom dovoljan. Jer se bez praktičnoga rada viša ocjena nije mogla zaraditi. Pa makar o životinjama znali i više nego piše u udžbeniku. Ali profesor nije tako mislio. On je očekivao da će se svako od nas pedesetdvojice u razredu posvetiti 146

proučavanju životinja. I tjerao nas da svaki nešto praktično uradi. Više se ne sjećam što je tko uradio. To za ovu priču niti nije važno. Meni je konačno sinula spasonosna ideja. Izradio

sam kutiju za kukce. Ali ne za mrtve i probodene pribadačama. Nego za žive. Sve sam lijepo uradio. Sa tri strane mreža. Sprijeda i odozgo staklene ploče. Čak sam i s prednje strane pričvrstio pločicu. I napisao krupnim slovima - INSEKTARIUM. Jasno i svoje ime i prezime. I, odnio sam to svoje djelo u školu. Očekivao sam

bar trojku, i pobjedonosno stavio moje remekdjelo na katedru. Ali

jok.

Dobio

sam

čistu

jedinicu.

Čvrsto

zacementiranu. Čim je naš profesor pogledao što sam ja to stavio na katedru. U mom su, naime, insektariumu bili pauci. A pauci nisu insketi. Još bih se možda nekako izvukao, da nisam stavio onu pločicu, na kojoj je jasno pisalo što bi unutra trebalo biti. A bilo je nešto drugo. Što bi budući zoolozi morali točno razlikovati. Već sam se pomirio s time da ću pasti razred zbog te zoologije, kad li nas je posjetio moj stariji bratić. On je tada bio student medicine. I bio je na praksi u jednom laboratoriju, gdje su imali na stotine laboratorijskih miševa. Ispričao sam mu svoje nevolje sa zoologijom, i pokušao ga uvjeriti da za mene “posudi” kojega miša iz

147

toga laboratorija. Tamo su ih, naime, imali na stotine. A meni je dovoljan samo jedan.

Bratić nije ništa odgovorio, ali nakon nekoliko dana pojavio se s kartonskom kutijom u rukama. Rekao

mi je neka oprezno otvorim kutiju. I, zagonetno se smješkao. Malkice sam provirio unutra, i imao sam što vidjeti. Unutra nije bio jedan miš, nego dva. I to ne dva obična miša. Siva. Miševi su bili posve bijeli. Bratić mi je

objasnio da su laboratorijski miševi bijeli. I, još nešto. To nisu bila dva miša, nego par. Mišić i mišica. Ja sam ih odmah krstio. Dobili su prikladna imena. Bjelko i

Bjelkica. I, oprezno sam ih stavio u onaj nesretni insektarium. Pločicu sam naravno skinuo. I, više nisam stavljao nikakve pločice. Za svaki slučaj. Što je bilo dalje čitajte u idućoj priči. Ako vam ovo nije bilo dosadno.

148

Sramežljivi miševi Bjelko i Bjelkica izvrsno su se snašli u svojem

novom domu. Od manje kartonske kutije napravio sam im “spavaću sobu”. U jednom kutu bila je plitka kutije s

pijeskom. To je bio zahod. U suprotni kut stavio sam

hranilicu i pojilicu. Postavio sam i nekoliko grančica da se miševi mogu penjati. S jedne od grančica visio je komadić deblje špage. Na njoj su se miševi ljuljali. U sredini sam objesio kotač od kartona sa žbicama. Da se miševi

mogu

istrčavati.

bilo

umjesto

svakodnevne šetnje. Miš bi uskočio u kotač, i potrčao. Kako je miš trčao, kotač se okretao. A miš bi tako trčao u mjestu. Ali bi trčao. Kad bi miš stao, pogledao bi lijevo i desno, i ustanovio da je još uvijek na istom mjestu. I potrčao bi dalje. I to bi se ponavljalo sve dok se miš ne bi umorio. Tada je trkalište, ovaj kotač,

prepuštao

drugom mišu. Rado su se zabavljali i s lopticom za stolni tenis. Nju bi kotrljali malo jedan malo drugi, a malo zajedno. Postupno sam se sprijateljio s Bjelkom i Bjelkicom, tako da sam ih slobodno mogao uzeti u ruke. Bili su pitomi i nisu me se bojali. Kad smo se tako sprijateljili, miševi i ja, stavio sam bivši insektarium s miševima u veliku kartonsku kutiju i odnio u školu. Na uvid profesoru. Nije bio pretjerano 149

oduševljen. On bi radije da su miševi bili u formalinu s

izvađenom utrobom. Da može obogatiti školsku zbirku. Ja sam mu odmah jasno dao do znanja da od seciranja miševa ne će biti ništa. Ja ću miševe uzgajati i promatrati kako se ponašaju i razvijaju. I o tome ću voditi dnevnik

opažanja. Tako sam ipak zaradio pozitivnu ocjenu. I bez utapanja životinja u formalinu.

