Samoborski huncuti by Borko Boranic

Borko Boranić – Tiberije

Samoborski huncuti Neobične priče o običnim životinjama za djecu i odrasle

PosveÄ&#x2021;eno Arniju i Bubi

Sadržaj Predgovor Arni i Buba Arni je zaspao Arnijeva nova igra

Gore! Gore! Gore! … Dole! Dole! Dole! Tri Arnijeva fašnika Bubu bi u šetnju

Bubina šetnja ili tjeraj kolo naokolo Koliko je sati?

Buba i Arni kod veterinara Arni ide na plac Arni na placu

Priča o patkici Arni je pošandrcao

Zašto se Arni žurio kući Kako je Arni postao curica Arnijeve božićne lampice Arni, Buba i poledica Arni i ADSL Arni copra

Arnijevo Valentinovo Arnijevo parenje Bubina ptičica

Arni je mrtav Ne varaj! Daj čvarak! Arnijevo otkriće

Arni ponovno na izborima

Priče iz susjedstva Hranu za mačkicu? Priča o Dinu

Priča o golmanu Priča o Ronu i Deksu Dobra vila

Priča o Pameli

Dobrih vila ipak ima

Priča o Argiću

Jedan : nula za lukavog Ogija Priča o Fredu

Iz Fidinog dvorišta Fido koji nije Fido Priča o Hekiju

Priča o Belome

Priča o Musavom Fidina računica

Predgovor Zbirka neobičnih priča o običnim životinjama, nastavlja se na priče o kućnim ljubimcima za malu i

veliku djecu: «Azil za izgubljene pse privremeno je popunjen, molimo pokušajte kod susjeda» i na zbirku

priča o običnim životinjama za djecu i odrasle: «Kako je Arni prestao piškiti kao curica».

Sve tri zbirke napisane su uz suradnju i na

poticaj dragog mi i ugodnog društva s Interneta. Drago mi i ugodno društvo veliki su ljubitelji životinja i svaki

od njih vlasnik je po najmanje jednog kućnog ljubimca. Ti se veliki ljubitelji životinja svakodnevno druže na internetskoj stranici s pjesničkim nazivom

Sve su priče u ovoj zbirci, kao i u prethodne

dvije, istinite. Točnije, svaka se od pričica osniva na nečemu što se stvarno dogodilo u našem suživotu s

običnim životinjama, bilo meni, bilo mojim susjedima, prijateljima i znancima.

Zasluga za sve tri zbirke neobičnih priča pripada

običnim životinjama s kojima dijelimo ovaj svijet.

Životinjama, koje nam pružaju obilje ljubavi i

radosti, sretnih i manje sretnih događaja.

Životinjama, našim kućnim ljubimcima. U sve tri zbirke najviše je pričica upravo o našim

kućnim ljubimcima.

O Arniju i Bubu.

Njima je i posvećena ova treća zbirka neobičnih priča o običnim životinjama. Jer, Arni i Buba obične su životinje, naši psi i ljubimci. Psi koji čak ni krsnoga

lista nemaju. Jer, oni su potomci nama nepoznatih roditelja.

Priča o Bubi počinje prije više godina, kada su

ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku

kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se

baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, što se sve može dogoditi kad kuji dođe

vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki škotski ovčar iz susjedstva, iskoristio priliku.

Tako su na svijet došli štenci pasmine «bobtail-

škotski ovčar» ili «škotski ovčar-bobtail», svejedno je.

Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još.

Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata,

koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu.

Dečke iz tog legla još su nekako udomili, ali s

dvije ženkice to nije išlo. Na kraju, jednu je uzeo moj brat, a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtailu. Kao i naši psi, slobodno šeće po kući i dvorištu.

Onaj čiča, koji je uzeo drugu ženkicu, iako je

jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj «došlo

vrijeme». Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.

No, tu su prste imali, ne samo škotski ovčar,

nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci. Pasmina «bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj». Ni jednom se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini.

Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao, da ne živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima.

Psići su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije

bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije

mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu.

To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas

spasio zadnjega psića, malu ženkicu.

Kako je nama u to vrijeme uginuo naš kućni

ljubimac, prekrasan rotweiler, Dark, brat nam je

ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili.

U našu je kuću došla Buba. Jadna,

bila

bolesna,

uplašena,

mršava,

neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje

vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu.

I srećom, ovdje u našoj veterinarskoj stanici, radi

jedna mlada veterinarka, koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila život.

Počela

injekcijama

antibiotika,

vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala.

Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se pomalo

oporavljala. Iako smo je hranili posebno pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila naučena

samo na žgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više

od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, živahna i vrlo inteligentna.

Bubu imamo i danas. Sada ima oko šest godina.

Prava je kućna ljubimica.

Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije

podne pretprošloga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas.

Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom

ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan.

Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom.

Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u

šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. 9

Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao uzbunu.

Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje

psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun.

Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga

crnoga psa. I to kroz dalekozor.

Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do

naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje.

Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one

male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom.

I, odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda.

Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran. I, tu pred njima, veselo maše repom.

Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić?

Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?

I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što

s psićem?

Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao,

više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o sunce. Psa

ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.

I tako se pas našao u našemu dvorištu. Odmah

smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan. 10

Bio je to štenac star oko 6 mjeseci. Kako ima dugu dlaku, bio je pun čičaka, pa smo

ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. I,

tajanstvenog

psa

šume

ispao

prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.

Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika

štenac je mogao biti francuski Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna, koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti.

Ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume

pljunuti je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi. Prema

poznavalaca

drugim

psećih

izvorima

pasmina,

Arni

opažanjima nije

francuski

brijarski ovčar, nego bradati koli. U nas jednako vrlo rijetka pasmina.

No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz

mjesta.

Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na

godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući.

Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.

Ali je zato, jednako kao i Buba, postao naš kućni

ljubimac.

Arni je uvijek spreman na igru i šalu. Pravi

pravcati huncut. Nenadmašan u igri i šali. To ćete, uostalom, pročitati u pričicama o njemu i Bubi.

Arni i Buba Arni je zaspao Zadnje

vrijeme

približno ovakve.

naše

jutarnje

aktivnosti

Još u sumrak Arni i Buba dođu me probuditi. Da

slučajno ne bih nešto prespavao.

Obično dođu oboje. Čim Bubu malo pogladim

ona se smjesti u hodniku blizu vrata i nastavi spavati.

Buba katkada i to izostavi i jednostavno ostane spavati na trosjedu u dnevnom boravku.

Arni baš i nije tako skroman, ali ne čupa me više

iz kreveta. Nakon što me je probudio, prvo lijepo sjedne do mojega kreveta, malo nakrivi glavu i kaže: «Sad me malo počeškaj iza uha.»

Obično mu to nije dovoljno. Kad mu ostvarim

želju, legne na leđa, digne sve četiri u zrak uz zahtjev:

«Doobroo! Fino je bilo. Sad me malo počeškaj po trbuhu.» Tek kad mu ostvarim i tu želju, upita: «Jesam

li te na vrijeme probudio. Da slučajno nešto ne prespavaš?»

Ja se tada obično dignem iz kreveta i odem u

kupaonicu obaviti jutarnju toaletu. 13

Arni se tada namjesti ispred vrata kupaonice i prati što ja sve radim. Da slučajno ne bih nešto

zaboravio. Ponekad uđe i u kupaonicu, da izbliza promatra jesam li se dobro obrijao ili da nisam slučajno zaboravio oprati zube.

Jutros se međutim dogodilo nekako drugačije. Ja

sam se probudio još prije svitanja, ali ostao sam još

neko vrijeme u krevetu, da ne probudim ukućane, suprugu, Arnija i Bubu.

Već se počelo daniti i ja sam virkao prema

hodniku da vidim kad će se pojaviti Arni. On je obično prvi budan.

Ali, nije ga bilo. Očito je zaspao. Jučer smo se

gotovo

cijeli

dan

jurcali

najvjerojatnije bio umoran. Već

sam

htio

ustati,

dvorištu,

kadli

začujem

topot

Arnijevih šapa na stubištu. Pogledao sam u hodnik i Arni je upravo dojurio iz prizemlja. Znao je da je zakasnio. Sada sam očekivao da će doći u spavaću sobu i već sam bio znatiželjan kakvu će ispriku smisliti zašto me nije na vrijeme probudio. Ali, dogodilo se drugačije.

Arni je doduše dojurio u punom trku, ali nije ušao u našu spavaću sobu.

Uletio je ravno u kupaonicu. 14

Očito je očekivao da sam ja već tamo. Pretražio je cijelu kupaonicu i tek tada, jako

uzrujan i zabrinut, došao do mojega kreveta: «Znaš malo sam zaspao. Da nisi slučajno nešto prespavao?»

Umirio se tek kad sam ga počešao iza uha, digao

se iz kreveta i uvjerio ga da nisam ništa prespavao.

Arnijeva nova igra Noćas je palo malo snijega. Ne mnogo, tek

nekoliko centimetara. Ali ipak, vani je sve bilo bijelo.

Arni i Buba radosno su izletjeli na brijeg da

uživaju u igri na snijegu. Jurili su lijevo – desno, gore –

dolje. Svako malo netko bi od njih izvirio iza nekoga grma, pa onda nestao. Da bi odmah zatim izvirio iza

drugoga grma. Tako su brzo trčali amo tamo da sam

dobio dojam kao da ih je najmanje deset. A, ne samo dvoje.

Kad su se tako neko vrijeme istrčavali po brijegu

prešli smo u dvorište. Ono koje smo lani i ljetos popločili betonskim pločama.

Buba je odmah otišla do hranilice za ptice, da

vidi ne krade li hranu, namijenjenu malim sjenicama, nekakva velika ptica. U tom bi slučaju Buba odmah oštro

reagirala

lavežom

tjerala

nepoželjne

joj

ptičurine.

Arni je, međutim, odmah zauzeo, za njega, vrlo

neuobičajenu pozu. Ispružio je prednje šape ispred sebe i spustio prednji dio tijela tako da mu je brada bila na tlu. Stražnjica mu je pritom strčala visoko u

zrak, a kitnjasti rep uspravno je podigao. To je poza inače kakvu zauzimaju psi kad pozivaju na igru. 16

Ali, Arni nije nikoga pozivao na igru, jer je bio sam na sredini dvorišta. Kao što sam već napisao Buba

je bila pokraj hranilice za ptice, a ja sam stajao ispod balkona uz kuću.

I, tada je počelo. Arni se počeo sklizati po prednjim šapama tako

da se odguravao stražnjim nogama. Jurio je po dvorištu, tako da je snijeg prštao na sve strane. Pritom

mu je visoko uzdignuti rep vijorio poput zastave na vjetru.

Kad je došao, bolje reći, dojurio do kraja dvorišta, okrenuo se i u istoj pozi pojurio u suprotnom

smjeru. Bradom i prednjim šapama gurao je snijeg ispred sebe, poput ralice. Snijeg mu je pritom potpuno prekrio glavu i prednji dio tijela, tako da je ličio na nekakvo snježno čudovište.

Svaki puta kad bi došao do kraja dvorišta,

okrenuo bi se i pojurio u suprotnom smjeru.

Bilo je očito da uživa u novoj igri koju je tko zna

kako smislio.

Buba je napustila svoje mjesto čuvarice hranilice

za ptice i sa zanimanjem promatrala novu Arnijevu igru. Ali, nije joj padalo na pamet da se i ona poigra na taj način.

Meni je, tek nakon nekoga vremena, sinulo da bi

to bile prekrasne fotografije. I, jasno, otišao sam po fotoaparat.

Ali, kad sam se vratio s fotoaparatom na mjesto

zanimljivog događanja, Arni se prestao igrati ralice za snijeg i pokraj vrata u kuću mirno glodao jednu od velikog broja mojih dobro poglodanih papuča.

Ja sam ipak naumio napraviti nekoliko fotografija

Arnija kao ralice za snijeg i zamolio Arnija da ponovi igru

koju

jutros

izmislio.

Arni

samo

nezainteresirano pogledao i nastavio glodati onu 18

papuču. Ja sam međutim bio uporan i predložio Arniju da ponovi igru ralice.

Ali, Arni nije reagirao onako kako sam ja želio. Ili

se pravio lud, ili nije shvatio što želim. Ni nakon mojih opetovanih pokušaja, Arni nije pokazao da razumije što želim.

Tada sam se sjetio kako sam učio Arnija da piški

kao dečko. Primjerom. I, zornom podukom.

Odložio sam fotoaparat, pozvao Arnija i sagnuo

se tako da sam se naslonio na lakte. Pomalo sam ličio na Arnija kad se igrao ralice za snijeg. Samo mi je rep

falio. Napravio sam nekoliko koraka, klizeći laktima po snijegu

Ali, nisam dogurao daleko. Nakon nekoliko

koraka tresnuo sam na snijeg. Ipak, takva gimnastika

nije za ljude. Naročito ne za one koji se bliže sedamdesetoj.

Buba se valjala od smijeha, a Arni je samo sa

zanimanjem promatrao kako se ja pokušavam dići sa snijega. Bilo je očito da mu se više ne igra ralice. I, onda je skočio.

Ja sam se već poveselio da će se Arni ponovno

poigrati ralice za snijeg. Ali, nije.

Arni je moju zornu poduku shvatio posve drugačije.

«Kad se gazda valja po podu, znači da se hoće

hrvati.» - zaključio je Arni iz mojega ponašanja. Navalio je na mene, tako da mi nije preostalo drugo do li pohrvati se s njim.

A, Buba, umjesto da s fotoaparatom ovjekovječi

ovaj povijesni događaj samo se smijala.

Kad smo se Arni i ja tako hrvali nekih pola sata, i

već je bilo očito da je i Arniju dosta, umiješala se Buba.

Ovakvu priliku još nije imala. Da se istovremeno

okuša s Arnijem i gazdom.

Tako smo se sada svi troje valjali po snijegu. A, nikoga nije bilo u blizini da to ovjekovječi

fotoaparatom.

Gore! Gore! Gore! … Dole! Dole! Dole! Kad me Arni obično probudi prije zore, nakon

što obavim jutarnju toaletu, pod stalnim Arnijevim nadzorom, siđem u prizemlje i otvorim kućna vrata da se naši huncuti mogu izjurcati po brijegu.

Nakon što me Arni i Buba propisno izjurcaju po

brijegu pripremim si doručak. Pri tom se naše beštijice malo omrse psećim poslasticama.

Nakon toga pokušam još malo pridrijemati ili

počnem raditi nešto za kompjutorom.

Ako pokušavam malo pridrijemati, Buba odmah

uhvati svoje mjesto na trosjedu, Arni na svojem fotelju,

a meni ne preostaje ništa drugo osim gazdaričinog fotelja. Nije baš udobno, ali može se još malo pridrijemati. Ako

pak

prihvatim

nekakvog

posla

kompjutoru, Buba odmah zauzme poziciju ispod stola s kompjutorom i grije mi noge. Arni za to vrijeme lunja

kućom i pokušava smisliti kakvu novu igru ili novu huncutariju.

Buba obično zamoli da uključim radio, pa imamo

i zvučnu kulisu.

Tako sam ja jedno jutro nešto pisao, a Buba slušala vijesti na radiju, kadli začujem nekakve čudne

glasove: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!» Onda neko vrijeme ništa, pa opet: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!»

Već samo pomislio da mi se pričinilo, ali kad

sam vidio da je i Buba naćulila uši, bio sam siguran da se nešto čudno zbiva.

Buba je odmah s izvidnice pogledala tko bi to

mogao biti na cesti. Ali, na cesti nije bilo nikoga.

Onda sam posumnjao da se to na radiju miješaju

stanice, pa sam pokušao namjestiti stanicu. I, čudni

glasovi: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», prestali su.

Dakle,

zaključio

sam,

emitiranje

Radio

Sljemena miješa se još nekakva lokalna stanica s jako čudnim vijestima: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole!

Dole!» Valjda je netko mislio na uspon i pad pojedinih stranaka ili političara.

Međutim, sutradan se ista priča ponovila. Prvo je

Buba gledala tko se to na ulici šali, a ja sam potom namještao stanicu na radiju.

Bezuspješno. Ugasio sam radio, a «Gore! Gore!

Gore! …. Dole! Dole! Dole!» i dalje se čulo.

Onda smo Buba i ja otkrili da to «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», ne dolazi iz radija. Ni s ulice, nego iz naše kuće.

A, kad smo malo pozornije poslušali, glas nam

se učinio poznatim. Dok smo se mi snašli, glas je utihnuo.

Slijedećeg se jutra nismo dali iznenaditi. Čim

smo začuli: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», krenuli smo za glasom. Polako i oprezno da vidimo tko

to ujutro počinje s političkim temama: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!»

I, kad smo došli gore, imali smo što vidjeti.

Arni i gazdarica su gombali. Jutarnja gimnastika. Gazdarica bi visoko podignula ruke s riječima:

«Gore! Gore! Gore!»

Na naše najveće iznenađenje i Arni je učinio

slično. Sjeo je i visoko podigao ruke, ovaj prednje šape.

Tada se gazdarica sagnula gotovo do poda s

riječima: «Dole! Dole! Dole!» I, opet je Arni učinio slično. Legao je na pod s ravno ispruženim prednjim šapama. I, čekao slijedeću naredbu. I, tako se to ponavljalo.

Gazdarica bi se uspravila i visoko podignula ruke

s riječima: «Gore! Gore! Gore!» Arni je učinio slično. 23

Kad bi se gazdarica sagnula s: «Dole! Dole! Dole!», Arni bi učinio isto.

Tako su oni neko vrijeme gombali, a Buba i ja iz

prikrajka smo se zabavljali.

Onda mi je sinulo. Pa to treba fotografirati. Ali,

kao i obično, fotoaparat nisam imao pri sebi. Dok sam

se ja spustio u dnevni boravak po fotoaparat, Arni i gazdarica već su završili s jutarnjom gimnastikom.

Nema problema, utješio sam samoga sebe. Oni

će gombati i sutra.

I, čim sam sutradan čuo: «Gore! Gore! Gore! ….

Dole! Dole! Dole!», dohvatio sam fotoaparat i krenuo prema stepenicama.

Ali, nisam daleko dospio. Put mi je zapriječila

Buba: «Da se nisi usudio! Gazdarica je još u pidžami. Tako nešto podlo rade samo paparazzi.»

Složio sam se da Buba ima pravo. Malo nevoljko,

jer, ostao sam bez jako zanimljivih fotografija.

Sad moram čekati kad će Arni samostalno

gombati uz komande: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!»

Tri Arnijeva fašnika Jutros je gazdarica odlučila povesti Arnija u

šetnju. Ali, ne bilo kakvu šetnju. U dućan, na primjer. Ili, na izbore. Izbori su ionako prošli.

Odlučila je povesti Arnija na fašnik. Danas je u

programu dječji korzo, ili kako se to već zove.

Arni se silno obradovao fašniku i odmah je

odjurio pitati Bubu što je to fašnik.

Ali, Buba je netragom nestala. Sakrila se čim je

gazdarica počela pripremati ogrlice i lajne. Da i ona slučajno ne bi morala ići u šetnju. Jer, kao što znate,

Buba ne voli ni ogrlicu, ni lajnu, ni šetnju. A, fašnik još manje.

Gazdarica je lijepo počešljala Arnija i on je već

čekao pred vratima. Ali, danas, osim češljanja, Arni je dobio i kapicu na glavu. Trebao je glumiti Djeda mraza.

Arni je bio jako ponosan i odmah je odjurio u

potkrovlje da se pokaže Bubi. Jer, Arni točno zna gdje je Bubino skrovište.

Ali, da. Još nije preskočio ni tri štenge a već mu

je kapa pala s glave. Tako da se nije mogao ni pokazati Bubi. Uhvatio je kapu zubima i donio gazdarici: «Daj mi to malo bolje pričvrsti. Vidiš da mi pada.» 25

Ali, kapa nije imala nikakve vrpce za vezanje, pa je gazdarica Arniju samo malo jače nabila kapu na

glavu. E, sad je Arni bio spreman za poći. I, lijepo je čekao da mu se otvore kućna vrata.

Kao i svaki puta, Arni se sjurio do dvorišnih

vrata, ali mu je pri toj jurnjavi opet pala kapa s glave. Ponovno je Arni donio kapu gazdarici, da mu je lijepo namjesti. Gazdarici nije preostalo drugo nego da još malo jače Arniju nabije kapu na glavu.

Sada se Arni pobunio: «Kaj si mi to napravila?

Nabila si mi tu kapu preko očiju, pa niš ne vidim.»

Gazdarici nije preostalo ništa drugo, nego Arniju skinuti kapu i ostaviti je kod kuće.

Arni nije imao ništa protiv. Ionako mu nije bilo

jasno zašto bi se za nekakav fašnik morao maskirati.

Tako su gazdarica i Arni krenuli na fašnik.

Nemaskirani. A, Buba i ja ostali smo kod kuće.

Očekivali smo da će naše nesuđene maškare na

fašniku ostati cijelo jutro. Ali, to se nije dogodilo. Vratili su se ranije nego što smo mi očekivali.

Arni je na glavnome trgu neko vrijeme bio velika

atrakcija. Divili su mu se svi koji su došli gledati maškare i čekali da se pojavi dječja povorka. Djeca,

koja nisu bila u povorci, gladila su Arnija i češkala ga iz uha. To se Arniju jako dopalo i bio je jako zadovoljan.

Ali, Arnijevo zadovoljstvo pokvario je dolazak

povorke. Ne zato što su sada svi gledali povorku. Gledao je i Arni.

Povorku su predvodila dva klauna, koji su jako

prestrašili Arnija. Takvo nešto Arni još nije vidio, pa se stisnuo k gazdarici.

Iza klaunova, počela je povorka malih maškara.

A, te su maškare stvarale takvu buku, da je Arniju odmah prisjeo fašnik.

Vriskanje maškara jako ga je prestrašilo, tako da se sklonio iza gazdarice. Kad joj već nije mogao skočiti u krilo, kao onda na izborima.

Gazdarici nije preostalo ništa drugo nego povesti

Arnija kući. Što je Arni sa zadovoljstvom prihvatio. Takav je bio gazdaričin izvještaj.

Arnijev je bio sličan, ali ipak malo drugačiji. «No, kako je bilo na fašniku?» - pitala je Buba

Arnija, pošto su se vratili.

«Avrrr!» - progunđao je Arni nezadovoljno, i

odmah se zavukao u svoju «kućicu» ispod klupice u blagovaoni.

Već sam mislio da će tako završiti, ali kad sam

prilegao poslije ručka, čuo sam nastavak razgovora

Arnija i Bube. Ili, sam to samo sanjao. Sad više nisam siguran.

«Buba! Zakaj se ljudi maškaraju?» - pitao je tiho

Arni.

«Vrag bi ga znao. To ti je nekakav stari običaj.» -

odgovorila je buba, i dodala: «Onda ti se kojekako oblače i delaju svakojake bedastoće.»

«Hm! Da si bila tamo ne bi rekla da su

bedastoće.» - nije se s Bubom mogao složiti Arni.

«Kak' to misliš. Pa kaj oblačenje u nekakve stare krpetine,

farbanje

bedastoće?»

«Znaš Buba,

licu

kreveljenje

meni to baš i ne

nisu

miriši na

bedastoće. Nego na nekaj drugoga. Lažeš li ti meni i gazdama, Buba?» - ražestio se Arni.

«Kaj si bedast. Pa lagati se ne smije. Jesi li vidio i

jednoga psa da laže?» - ispalila je Buba s namjerom da

umiri Arnija. Jer, Arni se počeo žestiti. Izgleda da ga je fašnik izbacio iz ravnoteže.

«A, jesi li ti Buba ikada ukrala nekakav oblizek sa

stola? Ha?» - pitao je Arni dalje.

«Bože sačuvaj!» - skamenila se Buba: «Kakve ti

to bedastoće padaju na pamet?»

«E, vidiš, Buba.» - sada je Arni podučavao Bubu:

«Tam, na tom fašniku, na nekakvim transparentima, ili ne znam kako se to već zove, lepo ti je velikim slovima pisalo: LAGAT I KRAST PRI NAMI JE ČAST.»

«E, moj Arni, to ti je samo pri ljudima čast, ali

ipak, ne svima.» - pokušala je Buba umiriti Arnija: «Pesi to ne delaju. To pri nama, pesima, nije čast.»

«A, kakvu su tek galamu delali. To je bolje da

nisi čula.» - tužio se, sada već malo smirenije, Arni: «Deca su tak vriskala, da su mi skoro bubnjići popucali.

A, ona druga deca su puhala u nekakve fućkalke. Strašno. I, sve to bez razloga. Samo da se galami.»

Dodao je Arni još svašta na račun fašnika i

ponašanja ljudi na fašniku. Nikako mu nije bilo jasno da to ljude zabavlja.

I, na kraju, dodao: «Znaš, Buba, meni su ova tri

fašnika čist dost'.»

«Pa, ti si Arni čist pošandrcal od toga fašnika.

Kak' sad najemput tri?»

«He! He! He!» - nasmijao se na kraju naš čupavi

huncut: «Moj prvi fašnik, moj zadnji fašnik, i nikad više fašnik. To su ti, moja Buba, tri fašnika.»

Buba bi u šetnju Danas je nedjelja. Dan kada umjesto obične

šetnje supruga i Arni idu u dućan po kruh. A, taj je dućan poprilično daleko.

Kao što već znate, Buba ne voli ići u šetnju. Ne

voli ni ogrlicu ni lajnu. Kad supruga uređuje Arnija za

šetnju, Buba se odmah sakrije da je ni Interpol ne bi pronašao. Jedino Arni zna gdje je njezino skrovište. Ali

Arni je previše uzbuđen pripremama za šetnju da bi išao tražiti Bubu, a suviše je kolegijalan da bi nam otkrio gdje je Bubino skrovište.

Tako Buba odnekuda iskrsne odmah pošto

supruga i Arni napuste dvorište.

I, onda Buba i ja čuvamo kuću.

Ali, jutros se dogodilo nešto neobično. Za vrijeme dok je gazdarica spremala Arnija u

šetnju Buba se jako uznemirila. I, nije se odmah sakrila.

Čak

što

više,

bila

jako

uznemirena.

Neprekidno je jurila hodnikom, k'o luda mara. I, cvilila pritom.

Kako Buba obično cvili ako ju nešto potjera da

mora odmah izaći i to obaviti, ja sam otvorio vrata na terasu, da joj omogućim da tu svoju potrebu obavi. 31

Ali, Buba nije istrčala na dvorište i nije pojurila pod onu šljivu gdje Arni i Buba obavljaju svoje prirodne potrebe.

Buba je ostala u hodniku i čim su supruga i Arni

izišli prema dućanu, Buba je sjela pred ulazna vrata. Točno onako kako sjedi Arni dok čeka da mu gazdarica stavi ogrlicu.

I, još nešto. Buba je napeto gledala prema svojoj

ogrlici i svojoj lajni. Zaista, jako neobično ponašanje za Bubu. Tako se do sada još nije ponašala.

Nisam mogao vjerovati da bi ona odjednom

poželjela ogrlicu, lajnu i poći u šetnju. Odlučio

sam

napraviti

jednostavan

pokus.

Skinuo sam Bubinu ogrlicu i pozvao Bubu. Buba je odmah prišla i namjestila se isto onako kako se namješta Arni kad mu gazdarica stavlja ogrlicu. To je zaista bilo nešto novo.

Stavio sam Bubi ogrlicu i očekivao da će sada

zbrisati i negdje se sakriti. Ali nije. Buba je, kao i Arni sjela pred kućna vrata i čekala da ih otvorim.

Pomislio sam da će se Buba sakriti čim uzmem

lajnu, pa sam to i učinio.

Ali, Buba se nije sakrila. Čekala je da joj otvorim

vrata.

E, sad sam učinio slijedeću probu. Pustio sam Bubu na dvorište. Ako odjuri uzbrdo, znači sve je ovo s lajnom i ogrlicom bio dio nekakve Bubine nove igre.

Ali ne. Buba se kao i Arni sjurila do dvorišnih

vrata i mirno čekala da ih otvorim.

Tek sam sada shvatio. Buba želi poći u šetnju.

To se još nije dogodilo.

Na brzinu sam se obukao, uzeo lajnu i spustio

se do Bube.

Buba se odmah tako postavila da joj lajnu mogu

lako zakvačiti za ogrlicu.

I, to sam učinio. Otvorio vrata od dvorišta i Buba

i ja pošli smo u šetnju.

Prvi put nakon dugo vremena Buba me je vodila

u šetnju. Veselo i radosno.

Odsada ćemo i Buba i ja ići u šetnju kao

gazdarica i Arni.

Samo, nije jasno što se to s Bubom dogodilo. Da

nije slučajno osjetila zov proljeća, koje je danas službeno stiglo.

Moglo bi biti. Glavno da Buba želi poći u šetnju.

