Ulične svjetiljke advent 2022.

Urednica: Dunja Osojnak Marinović

Lektor: Ana Marija Antunović, Jakov Kršovnik

Grafička urednica: Sabina Marov

Fotograf: Mirjana Lončar

Naslovnica: Sabina Marov

Izdavač: Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat (provoditelj projekta Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje”)

Adresa uredništva:

Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka

e-mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com

tel: 099 365 3262 (Dunja)

IBAN HR 6224020061500038922

Erste Bank

ISSN 1846-9574

Tisak: Novi list Rijeka

Distribucija časopisa:

RIJEKA: Ivanka Juretić

ZADAR: s.Rita Maržić, Ivana Vinac

PULA: Nataša Babić

VARAŽDIN: Mara Bago

ZAGREB: Ivana Bošnjak, Ana Fruk

„Ulične svjetiljke“, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

Preporučena donacija za časopis iznosi osam kuna, od čega četiri kune pripada korisniku projekta “Ulične svjetiljke, a s četiri kune pokrivaju se troškovi tiskanja idućeg broja časopisa. Časopis izlazi od rujna 2008. godine, i to više puta godišnje.Sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13 čl39, st. 1, toč. g,) časopis je oslobođen PDV-a. Stavovi kolumnista, volontera, čitatelja i prodavača „Uličnih svjetiljki“ koji su preneseni u časopisu ni na koji način nisu stavovi uredništva te su za njih odgovorni isključivo autori.

ULIČNE SVJETILJKE ADVENT 2022.

sadržaj:

UVODNA RIJEČ

DUHOVNI KUTAK

ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM

PRIHVATILIŠTE ZA BESKUĆNIKE

TEMA BROJA

pišu:

Pozivamo sve koji žele surađivati sa svojim tekstovima, fotografijama ili pak žele prokomentirati časopise ili tekstove da se jave na adresu e-pošte : ulicne.svjetiljke@gmail.com, na facebook stranicu „Uličnih svjetiljki“ ili sms-om na broj: 099 365 3262 (Dunja)

Pravila prodaje časopisa “Ulične svjetiljke”

U želji da se časopis „Ulične svjetiljke“ prodaje čim većem broju ljudi, da bi dosegnuo što širi krug čitatelja te da postigne redovitost u izlaženju, potrebno je da se svi zajedno brinemo za njegov dobar ugled. Pri prodaji časopisa, korisnik projekta ne predstavlja samo sebe, već čitav projekt „Ulične svjetiljke“.

Stoga, molimo da korisnici projekta poštuju sljedeća pravila:

1. Časopis prodajem na miran i nenametljiv način.

fra Zvjezdan Linić - Daliborka MargetićNela Pujić - Daniel Nour - Tony InglisJakov Kršovnik - Jasminka ŠpanićAnka Juričev T. - Lucija KrušarovskiGabrijela Mustapić - Sabina Marov Pratite

2. Drugim korisnicima projekta iskazujem poštovanje jer imaju pravo prodavati Časopis kao i ja.

3. S drugim korisnicma projekta „Ulične

svjetiljke“ se miroljubivo dogovaram oko lokacije prodaje Časopisa.

4. Moguće nesporazume rješavam mirnim putem.

5. Kod prodaje Časopisa ne konzumiram alkohol i/ili druga opojna sredstva.

6. Časopis prodajem po njegovoj cijeni, pritom ne prosim i ne varam kupce, niti ga preprodajem drugim korisnicima projekta.

7. Poštujem odluku kupca glede kupnje Časopisa.

Ako se korisnik projekta ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnika, privremeno ili trajno gubi pravo prodaje Časopisa.

Napola puno ili napola prazno

Potaknuta svojim

prvim odlaskom na Summit svjetskih uličnih novina, krenula sam razmišljati gdje siromaštvo zapravo počinje. Bilo je neobično slušati o problemima siromaštva u državama za koje sam mislila da su izuzetno bogate i „sređene“ poput Norveške, Danske, Švedske, Finske i sličnih, za naše pojmove, „obećanih zemalja“. Njihov pojam siromaštva razlikuje se od našeg, a ono što mi smatramo siromaštvom uvelike se razlikuje od onog što se primjerice, u Indiji smatra siromaštvom.

Ipak,

svima nam je zajedničko da imamo moć sami birati koliko ćemo biti siromašni ili bogati. To se siromaštvo ili bogatstvo odnosi na naš duhovni život. Sami biramo hoćemo li ići kroz život s napola praznim ili napola punim srcem.

Došašće

koje nam kuca na vrata idealno je vrijeme da razmislimo o nekim novim počecima, rađanju nečeg novog i lijepog u nama. Vrijeme da ispunimo praznine srca nekim posebnim trenucima za sebe i one oko sebe kako bi naš život bio bogatiji. Želim da mir i ljubav ispune vaša srca u godini koja je pred nama.

Čestit Božić te sretnu i blagoslovljenu novu godinu želi vam uredništvo "Uličnih svjetiljki".

- Urednica

NAŠA MREŽA

92 uličnih novina u 35 zemalja, objavljenih na 25 jezika

3.2 milijuna čitatelja širom svijeta 904 volontera širom svijeta

NAŠ UTJECAJ

International Network of Street Papers (INSP) je Međunarodna udruga uličnih novina koja se bavi globalnim problemom siromaštva i beskućnistva. To činimo tako da osnažujemo ljude uz pomoć uličnih novina na lokalnom nivou.

VIZIJA

Ljudi koji žive u siromaštvu imaju priliku zaraditi novac i dobivaju priliku da ispričaju svoje životne priče.

MISIJA

Potpora globalne mreže uličnih novina s ciljem smanjenja siromaštva i gradnja pokreta za društvenu promjenu.

ŠTO ČINIMO?

Podržavamo razvoj uličnih novina, od početne ideje do završnih faza, kroz regionalnu suradnju, organiziranje susreta i ostalih prilika za suradnju. Pružamo međunarodnu distribuciju za ulične novine. Spajamo ulične novine i sve one koji ih žele podržati i izgrađujemo globalni pokret za borbu protiv siromaštva.

GDJE RADIMO?

Iz našeg ureda u Glasgowu (UK) podržavamo mrežu od 90 uličnih novina u 35 zemalja. Imamo i ured u Sjevernoj Americi.

Otkad smo počeli s radom 1989. godine pomogli smo preko 390 tisuća ljudi koji su živjeli u siromaštvu.

Trenutno imamo:

5,730 prodavača novina, 13.15 milijuna prodanih uličnih novina prošle godine, 1,350 gradova i manjih mjesta u kojima se prodaju ulične novine, zarađenih 20.57 milijuna eura koji idu prodavačima novina svake godine, zarađenih 24.6 milijuna eura u zadnjih deset godina.

Zajedno smo jači. - INSP

Do tebe mi je stalo

Zakeju, siđi brzo!

Ne samo sa smokve, nego siđi s površine. Siđi u svoju dubinu. Uđi u samoga sebe, u svoj dom, stupi onamo gdje si kod kuće Otkrij to mjesto, taj prostor svojega srca, svoje duše. Siđi malo i pogledaj u sebe. Uđi u tajne svoga srca, prepoznaj sebe, dođi k sebi!

Siđi brzo da se vidiš, da vidiš sve što će ti otkriti istinu o tebi samome.

Predugo živiš na površini. Događaji i inetresi toliko te zaokupljaju da nemaš vremena baviti se samim sobom. Zakeju, upravo zbog toga ne poznaš samoga sebe, ne znaš tajnu svoga vlastitog bića i života...

“ D anas mi je proboraviti u tvojoj kući." I k meni, k svakome od nas želiš, Isuse, doći. Hvala Ti! Kod mene želiš boraviti. Ti znaš tko sam ja, Isuse; znaš da nisam dostojan da uđeš

pod krov moj! Znaš da ima onih koji će te ljepše primiti, onih koji su to više zaslužili. Bojim se, Isuse, da neću stići spremiti taj svoj dom, da Ti u njemu neće biti lijepo...

Međutim , kao da se Ti na to ne obazireš. "Siđi brzo!" Važan si mi Ti. Tebe želim naći u tvom domu, u dubini tvoga srca. K tebi dolazim. Ništa mi ne treba toliko koliko Ti. Do Tebe mi je stalo!

- fra Zvjezdan Linić

fotografija: Anita Čevra

Što darovati?

IZGUBLJENA U ŠUMI

Može se darovati vlastito vrijeme, pažnja, dijeliti savjet da olakšamo psihološkoj strani čovjeka itd. Rijetko kad se netko zaustavi na mojem prodajnom mjestu i popriča ili pita što se dogodilo u mom životu, a kamoli da je netko zaista zainteresiran i pokuša u praksi nešto promijeniti. Stalno nešto pretpostavljamo pa se ne zaustavljamo dublje shvatiti situaciju. Postali smo konzumenti koji stalno negdje žure. Iznimka je jedan gospodin s kojim sam duže popričala o prirodi i ljudima koji čine ovo naše društvo... Na kraju mi je poželio govoreći: „Želim ti da se izgubiš u šumi i pronađeš sebe!” To ja želim i vama, da se ponovo pronađete jer smo pomalo izgubili i onaj sjaj u očima. Sve najbolje za Božić i u novoj godini. - R.H.

SAVJET I OSMIJEH

DARUJEM SVE

Mogu nekome darovati svoj osmijeh, topao pogled, vedrinu. Darovati mogu zahvalnost. Darovati mogu lijepu riječ. Darovati mogu stisak ruke. Darovati mogu ljubav i prijateljstvo. Darovati mogu dobre namjere, čisto srce. Darovati mogu svoje vrijeme. Darovati mogu dobronamjernu šalu. Darovati mogu savjet. Hvala svim čitateljima koji nam to daruju. - Olivera Denda

Dok sam mogao, volio sam pomagati drugome, sad mogu dati samo savjet, osmijeh i lijepu riječ. Nije sve u materijalnom. I ako treba dam ruku za nešto sitno, samo da pomognem onako od srca bez naplate. Ima poslovica: „Pomogni si sam, pa će ti i Bog pomoći.” Sad ja trebam tuđu pomoć, nažalost.

- Rober Rutar

SIROMASIMA ZLATO

Da sam ja Bog (a nisam), umjesto bogataše, siromahe bih obdario sa zlatom. Ako ne to, onda bih beskućnicima darovao stanove, vile, posao, zdravlje i mnogo sreće. No, ja nisam Bog. Zato vam hvala, dragi kupci, što na neki način, vi meni darujete.

- Ilie Stoia-Sau, Zagreb

Ilie

Olivera

Robert

Zdravko

DARUJEM VRIJEME

Želim vam dobar dan. Prvo bi pozdravila urednike časopisa, sve naše bez kojih ne bi mogli. Pozdravljam sve naše kupce, naravno i moje. Puno im hvala. E sad, što mogu darovati drugome? Pošto nemam nešto materijalnom, mogu posvetiti svoje vrijeme. Kome je teško, da ga saslušam. Mogu dati neki savjet i pružiti toplu riječ. Za kraj bi pozdravila svoje darivatelje. Neka sve čuva dragi Bog. - Nada Pavlićević

OSMIJEH

Poštovani kupci Uličnih svjetiljki, puno vas pozdravljam. Tema ovog članka glasi „Što mogu darivati drugim ljudima dobre volje”. Ja osobno mogu darovati koju lijepu riječ, ponekad i neki osmijeh. Ne mogu nikako pomoći financijski to mi je žao.

- Zdravko Vračan

Što mogu drugima darivati? Prije svega, beskrajnu ljubav, poštovanje, sreću. Želio bih da svi imaju dobro zdravlje i ono što si sami požele.

Zahvaljujem svim ljudima dobre volje što oni meni daruju i tako me čine sretnim i zadovoljnim.

Pozdravljam sve prodavače časopisa! Želim da ostanete zdravi i veseli.

Kupnjom časopisa me razveselite i pomažete mi. Veliko vam hvala!

Vaš prodavač časopisa Ulične svjetiljke

- Tomica Novak

Drugome mogu darovati dio svoje sreće i ljubavi. Možda mogu pomoći i da ima dobro zdravlje. Mogu pokloniti lijepu riječ. Za sve to se mogu moliti dragome Bogu. Smatram da se može darovati sve što je lijepo. Neka vas čuva dragi Bog! - Nevenka Pauker

ČAROBNI ŠTAPIĆ

Voljela bih da postoji čarobni štapić i da ga imam. Onda bih poklonila cijelom svijetu mir, zdravlje, ljubav, da svatko ima krov nad glavom, da ne bude gladnih niti žednih. Da cijeli ovaj naš planet cvijeta od ljubavi i sreće. Ne, ne, ne mogu to darovati jer nemam čarobni štapić. Ono što mogu darovati je osmijeh, lijepu riječ ili časopis. Ja sam sretna kad mogu dati nekome nešto za jest; ako imam, naravno da ću podijeliti s drugima. Mene darivanje čini sretnom. Poklanjam što imam, dušu, srce, lijepu riječ, osmijeh ili ljubav.