Profesoru ti moji miševi ipak nisu dali mira, pa

sam povremeno morao čitati zapažanja o ponašanju miševa pred cijelim razredom. To mi nije bilo teško, jer su miševi svašta radili s onim igračkama koje sam im stavio na raspolaganje. Na opće zadovoljstvo mojih suučenika, jer tada nije bilo opasnosti da profesor nekoga prozove i prikači mu kakvu dvojku ili jedinicu. Moji su suučenici čak tražili da čitam što više i time zabavljam profesora. Ali to nije bilo jednostavno. Profesor je pažljivo pratio što čitam, pa nisam mogao prošvercati bilo što. Morala su to zaista biti stvarna opažanja o ponašanju mojih

ljubimaca.

Katkada

čak

tražio

dopunska

objašnjenja. Jednom, kad sam tako završio s čitanjem, zaskočio me je s pitanjem: “A pare li se ti tvoji miševi?” Pitanje o parenju posve me je zbunilo. Takvo pitanje uopće nisam očekivao. Da bih se nekako izvukao, nakon ovako škakljivog pitanja, objasnio sam da to nisu 150

obični miševi. I da oni takve stvari ne rade javno. Kad ih netko gleda. Jer to su vrlo sramežljivi miševi.

I tada se cijeli razred počeo grohotom smijati. “Sramežljivi miševi! Ha!Ha!Ha!” grmjelo je razredom iz grla mojih suučenika. Jedva ih je profesor umirio.

Ali to nije bilo najgore što mi se moglo dogoditi. Već pod slijedećim odmorom, školom se proširio glas o

mojim sramežljivim miševima. I cijela se gimnazija, danima, smijala na moj račun. I na račun mojih sramežljivih miševa.

Jedina mi je zadovoljština bila da sam ipak

popravio ocjenu iz zoologije. Ali ne zadugo. Dobio sam još jednu zadovoljštinu. Neobičnu i neočekivanu. O tome u idućoj priči.

151

Zadovoljština za muke sa sramežljivim miševima Od one moje nesretne izjave o sramežljivim miševima, pod odmorima, uopće nisam izlazio iz razreda. Kada bih prošao hodnikom, uvijek bi se našao

netko tko bi kao slučajno dobacio: “Sramežljivi miševi.” I svi bi se u hodniku grohotom smijali.

Tko zna kako bi dugo potrajale moje muke da za

koji dan nije, zajedno s profesorom zoologije, u razred ušla profesorica zoologije iz ženske gimnazije. Mi smo, naime, bili muška gimnazija. U istoj zgradi, samo u suprotnom turnusu bila je pak ženska gimnazija. Tada nije bilo mješovitih škola i razreda kao danas. Naš me je profesor predstavio svojoj kolegici. Baš mene i nikoga drugoga. Svi smo napeto očekivali što će se dogoditi, i zašto sam baš samo ja bio imenovan. Neki od zlobnika već su došaptavali nešto o sramežljivim miševima. I hihotali su pritom. Ali, profesorica se nije dala smesti. Objavila je da djevojke u njezinom razredu, i nju osobno, jako zanima moj projekt, i zamolila je da sudjelujem na jednom njezinom satu. Gdje bih djevojkama ispričao moja zapažanja o ponašanju miševa. Usput je pridodala da se djevojke iz ženske gimnazije zanimaju i za mene 152

osobno, pa da mi dolazak u žensku gimnaziju sigurno ne će biti dosadan.

Poslije sam saznao, da su neki od pametnjakovića iz mojega razreda proširili glase o mojim sramežljivim miševima i u žensku gimnaziju. S jasnom namjerom, da se

djevojke

smiju.

Ali

dogodilo

suprotno.

Djevojkama to uopće nije bilo smiješno. One, su po

svemu sudeći, pitanje sramežljivosti i intime shvaćale daleko ozbiljnije od momaka. Pa makar se radilo i o miševima.

Ne bih posebno pisao kako mi je odjednom skočio

ugled. I, nakon što sam u ženskoj gimnaziji, za vrijeme nastave

zoologije,

ponašanju

miševa,

održao nitko

nekoliko više

predavanja

podsmjehom

o nije

spominjao sramežljive miševe. Čak što više, dečki su se nudili da mi budu asistenti. Jasno je, zbog djevojaka, a ne zbog miševa. A moji su sramežljivi miševi ipak odradili ono što je naš profesor od njih očekivao. Samo što to nitko nije vidio. Nakon nekog vremena Bjelkica se počela debljati, i uskoro su moji ljubimci dobili podmladak. Više se ne sjećam koliko ih je bilo, ali napredovali su brzo. I već prije kraja školske godine moj je nesuđeni insektarium postao premali za cijelu porodicu. Redovno sam profesora i cijeli razred obavještavao o njihovom napredovanju. I povremeno gostovao u 153

ženskoj gimnaziji. Na opću zavist mojih kolega iz razreda.

