Ulične svjetiljke zima 2023.

tema broja: KAZNA

ZATVORA

CIJENA: 1,30 EUR*

POLOVICA IDE KORISNIKU PROJEKTA

*KUNSKA PROTUVRIJEDNOST: 9,80 KN

promocija adventskog izdanja u Rijeci

Urednica: Dunja Osojnak Marinović

Lektor: Ana Marija Antunović, Jakov Kršovnik

Grafička urednica: Sabina Marov

Fotograf: Mirjana Lončar

Naslovnica: Mirjana Lončar

Izdavač: Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat (provoditelj projekta Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje”)

Adresa uredništva:

Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka

e-mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com

tel: 099 365 3262 (Dunja)

IBAN HR 6224020061500038922

Erste Bank

ISSN 1846-9574

Tisak: Novi list Rijeka

Distribucija časopisa:

RIJEKA: Ivanka Juretić

ZADAR: s.Rita Maržić, Ivana Vinac

PULA: Nataša Babić

VARAŽDIN: Mara Bago

ZAGREB: Ivana Bošnjak, Ana Fruk

„Ulične svjetiljke“, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

Preporučena donacija za časopis iznosi 1,30 eura ili 9,80 kuna, od čega 0,65 centi ili 4,90 kn pripada korisniku projekta “Ulične svjetiljke", a s ostalih 0,65 centi ili 4,90 kn pokrivaju se troškovi tiskanja idućeg broja časopisa i ostali troškovi projekta.

Časopis izlazi od rujna 2008. godine, i to više puta godišnje.Sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13 čl-39, st. 1, toč. g,) časopis je oslobođen PDV-a.Stavovi kolumnista, volontera, čitatelja i prodavača „Uličnih svjetiljki“ koji su preneseni u časopisu ni na koji način nisu stavovi uredništva te su za njih odgovorni isključivo autori.

Pozivamo sve koji žele surađivati sa svojim tekstovima, fotografijama ili pak žele prokomentirati časopise ili tekstove da se jave na adresu e-pošte : ulicne.svjetiljke@gmail.com na facebook stranicu „Uličnih svjetiljki“ ili sms-om na broj: 099 365 3262 (Dunja)

ULIČNE SVJETILJKE ZIMA 2023.

sadržaj:

UVODNA RIJEČ

LICE S NASLOVNICE

Pratite nas online na: issuu.com/ulicne.svjetiljke facebook.com/UlicneSvjetiljke instagram.com/ulicnesvjetiljke

pišu:

Marina Česen - David Bernetić - Zoran AngeleskiAnita Čevra - Emily Green - Joana GillMilena - Mara Radošević - Marija MiočMatija Miličević-Gregov - Gabrijela BajićSlaven Škrobot - Mirjana Lončar

Pravila prodaje časopisa “Ulične svjetiljke”

U želji da se časopis „Ulične svjetiljke“ prodaje čim većem broju ljudi, da bi dosegnuo što širi krug čitatelja te da postigne redovitost u izlaženju, potrebno je da se svi zajedno brinemo za njegov dobar ugled. Pri prodaji časopisa, korisnik projekta ne predstavlja samo sebe, već čitav projekt „Ulične svjetiljke“.

Stoga, molimo da korisnici projekta poštuju sljedeća pravila:

1. Časopis prodajem na miran i nenametljiv način.

2. Drugim korisnicima projekta iskazujem poštovanje jer imaju pravo prodavati Časopis kao i ja.

3. S drugim korisnicma projekta „Ulične

svjetiljke“ se miroljubivo dogovaram oko lokacije prodaje Časopisa.

4. Moguće nesporazume rješavam mirnim putem.

5. Kod prodaje Časopisa ne konzumiram alkohol i/ili druga opojna sredstva.

6. Časopis prodajem po njegovoj cijeni, pritom ne prosim i ne varam kupce, niti ga preprodajem drugim korisnicima projekta.

7. Poštujem odluku kupca glede kupnje Časopisa.

Ako se korisnik projekta ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnika, privremeno ili trajno gubi pravo prodaje Časopisa.

Stigme

Odrastanje u obitelji koja je isprepletena lažima, a s mišlju kako će tebi-djetetu biti lakše ako ne znaš istinu, mora biti jako bolno iskustvo. Osjećaš duboko u sebi da te najbliži varaju jer nisi tako malen. Neke stvari koje ti serviraju nisu ti logične, no svi oko tebe ustraju u lažima odgovarajući na tvoja bezbrojna pitanja. Majka i otac su ti u zatvoru, jednog nisi vidio godinama i znaš da je zatvoren, ali ne znaš gdje je ni do kada traje kazna. Za drugog misliš da je na radu u nekoj obećanoj zemlji. Taj ti roditelj povre-

Svetla na ceste

meno dolazi kući, gledaš ga svakih par mjeseci kako propada, sve je mršaviji, sve je odsutnija pogleda i sve ga manje zanimaš kao dijete. Pokušavaš zamisliti da ti je roditelj tamo negdje daleko od tebe sretan i da zarađuje puno novaca. Kad se vrati izgradit ćete novu kuću, neće raditi i bit će posvećen samo tebi koji ga tako željno čekaš. Što vrijeme više prolazi, sve manje vjeruješ da će to biti tako, no pričaš svojim prijateljima laži koje sam čuješ svakoga dana. Uvjeravaš sebe i druge da te čeka idealno vrijeme u kojem ćeš imati barem jednog roditelja. Sto puta ponovljena laž postaje istina, kako kažu u narodu. Ipak, narod ne zna što se događa u tvom malom srcu. Narod ne zna da tvoje srce vapi za istinom jer tvoja nesigurnost za budućnost je sve veća, raste kao div za kojeg znaš da će te jednog dana progutati. Patiš. Jako.