- Fadila Dautović

DARUJMO LJUBAV

Tomica

Fadila

DIO SEBE

Nevenka

Nada

VRLINE

KAD LJUBIMO, DIJELIMO

Darivati… Tako jednostavno, a tako teško! Jednostavno je kad se daje od viška, a teško kad se daruje od onoga što imamo i što koristimo. Lako je dati 1 kg kruha ako imamo 10 kg, ali teško je dati jednu šnitu kruha kad smo gladni, a vidimo da je još netko uz nas gladan. Slično je i s materijalnim stvarima. Zašto je teško? Zato što to darivanje nije potaknuto ljubavlju i velikodušnošću. Zato što darivanje može poticati našu oholost kako smo „veliki“, to nas može potaknuti da darujemo kad imamo puno.

Iz svega toga proizlazi da prvo trebamo darivati ljubav, uho za slušanje drugoga, zainteresiranost za drugoga… Onda će nam sve ove druge stvari biti jednostavno darivati, bez obzira bili bogati ili gladni. Kako Isus kaže: „Nahraniste me kad bijah gladan, ogrnuste me kad bijah gol, posjetiste me u tamnici kad bijah utamničen… Sve što ste napravili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste napravili.“

Kad ljubimo onda i dijelimo, a da bismo mogli ljubiti, trebamo tu ljubav od Isusa primiti. Svatko se od nas može zapitati koliko se druži s Isusom. Isuse, nauči nas ljubiti…

Obilje Božjeg blagoslova želi vam

- Dragan Ioan

Poštovani kupci Uličnih svjetiljki, obično časopis prodajem na Zametu pred Lidlom.

S obzirom na to da se od mene očekuje da napišem što bih darivao kada bih imao mogućnost, najradije bih darivao

Crkvi i Dječjoj bolnici. - Vaš Drago

Mir, radost, blagostanje, sreću i zdravlje. Da mogu darovati nekome krov nad glavom rado bi mu darovala, ali nažalost ne mogu jer ga ni ja nemam. Poklanjam dobar savjet, prijedlog, sugestiju, skromnost, dobro mišljenje. Ponekad sve te vrline dobro dođu, a i više vrijede od bogatstva i suhog zlata. Eto dragi moji čitatelji i kupci toliko za sada od mene. Vaša prodavačica -

Slađana

Slađana Jovanović

DOBROTA

Ja nemam puno u životu, ali kad bih mogla nekom nešto darivati, dala bi svoju pažnju i dobrotu. Kad sam imala nešto više odjeće ili obuće koju nisam koristila, davala sam je u Caritas da se nekom pomogne. Isto tako, ako imam viška hrane, rado darujem nekome ako mu tako mogu pomoći. Uz to, ako mogu bilo kako nekome pomoći, rado to učinim. Hvala vam što kupujete naš časopis i pomažete nam. Neka vas čuva dragi Bog! - Dubravka Barić

DARUJMO SEBE

Moja prva misao na ovu temu jest da štogod sebi želim, želim i drugima. Te se Božje zapovijedi treba držati. To je i po Božjem i po ljudskom zakonu. Kad vidim mladog čovjeka da griješi, nastojim mu objasniti što je dobro, a što nije te barem o tome malo popričamo. Ispričam mu o svojim greškama u životu i čemu su me one naučile. Često mi mladi čovjek na kraju kaže kako nije bio svjestan tih nekih posljedica.

Ponekad sam znao pronaći nečiji novčanik s nešto novca, osobnim dokumentima i karticama. To sam odmah predao svećenicima jer oni lakše mogu pronaći tu osobu i vratiti joj stvari.

Kad vidim da netko stvarno nema za kruh, uvijek pomognem takvoj osobi. Jedino ne pomažem kockarima, nego ih savjetujem. Naime, moj brat je bio kockar i znam kakvo je to zlo u životu.

Kockanje je zlo koje uzima cijelu osobu, uzima sve što čovjek ima i postaje mu robom. Zato, čuvajte se, ali i darujte od sebe što imate!

Vaš prodavač Uličnih svjetiljki, - Ivo Grgić

Snježana

Što mogu darovati drugima? Osmijeh i pokoju riječ. Ponekad i pokoji zagrljaj za utjehu. - Snježana Demirović

DJECI

Ioan

STOJIM NA USLUZI

Malo sam razmišljao što vaš prodavač može vama darovati. Moje su odlike: strpljenje, osmijeh, možda pokoji savjet na upit, ali najradosniji sam dok vam mogu stajati na usluzi, biti na čistom zraku i podijeliti s vama dan koji je pred nama. Vaš vjerni prodavač

- Zlatko Petrugan

Što mogu darovati drugome? To je pitanje na koje ne mogu baš do kraja na pravi način odgovoriti. Materijalno ne mogu darovati ništa jer sam sve što sam mogao, podijelio, a nešto sam donirao. Ono što bih mogao pokloniti, to je ljubav, ali ne znam je li to izvedivo. Svaki dan na ulici kada prodajem časopis mogu, bilo dobro ili loše vrijeme, darovati osmijeh kao znak zahvalnosti kada mi netko umjesto 8 ostavi 10 kuna. Darovati ništa ne košta, a mnogo znači i meni i drugome tko mi osmijeh pokloni i prepozna me kao osobu, tj. čovjeka. Ako popriča sa mnom. Osmijeh mogu darovati onome tko mi je poklonio još jedan dan života i što sam taj dan mogao proživjeti. Mogu podijeliti i primiti osmijeh za poštenje, čast i pravdu. Osmijeh osobi koja me voli... -

PAŽLJIVI SLUŠAČ

Tomislav Grdić

Darivanjem uljepšavamo neke događaje u životu, ali čovjeka veseli i primanje poklona. Najljepše je kada osobu iznenadite sitnicom koju je nekada slučajno u razgovoru spomenula, a vi ste pažljivo slušali i sjetili se. Ja sam skromna osoba i mene veseli darivati bližnje i voljene osobe. Dobre ljude koji kod mene kupuju časopise darivam toplim osmijehom, a svoje bližnje darivam beskrajnom ljubavlju i poštovanjem. Nekoga možemo darivati i bez trošenja mnogo novaca, jednom sitnicom s kojom pokazujemo koliko nam znači. - Ifeta Ramić

DAROVATI VJERU

Što bi mogli darovati drugome? Ovisi na što mislimo. Mislimo li na nekakav materijalni poklon ili na vjeru i poštenje, na pravo prijateljstvo, prijatelja na kojega možemo uvijek računati. Mislim da je poklon samo znak pažnje prema osobi kojoj ga dajemo. Dok mu pružaš pravo prijateljstvo, u dobru i zlu, to bi se trebalo više cijeniti. To je pravi dar koji mogu darovati drugome jer to se cijeni cijeli život.

- Petar Jurlina

Druge mogu darovati riječima utjehe, čašicom razgovora, šalom, molitvom za zdravlje. To je najdragocjenije od svega. Hvala puno svima što kupuju ovaj časopis od nas. - Željko Benić

Petar

Zlatko

Ifeta

RIJEČ DVIJE Željko

OSMIJEH KAO DAR

Tomislav

USKORO DOLAZI MOJ DAN

Nažalost, živimo u takvom vremenu da nema dana bez briga. Meni je tako već osam godina. Uvijek razmišljam što ću danas napraviti, riješiti... Moje brige su uvijek oko djece i financija. Najvažnije je da nemam briga o zdravlju na čemu sam zahvalna Bogu. Ja se nadam da će vrlo uskoro i meni doći jedan dan bez briga. - Slavica Brusić

ISKRENO I OD SRCA

Teško pitanje je što mogu darovati nekome. Nisam pretežito lijep, pametan i bogat pa ne mogu darovati nešto materijalno ili vizualno. Jedino što mogu darovati je besplatno, a opet neprocjenjivo. To je osmijeh, lijepa riječ i empatija. Ja u prodaji časopisa nastojim svakom kupcu uz časopis dati i osmijeh. Ne želim dozvoliti kupcima da vide kakve sam volje, nego svima darujem osmijeh. Jednom sam negdje pročitao da je osmijeh druga najljepša stvar koju možeš napraviti usnama. Ipak, ja sam potpuno drugačiji od drugih. Želio bih ljudima pokloniti savjet. To je moje razmišljanje i ne morate se složiti s time. Nemojte dozvoliti da vas ukalupe. Vozaju kao ovce žedne preko vode. Lakše je prepustiti se bujici, ali tako gubimo svoje ja. Budite svoji i stojite iza svojih stavova i postupaka.

- Aleksandar Brajuha

DAR OD BOGA

Mogu darovati jedan mali poklon i jednu lijepu riječ. Lijepo je nekome pokloniti neki mali poklon i popričati s tom osobom, razveseliti je. Jednom prijatelju sam darovao jednu lijepu knjigu i pročitao ju je do kraja. Rekao je da ga je jako razveselio poklon. Darovati nekomu savjet je isto jako lijepo. Meni je jako teško. Tonem u depresiju. Ponekad se treba sam sa sobom posavjetovati i ići u crkvu pomoliti se. Često dobivamo dar od Boga, a da toga nismo ni svjesni. Jako je lijepo za nekoga učiniti nešto dobro i ohrabriti ga. Mislim da nikada nije rješenje držati sve u sebi - treba se otvoriti ljudima. Toliko od mene. - Ivo Marijanica

Uvijek kad se bliže dani darivanja ja sam malo tužan i nesretan. Volim poklanjati i gledati veselu reakciju na licu osobe kojoj sam pružio poklon. Pitajte moju Lelu, ona se najprije široko osmjehne, a onda znatiželjno pogleda u vrećicu. I kakav god bio poklon ona je sretna kad ga dobije. Poklonima se ne gleda vrijednost, nego se mjeri pažnja. Dok stojim i prodajem časopis, često mi prilaze ljudi i uz kupljenu novinu poklone sitnicu, naprimjer čokoladu, krafnu, jabuku... Jedan kupac mi je uz pruženu čokoladu rekao: „Evo, danas si Vi i Lela malo zasladite dan.” Čovjek čita naš časopis pa zna da živim s Lelom (Elizabetom). Neki dan sam došao s posla, a moja Lela ima novu frizuru!! Ma kako mi je bila lijepa. Priča mi da ju je nazvala frizerka i rekla neka dođe te da će joj pokloniti šišanje i frizuru. Ma da samo znate kako ju je lijepo ošišala i napravila frizuru. Eto, ima ljudi u mojoj okolici kojima bih rado pružio poklon i zahvalio se na njihovoj dobroti. Moj poklon ne mogu staviti u vrećicu, već samo mogu pokloniti dobru riječ, osmijeh i svoju molitvu Bogu da ih čuva. Nije puno, ali je iskreno i od srca. - Zvonko Kutin

Zvonko

Slavica

NEMATERIJALNI DAR

Što je važno? Često nam se čini da nemamo što pokloniti jer nemamo novaca. Živimo u krizi i mislimo da je samo materijalan poklon vrijedan. Zapitala sam se što bih ja htjela dobiti i što ja mogu dati. Imamo nešto što uvijek nosimo sa sobom. Osmijeh, topla riječ, podrška, savjet, prijateljski zagrljaj. To je ono što uvijek možemo pružiti, a vrijedi više od tisuću materijalnih poklona. Smiješimo se, budimo ljubazni i strpljivi. - Nevenka Šobot

DAJ ŠTA IMAŠ

VRIJEME KAO DAR

Nevenka

Čudno je vrijeme u kojemu živimo. Svi nekuda jurimo. Svi imamo sve manje vremena. Svi se sve manje poznajemo. Sve je manje uvažavanja. I kao nikada prije ovo je pravo vrijeme za darivanje. Svakome je potreban mali znak pažnje. I u ovom obilju materijalnih stvari ne vesele nas više toliko neki vidljivi materijalni poklon jer mnogi obiluju, a opet njihovo srce nije zadovoljno. Prisutno je duhovno siromaštvo. Stoga je potrebno međusobno i svakodnevno darivati. Darovati svoje vrijeme i nekoga strpljivo saslušati. Darovati pozdrav. Darovati lijepu riječ. Darovati osmjeh. To je ono što nam svima treba. To su neprolazni darovi. I u dijeljenju tih darova nikada se ne smijemo umoriti. I sada vam svima od srca darujem veliki i iskreni pozdrav iz Zadra.

