Ulične svjetiljke ljeto 2022.

tema broja:

VOLONTERI S KOLODVORA

Urednica: Dunja Osojnak Marinović

Lektori: Ana Marija Antunović, Jakov Kršovnik

Grafička urednica: Sabina Marov

Fotograf: Mirjana Lončar, Anita Čevra

Fotografija naslovnice: Mirjana Lončar

Izdavač: Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat (provoditelj projekta Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje”)

Adresa uredništva:

Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka

e-mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com

tel: 099 365 3262 (Dunja)

IBAN HR 6224020061500038922

Erste Bank

ISSN 1846-9574

Tisak: Novi list Rijeka

Distribucija časopisa:

RIJEKA: Ivanka Juretić

ZADAR: s.Rita Maržić, Ivana Vinac

PULA: Nataša Babić

VARAŽDIN: Mara Bago

ZAGREB: Ivana Bošnjak, Ana Fruk

„Ulične svjetiljke“, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

Preporučena donacija za časopis iznosi osam kuna, od čega četiri kune pripada korisniku projekta “Ulične svjetiljke, a s četiri kune pokrivaju se troškovi tiskanja idućeg broja časopisa. Časopis izlazi od rujna 2008. godine, i to više puta godišnje.Sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13 čl39, st. 1, toč. g,) časopis je oslobođen PDV-a. Stavovi kolumnista, volontera, čitatelja i prodavača „Uličnih svjetiljki“ koji su preneseni u časopisu ni na koji način nisu stavovi uredništva te su za njih odgovorni isključivo autori.

Pozivamo sve koji žele surađivati sa svojim tekstovima, fotografijama ili pak žele prokomentirati časopise ili tekstove da se jave na adresu e-pošte : ulicne.svjetiljke@gmail.com, na facebook stranicu „Uličnih svjetiljki“ ili sms-om na broj: 099 365 3262 (Dunja)

ULIČNE SVJETILJKE LJETO 2022.

sadržaj:

facebook.com/UlicneSvjetiljke instagram.com/ulicnesvjetiljke

Olivera Veršić - Vlatka Bakran Burić - Sandra RežićNevenka Šobot - Ivo Marjanica - Aleksandar BrajuhaNives Marjanica - Petar Jurlina - Slađana JovanovićTomislav Grdić - Zvonko Jambrešić - Maja BaždarićDorja Prekratić - Suzana Sakić - Ivana Beljan - Anita ČevraMilena - Neven Polegubić - Slaven Škrobot - Mirjana Lončar

Pravila prodaje časopisa “Ulične svjetiljke”

U želji da se časopis „Ulične svjetiljke“ prodaje čim većem broju ljudi, da bi dosegnuo što širi krug čitatelja te da postigne redovitost u izlaženju, potrebno je da se svi zajedno brinemo za njegov dobar ugled. Pri prodaji časopisa, korisnik projekta ne predstavlja samo sebe, već čitav projekt „Ulične svjetiljke“.

Stoga, molimo da korisnici projekta poštuju sljedeća pravila:

1. Časopis prodajem na miran i nenametljiv način.

2. Drugim korisnicima projekta iskazujem poštovanje jer imaju pravo prodavati Časopis kao i ja.

3. S drugim korisnicma projekta „Ulične

svjetiljke“ se miroljubivo dogovaram oko lokacije prodaje Časopisa.

4. Moguće nesporazume rješavam mirnim putem.

5. Kod prodaje Časopisa ne konzumiram alkohol i/ili druga opojna sredstva.

6. Časopis prodajem po njegovoj cijeni, pritom ne prosim i ne varam kupce, niti ga preprodajem drugim korisnicima projekta.

7. Poštujem odluku kupca glede kupnje Časopisa.

Ako se korisnik projekta ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnika, privremeno ili trajno gubi pravo prodaje Časopisa.

Osobno iskustvo

Osobno iskustvo ostavlja najveći trag u čovjekovu životu. Ovaj broj časopisa posvećen je upravo osobnim iskustvima ljudi koji sudjeluju u direktnom radu s beskućnicima na zagrebačkom kolodvoru. Svojom aktivnošću nastoje utjecati na svijet oko sebe i učiniti ga ljepšim za siromahe. U tekstovima koje donosi ovaj broj jasno je vidljivo da taj pokušaj utjecaja na svijet ima znatan odjek te povratno mijenja svijest svakog volontera, čineći ih iskustveno bogatijim ljudima. Volonteri dvaput tjedno odlaze na kolodvor kako bi stvorili odnos s beskućnikom, nahranili ga, utješili, posvetili mu vrijeme. Osim toga, jednom mjesečno ulaze u privatni prostor beskućnika, to nešto što oni nazivaju domom. Auto, klupa, ruševna zgrada, vagon... Iskustvo je subjektivna percepcija i stoga je jasno da bi svaki volonter mogao ispričati svoj doživljaj i donijeti svoje zaključke o takvoj kategoriji ljudi. No, velika je vrijednost volontera što su odlučili beskućniku pogledati u oči i poručiti mu: tu sam za tebe. Mnogi stereotipi se u tom pogledu ruše.

Mojpogled oči u oči sa zagrebačkim beskućnicima dogodio se jednog dvadeset osmog u mjesecu. To je dan izlaska volontera-izviđača Udruge „Savao“ sa zadatkom da uđu u privatan prostor beskućnika. S velikim povjerenjem korisnici dozvole taj upliv u svoju svakodnevicu. Sve mi je to bilo

pomalo nestvarno. Dolazim u prostorije Udruge, a tamo se slažu paketi za osobe koje će taj dan posjetiti. Volonteri se podijele u nekoliko skupina po dvoje ili troje te im se dodijeli osoba kod koje će taj dan ići. Kreće slaganje paketa koji su u potpunosti personalizirani. Razmišljaju o osobi kod koje idu te savjetuju jedan drugoga što staviti u paket, kako bi osoba bila zadovoljna dobivenim i kako bi dobiveno bilo u potpunosti iskoristivo. Jedan nema struje, pa nema svrhe staviti nešto što treba kuhati, jedan je bolestan pa ne jede slatko, drugi voli više kekse nego čokoladu, ovaj se ima gdje oprati pa se stavi šampon, ovaj drugi nema pa dobiva vlažne maramice. Jedan baš ne voli ribu, pa dobiva mesni doručak, drugi voli kavu, trećeg veseli mlijeko i tako dalje.

Sve to probiranje ne događa se jer su beskućnici zahtjevni i nezahvalni, nego iz čiste, onako dječje nevine, potrebe da se siromaha razveseli. Krećemo nekud, adrese nema. Orijentir kamo ići i kuda skrenuti su drveće, trgovine, kante za smeće, neke firme, kafići… Volonteri poznaju teren, jer to su mjesta gdje bi teško onaj tko ne zna gdje gledati skrenuo pogled. Skriveni su ti naši siromasi, od pogleda, od osude, od vlasti, sami od sebe. Prvi posjet bio je skupini od četvero beskućnika koji žive u napuštenom hangaru, velikom prostoru pregrađenom na dva dijela. U jednom djelu je hrpa smeća, gomile otpada

odavno ostavljenog. Drugi dio su oni očistili da bi mogli pretvoriti prostor u svoj dom. Kreveti su pregrađeni zavjesama kako bi imali svoju intimu. Vode nema, idu negdje vani na ulicu po vodu na hidrant. Struje nema i plinska boca je sve što im je potrebno kako bi mogli kuhati. Suđa imaju vrlo malo, kao i drugoga, na gomile stvari nisu navikli. Po zidu su fotografije, širi se miris kave… za nas. Od svojeg ništa daju nama nešto. Osmijesi, dobrodošlica, razgovor, upoznavanje, prihvaćanje. Vrijeme, vrijeme, vrijeme to poklonjeno vrijeme, toliko dragocjeno u današnje dane. Vrijeme vrjednije i od hrane koju smo donijeli. Sasvim iskreno nas pozivaju da dođemo opet, žele da dođemo, žele da budemo s njima i uz njih. Opraštamo se, pogledi u oči govore da nisu ostavljeni ni zaboravljeni. Vratit ćemo se, zasigurno, već možda slijedećeg dvadeset i osmog. Tražimo dalje, njih trojicu. Ispred smo zatvorene ograde potpuno zarasle građevine koja se nazire između grana stabala, bršljana i svakakvih biljaka. Dozivamo ime po ime, nema odgovora, guramo paletu koja je naslonjena na ogradu s unutarnje strane. Kad smo već tu, valjalo bi provjeriti ima li netko tko nas treba. Dolazimo ispred građevine bez zatvora, u koju se ulazi kroz prozor, preko smeća koje zatvara ulaz i diže se do visine prozora. Nema nikog. Zovemo ih na telefon, korisnici imaju brojeve volontera i volonteri brojeve korisnika. Onako prijateljski, bez razmišljanja hoće li netko zloupotrijebiti broj, „gnjaviti“ ih ili zvati u neko „nedoba“. Ne javljaju se. Počinjemo silaziti stepenicama uz zaključak da nema nikoga kad se začuje glas. Ponekad treba biti strpljiv, malo stati i pokušati dati sve od sebe da pomoć stigne gdje treba. Ostavljamo paket, šalimo se i odlazimo. Tu gdje jesmo nema načina da se skuha ili popije kava, no bez obzira na to, radost je obostrana i ponovno upućujemo onaj pogled u oči koji govori „tu smo“.

Predlažem da ne ispustite časopis iz ruke dok nešto ne naučite, a onda krenite u svoje iskustvo. Ako želite pogledati u oči baš beskućniku, savjetujem od sveg srca volontere u Udruzi „Savao“. Oni su vam kao povećalo, svaka sitnica postaje velika stvar kad se gleda kroz njihovu lupu. Međutim, koliko će svaki polaznik naučiti iz vlastitog doživljaja ovisi o tome na koji način i u kojoj mjeri je spreman uključiti se u aktivnost i u interakciju s grupom.

- Urednica

Aleksandar Brajuha

Aleksandar Brajuha, rođeni Opatijac, prodavač "Uličnih svjetiljki" već 10 godina, ugodan je sugovornik koji mi je rado ispričao o sebi i svom životu.

čovjeka izgradio se u otvorenu i duhovitu osobu. U slobodno vrijeme u svojoj podstanarskoj sobici uživa gledajući televiziju.

Godine 2016. pridružio se ostalim prodavačima, korisnicima Prihvatilišta i volonterima na hodočašću u Rim. Do onda, kaže, bio je površan vjernik, ali odonda se u njemu štošta promijenilo po pitanju vjere. Rim ga je opčinio kao grad. Na svetoj misi u bazilici svetog Petra u Rimu osjetio

Rođen je 1972. godine, a djetinjstvo je proveo s ocem, majkom i bratom u obiteljskoj kući u Poljanama iznad Ičića, malom mjestu pokraj Opatije, gdje je i završio srednju ugostiteljsku školu za konobara.

Nakon završene srednje škole neko vrijeme radi kao konobar, na brodu kao pomoćni kuhar te kao zaštitar u jednoj firmi, u kojoj dobiva otkaz zbog velike dioptrije. Od 1997. do 2000. radi kao čistač plaže u Ičićima. Živi kao podstanar u Opatiji i od 2001. godine zapošljava se kao pomoćni radnik u kuhinji u Hotelu Ičići dvije sezone. Zatim tri sezone radi na trajektu Brestova - Porozina. Radi sezonski, a zimi se snalazi prihvaćajući razne poslove kako bi uspio podmiriti svoje životne troškove.

Umeđuvremenu njegovi roditelji sele u Istru u mjesto Gradinje te uzgajaju koze na imanju. Aleksandar im se pridružuje, ali kako kaže, selo nije dobro utjecalo na njega. Djelovalo je previše pusto i usamljeno. Pao je u depresiju. Nakon šest godina ove istarske priče, jedne noći odlazi iz roditeljske kuće pješke do Cerovlja, zatim vlakom do Rijeke i Opatije i doseljava se bratu i njegovoj ženi u Poljane.

Ali ne zadugo jer ga ubrzo izbacuju na cestu i naš Aleksandar završava doslovno na ulici, na klupici usred Opatije. Bilo je to u svibnju 2012. godine. Od prijatelja saznaje za Prihvatilište za beskućnike "Ruže svetog Franje" u Rijeci i odlazi tamo. Tadašnja voditeljica Prihvatilišta Vilma prima ga te mu nude razne poslove u kojima se baš i nije pronašao. Jedini posao koji mu je na prvu zazvonio kao prihvat-

ljiv je prodaja časopisa "Ulične svjetiljke". No, trebalo je pregrmiti u sebi sve što donosi izloženost u javnosti s časopisom u ruci, svojevrsni stid i nelagodu, razočaranje kad ne prodaš niti jedan časopis.

Stajao je na Žabici, na riječkom autobusnom kolodvoru, kape nabijene na nos da ga tkogod nebi prepoznao. Nije se htio slikati, osjećao je da ga promatraju i osuđuju. Ali, krenulo je nabolje, opustio se, prihvatio posao prodavača kao i svaki drugi posao koji je radio i prodaja je krenula. Zaradilo se za životne troškove.

Ohrabren novim poslom, napušta Prihvatilište i odlazi u podstanarstvo s dvojicom poznanika. No, ni tu naš Aleksandar nije imao sreće jer su ga ta dvojica financijski iskorištavala. To je potrajalo duge četiri godine.

Danas

Aleksandar živi u podstanarskom stanu s još dvojicom sustanara koji se redovito izmjenjuju. Zadovoljan je gazdaricom kojoj uredno podmiruje stanarinu. Voli društvo, voli se šaliti, pa i na svoj račun. Posao prodavača "Uličnih svjetiljki" gotovo terapijski je djelovao na njega, komunicira s nepoznatim ljudima i otvoren je životu. Od šutljivog i povučenog

je Gospodinov poziv u srcu: "Dođi i primi me u svoje srce". O tome je Aleksandar hrabro svjedočio hodočasnicima u autobusu na povratku iz Rima. Obećao je da će se krizmati što je nakon povratka i učinio.

Riječi koje mi je Aleksandar rekao na kraju našeg razgovora lekcija su i meni i dobro ih je svakodnevno posvijestiti: "Pokušavam Mu dopustiti da me On vodi." - Olivera Veršić

IN MEMORIAM Drago Rendulić

UZagrebu je 16. svibnja preminuo gospodin Drago Rendulić, prodavač "Uličnih svjetiljki".

Gospodina Dragu poznavala sam skoro 10 godina. Uvijek je ostavljao dojam smirene osobe, osobe koja sluša i pozorno prati sve što se događa te razumije sugovornika. Svi smo voljeli pričati s njim jer je pratio događanja i mogao razgovarati o mnogim temama.