Uovom broju nastojali smo približiti čitateljima dio našeg penalnog sustava. Istraživanjem ove teme može se reći da je dosta segmenata analizira-

no, obuhvaćeno nekim pravilnicima i zakonima, napisani su brojni savjeti i postoji podrška sustava za osobe u zatvoru i one koji ostaju izvan u čekanju povratka tih osoba. Kao i u svemu u životu, papir trpi svašta, a realnost je često drugačija. Ovim brojem nastojat ćemo apelirati na sve one koji su u zatvoru ili ih čeka zatvorska kazna, kao i njihove obitelji, da se otvore pomoći, da se ne zabiju u samoću stisnuto čekajući da sve prođe. Realno to nikad ne prođe, ne može se čovjekova prošlost izbrisati i neke posljedice trajno ostaju. No, može se naučiti s tim živjeti, tražiti pomoć te svojim primjerom preodgajati okolinu da shvati kako osobe koje su odslužile kaznu imaju pravo na ravnopravni život s ostalima. Nastojati utjecati na okolinu da shvati kako cijela obitelj ne može biti kriva što je jedan član prekršio zakon. Nastojati ne osuđivati već osuđenog.

Potrudimo se maknuti stigme, počevši od danas.

Na ceste visoka svetla na paleh svete, koliko je samo siromašneh judi na ten svete.

Bogati zamislite se i dobrostojeći, veselite se nečigovoj sreće. Sreću ku ćute siromahi

i bez kuće judi, je tepla posteja

i neš dobro pojist regakajte njin to pa ćete i vi srećni bit.

Hvala dragom Bogu

i sen ki pomoru va sačeren od sebe ča moru.

Da iman više od onege koliko iman dala bin čuda od sega, si ti judi jako štiman aš san nekad bila i ja del tega.

Veramente

nismo lašni bili i imeli smo kade bivat, ma nas je neimašćina stalno kumpanjala

za ku san kot otrok čuda vremena znala.

Zbudite se judi

ki imate više

leh ča van rabi, mislite na oneh

ki niš nimaju

delajte dobro

da se njih ne pozabi. - Marina Česen

DAUTOVIĆ Fadila

Rođena

sam 25. 5. 1956.

Kad sam imala 14 mjeseci otac mi je umro, a mama je ostala sama sa mnom i mojom starijom sestrom, koja je preminula prošle godine. U najbližoj obitelji imam jednu kćer i jednog unuka.

Prvo sam počela volontirati u Socijalnoj samoposluzi „Kruh sv. Elizabete“ na Brajdi. Tamo sam se susrela s našim dragim fra Sinišom Pucićem koji je znao u kavom je raspadnutom stanju bio moj stan, uz jako malu mirovinu koju sam tada primala, a niti danas nije nešto previše veća. Što se tiče fra Siniše (koji u to vrijeme nije bio fratar), Vilme, Nele, Mladene i drugih koji su volontirali, svima im od srca veliko hvala. Zahvaljujući njima mnoge sam teške trenutke lakše podnosila. Možete zamisliti kako mi je bilo kad mi je stan bio totalno uništen, s malim primanjima, kćer oboljela i unuk je bio školarac. Ja dalje ne želim pričati o svojim brigama niti problemima jer uz Božju pomoć i dobre ljude sve se rješava. Kada god izlazim iz kuće smijem se te me humor nosi naprijed da sve izdržim. Tada svim svojim brigama i problemima kažem da ostanu doma, iza kućnih vrata.

Nisam neki pjesnik pa da napišem neku super pjesmu o tome koliko mi znače Ulične svjetiljke, ali mi znače mnogo. Ulične svjetiljke mi pomažu da izlazim iz mračnog tunela u svjetlost obasjanu suncem, radosti i veseljem. Kad sam počela prodavati časopis, osjećala sam se jako posramljeno. Pitala sam se: „Kako će me ljudi gledati? Što će misliti? Tako mlada otišla u mirovinu, s 48 godina i sada prosi.“ Međutim, dan po dan i počela sam shvaćati da me ljudi ne osuđuju, već mi prilaze s osmijehom i kupe časopis. Postoje tako dobri ljudi i kupci,

koji me daruju osmijehom, popričaju, čak me i obraduju s lijepim poklonom. Sve to mi ukazuje kako me moj dragi Bog jako voli i često me spašava, znam za sebe reći da imam više života, nego mačka.

Bog me vodio kroz dosadašnji život i uvijek je bio uz mene. Često Boga nikada ne spominjemo i ne kažemo mu hvala kada nam je dobro, a kada je loše ga se uvijek spominjemo i krivimo ga za sve naše nedaće. Oduvijek sam bila borkinja i bit ću i dalje. Nikako ne volim nepravdu i ne mogu podnijeti zlo. Uvijek sve što želim reći kažem direktno. Za kraj, rekla bih da je moja ljubav prema Bogu, majci, sestri i unuku velika. Uvijek pokazujem ljubav prema dobrim ljudima, životinjama…

Tu ljubav nastojim pokazati tako da pomažem drugima uljepšati dan kada god to mogu.

Ljubav

- David Bernetić

je jedno veliko bogatstvo.

SPORT

KRUHA I IGARA

Naravno da gledam nogometne utakmice svjetskog prvenstva. Zavalim se na kauč, pokrijem dekicom i gledam. Može i bez pive i grickalica. Kruha i igara. Lela kaže da kruha imamo, a ja kažem ima i igara i sad mi moramo biti zadovoljni. Jako. Što bismo htjeli više?