Bubina šetnja ili Tjeraj kolo naokolo I tako smo se Buba i ja našli izvan našega

dvorišta. Na ulici. Buba s ogrlicom i lajnom. Ja bez ogrlice, samo s Bubinom lajnom u ruci.

Ali, što sad? Kamo da krenemo? Odlučio sam

inicijativu prepustiti Bubi. Ionako je ona izrazila želju da pođemo u šetnju. vrata,

Buba je neko vrijeme šnjofkala oko dvorišnih pa

onda

malo

cesti.

Nekako

bila

neodlučna, pa sam već pomislio da nikamo ne ćemo ni

krenuti. A, možda je samo zaželjela pozdraviti našu susjedu na kraju ulice, pa sam Bubi pokazao namjeru da krenemo uz ulicu. Ali, Buba nije krenula uz ulicu. Krenula je niz ulicu.

Aha! Pomislio sam, idemo pozdraviti Sinu. Ali

Buba je samo prošla pokraj Sininog dvorišta, a da se nije ni osvrnula da vidi je li Sina već na dvorištu ili nije. A, možda je odmah vidjela da Sina još spava.

Došli smo do prvoga raskršća. E, tu je sad bilo

više mogućnosti. Koju li će Buba odabrati? Očekivao sam da će skrenuti desno prema Sabinom dvorištu. 34

To bi bilo za očekivati, jer Saba Bubi uvijek javlja kada dolazi poštar. Možda je Buba naumila dogovoriti sa Sabom novu taktiku kako da isprepadaju poštara?

Ali nije bilo tako. Buba je na raskršću pravila

krugove, i njuškala, njuškala. Pomislio sam da će

skrenuti nizbrdo, do dvorišta gdje je stanovao Don. Ali, ni to se nije dogodilo. Vjerojatno je Buba upamtila da je Don, odselio, zajedno sa svojim gazdama.

Buba se konačno odlučila. Nije skrenula ni prema

Sabi, ni prema bivšem Donovom dvorištu. Skrenula je ravno prema sjeveru.

Za divno čudo Buba je hodala meni se lijeve

strane, po nogostupu. Povremeno bi nategnula lajnu,

da može pošnjofati tragove uz ograde koje su s lijeve strane ulice, kao i nogostup.

A, onda se odjednom požurila. Vukla je lajnu da

sam se već uplašio da će je ogrlica zadaviti.

I, onda se pred jednom ogradom zaustavila i

počela lajati. Aha, znači to je bio cilj Bubine šetnje. Samo zašto laje?

A, onda je iz dna dvorišta došao, nitko drugi

nego Riđi. To je onaj irski setter koji je pomagao kada je prije više godina Fido tražio Puficu.

Buba i Riđi nikada se prije nisu vidjeli, ali sada su veselo razgovarali kao da se oduvijek poznaju. O čemu, to mi nisu htjeli reći.

Kad su se tako Buba i Riđi narazgovarali, Buba je

krenula. Ali, ne natrag kući. Krenula je dalje prema sjeveru, opet po nogostupu uz ograde po kojima je

tražila kojekakve markice, koje su tko zna koji psi tamo ostavljali.

I, onda je Buba ponovno stala uz jednu ogradu i

počela lajati. Iza kuće samo se začulo jedno jako

duboko: «Vuuff», i na moje najveće iznenađenje pred nama se pojavio nitko drugi nego Beethoven. Da podsjetim

one

koje

znaju,

Beethoven

bernardinac, koji je također sudjelovao u traženju Pufice. Iako se Buba i Beethoven nikada prije nisu

vidjeli sada su razgovarali kao stari i dobri prijatelji. Nisam

sve

razumio,

ali

kad

Beethoven

Bubi

pokazivao nešto prema sjeveru, ja sam se uplašio da je

Buba naumila poći pozdraviti Puficu. A, do Bregane ima još poprilično kilometara.

Pozvao sam Bubu da krenemo natrag, ali jok.

Buba je potegnula dalje prema sjeveru. Sad je stvar već postala ozbiljnom. Više od pet kilometara do Bregane i isto toliko natrag. Malo previše za jednu običnu nedjeljnu šetnju.

Ali, Buba je vukla prema sjeveru i nije mi preostalo drugo do li slijediti je. Pa makar do Bregane. Neka joj. Ta je šetnja ipak bila Bubina želja.

Na slijedećem raskršću očekivao sam da će Buba

nastaviti put prema sjeveru. Ali, nije. Buba je skrenula u jednu uličicu i mi smo se odjednom našli na nevelikom parkiralištu, ispred dućana u kojem moja

supruga nedjeljom kupuje kruh. A, pred tim se

dućanom nalazio stalak za bicikle, onaj kojega je Arni uvijek čuvao dok bi moja supruga kupovala u dućanu.

I, tek tada mi je sinulo. Buba je cijelo vrijeme išla Arnijevim tragom, a Riđi i Beethoven samo su joj potvrdili da je na pravome tragu.

Ali, Arni nije čuvao onaj stalak za bicikle. Niti

smo ga vidjeli negdje u blizini.

Buba je zastala pokraj onoga stalka za bicikle,

dobro ga pošnjofala

i počela veselo mahati repom.

Znači tu smo, Arni je sigurno bio ovdje, ali gdje je sada.

Uplašio sam se da ga je netko ukrao dok je

supruga kupovala u dućanu. Ali, supruge u dućanu nije

bilo. Očito je da su ona i Arni bili ovdje, kupili kruh i nekamo otišli. Samo kamo i zašto. Zašto se nisu vratili kući. Tada bismo ih putem morali sresti.

Buba je bila zbunjena. Sjela je pokraj onoga stalka za bicikle i čekala što ću ja učiniti. A, sve do maloprije Buba je imala inicijativu. Meni

glavom

prolazile

sve

moguće

nemoguće kombinacije, što im se to moglo dogoditi.

I, onda mi je sinulo jednostavno rješenje. Ako je

Buba tako lako našla put do dućana, po tragovima, koje je usput, na ogradama ili stupovima, ostavljao Arni, tako bi mogla otkriti kamo su otišli moja supruga i Arni. Jer, Arni je sigurno i dalje u prolazu obilježavao

stupove i ograde. Naročito od kada je prestao piškiti kao curica.

Ali, kako dati Bubi na znanje da ide Arnijevim

tragom. I, učinio sam najjednostavnije moguće. Iako to

prije nikada nisam uradio, rekao sam Bubi: «Buba, gdje je Arni? Traži Arnija.»

Buba me je pogledala i odmah shvatila što treba

učiniti. Samo je rekla: «Av!», počela njuškati i krenula Arnijevim tragom.

Ali nije krenula putem kojim smo došli, nego

drugim. Vukla je lajnu tako jako da sam je jedva stizao. Išli smo kojekakvim uličicama, i odjednom, našli se pred našim dvorištem.

Tu su nas, pred dvorišnim vratima, već čekali moja supruga i Arni. A, čekali su dugo, jer nisu mogli u kuću, kad je supruga kod kuće ostavila ključeve.

Arni je veselo dotrčao ususret Bubi i meni, ali

moja supruga baš i nije bila vesela kao Arni.

I, na kraju ove prve Bubine šetnja netko je dobio

jezikovu juhu.

Da li supruga zato što nije ponijela ključeve? Ili

Arni, zato što je suprugu vodio drugim putem kući, pa se putem nismo sreli? A možda ja, zato što sam pristao da me Buba izvede u šetnju? Pogodite tko.

Koliko je sati? Priča je počela jučer navečer. Buba je već spavala

na trosjedu, moja je supruga kunjala na svojemu fotelju i čekala bilo što zanimljivo za gledanje na televiziji, a Arni se smjestio gazdarici u krilo, jer mu je

odatle najbolji pogled na televizor. To što u takvoj

konstelaciji supruga ne vidi ekran, uopće ne smeta. Mislim na Arnija. Ja sam pak nešto sređivao na računalu.

Sve je neko vrijeme bilo mirno, a onda sam

začuo Arnija: «Avrrr! To nikako ne smijem zaboraviti. Avrr!»

Ja sam pomislio da se radi o nekakvoj političkoj

temi, jer to je odjednom, otkada je počeo čitati novine,

sadržaj koji je Arnija počeo zanimati. Njemu je jako šaljivo, kako se oni besposličari u Saboru prepucavaju oko sporednih i bezveznih tema. Pa to Arni gleda kao crnu komediju.

Poslije dnevnika Arni se preselio na svoj fotelj i

odmah zaspao. Tako je ipak gazdarica mogla pogledati

nekakve bedastoće koje nam nemilosrdno svako veće prikazuje naša televizija. Osim izuzetaka, kao što je, na primjer, neki dan bila ona parodija o zamijenjenoj braći. 40

Kad sam polazio na spavanje, Arni je samo otvorio jedno oko i rekao: «Ništa se ti ne brini. Ja sam sve upamtio. Samo ti mirno spavaj.»

Nisam baš shvatio što je Arni time htio reći.

Možda je nešto živo sanjao. Tako da sam odmah i zaboravio na tu Arnijevu opasku.

Lijepo sam se uvaljao u krevet i odmah zaspao.

Upravo sam sanjao lijep san, kako je Arni zaspao i mene je probudilo Sunce, koje je već visoko odskočilo.

I, kad sam najviše uživao u takvome snu osjetim

kako me netko snažno i uporna drma. Nije teško pogoditi.

Bio je to Arni, ali ne onaj iz sna koji spava dulje od izlaska Sunca.

Bio je to stvarni Arni. «Hajde, ustaj! Požuri!» - govorio je Arni i uporno

me čupao iz kreveta.

«Ali, Arni, pa vani je još mrkli mrak. Koj' ti je

vrag noćas? Pusti me da još malo spavam.» protestirao sam.

No, Arni je bio uporan i stalno nešto gunđao da

ćemo zakasniti ne ustanem li ja odmah.

Pomislio sam da je nešto ozbiljno, kad je Arni

tako uporan. Možda su opet lisice pred kućom?

A, možda je provalnik? Provalnika sam odmah odbacio, jer bi me tada došla probuditi Buba, a Arni bi provalniku postavio zasjedu.

Možda je pukla vodovodna cijev ili se ne daj

Bože Buba razboljela? Ali,

kad

navaljivanje,

sam

ipak,

uporno

Arnijevo

sišao u dnevni boravak, Buba je mirno

spavala na svojemu trosjedu.

Sve je naoko bilo u redu, ali po Arnijevom

uzbuđenju mogao sam zaključiti da se ipak nešto važno događa.

«Sada su dva sata.» - obavijestio me je Arni i

dodao: «Hajde na posao. Odakle da počnemo?»

Ništa mi onako snenom i bunovnom nije bilo

jasno, pa sam upitao Arnija: «Kakav posao? Što to moramo uraditi?» Arni

začuđeno

pogledao,

gotovo

uvrijeđeno dodao: «Pa, jasno! Kad ne gledaš televiziju.

Da si jučer bio pažljiviji, znao bi da se noćas vrijeme pomiče jedan sat naprijed. I, to točno u dva sata. Hajde počni namještati satove, već kasnimo kad si ti tako neupućen.»

Još sam uvijek bio u nedoumici, zašto me je Arni

probudio u dva sata, kad se to sve lijepo može uraditi i ujutro.

Ali, Arni me je podučio: «Jučer su na televiziji rekli da se noćas u dva sata mijenja vrijeme i da treba namjestiti satove tako da umjesto dva pokazuju tri

sata. I, evo, ja sam čekao da bude dva sata i probudio te.» - obavijestio me je Arni i dodao: «Hajde sad, počni namještati vrijeme.»

Nije

satove. mi

Vidiš

preostalo

smo

drugo

već

nego

prekoračili sve

satove

namjestiti na tri sata, kad su na televiziji bili tako

uvjerljivi, da je Arni povjerovao da se to mora učiniti upravo u dva sata.

Kad sam tako ponamještao sve satove i htio poći

na spavanje, Arni nije zaboravio: «A, ručni sat gazdarice? I njega moraš namjestiti.»

Uradio sam i to u nadi da ću sada još malo

odspavati do zore, jer tek mi je tada Arni dopustio da se vratim u krevet.

Ali, nisam dugo spavao. Tek što sam utonuo u

san i nastavio sanjati kako me Arni više ne budi prije zore, opet me je netko dobro prodrmao. Bio je to Arni, tko bi drugi.

Odmah sam pomislio da se Arni sjetio da imamo

još jedan sat. Onaj veliki u garaži. Ali nije bio taj sat u pitanju.

Kad je bio siguran da me je probudio, Arni je jako zabrinuto upitao: «Čuj, a kada da te ja jutros probudim? Po starom ili po novom vremenu? Ili, po

onom prirodnom? Da jednostavno čekam izlazak Sunca?»

Iako sam bio pospan, odmah mi je bilo jasno da

Arnijevo pitanje nije bez osnove. Što vi mislite o tome?

Buba i Arni kod veterinara Ili Arnijeva solidarnost Danas smo imali naporan dan. Buba je uhvatila

nekakvu upalu, pa smo požurili veterinaru, točnije onoj mladoj veterinarki koja voli pse. Prvi,

lakši

dio

posla,

supruga

obavila

telefonom. Dogovorila je vrijeme pregleda.

Onaj najteži dio nismo mogli izbjeći. Strpati

Bubu u auto. A, to je trebalo učiniti upravo danas.

Prvo smo htjeli Arnija ostaviti kod kuće, ali

nakon poduljeg vijećanja, odlučili smo povesti ga sa sobom. Da se privikava na vožnju autom, i, ne daj

Bože, odlazak veterinaru. Najzad, moramo naučiti oba naša ljubimca na vožnju autom.

Supruga će voziti, a ja ću se na stražnjem

sjedalu hrvati s Arnijem i Bubom.

Čim je Arni vidio da uzimamo njegovu ogrlicu,

već je veselo sjedio kod ulaznih vrata. Buba je,

međutim, ipak malkice negodovala. Kao da je znala da ne idemo u šetnju.

Prava predstava počela je pri ulasku u auto.

Procijenili smo da je bolje prvo utrpati Arnija, pa nakon toga Bubu. 45

Prvi dio te operacije prošao je bez teškoća. Arni je sam uskočio na stražnje sjedalo. Možda bi sjeo i na vozačko da nismo preklopili sjedalicu. Tako smo sada

imali Arnija u autu, a Bubu vani. Još samo da uđe Buba i možemo krenuti.

Ali, Buba nikako nije htjela ući. Kad je Arni vidio

da Buba ne želi ući, jednostavno je, kolegijalnosti radi, iskočio iz auta.

Sada smo ponovno imali dva psa vani. I,

operaciju ukrcavanja na samom početku.

Odlučili smo promijeniti redoslijed. Prvo ćemo

utrpati Bubu, a Arni će sam uskočiti.

Ali, Buba nikako nije htjela ući. Morao sam Bubu

dignuti na ruke u utrpati u auto. 46

Nakon što mi je to na jedvite jade uspjelo, sjeo sam pokraj Bube, da ne bi iskočila iz auta, i čekao kad će uskočiti Arni.

Ali, sad se Arni zainatio. Kad je vidio kako Buba

protestira na upotrebu sile, više nikako nije htio uskočiti u auto.

Nije mi preostalo drugo nego izići iz auta i

utrpati Arnija. Buba

odmah

iskoristila

trenutak

moje

nepažnje i iskočila iz auta.

Sada smo opet, svi četvero, bili vani. Dva

tridesetak

psa,

kojih

kilograma,

svaki

nisam

teži

mogao

negdje

oko

podignuti

istovremeno utrpati u auto.

Ponovno sam utrpao Arnija, dok je supruga

držala Bubinu lajnu. Ali, dok sam ja ponovno podizao Bubu, Arni je iskočio napolje.

Sada smo promijenili taktiku. Privezali smo

Arnija za ogradu, onda je u auto ušla supruga, i tada sam ja podigao i utrpao Bubu. Dok

supruga

mazila

držala

Bubu

stražnjem sjedalu, ja sam podigao i utrpao Arnija u auto. Na stražnje sjedalo naravno.

Da bi sve bilo kako smo zamislili, i ja sam se

ugurao na stražnje sjedalo.

Tako smo se na stražnjem sjedalu našli svi četvero. Supruga s desne strane, Buba i Arni u sredini, i ja s lijeve strane.

Sve bi bilo u redu, da je bilo još nekoga tko bi

vozio. Ali nije bilo. Voziti je trebala moja supruga.

Sada sam ja držao Arnija i Bubu, a supruga se,

nekako, preko naslona, uspjela prebaciti na prednje sjedalo.

Vožnja je protekla u redu. Ako se izuzme da je

Buba nekoliko puta htjela iskočiti kroz prozor. Arni je,

međutim, lijepo, mirno, sjedio pokraj mene i gledao kamo se mi to vozimo.

Iskrcavanje iz auta, pred veterinarskom stanicom

bilo je daleko uspješnije od ukrcavanja.

Čim je supruga izišla iz auta i preklopila naslon

sjedala, Arni i Buba iskočili su gotovo istovremeno.

Supruga i Buba ušle su u čekaonicu, a ja sam s

Arnijem ostao napolju. Buba je, pri ulasku u čekaonicu, protestirala, ali ipak je ušla.

Arni je uspio obilježiti nekoliko automobilskih

guma, stupova ograde i uglova kuće. A, onda ga je

jako počelo zanimati kako veterinarska stanica izgleda iznutra. Odmah je, samoinicijativno, ušao u čekaonicu, kroz širom otvorena vrata, i temeljito je pregledao.

Za divno čudo, bio je pristojan, i nije obilježio ni jedan stolac i ni jedan lonac sa cvijećem.

Buba je u međuvremenu čekala prigodu da

šmugne iz čekaonice. Supruga je na vrijeme uočila njezinu namjeru, pa joj to nije uspjelo.

Kad smo došli na red, Buba je ipak nekako ušla u

ordinaciju i odmah se sakrila iza vrata. Ja sam u međuvremenu sjedio u čekaonici. I, Arni pokraj mene. Ali, Arni nije sjedio na stolcu kao ja.

Ali, nove komplikacije su počele.

Za pregled je Bubu trebalo podići na stol, a to moja supruga zajedno s veterinarkom nije uspjela. Zato su pozvale mene.

Arni je odmah oduševljeno skočio i uputio se u

inspekciju ordinacije. Pronjuškao je sve do čega je imao pristup, a ja sam strepio ne će li nešto od toga novoga Arni obilježiti. Ali, nije. Arni je bio pristojan.

Nekako mi je uspjelo podići Bubu na stol, ali se

onda umiješao Arni. I, on bi na stol. Nikako nije mogao shvatiti da smo samo Bubu doveli na pregled.

Ipak, Arni se smirio i ispružio po sredini

ordinacije, i tamo je mirno odležao sve vrijeme dok je veterinarka pregledavala Bubu. Što baš i nije kratko trajalo.

Kad je pregled završio, supruga je nagradila Arnija poslasticom, koju on jako voli, a naša ih veterinarka ima u zdjeli kao nagradu za sve pse koji se nađu u njezinoj ordinaciji.

Ali, dogodilo se nešto neočekivano. Arni je

poslasticu,

kakvu

inače

jako

voli,

jednostavno

ispljunuo. I, prijekorno pogledao suprugu. Supruga je podigla poslasticu s poda, i ponovno je pružila Arniju.

Ali, Arni je uporno odbijao ponuđenu mu

poslasticu.

Onda nam je sinulo. Spustio sam Bubu sa stola.

Naša je veterinarka poslasticu ponudila Bubi. Ipak je ona bila dobra za vrijeme pregleda, a ne samo Arni koji je mirno čekao završetak Bubinog pregleda.

Buba je oprezno pošnjofala, a potom prihvatila

poslasticu.

E, sada je i Arni prihvatio ponuđenu mu

poslasticu.

A, naša je veterinarka, jednako kao i mi, jedva

povjerovala u Arnijevu solidarnost.

Arni ide na plac Jutros je Arni izvodio nešto neobično. Nije me

došao probuditi. Nije došao probuditi ni suprugu. Čak sam obavio jutarnju toaletu bez njegovog nadzora.

Zatekao sam ga kako sjedi na podestu na pola

stepenica u potkrovlje, gdje je naša spavaonica. Sjedio je mirno. I, čekao. Ali, nije čekao mene, kao obično. Čak nije tražio da ga pustim na brijeg.

Tek kad se supruga spustila do podesta, Arni je

otkrio svoje namjere. Lijepo je i skrušeno zamolio suprugu da ga povede na plac. Tamo, naime, još nije bio.

Kako je znao da se supruga danas sprema otići

na plac, to nam Arni nije rekao.

Supruga se malo dvoumila, povesti Arnija ili ga

ostaviti kod kuće. Ja sam odmah izrazio mišljenje da to

baš i ne bi bilo pametno. Na placu je gužva, puno ljudi, svašta se prodaje, a Arni nije prošao nikakvu školu poslušnosti.

Ali, supruga je odlučila drugačije. Arni je jutros

bio pristojan, lijepo je zamolio da pođe na plac. Čak je pristao da mu supruga napravi kukmicu na glavi.

A, kad sa suprugom ide u dućan po kruh, dobar je i poslušan. Pa, zašto ga onda ne bi mogla povesti na plac.

Po običaju, lijepo ga je uredila. Dobio je i

kukmicu na glavi, što baš i ne voli. I, Arni se odmah smjestio pred ulaznim vratima i čekao ogrlicu i lajnu.

Bubi je sve to bilo nekako sumnjivo, pa je

netragom nestala. Da, slučajno i ona ne bi morala ići

na plac. Jedan izlet do dućana, za neko vrijeme, Bubi je bio posve dovoljan.

Kad sam otvorio kućna vrata, Arni je samo čekao

suprugu. Nikuda se nije micao, da slučajno ipak ne bi ostao kod kuće. Čak nije pošao zaliti onu šljivu koju uvijek obilno zalijeva.

I, krenuli su. Arni je dobio ogrlicu i lajnu i

ponosno napustio naše dvorište zajedno s gazdaricom. Po prvi puta Arni ide na plac.

Čim su se dvorišna vrata zatvorila, odnekuda se

pojavila Buba. Bila je zabrinuta, jednako kao i ja. Kako li će taj Arnijev izlet proći?

Buba se odmah postavila na izvidnicu i čekala Arnijev povratak.

Arnija i supruge dugo nije bilo. Razmišljao sam

što im se moglo dogoditi.

Možda je Arni iskoristio trenutak gazdaričine nepažnje, pa se ušuljao u mesnicu. U mesnici su mirisi

i oblizeki kojima rijetko koji pas može odoljeti. Već sam vidio kako Arni bježi iz mesnice s vijencem

kobasica u zubima, a za njim bijesan mesar s golemim nožem.

Možda je bio znatiželjan, pa je njuškajući za

nečim nepoznatim, obmotao lajnu oko nogu neke piljarice. A, kada je piljarica htjela zakoračiti, Arnijeva lajna joj je zasmetala, pa se srušila preko klupe s

povrćem, sirom i vrhnjem i tko zna čime. A, srušena klupa srušila je i susjednu klupu i sve ono što se

prodaje našlo se na tlu. Iako mi se takav prizor činio smiješnim, bio sam zabrinut da se nešto takvoga

upravo dogodilo, i sada Arni i gazdarica bježe s placa, glavom bez obzira.

I, tko zna što bih ja još smislio, da Buba nije

počela veselo lajati: «Evo ih! Idu!. Živi su i zdravi!»

Izvještaj supruge bio je kratak i više nego dobar.

Arni je bio jako pristojan i poslušan. Kad god bi ona nešto birala za kupiti, Arni bi joj sjeo uz nogu i mirno

čekao. U mesnicu nije ni pokušao ući. Čak je odbio

ribicu koju mu je ponudio prodavač. Jednostavno ju je ispljunuo.

Kao da je znao da od nepoznatih ljudi ne smije uzimati hranu, pa makar to bilo nešto što Arni voli.

A, mi ga to nismo učili. Supruga je bila

oduševljena kako je to Arni znao sam od sebe.

Ukratko, Arni je opravdao povjerenje. Bio je

dobar k'o kruh.

Jedino je već u susjednoj ulici zamolio gazdaricu

da mu skine onu kukmicu s glave. Da ga slučajno takvoga netko ne bi vidio.

Arnijev je izvještaj bio malo drugačiji. Samo u

nekim detaljima.

Ali, više o tome u nastavku koji slijedi.

Arni na placu U prošloj smo priči saznali kako je Arni iznudio

odlazak na plac. Saznali smo, također, iz usta gazdarice, da je Arni na placu bio dobar k'o kruh.

Čak nije htio uzeti ponuđenu mu ribicu. Kao da

smo ga mi učili da od stranih ljudi ne smije uzimati ništa za jelo.

Ostalo je za gazdaricu bilo uobičajeno, pa nije

smatrala potrebnim da to prepričava.

Ali, Arniju nije. On je prvi puta bio na placu i

jedva je čekao nekoga kome će ispričati što je sve vidio

i doživio na tom placu. A, kako Buba još nije bila na placu, tko će to s većim zanimanjem slušati od Bube.

Nakon što su se Arni i gazdarica vratili s placa

Bubino je prvo pitanje bilo: «Arni! Kako je bilo na placu? Kako izgleda taj plac?»

Arni nije ništa odgovorio. Prvo je krenuo k

zdjelici s vodom i dobro se napio. Očito ga je taj plac toliko izmučio da je bio jako žedan.

I, onda se okrenuo Bubi: «Sad pitaj. Sve ću ti ja

ispričati od početka do kraja.»

Ja sam se malkice okrenuo u stranu i pravio se

kao da ne slušam, jer onda Arni možda ne bi ispričao sve kako je zaista bilo. Za svaki slučaj. 55

Buba je bila jako nestrpljiva, pa Arni nije mogao ni predahnuti. Odmah je počeo: «To znaš, Buba, da se na tom placu prodaje i kupuje. I, da nam gazdarica s toga placa uvijek nešto finoga donese.»

«Ali,» - nastavio je Arni: «tam ti se trguje već i

prije nego dojdeš na plac. Prvo su nas napali nekakvi sumnjivci, koji su nudili švercane cigarete. A, bili su

dosadni k'o uši. Jedva smo se jednoga otarasili, kadli se pojavio drugi.»

Buba je samo začuđeno načulila uši, i nije se

mogla načuditi: «Cigarete? Na placu?» To joj nikako nije bilo jasno.

«Prodaju ti tam' i knjige.» - nastavio je Arni: «I,

to nekakve čudne, kakve mi nemamo. Tam' ti je nekakav

čiča,

podu,

ispod

nekakvog

drveta,

rasprostro novine, i posložio svakojake knjige. Meni je

odmah zapela za oko jedna velika od nekakvoga Marxa. Zove se Kapital. Taj Marx mora da je bio jako bogat čovjek i imao je puno kapitala, kad mu je knjiga deblja od gazdinih enciklopedija. To gazdarica nije ni pogledala, a nekakav nepristojni prolaznik je pljunuo kad je vidio tu knjigu. To mi nikak' nije jasno, kad

danas svi žele steći kapital. Pa čak i kradu i varaju zbog toga. A, u toj knjizi sigurno piše kak' se to dela.»

«Čekaj, čekaj» - pobunila se Buba: «Pričaj mi o placu, a ne o nekakvim sumnjivim knjigama.»

«Pa, rekla si da hoćeš čuti sve po redu. I, ja ti

lepo pričam sve po redu. Da nastavim ili da pričam napreskokce?»

«Dobro, dobro» - složila se Buba: «samo ti

pričaj.»

«E, onda smo ti ušli među nekakve štandove s

kojekakvim krpicama, gaćama, majicama, kapama,

vestama, dječjim plastičnim pucaljkama, kremicama i pomadama,

cipelama,

deterdžentima

sapunima.

Nisam ni zapamtil čega sve tamo nije bilo. Tu ti je naša

gazdarica popipala svaku od tih krpica. Prodavačice bi odmah skočile: «Jeftino gospođo, prima roba, iz uvoza.» A naša je gazdarica samo klimala s glavom uz

komentar: «Bofl, sve sam bofl» - «Buba, kaj je to bofl?» - odmah je pitao Arni.

«Pojma nemam» - odgovorila je Buba: «Ali, ako

gazdarica od toga nije ništa kupila, onda bi bofl moglo značiti da je to roba sumnjive kvalitete.»

«I, tako smo ti se mi jedva probili do toga placa.»

- nastavio je Arni priču o placu: «A, kaj ti na placu

svega ima: šalate, luka, krumpira, kelja, češnjaka, jabuka, banana, … to ti ja jednostavno ne mogu opisati.

Na jednom ti je stolu nekakva kumica prodavala kuružnjak, a druga, odmah do nje, pravi livadni med. Bilo ti je tu i zaklanih kokica, ali to su kumice prodavale ispod stola.»