Uživotu je prošao puno toga. Rastavu braka, bolest djeteta, besposlicu, besparicu, beskućništvo, tešku bolest, problem s alkoholom... Međutim, nikada se nije ustručavao podijeliti svoje iskustvo, bez obzira na to koliko teško bilo. Priznao je da je imao problema s alkoholom i to ga je mučilo. Nikad nije išta ružno rekao protiv bivše supruge i uvijek je o njoj govorio s poštovanjem. Jako je brinuo za svoju kćerku Ivanu i često isticao da ga muči što joj ne može više pomoći. Veselili su ga odlasci u Kutinu i druženje s mamom i obitelji. Nije bio osoba sklona kukanju i svoje probleme nosio je u sebi. U srcu je nosio mnoge brige i strahove, ali uvijek kada bismo ga pitali kako je – odgovor bi bio da je dobro. Međutim, kad nekoga poznaješ skoro 10 godina, možeš prepoznati kad nešto nije u redu.

Bio je skroman i obično kad bismo ga pitali treba li što, odgovorio bi da ne treba ništa. Tek nakon nagovaranja da kaže, saznali bismo da mu trebaju zimske cipele jer ove propuštaju vodu ili ga žuljaju, ili da u sobi gdje stanuje nema grijalicu, da mu treba sušilo za veš ili da bi rado imao televizor da može pogledati neku seriju ili vijesti.

Volio je kuhati i rado dijelio recepte i savjete. To ga je baš veselilo.

Jedno vrijeme bio je glavni kuhar u pučkoj kuhinji u Jukićevoj kod Misionarki ljubavi gdje je bio na smještaju. Bio je ponosan na svoju volontersku knjižicu i nekoliko stotina volonterskih sati. Rado je volontirao i uvijek je isticao koliko mu znači podrška ljudi. Zato je, kad god je mogao, želio pomoći drugome. Posebno su ga veselili

o dobrom čovjeku. Drago je bio borac koji je prošao težak put i nikad nije krivio drugoga. Priznao je svoje greške i nije odustajao od života. Trudio se.

Nikad nije prošao ni jedan naš susret, a da nije pitao kako je moja obitelj. Brinuo je da bude uzoran predstavnik "Uličnih svjetiljki". Svaki put kad je bio gost u nekoj emisiji, samo je ponavljao kako mu je bitno da nešto ne zabrlja jer govori u ime svih prodavača i predstavlja projekt o kojem mnogi ovise. Bio je zahvalan i pamtio sve dobro što bi netko za njega učinio. Kada bi o nekome govorio, rado je opisivao sve kako se neki susret dogodio i što je to lijepo i dobro netko za njega učinio. Puno mu je značila podrška druge osobe i na tome je bio jako zahvalan.

Drago je bio jednostavan čovjek, ali bi sugovorniku uvijek darovao puno toga – cijelog sebe, svoju zahvalnost i radost radi susreta. Svaki put kad prođem Ilicom pored slastičarnice Vincek gdje je prodavao "Ulične svjetiljke", sjetit ću se našeg Drage. Znate li koji je sladoled volio? Od vanilije i lješnjaka. -Vlatka Bakran Burić

susreti s djecom i volonterske aktivnosti s mladima. Volio je životinje i rado udomio psa kada bi imao uvjete za to. Drago je bio dobar čovjek. Trudio se izvući maksimum iz svakog dana. U zadnje vrijeme primijetili smo da je dosta oslabio i brzo se umarao, ali nije baš želio govoriti o tome. Djelovao je kao da se baš umorio od svega. Trudio se do zadnjeg dana, ali srce se umorilo. Drago je svoj put završio, a nama ostavio mnogo uspomena.

Svi koji ste poznavali Dragu sigurno se prisjećate razgovora i druženja. Vi koji ga niste imali priliku upoznati, nadam se da ćete doživjeti da je riječ

Dragin ispraćaj

Teško je za opisati koliko je obitelj Drage Rendulića bila otvorena prema svima nama, korisnicima i suradnicima kad smo došli na sahranu njihovog i našeg Drage. Otvoreno su nam prišli, nas koje su prvi put vidjeli i tretirali nas kao dio obitelji. Dragina majka, kao netko tko je najteže pogođen Draginom smrću, ni trunke

nije očajavala pred nama. Ona je željela da se mi osjećamo prihvaćeno i voljeno kao što se i Drago odnosio prema nama. Svojom tugom nas nije željela uznemiravati već nas počastiti i slaviti život. Dragina braća, sestre, nećaci, svi kao jedno, tako složna obitelj koju je bilo prelijepo gledati. Pričali su nam o Draginim anegdotama iz

Pamtit će te

Pamtit će te jednom po načinu na koji si gledao.

Po riječima koje si izgovorio.

Pamtit će te jednom po ljubavi kojom si volio.

I po jačini tvojih zagrljaja.

Danas živi drugačije. Pokloni sebe ljudima u potrebi.

Nije važno koje ćeš titule i nagrade steći.

Puno je važnije hoćeš li biti čovjek.

I koliko ćeš sebe drugima ostaviti, A pritom sebe ne izgubiti, nego se tako pronaći.

Možda misliš da je teško ili dosadno.

Ali, nije. To je ono što bi trebali i ti i ja.

Kako bi bili sretni i ispunjeni. To je put kojim se postiže savršenost.

mladosti, Draginim šalama i igrama s nećacima za njegovih posjeta majci i sve što nismo znali o Dragi su nam u šali otkrivali. Uistinu je imao predivnu obitelj oko sebe. Njegov ispraćaj je bio tako miran, dostojanstven i jednostavan kao i njegova obitelj. Posebno su nama se urezale u pamćenje priče o njegovoj kćeri koja zbog bolesti nije mogla doći na sahranu. U mnogome su nas priče podsjetile na našeg Dragu i ona je borac, uporna i nezaustavljiva, a tako emotivna i dobroćudna kao i otac. Neka mu je laka zemlja, nećemo ga zaboraviti, ostavio je dubok pečat na sve one koje je ostavio iza sebe.

Ponekad je potrebno staviti se u cipele drugoga, Osjetiti način na koji živi netko poput tebe.

Tako ćemo zavoljeti drugoga poput sebe.

A to je svrha. Voljeti i ljubiti drugoga kao sebe samoga.

- Anita

Čevra

DOM IZ SNOVA

PERZIJSKI TEPIH

Ako zamišljam svoju kuću iz snova imam jednu dvojbu, ne mogu se odlučiti dali da bude na Havajima ili na Sejšelima. Oba otočja imaju toplu klimu, čisto more i lijepe žene. Kuća može biti od trske i pokrivena palminim lišćem. Naravno u kućici (od dvjestotinjak metara kvadratnih) bi bio najmoderniji namještaj i uređaji. Terasa bi bila okrenuta prema moru i tu bi imao ležaljku za odmor i ispijanje Pina Colade koju bi mi donosila sluškinja odjevena u cvjetni vijenac oko vrata.

BUĐENJEEE!!!!

Volim maštati o tim rajskim otocima ali to je samo maštarija. Moja idealna kuća bila bi na periferiji nekog manjeg grada (poput Opatije). Tako bi imao mir a opet bi mi bio blizu grad kad želim malo živosti ili kad moram nešto obaviti. Idealno bi bilo da iza kuće imam mali vrt a ispred kuće travnjak i terasu. Po mogućnosti da ta terasa ima pogled na more. Puno spominjem more jer je to moja velika ljubav. Moj pokojni nono je bio ribar, a majka je nekoliko mjeseci radila na brodu i ja sam 3 sezone radio na trajektu. Izgleda da nam je more u venama. Čini mi se da ne bi mogao živjeti bez mora u blizini. Skrenuo sam s tebe pa ću završiti kao i uvijek. Pozdravlja vas vaš poslovično omiljeni prodavač.

- Aleksandar Brajuha LICE S NASLOVNICE

IMAO BIH VRT

Moj dom iz snova je mala seoska kuća s okućnicom. Imao bih životinje te sadio voće i povrće. U kućici bih imao spavaću sobicu, kuhinju sa štednjakom na drva, kupaonicu za osobnu higijenu i WC. To je ovozemaljski dom. A onaj gore, kakav bude. Ne patim za nekim ogromnim. - Željko

Benić

Svatko voli sanjati, željela bi vam reći o svojoj kući iz snova. Voljela bih imati svoju vikendicu u toploj zemlji blizu mora. Ispred kuće bio bi vrt s raznim voćkama i prekrasnim cvijećem kojim ću često šetati slušajući pjev ptica. Tamo bih živjela sa svojom obitelji. Zamišljam da će moja kućica biti dvoetažna. Imat će balkon i terasu kroz prozore u obliku lukova da se može vidjeti prekrasan krajolik. U mojoj kući iz snova biti će nekoliko soba s modernim namještajem i električnim uređajima koji čine naš život ugodnijima. Moja omiljena soba biti će ogromna knjižnica u kojoj ću navečer sjediti i čitati knjige. Uvijek sam željela imati perzijski tepih i kamin u dnevnoj sobi. Bilo bi jako lijepo popiti kavu u svojoj stolici za ljuljanje i promatrati vatru pogotovo tijekom kišnih dana. Mislim da bi moja obitelj bila jako sretna u takvoj kući. - Manuela Čačić

Dom iz snova za mene bi bio bilo kakav skromni dom. Recimo, jedna manja garsonijera. Da ne budem više podstanar, makar sada imam dobrog gazdu. Nije mi loše, jer sam kod dobrih ljudi. Ovim putem pozdravljam sve prodavače „Uličnih svjetiljki“ u Zadru, Rijeci, Puli, Varaždinu i Zagrebu. I veliki pozdrav svim kupcima časopisa!

- Tomica iz Zagreba

Dom iz snova će ostati baš tamo, u snovima. Mi koji jedva krpamo kraj s krajem, a nekad niti to. Pa na koju foru? Nama isto kao i vama su iste cijene hrane i režija, dobro meni manje dođe struja jer se ne grijem. Preživjet ću, kao i sve do sad. Nekih 20 do 30 godina nisam vidjela psa lutalicu. Znači da su svi zbrinuti godinama, ali zato ljudi, ljude ostavljaju godinama na cesti. Vrlo zanimljivo, MENI NEPOJMLJIVO. Dojmljivo bi bilo par regulativa napisati za uvesti nužni smještaj u većim gradovima. Ali ja nisam političar. - R.H.

KROV NAD GLAVOM ZA SVE

DOBAR GAZDA

HAVAJI ILI SEJŠELI

Tomica

Manuela

MOJA KUĆICA IZ SNOVA

Rođen sam na selu kod Žepča u Srednjoj Bosni.

Moje mjesto je za mene bilo i sada je najljepše na svijetu. Kuća gdje sam rođen je bila na brežuljku, napravljena od drveta i oblijepljena blatom kako se onda prije stotinu godina kod nas gradilo. Imali smo u kući struju i vodu. Ja sam kao dječak maštao da ću tu živjeti i da ću napraviti novu kuću po svojoj želji. Međutim život me odveo u grad, a našu staru kuću je moj stariji brat srušio i na drugom mjestu napravio sebi i svojoj obitelji novu kuću.

Ja sam u gradu dobio stan kad sam se oženio. Bio je to montažni stan koji je gradila firma u kojoj sam radio „ IK Krivaja“ iz Zavidovića. Mislio sam da ga otkupim od firme i da ga obložim fasadnim ciglama, ali supruga se razboljela i morala je ići na hemodijalizu. Svi moji planovi su pali u vodu, borio sam se za njeno zdravlje, tražio lijeka od poznatih travara i doktora, ali nije pomoglo.

Došao je i rat te sam morao u izbjeglištvo. Ona je umrla 1999. god. Ja sam radio u Vindiji u Varaždinu od 1994 do 2011. god i vidite paradoksa, zbog toga sam izgubio pravo na stambeno zbrinjavanje. Da sam ležao u kampu u Čepinu kod Osijeka, dobio bih stan kao i većina drugih izbjeglica, a ja, pošto sam radio, nisam imao pravo na stambeno zbrinjavanje. Sada sam podstanar ... eto toliko.

Pozdravljam sve moje kupce i prijatelje jer mnogi me rado sreću na ulicama ovog grada. Posebno pozdravljam Dunju i ostale urednike ovog časopisa i moju „ šeficu“ Maru. - Jozo Lovrić

Josip

DOM IZ SNOVA

Moj dom iz snova svakako nije bio prihvatilište za beskućnike. Ali, početkom 2013. godine, bio sam u takvoj situaciji da nisam imao niti posao niti novaca niti mogućnosti za preživjeti. Tada se ukazala prilika i došao sam u prihvatilište. Nakon kratkog boravka u prihvatilištu, uvidio sam da je to najbolja mogućnost za mene u tom periodu. Vrlo sam zahvalan prihvatilištu i svima uključenima. Eto, dragi moji, morao sam to podijeliti s vama.

- prodavač Josip, Pula

MOJA KUĆICA

Dobar dan, dragi kupci, urednici, volonteri, donatori! Hvala vam od srca što kupujete časopis, što me obiđete i lijepu riječ kažete. Sve bih dala da imam svoj kutak, kućicu, da me nitko ne može istjerati van na ulicu, jer sam dosta teško pokretna i ne mogu dugo hodati. Zadnje vrijeme mi je zdravlje dosta narušeno, a povremeno i gubim pamćenje. To me dosta pogađa. Bolest me slama… Voljela bih imati kućicu ili mali stan da mogu mirno spavati. Kad se probudim da mogu malo uživati u svojem. Vjerujem da će i meni sunce zasjati. Hvala vam od srca na brizi i želim vam svima zdravlja!

Svi ćemo jednog dana umrijeti. Neki će ponijeti dušu punu sjećanja i ljubavi

Dok će drugi otići praznih ruku Jer ono što su stjecali za života Nema dušu niti u vječnosti ima neku vrijednost. - Ljilja Plačković

MOZAK NA PAŠU

Takav dom je baš iz snova, nešto nedokučivo i neostvarivo, pogotovo za današnje prilike. Ali i tomu se treba prilagoditi. Moj dom iz snova je dom u kojem ću se odmarati, pustiti mozak na pašu. Da je opremljen svim mogućim pomagalima za kuhanje, pranje koja danas suvremena znanost nudi. Lijep pozdrav od vašeg vjernog prodavača.

- Zlatko Petrugan

Jozo

Ljilja

Zlatko

Nives i Ivo

ODUZETA KUĆA IZ SNOVA

MOLITVA

Dom iz snova je kada čovjek ima svoju kuću i svoje drage ljude oko sebe. Tada je to dom. U domu iz snova se raduješ, pričaš sa svojom familijom i moliš se Bogu. Sretna sam u svojim snovima kada idem na izlet, kada imam svoju familiju i unuke kraj sebe. Ljudi nisu tužni kad imaju svoj dom i kad se posvete molitvi. - Nives Marijanica

ČVRSTA VJERA

- Moj dom iz snova je kada smo mi u svom domu zadovoljni i sretni

- Tko ima dom i svoje prijatelje to je najveći blagoslov, kada se družimo jedni s drugima

- Ako čovjek nema svoga doma onda je tužan i razočaran pa ga to sve nekako pogađa u srce

- Topao dom je kada čovjek bude sa svojima priča i veseli se

- Dom je neprocjenjiva vrijednost koju čovjek ima i treba je cijeniti i treba se moliti za ono što čovjek ima i kada možeš s nekim popričati

MALI STAN

Evo me opet s vama, dragi moji čitatelji „Uličnih svjetiljki“! Moj dom iz snova je mali stan u kojem mogu živjeti. Cijeli život sam podstanar te se barem nadam da ću od Grada Zagreba dobiti socijalni stan u kojem bih mogla živjeti. Toliko od mene. Hvala vam što kupujete naš časopis i pomažete nam!