Profesor je bio jako zadovoljan mojim projektom. I ja također, jer, već mi se smiješila petica za kraj godine.

Počeo sam graditi novi i veći “insektarium”, kad li

se dogodilo nešto nepredviđeno. Što mi nije bilo ni nakraj pameti. Prava katastrofa. O katastrofi, koja me je, kao uzgajivača miševa, zadesila, čitajte u idućoj priči. Ako ste izdržali ove tri.

154

Katastrofa i sudnji dan Jednog sam se dana vraćao kući iz škole, i razmišljao kako da imenujem novo pridošle članove moje mišje porodice. Još nisam bio imenovao mlade miševe. Teško ih je bilo razlikovati. Svi su bili jednako

veliki, bijeli i živahni. Jedino po čemu bih ih mogao razlikovati to je bilo ponašanje. Jedan je volio kotrljati lopticu za stolni tenis, drugi se stalno njihao na onom komadu konopca, koji je visio u njihovoj nastambi, treći je neprekidno trčao u onome kotaču. Prvome bih mogao dati ime Loptica. Ali to je žensko ime, a ja nisam znao razlikovati miša od mišice. Drugoga bih mogao nazvati Vježbač. Ali što, ako je to mišica a ne miš? I s takvim sam mislima došao kući. Bez ikakvog pametnog rješenja. Kad sam došao kući prvo sam se popeo u sobicu na tavanu, gdje su bili smješteni moji miševi. Otvorio sam vrata, i imao što vidjeti. Mišja je nastamba bila prazna. Pregledao sam sve kutke u sobici, ali miševa nigdje. Stakleni poklopac na nastambi bio je odmaknut, pa su miševi mogli nesmetano izići. Ali, čak i da su svi zajedno uprli, iz sve snage, ne bi mogli pomaknuti gornju staklenu ploču. Očito im je netko pomogao. Samo tko. 155

“Gdje su moji miševi?” - bilo je prvo što sam pitao,

kad sam se spustio u prizemlje. Ni od koga odgovora. Svi su nekako ozbiljno šutjeli. Tada mi je mama opisala što se dogodilo, s napomenom da se smirim i ništa ne poduzimam. Jasno, kad je krivac bio moj mlađi brat.

Dok mene nije bilo kod kuće, on se htio malo poigrati s miševima, i neovlašteno upao u moju sobicu.

Pomaknuo je stakleni poklopac, ali nije očekivao da će miševi, jedan za drugim, iskočiti napolje i rastrčati se po sobici. On se tako uplašio, da je pobjegao s tavana, i pri

tom je zaboravio zatvoriti vrata sobice. Da je to učinio, miševi bi bili u sobici. Ovako su se razmiljeli kojekuda. Pretražio sam cijelu kuću. Od tavana do podruma i obratno. Ali miševima ni traga. Kamo li su mogli nestati? Ako su se dočepali tavana, mogli su bez teškoća napustiti kuću. I otići bilo kamo. Bilo mi je jasno da se sami ne će vratiti. Samo, hoće li se snaći u slobodi? Ipak su to laboratorijski miševi. Što će biti s njima? Misao da će nastradati, jedan po jedan, proganjala me je nekoliko dana. Najgore mi je bilo da nisam znao što poduzeti da miševe nađem. I pomognem im. Nakon tri ili četiri dana, možda i tjedan dana, saznao sam gdje su moji miševi. “Znaš gdje su tvoji miševi?” pitala me mama, kad sam jednog dana došao iz škole kući. I na moj upitni pogled odmah odgovorila: “Kod Tantike u špajzi.” 156

Tantika je bila naša prva susjeda, i ja sam odmah

htio otići po moje miševe, ali mama me je zadržala. I ozbiljno upozorila: “Nitko u ulici ne smije znati da si uzgajao miševe. Jasno?”

Tada sam saznao zašto je to morala ostati tajna za

naše susjede u ulici. Tantika je, osim što je bila naša prva susjeda, bila

stara gospođa, i bila je jako bogobojazna. Redovno je išla u crkvu i prekoravala sve ostale koji to nisu činili. Iako je bila dobra i pobožna, jako se bojala sudnjega dana. Bila je uvjerena, da će doći još za njezinoga života.

Čvrsto je vjerovala, da će baš ona dobiti nekakav znak odozgo da je sudnji dan blizu. A, pojava bijelih miševa u njezinoj špajzi za nju je bila baš taj znak. I, naravno da je o tome morala obavijestiti svoje prve susjede, i potom cijelu ulicu. Bio sam malo uplašen što će se dogoditi sazna li se da to nije nikakav znak dolaska sudnjega dana, nego da su to miševi iz moje sobice. Ipak, bilo mi je drago da su se moji miševi snašli. U špajzi gospođe Tantike sigurno ne će biti gladni. Ali, miševi se nisu zadovoljili samo jednom špajzom. Naše susjede Tantike. Nakon nekoliko dana pojavili su se u špajzi nekoliko kuća dalje. Sad je stvar postala ozbiljnom. Naime, prvu najavu sudnjega dana naši susjedi u ulici i nisu baš ozbiljno shvatili. Stara 157

dobra gospođa, poput Tantike, mogla je izmisliti svašta.