«Ma svašta.» - čudila se Buba. «A, nudilo ti se još svašta ispod stola. Naročito

prava domaća rakija.» - nastavio je Arni: «I, svaka ti je

kumica htjela što bolje i skuplje prodati ono što ima na stolu.» Buba.

«A, naša gazdarica. Jel' to kupovala?» - pitala je «Ma kakvi, mudra ti je ona. Odmah pročita one

koji varaju. Tak ti je jedna zvala: «Hote gospica, kupite,

dam jeftinije. Evo, samo mi je još ovo na stolu ostalo. Samo da prodam, pa idem doma.»

«Vidiš, to je sigurno bilo jeftinije i povoljnije.» -

odmah je zaključila Buba: «Sigurno je gazdarica to kupila.»

«A, jok. Netko bi još možda nasjeo, ali naša je

gazdarica samo prošla pokraj te kumice. A, ja sam,

onako u prolazu, vidio da ona ispod stola ima još tri košare pune onoga što je na stolu nudila.»

«Pa, kaj ste onda uopće kupili?» - nije se mogla

načuditi Buba.

«Mi smo ti, Buba, tražili sir. Onaj fini kravlji sir kakvoga ti i ja volimo papati. Naša je gazdarica odmah

znala gdje takvoga sira ima, ali mi smo ipak prošli taj plac uzduž i poprek. Kod svake kumice, koja je

prodavala sir i vrhnje, naša bi gazdarica stala i prvo pitala: «Pošto sir? Pošto vrhnje?», a onda bi tražila da

proba vrhnje. To ti je, Buba, jako smešno. Kumica bi zagrabila nekakvom šefljicom malo vrhnja iz kantice i kapnula našoj gazdarici na ruku. Ali, s gornje strane,

ne na dlan. Gazdarica bi liznula malo toga vrhnja i sumnjivo klimala glavom: «Čime vi hranite tu vašu kravu? Vrhnje vam je malo gorko.» Onda ti se javila

kumica sa susjednoga stola: «Njezina je krava bređa. Kupite kod mene, gospica. Imam fini friški sir i friško vrhnje.» Onda ti je naša gazdarica probala vrhnje kod

te druge kumice. Ni ta kumica ni bolje prošla od one

prve. Naša je gazdarica opet liznula malo toga friškoga vrhnja. A, vrhnje kod te kumice bilo je kiselo, pa smo ti lepo otišli dalje.»

«Pa, kak' ste onda kupili ovaj sir?» - Buba je već

postala nestrpljiva zbog Arnijeve opširnosti.

«Čekaj, Buba. Sve po redu. Sad dolazi ono

najbolje. Kod jedne ti je kumica naša gazdarica bila zadovoljna s vrhnjem, pa smo ti onda probali kakav ima sir.»

«Kak' to, probali. Kaj si i ti, Arni, probal sir?» «He! He! To ti je bilo lukavo. Gazdarica je tražila

da proba sir, a više od pola onoga kaj joj je kumica dala da proba, gazdarica je dala meni. Da i ja probam. Onda je rekla da sir baš i nije najbolji. Pa, smo ti onda

otišli do još jedne kumice. I kod nje smo probali sir. Pa onda do još jedne. I, još jedne. I, još jedne, sve dok ti

se ja nisam fino napapal sira na tom placu, a da još ništa nismo kupili.»

«E, sad mi je jasno zakaj nisi popapal i onu

ribicu. Prejel si se sira.» - mudro je zaključila Buba.

«Polako. Polako. Buba. Nismo još gotovi. Na

kraju placa došli smo do jedne kumice koja je odmah

pozdravila našu gazdaricu: «Dobar dan, gospica. Četri sireka? Kak' obično?» Tu nismo ni probali sir, jer

gazdarica pozna tu kumicu i uvijek kod nje kupuje sir. He! He! Sve su ti one probe, moja Buba, bile zato da se ja napapam sira.» - mudro je zaključio Arni.

Malo je predahnuo i nastavio: «Onda smo još

kupili grincajga i salate, ali to nisam probal. I, došli

smo do prodavača riba. Kad me je on videl, tak se raznježil, da mi je odmah izabral najlepšu ribicu i dal mi je da probam.»

«I, ti si, Arni, tu ribicu pljunul. Pa to ni za verovati. A, ribice su tak fine.» - nije se mogla načuditi Buba.

«To bi, Buba i ti napravila. Kakve mi ribice

jedemo doma? Ha!» – malo se ražestio Arni: «Prvo ih gazdarica očisti, pa izvadi drob, odreže glave, opere ih i skuha. I, onda, prije nego nam napuni zdjelice, izvadi

sve kosti. A, ova je ribica bila sirova i neočišćena. I, sigurno je bila puna kosti. Jasno je da sam ju pljunul.» Tako je, evo, završio Arnijev izvještaj s placa.

I, usput sam saznao zašto Arni nije htio pojesti ribicu. A, mi ga nismo učili da ne smije uzimati jelo od nekoga nepoznatoga.

Ali, nisam htio razočarati suprugu. Neka i dalje

bude oduševljena kako je to Arni znao sam od sebe.

Priča o patkici Ovo i nije prava priča. Ali, ipak je priča. To je

više odgovor na pitanje jesu li Arni i Buba spelali kakvu huncutariju uz naš vodopad u vrtu.

Prošloga sam ljeta sagradio u našemu vrtu mali

vodopad, uz jednu od brojnih škarpi na našemu

strmom terenu. Kao i svaki vodopad i ovaj moj završava u malom bazenu. Voda lijepo bućka i pravi

ugođaj kao na Plitvicama. To je naročito ugodno za ljetnih sparina.

Kad su vodopad i bazen bili gotovi, trebalo je

sve to lijepo isprobati. Da bi ugođaj bio potpun,

supruga je u bazen «posadila» nekoliko lopoča. Onih umjetnih, naravno, jer pravi ne rastu na kamenom dnu bazena.

Ukras bazena činila je i mala patkica, koja je

plivala među cvjetovima lopoča. Jasno je da je i patkica bila umjetna. Od plastike. Ali, plivala je.

Za vrijeme dok smo mi sve to radili Arni i Buba

znatiželjno su promatrali što se to novoga događa u našemu vrtu.

Arnija je naročito zanimala ta mala patkica.

Cvjetovi lopoča više su zanimali Bubu. 62

Tako smo se mi, supruga i ja, Arni i Buba neko vrijemo divili novome ukrasu našega vrta.

I, jasno je da smo to proslavili. Uz kavicu,

naravno. I, šum vode s našega maloga slapa.

Da bi slavlje bilo potpuno, na kavicu smo pozvali

i susjede. Tako smo lijepo svi uživali u kavici i novom

ugođaju, a supruga se pohvalila da u bazenu ispod vodopada pliva i mala patkica.

Ali, kad su gosti htjeli vidjeti patkicu kako pliva,

patkice nije bilo. Odletjeti nije mogla. Nije se mogla ni odšetati. Jasno kad je od plastike.

Supruga je bila razočarana. Kakva je to patkica

koja se odmah ispuhnula i potonula na dno bazena.

Pretražili smo bazen, ali patkice nigdje. Jednostavno je nestala.

Ali, nije nestala samo patkica. Nestao je i Arni.

I, onda nam je sinulo. Arni negdje iza nekakvoga grma peruša patkicu. Jer, takvu životinju još nije vidio.

I, tako je bilo. Samo, Arni nije perušao patkicu,

jer patkica je ipak od plastike i nema perje. Arni je malo

čvršće

prihvatio

patkicu

jednostavno

joj

odgrizao glavu. A, jadna se patkica ispuhnula. I, više uopće nije ličila na patkicu.

E, pa sad, kad patkice više nema, Arni se nema

čime zabavljati.

Ali, nije iza onoga grma ostavio ostatke patkice. Čim se patkica ispuhnula Arniju je bilo jasno da je učinio nešto što baš i ne bi smio.

I, dok smo mi tražili patkicu i Arnija, Arni se s

onim ostacima patkice u zubima došuljao do bazena. Lijepo je ispustio ostatke patkice u bazen, uz cvjetove lopoča.

Ali, to nije bilo sve. Odnekuda je izvukao jednu

moju staru papuču i lijepo se s njom smjestio na svoje uobičajeno mjesto, na vrhu stepenica. I, zdušno je glodao tu papuču koju je već davno odbacio.

Da netko, kojim slučajem, ne bi pomislio da je

on glodao nešto što nije moja stara papuča. Nešto nedozvoljeno.

Plastičnu patkicu, na primjer.

Arni je pošandrcao Kad smo jučer pošli na spavanje, sve je bilo kao i

obično. Buba se uvaljala na trosjed, a Arni na svoj

fotelj. Tako će biti veći dio noći. Pred jutro, naše će se

beštijice preseliti u hodnik ispred naše spavaonice, i tu pričekati dok se ja probudim i izvučem iz kreveta.

Ne znam koliko sam spavao, ali lijepo sam

sanjao. Sanjao sam kako se Arni uozbiljio i ne budi me više prije svitanja, a još manje noću.

I, baš kad sam najljepše sanjao osjetim kako me

netko budi. Prvo sam pogledao prema prozoru. Vani je bio mrkli mrak. Znači još je noć. Onda sam pogledao na sat. Bilo je negdje oko dva sata ujutro.

Već sam se pobunio i počeo gunđati: «Arni, koj'

te je vrag spopal da me budiš u tako sitne sate?»

Ali, nije me budio Arni. Bila je to Buba. Nježno,

ali ipak dovoljno energično, Buba me je budila: «Dođi brzo, Arni je pošandrcao.»

Pokušao sam razuvjeriti Bubu u tako nešto, ali

ona je bila uporna. Morao sam napustiti topli krevet i

poći s Bubom u dnevni boravak, da vidim kako je to Arni pošandrcao.

Kad sam upalio svjetlo u dnevnom boravku,

imao sam što vidjeti. 66

Ako ste pomislili da je Arni ponovno preglodao noge od stolaca, moje stare i nove papuče, prevarili ste se. Kao i ja.

Arni je ležao na svojem fotelju, ali ne kao obično

s glavom na naslonu za ruke.

Ali, Arni nije samo ležao. Arni se meškoljio i

pokušao se namjestiti nekako drugačije.

Glava mu je visjela skoro do poda, a stražnjim se

nogama uporno pokušavao zakvačiti za naslon fotelja.

«Evo!» - rekla je Buba: «Potpuno je pošandrcao.

To radi još od kada si otišao spavati.»

Na moje pitanje zašto to radi, Arni se nije ni

osvrnuo. Nije se dao smetati. Samo se i dalje

pokušavao stražnjim nogama zakvačiti za naslon fotelja.

Upitao sam Bubu da se Arni nije na brijegu

možda najeo ludih bobica. Ali, nije.

A, onda se sjetila da se Arni nakon što smo mi otišli na spavanje raspitivao o šišmišima. Zanimalo ga je kakve su to životinje i kako to da on ne poznaje ni

jednoga. Buba mu je tada objasnila da šišmiši danju

spavaju i lete samo noću, pa ih se čak neki ljudi plaše, kao da su nekakva noćna čudovišta.

«Hm!» - promrmljao je Arni: «To bi moglo biti zabavno. Ionako moram malo glumiti šišmiša.»

Zašto mora glumiti šišmiša, to Arni Bubi nije

objasnio. Samo je od Bube zatražio još podataka o šišmišima. Da bi mogao što bolje odglumiti šišmiša. Nije bio oduševljen kad je čuo da šišmiši love i jedu kukce. Već je htio odustati, ali ipak se predomislio.

«Dobro,» - rekao je: «mogu biti i malo gladan.»

Kad mu je rekla da šišmiši spavaju naglavačke, zakvačeni nogama za strop, ozbiljno se zabrinuo: «To moram odmah naučiti.»

To je bio Bubin izvještaj: «Vidiš da pokušava

spavati naglavačke kao šišmiš. Sigurno je pošandrcao. Daj, uvjeri ga da nije šišmiš. Već se cijelu noć meškolji na tom fotelju, pa ne mogu spavati.»

Još malo pospan počeo sam: «Arni, ne možeš

biti šišmiš. Šišmiši lete, a ti ne letiš.»

«Ako sam već jednom mogao biti leteće dlakavo

čudovište, zašto onda ne bih mogao letjeti?» - zarežao

je Arni, i ponovno se pokušao zakvačiti stražnjim nogama za naslon fotelja.

«Evo, vidiš, glava mi visi, pa sam već napola

naglavačke. Još samo da se naučim zakvačiti stražnjim nogama, bit ću k'o pravi šišmiš.»

Pokušao sam smisliti nekakvo lukavstvo. I, sinulo mi je.

«Čuj, Arni, šišmiši sada više ne lete. Negdje su

se zavukli i spavaju zimski san. Prespavaju tako cijelu zimu.»

Arni se nije dao smesti: «Baš dobro, ja volim

spavati.»

I, nastavio vježbati spavati kao šišmiš.

Ali, Buba je odmah shvatila kuda ja ciljam, i pomogla mi: «Znaš Arni, kad spavaš onda ne možeš spelavati tvoje huncutarije.»

Kad je to čuo, Arni je odmah podigao glavu i

sjeo u fotelj. Uspravno. Ne više naglavačke. Pogledao me je upitno, na što sam ja samo klimnuo glavom.

«E, onda ja više ne ću biti šišmiš.» - pomirio se

Arni s Bubinim argumentima o spelavanju huncutarija.

«Dobro, Arni, a zašto želiš biti šišmiš.» - sada

već mirnije, upitao sam Arnija.

«Pa, to je bar jasno. Da mogu otići u kafić «Kod

veselog šišmiša». Veseli jesam, samo još moram odglumiti šišmiša, da me pustiju nutra.»

Sada mi je sve postalo jasno. Arni je jučer opet

virio u ekran mojega kompjutora dok sam ja tražio što ima nova na forumu.

Objasnio sam Arniju da se kafić tako zove, ali da ne mora biti šišmiš želi li svratiti u kafić «Kod veselog šišmiša.»

Arni

bio

oduševljen,

Buba

bila

zadovoljna. Sada svi konačno možemo mirno spavati.

Ali, tek što sam ponovno zaspao probudio me je

Arni: «Čuj! Smijem li ja u tom kafiću spelavati huncutarije, iako nisam šišmiš?»

Kad sam mu odgovorio potvrdno, odjurio je

natrag u dnevni boravak. Već

sam

poveselio

ću

sada

mirno

odspavati do jutra. Ali, jok.

Nisam pošteno ni zaspao, kadli me je Arni

ponovno probudio: «Kak' da uđem u kafić, kad je kompjutor ugašen?»

Objasnio sam Arniju da u dva sata ujutro sigurno

u kafiću nema nikoga, pa nema s kime spelavati huncutarije.

Ali, Arni nije povjerovao.

«Kad mi ti nećeš uključiti kompjutor, onda idem probuditi Bubu.» - uvrijedio se Arni, a ja sam konačno zaspao.

Kad sam se ujutro probudio, Arni i Buba spavali

su u hodniku ispred naše spavaće sobe, kao i obično. 70

Vjerojatno sam sve to sanjao. Ipak, javite mi ako su Arni i Buba noćas spelavali

huncutarije u kafiću.

Simba je noćas čekala da netko naiđe u kafić

upravo oko dva sata izjutra.

Možda se srela s Arnijem i Bubom? Pa su onda

utroje spelavali huncutarije.

Zašto se Arni žurio kući Naše su jutarnje aktivnosti svakodnevno slične.

Nakon što me Arni izvuče iz kreveta, obavim jutarnju

toaletu pod strogim Arnijevim nadzorom da slučajno ne bih nešto propustio.

Nakon što se obučem, izvedem beštijice na

brijeg da se istrče i obave svoje jutarnje potrebe. To povremeno obavim i ja, mislim na trčanje.

Tada doručkujemo, ukrasimo kafić i ako je

vrijeme tmurno odrijemamo još neko vrijeme. Arni na trosjedu, Buba na tepihu ispod kompjutora, a ja se nekako namjestim na gazdaričinom fotelju.

Nakon što se gazdarica odveze u kupnju, Arni i

ja odemo u šetnju.

Kao što već znate, Buba ne voli ni ogrlicu, ni

lajnu ni šetnju. Ona tada obično čuva kuću, a po njezinoj želji ostavljamo je u dvorištu. Tada ona laje na prolaznike, mačke i pse, uglavnom na svakoga tko bi se našao na ulici.

Tako je bilo i jutros. Sve je bilo uobičajeno i ništa

nije nagovještavalo da bi se moglo dogoditi nešto neuobičajeno.

Dok smo se Arni i ja spuštali niz ulicu, Buba je

već sa svoje izvidnice pravila red na ulici. 72

Arni je, po običaju, šnjofkao tragove po ulici i ostavljao svoje poruke na stupovima, uglovima kuća i ogradama. Nek' se zna da je tuda prošao Arni.

Tako smo Arni i ja lijepo uživali u šetnji, iako

vrijeme baš i nije bilo lijepo. Maglovito i oblačno. Loše

vrijeme Arnija uopće nije smetalo da obilježi i isprešnjofa sva uobičajena mjesta.

Sve se odvijalo kao i svakoga dana.

Ali, odjednom, Arni se uznemirio. To već nije bilo uobičajeno. Prestao

šnjofkanjem

obilježavanjem

okoline i počeo nešto osluškivati.

Mene je potpuno zbunio. Da nije osjetio potres?

Možda dolazi oluja? Možda je počeo rat? To ne bi bilo ništa neobično s obzirom na rezultate izbora u SAD. Pravo iznenađenje tek je slijedilo.

Arni je odjednom prekinuo šetnju i zavrnuo ravno kući.

To se još nije dogodilo. Obično bih ja rekao

Arniju: «Dobro. Sad smo se našetali. Idemo doma.» Tada bi Arni poslušno krenuo kući. Doduše, usput bi obilježio još poneko stablo ili stup, ali lijepo, mirno i polako išao bi kući.

Sada mu se odjednom jako žurilo, a ja sam

zbunjen krenuo za njim.

Možda je eksplodirala nuklearka u Krškom, pa je bolje biti u kući. Svakojake su mi misli padale na pamet dok sam žurio za Arnijem.

Pred kućnim je vratima Arni stao i požurivao me

da ih otvorim: «Hajde, baš si spor. Požuri se.»

I, radio nešto još neobičnije. Cupkao je s noge

na nogu, onako kako to čine djeca kad im je sila piškiti.

Ali, Arniju sigurno nije bilo sila piškiti. To je

odradio kod svakoga stabla. Zašto li se toliko žuri?

Kad sam otvorio vrata, Arni je odmah poletio

prema vratima koja vode na terasu. Nestrpljivo je kucao po vratima, kako to obično čini kad želi izići.

Ovo mi je bilo potpuno nejasno. Prvo žuri u

kuću, a sada hitno želi izići na terasu. Otvorio sam i ta vrata.

Arni je tada poletio prema ogradi na kraju

terase. Tamo je već bila Buba, i nešto napeto očekivala. Arni je zauzeo isti stav kao i Buba, i čekao. Više mu se nikuda nije žurilo.

Iz daljine čuo sam Sabu kako laje. Kao što znate

Saba je kujica s kojom Buba često razgovara, i Saba Bubi šalje važne poruke.

Kao i obično, važna poruka Bubi i Arniju bila je: «Dolazi poštar s računima. Za petnaestak minuta bit će u vašoj ulici.»

Sada mi je konačno sinulo zašto se Arniju toliko

žurilo kući. Dok smo šetali čuo je Sabinu poruku i požurio kući u pomoć Bubi. Jer, dolazi poštar s računima, a Buba i Arni moraju mu, kao i obično, postaviti zasjedu i propisno ga isprepadati.

Možda od straha zaboravi ubaciti račune u naš

poštanski sandučić.

Kako je Arni postao curica Jutros sam po običaju opremao Arnija za jutarnju

šetnju. Sve bi bilo kao i obično da se Buba sakrila. Ali,

danas nije. Znatiželjno je promatrala kako Arniju stavljam ogrlicu.

Nekako mi se učinilo da bi možda i Buba htjela

poći s nama.

Za one koji ne poznaju Bubu, Buba ne voli ni

ogrlicu, ni lajnu, ni šetnju. Pa, kad je vrijeme šetnji

Buba netragom nestane i sakrije se tamo gdje je samo Arni može pronaći. Ali, Arni, kao solidaran pas, ne želi otkriti Bubino skrovište. Tako bude uvijek prije polaska

u šetnju. Čim Arni i ja iziđemo kroz vrata, Buba napusti svoje skrovište i već je na svojoj izvidnici, prozoru u dnevnom boravku.

I, tako sam ja, naivno misleći da bi i Buba pošla s

nama, stavio Bubinu roza lajnu u džep od vjetrovke i prihvatio Bubinu ogrlicu. Buba je bila tako iznenađena

da se nije stigla sakriti, pa sam joj uspio staviti ogrlicu. Ali, dok sam ja otvarao vrata, Buba je nestala. Znači, od zajedničke šetnje Arnija i Bube ništa.

Arni je već veselo čekao pred dvorišnim vratima

spreman za šetnju. U sjedećem stavu, naravno, i čekao da mu zakvačim lajnu. 76

Šetnja je počela uobičajeno. Prvo malo uz ulicu, pa onda malo niz ulicu.

Arni je veselo kaskao uz mene, šnjofkao tragove

uz ograde, i naravno, ostavljao svoje poruke.

Put nas obično vodi uz kuću koju čuvaju Don i

Reks. Don i Reks vezani su lancem svaki za svoju žicu.

Svaka je žica s obje strane učvršćena za tlo tako da Don i Reks mogu nadzirati cijeli svoj teren i braniti

pristup svima koji bi htjeli ući u njihovu kući. Oni, pak, iako dobri čuvari, nemaju pristup u kuću. Nažalost.

Don ponekad uspije otkinuti svoj lanac sa žice,

pa onda, onako jadan s onim lancem, pokušava naći društvo.

Arni i Don se poznaju i prijateljski razgovaraju,

ako se Don uspije, s onim lancem, dovući do ceste. Tako je bilo i jutros.

Don se, zapetljan u onaj nesretni lanac, nekako dovukao do ceste i došao nas pozdraviti.

Arni baš i nije obraćao pažnju na Dona, jer je bio

zabavljen čitanjem poruka koje su na obližnjem stablu ostavili drugi psi pri prolazu kroz našu ulicu. Kad

neobično.

Don

približio,

dogodilo

nešto

Don se odjednom počeo smijati i valjati od smijeha. Očito da nije izgubio smisao za humor, usprkos onome lancu kojega je vukao za sobom. I, počeo je zadirkivati Arnija.

Arni na tu Donovu provokaciju i zadirkivanje uopće nije reagirao. Ni njemu, kao ni meni nije bilo

jasno što je Donu tako smiješno i zašto se Don smije Arniju.

Ali, kad je Don počeo Arnija njuškati ispod repa, Arni

najmiroljubivijega

najratobornijega.

psa

pretvorio

A, Arni je inače jako dobroćudan pas.

Arni je tako zalajao na Dona da sam se uplašio za Donovu sudbinu. Bilo je to prvi puta da se Arni tako neprijateljski ponio prema bilo kome. To do sada još nikada nije učinio. Očito je da ga je zasmetalo Donovo njuškanje na njemu nepoželjnome mjestu.

I Don je bio iznenađen. Ne samo iznenađen,

nego i uplašen. Podvio je rep i otrčao prema svojoj kući. Što dalje od srditoga Arnija.

Arni i ja samo smo se pogledali i nije nam bilo

jasno što je Donu bilo smiješno i zašto je počeo njuškati Arnija na nezgodnom mjestu. 79

Arni je sjeo i pitao: «Idemo dalje, ili ćemo se vratiti kući?»

Kako je bio lijep dan bilo bi šteta zbog nekakvog

čudnog incidenta prekinuti šetnju. I, Arni i ja nastavili smo uobičajenu šetnju.

Ali, odmah iza raskršća sreli smo susjedu kako

šeće Sabu. To je ona kujica koja Bubi i Arniju dojavljuje dolazak poštara. Dugo se već nismo vidjeli, jer Saba

obično šeće susjedu u drugo vrijeme. Pa čak idu i drugim smjerom. Danas smo se, eto, sreli.

Ja sam sada bio na oprezu kako će se ponašati

Arni prema Sabi.

Ali, Saba i Arni prijateljski su se pozdravili, i

odmah počeli dogovarati novu taktiku za plašenje poštara.

Nakon onih uobičajenih: «Dobro jutro. Dobar

dan. Kako ste? Dugo se nismo vidjeli.» - naša je

susjeda iz druge ulice upitala: «Kaj ste Arnija i Bubu ostavili doma? Vidim da ste Arniju nabavili curicu. Kak'

se zove ova prekrasna curica? Jako je slična Arniju, ali

čini mi se da je malo krupnija. Kak' zidete na kraj s tri pesa? S Bubom, Arnijem i s ovom novom curicom?»

Onda se malo zamislila i dodala: «Joj, ak' buju

Arni i ova vaša nova curica imali mlade, preporučam se za jednoga. Baš su mi lepi ovakvi kuštravi.» 80

Arni i ja samo smo se pogledali i ja sam objasnio susjedi da je to upravo Arni i da on nije nikakva naša nova curica.

Kad smo se vratili kući ispričao sam supruzi što

nam se sve putem dogodilo i kako je susjeda u Arniju prepoznala curicu. To mi nikako nije bilo jasno. Možda se samo zafrkavala s obzirom da Arni baš i nije pravi dečko, što, ali, susjeda nije mogla znati.

Tada se supruga počela smijati: «Pa, to je jasno

k'o sunce. Ti si jutros zabunom Arniju stavio Bubinu

roza lajnu, a onu plavu, Arnijevu, ostavio si kod kuće. I, susjeda je na osnovi roza lajne zaključila da je Arni curica. A, možda je to prepoznao i Don. Ha! Ha! Ha!» Pouka.

Dobro pazite na boju lajne, kojom vas vaš ljubimac izvodi u šetnju, da vas odjednom umjesto dečka ne bi šetala, njemu jako slična curica.

Arnijeve božićne lampice I ove smo godine, kao i prethodnih, okitili

dvorište božićnim lampicama. Prošle smo godine lampice objesili o grane šljive i šljiva je bila raskošno osvijetljena svim mogućim bojama. Ove

smo

godine

odlučili

malo

promijeniti

ukrašavanje. Ne treba uvijek lampicama okiti drvo. Kad već nije bor, posve je svejedno što ćemo okititi.

Tako smo neki dan lampice razvukli po ogradi

prema ulici, pa onda po ogradi terase i najzad po slavoluku koji sam ljetos uradio i po kojem će se u proljeće penjati različite ukrasne fuksije.

Naravno, nismo zaboravili okititi i tuje na

najvišoj terasi.

Dok sam cijelo poslije podne tako pripremao

božićni ugođaj oko naše kuće, Arni me je pratio u stopu. S velikim je zanimanjem pratio sve što sam radio.

Po svemu sudeći i Arni je bio zadovoljan mojim

uratkom. Buba je samo iz daljine pratila što mi to

radimo. Mislim na Arnija i mene, jer Arni je pažljivo nadgledao da ja slučajno ne bih zaboravio istaknuti koju od lampica.

Ja sam ipak bio malo zabrinut kako će se Arni ponašati kad upalim lampice. Jer sve su lampice bile nisko i Arniju nadohvat. Možda Arni poželi koju skinuti

ili premjestiti, što ni u kom slučaju ne bi bilo dobro, s obzirom da su lampice na struju, pa bi Arni mogao stradati.

Zato sam se poslužio malim lukavstvom. Nisam

Arniju zaprijetio da ne dira lampice. Tada bi on, iz znatiželje,

pokupio

bar

jednu.

Jer

ono

što

zabranjeno, Arniju je jako privlačno. Lijepo sam mu

objasnio da su lampice ukras njegova dvorišta i da ih mora čuvati.

Arni je samo po običaju rekao: «Avrrrr». To je

moglo značiti svašta, ali ja sam ipak bio siguran da je Arni shvatio svoju novu zadaću.

S Bubom ne bi smjelo biti problema, jer ona je

odmah shvatila da su lampice ukras dvorišta. Jasno, kad je žensko.

Kad su se lampice u sumrak zapalile, Arni je bio

oduševljen. Sve su terase bile osvijetljene i Arni je šetao kao na pozornici.

Stalno je ponosno obilazio sve terase i čuvao

lampice.

Ali, nije ih samo čuvao.

Često bi, kao slučajno, pri obilasku ograde uz cestu, pogledao, ima li koga na ulici i vidi li netko s

ceste njegovo osvijetljeno dvorište i njegove lampice. I divi li se netko lampicama. Ali, i njemu, Arniju.

Iduće sam jutro doživio nešto neobično. Arni me

je, vidno uzrujan, probudio prije nego obično. Sada u zimsko doba Arni me budi tek pošto se posve razdani.

