Crna skitnica by Borko Boranic

Borko Boranić - Tiberije

Crna skitnica

Neobične priče o običnim životinjama za djecu i odrasle

Posvećeno Svim napuštenim životinjama koje nemaju topli dom

Sadržaj Predgovor

Priče iz susjedstva Priča o Crnome

Crna skitnica

ili «To je moja stalna mušterija» «Može komad jegera?» Priča o Bobiju ali ne samo o Bobiju Ako ne možeš sam … Pozovi prijatelja

18 23 26 30

Priča o Vendi

ili kome treba dresura

Priča o Munji

ili Dobro gledaj koga usvajaš

Ne može bez Bube

ili „Buba! Dijele se keksi!“

43 48

Arni i Buba – paraziti

Kliker trening

Nesporazum ili kako sam učio Arnija da ne laje

Arni treći put izborima

Osamljena ptičica

Predgovor Zbirka neobičnih priča o običnim životinjama, nastavlja se na priče o kućnim ljubimcima za malu i

veliku djecu: «Azil za izgubljene pse privremeno je popunjen, molimo pokušajte kod susjeda», na zbirku

priča o običnim životinjama za djecu i odrasle: «Kako je Arni prestao piškiti kao curica» i na zbirku priča o

običnim životinjama za djecu i odrasle: „Samoborski huncuti“.

Sve četiri zbirke napisane su uz suradnju i na

poticaj dragog mi i ugodnog društva s Interneta. Drago mi i ugodno društvo veliki su ljubitelji životinja i svaki

od njih vlasnik je po najmanje jednog kućnog ljubimca. Ti se veliki ljubitelji životinja svakodnevno druže na internetskoj stranici s pjesničkim nazivom

http://foursoftpaws.yuku.com/ 4

Sve su priče u ovoj zbirci, kao i u prethodne tri,

istinite. Točnije, svaka se od pričica osniva na nečemu što se stvarno dogodilo u našem suživotu s običnim životinjama,

bilo

meni,

bilo

mojim

susjedima,

prijateljima i znancima.

Zasluga za sve četiri zbirke neobičnih priča

pripada običnim životinjama s kojima dijelimo ovaj svijet.

Životinjama, koje nam pružaju obilje ljubavi i

radosti, sretnih i manje sretnih događaja.

Životinjama, našim kućnim ljubimcima.

U sve četiri zbirke najviše je pričica upravo o našim kućnim ljubimcima. O Arniju i Bubu.

Ali i drugim životinjama, pretežno psima koje su

kao Buba i Arni pod neobičnim okolnostima naše topli i siguran dom. Njima

posvećena

ova

četvrta

zbirka

neobičnih priča o običnim životinjama. Jer, Arni i Buba obične su životinje, naši psi i ljubimci. Psi koji čak ni

krsnoga lista nemaju. Jer, oni su potomci nama nepoznatih roditelja.

Priča o Bubi počinje prije više godina, kada su

ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku 5

kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, što se sve može dogoditi kad kuji dođe vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki škotski ovčar iz susjedstva, iskoristio priliku.

Tako su na svijet došli štenci pasmine «bobtail-

škotski ovčar» ili «škotski ovčar-bobtail», svejedno je.

Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još.

Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata,

koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu.

Dečke iz tog legla još su nekako udomili, ali s

dvije ženkice to nije išlo. Na kraju, jednu je uzeo moj

brat, a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtailu. Kao i naši psi, slobodno šeće po kući i dvorištu.

Onaj čiča, koji je uzeo drugu ženkicu, iako je

jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj «došlo

vrijeme». Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.

No, tu su prste imali, ne samo škotski ovčar,

nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci.

Pasmina «bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj». Ni jednom 6

se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini.

Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao, da ne

živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima.

Psići su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije

bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije

mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu.

To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas

spasio zadnjega psića, malu ženkicu.

Kako je nama u to vrijeme uginuo naš kućni

ljubimac, prekrasan rotweiler, Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili.

U našu je kuću došla Buba. Jadna,

bila

bolesna,

uplašena,

mršava,

neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu.

I srećom, ovdje u našoj veterinarskoj stanici, radi

jedna mlada veterinarka, koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila život.

Počela

injekcijama

antibiotika,

vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala.

Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se pomalo

oporavljala. Iako smo je hranili posebno pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila naučena samo na žgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više

od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, živahna i vrlo inteligentna.

Bubu imamo i danas. Sada ima oko šest godina.

Prava je kućna ljubimica.

Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije

podne pretprošloga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas.

Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom

ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan.

Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom.

Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u

šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. 8

Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao uzbunu.

Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje

psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun.

Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga

crnoga psa. I to kroz dalekozor.

Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do

naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje.

Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one

male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom.

I, odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda.

Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran. I, tu pred njima, veselo maše repom.

Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić?

Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?

I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što

s psićem?

Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao,

više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.

I tako se pas našao u našemu dvorištu. Odmah

smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan. 9

Bio je to štenac star oko 6 mjeseci. Kako ima dugu dlaku, bio je pun čičaka, pa smo

ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. I,

tajanstvenog

psa

šume

ispao

prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.

Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika

štenac je mogao biti francuski Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna, koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti.

Ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume

pljunuti je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi. Prema

poznavalaca

drugim

psećih

izvorima

pasmina,

Arni

opažanjima nije

francuski

brijarski ovčar, nego bradati koli. U nas jednako vrlo rijetka pasmina.

No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz

mjesta.

Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na

godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući.

Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.

Ali je zato, jednako kao i Buba, postao naš kućni

ljubimac.

Arni je uvijek spreman na igru i šalu. Pravi

pravcati huncut. Nenadmašan u igri i šali. To ćete, uostalom, pročitati u pričicama o njemu i Bubi.

Priče iz susjedstva Priča o Crnome ili «To je moja stalna mušterija» Tu, u Samoboru, koji kilometar od nas, kuću su sagradili sestra moje supruge i njezin suprug. To će reći moja šogorica i šogor.

To je jedina obitelj iz našega kruga rođaka i

znanaca kojima nismo uspjeli uvaliti ni jednoga psa od

onih koji su pokucali na vrata našega azila. A, oni imaju uvjete da udome, ne jednoga, nego nekoliko pasa.

Razlog tome je što moj šogor ne voli nikakve

životinje, pa ni pse. Šogoricu bismo lako nagovorili, ali sa šogorom to nikako ne ide. On voli motore, bormašine, šlajferice i kojekakve druge tehnikalije, ali nešto živo nikako.

Ako ste pomislili da se promijenio, pa su oni na

kraju ipak udomili nekakvoga napuštenoga bivšeg ljubimca, prevarili ste se.

sam

vam

morao

napisati,

vas

razočaram na kraju priče. Priče, koja ipak ima sretan

svršetak upravo zahvaljujući mojemu šogoru, mrzitelju životinja.

Jednoga smo jutra svratili do njih. Po običaju,

kod kuće je bila samo šogorica. Šogor obično ima nekakvoga posla bilo gdje.

Taman smo sjeli uz kavicu, kadli začujemo tiho

kucanje na ulaznim vratima. Bilo nam je malo čudno, jer se šogor pobrinuo da na dvorišnim i ulaznim vratima montira zvonce.

Šogoricu to uopće nije iznenadilo. Samo je

pogledala na sat i rekla: «To je moja stalna mušterija.»

Svima za informaciju, moja šogorica ne drži

frizerski salon, nema zubnu ordinaciju, nema ni solarij ili nekakav salon za uljepšavanje.

Kakva li je to stalna mušterija mogla tako nježno

pokucati na vrata, a ne pozvoniti? I, s kojom svrhom? Šogorica

već

imala

pripremljen

nekakav

zamotuljak. Otvorila je vrata i pred ulaznim vratima ugledali smo velikoga crnoga psa kako mirno sjedi. Nije ušao u kuću. Samo je sjedio kao da točno zna što će se sada dogoditi. I, znao je.

U tom je zamotuljku, kojega je šogorica imala pripremljenog, bio popriličan komad jegera. Za one koji ne znaju to je neka vrsta lovačke kobasice.

Jeger je bio lijepo razrezan na komade i, s tim je

komadima jegera šogorica ponudila «svoju stalnu mušteriju».

Pas je pristojno uzeo ponuđeno, pojeo jeger do

zadnjega komada, lijepo zahvalio i napustio dvorište.

Supruga i ja bili smo jako iznenađeni. U prvi smo

čas pomislili da je pas vlasništvo šogora i šogorice. Ali, nije bio.

Drugo što nas je začudilo bilo je, kako je pas

ušao u dvorište kad smo mi za sobom zatvorili dvorišna vrata.

I, najzad, kako je šogorica znala da će upravo

nekako oko deset sati na vrata pokucati nepoznati pas. Odgovori na pitanja slijede.

Budite strpljivi do slijedeće priče.

Crna skitnica U prošloj smo priči upoznali nama nepoznatoga,

psa koji svakodnevno, točno oko deset sati kuca na

vrata moje šogorice. Pojede svoj obrok jegera, lijepo i pristojno zahvali i napusti dvorište.

Za moju šogoricu to je «stalna mušterija», iako je

po svemu sudeći nekakva skitnica. A, možda pas i nije skitnica. I, nije.

Iako je dugo dugo bio skitnica. Sada više nije.

Ali, nisu ga udomili šogor i šogorica, nego jedan stariji gospodin s drugoga kraja ulice.

Tada smo saznali cijelu priču. Jedino nismo

saznali čiji je pas bio prije nego ga je udomio stari gospodin s kraja ulice.

Veliki crni pas dugo je lutao ulicama Samobora. Onda

odjednom

prestao

lutati

ulicama

Samobora. Ostao je u ulici gdje su moji šogor i šogorica sagradili kuću. Tu mu se nekako dopalo, i tu je ulicu posvojio. Zašto, saznat ćemo na kraju priče.