Ali pojava bijelih miševa u još jednoj špajzi, pa potom u još jednoj, opet nekoliko kuća dalje, bila je potvrda da u najavi stare gospođe nečega ima.

I naš se gospodin velečasni počeo čuditi kako su

mu propovjedi odjednom postale posjećenije nego ikada prije. Stare gospođe iz naše ulice, i ne samo one, odjednom su svakodnevno počele dolaziti na misu, jutarnju i večernju. I kapelica na početku naše ulice postala je pretijesna za sve zainteresirane, koji su došli

tražiti oprost svojih grijeha. I mi smo morali ići u kapelicu na misu. Da slučajno netko ne bi posumnjao odakle je u stvari došla najava sudnjega dana. Mene je, međutim, mučio sudnji dan druge vrste. Bilo je još samo nekoliko dana do kraja školske godine. Ocjene su se zaključivale, a ja sam se morao pojaviti pred strašnim sudom našega profesora zoologije. Bez mojih sramežljivih miševa. Pokušavao sam smisliti nešto da se spasim strašnoga suda. Prisjećao sam se mojih izvještaja o ponašanju miševa, i profesorovih dopunskih pitanja. Pokušavao sam se sjetiti što je ono njega najviše zanimalo u ponašanju mojih miševa. Prisjetio sam se i mojih muka sa sramežljivim miševima. I sinula mi je spasonosna ideja.

158

Lijepo sam ukrasio moj dnevnik promatranja

ponašanja miševa, dopunio ga komentarima i odnio na uvid profesoru. Profesor

miševa

mojih

dobro

sjećao

gostovanja

mojih

ženskoj

sramežljivih gimnaziji.

Vjerojatno bih na taj račun dobio trojku ili četvorku i bez seciranih miševa u formalinu, ali novi naslov, koji je profesor pročitao u mojem dnevniku, upravo ga je oduševio. I dobio sam peticu s pohvalom za kraj godine. Ja sam, naime, u dnevniku otvorio novi projekt pod

naslovom: “Parenje bijelih i sivih miševa.”

159

Priča o Pikici ili tko pod drugim jamu kopa …. Ovo će biti više jedan događaj, nego li priča. Prava mala predstava. Predstava koja se dogodila na samu Novu godinu, ili koji dan poslije. A da biste bolje

razumjeli samu predstavu, moram vam ispričati što je predstavi prethodilo. Kao u pravoj predstavi predstavit

ću vam i glavne glumce i likove ove predstave. A ne će biti naodmet, da vas upoznam i sa scenom na kojoj se odvijala ova predstava. Pa pođimo redom. Priča se nastavlja na onaj moj događaj sa uzgojem sramežljivih miševa i najavom sudnjega dana. Kad je naša kapelica, na početku ulice, postala pretijesna da primi sve zainteresirane, naš je gospodin velečasni počeo posjećivati svoje vjernike. Nije mi znano je li to bila samo želja da gospodin velečasni sazna zašto su mu propovijedi odjednom postale tako posjećene ili je pobliže htio upoznati i sve one koji prije toga u kapelicu nisu dolazili. Tako je eto počeo zalaziti i u našu kuću. Bio je vrlo ugodan čovjek, i da nije dolazio u mantiji, nitko ne bi pogodio što je po zanimanju. Znao je prekrasno pričati, i mi bismo to sa zadovoljstvom slušali. Iako se sve vrtjelo oko vjere, nikada nas nije kudio što

nismo baš bili česti posjetioci njegove kapelice. Čak što 160

više, nije nas ni pozivao da dolazimo na vjeronauk. Ali prvo što bi pitao, pri ulasku u kuću, bilo je, kako smo,

treba li nam štogod, može li nam on, ili može li nam crkva, na neki način pomoći. Zvali smo ga Pater Teodor. Vjerojatno zato što mu je pravo ime bilo Božidar.

Kad smo morali iseliti iz vlastite kuće, sada nije bitno zbog čega, nastavio nas je i dalje posjećivati, iako više nismo stanovali na njegovom području i više nismo

bili dio njegova stada. Htio nam je pomoći barem riječima i utjehom. A u nas je uvijek bio rado viđen gost.

I naša je mama, za njega, uvijek imala u boci malo rakijice, prave šljivovice, koju je on jako volio. Ali, nije bio pijanica, ako ste to pomislili. On bi s jednim jedinim štamprlom te šljivovice s nama prosjedio sat ili dva, i samo bi malkice liznuo sadržaj u štamprlu. Izgleda da je više volio miris te šljivovice nego li njen okus. Dok smo mi sada stanovali u potkrovnom stanu, u stanu ispod nas stanovala je djevojka po imenu Verica. Bila je nešto mlađa od mene, i imala je fiksnu ideju da svaki

čovjek

mora

imati

neku

osobnost.

