endre kukorelly: krš. povijest komonizma.
KNJIGA 38
Endre Kukorelly krš povijest komonizma prijevod djela
Rom. A komonizmus története NAKLADNIk
MeandarMedia Zagreb 2011. za NAKLADNIka
Branko Čegec UREDNIK
Branko Čegec LEKTURA/KOREKTURA
Jasmina Han DIZAJN
PRIJELOM
MeandarMedia / Tomica Zobec TISAK
KikaGraf Zagreb © Kukurelly Endre 2006. All rights reserved. © MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 756258 ISBN 978-953-7355-78-4
Printed in Croatia 2/2011
KRĹ
povijest komonizma
endre kukorelly s mađarskoga prevela Kristina Katalinić
This publication has been funded by Hungarian Book Foundation
ali pobijedi ipak bog Ruševina (Mihály Vörösmarty: Ruševina) Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.
(Daniel Defoe. Moto romana Kuga Alberta Camusa)
1.
Kažite, dragi moji, kakvo tisućljeće ispisujemo? (Boris Pasternak: Odlomci o poeziji)
Ako u Wiepersdorfu, jednom istočnonjemačkom, od Berlina ne predaleko smještenom seocetu, sjedneš na bicikl i uputiš se jednim iznenađujuće pristojno održavanim, na kartama neucrtanim zemljanim šumskim putem, nabasat ćeš na ostatke napuštenog sovjetskog vojnog uporišta. Takvog, kao u bajci. Iako to nije. Nego krš nekadašnje sovjetske baze. Ne može se prepričati. Nije knjiga iz povijesti. Neka bude knjiga priča. Ionako je ne znam ispričati, zato se trudim, pa onda od toga truda ponešto umjesto mene kaže jezik. Ispriča, izostavi, zaobiđe, nekako će biti. Oko Berlina je od završetka svjetskog rata, prema tome četrdeset i pet godina u kontinuitetu, bilo stacionirano milijun sovjetskih vojnika. Barem prema wiepersdorfskom krčmaru. Odnekud zna, bio je upućen, jer jamačno ih nije prebrojavao, a mislim da nije baš ni godine, pa za koji kurac. Tamo nitko nije brojio, ni sami Rusi, ustvari, oni su zasigurno brojili, o svemu se jako vodilo računa, ali o svemu loše. Sigurno su brojili loše, jer nisu brojili dobro, zato sada postoji krš. Ova gomila krša, kamo god pogledaš, samo kreni u željenom smjeru. Jedan milijun, ostanimo kod te okrugle brojke. Toliko nula1. 7
endre kukorelly
Ja se nisam iskomunjario. A baš i ne mogu. Jednom2 sam nešto pisao o toj stvari, o komunistima i onima koji komunjare, o sistemu, što mi je značio, što je bilo, što ostalo, što sam tada bio, što je ostalo u meni, još u prvom i posljednjem trenutku, kada se već moglo toliko komunjariti da više nije bilo vrijedno. Ustvari, nisam ni započeo, zaboravio sam prije nego što sam i naučio, sada bih pak trebao smisliti, a onda k tome smisliti i ono na što se odnosi. Formu, u kojoj sam živio cirka četrdeset godina, i koja se tako raspala, u trenutku nestala, nestala iz sjećanja3 da mi samo mašta može pomoći. Preuveličavanje, bajka. Na primjer, uopće nisam poznavao koračnice, revolucionarne pjesme, kod mene je tako počelo. Dobro ih je bilo znati, ali nisam ih znao, bila je to prilično stroga stvar, frustrirajuća, da tako kažem. Na vidjelo je izišlo tijekom organiziranog dječjeg odmora, u Pilisu, na logorovanju na brdu Zsíros. Pjevamo kraj logorske vatre, mali drugovi iz vrtića, i svi znaju te pjesme, osim mene, jer ja ih, iako sam ih jako, ali baš jako želio znati, ne znam. Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug, koraci tutnje u napad, odakle su to ostali znali? Od svojih mama? Uspavljivale su ih Varšavjankom? Španjolsko nebo? Avanti poppolo, bandiera rossa? Na zboru ih nismo učili, nego smo ih odmah iz glave pjevali, sva djeca su je pjevušila, samo ja ne. Ja iznimka. Melodiju da, bolne, pobjedničke melodije. Smjesta sam zapamtio melodiju sovjetske himne, a onda sam, jer sam pazio, zapamtio i tekst. 8