Šta reći o temi. Vrlo jednostavno. Sa šest godina sam došao na Turnić. Sve što sam volio i sanjao sam dobio. Vrt i okućnicu. Baka i djed koji su me odgajali i mijenjali mi roditelje obezbijedili su mi moj san i radost. Prije toga sam živio u zgradi i jedina radost mi je bila park. Kako smo mijenjali stan ja sam dobio šta sam htio. Vrt i dvorište. Uz baku i djeda ja sam zavolio vrt. Zalivao sam i sadio biljke. Najveća radost mi je bilo sadnja povrća. Sadiš i gledaš kako ono napreduje. Za mene kao klinca to je bila velika radost. Ali crni su se oblaci nadvili. Prvo sve pada na baku i mene. Djed mi se razbolio. Baka pada u bed. S njom i ja. Pa djed umire. Nakon toga četiri godine kasnije baka. Ja sam taman završio srednju školu. S obzirom da ništa nije prepisano na mene ja sam u problemu. Sestra moje bake je krivotvorila potpis moje bake i ja gubim stan. Stan je na prevaru dobio zet bakine sestre koji sad taj stan iznajmljuje, a papiri za taj stan nisu čisti jer ga je oteo meni. Ja sam se rodio u Rijeci 1979., a on ga je oteo meni. Sram te može bit. Uzeo si nešto što pripada meni. Džabe ti pare i ime kad si prevarant.

- Oni ljudi koji su bez svojih snova nekako se osjećaju usamljeno zato trebamo uvijek pomoći jedni drugima i uputiti ih da nisu sami

- Moj dom iz snova treba imati čvrstu vjeru i vjerovati u bolje sutra i pomoći ljudima u nekim dijelovima

- Ivo Marijanica

NEOSVARENI SAN

Dragi čitaoci Uličnih svjetiljki želim Vam Božji blagoslov i veliki pozdrav. Tema ovog časopisa je moj dom iz snova. Znate i sami da mi beskućnici nemamo dom, a kamoli dom iz snova. To bi trebalo biti nešto najljepše što bi mi se moglo dogoditi ali taj san mi nikako ne dolazi. Eto bio sam u Međugorju, vjerojatno je to moj najdraži san koji mi se pretvorio u realnost. - Zdravko Vračan

- Robert Rutar

- Dubravka Barić

Dubravka

Robert

Zdravko

IMAJMO CILJ

Hodajući ovim svijetom vidim da je sve prolazno. Ljudi dolaze i odlaze. Stvari su danas dobre, a sutra ih više nema. Kuća je danas velika i lijepa, a sutra je samo jedna ruševina. Moj dom nije ovdje. Ja čeznem za Nebom i želim da to jednog dana bude moj trajni dom. Kad se čovjek sprema na put, ne treba mu puno stvari, jer ih fizički ne može sve ponijeti sa sobom. Tako i za put prema Nebu ne treba puno stvari. Jedina bitna prtljaga trebaju biti ljubav, vjera i nada u Isusa. Za tu prtljagu se treba izboriti, a za sve drugo će se Isus pobrinuti. Zato svima vama i sebi želim sretan i blagoslovljen put prema Nebu. Da imamo cilj kamo želimo ići, jer ako imamo cilj, onda znamo i kako doći do tog cilja. - Dragan Ioan

SEOSKA IDILA

Moj dom iz snova je seoska idila, mir, tišina, svjež zrak, cvrkut ptica. Treba biti dvadeset -trideset kvadrata i da se sastoji od dvorišta tj. terase. Malo vrta za sadnju povrća, da mi kokice šeću po dvorištu i par praščića da imam svoje domaće proizvode pa ne bi morala puno novaca trošiti u dućanu. Trošila bi samo na par osnovnih proizvoda i ne bi često morala u dućan a hranila bi se od vlastitih domaćih i najzdravijih proizvoda. - Slađana Jovanović

Moj dom iz snova bio bi ispunjen ljudima koji me vole i prihvaćaju ovakvu kakva jesam. Ne bi bilo osuda ni kritika. Bio bi ispunjen ljubavlju. Uvijek bi bilo toplo, imali bismo dobru peć, a i bilo bi nam toplo oko srca. Dom čine dobri ljudi i dobri zidovi koji štite od hladnoće ovog svijeta.

- Olivera Denda

U VJERI JE SPAS

Ne znam što da kažem za nas koji smo bez ičega i koji nemamo svoj krov nad glavom. Svaki kutak koji dobiješ, a da je sa papirima, to je tvoj dom iz snova. Zato ne treba nešto puno trošiti riječi na ovo. Čovjek treba biti sretan sa onim što ima jer san je jedno, a stvarnost je drugo. Zato mi je teško pisati o nekom domu iz snova. Moj dom iz snova je trenutno tamo di se nalazim i s njime sam sretan, a ako mi se ukaže prilika otići na bolje otići ću. U vjeri je spas. Pozdrav od vašeg prodavača.

- Petar Jurlina

Moj dom sniva snove o svakom detalju na zidu svome. Svaka mu slika drugu boju ima i tako ih slaže iznova i iznova, a boje se slažu i nove snove nam domu daju. - Snježana Demirović

Olivera

LJUDI KOJI ME VOLE

Petar

Snježana

Slađana

CIJELO DJETINJSTVO U DOMU

Rodila sam se kao druga od petero djece. Roditelji su imali loš brak koji je okončan rastavom. Moja majka je bila samohrana i zbog oskudne materijalne situacije odgajana sam po domovima. Djetinjstvo sam provela u domu u Kaštel Lukšiću. Tamo sam odrasla. Mnogi misle da je to dom za napuštenu djecu, ali za mene bio je to dom iz snova. U dom sam došla kao sedmogodišnja djevojčica i tamo živjela do 22. godine. Cijelo djetinjstvo provela sam u domu. Najljepšem periodu života mog! Svi djelatnici, odgajatelji, djeca, bili su moja obitelj. Imala sam mnogo prijatelja i prijateljica. Slavili smo rođendane, a svake godine smo za Božić imali priredbe, pjevali i plesali. Za Novu godinu svatko je dobio poklon ispod bora. Sa svojom obitelji bila sam u sukobu, a na svog oca bila sam ogorčena. Imala sam potrebu za ljubavlju, ali je nisam dobivala. U svojoj novoj obitelji našla sam ljubav, potporu i razumijevanje. I dan danas s nekima održavam odnose. I sjećamo se… Sjećamo se tih divnih dana iz idealnog doma. - Gordana Bilić

CVIJET I KOLAČI

Dragi naši čitatelji, moram sa vama podijeliti jedan lijep događaj koji se zbio pred neki dan. Mojoj Leli je bio rođendan! Dan je počeo kao i svaki drugi dok nije zazvonio mobitel, Lelu traži dostavljač jer ima paket za nju. Iznenađenje! U paketu je velika količina finih kolača! Šalju drage cure iz Zagreba Nora i Matea sa kojima smo se sprijateljili baš preko „Uličnih svjetiljka”. Sjetile su se. Leli su se oči zasuzile.E, kad ima kolača onda se može malo i profeštati. Pozvali smo bližnje, susjede, a naišla je i Nevenka koja je naš kontakt sa gradom Rijekom. Bila je i Tihana koja nam je puno puta pomogla u nama naizgled bezizlaznim situacijama. Odjednom se naš prostor kuhinje i blagovaonice napunio ljudima, smijehom, šalama i dobrim raspoloženjem. Tog poslijepodneva zaboravili smo na sve teškoće, neplaćene račune, bolove u koljenu, kičmi... Teške teme napustile su našu blagovaonicu. Eto kako nam je malo trebalo da postanemo sretni. Plata finih kolača i puna soba ljudi iz okoline. Tog dana naš mali stambeni prostor u kojem živimo bio je moj dom iz snova. Nora i Matea, još jednom veliko hvala što ste nam priuštile taj dan. Ovim putem želim se zahvaliti Zorici, Katarini s Krka i Ivani iz Vinkovaca. Hvala! Hvala! Hvala! - Zvonko Kutin

Za svoj dom iz snova bih bio zadovoljan montažnom kućicom, s osnovnim uređajima (bojler, grijalica...) i priključcima za vodu, struju i kanalizaciju. Volio bih da je uz kućicu divljina i poljoprivredni teren. Ukratko, volio bih imati poljoprivredno imanje u divljini, s kojim bih bio neovisan o drugima i mogao živjeti od svoga rada. Što se tiče duhovnog doma, to nitko od nas ne može vidjeti, osim dok svećenik citira i tumači Bibliju. S te duhovne strane ja bih volio doći Onome koji me vratio iz crne smrti u zemaljski život 2005. godine. Želio bih ga gledati i slaviti. Svi mi težimo onom duhovnom domu koji se u Bibliji naziva rajem i svi želimo u nebo, gdje nas je Bog pozvao. Mi možemo sanjati o savršenom domu kako god on izgledao, ali Bog, naša djela i sudbina, ga određuju.

- Tomislav Grdić

Moj dom iz snova bio bi mi da sam zdrava i da imam mogućnosti za život jer sam ovako osuđena da moram sve sama napraviti. Za sebe da plaćam režije i lijekove bio je nekada dom iz snova dok mi je muž bio živ. Ovo samo da nisam na ulici.

Ifeta Ramić

ŽIVJETI OD SVOG RADA

SAMA

Gordana Ifeta

Zvonko

Tomislav

ČOVJEKU TREBA MALO

Nemojte biti začuđeni, ali ja već živim u domu iz snova. Imam samo jedan mali problem: nedostaje mi mala kraljica mog doma iz snova. Inače volim sanjati i maštati, onako baciti pogled na lijepe stvari, prirodu, osobe... Jer, stjecajem okolnosti nešto što možda izgleda bezvrijedno, jadno i siromašno dopalo je mene da bi na neki način postalo moj dom iz snova. Ne treba puno da se čovjek osjeća ugodno u životu. Dovoljno je da ti je toplo, da imaš jesti i, kako se kaže. imati kakav-takav krov nad glavom. No, ne možemo početi od krova, moramo početi od temelja. Temelje rade bageri, ali prave temelje ustvari grade i prave žive osobe koje se vole, poštuju i znaju graditi svoj dom iz snova. Obično čovjeku treba malo kvadrata za život. Zato je besmisleno praviti nebodere. Oni su za mase, a jednoj obitelji dovoljno je tako malo da bi živjela u sobi, dnevnom boravku svoga doma iz snova i bila sretna. Dakle, kako god okrenuli, dom ne čini beton, staklo, željezo ili koji već materijali, nego osobe koji svojim ponašanjem i odnosima čine od svog doma dom iz svojih snova. Neću govoriti o novcima, raznoraznim računicama, da bi u jednom domu bio pakao. Zato, premda je kod mene sve siromašno, uživam u siromaštvu svog doma iz snova. Eto, toliko od Vedrana s otoka Ugljana, možemo reći trenutno mog doma jer tu, eto, godinu i nekoliko mjeseci živim.

Puno pozdrava prodavačima i uredništvu te želim svim kupcima časopisa da znaju graditi i praviti svoj dom iz snova. I, naravno, da znaju s kim će ga graditi.

KUĆICA U PRIRODI

Moj dom iz snova je kućica u prirodi, daleko od gradske buke. Kućica okružena cvijećem i drvećem, s puno kućnih ljubimaca i domaćih životinja. Bio bi tu i malen vrt s raznim povrćem.

- Željko Bukovski

SLOGE I LJUBAVI

Nikad nisam bila sanjalački tip niti sam tražila nešto što ne mogu imati. Sada kad razmislim poslije toliko godina kako bi trebao izgledati moj dom iz snova, pa normalno kao dom iz mog djetinjstva. Nije bilo puno para ali je bilo sloge, ljubavi. Svi smo bili živi, zdravi i veseli. A sada se to razvodnilo pa je nekako tužno. I da imam stotine dvoraca ne bi mi pomoglo.

- Nevenka Šobot

NEK BUDE ČISTO

Moj dom iz snova je malen i skroman. U njemu bi bilo sve što je potrebno za život. I u njemu bih lijepo živjela. Lijepo je imati svoj dom. Ako ga nemaš, a živiš u nekom drugom stanu, također ga moraš čuvati kao da je tvoj. Ne tražim mnogo, ali da bude čisto. Može se maštati o sreći i ljubavi, pa kako onda ne bih maštala i o domu iz snova? Pozdravljam sve dobre ljude koji kupuju časopis. Neka im je Božji blagoslov! - Nevenka Pauker

Nevenka

POŠTOVANI,

Moja kućica iz snova, s obzirom na moje godine, bio bi jedan kontejner sa čajnom kuhinjom te da ima sobicu, struju i WC. Može biti i baraka u vrtu. Eto dragi moji čitaoci. Moj broj telefona: 091-506-4446

- Drago Ognjačević

- Vedran iz Zadra

Vedran

Hodočašće u Međugorje

Nakon posjete Cenacolu krećemo prema hotelu i potom u crkvu na večernji program: sveta misa i pobožnost križnog puta. Sutradan ujutro, nakon doručka, krećemo prema Podbrdu, mjestu ukazanja naše Majčice. Oni koji se nisu mogli penjati čekali su nas kod Plavog križa uz molitvu.

Franjevački

svjetovni red u zajedništvu s našim korisnicima projekta Prihvatilišta "Ruže sv. Franje" i "Ulične svjetiljke" organizirao je hodočašće u Međugorje, našoj Majčici, Kraljici Mira, od 1. do 3. travnja.

Krenuli smo u ranim jutarnjim satima i atmosfera u autobusu je bila jako dobra - uz pjesmu i molitvu, te povremene odmore, stigli smo u Međugorje. Domaćini su nas dočekali s velikom ljubavlju i radošću. Smjestili smo se i krenuli na molitveni program, svetu misu i klanjanje pred Presvetim. Nakon dugo vremena, svi smo bili nekako radosniji, slobodniji... prelijepo je biti u Međugorju.

Sljedećeg dana rano ujutro krećemo prema Križevcu. Vrijeme nas ne služi, pada kiša, te je penjanje uz brdo bilo jako izazovno, da ne kažem i opasno. Neki su na vrijeme odustali, a neki su ipak ustrajali, i tako došli do vrha.