Nešto

prepoznatljivo, nešto po čemu će se razlikovati od drugih. I, ona je to nešto imala. Nešto čime ju je priroda obdarila, a nešto što je ona sama smatrala da je izdiže iznad ostalih. Bila je svjesna toga svojeg prirodnog dara i nastojala je da to svi zapaze. Imala je, naime, vrlo lijepu stražnjicu. Poput Merilyn Monroe. I, bila je ponosna na 161

takvu usporedbu. A znala je i taj svoj dar istaknuti, tako da su se svi na ulici za njom okretali. A ona bi ponosno

vrtjela s tom svojom stražnjicom, i uživala kad bi dečki uzdisali vidjevši je na ulici. Iako je bila iz fine familije, i pristojno odgojena, htjela je pokazati kako je iznad svih,

pa je neprekidno obogaćivala svoj rječnik prostaklucima i psovkama, kakve nitko prije još nije čuo. I svi bi se

zgražali, kad bi ona nešto pripovijedala. Danas to nitko ne bi ni zapazio. Jer se danas mnogo mladih trudi da budu u takvome trendu. I svaku rečenicu začine nekakvom prostotom. Vjerojatno je to krenulo od naše susjede Verice. Imala je još jednu osobinu koja je činila njenu osobnost. Jako se rado šalila. Ali ne na svoj, nego na tuđi račun. Kako je bila pametna i duhovita, to joj nije bilo teško. Zato je baš i nisu voljeli nigdje u društvu. Iako je imala prekrasnu stražnjicu. Glavni lik u ovoj našoj priči jest mala papigica. Ne sjećam se više kako je došla u našu kuću. Jesmo li je brat i ja kupili, da razveselimo mamu, ili je to učinio netko drugi. Glavno je da je papigica bila član naše obitelji. Njezinu gajbicu smjestili smo na kredenc u kuhinji, blizu prozora, tako da bi imala što više dnevnoga svjetla. Prozvali smo je Pikica. A mala je Pikica bila pravi poliglot. Osim svojega papagajskog jezika, govorila je i drugim jezicima. Ponavljala je sve što bi čula, bez obzira je li to bilo: “dobrrro jutrrro” ili “dobarrr večerrr” ili “Pikica uči” 162

ili “gut morrrrgen” ili “good morrrrning”. Učila je vrlo

brzo. Bilo je dovoljno nekoliko sati pred njom ponavljati ono što bismo je željeli naučiti. Nije razlikovala doba dana, pa joj je bilo svejedno što će i kada reći. Tako bi, kad bismo ujutro ušli u kuhinju, Pikica iz sveg glasa

pozdravljala: “Dobarrr večerrr. Pikica. Pikica. Uči. Uči. Dobarrr večerrr.” Naročito bi se raspričala ako nas je bilo više u kuhinji. Očito je da se i ona htjela uključiti u naše razgovore. Ostali su likovi ove priče naša mama i moj brat.

Oni su se trudili da naša Pikica što više obogati svoj papagajski rječnik hrvatskim izrazima. Za Novu godinu

obično bi nam dolazio u posjet Pater Teodor. Za Božić je imao previše obaveza u svojoj kapelici. Naša se mama stoga žurila da priredi iznenađenje našemu Pateru Teodoru, i uporno učila Pikicu: “Sretan Božić”, “Sretna Nova godina”. Ono prvo Pikica je već naučila, ali “Sretna Nova godina” baš joj nije išlo. Ona bi, naime, danima samo slušala i brbljala ono što je prije naučila. I tada bi, odjednom, ono novo provalilo iz nje. “Sretna Nova godina” još nije. Vjerojatno je za tu složenicu trebalo malo više vremena. I moj je brat nešto učio Pikicu, ali što, to smo saznali tek na samu Novu godinu. I još se netko trudio da našu Pikicu nauči novim riječima. Bila je to naša lijepoguza susjeda Verica. Ona se 163

htjela našaliti s našim Paterom Teodorom. Znala je da će sigurno doći prvi ili drugi dan Nove godine. Pa mu je

htjela prirediti iznenađenje kakvo je samo njoj priličilo. Vjerojatno je htjela vidjeti što će Pater Teodor učiniti kad Pikica počne pričati prostote. Odabrale je dvije riječi iz svojega asortimana prostota, za koje je bila sigurna da će ih Pikica brzo upamtiti. To je bilo ono nešto iz

ženskoga međunožja što sadrži suglasnike č i k, pa onda

ono drugo iz muškoga međunožja što sadrži suglasnike

r i c. S obzirom da je Pikica vrlo brzo učila riječi koje su sadržavale baš te suglasnika, naša je Verica pucala na

sigurno. Do Nove godine Pikica će sigurno naučiti one riječi koje će natjerati Patera Teodora da se zacrveni, i bar deset puta prekriži. I, unaprijed je uživala u svojoj šali. Ja sam u pripremi te predstave imao posve sporednu ulogu. Statista. Kao i u samoj predstavi. Na

samu

Novu

godinu

zastor

podigao.