- Dule Mustač

Drugome ne mogu darovati nešto materijalno jer sam već 12 godina nezaposlen i materijalno sam ograničen. Ali, uz prodaju časopisa, ipak darujem nešto što nije materijalno, što nije velika stvar, ali je na drugi način vrijedno. U svaki časopis umetnem stih iz Knjige izreka iz Biblije. Vidio sam da se ljudima to sviđa i dalje nastavljam tako. Izdašnijim kupcima poklonim privjesak za ključ ili narukvicu kao znak zahvalnosti. Svakog kupca dočekam s osmijehom i na kraju mu poželim blagoslovljen dan. Ima i kupaca koji se malo zadrže i popričamo i to obostrano koristi. Ovo sve mogu darivati drugome i to i radim. Eto, dragi kupci i dragi prodavači, možda će nekoga ovo potaknuti da i sam tako čini. Daj ono što imaš, nije bitno što je to. Bitno je da daješ.

Dar nema svoju vrijednost ne zato što je skupocjen, nego zato što izražava nečiju ljubav, prijateljstvo, privrženost, zahvalnost. Bog nam je darovao svoga Sina, naše roditelje, prijatelje, čitav svijet je Božji dar ljudima. Kakav god dar bio, on se cijeni i uzvraća. Na kraju svega, dar je znak ljubavi. Ako si u dvojbi što uz predstojeće blagdane podariti svojim najbližima, predlažem nešto od sljedećeg. Podari im svoje dragocjeno vrijeme. Odgodi sve hitne poslove, sve važne sastanke i učini jedino ono što je nemoguće odgoditi. Živimo u modernom vremenu u kojem je svijet u svakodnevnoj žurbi postao nemilosrdan prema malom čovjeku. Dan koji traje 24 sata često nam je prekratak jer nema dovoljno vremena da se u jednakom razdoblju posvetimo svim obavezama koje mu predstoje narednog dana. Stoga, odlučite ove blagdane provesti više vremena sa svojom obitelji i svojim prijateljima i onda će radost ovog Božića imati drugačiji sjaj. Odlučite darovati svoje vrijeme drugima. Moguće je da netko u tvojoj blizini želi učiniti nešto za što baš i nije sposoban, ali bez danog povjerenja neće moći uskladiti svoje želje i svoje sposobnosti. Ohrabri onog kome je možda potrebna samo poneka lijepa riječ, riječ podrške ili bližnjemu samo pokloni jedan iskreni zagrljaj da zna da si tu za njega/nju, da nije sam. - Manuela Čačić

LIJEPA RIJEČ

Josip

- Prodavač Josip, Pula

Dule

Manuela

POŠTUJMO SE

Dobar dan, dragi urednici, volonteri, kupci i donatori!

Prije svega vam želim zahvaliti što kupujete časopis i što me obilazite. Vaše lijepe riječi mi puno znače. Gubim pamćenje i sve mi je teže, ali dragi Bog mi daje snage da to nosim.

Pružajte ljudima više nego što očekuju i činite to s radošću.

Kad izgovarate riječi „Volim te“, zaista to mislite.

Kad izgubite, izvucite iz toga pouku. Poštujte sebe i poštujte druge.

Odgovarajte za svoje postupke. Najveće prijateljstvo je ono u koje je ljubav prema drugome veća od potrebe za tim drugim.

Hvala vam na kupnji časopisa i lijepim riječima!

Od srca vam hvala i Božji blagoslov! Sretan Božić i nova godina ispunjena zdravljem i veseljem!

- Ljilja Plačković

ZAHVALA SVIMA

Pored toliko toga što mi je darovano u životu tako lijepo, nesebično, ja sam sebičan. Moram vam priznati da sam pomalo i nezahvalan. Tako mi se činilo prije nego sam počeo pisati ovaj tekst. Ako počnem nabrajati mogu početi od kupaca časopisa, kolega prodavača, uredništva i mnogo dobrih ljudi. Vidim koliko mi je darovano, a ja uporan u svojoj sebičnosti i nezahvalnosti. Zato se ispričavam svima skupa i eto neka ovaj moj mali tekst bude zahvala svima što ste i više nego dobri prema meni. Možda ja nemam što darovati drugom, premda i lijepa riječ znači puno. U nekim životnim okolnostima nisam bio zaboravljen da bih pogazio tuđu dobrotu, trud, žrtvu za razliku od Vedrana koji je toliko odbijao dati mrvicu sebe. Materijalno ili duhovno, nema velike razlike jer bitno je da svoje darove (premda nisam nešto talentiran) podijeliš s drugima kao što su se drugi odricali da bih ja dobio što mi treba; ili čestitku ili knjigu ili nešto što mi taj tren nije dostupno. Nezahvalni Vedran razmišlja: „Ej gledaj to je za tebe zašto si takav?“Zato vas molim da mi oprostite i eto neka moj mali tekst bude zahvala svima, a ja normalno moram malo na DUHOVNU OBNOVU jer toliko mi se toga daruje, a Vedran se još buni i ne želi dati od sebe, dok su mu drugi darovali, davali, drugi ga darivali, darivali i nikad mu nisu zamjerili.

Eto toliko od Vedrana iz Zadra koji će se nastojati promijeniti i naučiti odgovoriti na dobrotu dobrih ljudi na dobar način te početi i skupljati sve dobro drugih i činiti (darivati) više drugima.

Veliki pozdrav kupcima časopisa, kolegama prodavačima, uredništvu od Vedrana kome je trenutno žao što je bio sebičan i nezahvalan. - Vedran

NEVIDLJIVI DAROVI

Živimo u nekom čudnom vremenu kada se više čuje „Daj mi“, nego „Evo izvoli“. Svi svakodnevno sve više tražimo i gledamo što ćemo dobiti. Zaboravljamo kako tek kad istinski darujemo, puno toga dobivamo. Darujući dobivamo prije svega radost, osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. Često pomislim kako ja nemam što drugome darovati jer se ponajviše pod darove podrazumijevaju materijalni darovi. Koliko su oni potrebni, toliko su potrebni oni duhovni – nevidljivi. A te možemo svi, uvijek darovati. Možemo darovati vrijeme. Možemo darovati lijepu riječ. Možemo darovati pozdrav. Možemo darovati molitvu. Možemo darovati osmjeh. Toga uvijek imamo u izobilju, ali nerijetko smatramo vrijednim pa možda sebično ili u strahu to čuvamo.

Znam kako mogu, i želim biti svakodnevno sve bolji čovjek. Darivanje mi u tome može pomoći. Stoga od danas ću više darivati i druge obdarivati lijepom riječju, molitvom i osmjehom. A sada vam svima darujem veliki i iskreni pozdrav iz Zadra - Milan

Ljilja

Milan

Vedran

MALO ZA DATI

Što mogu darovati drugome? U ovome trenutku malo. Netko može dobiti smještaj, krevet, dvije deke. Mjesto za držanje stvari. Netko ne može dobiti ništa. Netko može dobiti dvorac.

- Milan Adamović

BUDIMO SVJETLO

Možemo darovati osmijeh jer to nas ništa ne košta, a mnogima pomaže. Mi prodajemo Ulične svjetiljke i sami trebamo biti svjetlo u ovom materijalnom svijetu koji vrijednost čovjeka gleda kroz ono što ima, a ne ono što jest. Mi trebamo biti radosni i tu životnu radost prenositi na druge osobe koje sretnemo na ulici, da ljudi gledajući nas povjeruju da možeš biti sretan, iako si beskućnik i živiš na margini društva.

Što ako...

pomaknem oblak i sjenu, oslobodim Sunce?

Što ako... probudim snene sanjare, podsjetim ih na snove davno zaboravljene?

OTVORIMO ŠKRINJU

Možemo dati ljubav, a ljubav će promijeniti svijet jer Bog je ljubav. U Svetom pismu piše: „Bijah gladan i dadoste mi jesi, bijah žedan i napojiste me, bijah gol i zaogrnuste me, bijah bolestan i pohodiste me, bijah u tamnici i dođoste k meni.“

Što mi drugome možemo dati? Možemo otvoriti škrinju svoga bića i pomoći, i tako olakšati patnju drugih ljudi koje susrećemo…. zato izađimo iz svoje udobnosti i svoje slobodno vrijeme stavimo drugima na raspolaganje kome je to potrebnije. Jasno, i sama sam blizu onoga što bi se nazvalo beskućništva, ali i tada možemo učiniti nešto sami, nahraniti gladnoga, djetetu vratiti osmjeh na lice, uljepšati nekome dan. Netko ne treba naše darove, nego nekoga tko će ga saslušati, porazgovarati s njime – besplatno. Samo za osjećaj, da smo mu pomogli. Netko ne treba ništa materijalno nego nekoga tko će mu pokazati da je poseban. Svi imamo priliku da darujemo sebe, svoje vrijeme, svoje sposobnosti. Svatko može biti sposoban pomoći drugome. Dati nešto što mu ne koristi, dati sve ono što mu ne treba jer svi možemo dati bar malo, ali se može skupiti mnogo. Zato budimo zajedno. Plovimo zajedno do sigurne luke.

Prodavačica - Gordana Bilić

To nije lako, ali ja mislim da je nama od Boga darovano da drugima svijetlimo. Zar nije Gospodin Isus Krist bio beskućnik, a bio je Bog koji je stvorio sav vidljivi i nevidljivi svijet?

Trebamo blagoslivljati i moliti za one koji kupuju časopis, odnosno biti im zahvalni, a najviše biti zahvalni Bogu koji se brine za nas da svaki dan imamo što za jelo. - Jozo Lovrić

Što ako... strah pošaljem u kut iz kojeg ljubav smjestim u krug gdje joj je mjesto?

Što ako... sanjamo život, problemi su noćne more iz kojih se budimo otiscima mjesečara?

Što ako... sam ja ta koja ohrabruje svojim strahom da ne postane tvoj jer i moj je jednom bio nečiji?

Što ako... je došlo vrijeme za druge uloge, za nove heroje? Za nas!

Što?

Ako?

Sada.

Ovdje.

- Daliborka Margetić

Jozo

Gordana

Pun pijat

Milost je i radost bila organizirati humanitarnu akciju “Pun pijat” za naše korisnike Prihvatilišta za beskućnike “Ruže sv. Franje”. Povod je bio 15. godina od osnutka Prihvatilišta u našem mjesnom bratsvu Franjevačkog svjetovnog red Trsat. Sve je teklo poput našeg Grada - sva srca bila su otvorena za pomoć. A trebalo je mnogo. Prvi su se odazvali kuhari. I to sve redom poznati i priznati od struke, ali i s velikim srcem, poznati humanitarci: Dalibor Horvat, Luka Dančulović, Kristijan Kozmić, Damjan Miletić, Nenad Posavac, Arno Ruzich, Doris Vlah te Udruga Palentar.

Svojom

jednostavnošću i žarom vukli su kada smo se mi pitali hoćemo li uspjeti. No, ipak je redatelj ovoga projekta bio Gospodin. I sva su se vrata otvarala, sve situacije rješavale, sve se slagalo baš onako, najbolje. Jer bez pouzdanja u Njega i predanja u Njegove ruke ne bi to bilo tako, sada mogu reći, gotovo savršeno. Bilo je poput biblijskog teksta u kojem Gospodin progovara:

Bili smo baš pravi sinovi i kćeri sv. Franje, proseći od vrata do vrata za naše potrebite prikupljajući donacije. A oni su otvarali vrata… I zato hvala svima, a posebno: PIK Vrbovec, mesnica Slavonac, mesnica Slivnica, mesnica Blaž, mesnica Boškarin, mesnica Žeželić, mesnica Saša Žajgar, Marikomerc, OPG Delić Marijan, OPG Stjepan Ivanišević, OPG Drača, Tutti Frutti, Udruga zeleni Kastav (izlagači), P. Z. Gospoja, Vrbnik, Peansa d.o.o., Pietro i Pietro, Pam Trade, Harissa Spice Store, bistro Mornar, pekara Destan, Marijana i Željko Radošević, Jadrolinija, Zoran Promocija, GG Trsat, Petar Kožul, Vladimir Jurić, Dorian Rubeša, Tamburaški sastav Merak...

“

I ja vam kažem: ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.”