Putem smo molili pobožnost križnoga puta, koji je vodio naš dragi fra Kruno, kako ga zovemo od milja. Silazak je bio još teži, ali smo uz pokoji lagani pad došli živi u podnožje Križevca i umorni se vratili u hotel na ručak. Kratko smo se odmorili i krenuli prema Zajednici Cenacolo - zajednici koju je osnovala časna sestra Elvira u gradiću Saluzzo u Italiji davne 1983. godine. Tada je imala plan otvoriti samo jednu kuću, ali Božji planovi su uvijek veći od naših ljudskih. Potrebe su bile velike, mladi su dolazili sa svih strana, želeći početi novi život, tako da danas postoji 71 bratovština u 20 zemalja širom svijeta, a samim time i ova u Međugorju. Poslušali smo vrlo dirljivo svjedočanstvo, ali i obradovali se u spoznaji da ima nade, ne samo za ljude koji su u prošlosti prošli razne teške ovisnosti, nego i za mnoge druge koji su tražili dublji smisao života.

Zakraj, rastali smo se od naših domaćina i krenuli na ručak u zajednici Majka Krispina. To je zajednica koja ruža rehabilitaciju i pomoć nezbrinutim trudnicama, kao i pomoć ženama s problemima u obitelji. Počastili su nas ručkom, kolačima i sendvičima za put. Htjeli smo im nekako platiti, jer smo se tako dogovorili, ali nikako nisu htjeli primiti našu donaciju. Zato smo kupili njihove radove i time simbolično pomogli njihovom radu i trudu. Uistinu, toliko ljubavi na jednom mjestu…

Nakon obilatog ručka, uzimamo darovane lunch-pakete i krećemo prema Rijeci. Umorni, ali i radosni. Uz svjedočanstva, pjesmu i ples u autobusu stižemo ispunjena srca u kasnim večernjim satima. Samo želim zahvaliti Bogu za svakog našeg korisnika, jer darujući svoje vrijeme njima, nama se vraća stostruko.

Išaosam u Međugorje s autobusom i putovali smo dobro. Dočekala nas je naša gazdarica Ljilja i smjestila u sobe. U subotu sam išao na brdo kod križa i molili smo kod svake postaje, a Kruno i njegov kolega velečasni su molili s nama. Kiša je padala, kao i tuča, ali to nas nije omelo ni smetalo. Mi smo hodali i išli prema brdu Sveti križ. Kada sam vidio Anabelu kako prolazi kraj mene, ona mi reče: „ Barba Ive, ja sam prva!“ Po toj kiši smo išli i hodali i molili, a neki su i padali. No, bili su hrabri pa smo svi došli na brdo. Nedjelja je bila sunčana i lijepa. Išli smo kod naše svete Majke i tu smo se penjali po stijenama i molili se. Sve je bilo uredu, put je bio trnovit i mukotrpan, ali smo izdržali. Naša gazdarica Ljilja nas je lijepo ugostila. Posjetili smo jednu zajednicu pa smo pogledali film. Jedan dečko je

Do novog hodočašća, Mir i dobro! - Sandra Režić pričao o drogama, a mi smo ga pažljivo saslušali. Vidio sam i našeg Sinišu što mi je bilo jako drago. Kada smo krenuli za Rijeku, Ljilja nas je ispratila, a prije toga smo svratili kod druge zajednice. Ugostili su na jako lijepo i kupili smo suvenire. Hvala našim volonterima i ostalima koji su pomogli jedni drugima i našoj Dunji, Ivanki i ostalima. Anastazija je isto izašla kod križa uz pomoć oca. Lijepo je kad ljudi izađu na brdo, onda imaju snagu i drugačije se osjećaju. Hvala i našem šoferu što nas je tako lijepo vozio. Što reći nego samo da se ponovi. Na putu se bile i moje sestrične Kaja i Nada što mi je bilo jako drago. Kako je naša sveta majka rekla: "Molite, molite, molite i samo molite." Pozdrav od prodavača i hvala svima koji su se trudili za nas. BOG I HRVATI!!

- Ivo Marjanica

Međugorje, uvijek ću te tebi vraćati! - Nevenka Šobot

Četiri godine nakon mog prvog hodočašća pružila mi se prilika da ponovno posjetim Međugorje. Na hodočašće smo krenuli 1. travnja, a što napominjem jer su u to vrijeme još uvijek bile na snazi epidemiološke mjere i trajao je rat u Ukrajini. Put je bio ugodan jer smo mi kao jedna velika obitelj. Po dolasku u Međugorje smjestili smo se u hotel kod domaćina koji su nas ugostili i na mom prvom hodočašću. Odmah po dolasku osjećala se neka pozitivna energija. Otišli smo na svetu misu i na ispovijed. Tada sam primijetio da nitko ne nosi masku. To mi je djelovalo gotovo nestvarno (u pozitivnom smislu). Kada sam se vratio s hodočašća, na pitanja kako nam je bilo odgovorio bih "kao da smo na drugoj planeti". Nema korone, nema rata u Ukrajini i ostalih loših stvari. Samo vjera, ljubav i mir. Još moram izdvojiti jednu stvar koja me pogotovo dirnula. Bio je to posjet udruzi Cenacolo. Dočekao nas je mladić iz Slovačke i na tečnom i točnom hrvatskom ispričao svoju životnu priču o životu prije dolaska u komunu i kako mu se život promijenio po dolasku u komunu. To me posebno dotaklo jer sam u toj njegovoj priči vidio sebe. Mnogo sličnosti u njegovom životu prije komune i mom

sadašnjem životu. To me je bacilo u razmišljanje i odluku da počnem mijenjati život i rješavati se loših navika. Tako je hodočašće na taj način meni donijelo poticaj da promijenim život i odbacim loše navike. Pozdravlja Vas vaš poslovično omiljeni prodavač, -

Aleksandar Brajuha

Putu Međugorje je jedno putovanje koje se ne propušta. Još kad imaš anđele čuvare pored sebe, to nije put kao svaki drugi, to je nešto posebno. Ono što osjetiš u Međugorju teško da se može opisati riječima, nešto nevjerojatno. Tu se čovjek osjeća drukčije, ozračuje nešto posebno, osjeti se na svakom koraku kud hodaš. Zato mi je ovo putovanje nešto posebno i kad god mi se bude ukazala prilika otići ću u Međugorje. Kad-tad popet ću se na brdo, jer volje imam, samo da mi se još malo popravi zdravlje. Ekipa koja je bila u Međugorju, na čelu s našim trsatskim gvardijanom, bila je super. Smještaj i naši domaćini da se ne govori, bili su odlični. Ovo je bio put kakav samo poželjeti možeš. Hvala vam od srca dobri ljudi što ste nam omogućili put u Međugorje. - Petar Jurlina

Išlasam u Međugorje. Došli smo kod gazdarice Ljilje koja nas je dočekala topla srca i smjestila nas u sobe. Oni koji su išli na brdo kod križa bili su hrabri, a mi koji nismo mogli bili smo u crkvi i molili za njih. Bojala sam se za supruga da neće pasti, ali on je hrabar čovjek. Neki su se pokušali penjati pa nisu mogli ići i vratili su se. Ja nisam mogla ići, no imam želju, bit će prilika treći put. Bilo je jako lijepo. Išli smo u jednu zajednicu pa smo čuli i o nekim drogama i ljudima koji su se izvukli. Zahvaljujem im na hrabrosti. Kada smo krenuli prema Rijeci, naša gazdarica Ljilja nas je ispratila. Prije povratka smo otišli u drugu zajednicu i tu su nas dobro ugostili i malo pričali o njima. Vidjela sam djevojčicu kako trči i priča. Kupili smo i neke suvenire, svatko po nešto. Zahvaljujem svima što su omogućili da idemo u Međugorje. Toliko od mene i pozdravljam sve one koji su išli na brdo i podbrdo tako hrabro. Naša Anabell, djevojčica koja je išla s nama je jako hrabra, kao i naša Anastazija. Hvala našem vozaču što nas je vozio tako dobro. - Nives Marjanica

Stolica s pričom

Ovo je stolica koja će vam ispričati priču o jednoj udruzi.

Ona je satkana od ljubavi za potrebitog. Radile su je vrijedne ruke ispaćenih i ostavljenih mladih majki i njihove djece koji su svoju zaštitu našli u udruzi Majke Krispine iz Međugorja. To je udruga za pomoć i rehabilitaciju nezbrinutih trudnica i pomoć ženama s problemima u obitelji. Imaju svoju kuću i dodatni objekt u kojem su nas primili. Velika sala u kojoj je moguće okupiti hodočasnike te im ispričati nešto u radu Udruge. Prostor krasi izložbeni dio s njihovim rukotvorinama koje prodaju kako bi uspjeli priskrbiti novac za održavanje kuće u kojoj borave majke. Imaju kapacitet za 20 majki i njihovu djecu te se time bave već 20 godina. Od države ne dobivaju nikakvu pomoć za rad pa cijelo financiranje ovisi o donatorima. Udruga ne naplaćuje ženama boravak ni ne ograničava ga. Neke žene su u kući po dan, dva, a neke su tamo godinama. Funkcioniraju kao obitelj, a svaka žena sa svojim zaduženjima i radom pridonosi funkcioniranju zajednice. Osim pravne, psihološke i liječničke pomoći, važna je ona duhovna. Osobito ona ljudska kojom se želi poručiti da više nikada neće biti sama u nevoljama koje su ih zadesile.

Ova stolica je sada na Trsatu, na centralnom mjestu prostorije te svojom moćnom pojavom priča priču svima onima koji žele čuti.

Usponi i padovi

Sve je počelo 2021., a završilo 2022. Jako sam se loše osjećala. Išla sam po pretragama 10 mjeseci i napokon su doktori ustanovili što mi je. Sva sreća pa ipak nije bio karcinom pluća kako sam pomislila, već se radilo o tuberkulozi. To je jedini razlog zašto me nije bilo na radnom mjestu, u prodaji časopisa duga četiri mjeseca. Kao što već znate, pod-

stanar sam. Bila sam na liječenju četiri mjeseca i nisam imala od čega platiti stan. Moji prijatelji iz osnovne škole i još neki meni nepoznati ljudi su mi jako puno financijski pomogli, ali i u hrani, odjeći i obući. Jako sam im zahvalna na tome. Poslije liječenja, tj. kad sam se vratila u Rijeku, mislila sam da su moji problemi iza mene, ali nažalost, nis-

Poseban srebrnjak

iz duše našeg korisnika

Tomislava

Ovo je priča o posebnom srebrnjaku. Zašto je poseban? Priča seže u nama daleku 1994. godinu, tada nas je posjetio papa Ivan Pavao II., danas svetac. No mnogi se pitaju što ima veze vjera sa srebrnjakom i umjetnosti. Tadašnji autor tog srebrnjaka Kuzma Kovačić, autor i običnih kovanicakune, dok su Hrvatskom frcali metci i bombe na sve strane, izrađivao je novac i pobijedio na natječaju. Mnogi bi se pitali gdje tu novac dotiče umjetnost, a evo mog tumačenja. U takvoj situaciji treba umjetnička inspiracija, mašta, mirna ruka, struka i oko. Tada nije bilo računalnog 3D ispisa i štancanja kovanica, sve se moralo ručno i tek nakon mnogo kompleksnih radova staviti u stroj i otkovati. Trebalo je izraditi oba lica srebrnjaka (zamislite koji su to radovi) i za nešto takvo trebala je umjetnička inspiracija i smisao za detalje. Dok sam promatrao taj srebrnjak u zalagaonici, dok sam bio u Udruzi, kopala su me takva pitanja jer sam volio umjetnost, no trgovac me istjerao i rekao da srebrnjak koji gledam vratim i da samo smetam i otišao sam van. Nisam ga kupio jer nisam imao čime. Detalji su bili takvi da je otisak uzorka trebalo

napraviti s obje strane lica u mekanom i osjetljivom gipsu. Divim se tim talentima. Trebala je mirna ruka, oko i jaka volja. Mnogo sati rada na tome. Detalji su, koliko se sjećam od 2017. godine iscrtavali vatikanski grb u nanometrima: otisnuta godina, inicijali, papino lice, sveta odjeću s golubovima, križem i ostalim. Sve to na maloj kovanici. Na drugoj strani je pisalo 100 kuna, natpis „Republika Hrvatska“, naš grb i grane maslina. Pravi umjetnik uvijek ima zapažanja i pitanja. Kako je to Kuzma s obje strane gipsa uspio otklesati, ne znam ni ja. Zatim se radi odljev, kad se odljev napravi, gledaju se detalji i popravljaju se greške. Nakon detalja probni otkov i ako je sve kako treba odobrava se kovanje. Jeste li se ikada zapitali koje detalje trebate kako biste imali sitniš kuna koje držite? Mislim da mnogi nisu jer u glavi im je novac, a ne umjetnost. Autor bez računala u to vrijeme, radio je na svim detaljima, sigurno ne spavajući normalno 24 sata. Vodila ga je inspiracija i volja da to napravi. Na kraju je sigurno mnogo takvih srebrnjaka s likom pape i otkovano, te 1994. godina. No gdje su oni sada, sjeća li se netko tih detalja i detalja posjeta Sve-

am ih uspjela ostaviti iza sebe. Budući da me nije bilo četiri mjeseca u Rijeci, morala sam rješavati papirologiju, zatim selidbu i tek sad mogu reći, ali i napisati da je napokon došao kraj (kraj, barem se nadam, mojim problemima). Zahvaljujem se svima koji ste mi pomogli kada mi je bilo najpotrebnije. Hvala i Vijeću OFS-a (to su naši iz časopisa Ulične svjetiljke) na strpljenju što su me čekali da ozdravim i da se vratim u projekt, tj. Prodaju. Zahvalna prodavačica Uličnih svjetiljki, - Slađana Jovanović iz Rijeke 13. 6. 2022.

tog Oca Crkve? Mnogi mladi bi rekli ne i ne bi im na pameti bio taj srebrnjak. Došla je i kriza ekonomije 2010. i tada je procvjetala djelatnost otkupa loma zlata i srebra; mislim da je većina tih srebrnjaka otopljena i sadržaj je par postotaka investicijske srebrne poluge ili premaz nečijeg solarnog panela. Ne znam tko ga je kupio i gdje je taj srebrnjak završio, ali znam da je bio nečije umjetničko djelo i baština. Znam par stvari o njemu, trebao ga je izraditi umjetnik, za te detalje imaju oko samo umjetnici, numizmatičari i kolekcionari. Nekome možda, nadam se, u prašini na tavanu s kutijom naše bake, skuplja i dalje prašinu ne znajući što ima. Većina ih je otopljena. Danas kada vidim balavca kako samo nacrta crtež plagijat za euro kovanicu i stavi to u računalo, a sve talente umjetnika odradi stroj, boli me duša. U što takav vjeruje? Ima li vjere i vjere u umjetnost? Vjeruje li u svoje djelo i kako ga poslije ne diraju skandali koje napravi? Pravi se umjetnik malo sluša. Prava umjetnost, ali i vjera u nešto takvo danas se malo cijeni kao naš srebrnjak, koji rijetki zapažaju. Prije će netko potrošiti 1000 eura da vidi u Francuskoj Mona Lisu, nego cijeniti vlastitu povijest i umjetničko djelo naših ratnih devedesetih koje je utkano u vjeru i koje košta par stotina kuna.