Pozornica - naša kuhinja. Glavni glumci polako su se skupljali. Pikica je već bila u svojoj krletki na kredencu. Mi smo se muvali po kući. Samo se čekalo Patera Teodora. Susjeda Verica, iza svojih je vrata, virila kroz ključanicu, da joj Pater Teodor ne bi promaknuo. I da kojim slučajem propusti predstavu. I, Pater Teodor je stigao. Lijepoguza Verica odmah iza njega. Zajedno su ušli na scenu, tj. našu kuhinju. Za 164

divno čudo, Pikica je šutjela. Samo se klanjala svojem

liku u malom džepnom ogledalcu, koje je visjelo u njenoj gajbici. Pater Teodor je zaželio svim ukućanima mir i dobro. Raskomotio se, i pomirisao je uobičajeni štamprl sa šljivovicom, koji mu je naša mama već natočila. I,

počeo je nevezani razgovor o svemu i svačemu. A naša je susjeda Verica bila sva na iglama. Kad li će Pikica

progovoriti. Naravno ono što ju je ona naučila. One riječi

sa č i k, i sa r i c. Ali Pikica se samo klanjala svojemu liku u ogledalcu.

I, onda kad se itko najmanje nadao Pikica je

progovorila. Ali ne “Sretan Božić” ili “Sretna Nova godina”, što ju učila mama. Nije progovorila ni onu riječ

sa č i k, pa ni onu riječ sa r i c, što ju je učila Verica.

Progovorila je nešto sasvim treće.

Pikica je kriještala sasvim razgovijetno: “Verrrrica. Debela guzica. Verrrrica. Debela guzica.” I, to joj se izgleda jako dopalo. Pa je to neprestano ponavljala. Svi smo bili šokirani. Naročito Verica. Jedino se moj brat, iz prikrajka, zagonetno smješkao. Sad smo svi čekali kako će reagirati Pater Teodor. Ipak, ono što je moj brat naučio Pikicu nije baš bilo pristojno. Pater Teodor prvo se malkice zbunjeno nasmiješio, onda se nasmijao i onda se počeo grohotom smijati. 165

Tada

smo

svi

novoimenovana Verica s nama.

počeli

smijati.

Od toga dana naša Verica više ne pravi šale na tuđi račun. I rječnik joj više nije tako sočan kao prije. Postupno je sve proste riječi izbacila iz svojega rječnika.

I, ponovno je postala samo lijepoguza Verica. Sa stražnjicom poput Meriliyn Monroe. Zahvaljujući Pikici.

A Pikica bi, uz ostalo, i dalje povremeno kriještala:

“Verrrrica. Debela guzica. Verrrrica. Debela guzica”. Iako Verice nije bilo u blizini. I klanjala se svojoj slici u ogledalcu.

166

Priča o Marini ili iznenađenja su svuda oko nas Ne znam tko je bila Marina. Ali o njoj je netko spjevao pjesmu. A tu je pjesmu pjevao Claudio Villa u San Remu tamo daleke 1950 i neke. Pjesma je imala vrlo

pjevni pripjev: “Marina! Marina! Marina!” I taj je pripjev bilo vrlo lako naučiti. Baš je taj pripjev povod ovoj priči.

Dakle, te 1950 i neke, mislim da je to bila 1957,

ako me sjećanje ne vara, na festivalu je u San Remu

Caludio Villa otpjevao lijepu pjesmu pod nazivom “Marina”. Čak mi se čini da je i pobijedio s tom pjesmom. To i nije toliko važno za ovo što ću vam ispričati koliko je važno da je to u nas tada bila nevjerojatno popularna pjesma. U ono vrijeme. Marinu su pjevali, Marinu su svirali, Marinu su fućkali, s Marinom se plesalo, s Marinom se ustajalo, s Marinom se polazilo na spavanje. Ukratko, Marina je treštala iz svih mogućih zvučnika, radioaparata, gramofona, pjevali su je svi tadašnji pjevači zabavne glazbe, a pripjev “Marina! Marina! Marina!” mnogi su rabili kao signal za dozivanje i pozivanje. Tako smo, moji prijatelji i ja, taj pripjev rabili kao naš signal. Jer, lako su ga fućkali i oni koji baš i nisu

167

imali sluha. Jednostavno nije bilo moguće, da taj pripjev ne nauče.

Jednog ranog jutra, još prije doručka, baš kad sam hranio Pikicu, začujem kroz prozor zvižduk: “Marina! Marina! Marina!”

“Što li se to nekome od mojih prijatelja dogodilo da je tako uranio” - bilo je prvo što sam pomislio kad sam polazio prema prozoru.