Lk 11, 9-10

Hvala i svim medijima koji su najavljivali i pratili ovu humanitarnu akciju: Novi list, Radio Rijeka, HRT, Kanal Ri, Radio Istra, Radio Korzo, Radio Otok Krk, Hrvatski katolički radio, Nova Tv. Hvala PGŽ i Gradu Rijeci na podršci u organizaciji. Ovaj rujan bio je u Rijeci obilježen kišom. Čestom, dugotrajnom, pomalo dosadnom. I bilo je mnogo upita o zamjenskoj, natkrivenoj lokaciji, izmjeni datuma održavanja, što ako bude… Ali mi smo bili ustrajni... Samo Korzo, 10. rujna, prijepodne. I vjerovali...

Osvanulo

je predivano sunčano jutro nakon noći pune kiše. Iznijeli smo na Korzo sve. Stolove, klupe, šankove, plinske boce i plamenike, sve namirnice, meso, povrće i dobru volju. Pomolili smo se, blagoslovili sve, upalili šest plamenika i započeli avanturu nazvanu simbolično Pun pijat.

Naši

kuhari i naši volonteri zajedno. Sjeckalo se povrće, rezalo meso, dinstalo, frigalo, ribalo, miješala palenta... Korzo je zamirisalo kao jedna velika kuhinja. Bilo je tu gulaša, brudeta, ribljih polpeta, umaka s tikvicama i kobasicama te grobnička palenta kompirica. Glazba je odjekivala, pjevalo se i zaplesalo uz harmoniku i tamburaše.

Ljudi su dolazili, donirali za naše Prihvatilište kupnjom bona od 30 kuna za obrok, veselili se s nama.

Korzo je uzavrelo pred početak podjele obroka. Volonteri su punili zdjelice prefine hrane koju su naši kuhari s ljubavlju i maštom zgotovili. Svi ozareni i radosni. Naši sugrađani bili su oduševljeni kvalitetom obroka, dijelili su izvrsne ocjene. Sestre i braća koji su cijelo jutro marljivo dijelili letke, bonove, pomagali u svemu, radosno su još sve pospremili i očistili. I kada smo na kraju sve ukrcali u automobile, počela je padati kiša koja se pretvorila u pravi riječki pljusak, koji je oprao Korzo i sve nas blagoslovio. A što je najvažnije, uspjeli smo našim korisnicima osigurati nekoliko mjeseci bezbrižnijeg života s osiguranim obrocima u Prihvatilištu za beskućnike “Ruže sv. Franje”.

Hvala svima! Mir i dobro!

- Nela Pujić

netko nauditi?", pitaju se. Govoreći o beskućnicima ona pred stanovnike stavlja ogledalo i pokazuje kolektivan nedostatak rješenja.

SVJETLO U MRAKU

MEMORIJAL ZA BESKUĆNIKE SYDNEYJA

Jedne hladne zimske noći ljudi su se okupili u Sydneyju da bi se sjetili onih koji su izgubili svoje živote na ulici i kao podsjetnik na krizu beskućništva u Australiji.

Crkva sv. Marije baca sjenu na Trg katedrale gdje se osamdesetak ljudi skupilo prve i najduže zimske noći da bi prisustvovalo Memorijalu za beskućnike Sydneyja. Toliko je mračno da svijeće na baterije jedva osvjetljavaju ljude oko nas: članove naše zajednice, volontere i one koji su iskusili beskućništvo.

Stojimo na zemlji naroda Gadigal da bi se sjetili onih koji su umrli na ulici ili u skloništu za beskućnike u protekloj godini. Za mnoge od njih ovo će biti jedina komemoracija.

“Grozno je da u ovo doba, u razvijenoj zemlji, ljudi i dalje ovako žive. Beskućništvo nam pokazuje tko smo kao društvo i kakvi bi trebali biti, nastavlja.

Tallie je članica radne skupine za potrebe beskućnika u organizaciji Homelessness NSW (New South Wales) i stoga je svjesna svih poteskoća na koje ljudi nailaze kada traže pomoć. "Danas se sjećamo umrlih, ali moramo se sjetiti i živih. Sudjelovanje u radnoj skupini pokazalo mi je da puno ljudi ne ispunjava zadane kriterije, teško ih je kategorizirati i zato im sustav ne uspijeva pomoći, opisala je.

“

Danas se sjećamo onih koji su preminuli. Bili su otporni, jaki, moćni i živjeli su dostojanstveno najbolje što su mogli. Nisu živjeli savršenim životima, ali su radili sve u svojoj moći da bi preživjeli. Mi smo tu podbacili, nije trebalo tako završiti" govori aktivistica Talie Star koja je i sama bila beskućnica.

Navela je niz ljudi koji su umrli i nisu imali dostojan ispraćaj: Hugh Lucas, Roy Smoother, Robert Jordan, Allen White, Ella Brown, Paul Toomey... Čitanje njihovih imena zvuči poput tužne melodije.

Taje večer ujedno bila i podsjećanje na strašnu krizu beskućništva koja je prisutna u cijeloj zemlji. Oko 116 tisuća ljudi je na cesti svake noći. Unatoč visokom broju i težini situacije, skup je te noći zimskog solsticija odisao nadom, poput male svijeće u mrklom mraku. Tallie govori o traumi beskučnistva i jasnim jezikom opisuje teskoće spavanja na ulici.

“Ljudikoji imaju najmanje često znaju biti najdarežljiviji i najmilosrdniji. No, mi uglavnom ne razumijemo njihove poteskoće. "Gdje ću spavati? Gdje ću ići? Hoće li mi

U2020, godini registrirano je 424 smrti beskućnika. To su podaci prema prvom nacionalnom istraživanju ove vrste koje je proveo Australski savez za okončanje beskućnistva i Sveučiliste Western Australia. Ne postoji nacionalni sustav koji se bavi smrću beskućnika, a što treba promijeniti. Te su se večeri okupljeni sjetili i onih koji su umrli bez vlastitog doma.

Memorijalno okupljanje organizirao je Pokret za kraj spavanja na ulici (End Street Sleeping Collaboration) s naglasakom na potrebi da se pruži sklonište ljudima koji spavaju na ulici, pogotovo zimi kada se poveća broj smrti. Potrebno je naglasiti da beskućnici u prosjeku žive 30 godina kraće od drugih ljudi.

Za Patriciju Thomas koja radi u području emotivne njege i žalovanja u organizaciji Katolička groblja i krematoriji, svaka smrt u samoći je napad na ljudsko dostojanstvo. "Umanjuje nas svaka ljudska smrt koja nije oplakana. Vidim nježno svjetlo po parkovima, pod klupama, u mraku. Večeras će ova naša svjetla simbolizirati živote onih koji su umrli sami i bez dostojnog ispraćaja. Danas ćemo pročitati njihova imena i ispratiti ih" govori.

Unatoč

svemu, ima toliko pokojnika koji su ostali anonimni. Mladi i stari, očevi majke, sinovi i kćeri, ljudi čije su smrti prošle nezapaženo.

Svjetlo svijeća u noćnom mraku prati melodija pjesme "You raise me up" zbora Honeybees čiji su članovi i sami preživjeli beskućništvo. Iako možda nisu na nivou simfonijskog orchestra Sydneyja, njihovi moćni glasovi pokazuju nešto važno: veselje zajedništva usred teškoća. Jedan od članova zbora je Wazza. Poznaju ga svi koji žive na ulici. To je čovjek s velikim plavim očima i dugom bijelom bradom koji ima sposobnost pružiti utjehu ljudima koje sretne. "Pjevanje je dobro za dušu i ima moć iscjeljenja" kaže i prisjeća se utjecaja svog pjevanja na čovjeka u palijativnoj skrbi.

“Uspio sam maknuti njegovu pažnju s bolesti na nekih pola sata. Za mene je to važno, dodat će. Mary Stephanie, bivša beskućnica, popela se na pozornicu i čitala iz Evanđelja po Mateju.

“Bio sam gladan i nahranili ste me. Bio sam žedan i dali ste mi piti, čita evanđeoski redak. Slušali smo i govor pastorice Danielle Hemsworth iz Ujedinjene crkve o važnosti ovakvih javnih obilježavanja. Osvrnula se na pitanje jesu li ovakva događanja važna za beskućnike.

“Važnost ovakvih okupljanja je imenovati ljude kako ne bi pali u zaborav. Svatko od njih je imao ime, obitelj, prijatelje, izjavila je potvrđujući prijašnje govore o odgovornosti sustava za stanje beskućnika, a ne samo njihove osobne okolnosti koje su ih dovele do beskućništva.

“Odgovornost leži i na državi i na ljudima. Važno je da pomoć bude lakše dostupna, da ima manje prepreka i stigme, rekla je.

Budući da je te večeri bio zimski solsticij, pitali smo ju što to znači za skup. "Najduža noć u godini za mene ima duhovno značenje. Podsjeća nas na to da je Bog u tmini, da nije izgubljen" zaključila je.

- Daniel Nour, novinar i pisac iz Australije egipatskog podrijetla. Njegovi su radovi objavljivani u New York Timesu, Meanjin Quarterlyju i Eureka Street. Godine 2020. dobio je nagradu za najboljeg mladog novinara u New South Walesu.

tekst prevela: Nataša Zambelli-Wilkie

BESKUĆNICI BRAZILA

Mali grad na jugu Brazila našao je način da ponuka ljude da što više koriste prihvatilišta za hladnih zimskih noći. Počeli su prihvaćati i njihove ljubimce.

UCanoasu,

gradu od 350 tisuća stanovnika u brazilskoj državi Rio Grande do Sul, shvatili su da mnogi beskućnici ne koriste prihvatilišta jer ne mogu dovesti svoje ljubimce. Stoga su u prostorijama škole La Salle Sao Paulo, koja može primiti do 150 ljudi dnevno, beskućnicima omogućili da dovedu svoje četveronožne prijatelje.

Tumogućnost iskoristio je Machado de Lima koji dolazi sa svojim psima.

Credit: Reuters

“Da oni ne mogu prenoćiti u prihvatilištu, spavao bih s njima vani" kazao je. Beskućnici također dobiju nužne predmete poput sapuna, ručnika, četkice i paste za zube te večeru i doručak. Fabian Tomazi Borba, gradski posebni tajnik za dobrobit životinja, kaže da se životinje pregleda za parazite te ih se cijepi i sterilizira po potrebi.

ljubimci mogu boraviti sa svojim vlasnicima, spavaju u toplom i zdravom okruženju i dobiju potrebnu njegu koja sprječava zaraze i bolesti. Naš cilj je brinuti o ljudima, a onda i o njihovim ljubimcima" rekao je Fabian Tomazi Borba.

- Reuters/INSP

tekst prevela: Nataša Zambelli-Wilkie

SHELTERSUIT

Širomsvijeta milijuni ljudi primorani su spavati na ulici i njihov broj raste svakoga dana. Siromaštvo, psihičke bolesti, neočekivani gubici posla, prirodne nepogode i ratovi globalno su najčešći uzroci beskućništva. Na naijstočnijim otocima Grčke tisuće ljudi očajnički traže sklonište, bježeći pred siromaštvom i ratom. Samo u Nizozemskoj oko 30 tisuća ljudi su beskućnici. Bezbroj je razloga koji ljude guraju na ulicu.

SHELTERSUIT

Sheltersuit je vjetrovka koja se može pretvoriti u vreću za spavanje. To

je proizvod dizajniran za ljude koji preživljavaju u surovim uvjetima života na ulici. Sheltersuit je besplatan za beskućnike i izbjeglice. S radom smo počeli 2014. godine i od tada pomogli više od 6 tisuća ljudi, beskućnicima i izbjeglicama koji žive u kampovima.

NAŠA MISIJA

"Sheltersuit" vjeruje da svako ljudsko biće zaslužuje toplinu, zaštitu i dostojanstvo i zato se jako trudimo pomoći što većem broju ljudi. Onima koji su udaljeni od tržista rada Sheltersuit pomaže pokazati i razviti talente u našim studijima, istovremeno svodeći otpad

na minimum. Pomaganje ljudima u potrebi, sužavanje jaza na tržistu rada i smanjenje otpada tri su stupa naše udruge.

NASTANAK UDRUGE "SHELTERSUIT"

Bas Timmer odlučio je pokrenuti inicijativu nakon što je otac jednoga njegovog prijatelja umro od hipotermije, živeći na ulici. Otprilike u to vrijeme pokrenuo je liniju odjeće nakon što je završio dizajn na akademiji ROC van Twente. No, kako ga je mučilo što će se njegova odjeća prodavati po visokim cijenama, dok si velik broj ljudi ne može priuštiti toplu odjeću koja će im pomoći da prežive hladnoću, Bas Timmer počeo je raditi na projektu Sheltersuit i pomagati potrebitima.