Crni, kako su ga u ulici prozvali, svidio se

gospodinu s kraja ulice, koji ga je zbrinuo. To još i ne 15

bi bilo neobično da stari gospodin nije invalid u kolicima i teško pokretan. On je telefonom pozvao

veterinara, koji je u prvi čas pomislio da psa treba izvesti iz dvorišta staroga gospodina i odvesti u šinteraj.

Ali, nije bilo tako.

Stari je gospodin tražio da veterinar pregleda psa, cijepi ga protiv svega i svačega. I, naravno da mu izda knjižicu u kojoj će pisati da je vlasnik Crnoga upravo stari gospodin.

Stari je gospodin naručio pseću hranu i lijepu

ogrlicu za Crnoga, na koju je odmah stavio markicu koju je Crni dobio pri cijepljenju.

Pokazalo se da je Crni vrlo pametan pas. Odmah

je shvatio da je dvorište staroga gospodina njegov novi

dom. I, to dvorište više nije napuštao, iako ga stari

gospodin nije vezao, niti zatvarao dvorišna vrata. Uostalom to zbog svoje slabe pokretljivosti nije ni mogao učiniti.

Ipak, Crni je samo jednom dnevno izlazio iz

svojega dvorišta. I, zaputio se ravno do drugoga kraja ulice, do kuće mojega šogora i šogorice.

Spretno bi otvorio dvorišna vrata, sjeo pred

kućna vrata i pokucao. I, čekao svoj komad jegera.

Po pričanju šogorice rijetko kada bi zakasnio ili uranio više od deset minuta. I, nije kucao ni na jedna druga vrata u ulici, osim na njihova.

Dovde smo sve još nekako shvatili.

Ali, zašto je pas dolazio upravo do početka ulice i kucao baš na vrata mojega šogora i šogorice? I, to uvijek u isto vrijeme?

To bismo mogli saznati iz priče koja slijedi.

«Može komad jegera?» Priča ustvari počinje prije više godina. Dok je

Crni još bio mladi pas, star možda kao Arni sada.

Negdje oko tri godine. Koja godina više ili manje ne mijenja tok priče.

Crni je bio skitnica, ali sigurno ne svojom

voljom. Vjerojatno ga je netko šutnuo na ulicu prije

odlaska na godišnji odmor. A, možda je oduvijek bio skitnica. To nikada ne ćemo saznati, jer Crni nerado govori o svojoj prošlosti.

U to vrijeme, dok je Crni još bio skitnica, moji su

šogor i šogorica počeli graditi kuću u Samoboru. U Samoboru kojim je skitao Crni.

Kad su zidari i krovopokrivači obavili svoj posao,

došlo je zlatno vrijeme za mojega šogora. Već sam

napisao da on jako voli kojekakve bušilice, brusilice,

šlajferice, štemerice, i tko zna kakva sve tehnička čuda za kućne majstore. Tipa uradi sam. I, kako moj šogor jako voli bušiti, brusiti, šlajfati, švasati, on je lijepo

otkazao svim majstorima i sam se prihvatio posla. Lijepio je pločice, postavljao lamperiju, švasao cijevi za centralno grijanje, i tko zna što sve nije sam uradio.

To baš i nije kratko trajalo, pa je moj šogor

svakodnevno dolazio u Samobor, u ranu zoru, i radio. 18

Kako svi radnici moraju jesti, tako je moj šogor obično od kuće ponio poveći sendvič za gablec. Poveći

sendvič, kakav su još naši stari pravili. Šnita kruha dolje, šnita kruha gore. A, u sredini debele šnite jegera. Mislim da sam vam već napisao da je jeger jedna vrsta lovačke kobasice.

Negdje oko deset sati šogor bi obično prestao

raditi na jedno pola sata, gableca radi. Obično bi sjeo

pred kućna vrata, otvorio zamotuljak s gablecom, i, gablao, naravno.

I, tako sve dok se nije dogodilo. Jednoga se jutra tako «mučio» gablecom, kadli

osjeti da više nije sam.

Okrenuo je glavu, i nije se baš razveselio. Pred

njim je, naime sjedio, pas. Nekakva crna skitnica.

Već je htio nastaviti s gablecom, ali još je

jednom pogledao tu crnu skitnicu pred sobom.

Pas je mirno sjedio i molećivo ga gledao. Malo u

šogora, malo u onaj sendvič s jegerom. Siguran sam da je moj šogor u očima skitnice mogao pročitati: «I, ja sam gladan. Daš mi malo?»

Da je moj šogor bio jako gladan, sigurno ovu

priču ne biste čitali. Šogoru se taj dan baš i nije jelo.

Pogledao je još jednom skitnicu, pa onda onu

preostalu polovicu sendviča.

I, nije za vjerovati da je to jedan mrzitelj životinja učinio.

Moj je šogor onu polovicu sendviča s jegerom

pružio skitnici. Pas je ponuđeno u trenu smazao, tako je bio gladan. Crna se skitnica lijepo zahvalila i polako odšetala uz ulicu.

A, moj je šogor nastavio štemati, bušiti, švasati,

sve dok nije došlo vrijeme za odlazak kući.

Idućega dana nastavio je raditi. Kao i svakoga

jutra, negdje oko deset sati, napravio je pauzu za gablec. Razmotao je svoj sendvič i prihvatio se jela. Na skitnicu je posve zaboravio.

Ali, skitnica nije zaboravio njega. Još nije ni zagrizao svoj sendvič s jegerom, kadli

se, kao niotkuda, pojavio skitnica.

Lijepo je sjeo pred šogora i rekao: «Ja sam i

danas gladan. Daš mi pola?»

Šogor nije mogao vjerovati svojim očima. Pas je

mirno sjedio i očekivao polovicu sendviča. I, za divno čudo, dobio ju je.

Skitnica je ponovno u trenu smazao dobiveno, lijepo i pristojno zahvalio, i, ponovno, kao dan prije, odšetao uz ulicu.

A, moj se šogor nije mogao načuditi da životinje

mogu biti tako pristojne.

Idućega se dana sve ponovilo. Moj šogor još nije razmotao svoj gablec, kadli se niotkuda, ispred njega stvorio Crni.

Pristojno je sjeo, zamolio komad sendviča,

smazao svoj dio, ljubazno zahvalio i odšetao uz ulicu.

Tako se to ponavljalo svakoga dana. Crni je

dolazio točno u vrijeme gableca, a moj je šogor počeo nositi dva sendviča za gablec, jednoga za sebe i jednoga za Crnoga. A, onaj sendvič za crnoga, bio je bogatiji jegerom.

Svi su u ulici zapazili Crnoga, i svi su ga

jednostavno zvali Crni.

Crni je postao stanovnikom ulice. Ostalo znate. Crni se jako svidio onome starome

gospodinu s kraja ulice, koji je i udomio Crnoga.

Ali, Crni je nastavio dolaziti na početak ulice, svakoga dana negdje oko deset sati i kad je šogor prestao s radovima.

I, tako se dogodilo da se šogorica ne malo

iznenadila, kad je, prvoga dana pošto su doselili u Samobor, netko zakucao na njihova vrata. Bio je to Crni.

Mirno je sjedio, i, čekao svoj gablec.

Šogorica je otvorila hladnjak, i, ponovno se jako iznenadila. Unutra je našla povelik komad jegera. Jeger je očito bio namijenjen Crnome.

I, jasno, Crni je dobio taj komad jegera, lijepo je

zahvalio i vratio se u dvorište staroga gospodina.

Crni je nastavio dolaziti svakoga dana, A, moj se

šogor pobrinuo da se u hladnjaku uvijek nađe jegera za Crnoga.

Kad bi mu ujutro otvorili vrata, u očima Crnoga

lako se moglo pročitati: «Može komad jegera?» Možda moj šogor i nije takav mrzitelj životinja,

kakav nam se pokazuje. Možda ipak uspijemo šogoru i šogorici «uvaliti» kakvu samoborsku skitnicu. Držite fige da nam to uspije.

Priča o Bobiju ali ne samo o Bobiju Bobi nije pas iz naše ulice. Nije ni iz susjedne.

Bobi je bio skitnica i sada stanuje u ulici gdje stanuju moja šogorica i šogor. Prevarili ste se ako ste pomislili

da smo Bobija, skitnicu, uspjeli «uvaliti» mojemu šogoru. S šogoricom ne bi bilo problema. Šogor je

međutim još uvijek zadovoljan kad napuni frižider jegerom za Crnoga.

A, Crni svako jutro, uvijek u isto vrijeme, dođe

po svoj obrok jegera. I vrati se u svoje dvorište. Usput

pozdravi Bobija kao dobroga i staroga prijatelja. Možda još iz vremena kada su obojica bili samo

skitnice. I, iz vremena kada obojica nisu imali svoje vlasnike ni svoje dvorište.

Bobi je također nekako zalutao u ulicu gdje

stanuju moja šogorica i moj šogor. Ali njega nije privukao šogorov jeger. Nitko ne zna odakle je došao,

ali dopao se ljudima koji stanuju preko puta moje šogorice i šogora.

Ti su, njihovi susjedi, oduvijek željeli maloga

vižlastoga psa. Upravo onakvoga kakav je Bobi. Bobi je

križanac tko zna koga i s kim, ali ispao je upravo 23

onakav kakvoga su željeli njegovi sadašnji vlasnici. Bijeli sa smeđim pjegama, ili smeđi sa bijelim pjegama. Kako je Bobi znao da oni žele upravo njega, ne zna se.

Znamo samo da se Bobi jednoga dana pojavio pred

njihovim vratima, i bio je odmah prihvaćen, nahranjen, napojen, okupan. I, jasno pregledan od veterinara i cijepljen protiv svega i svačega.

Bobi ima punu slobodu kretanja, ako se pod

time podrazumijevaju sve prostorije u kući i veliko dobro ograđeno dvorište. Na ulicu ga, za svaki slučaj, ne puštaju. Ne zato da bi Bobi pobjegao, nego zato da

mu se slučajno ne bi nešto dogodilo, da slučajno ne podleti pod auto ili da ga napadne nekakav ratoborni pas. Bobi u dvorištu ima i lijepu udobnu kućicu u kojoj može boraviti po želji.