Takva djela imaju čar vjere umjetnosti, ali i naše povijesti... Mogao bih u detalje opisati mnogo toga, ali držimo se mi naše vjere, umjetnosti i talenata. Neka ljudi ne bježe u strane zemlje i inozemstvo poslije škole jer time ubijamo i vlastitu vjeru, umjetnost ali i samostalnost...

-Tomislav Grdić

STVARANJE I DJELOVANJE UDRUGE SAVAO

beskućnicima. Imamo velike projekte poput mobilne pučke kuhinje u suradnji s Misionarkama ljubavi, trenutno djelujemo na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Isto tako, veliki projekt i početna vizija nadahnuća je duhovno-resocijalizacijski centar na Banovini (Viduševac), gdje imamo dvije kuće koje treba obnoviti, za rehabilitaciju korisnika (beskućnika), kako bi kroz rad na farmama i plantažama te molitvu, dobili priliku da počnu novi život u Kristu dostojan čovjeka. Kako bi se mogli osamostaliti, raditi, živjeti punim plućima te počeli vjerovati u sebe, Boga i ljude. Kako bi se osjećali korisni, ljubljeni i bili punopravni članovi društva.

Ujednoj od tih kuća smješten je jedan beskućnik, a za ostalo su nam potrebna financijska sredstva, kako bismo obnovili kuće i pripremili zemljište za samoodrživost te zajednice. Misao je da se vrši misionarstvo u našem duhovnom centru i da volonteri dožive to iskustvo zajedno s korisnicima kroz rad i duhovni sadržaj uz osvrt i potporu duhovnika... Prvenstveno bi se gradila kapelica, Gospin park, križni put te ostali sadržaj za potrebe Centra i Zajednice.

Prije nego sam osnovao Udrugu

"Savao" pitao sam se: "Bože koji je moj put?" Kako Ti mogu pomoći, kako Ti mogu služiti, kako da Ti zahvalim za život i sve što si učinio za mene grešnog i malenog? Što želiš od mene? Evo me, čini sa mnom što želiš, vodi me, samo da Ti vratim ljubav. Tražio sam znak, tražio sam vodstvo... ubrzo prilikom kratkog volontiranja na hodočašću u Francuskoj shvatio sam da je to - to, što me čini sretnim i ispunjenim. Da kada nešto dajem i pomažem drugima, mogu služiti Kristu, biti jedno s Njim, da sam zadovoljan, ispunjen, koristan, da primam višestruko. Samo se otvaralo i nizalo.

Zatim sam počeo volontirati 2014. godine u Jukićevoj, kod časnih sestara, Misionarki ljubavi. Ubrzo mi je došlo nadahnuće za pomoć siromašnim i beskućnicima te sam iznio tadašnjoj poglavarici samostana viziju koju sam dobio po nadahnuću. Zatim smo uz silne molitve i razgovore pustili da sazrije „misao“ 2/3 godine, te 29. lipnja 2017. godine osnivam/o Udrugu "Savao" (otvaranjem Svetog pismaSavlovo obraćenje).

Uznjihovu duhovnu potporu, a i financijsku, te prostorom koji smo koristili, koji koristimo i danas, iako imamo novi prostor, kao njihova produžena ruka, djelujemo i pomažemo ljudima u potrebi, siromašnima i

Postoje i drugi projekti i planovi samoodrživosti: rukotvorine, radionice, dnevni boravak, OPG (prodaja - samodostatnost), bolnica, samostan, laički red Misionara ljubavi, tvrtka i mogućnost djelovanja na nacionalnoj razini (podružnice) te djelovanje na međunarodnoj razini. A svakako da se što više omogući siromašnim, nemoćnim i bolesnim ljudima hrana i pomoć, smještaj, liječenje i ostalo. Naum je da se uključi što više ljudi, pa i zaposli. Postoje i neka razmišljanja u gradu Zagrebu ili bližoj okolici graditi prihvatilište ili smještaj za ljude koji su na ulici ili bar prenoćište... Kroz Udrugu je do sada prošlo preko 600 korisnika i preko 700 volontera. Za sada djelujemo isključivo na volonterskoj bazi i donacijama po Božjoj providnosti. Po prvi puta smo se ove godine prijavili i prošli na natječaju koji će se uskoro provoditi s naglaskom na mobilni tim, koji će obilaziti korisnike.

s mnogim institucijama, udrugama, bratstvima, svećenicima, redovnicama i redovnicima, studentima, školarcima, SKAC-om i ostalim

Surađujemo

skupinama i pojedincima. Dobri ljudi nam pomažu, kao i prekrasna skupina volontera koja izlazi svaki utorak i petak u 20 sati na glavni kolodvor. Trenutno pripremamo 180 paketa (obroka), kuhanu hranu, kavu, čaj, odjeću, obuću... Stoga ujedno molim i pozivam na suradnju i pomoć sve ljude dobre volje da se uključe po svojoj mogućnosti u rad Udruge, tj. kako bi se pomoglo onima kojima je to najpotrebnije, u osobnom susretu s čovjekom, s konkretnom osobom. U tom kontaktu im

se pokušavamo približiti, čuti njihove potrebe i odgovoriti na njih: smještaj, osobna karta, posao, zdravstvena i socijalna skrb, plaćanje lijekova, naočala, pravna skrb, prijevoz, školovanje, režije, drva (onima, koji imaju mala primanja, a imaju neki smještaj).

Nažalost

u vremenu u kojem se nalazimo sve je više ljudi bez smještaja, novca i posla. Potrebe su sve veće te brojke beskućnika i siromašnih rastu. Pokušavamo ih usm-

jeriti na mjesta gdje im se može pomoći, biti im potpora, da se osjećaju bar malo važni, korisni, voljeni. Da osjete pripadnost, jer kako znamo ne postoji neko adekvatno rješenje za beskućnike u gradu Zagrebu. U smislu smještaja (spavaonica), tuševa, boravka, radionica, posla, tj. firma koja bi ih zapošljavala. A i da postoji, kada čovjek spava vani bez higijene, hrane i neurednog načina života, sklon je samoizolaciji, samozatajnosti, alkoholu, drogi, depresiji, pa i agresiji. Stoga ih ljudi i društvo zaobilaze, zaziru od njih, jer ne poznaju njihov način života. Jer ne razumiju njihove sklonosti, ponajviše zbog pomanjkanja empatije i socijalne osjetljivosti te ugode života. Zapravo je tanka linija između dobra i zla, između ugode i neugode, između depresije i agresije, između emaptije i mržnje, između ljubavi i netrpeljivosti. Govorim iskustveno. I sam sam bio takav prije novog života u Kristu, zazirao sam od njih i od neurednog života. A sada me to raduje i ispunjava i jedino to želim raditi i znam da je to moj poziv služiti Bogu, Kristu u bratu čovjeku. Mala stvar, po mojem htijenju je za Boga velika. Sve manje poriva imam da idem van u misije, jer ovo je itekako velika misija, nadohvat ruke i s velikim potrebama. Blizina čovjeka i konkretna osoba. Bog na zemlji.

Postoji misija unutar Udruge "Savao". To se odnosi na tzv. Izviđače Udruge "Savao" koje smo uveli prošle godine na spomen prvog izlaska na ulicu 22. studenog 2017. godine. U začetku Udruge i početku djelovanja, bez obzira na viziju, nisam baš znao u kom smjeru krenuti, jer nismo imali novca, ljude... Viziju provesti u djelo u stvarnosti je otežano zbog utjecaja svijeta i okolnosti koje svijet nudi, tj. koči... Tada ostaje tvoje "da" i Bog. On svoje ne ostavlja ni trena i usavršava nesavršeno. Bog me spojio s malom ekipom iz SKAC-a, na čelu s duhovnikom paterom Zdravkom Jelušićem, te smo po prvi put izašli na ulice grada Zagreba, nas osmero u istraživanju.

Obišli smo glavni kolodvor i autobusni kolodvor. Bilo je vrlo uzbudljivo i zanimljivo iskustvo. S nekoliko sendviča, par litara kave i čaja proveli smo vrijeme s ljudima koji žive na ulici. Kasnije smo odlazili na remizu (Ljubljanica) i druga napušte-

na mjesta u Zagrebu: kuće, parkove, vagone, mostove te se nakon nekog vremena locirali na glavnom kolodvoru, gdje smo se održali do danas. Zbog teže organizacije trenutno se ne ide na više mjesta, a imamo i velik porast broja korisnika. Stoga smo uveli izviđače da obilaze ljude tamo gdje se nalaze, u „domu“ ulice, te da izvide što im je najpotrebnije. Da osjete blizinu i ljubav čovjeka, da im se pokuša riješiti punopravni status u društvu, da im se pokloni pažnja, koju ne možemo ostvariti utorkom i petkom na glavnom kolodvoru kada je podjela hrane...

Teško je opisati to stanje duha i njihovu radost i potrebu, nepovjerenje i zadovoljstvo kada shvate da nisu sami i da im netko želi pomoći, a da ništa ne traži od njih. Jer, mjesta gdje žive su na sablazan, spoj dvaju svjetova, u centru grada, glamur i smeće, izmet... Mnogi volonteri imaju bogata iskustva i ljubav za potrebitog i inovativnost, ali trenutno se nema snage za veće promjene. Odaziv javnosti nije dobar, pa ni u vjerskim krugovima, zajednicama. No, Bog uvijek šalje radnike u svoju njivu, tako da se stalno proteže duhovno vodstvo kroz Udrugu

"Savao": p. Zdravko Jelušić, fra Siniša Pucić, sada p. Stjepan Ivan Horvat, a i časne sestre: Marijine sestre, Služavke malog Isusa, Misionarke ljubavi...

Imamo i druge aktivnosti: obilazak siromašnih obitelji, radionica krunica, molitveni tim, edukacije, izleti... Hodočašća: svake godine u 10. mjesecu idemo u Mariju Bistricu, a ove godine, 7. svibnja, po prvi puta smo bili na Trsatu zajedno s korisnicima - dva autobusa - 105 ljudi. Radost je bila velika,

pogotovo kada smo čuli povratne informacije. Koliko je bitno to zajedništvo i iskorak u nešto novo, njima nesvakidašnje, koliko je Bog velik i poziva nas u braći ljudima, a Gospa štiti, ljubi, moli i blagoslivlja. Nadamo se novim projektima i iskoraku u Gospodinu, vođeni snagom Duha Svetoga u zajedništvu i ljubavi, u osluškivanju Božjeg poziva - glasa i djelovanja u služenju malenima i Kristu u njima. Godišnjica Udruge "Savao" je 29. lipnja na sv. Petra i Pavla i tada se organizira tombola za korisnike, kao i prethodnih godina. - Zvonko Jambrešić

SVI S ISTIM CILJEM

UUdruzi

“Savao” volontiram malo više od godinu dana. Kako sam u svojoj župi na selu bila aktivna u Caritasu, htjela sam nastaviti volontirati i u Zagrebu. Tražila sam nešto izvan radnog vremena i na Facebooku sam saznala za Udrugu. Prvo sam dolazila na kolodvor, a kad se pružila prilika, došla sam u prostore pripremati pakete. Od tada sam aktivna.

Volontiram jer mi je Bog dao zdravlje i mogućnosti da pomažem. Mislim da je to i dužnost svih nas. Ne uzimati Božje darove zdravo za gotovo, nego ih i iskoristiti u služenju drugima. Pogotovo ljudima na rubu društva i egzistencije, jer svatko može doći na njihovo mjesto. Nitko od njih ne želi niti je izabrao takav život. Ne znam njihove priče, niti pi-

tam. Stariji volonteri vjerojatno znaju, a nama novijima se još ne povjeravaju ili ne žele obnavljati rane iz prošlosti. Nije niti bitno zapravo, na nama je da budemo tamo i da znaju da nisu sami i zaboravljeni.

Kad uđemo u prostor, svoje probleme nastojimo ostaviti pred vratima. Kroz priču, zezanciju i rad napunimo se pozitivom i tu pozitivu prenesemo na kolodvor. Korisnici nas već znaju po imenu. A i mi njih. Kad nekog nema duže vrijeme, zabrinemo se, raspitujemo gdje su i razveselimo se kada ih vidimo. Nisu tamo toliko zbog sendviča i paketa nego radi druženja. Često se i zapjeva. Pa znamo ostati i do 21 i 30. Čudesno je kako kiša može padati cijeli dan, ali baš u 20 sati na kolodvoru prestane kiša.

Kod volontera nema dobnih razlika ni granica. Ima nas od 15 do 75 godina. Svi radimo u istom duhu i zajedništvu s istim ciljem. Kao jedna obitelj. Različiti smo, tako da se međusobno obogaćujemo, učimo i rastemo. Tu sam upoznala predivne nove prijatelje pa se družimo i izvan udruge. Zajedno molimo i planinarimo.

Svaki izlazak na kolodvor je drugačiji, kao mala duhovna obnova. Koliko mi dajemo njima, oni nama daju više. Zato sam zahvalna Bogu što me stavio u ovu Udrugu i nadam se da ću još dugo moći biti korisna.

- Maja Baždarić

ISKUSTVO SLUŽENJA

„Jaimam snagu pomoći sto ljudi, a nemam snage pomoći sebi, i to mi se gadi", rekao je u žaru pričanja jedan dečko, ostavljajući malo prostora za riječi svom, inače šutljivom, prijatelju.

Onje pak više volio pisati, a slabašno je govorio, iako je i sam htio s drugim podijeliti svoje osjećaje i doživljaje. Želio je i imao je puno toga za ispričati svijetu. No, nažalost nije uspio, nedostajalo mu je snage. Njegove oči koje su sjajeći govorile, ugasile su se.

Koja je to snaga koju imamo, odnosno nemamo, za nešto? Kako to da nam nešto ide, a kod nečeg drugog zapinjemo? Gdje nalazimo svoju snagu, s kojeg izvora ju crpimo? Koja me to snaga danima žalosnih otajstva vodi u susret ožalošćenima? Ona ista Snaga koja me i dovela na ovaj svijet! Onaj Najsnažniji!

Vodio me tako mudro, pripremao me, otvarao lagano moje srce, usmjeravao moj pogled na tihe ljude uz sjajne izloge, zadržavao ih u mojim mislima, dopuštao da zamijetim ono neprivlačno, da vidim Njega „bez ljepote i sjaja“. Ali cijelo vrijeme išao je mojim tempom, bez žurbe. Nakon prve godine 3D formacije za mlade katolike u SKAC-u "Palma" (studentski katolički centar) tijekom koje sam malo bolje upoznala sebe, pa druge godine i dubokog zarona s Njim u duhovnim vježbama, došla sam do treće godine i do pitanja koje se postavlja pred sve koji prolaze formaciju: A što sad? Gdje da se darujem, kako da koristim svoje talente, kome da služim? Kamo da idem Gospodine? Odgovor je ubrzo došao: Udruga "Savao"! I tako sam krajem studenog 2018. godine, godinu dana nakon prvog izlaska Udruge na ulicu, i ja učinila prvi korak. Meni je djelovao nesiguran, uplašen i mali, ali bio je već odavno u Božjem naumu. On je usmjeravao moje korake prema ovom i nastavio ih je usmjeravati

prema svakom drugom koraku unutar Udruge. Dugo sam tražila način kako i gdje da pristupim čovjeku u potrebi i Udruga mi je otvorila put.