U ovim trenutcima moramo zaboraviti na sve svakidašnje tegobe. Bolest i besmislicu. Tome valjda služe te igre. Samo, nevolja je što igre traju 90 minuta, kruh se pojede u jednom danu, a problemi nikako da nestanu. Ipak, veseli me dobra igra naših nogometaša i nadam se dobrom nastavku i završetku. I jedva čekam sljedeću utakmicu.

U međuvremenu, pokušat ću prodati što veći broj Uličnih svjetiljki pa ću se uživajući u igrama možda moći počastiti vrećicom čipsa.

Naravno kupit ću i kruh.

Za mene je nogomet jedan od najboljih i najpopularnijih sportova našeg stoljeća kao i prošlosti. Borba na terenu odgaja snažan duh i tijelo igrača. Nogomet vas uči kako raditi i ponašati se u timu. Uči vas kako raditi za tim i uči vas kako raditi za vas. Stoga igram nogomet, čini me jačim i boljom osobom. Igranje nogometa preporučujem svima koji žele uspjeti u životu, naučiti raditi u timu, dobro zarađivati, postati poznati i slavni. Bavljenje sportom dio je ljudskog života, pruža potrebe aktivnosti. Tijekom bavljenja sportom, također možete s užitkom i radošću proslaviti lakoću i funkcionalnost svoga tijela, snagu mišića i elastičnost zglobova. Sport je najsnažniji i najučinkovitiji faktor održavanja zdravlja.

- Muhamed Mutiši

- Zvonko Kutin

Ja sam pravi sportski tip. Svaki sport volim gledati na TV-u. U svakom slučaju to je dobra rekreacija za zdravlje tijela i duše. Nisam se nikad organizirano bavio sportom, ali je blizu moje kuće bio jedan dolac ravnog dna gdje smo mi dječaci igrali nogomet svakodnevno. Osim toga bavio sam se planinarenjem, bio sam čak i na Triglavu, ali danas je to za mene samo lijepa uspomena. Pišem ovaj članak nakon odgledanog Svjetskog prvenstva u nogometu. Naši su momci ponovo donijeli medalju doma. U grupi smo počeli s Marokom; tko bi tada pomislio da ćemo s njima igrati za broncu. To je bila utakmica gdje su obje reprezentacije htjele ostati neporažene i tako je i bilo. Onda smo začepili usta bahatom izborniku Kanade i zabili 4 gola. Protiv Belgije se igralo na 0 jer nam je to bilo dovoljno za prolazak dalje. U nokaut fazi smo nakon 120 minuta igre na penale dobili neugodne Japance. A onda je došao atomski Brazil, ali smo i njih dobili. I tako smo došli do polufinala, ali nismo imali sreće. Ta utakmica bila je još jedan dokaz da nogomet danas nije sport, nego biznis. Konačno utakmica za broncu i to je bila naša najbolja utakmica na prvenstvu. Pokazali su sav raskoš, talent i kvalitetu. Utakmica finala je također bila dogovorena. Messi je morao dobiti jedini trofej koji mu nedostaje. Na kraju je utakmica riješena jedanaestercima. I u ostalim sportovima hrvatski sportaši postižu sjajne uspjehe, unatoč lošim uvjetima za treninge. - Aleksandar Brajuha

TIMSKI RAD

Zvonko

OSVRT NA BRONCU

Aleksandar

Muhamed

BENEFITI SPORTA

Bavljenje sportom donosi velike benefite za tijelo i duh. Od fizički pozitivnih stanja se može navesti bolja koordinacija, bolji rad kardiorespiratornog sustava, jačaju kosti i mišići, potencira bolji san, kvalitetniji život općenito, a što se tiče duhovnog sport podiže samopouzdanje, izgledati zdrav znači izgledati lijepo, sretno i snažno.

- Nevenka Šobot

Slavica

MNOGO ZNAČENJA

UZ VATRENE

Dragi čitatelji Uličnih svjetiljki, pozdravljam sve ljude dobre volje. Ovim putem želim vam čestitati naš Božić i novu 2023. godinu. Tema nam je sport. Drago mi je što se to poklopilo sa Svjetskim prvenstvom u nogometu. Želim svu sreću našim Vatrenima i svim srcem sam uz njih. Zato voli vas i ljubi - Zdravko Vračan

MEĐU PRVIMA

Sport bi trebao biti dio našeg života, da se njime bavimo - neko više, neko manje. U sportu volim gledati nogomet kad igra Rijeka i naša reprezentacija, a od drugih timova samo pogledam rezultate. Divan je osjećaj kad smo mala zemlja s malo stanovnika, a među prvima na cijeloj planeti.

- Slavica Brusić

Kad sam dobila zadatak pisati na temu sport pomislila sam si: ”Čovječe pa što se tu ima pisati. Sport je sport!” Kada sam malo razmislila, shvatila sam da ta riječ ima mnogo značenja. Kao neka ruka, ima puno prstiju, svaki prst ima posebnu funkciju, značenje ili cilj. Iako se mnogi od nas bave sportom i vrlo malo znaju o njemu, on nas okružuje. Za neke ljude sport je zabava, za neke posao, a nekima izvor zdravlja. Svaka država, grad, selo ili čak škola ima svoje uspješne sportaše, pojedince i klubove kojima se ponosi. I Hrvatska ima puno uspješnih sportaša kao što su brat i sestra Kostelići i Blanka Vlašić zbog čijih smo uspjeha često svi plakali od sreće. A na televizijskim programima mogli smo čuti kako im se dive diljem svijeta, a ne samo u Hrvatskoj. Svako se zbog različitih svrha bavi sportom, ali to je nebitno. Bitno je da je sport svuda oko nas. Sport je važan u našim životima. Iz sporta crpimo snagu, zadovoljstvo i najvažnije zdravlje. - Manuela Čačić