Bobi je jako simpatičan i druželjubiv pas.

Naročito voli kad ga netko počasti kakvom psećom

poslasticom. Kako moja supruga uvijek sobom nosi nekakve pseće poslastice, Bobi se jako razveseli čim opazi njezin auto u ulici, kad ona dolazi u posjet svojoj sestri, to će reći mojoj šogorici. Jer, moja supruga čim

parkira auto ispred kuće, prvo kroz ogradu počasti Bobija nekakvom psećom poslasticom, pa tek tada uđe u sestrino dvorište.

Možda sada ne biste ni čitali priču o Bobiju, da se nije počelo događati nešto neobično. Jer, svi psi, ili barem većina, vole pseće poslastice, i mnogi ljudi rado časte svoje i tuđe pse takvim poslasticama.

Što se to neobičnoga počelo događati pročitajte

u slijedećoj priči.

Ako ne možeš sam … Jednoga je dana moja supruga ponovno bila u

posjeti svojoj sestri. Kao i obično, čim je parkirala auto

ispred sestrine kuće, počastila je Bobija frolikama. Bobi

je pristojno zahvalio i moja je supruga još malo kroz ogradu pomazila Bobija i ušla k sestri u kuću.

Kao i obično, one su uz kavicu malo popričale,

tko zna o čemu. U vrijeme najzanimljivijeg razgovora

začule su tiho grebanje po kućnim vratima. Obje su kao po dogovoru pogledale na sat i tada se nasmijale, jer pomislile su isto.

To je Crni došao po svoj komad jegera. Ali nije bio Crni.

On je svoj dnevni obrok jegera pojeo još ujutro.

Kao i obično, negdje oko deset sati.

Šogorica je oprezno otvorila kućna vrata i

nemalo se iznenadila.

Pred vratima je sjedio Bobi.

To još možda ne bi bilo neobično da Bobi ne stanuje u dobro ograđenom dvorištu iz kojega sam nikako ne može izići. Susjedi u to vrijeme nisu bili kod

kuće, a i nemaju običaj puštati Bobija da sam šeta

ulicom. Očito je netko otvorio dvorišna vrata i Bobi je krenuo u šetnju. Doduše kratku. Samo preko puta, ali 26

ipak u šetnju. A, i vrata šogoričina dvorišta bila su zatvorena, a Bobi je ipak uspio ući. Kako?

Kao što je i očekivao, Bobi je dobio dodatnu

pseću poslasticu i moja ga je supruga potom odvela u njegovo dvorište i dobro zatvorila vrata njegovoga dvorišta.

Da Bobi, kojim slučajem, ne bi ponovno odšetao

iz svojega dvorišta.

Cijeli bi taj događaj ubrzo bio zaboravljen, da

moja supruga za koji dan nije ponovno posjetila

sestru. Ponovno je parkirala auto pred sestrinom kućom, počastila Bobija frolikama, malo ga pomazila kroz ogradu njegova dvorišta i naravno ušla u sestrinu kuću na šalicu kavice i čašicu razgovora.

Nisu još stigle otračati treću susjedu, kadli se

ponovno začulo tiho grebanje po vratima.

I, ponovno je pred vratima sjedio Bobi i veselo

mahao repom.

Supruga i njezina sestra bile su zapanjene. Kako

je Bobi ponovno izišao iz svojega dvorišta i ušao u dvorište moje šogorice, kad su vrata i jednog i drugog dvorišta bila zatvorena.

Bobi je dobio ono po što je došao. Pseću

poslasticu. I, ponovno ga je moja supruga odvela u njegovo dvorište i dobro zatvorila dvorišna vrata. 27

Da Bobi kojim slučajem ne bi ponovno izišao iz svojega dvorišta.

Cijela se priča počela ponavljati svaki put kad bi

moja supruga posjetila sestru. Prvo bi Bobi dobio svoju

pseću poslasticu, a tek bi tada supruga ušla sestri u kuću na kavicu i čašicu razgovora. Ali, sada je dobro provjerila

jesu

Bobijeva

dvorišna

vrata

dobro

zatvorena.

I, bila su. Ali, poslije pet ili deset minuta, a možda i

dvadeset, začulo bi se tiho grebanje po kućnim vratima, i pred vratima Bobi je veselo čekao još jednu pseću poslasticu.

Moja je supruga uvijek rado počastila Bobija

psećom poslasticom, ali prava zagonetka visjela je u zraku.

Kako je Bobi uspio otvoriti svoja i šogoričina

dvorišna vrata?

Jer, Bobi nije bio velik pas i ni u kom slučaju nije

mogao preskočiti ogradu, ili još teže otvoriti i jedna i druga dvorišna vrata.

Kad je to postala redovita procedura, moja je

supruga predložila sestri da malo špijuniraju Bobija i otkriju kao on to otvara svoja i šogoričina dvorišna vrata.

Prigodom

slijedeće

posjete,

uobičajene

procedure čašćenja Bobija, pošto bi ušle u kuću, supruga i moja šogorica nisu sjele uz kavicu.

Sakrile su se iza prozorskoga zastora i počele

špijunirati što će Bobi uraditi.

A, što je Bobi uradio upravo nije za vjerovati. O tome čitajte u slijedećem nastavku.

Pozovi prijatelja Supruga i njezina sestra nisu se niti uspjele

dobro smjestiti uz zastor, kadli je Bobi kratko zalajao: «Av! Avav! Avavav! Av!»

Odmah potom začulo se iz nekoliko dvorišta

dalje jednako lajanje: «Av! Avav! Avavav! Av!» To se javljao Čupko, mali čupavi pas, križanaca križanac, jednako kao i Bobi.

Ako ste pomislili da se to Čupko javlja Bobiju

prevarili ste se. Kao uostalom moja supruga i njezina sestra.

Jednako lajanje: «Av! Avav! Avavav! Av!» začulo

se iz još jednoga, malo daljega dvorišta. To se oglasila

kujica Bela, križanac škotske ovčarke s ne zna se s kime.

Očito je da je lajanje: «Av! Avav! Avavav! Av!» bila

nekome namijenjena poruka. Nekome tko stanuje negdje još dalje, možda na kraju ulice. I, zaista.

Nije prošlo ni pet minuta, kadli se s donjega

kraja ulice pojavio nitko drugi do li naš stari znanac – Crni.

Crni je hitao ravno prema Bobijevu dvorištu. Očito je da je ono «Av! Avav! Avavav! Av!» u prijevodu značilo: «Dođi Crni, trebam te!»

I, Crni je došao. Čak s drugoga kraja ulice.

Nakon što su svi dobri prijatelji te ulice prenijeli Crnome Bobijevu poruku.

Bobi i Crni veselo su se pozdravili i nešto

dogovarali kroz ogradu.

Tada je Crni prišao Bobijevim dvorišnim vratima i

moja supruga i njezina sestra nisu mogle vjerovati da se dogodilo upravo ono što su, vireći iza zastora, vidjele.

Crni se uspravio na stražnje noge, prednjima je

pritisnuo kvaku na vratima i Bobijeva dvorišna vrata bila su otvorena.

Bobi je lijepo izišao kroz vrata, zahvalio Crnome

i uputio se preko ulice, ravno pred dvorišna vrata moje šogorice.

Tamo je sjeo i čekao Crnoga. A, Crni je znao zašto ga Bobi čeka. Trebalo je

otvoriti i ova vrata.

Crni se ponovno uspravio i prednjim šapama

pritisnuo kvaku na vratima, jednako kao na Bobijevim vratima.

Bobi je ponovno zahvalio Crnome i ušao u šogoričino

poslasticu.

dvorište,

svoju

dodatnu

pseću

Crni se pak polako uputio natrag prema svojemu

dvorištu. On je svoj obrok jegera već dobio.

Ako ne vjerujete da se sve upravo tako događa,

dođite u Samobor i uvjerite se uživo.

Usput ćete naučiti nešto psećega jezika od

izvornih govornika, Bobija i Crnoga, Čupka i Bele. Naučit

ćete

kako

možete

dozvati

prijatelja, ako vam je potrebna pomoć.

dobroga

Trebate samo povikati: «Av! Avav! Avavav! Av!»

Priča o Vendi ili kome treba dresura Već dugo dugo nisam napisao nijednu priču. Neko me vrijeme nije bilo pa nisam mogao znati je li se u našem susjedstvu nešto značajno dogodilo.

samo ako se nešto dogodi ja to mogu i opisati. Evo što se nova dogodilo u našemu susjedstvu.

Priča počinje još u vrijeme dok sam ja Arnija

šetao Samoborom ili je on šetao mene. Dođe na isto. Obično bismo šetali ulicom ispod naše i šumom iznad ulice.

priče.

U toj ulici stanuju četiri osobe, sudionici ove Prva se od njih zove Tamara. Tamara se bavi

športom i ako se ne varam na nekakvom je športskom fakultetu. Mislim da se zove kineziološki fakultet, iako taj fakultet s Kinezima nema baš nikakve veze. Tamara

u slobodno vrijeme trči svojom ulicom i šumom iznad nje. Mislim da se to zove jogiranje. Osim toga juri

svojim brdskim biciklom šumskim stazama. Sve to čini

radi stjecanja kondicije i u namjeri da što bolje ovlada raznim športskim disciplinama. 33

Ipak, ima jedna disciplina kojom Tamara nikako nije mogla ovladati, a to joj je velika želja. Ta se disciplina zove agility.

Razlozi su vrlo jednostavni. Agility se ne uči na

njezinom fakultetu i za Agility je potrebno dvoje. A, jedno od to dvoje je pas, kojega Tamara nema. A, nema ni novaca da takvoga psa kupi. Jer, po njenom

sudu, to mora biti naročiti pas. Recimo pas poput

našega Arnija. Zato je Tamara, kad god bismo se sreli, pitala bih li joj posudio Arnija za trening i sudjelovanje

na agilityju. Tamara jako voli Arnija i Arni Tamaru. Odlično se slažu u trčanju i igri, tako da sam već počeo

razmišljati da je posve prihvatljiva Tamarina ideja da Arnija

trenira

agility

njime

nastupa

natjecanjima. Arni sigurno ne bi imao ništa protiv, kad već ja ne bih izdržao takvo natjecanje.