LJUDI POMAŽU LJUDIMA

U našem krojačkom atelijeu u Enschedeu radi 14 zaposlenika i 27 volontera. Mnogi od njih su udaljeni od tržišta rada. Naša Udruga pomaže im da se izradom vjetrovke Sheltersuit novčano i društveno osamostale te da si na taj način grade budućnost u Nizozemskoj.

SMANJENJE OTPADA

Reciklaža materijala velik je dio projekta Sheltersuit. Vjetrovka ima podstavu napravljenu od doniranih vreća za spavanje, a vanjski dio napravljen je od tkanine za šatore koju nam donira tvrtka TenCate Outdoor Fabrics. Tako pridonosimo smanjenju otpada i osvješćivanju javnosti o važnosti čuvanja okoliša.

SURADNJA

Suradnja je u središtu našega projek-

ta. Našu Udrugu, između ostalih, podržavaju Rabobank Foundation, Start Foundation te Stiching DOEN. Oni ulažu u daljnji profesionalni razvoj organizacije i otvaranje radnih mjesta za ljude koji su izvan tržista rada. Naš najvažniji suradnik je TenCate Outdoor Fabrics koji nam daje neiskorištene ostatke materijala visoke kvalitete i iznimno dugog trajanja. Ti ostaci nisu dobili prolaznu ocjenu za komercijalnu proizvodnju, ali su svejedno potpuno prikladni za izradu vjetrovke Sheltersuit.

CILJEVI

Naša Udruga može osnažiti i pomoći lokalne poduzetnike u širenju inicijative Sheltersuit dajući im potrebno oruđe za otvaranje i razvoj. Na taj način zajedno širimo našu globalnu misiju pomaganja potrebnih i pružanja sigurnosti, topline i dostojanstva. Sheltersuit će u razvoju pomagati pružajući znanje i iskustvo te koristeći naše globalne veze i umreženost. Djelujemo

globalno da bismo pomogli lokalno i tako naš međunarodni pokret, ambicije i ideje postaju stvarnost. Sheltersuit je mjesto gdje ljudi pomažu ljudima.

tekst prevela: Nataša Zambelli-Wilkie

Credit: Tony Dočekal

MASSIMO BOTTURA

Massimo Bottura, kuhar koji je zaradio nekoliko Michelinovih zvjezdica širom svijeta i poznat je po zanimljivim kulinarskim kreacijama te svojim novim pristupom kuhanju, nahranio je neke od najbogatijih i najpoznatijih ljudi na svijetu. No, svoje znanje i vještine iskoristio je i u udruzi Hrana za dušu (Food for Soul), koja se bavi zdravljem ljudi i planete kroz kuhanje, te u Ambrozijskom refektoriju (Refettorio Ambrosiano), blagovaonici za beskućnike na periferiji Milana.

Prije prvog globalnog skupa uličnih novina još prije pandemije, na kojem su delegati jeli u Ambrozijskom refektoriju, razgovarali smo s Botturom o važnosti jedenja u zajednici i korištenju hrane u dobre svrhe.

Svatko tko se zanima za visoko kulinarstvo vjerojatno će osjetiti određenu udaljenost od elitizma i nedostupnosti tog svijeta i cijene takve hrane, iako će istovremeno znati cijeniti znanje i umjetnost prezentacije, nevjerojatnih akro- bacija okusa i vještina kuhara. Želja da svojom slavom i iskustvom smanji taj jaz postala je temelj rada Massima Botture. Baš kao i pitanje kako se hranom može pomoći svijetu.

Bottura je u karijeri dobio nekoliko Michelinovih zvjezdica, a najpoznatiji je po svojem ekskluzivnom restoranu Osteria Francescana u Modeni u Italiji koji je

proglašen najboljim restoranom u 2016. i 2018. godini. Bottura je dobio i svoju epizodu u dokumentarnoj seriji Chef’s Table (Kuharov stol), a u njegovu restoranu snimana je i epizoda serije Master of None (Ničiji gospodar). Publiku je osvojio neočekivanim dekonstrukcijama tradicionalnih talijanskih jela, na primjer, lazanjama koje liče na izvanzemaljske biljke ali su nevjerojatno ukusne te desertom koji je nazvao “Opa! Ispala mi je limunova tortica”.

Kako mu je karijera napredovala, Massimo je osjetio sve jaču zelju da pokaže kako se kuhanjem i hranom može doprinijeti dobrim društvenim promjenama. Tako je 2015. godine otvorio Food for Soul (Hrana za dušu) sa svojom suprugom Larom Gilmore. Jedna od misija te udruge bila je otvaranje refektorija – pučkih kuhinja koje su u službi siromaštva i bave se problemom bacanja hrane te hrane beskućnike na dostojanstven način. Prvo je otvoren Refettorio Ambrosiano u predgrađu Milana u jednom napuštenom kazalištu, a potom ih je otvoreno još dvanaest.

Međunarodni

skup uličnih časopisa nakon trogodišnje pauze zbog pandemije održan je 13. rujna, a poslanici iz cijelog svijeta posjetili su i blagovali u Ambrozijskoj blagovaonici/refektoriju da bi vidjeli koliko je ljudima koji žive u siromaštvu važan kvalitetan obrok te mogućnost da jedu u zajedništvu. Prije skupa razgovarali smo s Botturom o otvaranju refektorija i ulozi koju hrana ima u poboljšanju društva.

Ne radi se o kvaliteti hrane nego o dostojanstvu ljudi i poštovanju prema hrani koju držimo u rukama.

Credit: Simon Owen Red Photographic

Odakle vam ideja da otvorite Refettorio?

Tema Svjetske izložbe održane 2015. godine u Milanu bila je “Hranimo planetu– energija za život". Meni je to bilo više od teme. Bilo je to pitanje koje smo si morali postaviti, o sadašnjem i budućem stanju naše planete i sustava hrane. Kako će izgledati budućnost u kojoj bacamo toliko hrane dok jako puno ljudi gladuje svaki dan? Odgovor na to pitanje je bio poziv na djelovanje – što ja mogu napraviti u ovom trenutku, sa svojim znanjem, zajedno s drugim kuharima. Tako je sve počelo. Istovremeno se pitanje održivosti poklopilo s pitanjem društvene izolacije. Odabrali smo kvart Greco i tako upalili svjetlo na periferiji i započeli transformaciju. U početku je bilo oklijevanja, susjedi su se brinuli za sigurnost tog dijela grada. No, polako, radeći s velikom pažnjom i definiranim ciljem, sve smo uključili u process, slušali svaku perspektivu te izgradili nešto

interpretacije i kreativnosti. Hrana ima svoj životni ciklus i svaka faza tog ciklusa daje nam mogućnost da napravimo nešto ukusno, samo ako pogledamo malo dalje od onog što nam je pred očima. Za dobrog kuhara standard kvalitete nije ograničen. U društvenim kuhinjama refektorija širom svijeta kvaliteta obroka ne ovisi o skupim namirnicama, naprotiv. Mi radimo nevjerojatne stvari s običnim namirnicama. Ako želimo nahraniti svijet, moramo prvo promijeniti naše razmišljanje o dobroj i lošoj hrani.

Hrana može biti vrlo važna, nadilazeći svoju osnovnu ulogu pružanja energije. Koliko je taj aspekt bitan onome tko je bez doma?

Hrana nam svima daje nešto više. Ona nam hrani i um. Hrana je nešto zajedničko, društvena poveznica. Priprema hrane, posluživanje i jedenje sami su po sebi umjetnički

što je postalo dijelom zajednice. Moć suradnje, gdje svi imaju svoje mjesto za stolom, u središtu je Hrane za dušu. Ova ideja ne bavi se samo karitativnim radom nego i kulturom življenja, gdje zajedničkim radom kreiramo održivu i uključivu budućnost. U ljeto 2015. hrana je bila ta početna točka za razgovor i planove.

Puno ljudi smatra da beskućnike treba nahraniti, ali da tu ne treba koristiti hranu visoke kvalitete. Vaš Refettorio odbacuje takav stav. Što vi mislite o tome?

Za mene to nije stav koji bi trebao biti društveno prihvatljiv. Ne radi se samo o kvaliteti hrane nego o dostojanstvu ljudi i poštovanju koje osjećamo prema toj hrani. Način na koji se odnosimo prema hrani odražava naše vrijednosti i kulturu. Te su vrijednosti iste bez obzira hranimo li sebe i svoju obitelj ili našu zajednicu. Tu nema razlike. Kvaliteta nije pitanje cijene nego

Credit: Paolo Saglia

oblik koji omogućuje da otkrijemo, stvaramo i gradimo povjerenje. Za ljude koji su ranjivi, poput pojedinaca i obitelji koji žive bez krova nad glavom, hrana ima veliku vrijednost. Donosi mogućnost da se ljudi osjećaju prihvaćeno i da osjete pažnju i njegu drugih ljudi koji im na taj način ispunjavaju važne emotivne potrebe, koje su čak važnije od fizičkih. Refettorio nije samo mjesto za prehranu. Tamo se hrane i duše onih koji daju i onih koji primaju.

Možete li nam nešto reći o aspektu zajednice Refettoria? Što to znači da ljudi tamo zajedno blaguju?

Zajedničko blagovanje u Refettoriju je jako važno. Ono uz izvrsnu hranu, ljubazno posluživanje, ljepotu interijera, održivi dizajn, prirodne elemente i visoku kvalitetu ima važnu ulogu u stvaranju iskustva koje je jedinstveno za svakog gosta. Iskustvo Refettorija donosi puno pozitivne energije koja omogućuje ljudima da se osjete uključenima u društvo, s ostalim gostima, u svom vlastitom vremenu i ritmu. Dijelu ljudi nije lako i ugodno jesti zajedno s drugima pa su u društvu često tihi i ne komuniciraju sve dok se ne opuste i osjete sigurnima. I tako iz dana u dan, ponovljenim pružanjem empatije i brige podupiremo svakog gosta i njegove potrebe na način na koji su to spremni prihvatiti.

Sjećate li se kad ste prvi put spoznali da ima ljudi koji nemaju što jesti?

To sam prvi put čuo od bake i mame koje su mi pričale kako je bilo u Drugom svjetskom ratu. Svi su osjetili glad i nesigurnost o tome što će jesti. Ni Modena nije bila pošteđena. Odrasli smo s tim pričama i dubokom zahvalnošću za hranu na stolu i princip da se hrana ne baca. To je ista moralna lekcija koju sam naučio od Lidije Cristoni, kuharice s kojom sam dugo radio u svom prvom restoranu Trattoria del Campazzo. Ona me naučila kako svaki sastojak iskoristiti dva puta. Stavili bismo ga u jelo za goste, a ono što bi ostalo od sastojaka, na primjer ostaci povrća, kosti i drugo, koristili smo za obroke nas radnika u restoranu. I ti naši obroci bili su izvrsni. Tako sam naučio i da skromni sastojci mogu dati izvrstan okus hrani te da je ishrana posluge jako važna za ekonomiju restorana. Kad sam počeo putovati u svojim dvadesetima, postao sam svjestan problema nedostatka hrane širom svijeta, od Azije, preko Europe pa do obiju Amerika. Kao kuhar, osjetio sam odgovornost da se pozabavim tim problemom i da napravim nešto konkretno.

Kakvu odgovornost imaju visoko cijenjeni restorani i kuhari u suzbijanju problema gladi?

Svi mi koji radimo u industriji hrane imamo važnu ulogu u kultivi- ranju zdravijeg sustava ishrane. Što stavljamo na jelovnike, kupovanje namirnica, način na koji podupiremo lokalne zemljoradnike, stočare, ribare i obrtnike, sve to može biti model od kojeg drugi mogu učiti, a i preuzeti ga. Naš pristup može inspirirati druge i poučiti ih. Mi kuhari imamo nevjerojatnu mogućnost da utjecemo na druge na putu održivosti. Svaki dobar kuhar poštuje ciklus hrane od klice do tanjura. No, nismo svi to naučili pa se moramo okrenuti našoj globalnoj kulinarskoj zajednici da nađemo vođe i učitelje, kako bismo dijelili informacije, da jedni drugima

Credit: Paolo Saglia

budemo vodiči i mentori, pogotovo novim generacijama kuhara. Na taj način činimo nešto dobro i mijenjamo navike za koje znamo da negativno utječu na okoliš, iako možda koštaju manje. Tako prihvaćamo ekološki obnovljive prakse koje ne uništavaju nego izgrađuju. Takvo ponašanje u društvu mijenja stavove o vrijednosti hrane. Kad postanemo svjesni utjecaja naših izbora, postajemo svjesni i nejednakosti našeg sustava hrane. Svi mi koji imamo platformu za komunikaciju imamo mogućnost da koristimo svoj glas za pozitivnu promjenu, pomažući ne samo sebi, nego i onima koji nemaju takve prilike. Ovo su temelji za pobjedu nad siromaštvom i nedostatkom hrane.