Sunca zbog magle ionako nema, pa Arni zaključuje da nemamo što raditi rano ujutro na dvorištu. Diviti se magli, posve je besmisleno i Arniju.

To je jutro Arni inzistirao da odmah ustanem.

Nije mi dozvolio ni da se umijem i obrijem. Tako mi

nije preostalo drugo nego izvući se iz toploga kreveta, umotati se u topli ogrtač i vidjeti što je to Arnija tako uzrujalo. Bilo je očito da je to nešto na dvorištu.

I Buba je već čekala kod vrata, da nju i Arnija

pustim napolje. Kao i Arni, i Buba je bila uzrujana, ali ipak ne toliko kao Arni.

Očito da se opet nekakav uljez pojavio u našemu

dvorištu. Samo tko? Šuško? Lisice? Možda je kakva nova maca došla na besplatno fotografiranje?

Možda bih trebao pripremiti fotoaparat. Arni i Buba bili su toliko nestrpljivi da to nisam

mogao učiniti prije nego ih pustim na dvorište. 84

Arni i Buba pronjuškali su cijelo dvorište, obišli sve terase, ali nikakvog uljeza nisu našli. Arni je naročito obilazio sva mjesta s božićnim lampicama. Jasno, kad je dobio zadaću da čuva lampice.

Kad su Arni i Buba tako sve kutke dvorišta obišli

nekoliko puta vratili su se u kuću. Arni je samo s nevjericom klimao glavom.

Drugo jutro cijela se predstava ponovila. Opet

me Arni probudio odmah poslije sedam sati, i natjerao da njega i Bubu pustim na dvorište.

Ponovno su Arni i Buba nekoliko puta obavili

inspekciju dvorišta i svih terasa, ali uljeza, kojega su očito tražili, nisu našli.

Nikako nisam mogao shvatiti što se to događa.

I, kakav to nevidljivi uljez uznemiruje naše beštijice točno u sedam ujutro.

Jer, i slijedećeg me jutra Arni probudio odmah

poslije sedam sati. I, opet su Arni i Buba uzrujano pretraživali terase i dvorište.

Nije mi preostalo drugo nego pitati Arnija što se

to zbiva.

«Jesi li me zadužio da čuvam lampice?» - malo

narogušeno, pitao je Arni, i dodao: «Znaš da ja svaku zadaću

savjesno

obavljam.

Sjećaš

uspješno sačuvao gredicu od krtice?» 85

kako

sam

«Pa dobro, zadužio sam te da čuvaš lampice, ali ne moraš me zato buditi ranije nego obično.» pokušao sam umiriti Arnija.

«Moram te doći probuditi, jer neka budala gasi

lampice točno u sedam sati. I, treba ga uhvatiti i naučiti redu. Neka lampice gasi u svojemu dvorištu.» ponovno se ražestio Arni.

Tek mi je tada sinulo. Ja sam lampice spojio na

automatski prekidač, tako da se gase točno u sedam sati ujutro, a to nisam rekao Arniju.

Pitanje je, međutim, bi li Arni shvatio kako

funkcionira automatski prekidač?

Kako to objasniti Arniju, pa da me više ne budi

prerano?

Imate li kakvu ideju?

Arni, Buba i poledica Ako se jutros niste poskliznuli i nešto slomili ili

barem natukli, sigurno ste vidjeli na televiziji što je sve

prouzročila točna vremenska prognoza. I, visoka spremnost naše zimske službe.

Naše su beštijice jučer prespavale vremensku

prognozu, pa njih ne možemo optužiti da nisu bili spremni na poledicu. A, možda je i naša zimska služba

prespavala vremensku prognozu. To se kod njih nikada ne zna.

Jutros su me Arni i Buba probudili na uobičajeni

način. Prvo je došao Arni da ga malo počešem iza uha,

a onda je došla Buba, koja je također iznudila malo češkanja.

A, obadvije naše beštijice očekivale su da

ustanem, umijem se, obrijem i obavim jutarnju toaletu

i pustim ih napolje da oni obave svoje jutarnje potrebe. I, malo jurcanja k tome.

To vam obično izgleda ovako. Nakon što se poslije jutarnje toalete obučem i

spustim u prizemlje, Arni i Buba već čekaju spremni pred kućnim vratima. To spremni znači da mirno sjede

pred vratima, jer tako dugo dok ne sjednu nema izlaska na brijeg. 88

To oni dobro znaju i čim se ja pojavim mirno sjednu.

Ali oboje su napeti k'o puška. Jer, po nekakvom njihovom nepisanom pravilu

oboje moraju izletjeti istovremeno. A, onda počinje utrka 'ko će prije do vrha brijega.

Ja obično odmah otvorim vrata, da Arni i Buba ne

moraju dugo i nestrpljivo čekati, a nakon što oni izlete

napolje obučem cipele i vjetrovku. Tada i ja izađem za njima. Oni dotle već obave svoje jutarnje potrebe i čekaju da me dobro izjurcaju po brijegu. Na opće zadovoljstvo. Mislim na Bubu, Arnija i sebe.

Ali, danas se nešto promijenio redoslijed. Čim sam otvorio vrata, Arni i Buba izletjeli su

kao da su na olimpijadi.

Ja sam se počeo oblačiti. Ali, nisam još ni cipele

zavezao, kadli su se Arni i Buba vratili. Djelovali su mi nekako zbunjeno. Kao da im se baš i ne izlazi.

To me jako začudilo, jer to nije uobičajeno.

Njihovo jurcanje obično traje najmanje pola sata. Često i dulje.

Očito je da se vani događalo nešto što je ili

prestrašilo Arnija i Bubu ili je na neki način utjecalo da svoje jurcanje jako skrate.

Kad sam se obukao hrabro sam izišao napolje, da Arniju i Bubi pokažem primjerom da smiju na

brijeg. Naime, ima dana kada ih ne puštamo na brijeg. To je obično nakon kiše, jer tada se naše beštijice tako zablate da ih je teško očistiti.

Arni mi je davao nekakve znakove upozorenja,

ali ja na to nisam obraćao pažnju. I Buba me nešto upozoravala.

Što su značila njihova upozorenja ubrzo sam

saznao. Da nisam i ja prespavao prognozu vremena bio bih oprezniji.

Ovako sam istrčao na teren kao naši nogometaši

i pozivao Arnija i Bubu da me slijede.

Ali, nisam učinio ni dva koraka i već sam tresnuo

na tlo i počeo se sklizati nizbrdo. Jedva sam se zaustavio na onoj šljivi koju Arni inače obilno zalijeva.

Poledica je bila takva da se jednostavno nije

moglo stajati.

Moju pozu, nakon pada, Arni bi u redovnim

prilikama odmah iskoristio za trening hrvanja.

Danas nije. Samo je oprezno pipao prednjim

šapama po skliskomu terenu i nije mu uopće padalo na pamet da napusti sigurno utočište ispred kućnih vrata.

Buba je sjedila pokraj njega. Oboje su čekali što

će se dalje dogoditi.

Ja sam, kao Arni i Buba, mudro zaključio da je pametnije ne izlaziti na brijeg zbog strmine i jake poledice, pa sam beštijice poveo kroz hodnik na terasu. Terasa je ravna, pa sam na poledici očekivao drugačiji učinak.

Arni i Buba ponovno su izjurili kroz vrata na

terasu. Ali, i terasa je bila skliska, pa su se oboje

odsklizali do samoga ruba i da terasa nema čvrstu ogradu tko zna dokle bi odsklizali.

Ponovno su se Arni i Buba vratili pod krov balkona, gdje nije bilo poledice.

Tu su sjeli i čekali. I, nije im padalo na pamet da

hodaju po skliskome terenu.

Ja sam pak zaključio da oni ipak moraju otići do

mjesta gdje obavljaju svoje prirodne potrebe. Ali, nikakva

uvjeravanja

nisu

pomogla.

Arni

Buba

jednostavno nisu htjeli na poledicu.

Nije mi preostalo drugo nego da im pokažem

primjerom.

Ali, da bih to mogao trebao bih imati najmanje

četiri noge, a ne samo dvije. Ne

moram

vam

opisivati

kakvu

sam

sve

predstavu izvodio dok sam odlazio do najudaljenijeg dijela dvorišta. Do one druge šljive, gdje naše beštijice obavljaju svoje prirodne potrebe.

Moje su vratolomije bile potpuno bezuspješne.

Arni i Buba samo su me začuđeno gledali.

Tada sam se sjetio da smo mi nekada, kad je bila

poledica, tlo posipavali pepelom. Ali, kako se mi grijemo na plin pepela nemam.

Onda sam se sjetio da se to može postići i

pilovinom, koja mi je na sreću ostala od zadnjih akcija izrade kućica za ptica.

I, s tom sam pilovinom posipao put po kojem bi Arni i Buba trebali doći do one šljive.

Pozivao sam Arnija i Bubu da mi se pridruže i

hrabro hodao po tome putu od pilovine.

Prvi se odvažio Arni, a onda mu se oprezno

pridružila Buba.

Sve bi bilo u redu da Arni i Buba nemaju

poprilično dlaka na šapama. A, pilovina se voli hvatati upravo na takve šape. Arnijeve naročito.

I, naše su beštijice ipak obavile ovo što ujutro

uvijek čine i vratile se istim putem. Ja sam zadovoljno otvorio vrata i pustio ih u dnevni boravak.

Nisam se stigao ni presvući, kadli sam iz boravka

čuo glasno negodovanje svoje supruge. Da ne kažem nešto gore.

Pogledao sam u sobu i imao što vidjeti.

Arni i Buba prvo su prošetali dnevnim boravkom i ostavili brojne otiske svojih šapa. Pilovine je bilo posvuda. A, na crnome tepihu bio je pravi ornament urađen pilovinom.

Ali, to nije bilo sve. Arni se odmah uvaljao na

trosjed, a Buba na fotelj.

Ne moram opisivati kako su trosjed i fotelj

izgledali. To možete zamisliti i sami. Ne treba vam mnogo mašte.

Arni i ADSL Otkada nemam ISDN i pristup Internetu, Arni je

jako nezadovoljan. Jednako kao i ja.

On bi gledao Guunicu i nikako mu nije jasno

kako je to prije mogao, a sada odjednom ne može. Osim toga našao je u vrtu nešto zimskih ukrasa, pa bi

htio da ih postavimo u kafić, kako bismo razveseliti Šapice.

I, meni je dosta toga čekanja, pa čak i sanjam taj

nesretni

ADSL.

Jer,

ova

veza

putem

susjedovog

računala jako je spora i nepouzdana, a taj lap-top s modemom mogu posuditi samo povremeno.

Kao i svakoga dana poslije ručka, tako sam i

danas poslije podne malo prilegao. Nisam siguran da sam zaspao, i već se pojavio Arni. Prodrmao me je

lijevom rukom, ovaj lijevom prednjom šapom i upitao: «Čuj! A da mi telefoniramo onima tamo iz T-com centra. I požurimo ih s tim ADSL-om. Onu spravu koja se zove ISDN skinuli su odmah.»

Objasnio sam Arniju da se na ADSL dulje čeka,

jer vjerojatno ima još ovakvih «mušterija» koje moraju čekati. I, moj brat nije dobio ADSL odmah nakon što je predao zahtjev.

Tada je Arniju sinulo, pa me je brzo upitao: «Čuj! A, jesi li ti uopće predao zahtjev da ti priključe ADSL?»

Uvjerio sam Arnija da sam istovremeno predao

oba zahtjeva, da nas otkopčaju s ISDN-a i da nam prikopčaju ADSL.

Arnija je zanimalo jesam li ja sigurno dobro

ispunio oba zahtjeva.

Kad sam odgovorio potvrdno, Arni je ponovno

upitao: «I? Što su ti odgovorili? Zašto nisu istovremeno skinuli ISDN i prikopčali ADSL?»

Rekao sam Arniju da mi je tetica za šalterom

objasnila da je takva procedura, prvo mora doći ekipa

koja zna skinuti ISDN, pa onda neka druga ekipa koja zna postaviti ADSL.

To je Arnija jako začudilo, i nikako mu nije bilo

jasno da to ne može uraditi ista ekipa, ili ako to ne znaju uraditi zašto ne bi došli istovremeno. Uostalom, to ni meni nije jasno.

Onda je Arniju još nešto sinulo, pa je upitao: «Čuj! Što ti je rekla ona tetica za šalterom? Do kada ćeš čekati onu ekipu koja će ti prikopčati ADSL?»

Rekao sam Arniju da mi je tetica svečano obećala

da će to biti do kraja godine.

Tada se Arni počeo smijati k'o lud, i kada se malo primirio upitao je: «A, je li ti ta tetica rekla godinu do čijega se kraja to mora dogoditi?»

Takvo pitanje uopće nisam očekivao. Ostao sam

zatečen i bez odgovora.

«Baš si ti bedast. Tebe sva'ko može preveslati.

Tko zna do koje ćemo godine čekati taj tvoj ADSL.

Trebao si pitati radi li se o ovoj ili nekoj drugoj godini.» - spočitnuo mi je Arni.

Ovaj mudri Arnijev zaključak ostao je bez

mojega komentara. Možda Arni ima pravo. Vrag bi ga znao na koju godinu misle ovi naši u T-comu.

Tada sam se probudio. Ne od muke zbog ADSL-

a. Nije me budio ni Arni. On je mirno spavao na svojemu fotelju.

Probudio me je telefon.

Onako bunovan nisam mogao povjerovati. S druge strane žice netko je iz T-coma pitao hoće li

sutra biti nekoga kod kuće. Doći će ekipa da montira ADSL.

A, ja sam pogledao na kalendar, da možda ipak

nisam prespavao koju godinu.

Arni copra Noćas sam nešto čudno sanjao. A, možda i

nisam. Možda se to stvarno dogodilo. Prvo sam lijepo sanjao kako me Arni budi pola sata kasnije, jer sam

automat za gašenje božićnih lampica namjestio na pola osam umjesto sedam.

I, stvarno me budi pola sata kasnije. Ali, noćas me je probudio negdje oko ponoći.

Doduše ne onako energično kako on to zna nego jako nježno i tiho.

«Dođi! Trebam te!» - nekako me je mekano

probudio Arni.

Tiho sam se izvukao iz kreveta, da ne probudim

suprugu i spustio se za Arnijem u dnevni boravak.

Mora da je nešto zaista važno kad me je Arni izvukao iz kreveta u pola noći.

Arni me je odveo do prozora i pokazao prema

mjesecu.

«Čuj! Jel' to sada puni mjesec?» - pitao je Arni, i

dodao: «Vidiš da svijetli k'o reflektor.»

Pogledao sam Mjesec, i zaista, svijetlio je k'o

reflektor, ali još nije puni. Objasnio sam Arniju da još nije puni mjesec, ali da će uskoro biti. Sada bi nekako

mogao biti u zadnjoj četvrti i još malo. Dakle uskoro bi 97

mogao biti puni mjesec. Mlađak sigurno nije, prva četvrt također.

«A, kako da ja znam kada je mlađak, pa ta tvoja

prva, pa zadnja četvrt?» - zanimalo je Arnija.

Iako pospan, pokušao sam mu objasniti kako je

nama učiteljica u pučkoj školi zorno objašnjavala kako prepoznati mjesečeve mijene.

«Mlađak je onda kad ga ne vidiš, prva četvrt kad

je okrenut kao slovo 'D'. To ti znači da dolazi. Puni

mjesec je kad svijetli k'o reflektor. Slično kao noćas.

Zadnja četvrt je onda kada mjesec liči na slovo 'C'. To ti znači da crkava i uskoro ga ne ćemo vidjeti.»

Arni je bio oduševljen: «To je jako zgodno. To

bum sigurno zapamtil. Znači noćas bi mogao biti puni mjesec ili barem jako blizu, zaključio je Arni.»

Već sam se poveselio da je samo to zanimalo

Arnija i da ću se ponovno zavući u krevet. Ali, jok.

Sada je Arni probudio Bubu, koja je blaženo spavala u gazdaričinom fotelju. Te se pozicije nije lako dočepati.

«Hajde Buba! Uskoro će puni mjesec. Idemo

coprati.» - drmao je Arni Bubu.

«Ali ja ne znam coprati,» - bunila se Buba: «To ti

znaju samo coprnice.»

Arni se malo zamislio, pa onda bubnuo: «Ako postoje vile i vilenjaci, onda sigurno uz coprnice postoje i coprnjaki. Tiberije! Ti i ja bumo coprnjaki.»

Objasnio sam Arniju da ni ja ne znam coprati i

nisam nikakav coprnjak.

Ali, Arni se nije dao smesti: «Onda bum copral

sam. Kad je puni mjesec blizu.»

Prvo je Arni potražio brezovu metlu. Ja sam se

već uplašio da će me Arni poslati u garažu, jer takvu metlu tamo imamo za čišćenje snijega. Malo

pronjuškao

kući

odjednom

odnekuda izvukao cijev usisivača prašine. Očito je da će mu ta cijev zamijeniti brezovu metlu, jer je cijev zajahao i počeo plesati po dnevnom boravku. Buba

počela

smijati

k'o

luda:

«S

tom

cjevurinom ne buš niš nacopral.» - i onda se našalila: «S metlom još možda i bi. Ha! Ha! Ha!»

Tada je Arni počeo coprati. Valjda je vidio na

televiziji kako se to radi. Tamo svakim danom prikazuju sve više bedastoća.

«Abrakadabra! Čiribučiriba!» - počeo je Arni:

«šišmišovi repovi, … «, i onda zastao. Očito je zaboravio kako su to coprnice radile na televiziji.

To ga ipak nije smetalo da nastavi: «Poglodana

papuča, proglodani tepih, preglodana noga od stola, 99

preplašeni poštar s računima, zablaćeni tepih, trosjed pun dlaka, …».

100

I, sad sam ja zaboravio kako je dalje glasila Arnijeva čarobna formula.

To je neprestano ponavljao i jahao na onoj cijevi

od usisivača za prašinu oko stola.

Tko zna kako bi to dugo potrajalo, da Bubi

konačno nije dojadilo. A, možda je i načas povjerovala

u Arnijeve čarolije. Malo narogušeno pitala je Arnija: «Koga ti to zapravo copraš?»

«Šapice! Naravno. A, koga bi drugoga.» -

naljutio se Arni.

E, sada je stvar postala ozbiljna. Možda Arniju

ipak uspije copranje.

Morao sam se i ja uplesti: «Arni! Zašto hoćeš

zacoprati Šapice? Što su ti se one zamjerile?»

101

«Ja sam nacoprao da se Šapice dobro napapaju svakojakih oblizeka i kolača. I, da svaka dobije bar po jedan lijepi dar. To se svakako mora dogoditi do kraja

ovoga tjedna.» - ponosno je odgovorio Arni, i dodao: «Mislim da mi je copranje uspjelo. Idemo na spavanje.» Bubi i meni to nije trebalo dvaput reći.

Kad sam se ujutro probudio, Arni je mirno spavao u hodniku ispred naše sobe, kao i obično.

Ali to Arnijevo copranje nije mi dalo mira, pa

sam vam ovo morao napisati.

Možda je copranje ipak uspjelo. A, učinak možemo provjeriti samo tako da mi

javite, jeste li se do kraja ovoga tjedna napapali raznih oblizeka i kolača. I, koliko ste darova dobili?

Onako kako vas je Arni za Božić zacoprao.

Arnijevo Valentinovo Noćas sam nešto čudno sanjao. A, možda i nisam. Možda se to stvarno i dogodilo.

Tek što sam legao i utonuo u prvi san, osjetio

sam kako me netko drma. Šapom, jasno.

Supruga nije. Ona nema šape. Buba nije, ona to

ne radi, ili vrlo rijetko, samo ako je nužno.

Ali, to radi Arni. Svakoga jutra da ne bih

prespavao sunčev izlazak. 102

Tako je i bilo. Prvo sam pogledao na sat, da vidim treba li ustati ili je dovoljno da samo pogladim Arnija, pa će i on još malo odspavati dok potpuno ne svane.

Ali, do jutra je bilo još daleko. Bilo je nekako oko

dva sata.

Onako kroz san, pogladio sam Arnija i počešao

ga iza uha u nadi da će leći u hodnik i dozvoliti mi da odspavam do jutra.

Arni je, međutim, inzistirao da ustanem. I, bio je

vidno uzrujan. «Digni

se.

Brzo.

prišapnuo mi je Arni.

Moraš

otvoriti

vrata.»

Iako je bio uzrujan, bio je tih

kao i obično. Da ne probudi moju suprugu.

«Zašto bih se trebao dići? I, otvoriti vrata?» -

jednako tiho pitao sam Arnija.

«Nemoj čekati. Hladno je, a pred našim vratima

plače neko dijete.» - objasnio mi je Arni zašto moram hitno ustati i otvoriti vrata.

E, to je već bilo jako ozbiljno. Odmah sam se

razbudio i skočio iz kreveta. Na brzinu sam navukao ogrtač i s Arnijem se spustio u prizemlje.

Pritom sam razmišljao kakvo bi to dijete moglo

plakati pred našim vratima u dva sata izjutra. Još da pred vratima cvili kakav psić, koji je došao da ga 103

udomimo, to bih razumio. Ali, da je pred naš Azil došlo nekakvo dijete to je već bilo previše.

Ili, još

gore, da je netko pred našim vratima ostavio malo dijete u nekakvoj kutiji.

Upalio sam vanjsko svijetlo i otvorio vrata. Pred vratima nije bilo nikoga, i meni je odmah

laknulo.

Ali, Arni je bio uporan: «Mora da je dolje kod

dvorišnih vrata. Dobro sam čuo.»

Spustio sam se i do dvorišnih vrata, ali ni tamo

nije bilo nikoga, niti ikakve kutije s malim djetetom.

Kad sam se vratio, Arni i Buba zabrinuto su

očekivali moj izvještaj.

Arni nije mogao vjerovati. Bio je uporan i siguran

da je čuo dijete kako plače negdje izvan kuće.

Upitno sam pogledao Bubu. Buba je samo

potvrdno klimnula glavom. Znači, Arni je ipak dobro čuo. Samo gdje bi to dijete moglo biti.

Arniju i Bubi nije trebalo reći da budu tihi, jer oni

su nešto čuli. Tako smo svi troje nekoliko minuta

stajali u potpunoj tišini i osluškivali hoće li se dječji plač odnekuda začuti. I, začuo se.

Prvo tiho, pa onda sve jače. A, onda se pretvorio

u pravu dernjavu.

104

Tek mi je tada sinulo. Bile su to mačke iz susjedstva.

Arni i Buba nisu htjeli vjerovati sve dok nisam, jakom baterijskom svjetiljkom, osvijetlio mjesto odakle se čuo dječji plač i dernjava. Pod svjetlom reflektora ugledali smo nekoliko mačaka iz susjedstva, koje su se, uplašene jakim svijetlom, odmah razbježale.

Objasnio sam Arniju i Bubi da je sada veljača i

vrijeme parenja mačaka, koje se tada glasaju k'o mala djeca.

To je posve umirilo Arnija i Bubu, pa su zauzeli

svoja mjesta na trosjedu i fotelju. I, odmah zaspali.

Ja sam se, zadovoljan što ne će biti nikakvog

zbrinjavanja, također zavukao u krevet i zaspao.

Ne znam koliko sam dugo spavao, kadli me je

Arni ponovno probudio.

«Čuj!» - pitao je Arni povjerljivo: «Što je to

parenje?»

Bio sam zatečen pitanjem i obećao sam Arniju da

ću mu to objasniti ujutro. Jer, ipak je noć i treba spavati.

Ujutro, Arni nije ništa pitao.

Vjerojatno sam, ipak, sve to sanjao. Ali, sada mene muči novo pitanje: «Kako psu

objasniti što je to parenje? Još k tome kastriranom?» 105

106

Arnijevo parenje Jučer sam vam ispričao neobičan san u kojem

me je Arni probudio, jer pred našim vratima plače neko ostavljeno dijete. Onda smo otkrili da to ne plače dijete, nego je to bilo mačje parenje, jer sada im je vrijeme. Veljača je, a možda je i Valentinovo posrijedi.

Napisao sam vam i kako me je Arni kasnije

ponovno probudim, da mu objasnim što je to parenje. Arni je pristao da mu to objasnim ujutro.

Kako Arni ujutro nije ništa pitao, ja sam se

poradovao da je to ipak bio samo san. I, da sam jeftino

prošao. Mislim, s obzirom na delikatno pitanje kako uopće psu objasniti što je to parenje. Još k tome kastriranom.

Ali, nisam prošao jeftino. I, po svemu sudeći to

nisam sanjao.

Danas, kao i svakoga jutra, nakon uobičajene

Bubine i Arnijeve jurnjave po brijegu, napunili smo sva

hranilišta za ptice, postavili sličicu u kafić i smjestili se svako na svoje mjesto, da još malo odspavamo. Arni je uhvatio trosjed, Buba onaj udobniji fotelj, a ja sam se, po običaju, morao mjestom.

zadovoljiti s najneudobnijim

107

Tek što sam zadrijemao, osjetio sam kako me netko drma. Bio je to Arni.

«Čuj!» - šapnuo mi je povjerljivo: «Obećao si mi

objasniti što je to parenje. Nisi zaboravio? Ha?»

Znači, moja prethodna priča nije bila san. To se

zaista dogodilo. I, sad sam se morao vaditi i Arniju objašnjavati nešto poprilično delikatno.

«Znaš, Arni! Sjećaš se kako smo te prije nekoliko

godina vodili veterinaru.» - počeo sam izdaleka.

Nekako mi se činilo da bi Arniju prvo trebalo

objasniti da se on ne može pariti.

«Kak se ne bi sjećal.» - prekinuo me je Arni:

«Tam sam lepo zaspal i kad sam se probudil bil sam doma na trosjedu. Bez jajca. Ali, kakve to veze ima s parenjem.»

«Znaš, Arni.» - nastavio sam ja zaobilazno: «kad

nemaš jajca onda se ne možeš pariti.»

«Ma kaj ti meni tu mažeš oči s nekakvim

jajcima.» - Arni je postao nestrpljiv: «Objasni ti meni kaj je to parenje. Obećao si!»

Već sam mislio da se ne ću lako izvući, kadli mi

je sinulo.

Sjetio sam se kako sam Arnija podučavao da više

ne piški kao curica. Zornom podukom.

108

«Najbolje je da ti to pokažem.» - rekao sam Arniju.

«Fino.» - obradovao se Arni: «Da vidim.» «Polako. Polako.» - smirivao sam Arnijevu želju

za znanjem: «To ti ne mogu ja pokazati. Idemo u šetnju. Budemo li imali sreće, vidjet ćeš to uživo.»

Arni se jako obradovao šetnji. I, to prekorednoj.

Još k tome sa zornom podukom.

Odmah je odjurio do svoje ogrlice i lajne, i

veselo čekao.

A, Buba, čim je čula riječ «šetnja» i vidjela Arnija

pred opremom za šetnju, skočila je s fotelja i sakrila se. Da ne bi i ona morala ići u šetnju.

I, Arni i ja krenuli smo u šetnju. Ali, nisam imao sreće.

Dugo smo šetali, i nigdje da naiđemo na nekoga

psa, a još manje na pse koji se pare.

Iako Arni voli duge šetnje, postao je pomalo

nestrpljiv.

Već sam pomislio da će mi zorna poduka

promaknuti, kadli sam u jednom dvorištu spazio kokice. Ali, ne samo kokice.

Među kokicama šepurio se prekrasan kokot. To mi je dalo ideju.

109

Pozvao sam Arnija i obećao mu zornu poduku. Koju je on tako dugo očekivao. Pozvao sam ga i rekao neka bude miran i pogleda u dvorište s kokicama. Arni je mirno sjeo, i mi smo čekali.

Ali, kokot je samo kljucao i nije pokazivao nikakve namjere da mi pomogne u zornoj poduci. Ali, onda ipak jest.

Kad mu se približila jedna lijepa krupna koka,

kokot je obavio ono što sam ja od njega očekivao.

«Evo. Arni» - rekao sam, zadovoljan zornom

podukom: «To ti je parenje.»

Arni me prvo začuđeno pogledao, i onda se

počeo smijati k'o lud. Čak se valjao od smijeha. «Ha! Ha! Ha! Hi! Hi! Hi! Ho! Ho! Ho!»

Kad se malo smirio, još kroz smijeh, rekao je: «Ti meni ovdje pričaš nekakve bajke o veterini, pa o jajcima, pa onda veliš da se ja ne mogu pariti, pa me onda satima vodiš po Samoboru. I, muljaš tu koješta.»

«Znači, to se zove parenje. Pa, Buba i ja, parimo

se svaki dan.» - sad već malo smirenije, rekao je Arni. Ova me je izjava potpuno zbunila.

Arni je kastriran, Buba je sterilizirana. Kako se

onda pare? I, to još svaki dan?

