ÁDÁM BODOR: Nadbiskupov posjet
KNJIGA 44 Izdanje u projektu: Europski roman od Atlantika do Baltika
ÁDÁM BODOR
NADBISKUPOV POSJET
Az érsek látogatása MeandarMedia, Zagreb 2011. za NAKLADNIka Branko Čegec UREDNIK Branko Čegec PRIJEVOD Kristina Peternai Andrić LEKTURA/KOREKTURA Jasmina Han prijevod djela NAKLADNik
DIZAJN
MeandarMedia/Tomica Zobec Kika Graf Zagreb
PRIJELOM TISAK
© ÁDÁM BODOR. All rights reserved. © MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 791365 ISBN 978-953-334-002-9 Printed in Croatia 11/2011
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
nadbiskupov posjet ÁdÁm bodor s mađarskog prevela Kristina Peternai Andrić
Tjedan dana prije Medardova1 prve mušterije frizeraja stigle su s viješću da su u ranu zoru ulovljene sestre Senkowitz. Te su dvije stare cure prije više mjeseci utekle iz četvrti zvane Izolda, iz karantene za plućne bolesnike. Pobjegulje je, vodeći ih na kožnatoj uzici, natrag u okrug navodno doveo duhovnik logora Gábriel Ventuza te ih zatvorene u kokošinjac odmah izložio pogledu javnosti. Moja pomajka Colentina Dunka nije htjela vjerovati svojim ušima, ali budući da je u frizeraju već nastala gužva pa nije mogla otići, poslala je mene i frizerku Nataliju Vidra da doznamo što je od svega toga istina. Put do livade, gdje počinju ograde logora kojima su radoznalci uvijek prilazili, nalazi se uz obalu rijeke i pješice traje manje od deset minuta. Ipak, dok smo nas dvoje stigli, više nije ostalo ništa što bi se moglo vidjeti. Nigdje nije bilo kokošinjca, nigdje sestara Senkowitz. Kasnije smo čuli: pobjegulje su u međuvremenu kamenjem zatukli ostali bolesnici. Dan Sv. Medarda, 8. lipnja. U narodu je rašireno vjerovanje da ako na Medardovo kiši, tako će biti punih 40 dana i možda izazvati opći potop. Nastala je izreka: Sveti Medard što nam daje četrdeset dana traje. 1
5
ÁdÁm bodor
Izoldom se ovdje, u Bogdanski Dolini, ne doziva ni djevojka ni žena, ovdje je to ime karantene. Tako su zvali cijelu livadu oko logora okruženog bodljikavom žicom gdje su na vjetrometini, u barakama izblijedjelim od sunca, od najranijih vremena držali bolesnike i druge nepoželjnike. Tu je završavao grad, s druge strane logora, na Midijskim livadama, već su slijedili deponiji smeća koje su pohodili galebovi. Još prije nekoliko mjeseci, za vrijeme uobičajene jutarnje prozivke, ispostavilo se da u baraci predviđenoj za stare cure nedostaju sestre Senkowitz. Njihov pokrivač i slamarica već su se potpuno ohladili, na njihovim jastucima umjesto oproštajnih pisama ostali su tek otisci glava. Zacijelo su prethodnu večer, odmah poslije gašenja svjetla, hinile da spavaju i potom, kada su prvi valovi hrkanja preplavili prostoriju, krenule na put. Pod ispod njihova kreveta bio je raskopan, na njegovu mjestu zjapila je vlažna crna rupa. A njih nigdje. Zemlja ih je progutala. Vidra, učitelj geografije, imao je fiks-ideju da nekoć, u pradavna vremena rijeka Medvegyica nije prema Tisi krivudala obronkom doline, nego je zalazila nekamo u dubinu, pa se i sada napušteni kanali ponornice umrežuju ispod ulica, kuća i dvorišta. Malo mu je tko vjerovao, iako je na mno6
nadbiskupov posjet
gim mjestima zemlja ispod podruma klokotala i žuborila. Sestre su po jednom takvom skrovitom, vodom izdubljenom koridoru, iz dobro čuvane karantene dospjele na Midijske livade, na kojima se poneki odvojak otvarao u slobodu. Sestre Senkowitz bile su kržljave, hirovite i pomalo ograničene žene, nitko ne bi pomislio da u njih može biti toliko dovitljive lukavštine i podmukle prepredenosti. Već su godinama pred očima cijele barake žlicom za juhu duble i greble zemlju pod svojim krevetom, ali drugi bolesnici nisu baš najbolje shvaćali kog vraga time namjeravaju postići. Iako je onaj tko je bio odgovoran za baraku posumnjao i svako jutro zapisivao u izvješće da rupa pod krevetom sestara biva sve dublja i dublja, poznajući sestre Senkowitz, u upravi su se vijestima smijali: neka samo čeprkaju. Da će se te muškarače jedne noći pokupiti i poput tekunica išetati na livadu, na to se ozbiljno nije moglo ni pomisliti. A dogodilo se upravo to. Kroz vodom izdubljene prolaze provukle su se iz logora na slobodu i dok su ih tiraspolski redovnici sa psima tražili uzduž i poprijeko po šikari i u grmlju pokraj obale, one su se na deponiju lijepo ukopale u jednu hrpu smeća. I njihov se trag odmah izgubio na gnjilom području. U gradu su upravo tada čekali nadbiskupa Zilavu, pa je sve nepoželjne osobe, osobito takve 7