Druga se osoba iz te ulice zove Neven. Neven je

Tamarin vršnjak, prvi Tamarin susjed i student na

nekakvom tehničkom fakultetu. Ne znam kojem, ali to i nije važno za ovu priču. Važnije je da je Neven

zaljubljen u Tamaru. Ni Tamara nije posve ravnodušna prema Nevenu, ali po svemu sudeći Neven kod Tamare

gotovo da nema nikakve šanse. Razlozi su vrlo jednostavni. Neven ne voli šport, a još manje pse. Čak štoviše, Neven ima fiksnu ideju da je pse moguće 34

nešto naučiti samo čvrstom dresurom i da psi bez kažnjavanja ništa ne mogu naučiti.

Treća osoba važna za ovu našu priču je Gospođa

Bigl. Taj su joj nadimak prišili pošto je spasila i usvojila jednoga

veterinarskom

onih

biglića

fakultetu

koje

radi

nekakvih

držali

okrutnih

eksperimenata. Gospođa Bigl jako je ponosna što je upravo ona bila jedna od onih koji su spašavali i uspjeli spasiti te bigliće. I mi smo svi iz susjedstva ponosni na Gospođu Bigl.

U kući Gospođe Bigl stanuje gospođica Lana.

Ona je četvrti sudionik ove naše priče. Gospođica Lana vodi salon za uljepšavanje pasa.

Te su četiri osobe zajedno sudjelovale u ovoj

našoj priči tek pošto se u ulici pojavio peti sudionik.

Taj je peti sudionik bio pas. Pas bez svojega

doma, svojega dvorišta i svojega vlasnika. Jednostavno se pojavio u ulici i lutao od vrata do vrata. Pas je nešto

manji od Arnija, čupavog i crnog krzna. Da nije bio prljav i neuredan, mršav i neuhranjen pomislili bi da je mlađi Arnijev brat.

Lutajući tako od vrata do vrata, u nadi da će mu

netko udijeliti nešto za jelo, došao je i do vrata Gospođe Bigl. Biglić Gospođe Bigl zalajao je veselo došljaku prijateljsku dobrodošlicu. 35

Taj je lavež svojega biglića čula Gospođa Bigl i pohitala do dvorišnih vrata da vidi zašto je njezin ljubimac zalajao. Došljak je još uvijek čekao pred vratima u nadi da će ih Gospođa Bigl otvoriti, pustiti ga

u dvorište i nahraniti ga. I, nije se prevario u Gospođi Bigl. Ona je otvorila vrata i pozvala došljaka da uđe u dvorište. Ako treba zbrinuti još jednoga psa uz njezinoga biglića, nju će to radovati. Gospođa Bigl

nahranila je došljaka, ulila mu u zdjelicu vode i sa zadovoljstvom gledala kako halapljivo jede ono što mu je bilo ponuđeno.

Slučajno je upravo tada došla kući gospođica

Lana. Pas je bio u tako jadnom stanju da gospođica

Lana nije mogla odoljeti svojemu pozivu. Pripremila je

pribor za uljepšavanje pasa i uz pomoć Gospođe Bigl okupala i očešljala psa. Za divno čudo pas je cijelu proceduru kupanja i uljepšavanja mirno podnosio. Kao da je znao da je došao u dobre ruke.

Gospođica Lana je zapazila da će došljak biti

prekrasan pas kad malo ojača i ne bude više mršav.

Još je nešto zapazila gospođica Lana. Pas kojega

je upravo okupala i očešljala nije pas nego pasica, tj. kujica.

Jedino što ni gospođica Lana ni Gospođa Bigl

nisu znale čija je to kujica bila. Nitko se za nju nije 36

brinuo kad je bila tako zapuštena. Očito je da je se vlasnik odrekao i nije je tražio.

Gospođa Bigl odlučila je privremeno zadržati

kujicu dok ne ojača, a onda joj potražiti nekoga tko će je udomiti.

Toga nekoga nije trebalo dugo tražiti. Gospođica

Lana sjetila se da Tamara, njihova susjeda, želi upravo takvoga psa, sličnoga Arniju. Vjerovale su da Tamaru ne će smetati da za agility ima kujicu.

I, Tamaru to nije smetalo. Bila je oduševljena

neočekivanim poklonom.

Tako je kujica dobila novi dom i novu vlasnicu.

Vlasnicu koja je željela upravo takvoga psa. Kujica je dobila i svoje mjesto. U Tamarinoj kući, naravno. Kako nitko nije znao kako se kujica zove, dobila je i novo ime.

Vendi. I, ovdje ustvari počinje priča o Vendi.

Tamara je njegovala Vendi, dobro je hranila, tako da je Vendi ojačala i postala prekrasan pas, točno

kako je predviđala gospođica Lana. Gospođica Lana povremeno bi kupala i uljepšavala Vendi.

Tamara i Vendi postale su dobre prijateljice i

Vendi je jako zavoljela svoju gazdaricu. Jednako kao što je i Tamara jako zavoljela Vendi. 37

Kad Tamara nije imala obaveza na fakultetu njih su dvije bile nerazdvojne. Vendi je brzo i lako učila i Tamara je Vendi počela vježbati za agility.

Improvizirala je zapreke u dvorištu i učila Vendi

kako koju zapreku treba savladati. I Tamara i Vendi

bile su oduševljene novom igrom. Jer, Vendi je taj trening za agility doživljavala kao njoj zanimljivu igru.

Tamara je izvodila Vendi u šetnje i one su

zajedno trčale šumom. Ponekad bi Tamara vozila bicikl po ulici i šumskim stazama, a Vendi bi je radosno pratila.

I, svi su u ulici bili zadovoljni. Tamara što je

dobila Vendi, Vendi što je našla novi i siguran dom, Gospođa Bigl što je upravo ona otvorila svoja dvorišna

vrata i prva prihvatila Vendi, a gospođica Lana što je lijepo uredila Vendi i predvidjela da će se Vendi od zapuštene skitnice preobraziti u prekrasnoga psa. Ipak, netko baš i nije bio zadovoljan. Neven.

Od kada se pojavila Vendi Tamara za Nevena

gotovo i nije imala vremena. Čak štoviše Vendi je bila uzrokom sitnih svađa i nesporazuma između Tamare i Nevena. Neven je naime tvrdio da je Vendi potrebna

čvrsta ruka i dobra dresura želi li Tamara postići s njom ikakve rezultate na natjecanju. 38

Vendi pak kao da je znala i osjećala da je Neven ne voli, pa da bi je čak i ošinuo korbačem ako je treba nešto naučiti. Tako bi se Vendi držala podalje od Nevena, a ako bi se Neven suviše približio Tamari,

Vendi bi zarežala i pokazala Nevenu da namjerava dobro čuvati svoju gazdaricu. Neven pak nikako nije

mogao shvatiti kako je Tamara bez upotrebe korbača uspjela naučiti Vendi da je u svemu sluša i čini upravo ono što Tamara želi.

Ali, Vendi je pametan pas i ona je ubrzo shvatila

da Neven nije ravnodušan prema Tamari i da bi i on branio Tamaru kao i da bi za Tamaru učinio sve da je pridobije.

I, jednoga je to dana pokazala.

Toga je dana Tamara uzela bicikl i pošla s Vendi u šetnju. Tamara se vozila biciklom dovoljno polako da bi je Vendi s lakoćom pratila.

Neven je pak u svojem dvorištu čekao da se

Tamara i Vendi vrate, kako bi Tamari malo pohofirao.

Tada se za Nevena dogodilo nešto neobično.

Odjednom je niz ulicu dotrčala Vendi. Sama. Bez

Tamare. Neven se obradovao i čekao kada će se iza zavoja pojaviti Tamara na biciklu.

Ali, Tamara se nije pojavljivala. Umjesto toga

Vendi je dotrčala do Nevenovih dvorišnih vrata, počela 39

lajati i grepsti po vratima. Neven se uplašio Vendi i odmaknuo od vrata. Za svaki slučaj.

Vendino lajanje čula je i Gospođa Bigl. Ona je

odmah shvatila da Vendi ne laje bez razloga, i izašla na dvorište da vidi što se događa.

Kad je vidjela da je ispred Nevenovih vrata Vendi

sama bez Tamare, doviknula je Nevenu: „Mulac jedan. Zar ne vidiš da Vendi od tebe traži pomoć. Otvori joj odmah vrata.“

Neven je nevoljko i sa strahom otvorio svoja

dvorišna vrata, očekujući da će ga Vendi napasti.

Međutim, Vendi je još jednom zalajala i potrčala

uz ulicu. Neven je bio neodlučan i nije shvaćao što znači takvo Vendino ponašanja. Vendi

vratila

prema

Nevenu,

zalajala

ponovno potrčala uz ulicu očekujući da će je Neven pratiti.

Da se ponovno nije umiješala Gospođa Bigl,

Neven nikada ne bi shvatio što Vendi želi od njega.

Sada već pomalo ljuta i nervozna Gospođa Bigl

doviknula je Nevenu: „Vidiš da te Vendi zove. Pođi za njom. Sigurno se Tamari nešto dogodilo!“

Tek tada, kad je čuo da bi Tamara mogla biti u

opasnosti, Neven je pošao za Vendi. Čak je i potrčao. Vendi je potrčala uz ulicu, a Neven je trčao za njom. 40

Tamo na kraju ulice, iza zavoja, radnici su iskopali nekakvu jamu radi postavljanja vodovodnih cijevi, ali tu jamu nisu ogradili. Tamara se, jureći na biciklu, osvrnula slijedi li je Vendi. Tako nije primijetila

duboku jamu i upala u nju. Da nesreća bude veća Tamara je pala tako nespretno da ju je bicikl poklopio i smetao joj da se sama izvuče iz jame.