krš. Povijest komonizma
Tamo negdje do sjedinila je zauvijek itakodalje, jedinstveni, moćni, ostalo je nekoliko bijelih mrlja na tijelu teksta. Ali odakle je to sam od sebe znao Gábor Takács, s kojim sam išao u razred? Ustaaaajte prezreni na svjeeeeetu, vi suuuuužnji koje mori glaaaad, to je zaista lijepo, ali odakle zna. Nije se pokazalo odakle. Naravno, oni su komunisti, odatle, dolazi von Haus aus, a mene su iz toga izostavili. Stvarno je gadno biti vani. Gadno, uzalud, ne voliš to, zastrašujuće, baš i ne razumiješ zašto si upravo ti izostao iz svega. Sjećam se kako sam se jednog božićnog popodneva s krsnom kumom prepirao o komunizmu, i to je bilo gadno. Hladno. Surovo. Vani sam, a možda ipak na onoj strani. Gledajući odavde na suprotnoj? Ako ne s njima, onda gdje i s kim? Tata je nervozno nemoćan, ne progovara, više ne progovara, mama promatra svoga muža, vidi se na njoj da se boji za njega, nečega se boji. Tu i tamo se uključuje, ali zapravo ne, uporno ponavlja neka sada prestanem. Sine, prestani! Ustaje od stola, odlazi, vraća se, sjeda preko puta mene, dobro je, kaže, prestani, ali nisam prestao, naprotiv. Čujem joj glas. Uznemiren. I sada ga čujem. Nečega se boji, ali tada to više nije bilo toliko potrebno. Iako se to još nije moglo znati. Ustaje, odnosi tanjure u kuhinju, opet ulazi. Sasvim nepotrebno. Ulazi i izlazi. Sada stvarno prestani, dobro?, kaže. Ali zašto? Ne prestajem. 9
endre kukorelly
Zašto bih trebao prestati? Samo zato što sam u pravu? Zato što su oni konačno dospjeli sasvim van, pa sam zbog njih i ja isključen. Zbog njihove beznadne gluposti? Jasno, ono što govore moja krsna kuma i teta Lolini, cijela obitelj, sve su to uglavnom gluposti. Ili zloba. Jednostavno su zlobni. Gospoda ne postoje. Gospoda ionako uopće ne postoje, jer po čemu bi, molim vas, netko bio gospodin u usporedbi s bilo kim drugim? Jedan nesretnik u usporedbi s drugim nesretnikom? Zašto je dobro ako mi imamo više tisuća jutara zemlje, a drugi nemaju ništa? Kako je moguće pomiriti se s tim? Zašto bi Bog to dopustio? Zašto bi postojao Bog? Kumin suprug prvih je godina stoljeća zapovjednik budimpeštanskoga garnizona, obitelj su iselili. Cijelu moju obitelj iselili su na samom početku pedesetih godina, natovarili su ih na kamion i odvezli u neko selo na obali Tise. Iseljavanje znači da te zajedno sa stvarima, jer ipak ponešto možeš ponijeti sa sobom, ukrcaju na kamion, odvezu u neko selo i usele nekome u kuću. Kuma je poučavala jezike, engleski, njemački, francuski, a nakon rata je naučila i ruski, predavala je ruski u gimnaziji, od toga su živjeli nakon što su im dopustili da se vrate. Ne u Budimpeštu, onamo nisu smjeli. Iseljenicima je bio zabranjen ulazak u glavni grad, stanove su im oduzeli, u njih uselili funkcionare. Djed s majčine strane je inženjer, tehnički nadglednik kod glavnogradske Elektre, rođen u Klagenfurtu, materinski jezik mu je njemački, veselio se 10