110

Arni mi je to odmah objasnio: «Kad mi je dosadno, ja ti onak k'o onaj kokot, skočim Bubi za vrat.

Buba se onda tak razjadi da me počne loviti po

dvorištu. Hodi idemo doma. Moram odmah Bubu podučiti da se ono kaj smo mi do sada zvali «lovice» po novome zove «parenje.»

111

Bubina ptičica Ove sam zime nekako imao sreću. Jutra su

obično maglovita, ili je oblačno, ili pada snijeg.

Arni je, vjerojatno, zaključio da me nema smisla

rano buditi, da idemo gledati sunčev izlazak, kad sunca nema.

Tako ja lijepo spavam sve dok se posve ne

razdani. Tada se dignem i odem u kupaonicu.

Tek tada Arni dođe u kontrolu, da slučajno ne

bih zaboravio oprati zube ili obrijati se.

Buba obično još spava i čeka da se Arni i ja

spustimo u prizemlje.

I, onda svi zajedno iziđemo na jutarnje jurcanje

po brijegu.

Jutros, međutim nisam dočekao da se posve

razdani. Čim je svanulo, osjetio sam kako me netko drmusa i pokušava iščupati iz kreveta. Za divno čudo, to nije bio Arni. Bila je to Buba.

Arni je samo provirivao iz hodnika, da vidi je li

Buba naučila lekciju. Kako mene uspješno probuditi.

Buba je bila jako uzrujana. Ni Arni baš nije

djelovao smireno, ali ipak, još se mogao kontrolirati. 112

«Dođi brzo!» - šaptala je Buba, da ne probudi moju suprugu.

Pokušao sam umiriti Bubu, ali to mi nije uspjelo. Buba je potiho cvilila, što je njezin znak da je

zaista nešto važno. Ili joj se piški, ili joj se kaki, ili se vani događa nešto zaista ozbiljno.

Na brzinu sam se obukao i sišao u prizemlje, za

Bubom i Arnijem.

Očekivao sam da će oboje čekati pred kućnim

vratima, da ih pustim na brijeg. Kao i svako jutro. Ali, nije bilo tako.

Buba se namjestila uz vrata koja vode na

dvorište. I Arni s njom, razumije se.

Otvorio sam vrata i Buba i Arni odmah su izletjeli

napolje.

Počeli su sistematski pretraživati dvorište. Jutros

je prednjačila Buba. Obično je Arni taj koji mora prvi

sve prešnjofati. Čak mi se činilo da Arni traži nešto samo zato što to čini Buba. A, ne zna što i zašto.

Nakon nekoliko obilazaka dvorištem, Buba nas je

odvela iza kuće. Mene i Arnija. Jer, Arni je samo slijedio Bubu. Kao i ja.

Tamo sam u kutu, jesenas, složio nekakve letve,

daske, komade plastičnih cijevi za kanalizaciju i još kojekakvu kramu.

113

Buba je stala kod te krame i značajno me pogledala. Kao da mi želi nešto reći. Ali što, to sam otkrio malo kasnije.

U prvi sam čas pomislio da je Buba nanjušila

Šuška, i sad želi da ga uhvatimo. Ali, kako je mogla osjetiti, ili čuti, da je Šuško tu negdje, među ovom kramom, nije mi bilo jasno.

Osim toga, Bubi lov na Šuška nije tako važan, da

bi me u ranu zoru izvukla iz kreveta.

Očito je Bubu uznemirilo nešto drugo. Samo što?

Buba je samo sjela kod te hrpe krame, visoko

podigla uši i nešto napeto osluškivala. To je bio znak da i Arni i ja budemo tihi. Jer, Buba je očito nešto čula.

Već sam pomislio da je lažna uzbuna, kadli sam

iz jedne od onih plastičnih cijevi začuo nekakve čudne zvukove. Kao da netko iznutra lupka po stjenci cijevi.

To bi lupkanje povremeno prestalo, pa se opet

začulo.

Znači, Buba je ipak nešto čula. Nešto što se

događa unutar jedne od onih plastičnih cijevi.

Pogledao sam unutra, u tu uspravno postavljenu

cijev, i imao što vidjeti.

Na dnu cijevi skutrila se mala ptičica. Sjenica.

114

Povremeno je pokušavala uzletjeti, ali kako je cijev

široka

uspijevalo.

desetak

centimetara,

joj

Svaki puta lupala bi krilima o stjenke cijevi. Ali,

ne bi uspjela poletjeti.

Nije mi jasno kako je Buba, to jedva čujno

lupkanje, čula u kući. Očito da bolje čuje, ne samo od mene, nego i od Arnija.

Sjenica je vjerojatno, negdje rano izjutra, upala u

tu cijev. I, uzaludno pokušavala izići.

Sad je trebalo sjenicu izvući iz te cijevi. Ali, to nije bilo tako jednostavno.

Cijev je bila predugačka da bih sjenicu mogao izvući rukom. Ako bih pokušao spustiti u cijev nekakav

štap, to bi sjenicu samo uplašilo i mogla bi se ozlijediti.

Nije

preostalo

drugo

nego

uspravno

postavljenu cijev položiti i sjenica će sama izići.

Ali, ni to baš i nije bilo tako jednostavno. Jer, sva

je ta krama, zajedno sa cijevima bila u hrpi snijega. A,

taj se snijeg na velikoj hladnoći zaledio, pa se cijev nije dala ni pomaknuti.

Morao sam uzeti sjekiru, oprezno razbiti led, da

ne probijem stjenku cijevi, i kojim slučajem ne ozlijedim sjenicu.

115

Buba i Arni samo su pažljivo nadgledali tu operaciju spašavanja sjenice. I, konačno.

Cijev sam oslobodio od leda i oprezno je

položio. Sjenica je malo zbunjeno stala, zažmirnula na dnevnom

svjetlu

hranilištu za ptice.

zatim

poletjela

ravno

prema

Na Bubino, Arnijevo i moje zadovoljstvo.

Već promrzao od hladnoće, htio sam otići, kadli mi je Buba prepriječila put.

I, strogo me je pogledala. Kao da mi želi reći: «A, ostale cijevi? Ako ostanu

ovako uspravno naslonjene na zid, mogla bi upasti još koja ptičica.»

Nije mi preostalo drugo nego razbiti led oko svih

tih cijevi i položiti ih na tlo.

Tek mi je tada Buba dopustila da uđem u kuću

ugrijati se.

116

Arni je mrtav Unatrag dvadesetak godina prvo smo se oprostili

od Aske, pa onda malo kasnije od Male Aske i na kraju

od Darka. Svaki od tih naših ljubimaca bolovao je prije nego li što smo ga izgubili.

Ako se sjećate Aska je imala srčanu manu, Malu

Asku, uzgajivač od koga smo je kupili, nije cijepio od

štenečaka, pa su je veterinari liječili od svega i svačega. Jedino se nisu sjetili štenečaka, jer su pretpostavljali da je uzgajivač rasnog psa na vrijeme cijepio. Dark se, jadan, mučio s tumorom na mozgu i nije mu bilo spasa. Bilo je neizlječivo.

Sa svakim od tih naših ljubimaca teško smo se

rastali.

Ali ipak, s obzirom na dugotrajno liječenje,

nismo bili iznenađeni. Tragičan kraj morao je nastupiti prije ili kasnije. Pa smo na to bili pripremljeni.

Međutim, ovo što nam je priredio Arni, ne bismo

poželjeli nikome.

No, da s pričom počnem od početka. Iako

pravoga početka ustvari i nema.

Sve se dogodilo jučer navečer.

Od kada je malo zatoplilo, naše su beštijice više na dvorištu nego u kući. 117

Prije nego idemo na spavanje pozovemo ih unutra. Dovoljno je samo otvoriti vrata od dnevnoga

boravka i pozvati ih. Oni već znaju svoj red i dotrče odmah. Uđu u boravak i zauzmu svako svoje mjesto za

spavanje. Tko prvi dotrči uhvati mjesto na trosjedu, a onaj koji je bio sporiji mora se zadovoljiti mjestom na fotelju ili na tepihu.

To obično radi moja supruga, nakon što završi

nekakav film ili serija. Ja volim poći ranije na spavanje, da se stignem naspavati s obzirom na Arnijevo ranojutarnje buđenje.

Tako je bilo i jučer. Naše

beštijice

nečim

zabavljale

dvorištu, supruga je gledala nekakav film, a ja sam se povukao na spavanje.

Nisam potpuno ni zaspao kadli osjetim da me

netko drma i budi. Ni vrag da je već jutro, pa je Arni

došao po svoju porciju jutarnjeg češkanja, pomislio sam. Ili, me je došao obavijestiti da je vani oblačno i kiši, pa se ne ćemo moći natezati s onom krpetinom, s kojom se obično svako jutro natežemo. Ali, nije bio Arni.

Nije bila ni Buba. Ona bi me budila osjetno nježnije.

Budila me je supruga. 118

Počeo sam protestirati zašto me budi, kad nije jutro i vani je još mrkli mrak.

«Diži se! Dođi brzo!» - uzbuđeno mi je govorila

supruga: «Arni je mrtav!»

Prvi čas sam pomislio da sanjam. Onda sam

pomislio da je prvi april.

Ali, nisam sanjao, niti je bio prvi april. A, supruga me energično i uzrujamo čupala iz

kreveta, i stalno ponavljala: «Dođi brzo! Arni je mrtav!» To je već bilo dovoljno da me posve razbudi.

Skočio sam iz kreveta, zaogrnuo nešto. Ne sjećam se više što je to bilo, ali nije ni važno.

Sjurio sam za suprugom u prizemlje, ali Arnija

nije bilo u dnevnom boravku.

Samo je Buba zabrinuto promatrala što se

događa.

«Dođi, pa pogledaj!» - rekla mi je supruga i

odvela me na terasu ispred dnevnog boravka. Na sredini terase ležao je Arni.

Pozvao sam ga, na što bi on odmah skočio i

dotrčao, ali nije.

Arni se nije ni maknuo.

Što bi to moglo biti, bilo je prvo što sam pomislio. Tako se Arni do sada nije ponašao.

Ali, nisam mogao povjerovati da je mrtav. 119

Cijelo poslije podne, zajedno s Bubom, veselo je trčao po brijegu i dvorištu, lajao na svakoga prolaznika i na susjedovog mačka.

Jednostavno nisam mogao doći k sebi od

iznenađenja i uzbuđenje.

Supruga je međutim bila sigurna. Arni je mrtav.

«Daj da ga unesemo unutra. Tamo je svijetlo.

Možda nešto otkrijemo.» - već malo smirenije rekla je supruga.

Unijeli smo Arnija u sobu. Ali to nije bilo lako.

Arni je bio mekan kao krpa, pa ga nije bilo lako ni za što uhvatiti. Još se nije počeo kočiti, pa je postojala šansa da ga spasimo. Samo da otkrijemo o čemu se radi.

Krvi nije bilo. Znači nitko ga nije napucao niti

ima ikakvu vanjsku povredu.

Pregledali smo mu usta, da nije nešto otrovnoga

pojeo. Iako, tako nešto na našemu dvorištu nije mogao

naći. Nije bilo pjene na ustima ili bilo čega što bi upućivalo na trovanje.

Možda mu je otkazalo srce, kad je cijelo

popodne skakao po dvorištu i brijegu. Nismo

dugo

razmišljali.

Arniju

hitno

veterinarska pomoć. Ako ga još možemo spasiti. 120

treba

Samo, kamo da ga odvezemo. Do Veterinarskog fakulteta u Zagrebu je daleko.

Preostala nam je samo naša Veterinarska stanica,

tu u Samoboru. Oni čak imaju noćno dežurstvo.

Ali, bilo je pitanje nije li dežurni veterinar negdje

već pozvan, da oteli kakvu kravu, ili nekome iz sela spasi krmaču s mladima.

Odluči smo prvo telefonirati u Veterinarsku

stanicu, da ne dolazimo uzalud i gubimo vrijeme. Ako nema nikoga vozimo Arnija ravno u Zagreb.

Supruga je nešto petljala oko mobitela i ključeva

za auto. Buba je samo zbunjeno promatrala cijelu tu uzbunu, a ja sam se uhvatio telefona.

Dok sam ja tipkao brojeve, osjetim kako me

netko trese za ruku.

Već sam htio zašpotati suprugu kako me može

smetati, a hitno je.

Ali nije bila supruga.

Pokraj mene sjedio je Arni, Glavom i bradom. I, šapom me potezao za ruku. I, veselo meo pod

repom.

Kao da je rekao: «Ne moraš telefonirati. Ništa mi

nije. Samo sam se malo našalio.»

121

Supruga i ja jako smo se obradovali. Iako nas je na smrt preplašio, bili smo tako sretni da nije mrtav, da smo ga izgrlili i izljubili.

Dobio je i keks, koji on jako voli. Samo

Buba

nekako

sumnjičavo

sve

promatrala. Iako, je i ona dobila svoj keks.

Na koncu konca ovo Arnijevo uskrsnuće trebalo

je proslaviti. Nakon uzbuđenja koje smo preživjeli. Glavno da Arni nije mrtav.

Samo, nije nam bilo jasno, kako je Arni uspio

tako vjerno odglumiti da je mrtav, i zašto je to učinio. Jednostavno nije moguće da je tako tvrdo zaspao.

Što se ustvari dogodilo saznao sam pošto smo

svi pošli na spavanje. Supruga i ja u krevet, a Arni i

Buba zauzeli su mjesto u hodniku, ispred spavaće sobe.

Nekako sam kroz san začuo tiho Bubino pitanje:

«Zašto si nam priredio takvu predstavu? Tiberija je mogao šlag strefiti. A, ni gazdarica nije bila u boljem stanju. Meni si od prvoga časa bio sumnjiv.»

«To sam jednostavno morao učiniti. Zar ti, Buba,

ne čitaš što se piše na Šapicama?»

«Što si to pročitao da nam prirediš ovakvu

neslanu šalu?» - začuđeno je pitala Buba.

122

«Naša draga Keisi napisala je da već dugo nisam izmislio nikakvu huncutariju, koju bi onda Tiberije ispričao Šapicama .

A, čini mi se da je ova huncutarija dostojna naše

Keisi.» - odgovorio je Arni i mirno zaspao, zadovoljan novom huncutarijom.

123

Ne varaj! Daj čvarak! Naše aktivnosti svakoga jutra izgledaju jednako. Iako s malim razlikama. Mislim na Arnija, Bubu i sebe.

Supruga u to vrijeme još mirno spava. Ponekad

je to dobro, jer se za doručak ogrebem za nešto što mi je inače iz zdravstvenih razloga uskraćeno. A, supruga

oštro pazi da ne bih slučajno s prehranom zaplovio u zabranjene vode.

Nakon jutarnje toalete, obučem se i izvedem

Arnija i Bubu na brijeg. Oni točno znaju proceduru. Dok

uljepšavanje,

mislim

hodniku ispred kupaone. Arni se, međutim,

smjesti

umivanje,

obavljam

jutarnje

brijanje i češljanje, Buba mirno leži u

točno u vrata od kupaonice i pažljivo prati sve što ja radim. Da slučajno ne bih nešto propustio.

Čim završim s tim svakodnevnim jutarnjim

obavezama, Arni je već na štengama i čeka. Buba se u međuvremenu sjuri odmah do kućnih vrata.

Arni me uvijek dočeka na pola puta, na podestu.

Tamo sjedi i čeka dodatno češkanje. Pritom od mene

iznudi obećanje da će sa mnom doručkovati, i pritom dobiti kakvu poslasticu.

Nakon što se svi, mislim Arni, Buba i ja, propisno

izjurcamo po brijegu slijedi doručak. 124

Buba obično odmah zauzme poziciju na trosjedu za dodatno spavanje. Ona nam se rijetko kada pridruži za vrijeme doručka.

Arni se međutim ispruži pokraj stola na kojem

ću ja doručkovati i mirno čeka ono što slijedi. A, što slijedi, zna se.

Ja, uz svoj doručak, na stol postavim i zdjelicu s

oblizekima, to će reći psećim poslasticama. To su one

briketirane kosti, nekakvi pseći kolačići, frolike i druge stvari s kojima se Arni voli omastiti.

Ono što ja doručkujem Arnija ne zanima, jer to

je obično, uz čaj, nešto dijetalnoga. Arni se ponekad ogrebe za nekakav čajni kolačić, tek toliko da dopuni jutarnji jelovnik.

Ili, da pokaže kako suosjeća sa

mnom glede posne prehrane.

Jutros je međutim bilo samo malo drugačije.

Mislim na doručak. Sve je ostalo bilo isto.

Supruga je od sestre donijela čvarke, koja je ona

dobila od rodbine iz Zagorja. I, ti su se čvarci našli u

frižideru sa strogom napomenom moje supruge, da ja tako nešto ne smijem jesti. Zbog radi kolesterola, masnoća u krvi i opterećenja srca. Tko zna kakvi još razlozi postoje zbog kojih se čvarci ne bi smjeli jesti.

125

Samo, zašto ih onda ljudi prave, zašto ih je supruga donijela i spremila u frižider, kad je to tako opasno jelo.

Nisam samo ja tako razmišljao.

Do istih je zaključaka došao i Arni. Kad sam ja lijepo iz frižidera izvadio ono što ću pojesti, Arni mi je prepriječio put do stola. Na sve moguće načine davao mi je na znanje da sam nešto zaboravio, i stalno pokazivao da ponovno otvorim frižider. Kad

sam

otvorio

frižider,

Arni

odmah

hipnotizirao zdjelicu sa čvarcima, tako se zdjelica sama od sebe našla meni u rukama. Arni me je samo značajno

pogledao

potvrdno,

odobravanjem,

klimnuo glavom.

Dalje je zdjelica sa čvarcima slijedila Arnijeve

hipnotizerske upute, i gotovo se sama od sebe našla na stolu. To što sam joj ja malo pomogao možemo zanemariti.

Iz Arnijevih sam očiju pročitao jasnu poruku:

«Gazdarica još spava. Zašto ne iskoristiš priliku?

Nekoliko čvaraka sigurno ti ne će škoditi. A, i ja bih se pritom mogao malo omastiti.»

«Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.» -

pomislio sam. Ali, prihvatio sam Arnijevu «Evinu jabuku».

126

Međutim, stalno mi je bilo na umu upozorenje supruge da su čvarci opasno jelo, puni sastojaka koje je bolje izbaciti iz prehrane.

A, ako su opasni za mene, mogli bi biti opasni i

za Arnija.

Pa, kad sam ja već podlegao iskušenju, nisam

htio da se Arniju nešto dogodi. Ja sam to učinio

svjesno po svojem izboru, a pitanje je zna li Arni sve opasnosti koje mogu uzrokovati obični čvarci.

Tako sam se ja lijepo omastio čvarcima, a Arniju

po običaju pružio onu prešanu kost, koju inače Arni jako voli.

Na moje čuđenje, Arni, ponuđenu mu kost, nije

prihvatio. Samo je okrenuo glavu.

Pokušao sam s psećim kolačićem. To Arni voli

još više. Ali, Arni je odbio i pseći kolačić.

Kao zadnju mjeru, ponudio sam Arniju froliku.

Još se nije dogodilo da je Arni propustio froliku.

Na moje iznenađenje i frolika je završila na

podu, zajedno s onom briketiranom kosti i psećim kolačićem.

Ponudio sam Arniju čajni keks, što on upravo

obožava. Arni je samo liznuo taj keks i spremio ga pod tepih. Za poslije.

127

Više se nisam mogao praviti ludim. Arni je htio čvarak , pa makar kako čvarak bio opasan za probavu.

Ja sam se ipak malo uplašio. Ako ja mrknem koji

čvarak, pa ako i Arniju dam koji čvarak, taj će manjak u zdjelici supruga odmah primijetiti.

Još ako s tim čvarcima Arni pokvari stolicu,

nadrljao sam.

I, tada mi je sinulo.

Uzeo sam, da Arni ne vidi, onaj pseći kolačić i propisno ga uvaljao u ono sitno od čvaraka. Kolačić je

bio posve smeđ, izgledao je kao čvarak i, što je najvažnije, mirisao je kao čvarak.

Pružio sam taj kolačić Arniju. Na moje zadovoljstvo, Arni je prihvatio taj

kolačić impregniran čvarcima. I, tada se dogodilo. Arni

ispljunuo

taj

kolačić,

oštro

prijekorno pogledao.

Skočio je na klupicu kutnog elementa pokraj

mene. Jednom me je šapom povukao za ruku, a drugom, kao šakom lupio po stolu.

I, oštro rekao: «Ne varaj! Daj čvarak!»

Vrlo čvrst argument da i Arni dobije čvarak. Ali, ne samo jedan čvarak. Dobio je još jedan, pa onda još jedan, pa još jedan ….

128

I, tako smo Arni i ja smazali sve one čvarke, nakon čega je zdjelica tako blistala, da se ni s

mikroskopom ne bi otkrilo da su u njoj ikada bili čvarci. Naročito oni opasni po život. Sada

smo

Arni

samo

čekali

moguće

posljedice. Kakvu ćemo boleštinu dobiti.

Ali, nismo dobili ni trihine, nismo dobili proljev,

nismo dobili probavne smetnje, niti bilo što opasno.

Dobili smo samo «jezikovu juhu» od gazdarice,

jer ti čvarci, osim što su nezdravi za jesti, bili su namijenjeni za nekakve «kraml pogačice». Samo

pripomenem.

Arni

vrijeme

«jezikove juhe» mirno spavao, pa tu «juhu» nismo podijelili, kao što smo bratski podijelili one čvarke.

129

Arnijevo otkriće Jutros je Arni, po običaju, izveo moju suprugu u

šetnju.

Točnije,

špeceraja.

pošli

dućan

kruh

nešto

Odlazak je prošao kao i svaki dan. Čim je

supruga uhvatila lajnu i Arnijevu ogrlicu, Arni je već veselo sjedio pred kućnim vratima.

Buba, koja ne voli ni lajnu, ni ogrlicu, ni šetnju,

netragom je nestala. Pojavila se tek pošto je bilo sigurno da su Arni i supruga već otišli.

Nakon nekog vremena, Arni i supruga, vratili su

se iz kupovine i šetnje.

Ovaj puta njihov je povratak bio malo drugačiji.

Jasno, došli su iz istoga smjera kao obično. Kao

obično, Buba je najavila njihov dolazak. Ali, njihov dolazak u kuću bio je drugačiji.

Arni i supruga bili su u nekakvom boljem

raspoloženju nego obično. Bili su nekako tajanstveni i jako zadovoljni.

Ja sam u prvi čas pomislio da je Arni negdje

putem, od susjeda, uvrebao kakvu poslasticu. Možda

je netko uputio Arniju i supruzi nekakav kompliment na račun Arnija, njegova krzna i njegova ponašanja. 130

Možda je supruga dobila na lutriji. Znatiželjno sam očekivao izvještaj, bilo supruge

bilo Arnija. Arni bi, jasno, prvo izvijestio Bubu.

I, supruga je počela: «Znaš, tamo blizu dućana,

Arni je nešto otkrio. To nije za vjerovati.»

Buba i ja samo smo naćulili uši i čekali da

čujemo što je to Arni otkrio.

Ali, supruga se odjednom predomislila.

«Najbolje je da to sam vidiš. Inače mi ne ćeš vjerovati. Lijepo sutra izvedi Arnija do dućana i Arni će ti pokazati što je otkrio.»

Uzalud smo Buba i ja pokušavali saznati što je to

tako nevjerojatno otkrio Arni.

A, možda i nije nešto tako nevjerojatno, nego

nas samo supruga i Arni hoće učiniti znatiželjnima.

I, nisu se prevarili. Meni vrag nije dao mira, pa

sam predložio Arniju, još jednu šetnju, da mi pokaže što je to otkrio.

Arni takvu ponudu nije mogao odbiti, i odmah

zauzeo položaj uz lajne i ogrlice. Makar se maloprije vratio iz šetnje. Čim

čula

riječ

šetnja,

Buba

nekuda

šmugnula. Iako je i ona bila znatiželjna što je to Arni otkrio. I, zašto su on i supruga tako tajanstveni.

131

Tako smo Arni i ja krenuli u Arnijevu drugu današnju šetnju.

Ja sam bio jako znatiželjan, ali Arniju kao da se

nije žurilo. Stao bi kod svakog stupića, stabla ili dvorišne ograde. Polako bi, onako natenane, pošnjofao poruke, pa onda i on ostavio svoju poruku budućim psećim prolaznicima.

Kao da je znao da sam znatiželjan i da bih što

prije htio saznati o čemu se tako neobičnom radi.

Kad smo se već približili dućanu, Arni je stao na

sredini ulice, okrenuo glavu prema jednoj kući i značajno me pogledao.

Tu bi znači trebalo biti to Arnijevo otkriće. Pogledao sam kuću, pa onda kuću s lijeve i s

desne strane. Pogledao sam prozore, vrata, krovove, ali nisam vidio ništa vrijedno pažnje.

Već sam mislio se Arni šali i da je iznenađenje

negdje malo dalje, krajičkom oka zapazio sam nešto što prije na toj kući nisam vidio.

Točnije, vidio sam. Na ogradi, pokraj ulaznih

vrata bio je poštanski sandučić. Ali, taj je poštanski sandučić i prije bio na tom mjestu.

Danas je tamo bio još jedan, isti takav poštanski

sandučić, pričvršćen malo dalje od onoga prvoga.

132

U prvi čas, pomislio sam da vidim dvostruko. Jer, oba su sandučića bila posve jednaka. Ipak, nešto je bilo različito.

Na jednom od poštanskih sandučića bila je

pričvršćena cedulja.

E, to je znači bilo to.

Ali, zašto je to bilo tako nešto za ne vjerovati. Prišao sam bliže sandučiću da vidim što piše na

onoj cedulji.

Arni me je upozorio da ne idem naglo, već

oprezno. I, nije mi dopustio da se posve približim onome sandučiću sa ceduljicom.

Ipak, uspio sam se približiti toliko da sam

mogao pročitati poruku.

Ako ste pomislili da je na toj cedulji bilo

napisano da se kuća prodaje, prevarili ste se. Kao i ja.

Nije ni pisalo da je to poštanski sandučić za

nekoga tko se od ukućana želio odvojiti od drugih.

Na ceduljici je zaista pisalo nešto što je u

današnje vrijeme teško povjerovati. I, da je to razlog zašto su ukućani kupili i pričvrstili na ogradu još jedan poštanski sandučić.

133

onome

starome

poštanskom

sandučiću

pročitao sam: «Molimo da poštu stavljate u onaj

sandučić lijevo. Nikako nemojte stavljati ništa u ovaj sandučić. Unutra su ptičice napravile gnijezdo.»

Arni me je pobjedonosno pogledao, kao da kaže:

«Nije samo Buba otkrila onu ptičicu u cijevi. Vidiš, ja

sam otkrio cijelo gnijezdo. I, to u poštanskom sandučiću».

134

Arni ponovno na izborima Danas su bili izbori. Meni se nekako nije dalo

poći, ali me supruga uvjerila da to treba učiniti, jer

treba dati podršku onima koji bi nešto korisnoga mogli učiniti. Onda sam se sjetio da bi Arniju prijala jedna

prekoredna šetnja, i k tome na područje kamo rijetko zalazimo, kad nas on vodi u šetnju.

Upitao sam Arnija bi li s nama pošao na izbore,

što bi mu bila jedna dopunska šetnja.

Arni je samo rekao: «Avrrrr!» i odmah sjeo

pokraj vješalice, gdje vise Arnijeva i Bubina ogrlica i lajne.

Buba se na riječ šetnja samo ukočila, i, prije

nego smo se mi snašli, Buba je nestala. Kao što znate, Buba ne voli ni šetnju, ni ogrlicu ni lajnu.

Meni se činilo da bi bilo dobro da pođe i Buba s

nama. Ipak je to jedan glas više na izborima.

Zamolio sam Arnija da potraži Bubu i pokaže

nam gdje se Buba sakrila. Međutim,

Arni

bio

solidaran.

Samo

odmahnuo glavom i nije nam htio otkriti Bubino skrovište.

135

Kao i obično, Arni je dobio ogrlicu, supruga mu je otvorila kućna vrata i Arni je poput munje sletio do dvorišnih vrata. Tamo je veselo sjeo i čekao.

Kad smo otvorili i ta vrata, Arni je odjurio do

susjedove

ograde,

propisno

obilježio,

malo

pošnjofkao ogradu drugih susjeda i vratio se. Lijepo je sjeo i namjestio se da mu zakvačimo lajnu. Tu uobičajenu proceduru Arni dobro poznaje i ne treba ga posebno dozivati.

Kad smo došli do raskršća, Arni je odmah

zavrnuo nizbrdo, iako nas tuda obične ne vodi u šetnju. Očito je zapamtio da ova šetnja nije uobičajena.