Postoji li kreativni aspekt u korištenju hrane koja bi se u nekom drugom kontekstu smatrala otpadom?

Bacanje hrane je globalno velik problem i najviše se događa na nivou distribucije i prodaje. Vid-

imo da višak ide u banke hrane i različite centre u velikim količinama. Nažalost, mnoge pučke kuhinje nemaju potrebnu tehnologiju, radnu snagu i financije da bi to riješile. Naši kuhari iz Refettorija pronalaze kreativne načine da višak hrane iskoriste u što više recepata koje možemo koristiti u našem programu. Svejedno, količina koja postoji traži bolju intervenciju proizvođača i trgovina. Tu postoji mogućnost da se iskoriste i ostaci prerađene hrane. Na primjer, stabljike brokule koje ostanu od pakirane brokule. Postoji tržište za takve ostatke ako na drukčiji način razmišljamo o ostacima hrane te se može postići ekonomska zarada, a ne gubitak. Moramo prestati nazivati takvu hranu "otpadom" i učiti druge kako ostatke dobro iskoristiti.

Koliko znate o uličnim novinama? Postoje mnoge zajedničke vrijednosti uličnih novina i ovoga što vi radite s hranom.

"Scarp de’ tenis" je predivan pro-

jekt. On utjelovljuje Hranu za dušu. Ponuditi beskućnicima nešto tako jednostavno poput napisane priče i dnevnih novosti znači vidjeti ih kao što vidimo sebe: kao ljudska bića, a ne nešto što ovisi o okolnostima. Poput umjetničkog djela ulične novine su oblik ljepote koje pogrešno smatramo nečim nevažnim i običnim što nije potrebno beskućnicima. Nije tako. Gesta davanja je jednostavna, ali u sebi sadrži blagost i ljubav koje su potrebne za promjenu ovog svijeta na bolje. - Tony Inglis, INSP

Više o projektima

Refettorio Ambrosiano i Food for Soul na stranici: www.foodforsoul.it

tekst prevela: Nataša Zambelli-Wilkie

Credit: Emanuele Colombo

TRANSFORMACIJA ODBAČENOG

“Nekiljudi gledaju moju nogu, zure, ali mene nije briga. Misle da mi treba puno pomoći, ali ja se snalazim i sam. Ljuti me kad ljudi inzistiraju da mi žele pomoći. Pitat ću ako mi treba pomoć. Ali uglavnom mi nije potrebna" kaže.

Uzadnje vrijeme Torres provodi vrijeme pretražujući otpad te popravlja ono što pronađe i, prodaje na Craiglistu ili Facebooku. Na taj način uspijeva zaraditi nešto novaca. Prije 18 mjeseci izgubio je nogu zbog dijabetesa. Dugo je trpio infekcije i rane koje nisu zacjeljivale , koje su mu otežavale kretanje.

“Nisam ništa izgubio, noga je morala otići. Zbog nje sam bio bolestan, stvarno nije bilo dobro" govori Torres. Naš sugovornik priča bez previše emocija, drži se činjenica o amputaciji. Nakon kratke pauze nastavlja sa smiješkom. " Nikad nisam mislio da ću imati ovakvu nogu" kaže. Nedostaje mu zajednica sjevernog Denvera i susjedstvo u kojem je odrastao, okružen članovima obitelji koji su sad pokojni. Torres je u čast voljenih kojih više nema istetovirao imena djeda, bake i majke na lijevoj podlaktici. To zove “mrtvom rukom”, živom posvetom onima koje je izgubio.

Torres obilazi susjedstvo i uličice, tražeći otpad i predmete koji bi mogli imati neku vrijednost. To smatra radom koji je koristan za zajednicu, okoliš i za njega. Ponosi se time što pronađeni otpad može pretvoriti u stvar koja će nekome koristiti i zato je uvijek u potrazi za predmetima kojima može udahnuti novi život.

ica uza sebe, stojeći na zdravoj nozi i naslanjajući se amputiranom na sjedalo svojih invalidskih kolica. Čvrsto je ulovio hladnjak i zarotirao ga na kolica iz trgovine. Njegovi su pokreti bili sigurni i izvježbani. Namjestio je hladnjak i uspio ga odnijeti kući.

Ovo čime se bavi smatra i radom i hobijem koji mu daje smisao i priliku za zaradu. Usput uživa u osjećaju avanture koju mu pruža ova vrsta portage za predmetima. " To je za mene potraga za blagom. Svaki dan tražim nešto novo, nešto što mogu popraviti i prodati. Teško je naći nebrušeni dijamant. Ponekad je još teže pronaći os-

obu koja moj popravljeni proizvod želi kupiti" opisuje.

Torres ima stalnu adresu i prima invalidninu. No, ponekad mu nedostaje novaca i ono što prima mu nije dovoljno. Obnavljanjem starih stvari zaradi dodatni novac kojim plaća račune. Često zna preći pedesetak ulica dnevno, ponekad i više. " Napunim svoja kolica strujom i idem. To što sam invalid ne znači da ću prestati. Gubitak noge me neće zaustaviti" rezolutan je.

Torres nastavlja pričati kako mnogi ljudi potonu u depresiju nakon što izgube dio tijela ili se susretnu s teškom bolešću. Iako je on pun energije i pozitivan, ima dana kada i njega muči depresija. No, odlučno se bori i pokušava voditi što normalniji život. Njegova djevojka mu je velika podrška. "Ponekad sam snužden, a ona mi kaže da ne brinem, da će sve biti u redu, da me voli" govori sa smiješkom.

Torres uvijek pokušava biti prvi koji će odbačene predmete naći i popraviti. " Imam četiti smrtna neprijatelja: čistace ulica, tvorove, rakune i

Jedne

večeri je čuo da u pokrajnjoj ulici stoji mali hladnjak. Kraj njega su stajala i odbačena kolica iz neke trgovine. Torres je uspio namjestiti kol-

John Torres ne podnosi kada ljudi vide njegovu amputiranu nogu pa ga svrstaju u neku grupu ili ga žale.

Credit: Giles Clasen

zalagaonice. Čistači ulica samo rade svoj posao i ne može im se zamjeriti. Životinje ne znaju bolje. Ali zalagaonice... To su pravi lopovi. Ništa ti neće dati u zamjenu za zlato. Oni od mene kradu i stoga ih duboko prezirem." (I da, tvorovi su ga nekoliko puta uspjeli našpricati, ako se pitate.)

Pronalazak nekih predmeta smatra vrstom blagoslova koji mu uljepša dan. Na primjer, naišao je na televiziju koju je vlasnik pažljivo položio uz kantu za otpad, kao da ju je ostavio baš za njega. Torres ju je pregledao i primijetio ogrebotinu na ekranu, bez ikakvih drugih ostećenja. Bio je siguran da može popraviti ekran i vratiti TV u prvobitno stanje. Uzeo je i daljinski upravljač i smjestio TV u krilo. S punim kolicima Torres je krenuo naprijed, brže od joggera ili ljudi na električnim romobilima koje je prestizao. Potom je otišao u drugo susjedstvo, u druge ulice koje treba pretražiti, siguran da jos može napuniti trgovinska kolica prije odlaska kući.

- Denver Voice/INSP

tekst prevela: Nataša Zambelli-Wilkie

Misionari na Trsatu

Krist je taj koji daje Crkvi izaći iz sebe same. U poslanju naviještanja evanđelja ti se krećeš jer te Duh Sveti tjera i nosi. A kad stigneš, shvatiš da je On stigao prije tebe i čeka te. Duh Gospodnji prvi je stigao, jedna je od rečenica pape Franje iz knjige "Bez njega ne možemo ništa", koja donosi Papin intervju s novinarom Gannijem Valenteom. U intervjuu je vidljivo da Papi leži na srcu misijska dimenzija Crkve, a kako Papin poziv žive današnji misionari i kako naviještaju evanđelje imali su prilike čuti vjernici Riječke nadbiskupije koja je u srpnju bila domaćin 32. Susreta hrvatskih misionara i misionarki. Dvadesetak misionara i misionarki stiglo je u Rijeku i Gorski kotar iz 12 zemalja: Tanzanije, DR Konga, Bolivije, Ruande,

Solomonskih Otoka, Ugande, Haitija, Brazila, Ekvadora, Gane, Nigerije te Antigve i Barbude.

Misionari

su gostovali u riječkim župnim crkvama, a u svetištu Majke Božje Trsatske primili su ih trsatski franjevci, kao i članovi Franjevačkog svjetovnog reda Mjesnog bratstva Trsat. Dvoje je misionara svjedočilo o svojem djelovanju: don Danko Litrić već 41 je godinu misionar u Ruandi, a sestra Magdalena Marić posljednje je četiri godine na Solomonskim Otocima. Don Danko Litrić kazao je kako je Ruanda postala njegova druga domovina.

“Nevjerojatno je koliko se promijenila zahvaljujući djelovanju misionara. Svi znate za Majku Terezu i oca Antu Gabrića, ali Bog djeluje i po svim drugim misionarima. Bog i danas preko misionara čini čudesa. Ništa ne bi bilo moguće bez Njega, ali ni bez dobrih ljudi koji nam pomažu. Hvala svima koji pomažu i nastavite moliti za nas, kazao je don Danko Litrić, čija su iskustva iz Ruande ukoričena u knjigu »Ruanda, ljubavi moja!«.

Magdalena Marić, sestra Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga kaže kako je pet sestara u misiji na Salomonskim otocima, a pristupile su im i dvije djevojke sa Solomonskih Otoka.

“Miu Europi živimo u »petoj brzini«, a ondje je to više prva ili druga brzina. Obitelji u prosjeku imaju osmero djece, a kako škola nije obavezna, često proizvoljno odlučuju tko će od djece nastaviti školovanje, a tko će ostati raditi u vrtu. Što uzgoje prodaju na tržnici, a na primjer, jedan kokos košta jedan solomonski dolar,

otprilike našu jednu kunu. Možete zamisliti koliko je onda potrebno prodati kokosa da bi se platilo školovanje djece. U posljednje vrijeme najveća teškoća je što ambulante dobivaju vrlo male količine lijekova protiv malarije, tako da se svi skupa borimo za donacije za lijekove" kazala je sestra Magdalena Marić.

Gvardijan

Trsatskog svetišta fra Krunoslav Kocijan te članica FSR-a Nela Pujić pozdravili su okupljene misionare, zaželjeli im dobrodošlicu, te su svi zajedno posjetili riznicu Trsatskog svetišta. Večernju svetu misu za misionare u Svetištu Majke Božje Trsatske služio je mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor. Kako prenosi internetska stranica Riječke nadbiskupije, mons. Uzinić poručio je da susret s misionarima pomaže osjetiti da smo i mi među sedamdesetdvojicom učenika koji se spominju u evanđeoskom ulomku. Svatko od nas pozvan je i poslan biti misionar, ali i biti misionarima pomoć i podrška, kako molitvom, tako i materijalnom pomoći.

“Prisutnost misionara poziv je mlađima da zastanu i u molitvi otkriju svoj misionarski put. Dolazak misionara i misionarki među nas poziv je da promišljamo o svome zvanju. Puno je puta to zvanje i poslanje među nama, u našem gradu, župnoj zajednici, a možda je netko pozvan i ići dalje – u misionare. Svi trebamo pronaći svoj put sudjelovanja u životu Crkve, odnosno kao kršćani u životu društva, kazao je mons. Uzinić.

Uidućim danima u Bogoslovnom sjemeništu »Ivan Pavao II.« održan je radni dio susreta hrvatskih misionara i povjerenika te je u katedrali sv. Vida slavljena sveta misa koju je predvodio predsjednik Vijeća za misije HBK-a krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Sudionici susreta hrvatskih misionara i misionarki također su se uputili u hodočašće u Gorski kotar gdje su sudjelovati u liturgijskom slavlju u Župi sv. Antuna Padovanskog u Fužinama. Organizator 32. Susreta hrvatskih misionara i misionarki bilo je Povjerenstvo za misije Riječke nadbiskupije te povjerenica Andreja Škarabot Kunštek. - Jakov Kršovnik

Učenici 3. b razreda OŠ Sesvetska

Sela, po uzoru na ostale učenike škole, u božićno vrijeme intenzivnije razmišljaju kako pomoći ljudima koji imaju manje od njih samih. Tako se svake godine uključuju u različite humanitarne akcije kako bi ljudima koji su u lošijoj materijalnoj situaciji pomogli da i oni božićno vrijeme provedu u veselju i bogatijem blagdanskom stolu.