Ali, ispod prozora nije bilo nikoga. Bilo je očito da me neki moj prijatelj ranoranilac zafrkava, pa se ne će pokazati. Za svaki sam slučaj još jednom pogledao lijevo i desno, i vratio se Pikici. No, za nekoliko minuta ponovno je netko fućkao: “Marina! Marina! Marina!” Ponovno sam otišao do prozora, ali dok sam ja stigao do prozora moj se prijatelj ranoranilac dobro sakrio. “E, ne ćeš više” - pomislio sam. Sada sam se ja sakrio odmah uz prozor i čekao. Nisam trebao dugo čekati, kadli je moj prijatelj ponovno zafućkao: “Marina! Marina! Marina!”. Oprezno sam provirio kroz prozor, ali na ulici nije bilo nikoga. A, fućkanje se čulo i dalje. Ali ne dolje s ulice, nego iznad moje glave. Pogledao sam uvis i nisam mogao vjerovati svojim očima i ušima. Na najvišoj grani obližnjega drveta sjedio je i fućkao Marinu, ali ne neki od mojih prijatelja bez sluha, ako ste to pomislili. 168

Tamo je, doduše, sjedio moj prijatelj, ali ne iz

društva, nego naš prozorski ljubimac – veliki crni kos.

I fućkao, da je sve orilo: “Marina! Marina! Marina!” Nije mi poznato kako su na taj njegov ljubavni zov reagirale kosice, ali naš nas je prozorski ljubimac još prilično dugo, ranom zorom, budio pripjevom pjesme pobjednice s festivala talijanske kancone.

169

Priča o Koki ili tko je ovdje lud Ako ste pomislili da je Koka nadimak nekoj djevojci, ljubitelju životinja, koju sam poznavao u mladim danima, prevarili ste se. Koka nije ime ni psu, kućnom ljubimcu. A nije ni mački. Ili papigici.

Koka je ime jedne obične kokoši. Ali, ne baš

obične. Ta je kokoš bila neobična. Jako neobična. I bila je

kućni ljubimac, točnije kućna ljubimica moje tete. Koja ju je jednostavno zvala Koka. Moja je teta živjela na periferiji Zagreba. Tamo, gdje se tada živjelo k'o na selu. Mala trošna kućica, malo okućnice, koja gredica salate i mrkvice, nekoliko grmova malina, pokoji grm ruže, stablo šljive, jedan mladi orah, a uz dvorišna vrata bujna glicinija stvarala je pravi slavoluk. Teta Fanika, kako se zvala, živjela je u toj trošnoj kućici sama. Ali ne posve sama. Kao što sam već rekao, društvo joj je pravila Koka. Koka je bila pravi kućni ljubimac, slobodno je šetala dvorištem, a kućna vrata bila su joj uvijek otvorena. A, u ono su vrijeme kućni ljubimci bili prava rijetkost. Kad bi teta Fanika sebi spremala ručak, Koka bi

sjedila na naslonu jednog starog rasklimanog stolca. 170

I dok bi se ono nešto malo za pojesti krčkalo u

loncu, teta Fanika i Koka bi razgovarale. I sasvim su se dobro sporazumijevale. Za nas neupućene, Koka je govorila uvijek jedno te isto: “Ko… Ko… Ko…”. Ali, teta

Fanika točno je znala što joj Koka želi reći, ili što joj je na pitanje odgovorila. Svi koji su za to znali držali su tetu Faniku malo

trknutom. Da ne kažem ludom. I ja, to moram priznati. Sve do jednog dana, kada sam bio svjedokom neobičnog prizora, koji ću vam sada opisati.

Moja je zadaća tada bila da teti Faniki povremeno

donesem ono što joj je potrebno za preživljavanje. Malo brašna, malo soli, malo masti, i drugih sitnica. Da sada ne nabrajam što je sve tada u kućanstvu tete Fanike bilo potrebno. Tako sam, ja taj dan, donio sve te stvari u dva cekera. Plastičnih vrećica tada, na svu sreću, još nije bilo. Stajao sam u kuhinji s ta dva cekera, dok se teta Fanika nešto muvala u sobi. Ogledavao sam se kuda da sve to stavim. Na stolu je bila daska za tijesto i svašta još što je teta Fanika rabila za pripremanje ručka. Na pod to nisam htio staviti, a na jedinom stolcu u kuhinji sjedila je Koka. Tada

sam

Koku

jednostavno

skinuo,

točnije

odgurnuo, s toga stolca i na stolac stavio ona dva cekera. I, tada je počelo. 171

Koka se strašno uzrujala. Kako se netko usudio

zaposjesti njezin stolac. I odjurila je u sobu. Začas se

pojavila teta Fanika, a iza nje još uvijek jako uzrujana Koka.

“Kaj si joj naredil?” - bilo je prvo što me je teta

Fanika pitala. Ja sam se pravio lud, a teta je Fanika tada jako

ljubazno pitala Koku: “Kaj ti je naredil. Fakin jedan?”