Vodio je ravno prema školi, gdje je bilo izborno

mjesto. Kao da se na izbore ide svaki dan.

Pred ulazom smo zastali, da se dogovorimo tko

će prvi obaviti svoju građansku dužnost, a tko će za to vrijeme čuvati Arnija.

Ta je dužnost zapala mene i već sam htio još

malo prošetati s Arnijem, ali Arni me je nekako

naročito pogledao i rekao: «Pa došli smo na izbore. Valjda i ja imam pravo glasa!»

Kako je Arni član obitelji tu nije bilo dvojbe.

Samo sam upozorio Arnija da mora biti dobar, i, da ni u kojemu slučaju ne smije ništa obilježiti.

136

Arni je samo rekao: «Avrrr!» što je značilo da prihvaća uvjete.

Tako smo lijepo svi troje ušli u prostoriju gdje je

trebalo obaviti glasanje.

Kako takve prostorije izgledaju ne trebam vam

opisivati. Sigurno ste i vi sa svojim ljubimcima izišli na izbore.

Arni se je odmah snašao i uputio ravno prema

stolu gdje su sjedili članovi izborne komisije. Na opće

odobravanje prisutnih, a naročito članova komisije. Arnijeva pojava razbila je njihovu dosadu i unijela je vedro raspoloženje.

Uzeli smo naše listiće i otišli iza nekakvoga

paravana. Sada je nastupilo ono najvažnije. Koga na tim listićima zaokružiti.

Arni je shvatio važnost trenutka i lijepo sjeo

pokraj mene.

Supruga, koja bolje poznaje kandidate i mjesne

političare, sugerirala mi je koga zaokružiti, da od dva zla odaberemo manje.

Već sam htio tako uraditi, kadli osjetim kako me

Arni šapom povlači za ruku, i jasno pokazuje da mi želi nešto reći.

137

«Zašto mene ne pitaš za koga glasati?» pitao je Arni, i dodao: «Nisam valjda dolazio samo kao pratnja.»

E, to je već bilo jako ozbiljno i nisam mogao

odbiti da i Arni ne glasa. će

Pokazao sam Arniju glasačke listiće i očekivao da

Arni

pokazati

koga

tim listićima

trebam

zaokružiti. Meni je to ionako bilo svejedno.

Arni se ozbiljno zamislio nad tim listićima, i

onda mi je šapnuo da drugi ne čuju: «Križaj! Sve prekriži!»

Upitno sam pogledao Arnija, a on mi je kratko

objasnio svoj izbor: «Sve ti je to ista žgadija. Sve su ti

to lovci na fotelje. A, kad se dočepaju fotelja, za napuštene i izgubljene pse sigurno ne će učiniti ništa.»

Odmah sam se sjetio da je i Arni bio jedan takav

napušten i izgubljen pas. I, sigurno se dobro sjeća što to znači.

Sjetio sam se, također, da takvih napuštenih

pasa, za koje oni na vlasti ništa ne čine, ima mnogo.

Nisam dalje razmišljao, uradio sam kako mi je

Arni savjetovao. Učinilo mi se da su Arnijevi argumenti čvrsti i neoborivi.

Što vi mislite? Je li Arni u pravu? I, jesam li dobro

postupio kad sam poslušao Arnija? 138

Priče iz susjedstva Hranu za mačkicu? Jutros me supruga povela u kupnju. Trebalo je kupiti, i nositi, naravno, hranu za Arnija i Bubu. Hranu

uvijek kupujemo kod istoga dobavljača. Sigurnosti radi.

Pred ulazom u dućan, supruga se sjetila da je

nešto zaboravila u autu, s napomenom neka samo uđem u obavim ono zbog čega smo došli. I, nekako se zagonetno nasmiješila.

Otvorio sam vrata. Oglasilo se zvonce, koje vlasniku najavljuje da je

netko ušao u dućan.

Kako nisam vidio nikoga, iako je bilo sigurno da

je vlasnik čuo ono zvonce na vratima, pozdravio sam prilično glasno: «Dobro jutro. Ima koga doma?»

«Dobro jutro! Dobro jutro!» - čulo se iz dubine

prodavaonice.

Znači moj je ulazak zapažen, pa samo treba

čekati. Bilo je očito da je vlasnik nečim zaposlen u drugom dijelu prodavaonice.

Tada sam začuo isti glas: «Hranu za mačkicu?

Hranu za mačkicu?»

139

«Ne, hvala.» - odgovorio sam, i dodao: «Za psa. Točnije za dva psa. Dva prava huncuta.»

Neko je vrijeme sve bilo tiho. Samo se čulo

nekakvo komešanje u drugom dijelu prodavaonice. Kao da vlasnik nešto šuška u dnu prodavaonice.

«Hranu za mačkicu? Malu vrećicu?» - ponovno

sam začuo isti glas.

Bilo je očito da me je vlasnik zaboravio, jer već

dulje vrijeme samo supruga kupuje hranu za naše huncute. A, možda me po glasu nije prepoznao. Iz drugog dijela prodavaonice nije me mogao vidjeti.

«Za pse. Veliko pakovanje. Molim. Kao obično.»

- odgovorio sam.

«Poslužite se. Poslužite se. Iza vrata. Iza vrata.»

- čuo sam uputu.

Ali, iza vrata nije bilo velikog pakovanja hrane za

pse. Tamo je, kao uvijek, bila polica s priborom za uljepšavanje životinja.

Bilo je očito da vlasnik nije dobro čuo po što sam

došao.

S police, koja nije bila iza vrata, uzeo sam vreću

s hranom, stavio je pokraj pulta, i čekao vlasnika da platim.

«Gotovina?

pitanje.

Čekovi?

Kartica?»

140

začuo

sam

Već sam htio odgovoriti, kadli sam ponovno začuo isto pitanje: «Gotovina? Čekovi? Kartica?»

A, onda je slijedio niz pitanja: «Hranu za

mačkicu? Hranu za mačkicu? Gotovina, čekovi, kartica? Gotovina, čekovi, kartica? Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu?» Sada sam

ozbiljno

zabrinuo. Da

kojim

slučajem vlasnik nije malo previše popio? Ili, ne daj Bože, pošandrcao.

Već sam gledao kako ću kidnuti iz dućana, kadli

se na vratima pojavila, nasmijana, moja supruga.

Ali, ne samo ona. Iza nje ušao je i vlasnik

prodavaonice.

Sada sam se još više zabrinuo. Da nisam,

slučajno, ja pošandrcao. I, razgovarao sam sa sobom, dok nikoga nije bilo u dućanu.

Ali, na zvuk zvonca ponovno sam začuo isti glas:

«Dobro jutro. Dobro jutro.»

A, onda, odmah zatim: «Hranu za mačkicu?

Hranu za mačkicu?»

Pa, onda, opet ispočetka: «Gotovina? Čekovi?

Kartica? Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu?»

Tek kad me je supruga odvela iza jedne police, s

raznim priborom za kućne ljubimce, vidio sam da nema mjesta mojoj zabrinutosti. 141

I, konaÄ?no sam upoznao onoga, s kim sam, cijelo to vrijeme, razgovarao.

Bio je to prekrasan veliki bijeli papagaj.

142

Priča o Dinu Prošlog smo ljeta supruga i ja bili posjetili naše

prijatelje. Bez Arnija i Bube. Jer, naši prijatelji imaju

psa, Dina. Budući da nismo znali kako bi Dino

prihvatio Arnija i Bubu, ili kako bi se Arni i Buba ponašali u gostima kod njima nepoznatoga psa, ostavili smo Arnija i Bubu kod kuće. Za svaki slučaj.

Tom smo prigodom upoznali Dina, koji baš i nije

običan pas.

Naši prijatelji, penzići kao i mi, žive u kući koju

su naslijedili od svojih roditelja, rođenih Samoboraca. Naši su prijatelji prije toga živjeli u Zagrebu, ali nakon

što su ih roditelji napustili, zadovoljno su napustili Zagreb i uselili se u staru kuću, njihovu djedovinu.

Ta je kuća na samoj periferiji Samobora, u dijelu

gdje se živi k'o na selu. Tako naši prijatelji imaju veliko

dvorište, nešto povrtnjaka s nekoliko gredica povrća, kokošinjac, s kokicama, naravno. Imaju oni tamo još svašta što su naslijedili na starome imanju, ali to za našu priču nije važno.

Dino je sa svojim vlasnicima, prije dolaska u

Samobor,

živio

nevelikom

stanu,

nekakvoj

zgradurini s mnoštvom stanova. Ništa osim stana i šetnje u obližnjem parku, Dino nije poznavao. 143

Čak što više, nikada izvan stana Dino nije šetao bez lajne, jer naši su prijatelji i odgovorni vlasnici psa, Dina.

Naši su prijatelji u početku strahovali da će Dino,

čim se osjeti slobodnim i bez lajne napustiti njihovo dvorište. A, to njihovo dvorište ograđeno je samo prema ulici i susjednim dvorištima. Sa stražnje strane,

iza povrtnjaka, imanje nema ograde. Kao uostalom ni druga susjedna imanja.

Ali, Dino je odmah, kao pametan pas, naučio što

je njegovo, a što je tuđe. I, nikada nije napuštao dvorište ili onaj povrtnjak, iako nije bio vezan. A, iza povrtnjaka bilo je kukuruzište susjeda.

Ipak, povremeno bi napustio svoje dvorište, ali o

tome malo kasnije.

Još je nešto Dino odmah naučio.

Naučio je da se ne smije gaziti povrće posađeno u gredicama, pa je kao i njegovi vlasnici uvijek lijepo

hodao stazicama ugaženim između gredica. Nikada nije kratio put preko gredica, za razliku od Arnija, koji

bi odmah preorao sve te gredice u potrazi za krticom. A, možda u gredicama naših prijatelja krtica nije bilo.

Pa ih Dino nije morao tjerati, kao Arni naše. Vrag bi ga znao.

144

Kao i ostali susjedi naši su prijatelji imali i mačku. I to ne jednu. Mačke su naslijedili zajedno s kućom i imanjem. Za divno čudo, Dino i mačke odmah su se sprijateljili.

Dino je uživao sa svojim gospodarima u svojem

novom okruženju. Šetao je po kući i dvorištu, spavao

je u kući, u istoj košari i na istoj dekici kao u Zagrebu. Nikakvih zaduženja, kao na primjer čuvanje kuće, nije imao, jer su mu vlasnici uglavnom bili kod kuće.

Ipak, Dino je imao jedno vrlo važno zaduženje.

Čuvati kokice. Ali, ne zato da bi im se nešto dogodilo, ili da bi ih netko ukrao, jer svi su susjedi

imali i kokošinjac i brojne kokice. Dino je morao paziti da kokice ne odu u kvar, što znači da su smjele čeprkati po dvorištu do mile volje, ali nisu smjele čeprkati po gredicama s povrćem.

Najvažnije je bilo da kokice ne odu u susjedovo

kukuruzište, što im i nije bilo teško, jer, kao što sam

već napisao, imanje naših prijatelja sa stražnje strane nije bilo ograđeno. A, na takav izlet kokice bi otišle prvom prigodom.

Kad bi se to dogodilo, dovoljno je bilo reći:

«Dino! Gdje su kokice?»

Dino bi se odmah uputio u ono tuđe kukuruzište

da vrati kokice u njihovo dvorište. 145

Ali, pokupiti sve te kokice iz nepreglednoga kukuruzišta nije nimalo lagan zadatak. I, Dino se dosjetio.

Iz kukuruzišta bi istjerao samo kokota. A,

kokice, k'o kokice, odmah bi sve do jedne, za kokotom dojurile u svoje dvorište.

Kako je Dino znao da će kokice, sve do jedne,

doći za kokotom to nam Dino nije otkrio.

Sve u svemu Dino je vrlo pametan pas. Dobar i

poslušan.

Ali, ipak nije baš bez mana. Dino, naime, jako voli jesti kokošja jaja. Kokošja

jaja prava su mu poslastica. I, čim se koja kokica oglasi da je snijela jaje, evo Dina po svoju poslasticu.

No, još netko čeka da kokice jave da su obavile

svoju svakodnevnu dužnost. Snesti po koje jaje. Dinova gazdarica. Ako gazdarica na vrijeme čuje kokodakanje, Događa

se,

Dino

ostaje

međutim,

bez

svoje

gazdarica

poslastice. ne

čuje

kokodakanje. I, evo prigode za Dina.

Ali, Dino zna da se jaja ne smiju krasti, pa koristi

naročitu taktiku da bi se po kojega jajeta ipak dočepao. I, pritom ostao pošten.

Kad gazdarica skuplja jaja Dino je prisutan.

Možda koje jaje zaostane. Ali ne samo zbog toga. 146

Dino točno prati što gazdarica radi i jako je zadovoljan ako gazdarica s jajima ode iz kokošinjca. Jer tada nastupa njegovo vrijeme. Ali, ne uvijek.

Ponekad se gazdarici čini da bi jaja u gnijezdu trebalo biti više. I, onda zove Dina: «Dino! Gdje su jaja? Vrati jaje!»

Dino se samo poklopi ušima, spusti rep, i istoga

časa nestane. Za

koji

čas

evo

Dina

natrag,

jednako

poklopljenim ušima i spuštenim repom, ali s jajetom u ustima. Lijepo i nježno spusti jaje gazdarici pred noge

i pokorno legne. Ono, kao: «Ja sam samo spremio jaje, da se ne izgubi.»

Ako se pak gazdarici učini da je u gnijezdu

dovoljno jaja, Dino se nakon odlaska gazdarice, tamo negdje iza kokošinjca lijepo omasti jajetom.

To Dino radi svakodnevno. Nitko ne može reći

da krade jaja. On ih samo sprema. Pa, ako prođe, prođe.

147

Priča o golmanu Prije nekoliko dana bio sam na izletu. Nije teško

pogoditi gdje. U Zagrebu. I tamo sam doživio nešto zaista neobično. A, možda i nije neobično. Možda se to

u Zagrebu češće događa. Samo što mene tamo nema tako često, da bih doživio ono što ću vam sada ispričati.

Kad obavim sve ono zbog čega sam došao u

Zagreb, obično svratim u Bogovićevu ulicu. Tamo, u

Croatia Recordsu, kupim po koji jeftini CD s ozbiljnom glazbom. To mu dođe kao neka rasprodaja, jer svi se

jagme za nekakvim novokomponovanim narodnjacima i sličnom ritmičkom bukom.

Tako sam i toga dana prolazio Preobraženskom

ulicom i čudio se koliko svijeta oko podneva ima na ulici i Preradovićevom trgu. Kako je bio lijep i topao dan svi su otvoreni kafići na Preradovićevu trgu radili i

bili su puni gostiju. Svi su uživali na suncu, kojega ovoga proljeća baš i nije bilo mnogo.

Odjednom sam primijetio da se nešto događa,

jer svi su se zagledali u tome smjeru.

Tamo od nekadašnjeg kina Balkan trčao je psić.

Čini mi se koker španijel ili nekakav mali terijer. To za ovu priču nije ni važno. 148

Za psićem je trčala njegova vlasnica u namjeri da ga uhvati i zaustavi. Ako ste pomislili da je vlasnica neodgovorna i pustila svojega psića bez lajne, prevarili ste se. Jednako tako prevarili ste se ako ste pomislili

da je psić neposlušan. Razlog njegovom trku bila je upravo njegova lajna.

Pas je trčao i vukao lajnu za sobom. Ali ne bilo

kakvu lajnu. Bila je to ona lajna na feder, tako da pas ne mora baš uvijek ići u neposrednoj blizini onoga tko vodi psa.

Kako je psić trčao, tako je za njim, zajedno s

lajnom, jurio i onaj držak s patentom za uvlačenje lajne. A, vlasnica je psa htjela uhvatiti taj držak s patentom za uvlačenje lajne.

Ali, kad bi se vlasnica sagnula da uhvati taj

držak, feder bi u njemu počeo namatati lajnu. Pritom je taj držak dobio takvu brzinu da je sustigao psića i udario ga po stražnjici.

Taj je udarac još više uplašio psića, i on je jurio

sve brže i brže. Svaki put, kad bi se držak s federom i

patentom za namatanje lajne negdje zakvačio, lajna bi se izvukla, držak bi se potom otkvačio, i ponovo udario psića po stražnjici.

A, vlasnica je psa uzaludno pokušavala uhvatiti

upravu taj držak lajne.

149

Pokušali su to i neki prolaznici, ali obično im je taj držak ispao iz ruke, i ponovno, kao praćka, udario psića po stražnjici.

Većina onih, koji su sjedili ispod suncobrana,

dobro su se zabavljali na račun psića i njegove gazdarice.

I, to bi još moglo biti smiješno, da pas nije trčao

Preobraženskom ulicom ravno prema Ilici. A, Ilicom je upravo nailazio tramvaj, ne baš malom brzinom.

Psić je, u paničnom strahu, jurio točno prema

tramvaju.

Svi oni koji su se smijali, utihnuli su. Vlasnica

psa pokrila je oči rukama, da ne vidi kako kotači tramvaja gaze i melju njezinog miljenika. I, onda se dogodilo.

Pas bi sigurno podletio pod kotače tramvaja, da

se tamo na pločniku nije zatekao neki mladić.

Mladić se bacio na psa. Poput golmana. Nije, kao

drugi, hvatao držak lajne, nego je uhvatio psića.

Naš je golman ostao ležati na pločniku, zagrlio

je psića i nije ga puštao iz ruku. Nježno ga je grlio i smirivao, sve dok do njega nije dotrčala vlasnica psa.

Tek se tada naš golman digao s pločnika, s

psićem u naručju, i oprezno predao psića vlasnici.

150

Bio sam predaleko da čujem razgovor vlasnice s našim golmanom, ali siguran sam da mu je vlasnica ponudila nagradu, pozvala ga na piće, kavicu ili tako nešto. To se moglo vidjeti iz njezinog ponašanja.

Ali, naš je golman samo otresao prašinu sa svoje

odjeće, još jednom pogladio psića u gazdaričinom naručju, i otputio se niz Ilicu. Tamo kamo je i krenuo.

Tek smo tada svi nekako došli k sebi od

uzbuđenja. I,

Preradovićevim

trgom

ulicom odjeknuo je buran pljesak.

Preobraženskom

Svi su pljeskali požrtvovnome golmanu. A, ja

sam siguran da skromni golman taj pljesak nije čuo. Iako, je zaslužio i mnogo više od pljeska.

Što bi pravi golmani sigurno masno naplatili.

151

Priča o Donu i Reksu Prije nekoliko dana pozvali smo goste. Na

roštiljanje. Ali, ne bilo kakvo roštiljanje, Na pravo

vegetarijansko roštiljanje. O tome smo pročitali u novinama, i odlučili probati. A, na to smo roštiljanje pozvali prijatelje – vegetarijance. Da ih iznenadimo.

Dok je supruga pripremala ono što će na roštilju,

umjesto mesa, zagorjeti, ja sam na ognjištu naložio vatru i pazio da se napravi dovoljno žeravice.

Dok sam ja tako uz ognjište čuvao vatru, iz istih

novina u kojima smo pročitali o vegetarijanskome roštilju, ispao je dodatak.

Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić. Prekrasna priča, koju sam kao dječak pročitao

bezbroj puta. Čak sam se prisjećao cijelih odlomaka.

Iako sam cijelu priču znao gotovo napamet, sa zadovoljstvom sam prekrasnu priču pročitao ponovno, tisuću i prvi puta.

Razmišljao sam pritom, bih li i ja mogao napisati

tako lijepu priču. Sigurno ne bih. Jer živim u drugome vremenu, u tvrdome svijetu, bez bajki i priča sa

sretnim svršetkom. Upravo me mučila jedna takva priča, koja, ali, još nema svršetka. 152

Dok sam ja tako sjedio u naslonjaču i maštao o prekrasnim pričama, kadli u vatri nešto zapucketa:

kuc! kuc! Pogledam prema vatri kadli ono iz vatre počeše iskakati Domaći, «sve sami mužići od po lakta. Na

njima

kožusi,

kapice

opančići

crveni

kao

plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke

kao ugljen živi. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i

vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.»

Obradujem se Domaćima, kao baka iz priče. «Božja braćo», - rekoh ja Domaćima: «biste li vi

meni znali pomoći, da ovoj priči nađem sretan kraj?»

Stanem ja, kao i baka, pripovijedati Domaćima

kakva me priča muči.

«Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta,

nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju, pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja». Evo priče koju sam ispričao Domaćima. Preko sedam mora, iza sedam gora, preko

sedam rijeka, iza sedam šuma, smjestio se mali gradić. 153

U tom gradiću žive dva prekrasna, pametna i umiljata psa.

Don i Reks. Točnije živjeli su.

Sada tamo živi samo Don. Reksa su vlasnici nekamo odveli. Ne zna se kamo.

Ali, da s pričom počnem ispočetka. U tom gradiću živi još mnogo pasa. Velik broj

njih sretni su i zadovoljni.

Ali, Don i Reks nisu sretni i zadovoljni, kao ostali

psi u tome gradiću. Don i Reks imaju, kao uostalom i

drugi psi, vlasnike. Ali, vlasnici Dona i Reksa nisu dobri vlasnici, kao vlasnici drugih pasa. Pa tako, Don i Reks ne žive u kući, kao drugi kućni ljubimci.

Don i Reks žive na lancu. I, u kuću nemaju

pristupa. Njihova je zadaća da čuvaju kuću. Zato i jesu na lancu. A, zna se, pas na lancu podivlja. Pa je onda opasan za svakoga tko se nađe u blizini. I, tada je bolji od bilo kakvog alarmnog uređaja.

Umjesto prave pseće kućice, Don i Reks imaju,

kao skloništa nekakve prevrnute sanduke. A, ti ih sanduci ne štite niti od hladnoće niti od sunčeve topline.

I, tako to traje već mjesecima.

154

Reks, kao stariji i iskusniji, svoju sudbinu još nekako podnosi. Ali, Don je jako nesretan. Često se može čuti kao plaće i zavija, i danju i noću.

Prije nekoga vremena, kad je onomad bio

produženi vikend, vlasnici Dona i Reksa otišli su na more.

Don i Reks ostali su sami. Da čuvaju kuću. Na

lancu. Na vrućemu ljetnome suncu.

Vlasnici su prvim susjedima ostavili nešto hrane

za Dona i Reksa. Da baš ne budu gladni.

Susjedi su hranili Dona i Reksa, često im

mijenjali vodu, koja se na suncu pregrijala.

Ipak, to nije bilo lako. I Don i Reks bili su

razdražljivi. Svi bismo bili takvi da nas netko sveže lancem. Tako je susjed zaradio čak dva ugriza. Na svu sreću bez težih posljedica.

Po povratku s mora vlasnici su Reksa nekamo

odveli i ostavili Dona da sam čuva kuću, dok su oni na poslu.

Tko zna na kakvom je lancu Reks sada? A,

možda i nije na lancu, pa mu je bolje nego prije.

Don je pak, ovako osamljen, još tužniji i

nesretniji.

Tada su Donovi vlasnici ponovno otišli na more.

155

I, Dona ostavili na brizi susjedima. I, na lancu, naravno.

Dvaput se Don otkinuo s lanca. I, oba je puta

došao do susjeda, Jer, jadan nije znao kamo bi drugamo.

I, onda se dogodilo.

Susjedi moraju hitno na put. Daleko i na više dana. To su telefonom javili vlasnicima Dona. Ali,

Donovi vlasnici žele još uživati na moru, najmanje do kraja tjedna. A, to je još najmanje pet dana.

Na pitanje tko će hraniti Dona, susjedi su od

Donovih vlasnika telefonom dobili neobičan odgovor: «Pa, ništa mu ne će biti. Može biti malo gladan.»

Kad sam tako svršio pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić: «Ja znam tko tu

može pomoći. Stribor, naš starješina. On svačemu savjeta znade.»

Ja sam već pomislio da će se sada, kao ono u

priči, Malik Tintilinić popeti na glogov grm, zviznuti u prste, da pozove jelena i dvanaest vjeverica. Ali nije.

Malik Tintilinić maši se džepa svojega i iz njega izvuče mobitel.

156

«Oho. Vidi! Vidi!» - pomislih: «I, Domaći su se modernizirali.»

Otkuca Malik nešto na mobitelu, pošalje poruku

Striboru, starješini svojemu. Mislim da se takva poruka sada zove SMS.

Gleda Malik Tintilinić Striborovu poruku na

svojemu mobitelu, samo zaklima glavom, i reče: «U

ovo moderno vrijeme ne može ti Stribor mnogo pomoći. Njegova je moć samo u njegovoj šumi. Začaranoj. Šumi iz bajke. Tamo bi trebalo poći.»

Zatim još nešto otkuca na tipkicama svojega

mobitela, pa pročita novu poruku Striborovu.

«Evo što ti Stribor poručuje, pa ćeš dalje sve sam

znati što ti je činiti, da priča dobije sretan svršetak. Poslušaj!»

Slušam ja, kadli, ono, odnekud zvonce odjekuje. Znači, ipak su moći Striborove velike, kad po mene šalje jelena s praporcima u rogovima. Začu se i veseli lavež pasa.

«Ma nije moguće da je Don već oslobođen s lanca» - pomislih: «I, zajedno se s Reksom veseli svojim vlasnicima.» Ali, jok.

157

Dok sam se budio iz sna, Domaći i Malik Tintilinić sa svojim mobitelom, nestali su u plamenu.

A ja nisam saznao što mi Stribor poručuje. I, što

mi je činiti da priča o Donu i Reksu dobije sretan svršetak. Kao što to imaju priče Ivane Brlić Mažuranić. Zvuk

zvonca

nije

dolazio

rogovima jelenjim, već s naših vrata.

praporaca

A, veselo su lajali Arni i Buba, obradovani

dolaskom gostiju naših.

Da su naši gosti došli samo malo kasnije, ja bih

znao što mi Stribor poručuje. I, što mi je činiti da priča o Donu i Reksu dobije sretan svršetak. Znate li možda vi?

158

Dobra vila U prethodnoj smo priči upoznali Dona i Reksa.

Saznali smo pritom o njihovoj velikoj nevolji. Njihovi ih

vlasnici drže na lancu, da čuvaju kuću. Prije negoli su

otišli na more, Reksa su nekamo odveli. Njemu je možda bolje, a možda je i tamo kamo su ga odveli,

svezan lancem. O nečem gorem, poput Dumovca ili šinteraja, ne usuđujem se ni pomisliti. Jedno je sigurno. Reksa nisu smjestili u hotel za pse, jer tamo bi onda smjestili i Dona.

I nikako da toj priči smislim sretan svršetak. Čak

mi ni Malik Tintilinić nije mogao pomoći, jer je morao nestati, zajedno sa svojim Domaćima, kad su stigli naši

gosti. A, možda to i nije bio Malik Tintilinić i njegovi Domaći. Možda sam ja to samo sanjao.

Meni ipak cijela priča nije dala mira, pa, kad sam

danas poslije ručka malo prilegao, pokušao sam smisliti njezin sretan svršetak. Dona radi, jasno. I gle čuda.

Nisam pravo ni zadrijemao kadli se

odjednom

odnekuda, iz najtamnijega kuta sobe, pojavi, nitko drugi doli sam Stribor.

159

«Ohoho! Znači ipak postoji začarana šuma. Šuma Striborova. Možda je to baš ova šuma iza naše kuće.» pomislio sam.

«Što si se snuždio? – upita Stribor, i pridoda:

«Možda cijela priča ipak dobije sretan svršetak. Samo ne odmah, kako bi ti to htio.»

«Ali, meni treba sretan svršetak odmah. Vidiš da

je Don na lancu i bit će sam, gladan i žedan, dok mu gazde na moru uživaju. Hajde Stribore! Učini nešto. Oslobodi Dona s lanca.» - potužim se ja Striboru.

«E, tu moje moći prestaju. Živimo u različitomu

vremenu. Danas su smislili nekakve zakone protiv kojih ja ništa ne mogu. Ti znaš bolje da je u tim

papirima privatno vlasništvo svetinja. A, Don ima svoje vlasnike.»

«Ali, Stribore» - zavapim ja: «To nisu dobri

vlasnici. Oni drže Dona na lancu. Ne hrane ga, ne igraju se s njime. A ni vodu mu ne mijenjaju. Sada na moru uživaju.»

«Rekoh ti da ja tu ništa ne mogu. U tim vašim

papirima, zakonima, propisima, ili kako se sve to već

zove, lijepo piše da psi moraju biti na lancu svezani. A,

u šetnji moraju imati brnjice. Da ljude ne bi ugrozili. O obavezama vlasnika da psa hrani, redovno mu mijenja vodu, igra se s njime, tamo ti ništa ne piše. 160

Piše još o nekakvome mikročipiranju, ali u to ti se ja baš i ne razumijem. Znaš da su šuma začarana, Domaći, vile i vilenjaci moj resor.» - poduči me Stribor.