Vendi je dovela Nevena do jame i samo jednom

zalajala. Kao da je htjela reći Nevenu: „Sada je na tebi red da se iskažeš. Izvuci Tamaru iz te jame.“

Neven je izvukao iz jame i Tamaru i njezin bicikl.

Srećom Tamara pri padu u jamu nije ništa slomila. Zadobila je samo nekoliko modrica i ogrebotina.

Tako su sada njih troje polako krenuli niz ulicu.

Tamara je malo šepala jer je natukla koljeno, pa je njezin bicikl gurao Neven. Vendi

pak

zadovoljno

trčkarala

čas

Tamarine čas sa Nevenove strane.

Tako su stigli do Tamarine kuće, gdje ih je već

čekala Gospođa Bigl zabrinuta za Tamaru.

Tamara je zahvalila Nevenu na pomoći i svako je

završio u svojem dvorištu i svojoj kući. Glavni

junak

ove

priče,

Vendi,

također

zahvalila Nevenu što je izvukao njezinu gazdaricu iz

one duboke jame tako što je prema njemu veselo i prijateljski zalajala. Neven

pak,

zbunjen

događajem,

pitao

Gospođu Bigl, kako je znala da je Vendi došla po pomoć. Također mu nije bilo jasno tko je i kako naučio

Vendi da pozove pomoć, koja je zatrebala njezinoj gazdarici.

I to bez posebne dresure i korbača.

Priča o Munji ili Dobro gledaj koga usvajaš

Kad se nekako iznenada, prošle zime ili proljeća ili možda ljetos u našemu susjedstvu pojavio, bio je još mali mačić. Ne sjećam se više točno kada je to bilo. Mačić je vršljao od dvorišta do dvorišta, od kućnih vrata do kućnih vrata i kad bi ga netko nahranio veselo se igrao u bilo čijem dvorištu susjeda, ili jednostavno na cesti.

Bilo je očito da mačić ne pripada nikome. Čak

mu ni mamu nismo vidjeli, jer mačić je imao osebujnu

žutu boju. Boju kakvu nema ni jedna mačka u našemu susjedstvu. Odakle je došao također nitko ne zna.

Ali, nije bilo teško zaključiti da je mali živahni

žuti mačić nahoče. Bez mame, bez tate, bez neke dobre duše koja bi rekla: «To je moj mačić». Pravo pravcato nahoče.

Ipak, simpatični mačić osvojio je našu susjedu,

dvije kuće dalje od nas. Oni nemaju nikakvu životinju, 43

pa se susjedi činilo da bi bilo zgodno posvojiti maloga žutoga živahnoga mačića.

Ali, mali je mačić, izgleda, volio slobodu, pa nije

rado prilazio ljudima, iako je ponuđenu mu hranu sa zahvalnošću pojeo.

Mačić je bio nekako plah, pa je susjeda odlučila

da će ga postupno pripitomiti. Redovito bi u obližnjem marketu kupovala najbolju mačju hranu i uvijek u isto

vrijeme, malome mačiću, postavljala zdjelicu s hranom na isto mjesto.

Mali je mačić vrlo brzo naučio da je obilan i

ukusan obrok uvijek na istome mjestu i u isto vrijeme.

Čim bi se pojavila susjeda sa zdjelicom u ruci mačić se odnekuda iznenada pojavio. Strpljivo je na pristojnoj

udaljenosti čekao da susjeda stavi zdjelicu na njezino mjesto. Tada bi hitro prišao i još brže smazao ponuđeni mu obrok. I, još brže odskočio nekoliko metara, da ga susjeda kojim slučajem ne bi pokušala pogladiti. Što je njoj bila velika želja, ali u početku posve neostvariva.

Kako je brzina bila svojstvena našemu i ničijemu

mačiću, susjeda ga je nazvala Munja. Mačiću je to ime očito pristajalo. Čak je i naučio da je to njegovo ime.

Jer, čim bi susjeda postavila zdjelicu s hranom i

viknula: «Munja!», Munja bi se poput munje odnekuda 44

stvorio. I, čekao da se susjeda odmakne, kako bi u miru, ali ipak brzinom munje smazao svoj obrok. Tada

bi se, ponovno, brzinom munje, odmaknuo nekoliko metara i potom zadovoljno igrao ili izležavao na suncu.

I, čekao da ga susjeda ponovno pozove: «Munja!

Munja! Papicaaaa.»

Kako je Munja rastao tako je postajao sve

pristupačniji, i susjeda je već pripremila košaru s jastukom u svojoj kući. Planirala je kako će ga cijepiti,

pa potom kastrirati. Čim, naravno, Munja odluči posve prići i dozvoliti da ga se uhvatiti.

Vrijeme je prolazilo i Munja bi povremeno

izostajao, ali i prilazio sve bliže našoj susjedi.

Susjeda je bila jako zadovoljna i pohvalila se

kako je već jednom uspjela pogladiti lijepoga žutoga mačka.

A, Munja se od obilne i kvalitetne prehrane naše

susjede lijepo udebljao. Čak mu se i trbuh pomalo objesio, kao pravome mačku, sladokuscu. Kao na primjer Garfieldu.

I, onda je Munja jednostavno nestao. Neko se

vrijeme nije pojavljivao. Ili bi to bilo vrlo rijetko i u vrijeme kada nikoga ne bi bilo uz njegovu zdjelicu.

Susjeda se već pomirila da je uzalud kupila lijepu košaru s jastukom za Munju, kadli se odjednom Munja opet pojavio.

Bio je nekako mršav, pa mu je susjeda odmah

ponudila dvostruku porciju najbolje mačje hrane.

Ali, Munja je samo prišao zdjelici pomirisao je i

polako prišao susjedi. Čak je dozvolio da ga susjeda pogladi, što je prije vrlo rijetko dozvoljavao. Malo se i oglasio. Preo je i potiho mijaukao, kao da pita: «Jesam li ja još uvijek dobrodošao?»

Susjeda je bila sretna, i odgovorila: «Munja, pa ti

si moj. I, uvijek si mi dobro došao. Evo, uđi u kuću. Tvoja te košara još uvijek čeka.»

Tada se dogodilo nešto neočekivano.

Munja nije ušao u kuću. Nije ni pojeo ponuđenu mu hranu.

Nekako je radosno počeo mijaukati i brzo se

udaljio u obližnje grmlje.

Susjeda je već pomislila da je Munja otišao. Ali nije.

Za koju sekundu, Munja se pojavio iza grma. Ali, Munja nije bio sam.

Iza Munje poslušno su skakutala dva mala živahna mačića. Dva mačića jednako žuta kao i Munja. I s jednakim prugama kakve je imao Munja. 46

Susjeda je bila jako iznenađena. Ali je odmah shvatila Munjinu preobrazbu.

Munja nije bio Munja mačak. Munja je bila Munja maca.

I, Munja maca postala je mama maca. Munja je prišao, sada je već bolje reći prišla,

susjedi i počeo se umiljavati, kao da pita: «A, jesu li dobrodošli i moji mali mačići?»

Tako je naša susjeda kupila još jednu lijepu

košaru s lijepim jastukom za male Munjice.

I, sada umjesto jednoga mačka, Munje, ima tri

životinjice.

Macu Munju i dva živahna mačića. Hoće li se i oni zvati Munjice, susjeda još ne zna.

Buba i Arni Ne može bez Bube ili „Buba! Dijele se keksi!“ Već sam sigurno postao dosadan s opisom naših

jutarnjih aktivnosti. Pod time mislim na Bubu, Arnija i sebe, jer sve te aktivnosti obavljamo dok još gazdarica

spava. Ponekad je bolje ne probuditi je. Naročito ako su u frižideru čvarci, oni opasni po zdravlje.

I jutros je bilo sve kako je uobičajeno. Ali, ipak je bilo malo drugačije.

Upravo zbog toga „malo drugačije“, ponovno vam dosađujem. Ipak, preskočit ću ono što nije važno. Dakle, evo što se jutros dogodilo.

Kad smo Buba, Arni i ja obavili sve ono što

obično ujutro obavljamo, poslije doručka slijedi još malo spavanja.

Da ipak podsjetim one malo zaboravljive. Uz moj

doručak Arni obično nažica nekakav oblizek, prešanu 48

kost, froliku, pseći kolačić ili keks. Buba za to vrijeme već spava. Ona ujutro baš i nema apetita, ili drži liniju

pa izbjegava dodatne obroke, ili se požuri da uhvati najudobnije mjesto za jutarnje dodatno spavanje. To je naš trosjed u dnevnom boravku.

Jutros, međutim, Buba nije bila pospana, jer svi

smo se nekako kasnije probudili. Osim toga u susjedstvu se nešto događalo, a to nije moglo proći bez Bubina nadzora.

Tako je Buba jutros ostala na dvorištu dok smo

Arni i ja doručkovali.

Odmah poslije doručka Arni se uvaljao na

trosjed, kad mu ga je Buba tako ljubazno prepustila.

Ja sam još prije malo uobičajenoga jutarnjega

drijemanja pospremio stol, tako da sve bude uredno kad se gazdarica probudi. Osim toga trebalo je nekako zakamuflirati

smo

Arni

mrknuli

nešto

zabranjeno. Mislim ono što nije dijetalno i što je jako

opasno po Arnijevo i moje zdravlje. Radi kolesterola i sličnih boleština.

Pri tom sam poslu primijetio da je ona plava

kutija na kojoj piše Danish Butter Cookies i u kojoj držimo oblizeke za Arnija i Bubu ostala prazna.

Otišao sam u špajzu i donio vrećicu s keksima.

Otvorio sam vrećicu i počeo puniti onu plavu kutiju. 49

Kutija je već bila posve puna i ja sam razmišljao što s preostalim keksima, kadli osjetim da više nisam sam.

Uz mene je sjedio Arni i čeznutljivo gledao u onu

vrećicu s preostalim keksima.