Vraćanjem

u školske klupe nakon

zimskih praznika, učenici su došli do spoznaje da smo svi vrlo osjetljivi za potrebite u vrijeme Božića. No, što je s ostatkom godine? Blagdani prolaze, no potrebiti i dalje trebaju našu pomoć. I nije to samo pomoć u obliku materijalnih stvari. Često su osmijeh, lijepa riječ ili neka lijepa gesta dovoljni kako bi čovjek u potrebi našao snagu i prebrodio svakodnevne životne teškoće.

Upripremi za najveći kršćanski blagdan Uskrs, učenici 3. b razrednog odjela htjeli su učiniti dobro djelo i ljudima koji su u nepovoljnijoj životnoj situaciji od njih, uljepšati sam blagdan Uskrsa. Sa svojom učiteljicom razgovarali su kome i kako uljepšati uskrsne blagdane. Razgovor ih je odveo do ljudi koji u pojedinim dijelovima centra Zagreba strpljivo, ponizno i šutke nude časopis pod nazivom Ulične svjetiljke. Javila se znatiželja: „Tko su ti ljudi i

Odgoj za dobra djela

zašto prodaju taj časopis?“ Saznali su da su ti ljudi štićenici projekta Ulične svjetiljke, ljudi bez obitelji i doma koji, prodajući časopis Ulične svjetiljke, podižu svijest o socijalno ugroženim ljudima te tako zarađuju za život.

da ima puno ljudi koje bi ova čestitka usrećila, uzeo je samo onoliko uskrsnih čestitki koliko ima štićenika u Zagrebu. Ostale čestitke učenici su poslali poštom u Rijeku na Trsat kako bi ostalim štićenicima ovog projekta čestitali Uskrs i darovali im lijepu riječ.

Učenici

su vrlo brzo došli na ideju da novcima iz razredne „kasice-prasice“ kupe 25 časopisa, po jednog za svakog učenika i tako potpomognu rad projekta, ali i svakodnevni život prodavača časopisa. No, odmah se postavilo pitanje je li to dovoljno. Možemo li učiniti nešto više? Učenici su se sjetili kako nekad ona lijepa riječ, osmijeh, pogled i lijepa gesta puno više znače od novca. I tako se stvorila ideja da naprave uskrsne čestitke. Malo je reći da je gospodin Tomislav, prodavač časopisa u pothodniku Glavnog kolodvora ostao bez riječi kada je saznao da učenici od nepunih deset godina od njega žele kupiti 24 časopisa i pritom mu pokloniti 24 uskrsne čestitke. Skroman i ponizan, znajući

Vidjevši koliko suosjećanja i volje za pomaganjem imaju učenici za ljude koji imaju manje od njih, ponos učiteljice i roditelja bio je nemjerljiv.

Apotvrda da su učenici učinili uistinu lijepu i veliku gestu došla je vrlo brzo. Priča o dobrom djelu učenika 3. b razreda OŠ Sesvetska Sela objavljena je na Facebook stranici Uličnih svjetiljki, a nedugo nakon toga pozvani su da gostuju u emisiji Katoličkog radija pod nazivom „Novi valovi dobrote“. Tako su dobili priliku da na svoj, dječji način, ispričaju priču o važnosti i brizi o ljudima koji žive s nama i oko nas, a imaju puno manje, nego što imaju sami učenici.

Učenici 3. b razreda su sada u novoj školskoj godini. Kao četvrtaši, spremaju se za nove humanitarne akcije u kojima će pomoći ljudima u potrebi. Neka sve nas njihovo skromno djelo i veliko dječje srce potakne da pomognemo svima onima koji na skroman, samozatajan i ponizan način traže osmijeh, lijepu riječ i našu pomoć.

- Jasminka Španić

Anka

vraća se u Vodice gdje i danas živi. Čitati i pisati naučila je sama. Dok je brisala prašinu u plemićkim obiteljima

u Zagrebu, toliko ju je privukla knjiga Napoleon Bonaparte da je skrivajući se listala, uočavala i razlikovala velika slova. I tako, slovo po slovo, malo po malo, savladala je čitanje, a onda i pisanje.

Anka

Juričev T. rođena je

1. 6. 1940. godine u Gaćelezima, u siromašnoj težačkoj obitelji s puno djece. Zbog neimaštine i teškog života, kada je imala 8 godina odlazi od kuće da bi služila, najprije u Zatonu, a potom u Vodicama. Radila je u polju, šumi, kući, sakupljala drva, kosila travu, čuvala ovce, kopala, sijala i obavljala sve kućanske poslove. Sve te poslove radila je da bi preživjela, za koricu kruha i krov nad glavom. Godine 1955. odlazi u Zagreb gdje radi kao sluškinja. Nakon nekog vremena uz posao služenja radi i kao šnajderica u tvornici Nada Dimić. Napornim, cjelodnevnim radom, mogla je plaćati sebi stan i hranu. U slobodno vrijeme čitala je romane Marije Jurić Zagorke i puno putovala. Godine 1967. godine

Devet nas je bilo mali

Devet

u avliji se igrali.

nas je bilo mali,

O kamen se potipali, plakali i suze lili.

Avlija se poledila, a mi smo još mali bili. Boson nogon priko leda mi bismo se klizat tili. Noge bi se poledile, mi bi u kuću utrčali, a onda bi kod komina malo noge teplit stali.

Mati bi nam govorila:

Vanka vam je juta zima, vod se grijte kod komina!

A mi ne bi poslušali, nego vanka istrčali i na ledu se klizali. Padali bi priko leda, drugi bi se nasmijali.

Al' onima nije lako šta na ledu bi ostali. Ruku bi im dat' morali i tako ih podizali. U večer se umorili, kraj komina se steplili.

Nakon rata čitavo svoje bogato životno iskustvo oslikava na jedan posve originalan način. Anka svoje slike ne stvara kistom, već koristi riječi pa tako slike pretače u priče. I evo, rođene su Ankine priče.

Pa kad bi se ugrijali i oči bi poklopili. Mati naša dobra mila vako bi nam govorila:

Vanka vam je juta zima pa ćete se priladiti!

Kako ću vam ja pomoći do likara se ne može doći?

Imali smo sriću

pa niko se nije razbolija, a Mati je onda sritna bila kad je zima tako završila. - Anka Juričev T.

Otok mana

Na daleko nema nam otoka

kao što je Mana u srid nam Kornata. Iz dubine mora ka vila je nikla, ti prkosiš moru kao lipa slika.

Tvoju gornju stranu bura je sravnala u more te duboko gurala.

Donja ti je strana zasječena, godinama valom zalivena.

Mrtvi vali dok te udaraju, lipotu ti tvoju uzdrmaju.

Dok te vali grle a pina te pere, danima te slana voda dere.

Kad pobisni more i vali zapinu, par valova uz tebe se dignu.

Strašna buka od valova kada k tebi ide, uplaše se kad te takvu ponositu vide.

Pa kad jugo puše valovi se dignu, al se nikad priko tebe oni ne priliju.

Puši jugo, šalji vale svoje, oni će se razbit o bokove moje. Kad kraj tebe prolazimo oto su strahote, gledati te iz daleka oto su lipote.

Maništral i jugo oba dva se bore koji će poslati jače vale svoje.

Puši vitre, Manu zaobiđi i s druge joj strane tiho priđi. Ona će te lipo dočekati i svoju će ruku tebi dati. Ostali otoci svi su blizu mene pa vi nekad prođite kraj Mane. Proversa i Tarac nisu mi daleko, tamo će vas dočekati neko.

Gospe će nas od Tarca čuvati, a val će me svaki udarati, al mi neće lipotu odniti.

Mana stoji ponosito dok je sunce grije, svaki val koji dođe od nju se razbije. Valovi me udaraju od kada san nikla, ja se nisam pokorila njima. Svi valovi tebi se vajaju, da si tako čvrsta to oni ne znaju.

- Anka Juričev T.

fotografija: Anita Čevra

EFZG HUMANITARAC

Projekt EFZG Humanitarac je projekt na Ekonomskom fakultetu koji za cilj uzima promociju humanitarnog rada te nagrađivanje studenata Ekonomskog fakulteta za njihovo nesebično djelovanje i doprinos zajednici.

TETA ČUVALICA

“Nakonpočetka pandemije kada su se sve obaveze prebacile online te je društveni život u principu bio ugašen, našla sam se s viškom vremena i prostora te sam odlučila biti teta čuvalica psima koji traže dom. Prvog sam psa čuvala u ožujku te je bio sa mnom mjesec dana, nakon toga čuvala sam još četiri različita psa i do sada smo ih sve uspješno udomili. Volontiram u Udruzi S-PAS by Gloria Malin i nemam ništa osim riječi hvale za

tu Udrugu. Od malena volim pse, ali nisam ih mogla udomljavati jer sam živjela s roditeljima koji time nisu bili oduševljeni. Sada kad živim u stanu s cimerima i to mi je postala glavna zanimacija. Psi dolaze iz raznih dijelova RH i iz svakakvih (uglavnom groznih) uvjeta. Svaki pas kojeg sam čuvala ima neku svoju priču i poseban je, ovisno o onome što je proživio. Možda me najviše dirnula jedna divna pasica Meera, koja je spašena iz romskog naselja, došla kod mene u ranama i u groznom stanju. Nakon samo mjesec dana, procvjetala je. Opustila se s lju-

dima, naučila se igrati sa psima, bila je toliko vesela i zahvalna da je to nezamislivo. Uskoro je našla i dom, a to ne bi bilo moguće bez Udruge i vremena prilagodbe kod čuvalica. Tijekom rada s Glorijom Malin, uspjela sam je bolje upoznati. To je osoba koja je cijeli svoj život posvetila spašavanju pasa i to onih najtežih slučajeva. Ona me inspirira da nastavim dalje s volontiranjem jer time spašavamo brojne živote. Kako pseće, tako i ljudske - tko god je imao psa u životu, znat će o čemu govorim. Često sam htjela pomoći financijski, uplatama na žiro račune udruga, ali sa studentskim primanjima to jednostavno nije moguće. Ovo je odličan način kako pomoći najbolje što možeš, bez da trošiš novce. Osim toga, brojne udruge traže i šetače pasa, a uvijek možeš posjetiti neki azil ili udrugu i provesti popodne sa psima. Potičem sve da se raspitaju na koje sve načine mogu pomoći te da naprave korak u tom pravom smjeru jer je osjećaj izbaviti psa iz stravičnih uvjeta i udomiti ga, zaista neopisiv!” - N. K.

ŠETNJA S LJUBAVLJU

RENOVIRANA KUĆA

“Biloje to uoči Nove 2019. godine. Mom bratiću se zapalila kuća zbog odjeće koja se sušila u blizini peći. Srećom, kuća je bila prazna i nitko nije nastradao, međutim plamen je dosta toga zahvatio i sav namještaj je izgorio. Bratić živi sam s troje male djece, a najmlađi je tada imao svega tri godine. Saznavši za to, sutradan smo pokrenuli humanitarnu akciju kako bi im prikupili ono najbitnije (hranu, odjeću, higijenske potrepštine). Ni sama ne znam kako smo za tako kratko vrijeme uspjeli puno toga prikupiti. Ubrzo su pristigli ljudi koji su se ponudili renovirati sve prostorije u kući i uz dobru volju, radovi su završeni za mjesec dana. Kako se to dogodilo za vrijeme praznika, djevojčice su se spremno vratile u školu.“ - A.Ć.

“Udanašnjem svijetu napredne tehnologije, ljudi postaju svakim danom sve više otuđeni, usmjereni samo na virtualno, zanemaruju kontakte, prijateljstva i sve što se oko njih događa u stvarnome svijetu. Uz sve to cijeli svijet pogođen je pandemijom pa nam se nameću razna pravila kako bi se pokušala smanjiti zaraza, a zbog toga se dodatno produbljuje ponor među ljudima, bilo da su to nepoznati ljudi na ulici, susjedi, prijatelji ili čak obitelj.

Kao

jedna mlada osoba koja tek kreće u život teško mi je bilo što su svi sadržaji za mlade na neki način bili ukinuti ili ograničeni te sam se okrenula provođenju vremena u prirodi sa psom ili druženju s roditeljima. Šetajući svaki dan sa psom susretala sam razne ljude. Najviše su to bili stariji ljudi koji su dosta usamljeni i uvijek bi spontano krenuli pričati, a ja bi ih samo slušala jer sam vidjela koliko im to znači.