Manuela

Naši nogometaši su nas učinili ponovno ponosnima, cijelu Hrvatsku. Svi smo opet živjeli i osjetili zajedništvo. Predani rad, zajedništvo i podrška. To me podsjetilo na ljude koji su u uredima u našoj Vladi, koji bi mogli dio europskih sredstava odvojiti kako bi se riješilo konkretnije pitanje nužnih smještaja u Hrvatskoj i dati do znanja ljudima koji su ostali bez krova nad glavom da nisu sami i napušteni; ili ćemo samo za nogometna prvenstva osipati zajedništvo. Nadam se da nije tako i da ove riječi neće ostati samo prazne riječi na papiru. Dovoljna je samo jedna odluka i malo dobre volje. U zdravom tijelu, zdrav duh, a duhovno smo svi isti.

Najbolje razdoblje moje mladosti je bilo dok sam se 12 godina bavio boksom. Bio sam sparing-partner Mati Parlovu 1972. godine prije Olimpijskih igara u Munchenu i stanovao sam kod njega. Ostali smo prijatelji do njegove smrti. - Vaš Drago

- R.H.

U ZRAVOM TIJELU, ZDRAV DUH

NAJBOLJE RAZDOBLJE

Nevenka

Zdravko

SPORT KAO LIJEK

Sport je lijek za mnoge stvari u životu. Lijek za stres. Lijek za bijes. Lijek za bolest. I kad ti se ništa ne da sport te tjera na razgibavanje cijelog tijela. Kad ga trebaš ili ne, sport te natjera na sve.

- Snježana Demirović

NOGOMET

Nogomet je sport koji svi volimo gledati. Sada kad je svjetsko prvenstvo svi smo uz naše Vatrene prikovani za TV. Pratimo svaku utakmicu i navijamo svim srcem. Svi pa i ja volimo našeg trenera Zlatka Dalića koji je stvorio momčad koja ide prema vrhu. Svi su naši dečki super nogometaši, ali naš kapetan Luka Modrić je meni najdraži. Moramo spomenuti i našeg vratara koji je u zadnjim utakmicama dominirao. Mlad dečko s puno talenta i zato ga svi hvalimo i volimo. Svi su Vatreni super dečki koji se bore s jakim ekipama svijeta, ali idemo do finala zajedno s njima. Svim navijačima poručujem da navijate glasno i svim srcem i da podržimo naše Vatrene. Idemo Hrvatska do finala!!

- Ifeta Ramić

Tijelu je potreban fizički rad. To se može vidjeti po ljudima koji žive na selu i vode brigu o stočarstvu i poljoprivredi. Danas im je život olakšan mehanizacijom, ali i dalje imaju dovoljno posla da im se tijelo pošteno razgiba. U gradu, gdje više prevladava sjedilački način života, rađa se veća potreba za tjelovježbom. Iako u tom okruženju neki i dalje imaju dovoljno fizičkog posla za razgibati tijelo. Iz svega toga proizlazi da tijelo treba biti u službi čovjeka, a ne čovjek u službi tijela.

Promatrajući sport danas, mogu primijetiti da materijalizam pokreće stvari. Isto tako, slavi se tijelo kao kult. Zato se može vidjeti i bludnost i nedostatak čednosti i izostanak srama za izlaganje vlastitog tijela pogledima drugih. Čovjek se psihički dobro osjeća u masi pa onda uspjeh pojedinca iz te mase počinje doživljavati kao svoj vlastiti uspjeh. Samo što tuđi uspjeh donosi tek kratkotrajnu emociju pa se čovjek brzo vraća u vlastito sivilo života.

Ja volim sport, odmalena sam se bavio sportom. Više sam volio loptu, nego čokoladu. Bavio sam se odbojkom, rukometom i malim nogometom. Da mi pokojna baka nije branila možda bih posto i nogometaš, a onda tko zna gdje bi bio kraj. Ovako sam se najviše bavio odbojkom, nešto malo rukometom. Nisam bio toliko loš, ali ocjene u školi su odlučile. Sport mi je bio sve. Dosta mi je teško što nisam nešto postao. Ponekad vidim ljude koji su uspjeli, a ja sam ovako jadno završio. Zato mislim da je moj život tužna priča. To je očito sudbina. Netko gore, a netko dolje.

- Petar Jurlina

SPORT

Dragi čitatelji Uličnih svjetiljki, kad govorimo o sportu mogu reći da od sporta najviše volim nogomet, klizanje i skijanje. Kad naša nogometna reprezentacija igra, volim ih gledati i navijati za njih. Sport je zdrav u životu i treba se malo baviti sportom. Toliko od mene ovaj puta. Neka vas čuva dragi Bog!