Koka je samo uzrujano nešto kokodakala, kao: “Ko… koooo…koo ….koook… koo…. kooook”. Ali, moja je teta odmah sve shvatila.

“Gurnul si ju sa stolca, ha? Znaš da je to njezin stolac.” Sada sam već pomislio da sa mnom nešto nije u redu. I nije trebalo da se pravim ludim. Ali stvar time nije bila svršena. Koka je i dalje bila uzrujana, i polagala je pravo na svoj stolac. Tada

teta

Fanika,

umiri

Koku,

rekla:

“Dooobroo. Dooobroo. Hodi, pa se malo gledaj u špigl.” I Koka je prestala kokodakati, zadovoljno je otišla u sobu ravno pred psihu. To vam je onaj dio namještaja s velikim špiglom. Skočila je na psihu i stala pred špigl. A ja, nisam mogao vjerovati svojim očima. Koka se namještala pred onim špiglom, i uživala u svojoj slici. Okretala se malo lijevo, pa malo desno.

172

I zadovoljno je kokodakala: “Ko.. koo.. kooo..

kooooo.”

Kad sam odlazio od tete Fanike, više nisam bio siguran jesam li samo malo trknut ili potpuno lud.

I odlučio sam, da o tom događaju nikome ne

kažem ni riječi. Sve do danas. Ionako mi nitko ne bi vjerovao.

173

Priča o Nansi ili ne treba biti suviše darežljiv Nansi nije pas, ako ste to pomislili. Nije ni mačka, a nije ni kućni ljubimac. Nansi je djevojka koju sam upoznao prije gotovo pola stoljeća. Bila je nježna i

osjećajna duša. Imala je kućnog ljubimca, malu bijelu kujicu. Bijeloga terijera. Ali u ovoj pričici nije riječ o

kućnom ljubimcu nego o nečemu drugom. Što ipak ima

veze sa životinjama. Sa životinjama koje se ne drže kao kućni ljubimci. Ali se love, pripremaju na različite načine, i jedu, naravno. Nansi je imala i tatu, što i nije neobično, iako ga mnogi iz našega društva u ono poslijeratno vrijeme više nismo imali. Njezin je tata volio ribolov, a možda je bio i strastveni ribolovac. A, volio je i Nansi. I vodio ju je posvuda sa sobom. Pa i u ribolov. Sve do jednoga dana kad se dogodilo ovo što ću vam sada ispričati. Tog je dana vrijeme bilo lijepo i more mirno. K'o stvoreno za ribolov. Nansin je tata pošao u ribolov. Na lokarde. I poveo je Nansi sa sobom. Na jednom su mjestu zaustavili čamac i Nansin je tata počeo pecati. U početku nije bilo naročito uspješno. Ribe nisu htjele gristi.

174

Već su se htjeli vratiti, kadli su odjednom uplovili u

jato riba. I ribe su počele gristi k'o lude. Nansin je tata bio oduševljen. Nije pravo ni stigao baciti udicu u more, već se na njoj koprcala prekrasna plava lokardica. I, za nekoliko minuta kanta za ribe bila je do pola puna.

Gledala je Nansi kako se ribice praćakaju u toj kanti s malo vode. Lijepe plave ribice s prekrasnim očima. I, kao osjećajnoj duši, bilo joj je nekako žao tih lokardica. Pa je poželjela spasiti barem jednu. “Tata, daš mi jednu?” - pitala je Nansi tatu.

“Dam ti sve!” - odgovorio je tata, oduševljen uspješnim ribolovom. Našoj Nansi nije trebalo dvaput reći. Zgrabila je onu kantu s još živim ribicama, i izvrnula je u more. A ribice su lijepo zaplivale i zahvalile Nansi. Jasno, na svojemu ribljem jeziku. Nansi nikako nije bilo jasno zašto se njezin tata nakon toga jako razljutio. Pa, zar joj nije poklonio sve te ribe. S kojima onda ona, kad su njezine, može raditi što želi. A tata, od toga dana više nije vodio Nansi u ribolov. Za svaki slučaj.

175

Borko Boranić – Tiberije

AZ IL ZA IZGUBLJENE PSE PRIVREMENO JE POPUNJEN. MOLIMO, POKUŠAJTE KOD SUSJEDA.

PRIČE O KUĆNIM LJUBIMCIMA ZA MALU I VELIKU DJECU Ilustracije ERORSKI

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 821.163.42-93-32 BORANIĆ, Borko

Azil za izgubljene pse privremeno je popunjen – molimo, pokušajte kod susjeda: priče o kućnim ljubimcima za malu i veliku

djecu / Borko Boranić – Tiberije. – Samobor : vlast. nakl., 2003.

ISBN 953-99134-0-3 430220119

ISBN 953-99134-0-3 Tisak itG

poduzeće za izdavačku,grafičku i tiskarsku djelatnost d.o.o. Dalmatinska 12, Zagreb Samobor, 2003.

176