Polako sam ulazila u cijeli jedan novi svijet koji mi se otvarao i kojeg sam bila slabo svjesna. I dalje nisam žurila. U početku sam bila uglavnom tihi promatrač ili zauzeti poslužitelj. Nisam znala drugačije. Hvatala bih se čaša s čajem ili kavom, folijom zamotanih sendviča, donirane robe i to bih nudila i dijelila onima koji su tražili. U toj interakciji razmjenjivala bih s njima i pokoju riječ. Kako je vrijeme prola-

zilo, riječi su postajale rečenice, ljudi su dobivali imena, neugodnost s obje strane je iščezavala, nisam više bježala u odrađivanje posla, već sam ostajala u prisutnosti čovjeka. A to je i najvažnije od svega. Ostati, a ne pobjeći. Ostati u nesigurnosti, a ne bježati u vlastitu udobnost. Slušati, a ne govoriti. Umuknuti od svojih potreba i čuti one potrebnije. Samo slušati bez želje da se mene čuje. A ako treba govoriti, paziti se zamke rasipanja riječima i savjetima neprimjerenih sugovorniku. I tako iz susreta u susret, iz utorka u petak, iz tjedna u mjesec, iz proljeća u zimu, iz godine u godinu. Ostati ustrajan i kad je sunce i kad je kiša, i kad se da i kad se neda, i kad ide i kad ne ide, i kad je zgodno i kad je nezgodno. Učiti biti postojan u pozivu!

Postojanost kao vrlina mi je uvijek zvonila, a ljudi koji ju posjeduju su me nadahnjivali. Postojanost u malim stvarima, kako se ne bi pogubili u velikim. Biti postojana znači biti vjerna. Ako sam vjerna znači da mi je stalo, ako mi je stalo znači da sam spremna na žrtvu, a kada se žrtvujem zapravo ljubim. I tako se stvara povjeren-

je, zatvorena se srca otvaraju, ranjene duše zatraže pomoć, posramljena lica vedrinom se preobražavaju, teške oči dobivaju žar, umorna se tijela ispravljaju. I tada, ponekad, poneka duša nađe onu traženu snagu.

REKLA SAM DA

Biti!

I ljubiti! To me od početka uče ljudi okupljeni oko Udruge, bilo volonteri, bilo korisnici, i jedni i drugi u jednakoj smo potrebi. Žeđamo za Ljubavlju. Samo na različite načine gasimo tu žeđ. Slad nalazimo u drugačijim stvarima i izvore na drugačijim mjestima. I iako se mnogima gadi to što piju, ne znaju drugačije. Nemaju nikoga, nisu imali nikoga tko bi im pokazao drugačije ili više nema te osobe koja ih je usmjeravala. Pogubljeno žeđaju u ovom svijetu i u ovom gradu. U potrazi su za sobom, ljudima i Bogom. U potrazi za smislom, dostojanstvom, svrhom, srećom, prihvaćanjem, a iznad svega ljubavlju. U potrazi za svakodnevnim, hranom, poslom, smještajem, obitelji... A u međuvremenu gube se u svemu i svima i vape za izlazom, za ispruženom rukom i otvorenim ušima. „Oćeš me nazvati? Treba mi podrška, da nisam sam!" - vapio je nekidan nemirno skakući s noge na nogu. I nisu mu samo noge bile nemirne. Sva osjetila pojačano su tražila smiraj u nečemu ili nekomu. I što je odabrao? Ne znam, ja sam vidjela samo dio. Ono ostalo poznato je njemu i Gospodinu, a ja mogu samo pretpostavljajući predati Mu sve to u vodstvo.

prilikom sam rekla "da". Otkako sam prije desetak godina prvi put razgovarala s beskućnikom, koji je bio prodavač „Uličnih svjetiljki", život mi se uvijek posloži tako da su u njemu prisutni beskućnici i siromašni – kroz profesionalni rad, kroz volontiranje ili kroz kombinaciju posla i volontiranja. Tako je bilo i s Udrugom "Savao". Bila sam zaposlena na znanstveno-istraživačkom projektu vezanom uz beskućništvo i kroz istraživanje raznih oblika pomoći koji su u Zagrebu dostupni beskućnicima, saznala sam za Udrugu "Savao". Kolegica i ja odlučile smo se pridružiti jer nam se, prije svega, to učinilo kao izvrstan izvor informacija za istraživanje. No, već nakon nekoliko dolazaka shvatila sam da je moja volonterska uloga nadjačala onu istraživačku. Kako sam upoznavala

osobe kojima Udruga pomaže i njihove potrebe, tako sam željela učiniti nešto više za njih – nekome nabaviti predmet koji mu baš nedostaje, nekoga posjetiti u bolnici, nekoga saslušati uz kavu, uhvatiti se u koštac sa složenim administrativnim problemima i pokušati pomoći pojedincima da ih riješe… I tako utorak po utorak, petak po petak, ovdje sam tri godine. Lagala bih kada bih rekla da nisam više puta bila obeshrabrena time kako se sustav odnosi prema ovim ljudima koji su od svih odbačeni, kako mnoge stvari koje uzimam zdravo za gotovo (izrada osobne iskaznice, upis kod liječnika i slično) mnogima predstavljaju problem i da se, u nastojanju da pomognem riješiti takve situacije, nisam osjećala kao da se borim s vjetrenjačama. Takav osjećaj ponekad me znao potaknuti da se zapitam trebam li nastaviti s ovim, ali odgovor bi brzo stigao – dogodila bi se situacija koja bi me podsjetila na to koliko je moje malo za nekoga mnogo. Dogodila bi se neka gesta zahvalnosti – zagrljaj, suza radosnica, poziv u kojem mi netko javlja da je dobio posao i želi svoju radost podijeliti sa mnom… I tada jednostavno znam da sam tu gdje trebam biti. - Suzana Sakić

Ionako

On to sve vodi! Od početka bira ljude, vrijeme i mjesto. Daje smisao i snagu svoga Duha. Okuplja nas u zajedništvu različitosti, miri u danima oluja, dopunjuje svaku našu nesavršenost, teše baš po tim nesavršenostima i poziva nas na rast u Njemu. Izaziva da se bacimo u neistraženo, čeka strpljivo naš odaziv, računa na nas da Ga pohodimo u tamnicama i bolnicama, da budemo okrijepa u žeđi i gladi, zaogrnemo dostojanstvo svakog čovjeka i sačuvamo njegov dobar glas, prihvatimo čovjeka koji je stranac sebi i drugima. Želi da Mu dođemo bliže i da neprestano tražimo Njegov lik u umornim licima. I nama govori kao što je sv. Majci Tereziji govorio: „Dođi, dođi, nosi Me u rupe siromaha. Dođi, budi Moje svjetlo.“

- Dorja Prekratić

NAORUŽANI ĆEVAPIMA

ćevapima, vrećicama hrane i osnovnim potrepštinama krenuli smo u akciju: donijeti korisnicima Svjetlo. Pitali smo se hoće li i na koji način baš naša mala grupica volontera uspjeti u toj misiji i donijeti im i Krista. Na sreću, Bog ne poziva sposobne, već osposobljava pozvane, pa je tako valjda učinio i s nama.

Najprije smo posjetili bračni par koji dolazi k nama na kolodvor svakog utorka i petka. Dočekali su nas radosni u malom stanu u kojem već godinama nemaju struju. U svojoj neimaštini trudili su se dočekati nas najbolje što su mogli. Iz ormara su iz-

vukli čiste ubruse i ponudili nam piće iz čaša koje u kutiji čuvaju za posebne prilike. Na hrpi stvari isticalo se veliko raspelo, a krunice su visjele uz ormar. Krist je bio kod njih i prije no što smo mi došli.

pa u svoje skrovište, na improvizirane ležaje, često pozove i druge beskućnike koji spavaju pod vedrim nebom na klupicama u obližnjem parku.

Sljedeća

postaja te večeri bio je odlazak kod mladića koji posljednjih nekoliko mjeseci stanuje uz potok ispod mosta. Hranu i odjeću često mu nagrizu štakori, no veći problem ipak mu predstavljaju ljudi koji ga ne prihvaćaju ili mu svašta dobacuju, zbog čega često upada u probleme. Iako se voli predstavljati kao grubijan, ovaj čovjek ipak ima veliko srce,

Pričao nam je o svojim problemima, o sretnoj i nesretnoj prošlosti, prijateljima koji su ga ostavili, o obitelji i životu na ulici. O uvjetima u kojima ovi ljudi žive nije potrebno puno pisati. Baš poput svetaca i pustinjaka naučili su biti sretni bez blještavila i materijalnih dobara. Lako se dalo zaključiti kako njihovi problemi nisu od jučer, već se u obitelji vuku generacijama. Osim ponekad hrane, gladni su ljubavi, pažnje, topline i prihvaćanja.

Cilj naše akcije bio je pomoći korisnicima Udruge, ali s druge strane ovom „misijom“ smo ipak mi volonteri bili na puno većem dobitku. Jer, velika je milost i blagoslov ići stopama Majke Terezije i biti pozvan ljudima donositi Krista!

- Ivana Beljan

„Naoružani“

Domovinska 10

Još

jedan petak u nizu. Došla sam dijeliti čaj i kavu na kolodvor. Za stol gdje sam dijelila čaj i kavu, pojavio se jedan tihi čovjek. Nikad ga prije nisam vidjela. Bio je proćelav, mršav, siromašnije obučen, imao je 50ak godina. Razgovarao je sa mnom gledajući u jednu točku. Nedefiniranu. Pogled mu je bio uprt u pod. Mislim da se zvao Željko. Bio je tužan, skroman, nježan.., i bio je bolestan.

“Smijem li piti toliko vrući čaj jer sam upravo imao operaciju?”, upitao je. Podigao je majicu da pokaže nekakav zavoj na trbuhu. “Radije pričekajte da se ohladi jer ne bi smjeli piti prevruće”, rekli smo mu. Rekao je tiho: “dobro, pričekat ću”. Upitao me malo kasnije: “znate li nekoga tko me

može prihvatiti da prenoćim večeras?”. Odgovorila sam mu: “zar nemate nigdje prenoćiti, a imali ste operaciju?” Rekao je: “tako je, ne znam gdje ću prespavati, a bolestan sam.” Ubrzo se ta informacija proširila između par volontera. Pokušavali smo pronaći kontakte nekih prihvatilišta u Zagrebu kako bi mu pomogli.

Dok su oni tražili i zvali te brojeve, ja i on smo razgovarali. Bio je bojažljiv. Jako. Pitao je što ako mu daju izolaciju, što će mu se dogoditi, može li otići ranije ukoliko mu ne bude dobro u prihvatilištu. Rekla sam mu da se mora paziti, ležati i da mora do kraja ozdraviti, bez obzira na izolaciju i sve ostalo.

Dvoje volontera stavili su na zvučnik čovjeka kojeg su dobili iz prihvatilišta u Velikoj Kosnici. Pitali su: “imate li dokumente i otpusnicu iz bolnice gdje ste se operirali?”. Rekao je: “imam staru osobnu, novu čekam, a za otpusnicu nisam siguran imam li je i gdje mi je”. Pitao me zabrinuto: “hoće li me prihvatiti ako nemam otpusnicu?” Rekla sam: “odite tamo odmah, primit će vas i bit će sve dobro.” Ponovila sam mu to par puta. Kimnuo je glavom i rekao: “dobro”. Nakon toga, čitali su mu adresu koju je trebao upamtiti. Kopala sam po torbici da pronađem kemijsku i komadić papira. Kemijsku sam pronašla, a papir ne, nego sam uzela maramicu.

Otišla sam do haube jednog automobila, i na maramici zapisala adresu: Domovinska 10, Velika Kosnica. Mislim da tu adresu i taj trenutak nikad neću moći zaboraviti. Pružila sam mu maramicu, uzeo je i zahvalio iz svega srca. Volonteri i ostali beskućnici polako su se razišli. Ostali ja i on. I dalje je bio bojažljiv, a meni se srce kidalo na komadiće.

Tuvečer imala sam priliku pomoći čovjeku koji je bolestan i koji nije imao gdje prespavati noć. Rekla sam da se ode raspitati koji bus vozi do Velike Kosnice. Rekla sam da moram ići. Zaustavio me i rekao: “možete li mi još jednom ponoviti svoje ime?”. Rekla sam: “Anita”. Nasmješio se on, pa onda i ja. I rekao mi je: “nikad nisam ovaku pažnju i toplinu osjetio, hvala vam. Kada ozdravim, vratit ću se ovamo i pomagati drugima ovako kao i vi. Čuvajte se”, rekao je. Uzvratila sam mu: “samo vi ozdravite i čuvajte sebe, ja ću za sebe lako.” Stavila sam mu ruku na rame i rekla sam zbogom. U oku mi se suza stvorila, okrenula sam se i otišla prema tramvajskoj stanici.

Poželjela sam u tom trenutku ostati s njim i pomoći mu još, ne znam ni sama na koji način. Srce mi se slamalo. U glavi mi on i adresa Domovinska 10, Velika Kosnica. Pitam se kako će se snaći. Hoće li ga prihvatiti. Kada će ozdraviti. I hoću li ga ikad više u životu vidjeti. - Anita Čevra

ŠTOKAŽUBESKUĆNICI O VOLONTERIMA S KOLODVORA?

„Miživimo zajedno. Zovem se Miroslav, a ona je Nevenka. Malo je starija od mene, ali to mi ne smeta. Upoznali smo se na Trgu i to je bila ljubav na prvi pogled. Šest godina smo zajedno. U dvoje je lakše jer smo više povezani. Iako smo dobri i povezan sa svim ostalim beskućnicima koji dolaze na kolodvor. Živimo u njezinoj derutnoj kući, ali imamo struju i vodu.