- Dubravka Barić

Zato, dragi brate/sestro, kad te obuzmu emocije radi tuđih uspjeha pitaj se: „A gdje je tu Isus? Živi li taj sportaš uzornim životom pa možeš od njega nešto naučiti o vjeri? Ili slaveći tog sportaša stavljaš čovjeka na prvo mjesto? Je li istinski heroj taj sportaš ili jedna majka koja u skrovitosti pobožno odgaja djecu? Je li istinski heroj taj sportaš ili pobožan otac koji se brine za svoju obitelj? Ili svećenik ili časna sestra koji u skrovitosti rade na Božjoj njivi? Ili liječnik ili medicinska sestra koji zazivajući Isusa liječe i brinu o bolesnima?“ Ako Boga stavimo na prvo mjesto, sve ostalo će doći na svoje mjesto. U protivnom, uzdizat ćemo one koji nam nikako ne mogu biti uzor u katoličkoj vjeri. Neka nam svima Isus daruje mudrosti da prepoznamo duhovne zamke u sportu i neka nas nauči stidljivosti i čednosti. Onda će svaki za sebe znati kako se treba ponašati. Obilje Božjeg blagoslova! - Dragan Ioan

GORE - DOLJE

Petar

Snježana

Ifeta

Dubravka

TREĆI NAJVEĆI

Kad kažem sport, odmah nam na pamet pade nogomet. Evo upravo naši Vatreni pružaju lijepu igru. Sve do utakmice s Argentinom. Obrana se raspala, a prema naprijed jako malo skoro ništa, ali naprijed Vatreni, idemo po to treće mjesto. Biti treći na svijetu je velika stvar. - Zlatko Petrugan

SPORT

Sport je fizička i psihička aktivnost koju čovjek izvodi po utvrđenom skupu pravila u cilju takmičenja s protivnikom ili protivničkim timom. Ili sam protiv sebe kako bi pomicao vlastite granice u brzini, snazi, izdržljivosti. Bilo kao profi, bilo kao amater, bilo kao osoba s invaliditetom. Danas je sport velik biznis, zabava za mase (Olimpijske igre, svjetsko prvenstvo…). Velika lova se u tome vrti (kao npr. u Katru). Puno toga što mi ne znamo, od mita, korupcije, lobiranja…

- Milan Adamović

BIZNIS

Sport! Zašto ne volim sport? Moj razlog! U zdravom tijelu zdrav duh. Sport bi trebao biti sport, a ne da se na njega povezuje politika, velike financije ili neke druge stvari. Ne volim sport jer nije više kako je nekada bilo. To je sada samo biznis, reklame, igraju kako im trener kaže. Igrali oni dobro ili loše svakako će biti preplaćeni za to. Znam i vjerujem da će dosta čitatelja biti ljuto na mene zbog ovog članka jer puno njih obožava sport. To je moje mišljenje i ostajem pri svom stavu i mišljenju jer oni se bogate i ne misle na malog čovjeka koji je bez hrane, odjeće i krova nad glavom, kako će preživjeti zimu jer sve imaju i žive bez brige! Eto dragi čitatelji i kupci toliko za sada od mene, vaša prodavačica iz Rijeke.

- Slađana Jovanović

SPORT

Što ja mislim o sportu??

Kažu u zdravom tijelu, zdrav duh. Slažem se. Ne možemo biti sretna osoba ako vam je zdravlje loše. Sport je ono što pomaže da se osjećate bolje, a naš život ispunjava pozitivnim emocijama. Ja volim sport. Postoje različite vrste sportova. Svaka od njih; zimski, olimpijski ili ekstremni pa čak i opasni imaju svoje prvake na koje se želimo ugledati. Pa čak iako se ne bavimo nogometom imamo svoje omiljene momčadi za koje navijamo na svim utakmicama.

SPORT

Tema koja me više uopće ne zanima kao ni djecu koja se više ne igraju na lokalnim igralištima, ne znaju za loptu niti nogometnu niti košarkašku, osim kad je u pitanju profesionalni sport. Inače su cijeli dan doma za računalom, TV-om ili mobitelom.

Bavio sam se malo košarkom i plivanjem i uvijek sam više volio sportove poput plivanja, gimnastike, atletike i slično jer tu sportaš daje sve svoje i svoga sebe od ostalih momčadskih sportova, hajdemo to nazvati „traženja idola na krivim mjestima“. Ne kažem da tu sportaš ne ulaže trud, napor, odricanje, ali tu se vrti i veliki novac tako i ta slava kao i svaka kratkog je vijeka.

Dolaze mlađe generacije koje žele postići isti uspjeh, međutim meni je uvijek nekako draže pobijediti samoga sebe, za 1 centimetar, za 1 pokret, za jednu ocjenu žirija više itd. Pitanje je opet sad je li to baš biznis (kladionice) ili je sport gdje se nakon utakmice ode onako malo podružiti, nešto pojesti i popiti i zabaviti se, relaksiran, zadovoljan izgubio ili dobio utakmicu. Eto, to je neko moje razmišljanje o spotu, a jednako u životu pobijediti samog sebe, riješiti problem ili učiniti nešto što ti se tad učini da ne možeš učiniti.

Za sada toliko o sportu.

Puno pozdrava od Vedrana iz Zadra svim dragim kupcima časopisa, kolegicama i kolegama prodavačima i uredništvu. - Vedran

Slađana

Ja volim sport. Svaka osoba bi se trebala baviti sportom i uživati u njemu jer sport je život.