krš. Povijest komonizma
Anschlussu, oduševljeno slušao govore Adolfa Hitlera na radiju. Nakon rata radnik je u Ganzu, u Mađarskoj kraljevskoj tvornici željezničkih lokomotiva, voditelj brigade električara. Soc. brigade. Imali su pravi brigadirski dnevnik, onakav na lijepljenje, lijepo su simetrično proleteri u njega lijepili ulaznice za kazališne predstave, fotografije s proslave 7. novembra u tvornici. Moja mama je budimska gospođica, prije opsade bavila se ponajviše odlascima na balove i sortiranjem kavalira, ima njezinih slika u hrpi časopisa Kazališni život. Bila je zgođušna. Kad sam se rodio, radila je u klaonici svinja. Najprije klaonica pa tvornica salame, a kod kuće je, nakon radnog vremena, s tatom plela pulovere. Cijelu večer, do poslije ponoći. Radila je mašina, zujala, kao traktor, iz niti je izlazila morska trava. Ne morska trava, to smo samo iz vica tako zvali, nego je lijepo, uredno izlazila prašina. I noću. I onda je izlazila. Usprkos uredbi o tišini. Moj tata je profesionalni oficir, natporučnik, zapovjednik 1. čete I. bataljuna székesfehérvárske 3. brigade, u Ukrajini, u Brjanskoj šumi, takozvani lovac na partizane. Bio je teško ranjen, prebacili su ga u Njemačku, tamo je pao u zarobljeništvo, 1946. se vratio kući, a kada su nacionalizirali stričevu tvornicu likera, gdje je radio, dugo nije dobio posao. Svi tatini bratići su oficiri. Zemljoposjednici, privrednici, činovnici. I tome slično. Gospoda. Ako to nešto govori. 11
endre kukorelly
Džentri, mađarski građanski kršćanski gospodski srednji sloj. Tako je teško komunjariti, mislim. Nije lako. Zapravo bi oni trebali. Komunjare bi same trebale započeti, srediti sve to, svakome njegovo, ne? Ne, jer svatko, budući da to, smatra on, drugima ne bi palo na pamet, i to je stvarno tako, svatko sređuje tuđe poslove, sređuje druge. Kod nas su, na primjer, obiteljske partije karata četvrtkom uvečer uvijek bile pomiješane s poprilično banalnim, iako opravdanim razglabanjem odnosa. Psovali su sistem, posebno striko Miki i teta Loli. A i moja mama. Razjarujuće. Razjarilo me. Reakcionari. To je inače terminologija4 druga Révaia, reakcionar je onaj koji nije komunist. Pa, blago rečeno, ovi onda nisu! Tada blage veze nisam mogao imati što je to što mi se u tome ne sviđa, ali da su prije toga ponekad, ma i jedan jedini put nabrojili svoje zablude, sebičnosti, gluposti i sranja, odmah se ne bih imao na što ljutiti. Jer to su ipak trebali oni, samo što im nije palo na pamet. Tata nije komunjario. Propustio je tu visinu, nije se upletao u to, pisao je bodove u bridžu, računao tko je pobijedio. U dva filira. Ne da je njegovo mišljenje bilo drukčije, da je odstupalo od mišljenja drugih, ne, ta inzistirao je na višoj razini, više je to bio stid. Pustio je da mu na jedno uho uđe, a na drugo iziđe. Ni ja ne vjerujem da bi komunjarenje bilo pitanje razine, sve je opravdano, sve je jedva artikulirana uzrujanost,5 pa ipak je tada najbolje odatle otići. Razumiješ, ali ti se
12
krš. Povijest komonizma
ne sviđa, a kako možeš ono što ti se ne sviđa držati istinitim? Zašto, sviđaju ti se te pjesme? Španjolsko nebo prostire svoje zvijezde iznad naših ratnih rovova? To je samo pitanje.
13