Tako sam upoznala jednu stariju gospođu koja živi nedaleko od mene. Ona je udovica koja je ovdje sama, a sin je ne može posjećivati baš često, što zbog posla, što zbog pandemije i zabrana. Ona, koliko god je usamljena, puna je života, iskustava i znanja koje rado želi podijeliti. U početku smo se slučajno susretale na ulici, a s vremenom smo izmijenile brojeve i dogovarale se za naše susrete. Satima bismo šetale našim kvartom te bi mi u toj šetnji pričala o svojoj prošlosti koja je bila poprilično teška. Ponekad bih ju čak pozvala u svoj stan na kavu ako je vrijeme bilo loše ili bi naše razgovore vodile putem telefona. Jako joj je drago što sada ima jednu mladu osobu u svom životu s kojom se može družiti jer kaže kako tako i ona i njen duh ostaju mladi. Prirasla sam joj srcu, a i ona meni. Iako smo samo dvije osobe koje su se slučajno upoznale, naš odnos svakim danom, odnosno susretom ili razgovorom postaje sve dublji.“

- Lucija Krušarovski

Bilo je zanimljivo doći na dogovoreno mjesto bez ikakve pretpostavke o onome što ćemo raditi. U ime svih volonterki mogu reći da je bilo zanimljivo, ne toliko sama prodaja Uličnih svjetiljki, koliko razgovor s divnim ljudima koji ih prodaju te upoznavanje s njihovim životnim pričama. Stavimo sa strane rad koji smo obavljale, smatramo da su najbitniji osmijeh i ljubav koji smo dale, ali i dobile nazad s obilnom zahvalnošću u očima onih s kojima smo provele vrijeme volontiranja. - Gabrijela Mustapić

Savjet mladih

Članice i članovi Savjeta mladih, SMGR i SMPGŽ, družili su se s prodavačima i prodavačicama Uličnih svjetiljki na riječkom Korzu te im, u povodu Svjetskog dana beskućnika, pomagali u prodaji ovog časopisa.

Okušavši se u prodaji časopisa, članovi Savjeta mladih na tren su se stavili u cipele samih prodavača i prodavačica, upoznajući njihove živote te pružajući im podršku kao svojim sugrađankama i sugrađanima.

Članovi i članice Savjeta mladih naveli su na kraju ovog druženja da su sada bitno više informirani o radu udruga koje skrbe o beskućnicima, o mogućnostima volontiranja u riječkom prihvatilištu Ruže sv. Franje te o drugim načinima djelovanja u cilju pružanja podrške i pomoći beskućnicima kao marginaliziranoj skupini društva.

Urazgovoru

s prodavačicama i prodavačima upoznali su se sa zais-

ta teškim životnim pričama što im je pomoglo u dokidanju određenih predrasuda i zabluda vezanih uz živote beskućnika.

Odgovornost nekada leži na pojedincima te ovakvim i sličnim akcijama može se pridonijeti i uputiti apel svima odgovornima na stvaranje dugoročnog strateškog okvira za borbu protiv beskućništva.

Savjet

mladih Grada Rijeke zahvaljuje se ovim putem kolegama u SMPGŽ i cijeloj ekipi Uličnih svjetiljki na ugodnom druženju i poučnim životnim pričama. - Savjet mladih

Grad u kojem spavaju anđeli

Željko Prstec, samostalni je umjetnik-slikar i utemeljitelj prvog Muzeja anđela, koji je jedinstven, ne samo Hrvatskoj već i šire! Time je svome gradu priskrbio i autorski opis - grad u kojem spavaju anđeli. Dugogodišnja zamisao o Muzeju anđela u Varaždinu napokon se ostvarila 2011. godine te od tad, osim postava s oko petstotinjak anđela iz cijeloga svijeta, muzej djeluje i kao prostor domaćin raznih tribina, radionica, književnih večeri, pogleda u neko modrije nebo.

Nakon tridesetak godina rada na temu anđela, instalacijama "Grad u kojem anđeli spavaju" i "Anđelinjak", Prstec je otvorio novo poglavlje svog rada, ali i počeo skrovitim i skromnim kutcima grada Varaždina

Nekoć davno,

dok su ljudi još doista umjeli nositi svog anđela na ramenu, beskrajno mu vjerovali i nježno se s njim ophodili, ta je vojska Božja bila predana, odana i ustrajna. Bili su to takvi anđeli – oduvijek, uvijek i zauvijek, poput prave ljubavi. Nije ih trebalo zazivati, nije ih trebalo zamišljati. No, kako to biva, u priči i životu, nešto se dogodi, lijepo se prometne u ružno, dobro u zlo i prije nego razbor stigne išta učiniti, svijeta kakav je bio više nema." - angelusmuseum.com

davati zanimljivu, čarobnu i nebesku notu.

“Moje viđenje i nadahnuće anđelima vrlo vjerojatno proizlazi iz mojeg lokalnog, varaždinskog okruženja, barokom, crkvama i oltarima, povijesnom potkom bivšega glavnog grada Hrvatske" ispričao je slikar Željko Prstec. Tim je instalacijama otkrio Varaždincima mjesta u srcu grada za koja ni sami nisu znali da postoje, a posjetiteljima grada pružio jedinstven doživljaj. Baš kao što anđeli govore sve jezike, tako se i Prstecove instalacije obraćaju svima, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili podrijetlo.

Muzej se nalazi u povijesnoj jezgri Varaždina, nadomak Staroga

grada, s Rajskim vrtom u pozadini. Otvoren je cijele godine, a posjet je moguć svakodnevno od 10 do 13 i od 17 do 20 sati. Nedjeljom i u bilo koje drugo vrijeme obilazak je moguć uz prethodni dogovor.

Varaždinske

instalacije prostori su dodira sna i jave, mjesta gdje možemo ponovno sresti svojeg anđela čuvara. Svijeta kakav je bio više nema i mnogi su zaboravili svojeg anđela, no ne trebamo očajavati, možda u “Anđelinjaku” on tamo sniva! - Sabina Marov

FB: muzejandela angelusmuseum.com

Caritasovi recepti

Caritas

biskupije napravio je knjižicu recepata koji se mogu napraviti s većim djelom namirnica koji se nalaze u paketima pomoći koje dijele potrebitima u njihovom Caritasu. Zahvaljujemo im na ustupljenim receptima koji su sami korisnici napravili i podijelili s nama.

Kolač od griza i bezpekmezamiksera

Recept za varivo s orzom (ječmom)

SASTOJCI:

orzo/ječam (cijela vrećica za veći obrok)

luk

češnjak

mrkva

celer

krumpir

kobasice ili hrenovke konzerva graha

sol Vegeta

crvena paprika

peršin

PRIPREMA:

U veliki lonac stavimo ulje, na jaču temperaturu. Očistimo i sitno narežemo glavicu luka ili dvije ako su manje. Stavimo da se pirja i dodamo 3 češnja češnjaka, sitno narezana. Dok se to pirja, narežemo na tanje kolutiće 6-7 većih mrkvi. Dodamo i pirjamo te dolijemo vode. Ja odmah dodam i žlicu Vegete, soli te ubacim i korijen celera narezan na kockice.

Nakon pirjanja, dodam kobasice narezane na kolutiće jer one puste malo masnoće. Možete dodati i malo pancete ako imate. Ako nemate kobasica ili pancete, možete zasebno skuhati hrenovke i poslužiti uz varivo. Kad završim s pirjanjem, dodam obično cijelu vrećicu ječma i grah iz konzerve koji

sam procijedila. Dodam dosta vode i pustim da kuha. Nakon nekih dvadesetak minuta napravim zapršku na malo ulja jer ima već masnoće u varivu, popržim 2 češnja češnjaka, žlicu brašna i žličicu crvene paprike te dodam malo vode i sve sjedinim s varivom kad češnjak poprimi žutu boju.

Ono se dosta zgusne zbog ječma koji prije ne namačem. Ako imam, peršinov list narežem i ubacim, a ponekad dodam i dvije manje žlice octa, da malo bude kiselo. Krumpir izrežem na sitne kockice (dva veća krumpira) i dodam u varivo. Kuhati na laganoj vatri oko sat vremena i paziti da se ne zalijepi za dno.

SASTOJCI:

3 jaja

1 čaša od 2 dcl šećera

1 čaša ulja

1 čaša glatkog brašna

1 čaša mlijeka

1 čaša griza

1 čaša pekmeza

1 prašak za pecivo

1 vanilin šećer

PRIPREMA:

U veću posudu staviti tri jaja i čašu šećera te ručnom pjenjačom (a možete i mikserom) sjediniti jaja i šećer u lijepu glatku smjesu. U to dodati vanilin šećer i ulje te nastaviti miješati. Nakon toga dodati pola šalice mlijeka i pola šalice brašna te miješati pjenjačom. Zatim dodati drugu polovicu šalice mlijeka i brašna te sjediniti. Dodajte griz. Smjesa postaje gušća kao za palačinke, ali nije jako gusta. Na kraju umiješati šalicu pekmeza (ja sam stavila od marelice, bio je tvrđi pa sam malo duže miješala da ne budu gromade pekmeza).

Na kraju dodati prašak za pecivo. Tepsiju pouljiti i posuti brašnom. Pećnicu ugrijati na 200 °C. Ako je tepsija manja, kolač će biti viši. Peći oko 30 minuta i provjeriti čačkalicom je li pečen. Na vrhu će biti tamnija, smeđa korica, a iznutra mekan i sočan. Po želji ga možete nakon pečenja posuti šećerom u prahu. Brz, jeftin i ukusan.

Zapečena riža s piletinom

SASTOJCI:

500-700 g piletine

1,2 l vode

1 glavica luka

3 šačice riže

1 žlica Vegete sol-prema ukusu

PRIPREMA:

Piletinu izrezati na komade, staviti u lonac, doliti vodu, začiniti solju i Vegetom te kuhati oko 45 minuta. U tavi, na ulju popržiti malo luka i rižu. Paziti da ne zagori. Smanjiti vatru i dolijevati juhu od piletine - 6 šalica (dvije šalice juhe pa šalica riže). Posložiti piletinu u smjesu i staviti da se zapeče na 220°C oko pola sata (gotov je kad nema tekućine i kad se stvori korica na vrhu).

Zapečena palenta sa svježim sirom

SASTOJCI:

3 jaja

0,5 kg svježeg sira (može i posnog)

1 kiselo vrhnje ili 1 jogurt

1,5 šalica palente (šalica veličine kao za kavu)

1 prašak za pecivo

PRIPREMA:

U veću zdjelu razmutite jaja, potom dodajte sve ostale navedene sastojke. Izmiješajte tako da dobijete ujednačenu smjesu. Pecite otprilike 25 minuta u prethodno ugrijanoj pećnici na 180-200 °C.

Kremasti ječam s porilukom i graškom

SASTOJCI:

1 šalica ječma (orza)

1 luk

2 režnja češnjaka

1 poriluk

1 manji komad seleni

nekoliko listova ili 6 kockica korijena peršina

1 šaka smrznutog graška temeljac (ako nemate, pomiješajte vodu s kockom za juhe ili žlicom Vegete) sol, papar i začini po želji

PRIPREMA:

Ječam stavite u vodu i pustite da stoji nekoliko sati ili preko noći. Na ulju pirjajte sitno sjeckani luk, dodajte protisnuti češnjak, a zatim dodajte i sitno sjeckani poriluk, selen i peršin. Pirjajte 5 minuta pa dodajte ječam. Dodajte sol i papar i malo temeljca, toliko da prekrije sastojke te kuhajte polagano uz neprestano miješanje. Začinite po volji. Pred kraj kuhanja ubacite grašak. Umjesto ječma možete koristiti rižu.

Slanutak s piletinom

SASTOJCI:

1/2 kokoši (iskidane na komadiće)

4 kom. mrkve

2 kom. poriluka

1 šalica leće

1 šalica slanutka

1 pasirana rajčica začini po želji

PRIPREMA:

Na ulju pirjati sitno nasjeckani poriluk, mrkvu i piletinu. dodati pasiranu rajčicu i zaliti vodom da prekrije sastojke. Kuhati pet minuta da se sastojci prožmu. Potom se dodaje slanutak (suhi slanutak namočiti preko noći) i nakon pola sata dodati leću. Posoliti i dodati začine po želji. Vodu tijekom kuhanja dodavati prema potrebi, tj. ovisno želite li da jelo bude "na žlicu" - varivo ili ukuhano.

Punpijat na riječkom Korzu

SKENIRAJ DONIRAJ