ÁdÁm bodor
bolesnike koji lutaju na slobodi, trebalo po svaku cijenu uhvatiti. Za njima dvjema raspisana je tjeralica. Onomu tko ih uhvati obećali su jednogodišnji kupon za hranu koji je sretni nalaznik mogao podići u naturi – uobičajenu ponudu činili su keksi, šljive i čvarci – ali po želji i u gotovini, što je pak u ono vrijeme značilo nekoliko milijuna. Sada je sve to pripadalo Gábrielu Ventuzi. On ih je jutros, svezane na uzici, dopratio natrag u Izoldu. Kad sam s frizerkom Natalijom Vidra stigao do zaštitne ograde, radoznalci su se već razilazili. Možda se ranije nešto i moglo vidjeti, ali kad smo mi stigli, preostala je tek hrpica smeća nad kojom su se svađali galebovi. Narod u Dolini nije pretjerano razgovorljiv, pa smo uspjeli doznati tek da su pobjegulje, nesumnjivo izvučene direktno ispod smeća, čak i iz kaveza užasno zaudarale. Na kokošinjac, složen od slabih daščica i obične žičane mreže, odmah su sletjeli nezasitni galebovi; kuckali su po daskama, kljucali prema unutra, kao da su tražili zadovoljštinu. Bolesnici su počeli bacati kamenje, navodno tek s namjerom da otjeraju galebove. Ipak, završilo je tako što na tome mjestu nije ostalo ništa, samo smeća za dvije-tri lopate. Ne samo da ostaci nisu izgledali kao dva leša nego nije izgledalo ni kao da je riječ o jednom: nijema isparavajuća mesna kaša, u njoj 8
nadbiskupov posjet
dronjci, piljevina i triješće. Galebovi su čak i toga malo ostavili. Kada sam dakle s Natalijom Vidra stigao do ograde, unutra su bolesnici već prodavali zjake, s rukama u džepovima vukli su noge po dvorištu. Vidjeli su, naravno, radoznalce s ulične strane, ali nisu prilazili blizu ograde, ovdje to nije bilo uobičajeno. Među njima je bio i Sebastian Vidra, učitelj geografije i muž Natalije Vidra. Čekao sam, možda će škicnuti prema nama, ali on je samo tupo zurio uokolo. – Mahni barem mužu – rekao sam Nataliji Vidra – možda jednom ipak pogleda ovamo. – A zašto – odgovorila je – kada ćemo se uskoro sresti. – Ne umišljaš si valjda da će ga pustiti van? – To ne, ali ipak ćemo uskoro biti zajedno. Natalija Vidra bila je omiljena frizerka moje pomajke. Ima već deset godina kako ju je prvi put primila na probni rok u svoj frizeraj i stalno iznova otpuštala. Ponekad bi joj se uzvitlale mušice, pa bi naglo najurila Nataliju Vidra, zatim joj je slala umiljate poruke, pridobivala je natrag i ponovno primala na probni rok. Otkako su muža Natalije Vidra, učitelja geografije, držali u Izoldi, ona se ljeti povlačila s pustinja9
ÁdÁm bodor
cima na Bogdanski visoravni, u brezovu šumu. Na visoravni su vršili brojna iskopavanja jer je zemlja bila puna rude koja je privlačila čak i oblake. Cijelo ljeto mjesto su pohodili divlji gromovi i malo tko od planinskog življa nije na sebi nosio biljege tih ratova nebesa. Grom je već udario i Nataliju Vidra. Od udara groma otpala joj je sva kosa, nije ostala ni jedna dlaka, iščeznule su čak i paperjaste dlačice. Obrve si je, na primjer, sama crtala olovkom, svako jutro drugdje, i zato je njezino lice svakoga dana bilo malčice drugačije. Čovjek je se nije mogao nagledati. Svećenici su se najradije frizirali kod nje, bilo je i onih koji su samo zbog nje dolazili u salon. I moja pomajka Colentina Dunka bila je zaljubljena u nju. U frizeraju su to prijepodne svi iščekivali Gábriela Ventuzu, da ispriča što se i kako dogodilo. Živio je kao podstanar u stražnjem dvorištu frizerskog salona, u jednoj spavaćoj kamari. U Bogdanski Dolinu stigao je prije nekoliko godina s namjerom da odnese očeve zemne ostatke, ali na kraju je i sam ostao. Odmah prvi dan izgubio je sav svoj novac i isprave, naravno. Da ga moja pomajka nije uzela pod svoje, završio bi među prognanicima u krečani ili, u boljem slučaju, kao plućni bolesnik u četvrti Izolda. Teško da se još uvijek mogao nadati tomu da će od prihoda duhovnika logora moći staviti na stranu dovoljno novca za ekshumaciju i troškove prijevoza. No sada je ipak, iznenada, no10