Kad Stribor spomene vile i vilenjake, meni sinu

spasonosna ideja.

«Stribore! Gospodaru šume začarane! Pošalji mi

jednu dobru vilu. Pa, neka dobra vila spasi Dona, kad ti već ne možeš.»

«Ha! Ha! Ha! Baš si ti nekakav smiješan stvor.» -

nasmija se Stribor: «Vile življahu u moje vrijeme. Danas ih više nema. Izumrle su. Naročito one dobre. Dobrih ti

vila u današnje vrijeme više nema. Ha! Ha! Ha! Ali,

možda se ipak nekako mogu uzgojiti. Jesi li čitao o GMO hrani? Možda bi se i s vilama tako nešto moglo uraditi.»

Baš sam Stribora htio upitati kako bi se to dobre

vile mogle uzgojiti, kadli osjetim kako me netko drma i

budi. Prvo sam pomislio da je Arni. Ali nije bio Arni. Drmala me je i budila moja supruga, daleko nježnije nego Arni.

«Čuj! Ne moraš se dizati. Samo da znaš gdje

sam,

da se

iznenadiš kad se

probudiš.»

obavijestila me je supruga: «Odo' ja preko sedam

mora, iza sedam gora, preko sedam rijeka, iza sedam šuma, nahraniti Dona i vodu mu promijeniti. 161

A, možda se malo i poigram s njime. Ne može jadnik biti sam, gladan i žedan tjedan dana.»

Ali, ja nisam nastavio spavati. Sjeo sam za

kompjutor i napisao vam ovu priču.

Možda ipak, i u ovo naše moderno vrijeme ima

dobrih vila. Samo smo im kojekakvim zakonima podrezali krila.

Što vi mislite? Ima li?

162

Priča o Pameli Pamelu sam upoznao prije mnogo godina. Još u

vrijeme dok je Aska bila živa. Pamela je, s još dvije

djevojke živjela u susjednoj ulici. One druge dvije djevojke bile su sestre. Pamela im nije bila ništa u

rodu, ali one su jako voljele Pamelu. I, Pamela njih.

Pamela je voljela i druge ljude, i pse, a djecu naročito. Ako ste sada pomislili na nešto o čemu se danas

mnogo piše, pedofiliji i sličnome, prevarili ste se. Pamelu se ne bi moglo uvrstiti u takvo društvo. Iz vrlo

jednostavnog razloga. Pamela je bila pas. Točnije mala vižlasta i vrlo draga kujica.

Dvije su sestre tada bile studentice. Pamela,

jasno, ni u pseću školu nije išla. Ali, bila je vrlo dobro

odgojen pas, vesela, razigrana, svakome bi rado prilazila i umiljavala se. Dok su sestre bile na

predavanjima, Pamela bi dane provodila na balkonu njihova stana, koji gleda na ulicu. Zimi bi pak Pamela

bila u stanu, da joj na balkonu ne bude hladno. Po povratku kući sestre bi ili prošetale Pamelu ili je

jednostavno pustile na livadu iza kuće da se istrči. To još i danas čine mnogi vlasnici pasa u našoj okolici.

Pamela bi radosna obišla sve susjede i sa svima

se pozdravila. I sa psima i sa ljudima. 163

Svi su susjedi voljeli Pamelu i pogladili bi je kad bi im prišla.

A, Pamela bi se previjala od sreće što je ljudi

vole i glade.

Naročito je voljela djecu. Veselo bi trčala za

njima, pa onda za nekakvom grančicom koju bi joj

djeca za igru bacala. Zimi, pak, kad su se djeca sanjkala na obližnjoj livadi, Pamela bi trčala za sanjkama i veselo lajala.

Sve dok se nije dogodilo.

Jednog proljetnog dana Pamela je napala i ugrizla jednoga dječaka. Nitko to nije ozbiljno shvatio. Pa, ni dječak ni njegovi roditelji. Svi smo mislili da se to dogodilo slučajno. U igri. Ali nije.

Nije prošlo nekoliko dana, Pamela je ponovno

napala još jedno dijete. Sada je stvar već postala ozbiljna.

Pamela je odjednom počela napadati djecu.

Prema odraslima se ponašala jednako prijateljski kao i prije.

Ali, Pamela nije napadala svu djecu.

Napadala je isključivo one koja su na leđima nosili školsku torbu.

164

Prema drugoj je djeci bila jednako prijateljski raspoložena kao prije, i veselo se s njima igrala.

Razloge takvome Pamelinom ponašanju saznali

smo od prve susjede u njihovoj ulici.

Kroz tu su ulicu, pokraj kuće gdje je stanovala

Pamela, u školu prolazila djeca iz obližnjeg naselja. I,

tako usput pri prolazu, jedna je grupa zločestih dječaka izazivala Pamelu na njezinom balkonu, svaki puta kad bi prolazili u školu ili iz škole. Čak bi se

putem oboružali nekakvim dugačkim štapovima i

šibama, kojima bi boli i udarali Pamelu kroz ogradu balkona. I, uživali bi pritom kako se Pamela ljuti, a ništa im ne može.

Ali, Pamela je upamtila. Onaj tko nosi školsku

torbu na leđima, zločest je, i treba ga kazniti. Što je ona činila kad god bi joj se pružila prilika.

Roditelji djece iz naselja počeli su prigovarati, jer

Pamela je postala opasna za njihove razmažene

klipane. Uzalud su dvije sestre i njihova susjeda dokazivali da Pamela napada samo one sa školskim

torbama na leđima, jer je izazivaju i tuku pri prolazu u školu ili iz škole.

Naročito je agresivan bio onaj lovac, koji je htio

ubiti našu prijateljicu liju iz šume iza naše kuća.

165

A, upravo je njegov sin najviše izazivao Pamelu, i bio

kolovođa

svih

dječačkih

nepodopština

susjedstvu. Lovac je sestrama zaprijetio da će doći s puškom i osobno ubiti Pamelu ne budu li je one uklonile iz svoje kuće i dale usmrtiti. Zaprijetio je da će

doći s puškom čim Pamela samo zalaje na njegova sina. Nije pomagalo nikakvo uvjeravanje da su upravo

njegov sin i njegova družina krivi za neprimjereno Pamelino ponašanje.

Jer, Pamela je i dalje bila jako prijateljski

raspoložena prema svoj onoj djeci koja nisu na leđima nosila školsku torbu.

Za Pamelu su zločesti bili samo oni sa školskim

torbama na leđima.

I, tako je Pamela, ni kriva ni dužna došla u

smrtnu opasnost. Da je lovac ubije. Što bi on, po svojoj prirodi, učinio s velikim zadovoljstvom.

Dvije su sestre bile očajne. Jako su voljele

Pamelu, a nisu imale nikoga od rodbine u blizini tko bi

njih i Pamelu zaštitio. Susjedi, pak, držali su se po

strani, jer agresivni je lovac već i prije terorizirao sve susjedstvo. I, svakome tko bi ga i malo poprijeko pogledao, prijetio svojom duplericom.

Bilo je samo pitanje dana kada će lovac ubiti

Pamelu.

166

Ali, dobre vile, makar i s podrezanim krilima, odlučiše umiješati se. Kako?

O tome čitajte u slijedećoj priči.

167

Dobrih vila ipak ima U prošloj smo priči upoznali Pamelu, kao dobru i

vižlastu kujicu, koja je, eto, zbog dječačke obijesti počela napadati djecu. Ali, ne svu djecu. Samo onu s đačkim torbama na leđima. Saznali smo i tko je glavni

krivac za takvo Pamelino ponašanje. I, što je najgore, da je Pamela upravo zbog kolovođe dječačke obijesti u smrtnoj

opasnosti.

Opasnosti

kolovođe obijesnih klipana, ubije.

lovac,

otac

Dvije su sestre bile očajne. Više se nisu usudile

puštati Pamelu iz kuće. Izašle bi, navečer, s njom samo na tren, tek toliko da Pamela obavi svoje prirodne

potrebe. A, za to vrijeme bile su u strahu ne će li se odnekuda pojaviti banda izazivača, ili još gore lovac sa svojom dvocijevkom.

Jadne nisu znale što uraditi. Mogle bi Pamelu

odvesti k svojima na selo. Tamo bi bila sigurna od malih izazivača i lovca s duplonkom.

Ali, njihovo je selo daleko. U vlak s Pamelom ne

smiju. U autobus još manje. Da je Pamela samo malo manji pas, strpale bi je u košaru i nekako prošvercale

vlakom. Ovako im nije preostalo drugo doli čekati. Pa, što bude.

Ali, dobre vile odlučiše umiješati se. 168

Dvije sestre osim rodbine na selu imaju i neku jako daleku rodbinu, muža i ženu, na radu u Njemačkoj. S tim se rođacima viđaju jako rijetko, jer

Njemačka baš i nije blizu, a oni im baš i nisu jako blizak rod, iako su iz istoga sela.

Ta su žena i muž krenuli kući, nakon dugo

godina rada u Njemačkoj, upravo onih dana kad su dvije sestre pomišljale da je s Pamelom sve svršeno.

Nakrcali su auto svime što su u teškim godinama

gastarbajtanja stekli i krenuli kući. Vozili su dugo i sretni i zadovoljni prešli našu granicu.

Prešli su oni već i Savu i bili nadomak Zagrebu,

kadli se umiješaše dobre vile.

Žena se odjednom sjetila da oni negdje usput, u

nekakvom Samoboru, imaju svojtu. I, kad su već tako

reći usput, predloži žena da tu svojtu posjete. A, ta svojta bile su upravo naše dvije sestre.

Muž baš i nije bio oduševljen. Vozio je dugo i

jedva čekao da stignu kući, a sada bi trebalo vraćati se i tražiti nekakav Samobor u kojemu još nikada nisu bili. A, do njihova sela još je dug put.

Ali, žena je odjednom postala uporna. Jesu li na

tu upornost utjecale dobre vile, ne zna se.

169

Zna se samo da je muž ipak okrenuo auto, i za neko vrijeme našli su se u Samoboru, pred kućom gdje su stanovale dvije sestre s Pamelom.

Neočekivanom i neplaniranom susretu svi su se

radovali.

Sestre

predložile

njihovi

rođaci

prespavaju kod njih. Ipak, do njihova sela dug je put. Tu ponudu rođaci nisu htjeli prihvatiti, i nakon kratkoga odmora počeše se opraštati. I, već su bili u

autu, kadli se dobre vile ponovno umiješaše. Nisu one uzalud skrenule rođake s najkraćeg puta kući.

Sada su dobre vile začarale muškoga člana

obitelji gastarbajtera. Rođak se odjednom oduševio

Pamelom, njezinim izgledom i umiljavanjem. I, poželio upravo takvoga psa.

A, dvije su sestre tada ispričale svoje i Pameline

nevolje.

Bez mnogo razmišljanja, naši su gastarbajteri

odlučili povesti Pamelu u njihovo selo, gdje sigurno ne će biti u opasnosti da je nekakav lovac ubije. Jer, u

njihovu selu svaka kuća ima po više životinja. I, po

najmanje jednoga psa. I, ni jednom djetetu nije ni na kraj pameti da bilo kojega psa izaziva.

Ali, auto naših gastarbajtera bio je prepun

stvarima. Nije bilo mjesta ni za iglu a kamoli za Pamelu.

170

I, ponovno se umiješaše dobre vile. Žena se dosjetila da bi Pamelu mogla uzeti u krilo, pa makar kako to na dugom putovanju bilo neudobno. Tako su i učinili.

Kasnije smo saznali da su se djeca u selu jako obradovala Pameli, jer Pamela se s djecom jako rado igrala. Jednako kao i oni s njom.

A, u selu nije bilo razmaženih gradskih klipana

koji bi je izazivali.

I, nikada više nije napala ni jedno dijete.

171

Priča o Argiću Argiću to i nije pravo ime. Njegovo je pravo ime

Argi, i onda slijedi cijela kobasica kojekakvih imena njegovih slavnih predaka. Jer, Argić, alias Argi, iz plemenite je porodice i pasmine. S mnogo predaka, pravih svjetskih šampiona.

Budući da je Argi jako umiljat pas, i voli se

maziti, svi ga iz milja zovu Argić. Bez one kobasice drugih imena.

Argića poznaje i voli mnogo ljudi, jer njegovi su

vlasnici otvorili ugodan kafić, nakon povratka iz tuđine. A, Argić je dio inventara toga kafića.

Kafić ima veliku terasu s mnogo stolova i stolica.

I, ti su stolovi i stolice gotovo uvijek puni, jer svi iz okolice vole dolaziti upravo u taj kafić. Jedan od

razloga je, osim dobre kave, upravo Argić. I, njegov način ophođenja s gostima.

Argić se, naime jako voli maziti. I, očekuje da ga

svaki gost u kafiću pogladi i počeše iza ušiju. To naprosto obožava. A, još više voli kad ga netko od

gostiju počeše po leđima, tamo negdje iznad repa. U tome upravo uživa, i sav sretan, pritom, cupka stražnjim nogama.

172

Po još nečemu je Argić poznat svim gostima. Umiljava se kao mačkica, tako da se malo nasloni na onoga tko ga pri dolasku još nije pogladio i počešao iza ušiju.

I, očeše se pritom o gosta. Na taj način

gosta podsjeti da obavi taj dio

obreda pri dolasku u kafić. Stari gosti tu proceduru već poznaju i nikako ne propuštaju pozdraviti Argića, tako da ga počešu iza ušiju ili iznad repa. A, Argić dobro

pazi da netko ne bi ušao u kafić i ne bi ga pozdravio.

Takvi su uostalom rijetki, jer u kafiću su uglavnom stalni gosti.

Argić ima još jednu dobru osobinu. Voli sve

ljude i ako je netko u nevolji odmah će priskočiti u pomoć.

Ali, jednoga se dana dogodilo ono što se moralo

dogoditi. Prije ili kasnije.

Na terasu kafića stupio je novi gost.

A, taj novi gost nije znao da prvo mora pozdraviti i pogladiti Argića.

Novi je gost stao pri ulazu i pogledom tražio

slobodno mjesto.

Osim Argića, i gosti su uočili došljaka, i veselo

očekivali ono što je moralo uslijediti.

173

I, konobarica je već pripremila potreban pribor. Veliki ručnik.

Došljak je bio visok i krupan čovjek, upravo ga je

bilo lijepo vidjeti.

Dok je došljak birao gdje bi mogao sjesti, polako

mu je i smireno prišao Argić. Ali,

novi

gost

nije

znao

Argića

treba

pozdraviti.

To je znao Argić. Svakoga novoga treba pozdraviti, i upoznati ga s

lokalnim običajima.

I došljak je uočio Argića, ali kako Argić nije

pokazivao nikakve znakove agresivnosti, došljak na njega više nije obraćao pažnju.

Tada se Argić novome gostu počeo umiljavati, i

jednostavno se, kao mala mačkica, samo malo na njega naslonio.

A, gost, iako ljudina od skoro dva metra, složio

se na tlo koliko je dug i širok.

Argić je tada ocijenio da se gostu nešto dogodilo

i treba mu pomoći.

A, kao pas nije znao pružiti nikakvu drugu

pomoć osim gosta prijateljski oblizati. pete.

I, naš je došljak, začas, bio mokar od glave do

174

Jer, Argić baš i nije sitan pas, iako se ponaša poput male mačkice.

Zaboravio sam na početku priče napisati, da je

Argić rijetko krupan primjerak prave argentinske doge.

175

Jedan : nula za Ogija Jednoga smo nedjeljnog jutra, supruga i ja pili

kavicu na terasi i uživali u zadnjim danima ljeta.

Arni i Buba tražili su uljeze po dvorištu, pa je

bilo mirno.

Odjednom, iz susjedstva smo začuli buku. Bio je

to lavež susjedovih pasa i cviljenje nekoga trećega. Tada je sve utihnulo.

Mi smo već pomislili na najgore, jer susjedi nemaju ogradu, a njihovi su psi na lancu. A, psi na lancu opasni su jednako za ljude kao i za druge pse. Uplašili

smo

nekakav

pas

dobronamjerno došao pozdraviti susjedove pse, i ovi su ga udesili.

No začas se sve smirilo, pa smo nastavili piti

kavicu.

Ali, za nekoliko minuta razlajali su se naši

lajavci, Arni i Buba.

«Hajde, brže, otvarajte vrata! Netko je u nevolji!»

- vikali su u istovremeno. I, zaista.

Pred našim je vratima bio nepoznati pas. Bilo je

očito da traži pomoć.

Brzo smo sišli do vrata i otvorili ih. 176

U naše je dvorište, sav zadihan, uletio nama nepoznati pas. Odmah se sakrio supruzi pod skute. Kao da je znao gdje je najsigurniji.

Bio je to manji pas od Bube i Arnija, vrlo sličan

irskom seteru. Ali, to očito nije bio. Bar ne pravi.

Prvo smo ga smirili, a potom pregledali. Nije bio

ozbiljno ozlijeđen, samo jako uplašen. Imao je jedva vidljivu ranicu na butini, gdje ga je vjerojatno dohvatio jedan od susjedovih pasa.

Kad smo psa smirili, počela je uobičajena

procedura.

Prvo. Ima li pas ogrlicu? Imao je.

Drugo. Ima li pas markicu? E, markicu već nije imao.

A, nije imao ni tetovirani broj u uhu.

Znači, čeka nas dugotrajna i neizvjesna potraga za domom našega novoga štićenika. Privremenog, jasno.

Prvo smo pitali susjede, znaju li oni išta o našem

novom štićeniku.

Nitko se nije javio da zna, iako su naši prvi

susjedi vidjeli dolazak nama nepoznatoga psa.

177

Tada smo nazvali jednu gospođu koja se bavi terijerima i član je kinološkog društva. Ona bi mogla znati čiji je pas, iako je bilo očito da nije rasni.

Gospođa nije čekala ni minutu. Odmah je sjela u

auto i dovezla se do nas.

Ali, psa nije mogla prepoznati.

Njezin prijedlog bio je jednostavan. S psom treba izići na ulicu i on će se najvjerojatnije sam znati vratiti kući.

Tu sam zadaću morao obaviti ja.

Ali, pas se nije dao iz našega dvorišta, tako dugo dok mu za ogrlicu nisam zakvačio Arnijevu lajnu.

Tada je hrabro izišao iz dvorišta i odmah se

uputio niz ulicu.

«Aha.» - pomislio sam s olakšanjem: «ide on

ravno kući.»

Usput smo prošli pokraj susjedovih pasa na

lancu.

Očekivao sam da će neznanac sa strahom

zaobići teritorij svezanih pasa. Ali, jok. Nije.

Naš je neznanac hrabro prošao uz sam teren.

Točno uz crtu do koje su svezani psi još mogli doći. Iako je točno ovdje bio napadnut nije pokazivao strah.

178

Čak mi se pričinilo da je psima, koji su ga maloprije

napali,

isplazio

jezik,

komentar:

«Napadnite me sada, ako se usudite. Ja sada imam zaštitu.»

I, moj se štićenik uputio niz ulicu, ravno prema

sjeveru.

«Dobro,» - zaključio sam ponovno: «ide ravno

kući.»

Pas je veselo trčkarao, koliko mu je to lajna

dopuštala.

Povremeno bi njuškao uz ograde, i, jasno,

poneku obilježio.

Tako smo prošli nekih stotinjak metara, kadli

smo naišli na otvorena vrata jednoga dvorišta. Moj se

štićenik uputio ravno prema tim vratima, i bez imalo oklijevanja

ušao

dvorište.

zaključio da smo na pravome mjestu. Ali, nismo bili.

U dvorištu i kući

nije

bilo

sam

zadovoljno

nikoga, a po

zapuštenoj travi moglo se zaključiti da vlasnici baš i nisu česti gosti u svojemu vlastitome dvorištu.

Moj je štićenik obišao cijelo dvorište, poneki je

grm obilježio i zadovoljno izišao na ulicu. I, nastavio put prema sjeveru.

179

Iako sam bio razočaran što nismo ušli u pravo dvorište, bio sam zadovoljan kako pas ide upravo jednim smjerom.

Zaključio sam da je od tamo i došao.

Tako smo u istome smjeru prošli još stotinjak metara, pa onda još stotinjak, do slijedeće ulica.

Pa, opet prema sjeveru, još stotinjak metara, pa

kilometar, pa onda još koji kilometar.

Već sam bio umoran, ali moj štićenik je svejedno

veselo trčkarao.

Prošli smo još nekoliko ulica, u gotovo svakoj

smo naišli na bar jedna dvorišna vrata otvorena.

I, jasno, moj je štićenik istražio sva ta dvorišta,

ali ni jedno nije bilo njegovo.

Putem su nam iz mnogih dvorišta prijetili

raznovrsni psi. Neki su se tako razlajali da bi se svatko uplašio.

Ali, moj se štićenik nije plašio.

Čak sam imao dojam da je svakome od pasa, koji bi jako lajali, isplazio jezik, kao onoj dvojici na lancu i rekao: «Samo se vi derite. Ja sam pod zaštitom. Ništa mi ne možete.»

Meni ipak nešto nije dalo mira. Vodi li mene moj štićenik kući, ili koristi moju

zaštitu za neuobičajeno dugačku šetnju. 180

Naime,

moj

štićenik

putem

istraživao,

obilježavao stupove i ograde, a to pas koji ide poznatim putem najvjerojatnije ne bi činio.

Takav bi vjerojatno, nakon svega što je doživio

krenuo ravno kući.

Osim toga, ljudi, koje sam putem sretao, nisu

psa poznavali.

Odlučio sam, nakon više od dva sata ovakve

šetnje, da se vratim.

Za divno čudo, moj se vodič uopće nije protivio

povratku.

Ponovno je veselo trčkarao, istraživao po ulici, i

obilježavao stupove i ograde.

Pred ulazom u našu ulicu susreo sam susjeda iz

donje ulice. I njega sam, naravno, upitao poznaje li psa i zna li možda čiji bi mogao biti. Nije znao.

Ali, znao je njegov sin, dječak od kojih sedam ili

osam godina. «Njegovo dvorište ima crnu ogradu i nalazi se u ulici blizu moje škole.» - rekao je

A, ta je ulica, blizu škole, u suprotnom smjeru

onome kamo me je nepoznati pas vodio.

Lukavac jedan, iskoristio je moju zaštitu da se

prošeće tako daleko kamo se sam ne bi usudio.

Dalje je bilo lako, dječak me je odveo do dvorišta

kamo pripada naš neznanac.

181

Tamo smo doživio prvo iznenađenje. Vlasnici psa uopće nisu bili uznemireni što

njihovog psa dugo nije bilo u dvorištu i što ga netko nepoznati dovodi kući.

Međutim, pravo je iznenađenje uslijedilo kad

sam se mrtav umoran vratio kući, nakon što me je neznanac ovako lukavo, prošetao Samoborom.

Po povratku, kad sam supruzi i susjedima

ispričao

moju

kalvariju,

naša

prva

susjeda,

profesorica u onoj školi, rekla: «To je bio Ogi. Ja sam ga odmah prepoznala, jer ga viđam svaki dan kad pri odlasku u školu prolazim pokraj njegovog dvorišta.»

Ali, nije se sjetila da mi to kaže prije nego me je

Ogi propisno prošetao Samoborom.

Jedan : nula za lukavog Ogija.

182

Priča o Fredu Dogodilo se to jednoga jutra u ovome našemu

okrutnome svijetu, punom prijevara, lopovština, krađa i provala.

Na vrata jednoga stana, u nekakvoj gradskoj

zgradurini, na najvišem katu, tiho su zakucala trojica

provalnika. Da provjere ima li koga kod kuće, i naravno ako stan nije branjen, da ga lijepo opelješe. Stan na

najvišem katu odabrali su jer je najmanja vjerojatnost da ih netko vidi, a kako je bio radni dan očekivali su da će stan biti prazan.

Ali, stan nije bio prazan. Vrata im je otvorio

klinac kojega su roditelji stavili u stanu dok su oni na poslu. Provalnici su bili jako ljubazni i zapitali klinca

koliko mu je godina, kad je tako velik i izgleda jako pametan.

«Sedam» - odgovorio je polaskan klinac. «A, gdje su ti roditelji?» - pitali su provalnici. «Na poslu.» - odgovorio je klinac.

«Pa, kako su tebe samoga ostavili u stanu? Zar te

nije strah samoga?» - ponovno su ljubazno pitali provalnici.

«Nije me strah, a tu je i Fred, u drugoj sobi.» -

odgovorio je klinac. 183

«A, koliko Fred ima godina.» - sad već zabrinuto pitali su provalnici.

«Pet.» - odgovorio je klinac. Nakon tog odgovora, provalnici su hrabro ušli u

nebranjeni stan i počeli pretraživati ormare, ladice i sva mjesta gdje bi mogli naći nešto vrijedno.

Klinac od sedam godina samo je znatiželjno

promatrao što ta trojica rade.

Nakon što su pretražili prvu sobu, ušli su u onu

drugu. Tamo gdje je bio onaj mlađi, Fred.

Ali, taj petogodišnji Fred nije bio klinac od pet

godina, kako su to mislili provalnici.

Bio je to krupan rottweiler, star pet godina, koji

je jedva dočekao da pokaže što su ga naučili u školi napada i obrane.

Nakon nekoliko sekundi sva su trojica provalnika

bili tako izgriženi, da su susjedi, koji su u susjednom stanu čuli nekakvu buku, zajedno s policijom morali pozvati hitnu pomoć.

Dok se čekala policija i hitna pomoć, Fred je

mirno ležao uz vrata svoje sobe i budno pazio da se slučajno koji od provalnika ne bi digao s poda i pokušao pobjeći.

Provalnici su pak bili sretni što je Fred bio dobro

školovani pas i nije dirao one koje bespomoćno i 184

mirno leže na podu, i jedva su dočekali da ih policija odvede iz blizine strašnoga Freda.

Moj je šogor, nakon što je čuo tu priču, odlučio

nabaviti jednoga rottweilera, iako baš i nije ljubitelj životinja.

Zaključio je da je bolje u stanu imati nekakvoga

Freda nego najskuplji alarmni uređaj.

185

186

Iz Fidinog dvorišta Fido koji nije Fido Jednoga jutra, prije ne znam više koliko dana, a možda i tjedana, Arni i Buba su se razlajali. Ali, nisu lajali kao da plaše poštara ili nekoga drugoga, jednako nepoželjnoga kao poštara s računima. Naši su huncuti

lajali nekako veselo, kao da pozdravljaju nekoga s kime se dugo nisu vidjeli.

I, zaista. Na ulici, ispred naše kuće šetao je Fido,

glavom i bradom. A, tko bi drugi. Vjerojatno opet na

putu prema Bregani. A, možda se vraćao kući. Vrag bi ga znao.

Fido, Buba i Arni veselo su se pozdravljali, i

jasno, razgovarali pritom. Fido im je sigurno pričao o svojim pustolovinama, a naši su huncuti pričali Fidi kakve su sve huncutarije smislili supruzi i meni.

Moja je supruga odmah telefonirala Fidinoj

gazdarici, ne samo da joj javi gdje je Fido, nego da

malo čuje novosti iz Fidinog dvorišta. Jer, i mi se dugo nismo ni čuli ni vidjeli s Fidinima, kao što i naši huncuti dugo nisu vidjeli Fidu.

Fidina gazdarica uopće nije bila zabrinuta zbog

Fidine šetnje.

187

Fidini su izleti postali nešto posve uobičajeno, samo što Fido nije gostovao samo u Bregani, nego je šetao uzduž i poprijeko Samobora.

Ali, o novostima iz Fidinog dvorišta nije htjela

govoriti telefonom i predložila da ih posjetimo. Novosti će sigurno biti, a najbolje ćemo ih saznati iz prve ruke, i uz kavicu, naravno.

Tako smo se supruga i ja jednoga lijepog

poslijepodneva,

koji dan kasnije, uputili u posjet

Fidinima. Na kavicu, zna se.

Arnija i Bubu ostavili smo da čuvaju kuću. Arnija

bismo još poveli u goste, ali, kao što znate, Buba ne voli ni ogrlicu, ni šetnju, ni lajnu, a najmanje vožnju

autom. Pa, je tako i Arni ostao kod kuće. Da Bubi ne bi bilo dosadno.

Za vrijeme vožnje uličicama Samobora, supruga

mi je davala upute kada skrenuti lijevo, kada desno, a kada produžiti ravno. Ipak je ona češći gost Fidine

gazdarice. Ja bih se sam, u tom labirintu ulica i uličica, sigurno izgubio.

«Evo! Tu smo! Stani pred onom ogradom.» -

svečano je objavila supruga.

Ušli smo u dvorište i uputili se prema kući.