Vaša prodavačica - Gordana Bilić

Zlatko

Vedran

Milan

Gordana

Dok ovu priču pišem u svijetu vlada nogometna groznica jer je Svjetsko prvenstvo u nogometu. Naši Vatreni su u Katru. Jako sam ponosan na njih. Mi smo mala država, ali velikog srca. Znam da će naši dečki donijeti jednu od medalja kući jer sam u njih sigurna koja god medalja bila. Vatreni su za mene dijamanti. Sretno Vatreni! Dok sam išla u osnovnu i srednju školu, bavila sam se nogometom i rukometom. Poslije sam se nogometom bavila kao rekreacijom. Bila sam ponosna jer sam bila jedina žena u timu. Volim gledati sve sportove, ali od svakog sporta, odvajam najdraže. Nogomet, rukomet i plemeniti boks. Mogu vam se pohvaliti i zlatnom medaljom u malom nogometu. To je bilo davne 1989. godine kad sam radila u 3. maju. Veliko hvala mojim kupcima što me svaki dan oraspolože i uljepšaju mi dan. - Fadila Dautović

LICE S NASLOVNICE

SPORT

Nisam baš neki sportaš i u sport se ne razumijem puno. Ponekad pratim neka sportska događanja, ali mogao bih reći da je život sport i jedna velika utakmica. Stalno se u nečemu natječemo i težimo za nečim boljim. Ja sam, do sada, veći dio života proveo tako da sam dosta puta "igrao" neku utakmicu. U tim svim utakmicama sam dosta puta bio pobjednik, ali, bilo je i izgubljenih utakmica. Te izgubljene utakmice nazivam padom. Pasti je lagano, ali dići se nakon pada je dosta teško jer za dizanje treba snaga. U Bibliji ima stih koji kaže: "Sve mogu u Onome koji mi daje snagu". Meni je taj stih više puta pomogao da se dignem. Bio mi je slamka za koju sam se hvatao.

- Prodavač Josip, Pula

AKTIVNI SPORTAŠ

Kada sam bio đak igrao sam u školi nogomet i odbojku. Išao sam i na skijanje i sanjkanje, vozio bicikl. Kad sam služio vojsku penjali smo se na konopce i preskakivali žice i radili smo ostale vježbe. Kada sam u Sloveniji radio zidariju, upisao sam se u borilačke vještine. Trenirao sam karate tri godine. Kada sam došao u Rijeku, onda sam se bavio i trčanjem i vježbao sklekove, čučnjeve i ostale vježbe. Bio sam na Grobniku pa sam vozio motor moto kros po brdima i preskakivao preko brda i ravnica. Dizao sam i utege do 180 i 200 kila. Bilo je to sve lijepo, zato jesam uvijek veseo i zdrav. Želim vam svima sretan Božić i novu 2023. godinu, da bude zdravlja i veselja.

Čudno je vrijeme u kojemu živimo. Svi nekuda jurimo. Svi imamo sve manje vremena. Svi se sve manje poznajemo. Sve je manje uvažavanja. I kao nikada prije ovo je pravo vrijeme za darivanje. Svakome je potreban mali znak pažnje. I u ovom obilju materijalnih stvari ne vesele nas više toliko neki vidljivi materijalni poklon jer mnogi obiluju, a opet njihovo srce nije zadovoljno. Prisutno je duhovno siromaštvo. Stoga je potrebno međusobno i svakodnevno darivati. Darovati svoje vrijeme i nekoga strpljivo saslušati. Darovati pozdrav. Darovati lijepu riječ. Darovati osmjeh. To je ono što nam svima treba. To su neprolazni darovi. I u dijeljenju tih darova nikada se ne smijemo umoriti. I sada vam svima od srca darujem veliki i iskreni pozdrav iz Zadra.

- Ivo Marijanica

- Dule Mustač

LIJEPA RIJEČ

Josip

Dule

ANTISPORTAŠ

SPORT

Bio sam sportaš u prošlosti, boksač. Za mene je to bio najljepši sport, volim ga, iako volim pratiti i ostale sportove.

- Ilie Stoia-Sau, Zagreb

Rutar

Sportom se nisam nikad bavio jer me ne zanima. Rijetko pogledam što od sporta i to jako kratko. Ljudi koji samo pričaju o sportu me iritiraju jer ih očito ništa drugo ne zanima. Tko voli nek izvoli. - Rober

SPORT

Postoji mnogo sportova koji se mogu trenirati profesionalno ili rekreacijski. Mnogi od njih su i na Olimpijskim igrama, a imaju organizirana i europska i svjetska prvenstva. Ja najviše volim nogomet, a zatim rukomet, vaterpolo, atletiku i gimnastiku. Volio bih kad bi se mladi naraštaji što više bavili sportom. Sport opušta tijelo i duh, on donosi zdraviji način života. Pozdravljam sve prodavače Uličnih svjetiljki u Rijeci, Zadru, Puli, Varaždinu i Zagrebu, te sve voditelje i urednicu časopisa, a na osobit način i naše kupce. Puno pozdrava od vašeg prodavača!

- Tomica Novak

Sport je za mene dobar. Volim gledati rukomet i nogomet. Nekada sam u srednjoj školi igrala rukomet. Imali smo i trčanje. Tu sam bila prva. Lijepo se u mladosti baviti nekim sportom. Moj unuk se bavi nogometom. To mi je predivno! A naši su nogometaši ne brončani, nego zlatni! Hvala Daliću za to. On je zaslužan, a i ljudi koji su ih podržali. Neka ih čuva dragi Bog!

- Nevenka Pauker

SPORT

Sport je skup vježbi koje jačaju fizičko i duševno zdravlje. Kao dječak u srednjoj školi bavio sam se sportom ali sam to prekinuo, ipak ljubav prema sportu posebno nogometu i rukomet, je ostala. To je ljudska djelatnost koja raduje milione ljudi ili ih žalosti , mislim na svjetsko prvenstvo u nogometu koje se nedavno završilo. Mene je uspjeh naše reprezentacije jako razveselio i ponosan sam na ono što su postigli.

Ubrzo počinje svjetsko prvenstvo u rukometu, opet ću gledati našu reprezentaciju i veseliti se njihovim pobjedama ili ću se žalostiti njihovim porazima. Ja sam čovjek u poznim godinama i ne mogu se sportom baviti aktivno jedino što jako puno šetam ali sam zato strastveni navijač naše reprezentacije. Ima još puno stvari koje me raduju u životu i zato volim sport i život.