Odmah sam mu pročitao u očima: „Pa, ne buš

valjda to malo spremal natrag u špajzu? Da mi

mrknemo? Ha?“

I, mrknuli smo. Ali malo drugačije nego što

bismo to svi zajedno očekivali.

Kad sam pružio Arniju keks odmah ga je

smazao. Ljubazno je zahvalio, obliznuo se, ali nije prihvatio drugi keks.

Odjurio je do vrata koja vode na dvorište i počeo

lupati po njima, kao što uvijek lupa po njima kad želi ili kad mora izići.

Ja sam se uplašio da se Arni prejeo oblizeka i

pokvario želudac, pa mora povraćati.

Otvorio sam vrata što sam brže mogao, a Arni je

izletio na dvorište. Također što je brže mogao.

Zavrnuo je oko kuće prema onoj šljivi gdje Arni i

Buba obavljaju svoje prirodne potrebe i gdje sam očekivao da će Arni isprazniti svoj prepuni želudac.

Kako je jutros bilo prohladno i puhao je nekakav hladni sjeverac ja sam odmah zatvorio vrata i vratio se spremanju onih keksa.

Nisam napravio ni dva koraka kadli začujem

lupanje po vratima.

Arni je na brzinu olakšao želudac pod onom

šljivom i napravio mjesta za nove oblizeke, bilo je prvo što sam pomislio.

Ali nije bilo tako. Arni je doduše lupao po vratima, ali s Arnijem je

bila Buba. Oboje su veselo mahali repovima i čekali da im otvorim vrata.

Kad sam vrata otvorio i Buba i Arni odmah su se

uputili do stola na kojem su bili oni preostali keksi. Sjeli su i čekali da ih počastim.

Ja sam konačno shvatio što se ustvari dogodilo.

Arni nije tražio izlazak da bi olakšao želudac, nego je odjurio po Bubu.

Siguran sam da ju je pozvao: „Dođi brzo, Buba!

Dijele se keksi!“

Arni i Buba – paraziti Prije nekog vremena gledali smo TV emisiju o

psima kao parazitima. Ne sjećam se više tko je to izmislio, ali to su pratili i Buba i Arni. Kako je to izgledalo vidi se iz priložene slike.

A, kad je sve završilo, Buba se uvrijeđeno povukla iza

fotelja, pa sam pitao Arnija za mišljenje. Misli li jesu li on i Buba paraziti.

Evo što mi je odgovorio: «Kakvi paraziti? Tko te budi svakoga jutra prije svitanja? Ha? Tko ti glođe papuče, i stare i nove? Ha? Tko je proglodao tri tepiha? Ha? Tko čuva gredice od krtica? Ha? Tko razbacuje kladice da 52

otjera Šuška? Ha? Tko vodi gazdaricu u šetnju i dućan? Ha? Tko plaši poštara kad dolazi s računima? Ha? Arni se jako ražestio. Jedva sam zaustavio ovu Arnijevu tiradu i pokušao ga umiriti.

Samo me je lukavo pogledao, izvrnuo se na trosjed i

rekao: «Sad me malo počeškaj po trbuhu! Da se malo smirim. Hvala! Baš je bilo fino. Evo, vidiš da nisam parazit!»

Kliker trening Na forumu se razvila rasprava o tzv. kliker

treningu. Koliko sam ja shvatio radi se o metodi podučavanja pasa. A, kako mi u kući imamo dva psa,

Arnija i Bubu, nisam mogao odoljeti da i njih ne upitam što oni misle o toj metodi. Na koncu konca ipak se radi o njihovom učenju. Zar ne?

Odmah sam pozvao Arnija i Bubu. Iako su

spavali k'o anđeleki, Buba na fotelju, a Arni se opružio na trosjedu.

Odmah su radosno dotrčali do mene, sjeli i

veselo čekali što će se dogoditi. A, nisam trebao ničime klikati.

Da ne bi bili predugo nestrpljivi, odmah sam ih

upitao: «Što vas dvoje mislite o kliker treningu?» Arni

Prvo su me malo zbunjeno pogledali, onda je pogledao

svoje

dlakave

šapetine

nekako

uvrijeđeno odgovorio: «Kak' si ti to zamišljaš, Tiberije? Kaj da to treniramo, pa ti tvoji klikeri se buju mam

zgubili u mojim šapama. Ja bi rajše da mi treniramo s nekakvom loptom. Ha, kaj ti misliš Buba?»

I, Buba je bila zbunjena: «Zakaj bi mi trebali

trenirati špekulanje. Pa to je igra za malu decu.» 54

E, sad je došao red na mene da ispadnem pametan: «Arni i Buba! To vam nisu nikakve špekule za

igranje. To je nekakva mašina kaj dela klik ili klak. Pa kad ja s tom mašinicom kliknem, ili klaknem, onda vi znate kaj ja od vas hoću i kaj vas hoću naučiti.»

«Hmmm!» - odmah se zainteresirao Arni: «Znači

kad klikneš jedanput to znači – ručak, a kad klikneš dvaput znači idemo se nateravati na breg.»

Onda je malo razmislio pa dodao: «Znači, svaki

put kad klikneš moramo brojiti da znamo kaj hoćeš?»

«To ti je Arni, jednostavno» - oglasila se Buba:

«Klika se samo ak' napraviš nekaj kaj se ne sme. Recimo, ti se valjaš, pa ti Tiberije počne klikati. Onda ti to znači da moraš prestati, jer ak' ne prestaneš onda ne buš dobil nagradu!»

«?????» - zamislio se je Arni: «To ti je Buba skroz

šašavo. Pa meni je nagrada kad se valjam. A, i Tiberije se voli s menom valjati. Onda uživamo obadva. Meni druga nagrada ne treba.»

Sada se Buba zamislila: «To bi onda moglo

značiti da se klika samo onda kad Tiberije hoće da nekaj

napraviš.

dobroga.»

Recimo

hoće

napraviš

nekaj

«Hmmmm!» - začudio se Arni: «Znači ak'

poteram susedovu mačku, da ne lovi male tičice koje 55

su došle na papanje, onda bu Tiberije kliknul. I, to bu značilo da sam napravil nekaj dobroga?»

«Konačno si shvatio, Arni» - odahnula je Buba:

«Kad napraviš tak nekaj dobroga, onda Tiberije klikne i ti buš dobil nagradu.»

«A, kaj bi ja dobil za nagradu, kaj sam oteral

mačku koja lovi tičice?» - zanimalo je Arnija.

«Paaaa» - malo s zbunila Buba: «Dobil buš

froliku ili šmakos ili nekakav drugi oblizek.»

Arni je opet bio jako začuđen: «Pa ja dobijem

froliku, šmakos ili nekakav oblizek svako jutro uz doručak.»

«E, vidiš Arni. To ti je to.» - sva zadovoljna

objašnjavala je Buba Arniju smisao kliker treninga: «Ti

ujutro lijepo sjedneš pokraj Tiberija i zato dobiješ oblizek.»

«Pa jasno da dobijem oblizek, kad me Tiberije

voli.» - bunio se Arni: «A, Tiberije nikad nije z nečim klikal. On je odmah znal da sam ja dobar.»

«Ali, ak' nisi dobar» - pokušala je Buba: «Onda

Tiberije klikne i ti znaš da to nije dobro.»

«Čekaj malo Buba!» - nije se dao Arni: «Ti si tu

nekaj zmešala, Ak' napravim nekaj dobroga Tiberije

klikne, ak' napravim nekaj lošega Tiberije opet klikne. Kak da ja onda znam kaj je dobro a kaj ni?» 56

E, onda je gazdarcia kliknula: «Ruuučaaak!» Buba i Arni samo su me pogledali, a Buba je mudro dodala: «Tiberije! Da si odmah prestao pisati,

vidiš da je gazdarica odklikala ruuučaaak. A, kad se to odklika, svi dobri pesi moraju slušati.» Kao dobar i poslušan pas moram i ja poslušati,

pa ćemo raspravu o klikanju nastaviti, poslije ručka. Ako se to Bubi i Arniju bude htjelo. He! He!

Arni treći put izborima Danas su bili izbori. Meni se nekako nije dalo

poći, ali me supruga uvjerila da to treba učiniti, jer treba dati podršku onima koji bi nešto korisnoga mogli

učiniti. Onda sam se sjetio da bi Arniju prijala jedna prekoredna šetnja, i k tome na područje kamo rijetko zalazimo, kad nas on vodi u šetnju.

Upitao sam Arnija bi li s nama pošao na izbore,

što bi mu bila jedna dopunska šetnja.

Arni je samo rekao: «Avrrrr!» i odmah sjeo

pokraj vješalice, gdje vise Arnijeva i Bubina ogrlica i lajne.

Buba se na riječ šetnja samo ukočila, i, prije

nego smo se mi snašli, Buba je nestala. Kao što znate, Buba ne voli ni šetnju, ni ogrlicu ni lajnu.

Meni se činilo da bi bilo dobro da pođe i Buba s

nama. Ipak je to jedan glas više na izborima.

Zamolio sam Arnija da potraži Bubu i pokaže

nam gdje se Buba sakrila. Međutim,

Arni

bio

solidaran.

Samo

odmahnuo glavom i nije nam htio otkriti Bubino skrovište.

Kao i obično, Arni je dobio ogrlicu, supruga mu je otvorila kućna vrata i Arni je poput munje sletio do dvorišnih vrata. Tamo je veselo sjeo i čekao.

Kad smo otvorili i ta vrata, Arni je odjurio do

susjedove

ograde,

propisno

obilježio,

malo

pošnjofkao ogradu drugih susjeda i vratio se. Lijepo je sjeo i namjestio se da mu zakvačimo lajnu. Tu uobičajenu proceduru Arni dobro poznaje i ne treba ga posebno dozivati.

Kad smo došli do raskršća, Arni je odmah

zavrnuo nizbrdo, iako nas tuda obične ne vodi u šetnju. Očito je zapamtio da ova šetnja nije uobičajena.