Supruga je odmah izvadila vrećicu s frolikama i uputila se prema terasi da kroz ogradu terase počasti Fidu. 188

Kad sam došao bliže, Fido mi se učinio nekako drugačijim nego kada bi prolazio našom ulicom. Rekao sam to supruzi, i izrazio sumnju da Fido koji je na

terasi možda nije Fido. Ona se samo nasmijala i nastavila častiti Fidu frolikama i gladiti ga, što je on bez ikakvog protivljenja prihvaćao.

«Ti si, stari moj, posve oćoravio.» - prigovorila

mi je supruga i zadovoljno dodala: «Vidiš kako mi jede

iz ruke. Zapamtio je on tko ga časti kada prolazi našom ulicom.»

Fido nije imao ništa protiv da ga i ja malo

pogladim.

Ali, sada je meni opet nešto bilo neobično. «Čuj!» - rekao sam supruzi: «Ne čini li ti se da

ovaj Fido ipak nije Fido. Pogledaj samo kako mu je oštra i kratka dlaka. A, koliko se ja sjećam, Fido ima mekano i bujno krzno.»

Opet se moja supruga nije dala smesti: «Znaš da

Fidu povremeno ošišaju, kad dođe kući pun čičaka.»

Ipak, sada je malo bolje pogledala Fidu na terasi

i složila se sa mnom da Fido na terasi možda ipak nije Fido.

«Ali, tko bio mogao biti, ako ne Fido, kad smo

mi u Fidinom dvorištu.» - bunila se supruga.

189

Tek mi je tada sinulo da smo mi možda u pogrešnoj ulici i u pogrešnom dvorištu. Doduše, vrlo

sličnom Fidinom, ali ipak pogrešnom. I, da gladimo nekog drugog Fidu, a ne onoga pravoga.

Uhvatio sam suprugu za ruku i povukao je

prema dvorišnim vratima: «Kidajmo odavde dok netko nije došao. Vidiš da ovo nije Fido i da mi nismo u pravom dvorištu.»

Nisam ovo izgovorio do kraja, kadli se nama iza

leđa začuo veseli glas: «Nemojte nikuda otići. Ipak ste

u pravom dvorištu. Ali, ovo zaista nije Fido. Fido je iza kuće.»

Bila je to Fidina gazdarica, koja nas je vidjela

kroz prozor i pošla nam ususret.

Kad smo malo došli k sebi, prvo smo Fidinu

gazdaricu upitali tko je ovaj strani pas, što radi na njihovoj terasi i zašto nije iza kuće zajedno s Fidom.

Odgovor smo morali pričekati, sve dok nismo

ušli u kuću i sjeli s ukućanima.

Dok smo polako ispijali kavicu slušali smo priču

o Fidi koji nije Fido.

Ako želite saznati tko je Fido koji nije Fido i kako se Fido koji nije Fido našao na Fidinoj terasi, počastite se kavicom i pričekajte novu priču. 190

Priča o Hekiju U prošloj smo priči saznali kako smo došli u

Fidino dvorište i tamo hranili i gladili Fidu koji nije Fido.

Danas ćemo saznati tko je Fido koji nije Fido i

kako se Fido koji nije Fido našao u Fidinom dvorištu.

Pravo ime Fide koji nije Fido je Hektor, ali svi ga

od milja zovu Heki.

Hekijeva gazdarica bila je baka Fidine gazdarice.

Kažem bila je, jer to više nije. Hekijeva je gazdarica bila već jako stara i, nažalost, jednoga je dana umrla. Tako je Heki ostao siroče.

Ali, Heki baš i nije obično siroče. Pas, koji je ostao bez vlasnika i našao utočište na terasi Fidinih vlasnika.

Priča o Hekiju započela je prije nekoliko godina.

Već sam napisao da je Hekijeva gazdarica bila jako stara. Iako je bila stara i gotovo nemoćna, živjela je posve sama u staroj trošnoj kućici, koja tek što se nije srušila.

Unuka je baku zvala k sebi, jer za nju su u novoj

kući opremili posebnu sobu.

Ali, baka nije htjela napustiti svoju staru kuću. 191

Kad god bi počeo razgovor o tome da se baka preseli k unuci i njezinima, baka bi takav razgovor odmah presjekla: «U ovoj sam se kući rodila, u ovoj sam kući odrasla, u ovoj sam kući djecu odgojila, iz ove je kuće Bog k sebi pozvao moje roditelje, pa će tako i mene k sebi pozvati. Upravo iz ove kuće.»

Tako unučadi nije preostalo ništa drugo nego

svakoga dana posjećivati baku i donijeti joj nešto kuhanoga za pojesti.

A baka je i time bila zadovoljna. Ali ne posve.

Jako je željela nekakvo društvo. Bilo kakvo. I, dobila je društvo.

Jedne je večeri začula kako nešto ili netko grebe po vratima. Kad je otvorila vrata imala je što vidjeti. Pred vratima je sjedio neugledan pas i samo čekao da uđe u kući.

Baka je bila sretna i zahvalila Bogu što joj je

poslao društvo. I, bila je sigurna da je Bog poslao psa upravo njoj, da ima društvo koje je toliko željela. Kao

božićni darak. Jer upravo je bilo vrijeme nekako prije Božića. Možda se to i dogodilo baš na sam Božić.

Pas je odmah dobio ime Hektor. Zašto baš

Hektor to nitko ne zna. Je li baka čitala Homerovu Ilijadu, ili je to bilo prvo ime koje joj je palo na pamet, ne zna se.

192

Ali, baka je uvijek govorila: «Ovo je moj Hektor, a ja mu iz milja kažem Heki.» Nikada nije govorila: «Moj se pas zove Hektor.»

Jer, baka je čvrsto vjerovala da joj je Bog poslao

anđela čuvara, a to što je anđeo čuvar imao lik psa, baku nije smetalo.

I, Hektor, alias Heki, zaista je baki bio anđeo

čuvar. Čuvao je baku, kuću i napuštao je dvorište samo kada bi trebao obaviti nešto što se u vlastitom dvorištu ne čini.

A, najvažnije, činio je baki društvo, da joj ne

bude dosadno.

Nitko nije znao odakle je došao, jer nitko nikada

u bližoj ili daljoj okolici nije vidio takvoga psa. On se

jednostavno stvorio u bakinom dvorištu, kao da je pao s neba. Tko zna, možda je zaista poslan da čuva baku i bude joj društvo.

Heki se u kući ponašao kao da je u njoj oduvijek

živio. Revno je pretraživao svaki kutak kuće, dvorišta i šupe. Da se netko sumnjiv ne bi slučajno uvukao u

kuću i nešto ukrao. Iako se u bakinoj kući nije imalo što ukrasti.

Šupu je naročito volio. Tamo bi, kao mačka,

lovio miševe. I, to vrlo uspješno, tako da su se uskoro svi miševi iz bakine šupe preselili k susjedima. 193

Navečer bi Heki baki grijao noge, a ujutro bi je budio kada bi se oglasilo crkveno zvono.

Da baka kojim slučajem ne bi propustila jutarnje

pobožnosti.

Tako su baka i Heki živjeli sretno što imaju

jedno drugoga, sve dok Bog baku nije pozvao k sebi.

Kada je obitelj obavila sve formalnosti koje prate

ovakav zadnji poziv, trebalo je zbrinuti Hekija. Njega

Bog još nije pozvao k sebi. Možda mu je namijenio još nekakvu baku kojoj nedostaje društvo.

K sebi ga nisu mogli uzeti jer to Fido sigurno ne

bi dobro prihvatio. Zato su dali oglas da se traži udomitelj.

Za divno čudo, na njihov se oglas odmah javio

stariji bračni par. Njima se Heki odmah svidio, jer oduvijek su željeli upravo takvoga psa.

Svi su pomislili da je sve uspješno riješeno. Ali, nije bilo.

Nakon nekoliko dana stari je gospodin javio Fidinima da je Heki nestao. Kao da je u zemlju propao. A, kod njih mu je bilo dobro, mazili su ga i pazili. Još se netko javio Fidinima.

Bivši susjedi njihove bake. Javili su im da se u dvorištu njihove pokojne bake pojavio Heki.

194

Fidini su ponovno odveli Hekija staroj gospođi i gospodinu, koji su mu se jako obradovali.

Ali, nakon nekoliko dana cijela se priča ponovila.

Heki je nestao iz dvorišta svojih novih vlasnika i pojavio se u dvorištu pokojne bake.

Kad se to dogodilo i treći puta, Fidinima nije

preostalo ništa drugo nego uzeti Hekija k sebi.

Fido time nije bio oduševljen i bio je jako

neprijateljski raspoložen prema Hekiju.

Zato su Hekija smjestili na terasu, tamo gdje

smo ga i mi zatekli. Da ga Fido ne bi napadao.

Samo, Fidini su se bojali da će Heki ponovno

nestati i potražiti svoje staro dvorište.

Nitko nije znao zašto to čini kad u tom dvorištu

više nema stare bake niti ikoga drugoga. I, zbilo se nešto neočekivano.

Heki nije napuštao dvorište bakine unuke. Čak što više, kad bi ga pustili iz dvorišta, samo bi prošetao do kraja ulice i vratio se natrag.

To nikome nije bilo jasno.

Možda Heki upravo ovdje ima neku novu misiju. Da, recimo, nekome pravi društvo. Samo kome?

Kome to Heki pravi društvo saznat ćete iz

slijedeće priče.

195

Priča o Belome U prošloj smo priči, iz razgovora s Fidinima, saznali kako se na njihovoj terasi našao Fido koji nije

Fido. Saznali smo da je to Heki, koji se jednoga dana, ni od kuda, stvorio u dvorištu bake Fidine gazdarice. Također smo saznali da je Heki čuvao baku sve dok je Bog nije pozvao k sebi, kao i da se uvijek vraćao u isto

dvorište od svojih novih udomitelja. Sve dok nije završio na terasi Fidinih vlasnika. I, što je najvažnije,

da više ne bježi u bakino dvorište, iako ga starosjedilac Fido baš i nije primio prijazno. Čak ga i napadne kad god mu se pruži prilika.

Heki sada pravi društvo nekome drugome, ali ne

više kako je pravio društvo staroj baki. Heki pravi društvo Belome.

Prevarili ste se ako ste pomislili da je Beli djed nekoga od Fidinih, iako bi kao djed, zbog sjedina na glavi, mogao imati nadimak Beli.

Beli je prekrasan, krupan i pametan mačak. I

dobar mačak. Nije bio neprijateljski raspoložen prema došljaku, kao Fido. Prigrlio je Hekija i sada jedan drugome prave društvo.

Beli Hekiju. Heki Belomu. 196

Možda je upravo to nova misija namijenjena Hekiju.

Jer Belome je potrebno društvo. I, pas vodič. Beli

je naime gotovo slijep.

Beli nije oduvijek takav. U mladosti je vjerojatno

bio pravi bijeli ljepotan, u dobroj kondiciji i dobroga vida.

Kakav je bio Beli u mladosti Fidini ne znaju, jer

Beli se samo jednoga jutra stvorio u njihovome dvorištu. Slično kao što se i Heki stvorio u dvorištu stare bake.

Kad su to jutro otvorili vrata, na tepihu ispred

njih ležao je Beli. Mijaukao je tražeći pomoć. Bio je prljav, neuredan i gladan. I, bolestan. Jedno oko bilo mu je teško povrijeđeno, a drugo je bilo upaljeno. Rana koja se jasno vidjela preko toga oka još nije posve zacijelila, a upala je zahvatila i drugo oko.

Fidini su odmah prigrlili Beloga i hitno ga odvezli

u veterinarsku stanicu. Tamo su mu ranu očistili i uredili, ali oku nije bilo spasa. Ona

mlada

veterinarka,

koja

voli

životinje,

zaključila je da bi rana mogla biti posljedica nekakve mačje tučnjave, ali vjerojatnije je da je netko Beloga napucao

zračnom

puškom.

Onakvom

kakvu

neodgovorni roditelji kupuju svojoj razmaženoj djeci 197

da strijeljaju vrapce i druge ptice po drveću. A, možda da to i sami čine.

Beli je dobio svu potrebnu njegu, okupali su ga i

uredili.

I, nakon nekog vremena Beli je ponovno postao

prekrasan mačak, ali jedno je oko posve izgubio. Drugo mu je naša veterinarka jedva spasila, jer se

upala s jednoga oka proširila i na ono drugo, koje nije bilo povrijeđeno.

Tako je Beli, uz Fidu, postao još jedan ljubimac u

kući Fidinih.

Beli se u kući posve udomaćio i postao miljenik

cijele obitelji. Ali, kako slabo vidi na ono jedno preostalo mu oko, kuću gotovo nije napuštao. Nije izlazio ni iz dvorišta.

Sve dok nije došao Heki.

Beli i Heki odmah su se sprijateljili, i Heki je postao pas vodič Belome.

Sada Beli zajedno s Hekijem izlazi u šetnju, ne

samo izvan kuće, nego i izvan dvorišta, što bez Hekija sigurno ne bi činio.

Svaki dan, u isto vrijeme, njih trojica izlaze iz

dvorišta, mirno i polako prošeću do kraja ulice i vrate se kući.

198

Priča o Musavom Napisao sam trojica?

Ne, nisam se napio. Stvarno šeću trojica. Belome i Hekiju uvijek se pridruži još netko. Ali to nije Fido.

Tko šeće zajedno s Belim i Hekijem saznat ćete

iz ove priče. Ako vam ovo do sada nije bilo dosadno.

Nismo trebali dugo čekati da saznamo tko je

treći od poslijepodnevnih šetača. Jer upravo je bilo vrijeme za šetnju.

Taman smo ispijali zadnji srk kavice, kadli nas je

gazdarica pozvala prema kućnim vratima. Da vidimo tko je treći.

199

Tamo je već sjedio Musavi, i čekao da mu netko otvori vrata. Ne samo njemu, nego Belome i Hekiju.

Sigurno vas zanima tko je Musavi. I, sigurno

očekujete da ću početi s opisom neke vrlo prljave životinjice.

Ali, jok. Ne radi se ni o kakvoj prljavoj životinjici,

kojoj bi pristajalo ime Musavi. Musavi je prekrasan, dobro njegovan i vrlo čist mačak.

No, zašto onda Musavoga zovu Musavi. Priča počinje negdje prije više mjeseci. Možda

čak i koju godinu.

I on je, kao i Beli, jednoga dana jednostavno

osvanuo u Fidinom dvorištu.

Ali, nije, kao Beli, došao sam. Netko mu je očito

pomogao, jer je tada Musavi bio mačić, koji još nije ni progledao. Taj netko mačića je jednostavno bacio u

dvorište Fidinih. Možda je čak očekivao da će ga Fido dokrajčiti, pa da se on s time ne mora mučiti.

Fido je, međutim, postupio posve suprotno i

gotovo za ne vjerovati. Fido

mačića

nježno

uhvatio

zubima,

«spremio» u svoju kućicu i počeo lajati pred kućnim vratima.

Ukućani su u prvi čas pomislili da Fido želi ući,

pa su mu otvorili vrata.

200

Ali, Fido nije ušao u kuću. Odmah se okrenuo i uputio prema svojoj kućici.

Fidina gazdarica nije odmah shvatila njegovu namjeru, pa je vrata htjela zatvoriti, ali Fido je ponovno došao do vrata i sjeo. Sada je Fidinoj gazdarici postalo jasno da Fido nešto želi. Samo što.

Kako se on ponovno zaputio do svoje kućice,

krenula je za njim.A u kućici, imala je što vidjeti. Maloga

mačića

sklupčanog

Fidinoj

prostirci.

Slijepog i nemoćnog.

Mačića je unijela u kuću i prvi su problemi

počeli. Što učiniti s malim mačićem? Kako ga nahraniti kad on sam to sigurno nije znao?

Pokušali su namočiti prst u mlijeko i nekako

potaknuti maloga da taj prst poliže. Isprva nije išlo, ali je mališa ipak shvatio da bi prst trebalo sisati. Kasnije su pokušali i druge metode i nekako prehranili mačića.

Mačić je progledao, naučio sisati prste i preživio.

Od maloga, slijepoga i jadnoga mačića postao je prekrasan mačak.

Musavi i Beli odmah su se sprijateljili, što možda

i nije obično za mačke. Ali, kako su se u Fidnom

dvorištu počeli zbivati neobični događaji nitko se tome nije jako začudio. I taj je mačak sada s Belim i Hekijem pošao u šetnju.

201

Sva su trojica jedan uz drugoga pošli do kraja ulice, tamo se malo zadržali i vratili kući. Svako na

svoje mjesto. Heki u svoju košaru s prostirkom. Beli se smjestio

gazdaričinom

fotelju,

zadovoljio jastukom ispod stola.

Musavi

Vjerojatno sada još očekujete rješenje male

zagonetke, zašto se Musavi zove Musavi kada je lijep i čist mačak.

Musavi je dobio ime jer je kao mali mačić bio

jako nespretan. Kad je naučio sam jesti, obično bi sa

šapicama ugazio u zdjelicu s mlijekom, pa se onda sav ulijepio u proliveno mlijeko. Kako nije imao mamu, nije

ga imao tko oblizati, niti naučiti kako će to sam učiniti. Od ukućana to nitko nije htio. Mislim na lizanje.

Kad su Fidini vidjeli da se mačić ne zna sam

očistiti, to je uvijek netko čekao da ga odmah poslije jela obriše i očisti, prije nego bi se on onako ljepljiv od mlijeka uvaljao u nekakvo smeće ili prašinu.

Usprkos tome, Musavi je uvijek bio musav. Sve

dok nije odrastao i naučio očistiti se sam. Ali, ime mu je ostalo. Musavi.

202

Kako je Heki lovio miša Iz

prošlih

smo

priča

saznali

neobičnim

događajima u dvorištu Fidini. Saznali smo kako su se

Beli, Musavi i Heki našli u Fidinom dvorištu. Saznali

smo i ponešto o njima. Beli je gotovo slijep. Heki je postao pas vodič Belome. Musavi je kao mali mačić bio

nespretan, pa se uvijek ulijepio u mlijeko ili drugu sličnu hranu.

Fido baš i nije oduševljen novim

društvom, pa se drži malo po strani ili odlazi na izlete u bližu i dalju okolicu. Sam, naravno.

Ali, neobični događaji u dvorištu Fidinih zaredali

su i dalje.

Jednoga popodneva, negdje krajem ljeta, Fidini

su sjedili u dvorištu, pili kavicu i uživali u zadnjim danima ljeta.

Fido je drijemao u svojoj kućici i samo mu je

glava malkice virila iz kućice.

Beli je zauzeo mjesto na tepihu ispred kućnih

vrata i uživao na toplom kasno ljetnom suncu.

Malo dalje od njega, također na suncu, smjestio

se Musavi. Obojica su se poveli za Fidom i blaženo drijemali.

203

Jedino je Heki bio budan. On se smjestio ispod stola za kojim su sjedili domaćini. Nekako je više volio hladovinu ispod stola od, još uvijek toploga, sunca.

Heki je jednim okom gledao treba li Beloga

nekuda povesti, a drugim je okom pazio što se događa u dvorištu.

I, dogodilo se. Odjednom se odnekuda pojavio mali šumski miš.

Jednostavno je zalutao u dvorište, i nekako se našao u

središtu popodnevnoga događanja. Ispijanja kavice, izležavanja Fide, Beloga i Musavog.

Miš se prošuljao Fidi ispred njuške, ali Fido nije

ni trepnuo. Jedan mali mišić njega uopće nije zanimao. Beli i Musavi mirno su spavali.

Ali, Heki se odjednom sjetio da je nekada u šupi svoje bivše gazdarice, bake Fidinih, lovio miševe i sve ih protjerao k susjedu. Izletio je ispod stola i počeo loviti miša.

A, miš baš i nije bio u povoljnom položaju. S

jedne strane Fidina kućica, s Fidom u njoj, jasno.

S druge su strane drijemali Beli i Musavi, a na

trećoj su sjedili Fidini. A,

onu

jedinu

slobodnu

stranu

zaposjeo Heki, i mišu odsjekao uzmak.

204

odmah

Mali se mišić našao u klopci između dva psa i dva mačka.

Potrčao je lijevo, ali tamo se odmah postavio

Heki. Potrčao je desno, ali i tamo je već bio Heki.

I, kad je već izgledalo da će Heki uhvatiti maloga

mišića, dogodilo se nešto nevjerojatno.

Mali je mišić potrčao ravno prema Belomu.

Možda je osjetio da je Beli najmanja opasanost. S obzirom da je Beli gotovo slijep. Ili, je to miš učinio nasumce. Vrag bi ga znao.

S Hekijem za repom mali mišić nije imao nikakve

šanse. Jer, Heki ga je tjerao upravu prema Belomu, koji

je samo trebao ispružiti šapu i na slijepo je mogao uhvatiti miša.

I, tada se dogodilo nešto još manje vjerojatno. Mali se mišić hitro zavukao ispod Beloga. Beli se

samo malo promeškoljio i omogućio malome mišu da se još bolje skloni ispod njega.

Heki je iznenađeno stao i s čuđenjem gledao

mišev repić koji je virio ispod stražnjice Beloga.

Nakon kratkog vremena umjesto repića, ispod

Beloga pojavila se miševa njuškica.

Miš je gledao kako bi umaknuo Hekiju, koji je

zastao u blizini Beloga. Najbliže

sklonište

Musavi, koji je i dalje mirno drijemao. 205

bio

I, miš je istrčao ispod Beloga i zavukao se među prednje šape Musavog.

Musavi se probudio, ali na opće čuđenje Fidinih,

ni on, kao ni Beli, nije prema malome mišiću pokazivao bilo kakve znakove neprijateljstva.

Heki je ponovno začuđeno stao i gledao čas

Beloga čas Musavog, pa onda ono što je od maloga mišića virilo ispod Musavog.

I, za divno čudo, Heki je odustao od lova na

miša. Vjerojatno je razmišljao ovako: «Ako dva mačka,

kojima je u prirodi loviti miševe, daju zaklonište nekakvome mišu, zašto da se ja s mišem natežem.»

Mali je mišić još neko vrijeme koristio zaštitu

Musavog, zatim se polako izvukao i protrčao pokraj Hekija u slobodu.

A, Beli i Musavi, nastavili su mirno spavati.

206

207

Fidina računica Dogodilo se to još ljetos. U Fidinom dvorištu.

Glavni glumac Fido. Jasno tko bi drugi bio,

Tog je ljeta Fidin gazda pravio nekakve ploče od

betona, za popločiti dio dvorišta. Za izradu takvih ploča, prvo se i miješalici za beton izmiješa smjesa gruboga pijeska i cementa. I da bi cement počeo vezati

u miješalicu se dodaje i voda. I sve to u određenom omjeru. Pošto se smjesa dobro izmiješa, sipa se u tačke, odvozi do kalupa i ulije u njih. Pritom treba

kalupe dobro protresti da ih smjesa posve ispuni. I, još nešto. Sve to treba obaviti u određenom vremenu prije nego cement počne vezati.

Ovaj uvod možda i nije bio potreban, da se cijeli

taj postupak odvijao na istome mjestu.

Ali, nije. Hrpa pijeska nalazila se na ulazu u

dvorište, tako da se dvorišna vrata nisu mogla zatvoriti. A, kalupi u koje je trebalo ulijevati smjesu

nalazili su se iza kuće. Tako da je Fidin gazda cijeli taj posao

obavljao

određenim

ritmom,

ciklus

punjenja miješalice do drmusanja kalupa, pa ponovno

do punjenja miješalice trajao je uvijek približno isto vrijeme.

208

E, baš to isto vrijeme, povod je ovoj priči. I, naš znanac Fido, Jasno.

Fido je sjedio uz onu hrpu pijeska, gotovo uz

sama dvorišna vrata i promatrao svojega gazdu kako radi.

Ali, Fido je promatrao još nešto. Širom otvorena

vrata, kroz koja se bez ikakvih problema može otputiti u šetnju Samoborom. A, možda čak i do Bregane. Kad su već širom otvorena.

Kako Fidin gazda dobro poznaje Fidine potrebe

za izlaskom iz dvorišta, lijepo je naredio Fidi: «Tu mirno sjedi dok ja punim kalupe iza kuće. I, nemoj da te

slučajno

ovdje

nema

kad

dođem

puniti

miješalicu».

Fido je kao pametan i poslušan pas sve shvatio, i

upamtio. Kad se gazda vrati iza kuće do miješalice, on, Fido, mora sjediti na mjestu gdje ga je gazda ostavio.

I, tako je bilo. Fidin je gazda svaki puta, po

povratku od kalupa, iza kuće, pogledao gdje je Fido.

A, Fido je, kao poslušan pas, uvijek sjedio na

svojemu mjestu. Na veliko zadovoljstvo svojega gazde.

Ali, nakon nekoliko takvih odlazaka iza kuće,

Fidin je gazda primijetio kao da je Fidi prevruće. Jer mu

je jezik svaki puta, kado bi došao iza kuće, bi sve više izvan usta.

209

U prvi čas nije mu bilo jasno zašto je Fidi sve toplije, kad je Fidino mjesto bilo u hladu, a taj dan baš i nije bio suviše topao.

Fidin gazda primijetio je još nešto. Pri svakom

povratku iza kuće, Fido bi sjedio na svojem mjestu, ali disao bi ubrzano i dahtao sve jače.

Kad je tako, po ne znam koji puta, Fidin gazda

napunio tačke, i krenuo prema kalupima iza kuće,

sjetio se da se Fido možda razbolio. I, umjesto da ispuni kalupe, Fidin je gazda spustio tačke i vratio se da vidi kako je Fido. Ali,

Fido

nije

Jednostavno je nestao.

sjedio

svojem

mjestu.

Kako nije mogao ostaviti onu smjesu da stoji i

otići potražiti Fidu, Fidin je gazda ispunio one kalupe,

dobro ih protresao i vratio se miješalici. S namjerom da potraži Fidu.

Ali, Fidu nije trebalo tražiti.

Fido je lijepo, mirno, sjedio na svojem mjestu. Jedino što je zamijetio Fidin gazda, Fido je dahtao još brže. Kao da je odnekuda dotrčao.

Fidin je gazda ponovio pokus. Napunio je tačke

smjesom iz miješalice, zaokrenuo iza kuće, ostavio tačke i provirio iza ugla. Da vidi gdje je Fido.

Međutim Fide nije bilo. Ponovno je nestao. 210

Fidinom gazdi nije preostalo drugo nego ispuniti i dobro prodrmati one kalupe, i vratiti se miješalici.

Nakon povratka, Fidu je zatekao na istome

mjestu.

E, sad je Fidinom gazdi sinulo. Fido očito radi

nešto tajnovito. I, možda nešto nedozvoljeno.

Fidin je gazda odlučio malo špijunirati, što to

Fido radi.

Sada je po treći puta ponovio pokus, ali tačke je

napunio samo pijeskom. Da mu se smjesa ne bi pokvarila dok on špijunira Fidu. zida.

Ostavio je tačke odmah iza kuće i provirio iza Fide nije bilo.

Fidin se gazda sakrio i budno motrio na Fidino mjesto i otvorena vrata dvorišta.

Odjednom, pojavio se Fido. U punome trku. Ali, nije uletio u dvorište do

svojega mjesta. Protrčao je pokraj vrata i zavrnuo oko ograde.

Optrčao je tako svoje vlastito dvorište tri puta. I,

tek se tada zaustavio i brzo sjeo na svoje mjesto.

A, optrčati dvorište, tri puta, trajalo je točno

toliko koliko je Fidinom gazdi bilo potrebno da ispuni one kalupe, dobro ih protrese i vrati se k miješalici. 211

I, Fido je, kao poslušan pas, uvijek bio na mjestu gdje ga je ostavio gazda.

Točno onako kako mu je gazda naredio: «Nemoj

da te slučajno ovdje nema, kad ja dođem puniti miješalicu».

Kako je Fido izračunao da mu je, za triput optrčati dvorište, potrebno točno toliko vremena koliko je potrebno njegovom gazdi da ispuni i prodrma one kalupe, ostala je Fidina tajna.

Jer, Fido to svojemu gazdi nije htio otkriti. Tko

zna, možda mu takva računica zatreba još koji put.

212

Borko Boranić – Tiberije SAMOBORSKI HUNCUTI NEOBIČNE PRIČE O OBIČNIM ŽIVOTINJAMA. ZA DJECU I ODRASLE Urednik: Vlatka Boranić Ilustracije: ERORSKI

Računalni prijelom i obrada ilustracija: Vlatka Boranić Omot pripremila: Vlatka Boranić Vlastita naklada Copyright: © Borko Boranić Sva prava pridržana

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK _________________________ BORANIĆ, Borko

Samoborski huncuti

neobične priče o običnim životinjama za djecu i odrasle/ Borko Boranić – Tiberije. – Samobor : vlast. nakl., 2005.

------------------

_____________________ -----------------Tisak itG

poduzeće za izdavačku, grafičku i tiskarsku djelatnost d.o.o. Dalmatinska 12, Zagreb Samobor, 2005.

213