Vaš Jozo

Lovrić

Varaždin, 10.1. 2023. god.

PS. Puno sreće u Novoj 2023. godini!

- Jozo Lovrić

Tomica

Postoji mnogo sportova koji se mogu Volim pratiti gotovo sve sportove, ali ipak najviše gledam nogomet i skijaške skokove. Drago mi je zbog naše vatrene ekipe što se bori na Svjetskom prvenstvu. Bodrim ih iz sve snage jer imaju karakter i snagu da se bore do kraja.

- Željko Bemić

Robert

SPORT

Željko

Ilie

Jozo

Tomislav

SPORT

Tema sporta mi je zanimljiva. Koliko god mi život izgleda kao pakao, ipak se sjećam da su mi sport i rekreacija bili zabava, radost i opuštanje. Sjećam se dok sam bio u Lekeniku da mi je osoba koju sam skroz zaboravio, iz Amerike donijela najkvalitetniju američku košarkašku loptu za rođendan. Zbog te sam lopte bio najbolji u košarci u Lekeniku i zavolio sam jako košarku kao sport i stalno sam vježbao. No, tijekom selidbi po institucijama, lopta se izgubila negdje na relaciji Lekenik – Prekrižje – Selska – udomiteljstvo i nekako me popustila volja za tim sportom.

Volio sam i trčanje, skijaške sportove, streljaštvo, odbojku, stolni tenis, ronjenje, plivanje i body building. Svaki od njih ima svoju priču. Nakon košarke slijede skijaški sportovi. Dok smo bili na zimskim praznicima u udomiteljstvu, nismo smjeli proviriti u kuću do mraka. Tko je odabrao kuću umjesto -10˚C mogao se vani spuštati sanjkama, žlicama ili se utrkivati na ledu s brda prema dolje. Tu je bilo i grudanja, izrade snjegovića, grudanja snijegom, tučnjave i slično. Ja sam jedini imao najbolje sanjke domaće izrade koje su bile brže od svih u selu.

Kad sam pogledao prvi akcijski film, poželio sam se baviti streljaštvom. Time sam se počeo baviti kad sam otkrio da moj krizmani kum ima zračnu pušku na preklop. Nacrtao sam na list papira metu, a da zračnica ne bi probila zid, podmetnuo sam ispod papira drvo kao zaštitu. Tako sam pucao u tu

metu, sve dok zračnica nije bila poderana. Dok smo bili na školskim praznicima, svaki dan smo išli u Medulin i svi smo morali biti u vodi. Tu sam se počeo zanimati za odbojku, plivanje i ronjenje. Netko je na plaži izgubio masku i dihalicu te mi je to bio poticaj da naučim plivati i roniti na dah do dubine od 6 metara. Uvijek sam kao trofeje hvatao ježince i školjke te ih skupljao za ukras i igru. Jednom prilikom mi se na plaži pružila prilika da zaigram odbojku s nekim curama. Prva tri puta smo izgubili set, ali onda sam zapeo toliko da smo počeli pobjeđivati jednu za drugom rundom. Tako su obje ekipe htjele da igram za njih. Igrao sam sve dok me udomiteljica nije pozvala da se vratim kući. Bavio sam se i body buildingom. Dok sam išao u školu pisao sam zadaće, a nakon toga sam izlazio u šetnju i odlazio školskom kolegi koji je imao vlastitu vježbaonicu s roditeljima. Tamo sam vježbao na spravama i tako ispuhivao ljutnju koja mi se tijekom tjedna nakupljala. I to mi je dobro funkcioniralo.

Zadnja dva sporta koja ću spomenuti su trčanje i ping pong. Nekad, kad sam se trebao ispuhati, onda sam trčao od Huma na Sutli do Pregrade, što je bilo otprilike 10-15 km. Tamo sam išao do udomiteljeve bake koja je uvijek rado pomagala hranom, novcem ili toplim riječima. U tim mlađim danima sam to mogao prehodati ili pretrčati, ali sumnjam da bih danas to mogao. Ping pong sam naučio u udruzi dok smo ga igrali u slobodno vrijeme, no sad ga već dugo nisam igrao.

U najljepšem sjećanju mi je ostala odbojka koju i danas želim obnoviti, ali ne mogu. Koliko god mi je bilo teško u prošlosti u udomiteljstvu i institucijama, toliko mi je bilo lijepo i zabavno u sportovima u to vrijeme.

Danas je moj sport skupljanje ručnih satova koje jako volim uz ovaj težak život i prodaju Uličnih svjetiljki. Stoga hvala svim donatorima koji mi ih poklone, ali i svima koji mi nesebično pomažu. Tu bih osobito istaknuo kupce časopisa, a najviše moju terapeutkinju Branku. Toliko od vašeg prodavača Uličnih svjetiljki koji vam je zahvalan na svakom osmijehu i šalje vam puno pozdrava i Božjeg blagoslova iz Zagreba. - Tomislav Grdić - Tajmer

Neću se bojat

Neću se bojat

Kad se bregovi ruše

I kad oluja puše

Ja ću mirno stajat

I kad svega nestane

Mjesto na kom stojim

Kod vječne ljubavi Božje

- Ljilja Plačković

SPORT

Nikad se nisam bavila sportom jer me život nije mazio. Dok sam bila mala, s mamom sam uvijek išla po drva, brala jabuke i kruške, a onda išla u školu. Nisam voljela školu, a u prvom srednje sam je napustila i nakon 6 mjeseci se zaposlila u Dilj Vinkovci. Danas sam zahvalna svima vama, dragi kupci i volonteri, na svakoj riječi i obilasku. Neka vas Bog blagoslovi!