Vodio je ravno prema školi, gdje je bilo izborno

mjesto. Kao da se na izbore ide svaki dan.

Pred ulazom smo zastali, da se dogovorimo tko

će prvi obaviti svoju građansku dužnost, a tko će za to vrijeme čuvati Arnija.

Ta je dužnost zapala mene i već sam htio još

malo prošetati s Arnijem, ali Arni me je nekako naročito pogledao i rekao: «Pa došli smo na izbore. Valjda i ja imam pravo glasa!»

Kako je Arni član obitelji tu nije bilo dvojbe.

Samo sam upozorio Arnija da mora biti dobar, i, da ni u kojemu slučaju ne smije ništa obilježiti.

Arni je samo rekao: «Avrrr!» što je značilo da prihvaća uvjete.

Tako smo lijepo svi troje ušli u prostoriju gdje je

trebalo obaviti glasanje.

Kako takve prostorije izgledaju ne trebam vam

opisivati. Sigurno ste i vi sa svojim ljubimcima izišli na izbore.

Arni se je odmah snašao i uputio ravno prema

stolu gdje su sjedili članovi izborne komisije. Na opće

odobravanje prisutnih, a naročito članova komisije.

Arnijeva pojava razbila je njihovu dosadu i unijela je vedro raspoloženje.

Uzeli smo naše listiće i otišli iza nekakvoga

paravana. Sada je nastupilo ono najvažnije. Koga na tim listićima zaokružiti.

Arni je shvatio važnost trenutka i lijepo sjeo

pokraj mene.

Supruga, koja bolje poznaje kandidate i mjesne

političare, sugerirala mi je koga zaokružiti, da od dva zla odaberemo manje.

Već sam htio tako uraditi, kadli osjetim kako me

Arni šapom povlači za ruku, i jasno pokazuje da mi želi nešto reći.

«Zašto mene ne pitaš za koga glasati?» pitao je Arni, i dodao: «Nisam valjda dolazio samo kao pratnja.»

E, to je već bilo jako ozbiljno i nisam mogao

odbiti da i Arni ne glasa. će

Pokazao sam Arniju glasačke listiće i očekivao da

Arni

pokazati

koga na

tim

listićima

trebam

zaokružiti. Meni je to ionako bilo svejedno.

Arni se ozbiljno zamislio nad tim listićima, i

onda mi je šapnuo da drugi ne čuju: «Križaj! Sve prekriži!»

Upitno sam pogledao Arnija, a on mi je kratko

objasnio svoj izbor: «Sve ti je to ista žgadija. Sve su ti to lovci na fotelje. A, kad se dočepaju fotelja, za napuštene i izgubljene pse sigurno ne će učiniti ništa.»

Odmah sam se sjetio da je i Arni bio jedan takav

napušten i izgubljen pas. I, sigurno se dobro sjeća što to znači.

Sjetio sam se, također, da takvih napuštenih

pasa, za koje oni na vlasti ništa ne čine, ima mnogo.

Nisam dalje razmišljao, uradio sam kako mi je

Arni savjetovao. Učinilo mi se da su Arnijevi argumenti čvrsti i neoborivi.

Što vi mislite? Je li Arni u pravu? I, jesam li dobro

postupio kad sam poslušao Arnija? 61

Nesporazum Ili

Kako sam učio Arnija da ne laje

Arni je lajao na sve i svašta još dok je Buba bila s

nama. I, Buba naravno. Lajali su na susjedove mačke kad bi šetali ulicom. Bolje ne bi prolazili ni šetači koji

bi zalutali u našu ulicu, a ni djeca koja bi dolazila u susjedstvo igrati se. Naročita poslastica bio im je poštar s računima. Njega bi svakodnevno čekali na početku dvorišta i kad bi se na svojem mopedu pojavio iznenada su gromko zalajali.

Tu je naviku lajanja na sve živo Arni zadržao i

danas. Glasnim lajanjem obilno nadoknađuje Bubinu nenazočnost.

Na to su se već svi privikli i takvo Arnijevo

ponašanje čak ih zabavlja.

Ali, Arnijevo lajanje ne zabavlja sve koji dolaze u

našu ulicu. Radnici koji dva puta tjedno dolaze u našu

ulicu s kamionom za odvoz smeće ne vole kad ih Arni špota. To nisam znao do neki dan. Opazio sam da Arni 62

na njih laje žešće nego na bilo koga drugoga. Odlučio sam ustaviti zašto.

Kad se neki dan u našoj ulici pojavio kamion za

odvoz smeća postavio sam se iza zida i gledao kako se Arni ponaša i što se na ulici događa da Arni tako žestoko laje upravo na radnike koji odvoze smeće.

Nisam mogao vjerovati ono što sam vidio, ali to

je bilo objašnjenje za Arnijevu žestoku reakciju.

Radnici su istovarili sadržaj kanti za smeće u

svoj kamion i onda sva trojica počeli dražiti Arnija. Dva radnika i šofer kamiona za odvoz smeća.

Nisam mogao odoljeti a da ih ne ukorim: „Zašto

dražite psa?“

Odgovor je došao odmah i ja nisam mogao

vjerovati ono što sam od te trojice čuo. Gotovo kao jedan povikali su: „On laje na nas“!

Nevjerojatno kako se odrasli ljudi mogu ponašati

gore nego mala djeca. Doviknuo sam to radnicima, ali oni su bili uporni: „On laje na nas“!

I, s tim su obrazloženjem napustili našu ulicu.

Razmišljao sam što mi je činiti. S obzirom na njihovu blesavu reakciju, zaključio sam da je svako

uvjeravanje ovakvih primitivaca uzaludno. Čak štoviše, nekako mi se učinilo da bi oni mogli i nauditi Arniju. Kad on laje na njih. Ako su tako blesavi da draže psa 63

zato što na njih laje moguće je da bi bili kadri učiniti u nešto gore od toga.

I, sinulo mi je. Arni će biti pametniji od njih. Arni

ne će na njih lajati nego će ih ignorirati. I pokazati im tko je pametniji.

Sada je samo trebalo naučiti Arnija da ne laje

kad se pojavi kamion za odvoz smeća. Čak što više, da

uopće ne izlazi na dvorište kad se taj kamion pojavi u našoj ulici. To će onim primitivcima biti lekcija.

Rečeno učinjeno. Počeo sam učiti Arnija da ne

laje. To baš i nije bilo lako kad ga je Buba naučila

drugačije. Osim toga mi Arnija nismo baš puno podučavali. On je kao i Buba naučio od nas kako se treba ponašati u kući i na dvorišu.

Učenje s kažnjavanjem nikako nije dolazilo u

obzir. Trebalo je dakle primijeniti nagrađivanje. A, Arniju je velika nagrada kad ga se pohvali: „Dooobar pas“! Ako još k tome dobije kakav oblizek iz one plave

kutije na kojoj piše Danish Butter Cookies Arni veću nagradu niti ne očekuje.

Prvo sam počeo onime što Arni već dobro

poznaje. Kad je Arni bio na dvorišu, pozvao sam ga: „Arni, dođi“!

Ustanovio sam da taj poziv Arni pamti otprije.

Kad je Arni došao pohvalio sam ga: „Dooobar pas“! I, 64

naravno otvorio onu plavu kutiju s psećim oblizekima i nagradio Arnija jednim psećim keksom.

Arni je zahvalio i u trenu smazao keks iako nije

bio svjestan da je upravo u toku njegova poduka.

Ponovio sam to nekoliko puta. I, uvijek je Arni

reagirao upravo kako sam ja želio. Došao bi k meni. Slijedila je nešto teža i složenija lekcija.

Ponovno sam pozvao Arnija, ali je sada poziv bio

malo drugačiji. Pozvao sam: „Arni, dođi, ne laj“! Arni bi mi ponovno prišao i bio nagrađen.

Drugi sam dan ponovio lekciju i Arni bi zadano

uspješno odradio.

Sada sam izostavio ono „dođi“ i poziv je bio:

„Arni, ne laj“!

Za divno čudo Arni je odmah shvatio naredbu i

došao, iako sam izostavio onaj dio: „dođi“. To je već bio napredak.

Ali slijedilo je ono najteže. Treba Arnija naučiti

da dođe i onda kad je već počeo lajati. Svratiti Arnijevu

pozornost kad laje nije bilo lako. Naročito ako bi lajao na radnike s kamionom za odvoz smeća.

Ponovio sam lekciju: „Arni, ne laj!“ jednoga jutra

kad se na raskršću pojavio kamion za odvoz smeća.

Arni je već počeo lajati, pa me je malo zbunjeno pogledao. Malo mene, malo kamion za odvoz smeća koji je dolazio. I, ponovno zalajo.

Ja sam ponovio poziv i na moje iznenađenje Arni

je prestao lajati i veselo dotrčao do mene. Iznenađen

uspješnom

podukom

skoro

sam

zaboravio nagraditi Arnija. Ali to nije zaboravio Arni.

Sjeo je pred onom policom na kojoj držimo

plavu kutiju s njegovim oblizekima i veselo meo repom pod. Pritom je gledao čas u mene, čas u plavu kutiju. I, jasno da je nagradu dobio.

Tada je Arni ponovno izletio na dvorište i počeo

lajati na kamion u povratku.

Arnijevo lajanje uspio sam prekinuti pozivom:

„Arni, ne laj!“. I ponovno sam bio iznenađen kako je

Arni prestao lajati i došao k meni po svoj zasluženi oblizek.

Tu sam lekciju još nekoliko puta ponovio. Kad bi

Arni zalajao ja bih rekao:“Arni, ne laj“! Arni bi prestao lajati i veselo dotrčao po svoju nagradu.

Ja sam pak bio zadovoljan kako je to Arni

naučio. Ipak je Arniju nekih deset godina. A to nije vrijeme za polazak u školu i nekakvo učenje.

No, danas sam doživio iznenađenje. Evo što se

dogodilo.

Poslije ručka legao sam da po običaju malo pridrijemam.