nadbiskupov posjet
vac bio na hrpi. Činilo se da će, ako se uspije dogovoriti s pogrebnicima i arhimandritom Tizmanom te nabaviti krivotvorene papire na sajmištu, uskoro moći otputovati iz grada. Gábriela Ventuzu nekoliko se dana nije moglo vidjeti u Bogdanski Dolini. Tjedan dana prije Medardova iz smjera deponija smeća ranom je zorom izronio iz zavjesa magle, vodeći na uzici sestre Senkowitz. – Gdje si se šetao – pitao ga je otac Jeronim, zapovjednik logora, sjedajući da uzme zapisnik i ispiše potvrdu na ime Gábriela Ventuze. – Ili mogu pogađati? – Samo tu, u blizini. Već sam im dugo bio na tragu. – Zato što prilično smrde, je li? A kako tek izgledaju! Kao da su i same od smeća, sestre Senkowitz bile su sive, vlažne, gotovo raspale, a njihova prožvakana kosa vijorila je zrakom. Jedva da su govorile. Otac Jeronim ih je upitao: – Odakle da krenemo? Možda najbolje od početka. Samo ne u zboru. Na to su se pogledale: – To nam smeta. I zato mu nećemo ništa reći. Ni jednu jedinu riječ. Zamislite, oče Jeronime, zanijemjele smo. Ne možemo ni beknuti. 11
ÁdÁm bodor
I doista, bile su to njihove posljednje riječi. Otac Jeronim nije izgubio strpljenje, poslao je dva čovjeka u dvorište ekonomije da pogledaju gdje bi ih se moglo zatvoriti. Oni su se ubrzo pojavili noseći jedan kokošinjac. Gábriel Ventuza se kući, u dvorište frizeraja, vratio poslijepodne. Mantija mu je bila pokidana i blatna kao nekome tko je danima progonio pobjegulje, premda je on sam sestrama Senkowitz pomogao da pobjegnu iz dobro čuvane četvrti Izolda. I u frizerskom salonu Colentine Dunka svi su to znali. Zatim se zbilo to da ih je vratio očekujući nagradu. – Bilo je riječi o tome da će stare cure odvesti sve do Erevana – rekla je frizerka Mauzi Anies, moja posestrima. – Što se moglo dogoditi? Gábriel Ventuza skinuo je blatnu mantiju, objesio je da se suši, zakračunao vrata za sobom i legao. Nije ustao to poslijepodne, ni navečer, prozori su se danima tresli od njegova hrkanja. Hrpe smeća u Bogdanski Dolini narasle su toliko da su zaklanjale put sjevernom vjetru. Otkada se ondje odlaže otpad, nad gradom se već oko podneva zrak zamuti, samo želatinozan zvon njegova zadaha drhti nad krovovima kuća, a od njega zanijeme čak i najdivljiji galebovi. Među zidove spušta se tišina od koje prolaze trnci, čuju se jedino muhe 12
nadbiskupov posjet
dok udaraju po prozorima. Prodiru i kroz staklo, kao crni udarci biča ošinu duž zamagljenih soba. Čovjeka u to vrijeme napušta sva snaga i ako baš nema neodgodivoga posla, ispruži se i drijema u najskrivenijem kutku kuće. Gábriel Ventuza spavao je bez prekida punih pet dana. Probudio sam ga dan prije Medardova, u podne, kada su ga tražila dva tiraspolska redovnika sa psima. Tiraspolci su se vozili biciklima, a pokraj svakog, pričvršćen za šipku na dugom lancu, trčao je jedan pas: slinav i širokih čeljusti. Oni su bili sluge arhimandrita Tizmana, ali im je u stanovitim prilikama povjeravana i stražarska služba. U gradu su ih jednostavno zvali Tiraspolci sa psima. Još ih je vikar Periprava uzeo za pospremanje i guljenje zelenja u kuhinji, ali budući da je on sada već godinama spavao, Tiraspolci su radili za arhimandrita Tizmana. O sebi su govorili da su stradalnici poplava, izlijevanja Odesse, siromašni redovnici koje je izbacilo bijesno more, ali nije isključeno ni to da su jednostavno pustili brade, odjenuli se u vreće i sivu čohu pa krenuli u svijet. O struku, za svaki slučaj, nisu nosili bodljikavu špagu, već nabijen torbak, vonjali su na užegli loj, a u njihovoj kosi, među kovrčavim pramenovima, kao prhut ili sol Crnoga mora, bljeskale su gnjide.
13