„Želim ti objasniti da je cijeli kolodvor i cijeli centar Zagreba prepun napuštenih objekata tako da mi neki živimo odlično. Imamo napuštene ložione, tvornice i onda ako si sposoban i uvališ se u neki takav objekt koji ima prozore i vrata živiš kao „bubreg u loju“. Kada gledam u Americi kako beskućnici spavaju u šatorima, mislim da je kod nas divno; ima toliko napuštenih objekata da smo svi koji živimo vani zadovoljni. Urediš si malo, iako vode i struje nema, ali to nije problem. Donesem si kantu s dvadeset litara kipuće vode. Bez obzira na to što je vani -5, imaš centralno grijanje zbog tople vode. Naviknuli smo na te fore da se „skompamo“ s čistačicom u dućanu koja nama kaže kada ide kruh, ćevapi ili sve ostalo u smeće i onda si to uzmemo. Svaki dućan ima svoju reciklažu. Inače sam bio brendirani lik kao kralj Kraljevine Pipilandije u Malnarovoj Noćnoj mori. Zapravo se zovem Hrvoje. Imam zajamčenu minimalnu naknadu od 800 kn kao većina beskućnika s kolodvora. Neki kartaju, kockaju i zapiju taj novac, a neki štede pa si kupe solarni punjač pa na krovu mogu puniti bateriju mobitela. Pola godina sam na kolodvoru, kad su mi srušili Kraljevinu Pipilandiju. Realno, ovaj svijet ima toliko izbačenih stvari da možeš živjeti odlično. Volonteri su jako slatki i simpatični; mislim da je bolje da volontiraju, nego da se drogiraju. S obzirom na to da si ti iz Opatije, daj nas ti zovi kad se zagrije more da klošari iz Zagreba dođu i privatiziraju hotel od HŽ-a da bude jedan happy end.“

„Jesamu jadnom stanju, ali nisam beskućnik. Kao dijete sam se uselio u jedan prolaz koji mi je gazdarica oduzela pa sam morao u Dom. Kad mi je vraćen prolaz, dobio sam i sobu pa sam se malo proširio da ima i kupatilo. Papiri nisu baš riješeni, ali me nitko na tjera. Imam obiteljsku mirovinu jer sam bolestan, imam trombozu, trostruki moždani udar i oduzetost te epilepsiju. Obratio sam se Hrvatskom saboru i Hrvatskoj odvjetničkoj komori za pomoć. Socijalna služba mi je oduzela zdravstveno i socijalnu pomoć je nisam regulirao državljanstvo. Moj nadimak je Hari. Rođen sam u Brežicama. Počeo sam koristiti pučku kuhinju, nisam mogao platiti režije i našao sam se u problemu. Od nedavno primam pomoć od Udruge Savao. Dosta mi pomaže to što oni dolaze. To mi je ipak neka sigurnost da ću dobiti obrok jer mi svaki put ne odgovara hrana u pučkoj kuhinji. Obično dobijemo sendviče što mi jako dobro dođe jer idem u prirodu i šetam se pa ponesem sa sobom. Dođem dva puta tjedno po njihov paket. Previše mi je na dvije strane jesti pa, iako mogu dobiti hranu i od Doma i od pučke kuhinje, ne koristim oboje. Gladnoga je lako nahraniti i gologa je lako obući, ali profesionalnu sirotinju nikad nećete namiriti. Takav džep treba sve više i više novaca.“

„Ja sam beskućnik u Zagrebu, imam tisuću kuna socijalne pomoći i zovem se Ivo. Imam kuću, ali ona nije moja. Košta sigurno 400 000 eura. Nema vode, struje ni prozora, ali je solidna za živjeti. U Udruzi su jako dobri ljudi, fini su. Oni nam pomažu već dugo, dobivamo pakete svakog utorka i petka, ima i sendviča, uredno je posloženo i dobiješ potrepštine za higijenu. U Hrvatskoj nije nitko gladan ni žedan. Ja sam bolestan i invalid. Mislio sam pokušati raditi u Glovu, ali kako ću kada bi mi odmah prekinuli socijalnu pomoć. Počnem raditi, a ne znam hoću li moći. I onda ako ne mogu, dok vratim socijalnu pomoć, umrijet ću. Sad dok pričam s tobom tu u Rijeci, moram ti reći da sam ja bio više puta tu. Rijeka je ljubazan grad i kad dođem, daju mi jesti na tržnici s desne strane. Volio bih ako bi mi mogla srediti bonove za hranu u Crikvenici jer tamo se isto nalazi pučka kuhinja pa bih ja došao ovamo na ljeto.“

„Baka

Katica ima mirovinu, ali mi nije to dovoljno za život. Godinu dana sam na kolodvoru, imam 80 godina. Volonteri Udruge Savao su jako dobri. Posebno mi je dobar jedan Karlo, mladi inženjer koji preko mene pomaže i drugima. Krasan dečko, divan je. Karlo je osoba koja briše suzu. Karlo je volonter sada dvije godine te misli da definitivno ima smisla ovaj način volontiranja s beskućnicima. Dolazi baš svaki tjedan, ali dolazi koliko god može. “

„Upaketima koje nam donosi Udruga Savao bude različito, kako koji put. Jednom bude mlijeko, sok, vlažne maramice, sendvič. Drugi put nam stave obične maramice, sendviče i voće. Donesu nam kolač, kavu, čaj, a po ljeti sokove i naprave Cedevitu. Nismo nezadovoljni, ali bi možda moglo biti malo bolje. To je kao paket za jednu osobu, ali mene još doma čekaju ljudi pa mi je teško to podijeliti jer ne bude dosta. Ne znam kako bi živjeli da nema svih tih pomoći. Čovjek će se još za jelo nekako snaći, ali kad ti nemaš krov nad glavom pa spavaš po vagonima i haustorima onda to nije život.

Ili ako imaš nešto svoje pa ne možeš platiti režije i onda imaš ovrhe, isto nije sretno rješenje. Trudimo si pronaći posao. Malo nešto po kućama čistimo i kuhamo drugima, ali to je jako rijetko rekle su nam Zdenka, Štefica i Sandra.“

Siromaštvo iz dječje perspektive

Dječji vrtić "Palčica" i Caritas Dubrovačke biskupije

Iva (5 god i 7 mj):

"Siromašni su gladni jer nemaju hranu. Ja bih im dala jabuku i kruha. Da im ne bude hladno dala bih im jaknu i kapu. Nisam im još pomogla, ali hoću kad narastem."

Nikol (5 god i 10 mj):

"Siromaštvo je kad netko nema za hranu. Ne bih prepoznala siromašne ljude jer su svi ljudi slični, pa ne mogu znati. Siromašna djeca su sigurno tužna, razmišljaju o hrani jer su gladni. Moje dobro djelo je bilo kad sam prijateljici dala dvije tetovaže. To je bilo lijepo od mene, a ona se iznenadila."

Rita (4 god i 11 mj):

"Dobro djelo je kada učiniš nešto lijepo za nekoga. Ja sam vidjela da mi je prijatelj tužan i zagrlila sam ga."

Lana (4 god i 10 mj):

"Siromašan je onaj tko je tužan. Siromašna djeca su gladna i žele jesti. U biti trebamo im dati ručak, blitvu, meso i kruh. Možemo nekad i slatkiše. Sigurno im je netko nešto ukrao, pa su siromašni. Ja bih njima napravila tortu."

Tina (5 god i 6 mj):

"Mama mi je rekla da siromašni nemaju hranu, neki nemaju što ni obući. Ne znam kako im se to dogodilo. Ja bih im dala životinju, kad bih je imala. Svi vole životinje."

Marko (5 god i 7 mj):

„Ljudima i djeci pomažemo kada dijelimo.”

Stela (6 god):

"Siromašna djeca nemaju ništa, ni igračke, pa se ne mogu igrati. Da imam siromašnu prijateljicu, kad bi ona došla u park, podijelila bih s njom ono što bih imala u maminoj torbi. Dobro djelo je kad dijeliš i kada nekoga utješiš."

Bartol (5 god i 3 mj):

"Siromaštvo mi zvuči tužno. Siromašnom prijatelju bih dao dres Hrvatske. Ja imam tri, pa ne bi bio tužan, nego sretan jer sam razveselio prijatelja."

Vito (5 god i 3 mj):

"Mislim da je siromaštvo daleko jer ga ne vidim. Siromašnima ljudi donose hranu i vodu, a trebaju im i prijatelji. Ja im ne bih mogao pomoći jer je to teško. Siromašnoj djeci bih dao dvije svoje igračke. Igračke svakoga razvesele."

Matej (4 god i 2 mj):

"Sa siromašnim prijateljem bih podijelio loptu da igramo nogomet skupa."

Marina (5 god i 7 mj):

"Siromašnoj djeci je nekad lijepo, a nekad ne. Lijepo im je ako imaju obitelj, a nije im lijepo kad nemaju nešto što jako žele. Sigurno su se rodili siromašni. Ja bih im dala nešto što im treba."

Leo (4 god i 4 mj):

"Ljudi koji nemaju su dobri. Ja bih mu pomogao što bih mu poklonio hranu i vodio ga doma na spavanje."

Vinko (4 god i 8 mj):

"Siromašan dječak je dječak kao i ja, samo što nema novca, jer mu roditelji ne rade, nemaju posao i ne mogu mu kupiti hranu. Ja bih siromašnima dao sve što nemaju. I loptu pa bi se zajedno igrali."

Zara (5 god i 5 mj):

"Siromaštvo znači da nekome treba pomoć. Vidim siromaštvo u cijelom gradu, kad netko nema hranu ili možda novaca da kupi odjeću. Kad nemaš ništa, to je jako tužno. Mislim da su se takvi rodili siromašni, a možda nemaju mamu i tatu, pa su zato tužni. Ja bih s njima podijelila ono što im treba."

Ivor (6 god i 1 mj):

"Ja bih se pretvorio u superjunaka i donio siromašnima kuće, hranu, bilo što... Pečeno meso, hamburger..."

Ante (4 god i 11 mj):

Antonela (5 god i 11 mj):

"Siromaštvo je kad neki ljudi nemaju za jesti, ni igračaka, ni vode... Ja želim da mali Isus za Božić donese hrane svima, da više nitko ne bude gladan."

Moreno (4 god i 7 mj):

"Siromašan si kad si tužan i kad plačeš i kad nemaš kuću. Siromašnima bi trebali dati ogromnu kesu jabuka, breskvi, čokolade... Onda ne bi više bili tužni."

Gloria (4 god):

"Ja bih djevojčici koja nema gdje spavati kupila krevet, ali bih joj prvo napravila kućicu i u nju stavila krevet. Ona ne može imati takvu kućicu jer joj je tata ne može kupiti."

"Čuo sam za siromašne ljude puno puta. Mislim da bismo im trebali dati kune, da kupe ono što im treba."

Karmen (5 god i 7 mj):

"Dijelimo kada nekome nešto damo. Onda smo sretni."

Lea (5 god i 3 mj):

"Siromaštvo je kada nemaš ništa za jesti. Siromašnoj djeci bih odnijela nešto za jesti i igrati se. Ne znam zašto su siromašni, nije pošteno."

Milka iz Udbine

Otišla nam je i Milka, Milka Perić iz Udbine, beskućnica. Kad kažem "nama", mislim na sve one kojima je bliska tema beskućništva, bilo da su sami beskućnici ili oni koji suosjećaju s njima. Otišla je, preselila s ovoga svijeta u sedamdeset i petoj godini života. Života koji je, poput ostalih, bio prepun dobroga i lošega, sreće i nesreće, uspona i padova. Nisam ju poznavala niti išta znam o njezinom životu, a ipak vjerujem da joj je život bio ispunjen najviše tugom i gorčinom. Da nije tako, ne bi završila sama, bez toplog doma. Navodno su joj neki nudili pomoć, ali ona nije htjela. Ne znam je li bilo tako. Ako nije, onda će oni koji su joj mogli pomoći, a nisu, imati grižnju savjesti i jednoga dana za to odgovarati. A ako jest, zamislite samo kolika je tu snaga potrebna, kakva odlučnost i nepokolebljivost.

Često se "opečemo", razočaramo u sebe i druge pa si ne možemo oprostiti ni zaboraviti. Često nas duboko povrijede pa skrenemo s puta kojim smo krenuli i onda više ne znamo ili nemamo snage za nazad. Često pak, zbog lošega što smo doživjeli, zauzmemo svoj (možda novi, upravo rođen) stav. Držimo ga se iako znamo da nije dobar, prkosimo cijelome svijetu i ne marimo za posljedice, a sve zato da se ne otkrijemo, da ostanemo svoji. Ta-

kođer smo puno puta i u pravu pa želimo sačuvati to malo svoga dostojanstva i časti i ostati u toj priči do kraja, po cijenu boljega i kvalitetnijeg života. Naravno da puno puta "zapnemo" u glibu ili propadamo lagano u "živi pijesak" te mislimo kako bolje "nismo ni zaslužili", niti u bolje vjerujemo. A najčešće volimo ostati tu gdje jesmo, u provjerenom i podnošljivom okruženju jer nemamo snage za borbu ili promjenu, bojimo se pogledati "prijeko" i uputiti se, a da ne znamo što nas tamo čeka. Možda se bojimo još jednog razočaranja? To se ne zove biti zadovoljan malim stvarima. Živjeti daleko ispod životnog standarda nije nikome želja, već nedostatak volje i snage za borbu koji dolazi uslijed raznih čimbenika.

Zato veliki dio populacije ne gleda blagonaklono na beskućnike. Smatraju da je beskućništvo njihov izbor. Možda ne misle loše jer neki od njih, poput Milke, uistinu ne žele pomoć. Možda ih samo smeta njihova pasivnost, neborbenost i mirenje sa situacijom jer znamo da se svaki čovjek ima pravo i potrebu boriti. No, mnogi od tih ljudi nisu patili, nisu bili zlostavljani, niti gladni, nisu doživjeli traume, pa im je teško shvatiti. Zato smatram da je najčešće kriva loša komunikacija pa apeliram na sve beskućnike, dragi ljudi, ako vam se netko obrati i ukaže malo pažnje, nemojte biti preponosni. Mi svi ovisimo jedni o drugima, normalno je obratiti se za pomoć. Kažite im iskreno, da to nije vaš odabir, da ste se silom prilika našli u takvoj situaciji, da biste se htjeli uključiti u zajednicu, pošteno živjeti i pošteno raditi i ako mogu, neka vam pomognu. Dopustite da vam pomognu. Ako budete imali sreće, pitat će vas kako ste došli u tu situaciju i što ste proživjeli. Samo recite istinu, pa tko zna... No, ja vjerujem da bi bilo rezultata, samo treba pokušati. Nije sramota tražiti pomoć, svi se kad-tad nađemo u situacijama u kojima ne možemo uspjeti sami. Ali, ima veliki broj beskućnika koji radije žive u svom "uličnom

okruženju" nego u ovom "pokvarenom" svijetu. Nije svijet pokvaren, Bog ga nije takvim stvorio niti zamislio. Pokvareni su ljudi koji se priklanjaju uz loše, od ljudi stvoreno, u svijetu: loše sustave, loše ideologije koji ruše i krše pravila života. Zato je nekada lakše (savjesti) odabrati teži put i oskudijevati, nego "prodati dušu" i dati glas protiv čovjeka. Za pokojnu babu Milku čula sam preko svoje sestre koja mi je pokazala popularni videointervju u kojemu ona govori kako ju "sunce baca". Osim te izjave, imala je i druge zanimljive jer je govorila svojim ličkim, snažnim, jednostavnim, često "oštrim" govorom, u kojem se mogla prepoznati njezina dobrodušnost. Oni koji je nisu prepoznali, smijali su se, što opet govorio njima: da nisu imali pojma čemu se smiju. Ne znam li je bilo primjereno koristiti ženu za promoviranje svojega materijala, nakon čega su je nazvali Crvenkapica, ali da nije bilo snimatelja, svijet ne bi znao za Milku. Jezikom glamura, ona je bila zvijezda. Ne znam koliko su beskućnici diljem Hrvatske znali za nju, ali mogu reći da mi je drago što sam je mogla vidjeti i čuti putem interneta. I u teškim okolnostima, širila je optimizam. Svaki, ali svaki beskućnik ima što za reći, samo ako to želi, i svačija je priča potresna i svijetu zanimljiva. Zato molim novinare, umjesto što hodaju po trgovima i ispituju ljude o glupostima, neka se obrate nekome od njih, neka ih približe ljudima koji kraj njih svakodnevno prolaze, pa će ovi vjerojatno drugi puta zastati.