Nisam pravo ni zaspao kad li me probudilo

gromko lajanje. Arnijevo, čije bi drugo moglo biti. Ali, ne vani, na dvorištu.

Arni je lajao u kući. To je vrlo rijetko. Arni laje u

kući samo kad je na ulaznim vratima netko nepoznat.

Malo ljutit, ustao sam i pošao do ulaznih vrata

pogledati tko to dolazi u ovako nezgodno vrijeme. Ali na vratima nije bilo nikoga. Pogledao sam još jednom i

vratio se u dnevni boravak. Htio sam ponovno prileći, ali mi to Arni nije dozvolio.

Kratko je zalajao i uputio se u blagovaonu. Tamo

je sjeo ispred one police na kojoj se nalaze njegovi

oblizeki u kutiji na kojoj piše Danish Butter Cookies. Gledao je čas u mene čas u kutiju s oblizekima. Odmah

sam shvatio da sam zaboravio poslije ručka počastiti Arnija psećim keksima.

Ali, pomisao da je Arni lajao u kući nije mi dala

mira. Kad bih zaboravio počastiti Arnija, Arni bi sjeo pokraj mene i dobro me prodrmao šapom. Lajao u kući

nije nikada do sada. Kako to da je promijenio ponašanje.

I, polako sam počeo shvaćati što se to dogodilo. Nesporazum.

Nesporazum s Arnijevom podukom. Kad sam učio Arnija da ne laje ja bih takvo Arnijevo ponašanje nagradio nekakvim oblizekom.

Dakle, Arni zalaje, ja ga pozovem i kažem :“Arni,

ne laj“!

I, Arni bi prestao lajati. I zato što je prestao lajati

bio bi nagrađen poslasicom.

Ali, Arni je poduku shvatio posve drugačije. Ne

baš posve, ali ipak malo drugačije od mene.

Arni je poduku shvatio ovako: „Ako zalajem

dobit ću keks“!

Jednostavno, zar ne.

I kad je htio keks, zalajao je. Pa makar to bilo u kući.

Najobičniji nesporazum. Ili, ipak nije nesporazum. Možda sam ja pri

poduci negdje pogriješio.

Možete li mi pomoći, gdje sam pogriješio?

Osamljena ptičica Važno upozorenje na početku. Ova priča nije vesela i nema sretan svršetak. Za

one koji vole samo vesele pričice, bolje je da je i ne čitaju.

U ovoj priči sudjeluju osim Arnija i Bube, par

sjenica i jedan zločesti mačak.

Sjenice, o kojima je riječ, naši su stalni gosti u

hranilici za ptice, koju sam postavio između tuja na našoj gornjoj terasi. Te dvije sjenice nisu samo gosti.

One su naši stalni stanari. Stanuju ispod strehe naše kuće, a kako su par u proljeće ovdje saviju gnijezdo i

već su othranili više generacija mladih sjenica. Lijepo ih je vidjeti kako podučavaju mlade letenju.

Na našu hranilicu dolaze i druge ptice: sjenice,

crvendaći, brgljezi, batokljuni, strnadice. Ali naš je par lako razlikovati od ostalih, jer one su iz podvrste velikih sjenica. Razlikuju se od ostalih po dugoj crnoj pruzi na sredini uzduž žutoga trbuha.

I još se po nečemu razlikuju od drugih sjenica i ptičica. Uvijek se drže zajedno i prve su ujutro na našoj hranilici.

Mačak, o kojemu je u ovoj priči riječ, pripada

susjedima, koji uporno tvrde da je njihov mačak dobro odgojen i da nikada ne izlazi iz kuće ili njihova

dvorišta. To međutim nije istina. Mačak se šulja svim susjednim dvorištima, a otkada smo počeli zimsku dohranu ptičica, redovito dolazi i u naše dvorište. U

njemu ima nečega zločestoga i podmukloga. Kad ga se pogleda, odvraća pogled i skriva se kao da je nešto

skrivio. S obzirom da potajno vreba naše ptičice, sigurno je da baš i nije nedužan. Inače, to je lijep mačak s kitnjastim repom.

Arnija i Bubu, vjerujem, dobro poznajete i ne ću

ih u ovoj priči posebno predstavljati.

Otkada je nastupilo zimsko vrijeme, Arni i Buba

više me ne bude ujutro, nego čekaju da se ja spustim u

dnevni boravak. Tu ih obično zateknem još na spavanju, Arnija na trosjedu. Bubu na fotelju. Ili, obratno. Ovisno o tome tko je navečer prvi uhvatio povoljniji položaj.

Ovo što ću vam ispričati dogodilo se dan uoči

Božića. Mislim na sam Badnjak. Nisam siguran. Ali nije niti tako važno.

Toga jutra nisam imao sreću dugo spavati, jer su me Arni i Buba došli probuditi čim je svanulo.

Bili su vidno uzbuđeni i požurivali me da

ustanem. Nisu mi dozvolili ni da se umijem i obrijem. Zaključio sam da sa nešto važno događa, uskočio sam

u papuče, navukao ogrtač i sjurio za Arnijem i Bubom u dnevni boravak.

Arnija i Bube nije bilo u boravku. Oni su

navaljivali na staklena vrata od blagovaonice, koja vode na terasu gdje se nalazi hranilica za ptice.

Tako uzbuđene, ljute i nestrpljive još ih nisam

vidio. Da su mogli sigurno bi provalili vrata.

Prije nego što sam otvorio vrata, ipak sam

pogledao kroz staklo, da vidim što je to tako uzbudilo Arnija i Bubu.

I, prenerazio sam se.

Ispod hranilice za ptice susjedov mačak gostio se s jednom ptičicom, sjenicom. Očito da je ispod tuja postavio zasjedu i uhvatio jednu od neopreznih ptičica, koje se povremeno spuste na tlo po koju sjemenku, ako bi im pri hranjenju ispala.

Arni, Buba i ja stigli smo na gotov čin. Bolje reći

zločin. Mačak je pojeo cijelu ptičicu i još mu je dlaka oko usta bila krvava.

Mačak

nas

je samo

podmuklo

pogledao i

pobjegao preko ograde prije nego li sam ja uspio Arniju i Bubi otvoriti vrata.

Pitanje je kako bi se mačak proveo da su ga se,

nakon ovoga zločina, Arni i Buba dočepali.

Jer, Arni i Buba čuvaju naše ptičice i paze na njih

jednako kao i mi.

Sutradan sam se probudio bez Bubine i Arnijeve

intervencije, pa sam zaključio da se ništa značajnoga

toga jutra nije dogodilo. Mirno sam obavio jutarnju toaletu i spustio se u dnevni boravak.

Međutim, Arni i Buba nisu bili na svojim

mjestima. Nisu bili ni u dnevnom boravku.

Zatekao sam ih u blagovaonici kako leže ispred

staklenih vrata koja izlaze na terasu. Onu istu na kojoj se odigrala jučerašnja drama.

Arni i Buba ležali su mirno i tužno gledali kroz

staklo prema hranilici za ptice. Mene nisu ni primijetili.

Pogledao sam u smjeru u kojem su Arni i Buba

gledali i tamo na mjestu jučerašnje drame ugledao jedno perce nesretne ptičice. Kao dokaz da se na tom mjestu jučer odigrao zločin. Ali, to nije bilo sve.

Pokraj toga perca skutrila se mala ptičica. Velika sjenica.

Odmah sam je prepoznao. Bila je to jedna od

ptičica iz onoga našega para.

I, odmah sam sve shvatio. Jučer je žrtva susjedova mačka bila jedna od

ptičica iz našega para.

Ona druga skutrila se jutros jadna i osamljena

pokraj toga perca, jedinoga što je ostalo od njezina para.

Nije se micala. Kao da je i ona čekala da je

susjedov mačak dokrajči.

Onako osamljena djelovala je još jadnije. I svima nam bje žao. Arniju, Bubi i meni.

Neko je vrijeme bila potpuna tišina, a onda se tiho javio Arni: «Znaš Buba, kad bi tebe ne'ko ovako pojeo, meni bi bilo jako jako teško. Kao i ovoj ptičici. Ne znam kako bih mogao živjeti bez tebe.»

Za neko vrijeme, jednako tiho, nekako tronuto,

javila se Buba: «I meni bi bilo jako žao kad bi ostala bez tebe, Arni.»

I, onda nakon kratke stanke dodala: «Iako mi ti,

Arni, ponekad, svojim huncutarijama ideš na živce, ne znam kako bih podnijela da odeš na onaj svijet prije

mene. I, da ja ostanem sama, osamljena, kao ova jadna ptičica.»

Arni je samo teško uzdahnuo i dodao: «Znaš

Buba, bilo bi najbolje kad bismo otišli zajedno. Tada ni ti ni ja ne bismo ostali ovako osamljeni kao ova jadna ptičica.»

Pogledao sam kroz vrata i sve mi se nekako

učinilo da ima nešto u Arnijevoj želji.

Jadna i osamljena ptičica još je uvijek sjedila

pokraj onoga perca njezinoga para.

Borko Boranić – Tiberije CRNA SKITNICA NEOBIČNE PRIČE O OBIČNIM ŽIVOTINJAMA. ZA DJECU I ODRASLE

Urednik: Vlatka Boranić Ilustracije: ERORSKI

Računalni prijelom i obrada ilustracija: Vlatka Boranić Omot pripremila: Vlatka Boranić Vlastita naklada

---------------------------------------CIP – Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 821 . 163 . 42 – 93 – 32 BORANIĆ, Borko

Crna skitnica : neobične priče o

običnim životinjama za djecu i odrasle /

Borko Boranić-Tiberije, - Zagreb : vlast.nakl. , 2005. ISBN 953 – 99134 – 3 – 1 ISBN 953 – 99134 – 3 – 1

---------------------------------------Tisak itG

poduzeće za izdavačku, grafičku i tiskarsku djelatnost d.o.o. Dalmatinska 12, Zagreb Samobor, 2005.