Koji su sve motivi bili, draga Milka, i sve okolnosti koje su dovele do toga da živiš kao beskućnica, najvjerojatnije nitko ne zna. Samo si ti to znala, kao i to jesi li svjesno odabrala takav život, a mogla si ga promijeniti. No, ti znaš razlog, a mi ga poštujemo, mi ti ništa ne zamjeramo, nemoj ni ti nama. Voljela bih da si nam mogla ispričati svoju životnu priču. Nedostajat ćeš nam, kao i mnogi sličnih sudbina, ali tebe još čeka put pomirenja, možeš ti to. Samo i dalje budi marljiva i hodaj, gazi stepenicama prema vrhu dok ne nađeš svoj mir koji zaslužuješ.

Beskućnik odjednom postaneš. Teška je i gorka takva sudbina. Treba naučiti tako živjeti, biti žena i ne odustati, voljeti život, a ne živjeti ga. Imala je takvu Udbina!

- Milena

Veliki Aki

Što reći o pjevaču koji je na našim prostorima bio aktivan još od davne 1975. godine? Što reći o njemu koji je došao s najlonskom vrećicom u Zagreb kao klinac od 19 godina iz makedonskog Skopja? Što reći o onome koji je otpjevao jedne od najljepših pjesama u svome Parnom valjku? Da, to je naš jedan i jedini, neponovljivi Aki Rahimovski. Inače, Parni valjak predstavlja i meni osobno, kao što vjerujem i mnogima, najdraži hrvatski sastav. Osnovao ga je Hus, a uz njega su prvi članovi bili i legendarni Jurica Pađen i Johnny Štulić.

Zaljubljen sam u Parni valjak od najranijih dana. Počeli su nastupati kada sam bio u osnovnoj školi. Neću nikada zaboraviti svoj prvi odlazak na njihov koncert u dvorani Dinko Lukarić na Kozali, kao ni svoj zadnji odlazak dok je Aki bio živ i to nedavno u Dvorani mladosti na Trsatu. Pisati o produkciji i kvaliteti koncerata je suvišno. Ili o izvanserijskoj Akijevoj energiji i autentičnosti, također. A što tek reći o pjesmama koje svi znamo? Zamislite koliko bi trajao samo koncert da Aki sa svojim Parnim valjkom

izvede sve njihove pjesme!

ZaValjak me osim najranijih uspomena veže i JNA kada sam kao osamnaestogodišnjak odsluživao vojni rok. Naime, svako jutro smo nakon ustajanja imali tjelovježbu, a pratila nas je pjesma "Kao ti". To su uspomene iz Banja Luke, a kad sam dobio prekomandu za Prištinu, opet me dočekao Aki i njegova ,,Uhvati ritam“. Normalno, meni je sve bilo puno lakše prebroditi uz omiljene pjesme moga Valjka.

Ipak,ponosan sam i zahvalan na jednoj posebnoj i rijetkoj uspomeni. Riječ je o jednom nadasve velikom događaju u kojem se prepoznaje veličina Akija, tog malog čovjeka. Zapravo, on je veliki pjevač, veliki čovjek, ljudina, Veli Jože. Radeći 2013. u ustanovi za palijativnu skrb, za vrijeme dežurstva na vrata mi je pozvonio Aki Rahimovski. Možete li zamisliti moj izraz lica? Iako u čudu i nevjerici, brzo sam se snašao jer je on toliko jednostavan, otvoren i prisan pa smo sve lako razjasnili. Zamislite, imali smo korisnika u jako teškom zdravstvenom stanju

koji je obožavao Parni valjak. Njegova sestra je kontaktirala članove Parnog valjka, objasnivši da joj je brat u terminalnoj fazi bolesti. Objasnila je koliko mu je važan Parni valjak. Budući da su su u Rijeci toga dana imali koncert, na vratima se tako pojavio Aki. Nestvarno, ali istinito. Korisnik je bio izvan sebe i odmah ga je prepoznao po glasu, iako je već gotovo oslijepio. Aki je dozvolio da ga pratim na gitari te je otpjevao više pjesama. Uz nazočnu kolegicu, majku i sestru svi smo bili preplavljeni emocijama. Otišao je veselo i skromno uz pokoju dogodovštinu koju nam je ispričao. Taj trenutak nikad neću zaboraviti! Od njegove jednostavnosti, dobrog djela koje je napravio, do činjenice da sam pjevao i svirao sa svojom legendom. A možete li zamisliti kako se osjećao taj umirući korisnik? Nažalost, preminuo je za nekoliko dana, a Aki ga je pozdravio i posvetio mu pjesmu pred punom dvoranom na Zametu tu istu večer.

Otišli su mnogi veliki u kratkom vremenu: Arsen, Balašević, Oliver, Dujmić, Aki. Jedina utjeha svim obožavateljima, ali i ljubiteljima prave i dobre glazbe je baština njihovih pjesama. Pjesme nas uvijek mogu vratiti u našu mladost, naše maštarije i divne trenutke koje smo proživjeli. Hvala Akiju, autoru i vođi benda Husu, hvala Parnom valjku, hvala sestri i obitelji našeg korisnika. I neka je vječna slava našem Akiju i dragom korisniku koji sad vjerojatno zajedno pjevuše najmilije stihove. - Neven Polegubić

foto: Saša Huzjak

Palagruža

privlačno, nešto vrijedno rizika i truda. Vrijedno žrtve! Gledao sam ih godinama na fotografijama, dokumentarcima i videima te sam se uvijek pitao kako bi jednoga dana bilo otići tamo. Kakav je osjećaj bio ugledati i otkriti nešto takvo po prvi put?

Kako uopće riječima opisati nešto što se ne može opisati već se mora osjetiti?

Oduvijek je moja duša žudjela za avanturom i istraživanjem. Volio sam gledati pustolovne filmove i uvijek sam se divio velikim pustolovima poput Columba koji su imali hrabrosti otisnuti se u nepoznato, ne znajući što ih čeka na drugome kraju svijeta,

ostavljajući sve iza sebe i pitajući se hoće li se više ikada vratiti, bez ikakve pomoći, u potpunoj milosti majke prirode i njihove vjere u nadnaravno.

Još

od malih nogu sanjario sam o misterioznim, egzotičnim i posve unikatnim pučinskim otocima kao što su Jabuka i Palagruža. Ima nešto u njima, njihovoj udaljenosti, njihovom položaju, obliku i povijesti neopisivo

Odlazak na Palagružu nije mala stvar i otok je to koji radi svoje udaljenosti predstavlja izazov iskusnim moreplovcima, a kamoli znatiželjnim turistima željnim avanture od kojih je jedan osoba s invaliditetom. Nakon dvije godine pokušaja i otkazivanja radi vremena i kvarova na brodu, konačno sam dočekao ovaj trenutak i priliku da ispunim san te posjetim ovaj veličanstveni otok. To ispunjenje sna omogućila mi je, ni manje ni više nego Hrvatska policija!

Zvukom paljenja motora nestali su svi problemi ovoga svijeta. Pa mi idemo na Palagružu! Nakon četiri sata plovidbe beskrajnim morem, usred mora ugledali smo otok Palagružu!

Iza rta otvorio se veličanstven pogled na golemu strmu stijenu na kojoj ponosno stoji najveći svjetionik na Jadranu. Tko ovo izgradi čovječe!? I to upravo ovdje? Sva ona muka i trud oko dolaska ovdje isplatili su se tog trenutka kada sam ugledao ovaj prizor! Izdižući se visoko nasred mora, svjetionik na vrhu izgleda kao neosvojiva tvrđava. Kao da ga nije gradila ljudska ruka već sam Bog.

Na

jedinom žalu na otoku u malenom kajiću dočekao nas je jedan od dva dežurna svjetioničara, Krešo.

Svjetionik

Palagruža izgrađen je davne 1875. godine na istoimenom otoku od strane Austrougarske vlasti i od tada poput brižne majke pazi i usmjerava brodove u prolasku. U njemu tijekom cijele godine stalno u smjenama žive po dva svjetioničara. Živjela Austrougarska, da nije bilo nje ova naša državica ne bi imala gotovo ništa! Od Komiže na Visu, Palagruža je udaljena 42 nautičke milje, a od grada Vieste na talijanskoj obali samo 25 milja.

„Slavene pizdune jesi nam doša, a“? Bile su to riječi drugog svjetioničara Voje, s kojim sam prije puta bio u kontaktu i koji me je s riječima „ti samo dođi, a mi ćemo sve srediti“ riješio svih problema…

Prebacivši

stvari u čuvenu košaru, iskrcali smo se na žalo i počeli pripremati za uspon i osvajanje otoka po najtoplijem danu na otoku od kad postoje mjerenja. Iako sam Palagružu nebrojeno puta vidio na fotografijama, pri dolasku na vrh čovjek naprosto ne može ostati ravnodušan na ovu ljepotu.

Tri dana i dvije noći proveli smo na ovome otoku kojemu se „zen“ može pripisati kao drugo ime. Suze Sv. Lovre, nestvarni izlasci i zalasci sunca, beskrajno more, nevjerojatno zvjezdano nebo i pravi odmor za dušu i tijelo samo su neke od stvari koje smo doživjeli na Palagruži.

Moj cijeli blog o Palagruži možete pročitati na: slavenskrobot.com

Za više fotografija i videa, potražite me na Instagramu. Sve fotografije napravili su Nino Šerić / Bruno Fantulin - Slaven Škrobot

Ako Jadransko more ima srce, ono je Palagruža. - Branko Kirigin

Namazi

Namazi, bez obzira kako i od čega bili napravljeni, zajedno s kruhom predstavljaju dragocjen izvor dopunske hrane koja se može relativno brzo pripremiti. Kao podloga za razne vrste namaza može poslužiti kruh od svih vrsta brašna, pogače, pogačice, krekeri, toast, lepinje i drugo. Namazi su i danas jedan od glavnih izvora energije za doručak ili međuobrok. Mogu biti slatki i slani, ovisno o namjeni. Namazi se mogu koristiti i kao prilog za tjesteninu ili rižu, namaz za palačinke, pite. Za pripremu se mogu iskoristiti mnoge namirnice, npr. ostaci pečenog mesa ili ribe, te predstavljaju kompletan obrok, prehrambeno i okusno vrlo vrijedan, koji se brzo priprema i nije skup.

NAMAZ OD TIKVICA I LEĆE

100 g leće, 500 g tikvica, 2 žličice Vegete (može i bez toga), 2 češnja češnjaka, 100 ml maslinovog ili biljnog ulja, 1 limun, 1 vezica vlasca, sol, papar.

Leću skuhajte u blago posoljenoj vodi i ocijedite je. Tikvice operite, narežite na kolutiće i kratko propirjajte na 2 žlice maslinova ulja. Pred kraj pirjanja, umiješajte nasjeckani češnjak i ostavite da se malo ohladi, tj. toliko da bude toplo. Leću i tikvice dobro usitnite u električnoj sjeckalici pa postupno, uz miješanje, dodajte maslinovo ulje i limunov sok. Na kraju umiješajte narezani vlasac te dodajte sol i papar. Posluživanje: namaz dobro ohladite i poslužite s popečenim kriškama kruha i pikantnim sirom. Savjet: po želji, namazu možete dodati začine kao što su ljuta paprika ili đumbir. Umjesto Vegete u sjeckalici usitnite jednu mrkvu, korijen celera i peršina s maslinovim uljem, soli i malo bosiljka.

MEDITERANSKI NAMAZ

4 patlidžana, 2 žlice limunovog soka, 100-150 ml maslinovog ili biljnog ulja, 1 žlica nasjeckanog peršina, 2 češnja češnjaka, 1 žlica Vegete, sol, papar, peršin, bosiljak.

NAMAZ (PESTO) OD PERŠINA I RIKOLE

200 g peršina, 100 g rikole, 20 g češnjaka, 80 g suncokretovih ili bučinih sjemenki ili oraha, 20 g sezama, 80 ml maslinovog ulja ili suncokretovog ulja, sol i bijeli papar po ukusu.

Sve sastojke staviti u mikser i dobro izmiksati. Koristi se kao namaz ili pesto za tjesteninu.

NAMAZ OD KARFIOLA (CVJETAČE) ILI BROKULE

GRČKA PAŠTETA

800 g kuhanog slanutka, 2 mlada luka ili poriluk, 4 glavice češnjaka, 1 vezica peršina, 2 žlice svježe mente, pola žličice korijanderea u prahu, 1 žličica mljevenog kima, 1 žličica crnog papra, malo maslinovog ulja, 2-3 žličice crvene paprike ili đumbira u prahu, sol po potrebi.

U multipraktiku spojiti sastojke – sve osim maslinovog ulja, dodati maslinovo ulje. Ponovno provrtiti do kremaste konzistencije.

Patlidžane operite i još vlažne stavite u pećnicu. Pecite ih oko 40 minuta na visokoj temperaturi uz povremeno okretanje, tako da sa svih strana posmeđe. Izvadite im mesnati dio, poprskajte ga limunovim sokom i vilicom dobro izgnječite. Dodajte maslinovo ulje, nasjeckani češnjak, Vegetu, papar i po želji soli te dobro izmiješajte. Na kraju lagano umiješajte svježe nasjeckani peršin i narezani bosiljak. Posluživanje: tako pripremljen namaz možete poslužiti rashađen s prepečenim kruhom i maslinama ili kao izvrstan prilog mesnim narescima, uz pečene odreske i meso s roštilja. Savjet: po želji možete dodati malo ljute mljevene paprike ili tabasca. Umjesto Vegete u sjeckalici usitnite jednu mrkvu, korijen celera i peršina s maslinovim uljem, soli i malo bosiljka ili ružmarina.

1 srednja glavica karfiola (cvjetače) ili brokule, 200 g svježeg sira, 100 g vrhnja, 2-3 režnja češnjaka, pola žličice papra, 2 žlice maslinovog ulja, peršinov list. Karfiol odvojite na cvjetiće i blanširajte ga. Dobro ga procijedite i usitnite vilicom. Sir i vrhnje izmiješajte i dodajte ulje, sitno sjeckani češnjak, ili češnjak u prahu i papar. Spojite s karfiolom Dobro izmiješajte da biste dobili homogenu masu. Namažite na kruh.

Svi namazi mogu se kombinirati sa začinima po ukusu i dodavati namirnice po želji (voće, povrće, meso, ribu, sjemenke). Budite kreativni i kombinirajte okuse – po vlastitom izboru neka namazi budu slatki ili slani.

Dobar tek! - Mirjana Lončar

Mirjana

promocija časopisa u Rijeci

fotografija: Nino Šerić / Bruno Fantulin / Slaven Škrobot

SKENIRAJ DONIRAJ