- Ljilja Plačković

Ljilja

POSJET Prihvatilištu

Korisnici Doma za odgoj djece i mladeži u Rijeci:

Meni je bilo lijepo doći u Prihvatilište i vidjeti neke poznate ljude. Ima dosta novih beskućnika, a neke poznajem koji su od prije tamo bili kad je bila moja mama. Mislim da je njima tamo lijepo. - Alen

Bilo mi je lijepo, saznali smo nešto o tome kako im je tamo i zašto su tamo, ali ja nisam zapamtio ništa. Ako mi date cigaru, još ću vam ispričati. - Elvis

Ja sam se ukrcao u kombi, a da nisam znao kamo idem. Mislio sam da idem u Opatiju na klizanje. U kombiju je svirala muzika i onda smo došli na teritorij. Ugledao sam Golf 8 GTI, Citroen C3 i još jedan nepoznati auto. Onda smo ušli i sjeo sam u kut ispod televizije. Jeo sam grickalice, u suštini sam samo to radio. Šutio sam i slušao sam kako je tamo njima živjeti. Bio je tamo deda kaj liči na kriminalca. O životu u Prihvatilištu su rekli da ako dojdu pijani da ih bace na ulicu. Bila je neka žena koja je rekla da pobira boce iz kontejnera i robu iz kontejnera i da je uopće nije sram. Ja mislim da je beskućnicima dobro u Prihvatilištu, ali mislim da se oni moraju pokrenuti i čim prije ići van od tamo. Moraju shvatiti da im tamo nije dom. - Armando

Bilo mi je dobro i osjećao sam se dobro. Prvi put sam bio u Prihvatilištu, a prije sam već vidio beskućnike po gradu. Oni su nam tamo ispričali da su bez kuće i da su zato u Prihvatilištu. Imali smo likovnu radionicu i radio sam čestitke. Malo mi je bilo neugodno tamo i nisam siguran bih li ponovno tamo išao u posjetu. - Sanjin

Meni je bilo dobro u posjeti. To su normalni ljudi kao svi mi. Pričali su da imaju neka pravila kao i mi u Domu. Oni ih se pridržavaju više nego mi jer su oni odrasli ljudi. Izrađivali smo neke slikice, tapkali smo bojom po šabloni i to mi je bilo zanimljivo. Dali su nam grickalice.

- Leon

Profesori su nas vodili u Prihvatilište. Bio sam jako gladan pa su mi tamo dali jesti neke grickalice. Napravio sam jednu čestitku i to je sve. Pričali su nam kako je tamo živjeti. Bolje je nego kod nas u Domu jer su naša pravila stroža. Super je da oni ne moraju nositi račun kad nešto kupe kao što mi moramo.

- Patricijo

autor crteža: Andrija Waldvogel

BIO SAM BESKUĆNIK

Bez vjere u Boga ne bih preživio

Nekad mi je draže kad netko zastane i popriča sa mnom, nego da mi da novac. Možda neki u prolazu pomisle da sam 'niš koristi', da sam bezvrijedan. No ne uzimam to previše srcu. Nikome nikad nisam ništa zamjerio. Nekad mi je čak draže kad netko zastane i popriča sa mnom nego da mi da novac. Jer većina ljudi dođe, takoreći baci novac, zgrabi časopis i gotovo. Sam sam, samac u stanu, nemam neke prijatelje, materijalno sam ograničen, ne izlazim nikuda, razvlačim zaradu od časopisa do idućeg mjeseca Bez vjere u Boga ne bih preživio. Imam spisak od oko 500 osoba, čija imena pročitam svako jutro. Ima na tom spisku i osoba koji su mi nešto loše učinili, ali i dalje molim za njih.

Iznimno drag, dobrodušan, susretljiv i prijazan, sjedeći na malom škanjiću ('ćemliji', kako ga on naziva sa smiješkom), bivši beskućnik, 60-godišnji Josip Kvesić, rođeni Vinkovčanin, porijeklom Hercegovac, posljednjih deset dana u holu Doma hrvatskih branitelja na pulskom sajmu knjiga prodavao je časopis o beskućništvu 'Ulične svjetiljke'. Inače ga prodaje na otvorenom u Flanatičkoj ulici, no ovdje mu je toplije, zbog čega se zahvaljuje vodstvu i svim djelatnicima sajma.

Od osam kuna po primjerku, pola iznosa ide njemu, što mu - uz socijalnu pomoć države od 1000 kuna, grada od 650 kuna te uz vaučer za struju od 400 kuna (ukupno 2.050 kuna) omogućuje da preživi.

Josip živi posljednjih pet godina u stanu na Monvidalu, uz mjesečni najam stana od 1.500 kuna. Kaže nam da je u jako dobrim odnosima s gazdaricom koja ga često počasti ručkom.

"Ponekad i ja uzvratim, znam dobro

napraviti palačinke", dodaje. Godinama je na pulskom birou za zapošljavanje, ali nitko ga ne traži. Kaže: "Godina proizvodnje", aludirajući na svoje godine.

Uz materijalnu skučenost, najteže mu pada samoća, a posebno odvojenost od kćerke. "Teško mi je palo što je kćerka morala odrastati odvojeno od mene", kaže Josip, no o tom iznimno dirljivom svjedočenju nešto niže.

Pitamo ga koliko se može zaraditi od prodaje časopisa

"Kako kada. Ono što zaradim gledam da rastežem. Rijetko mi tko da točno osam kuna. Većinom daju minimalno deset kuna. Bude ljudi koji mi, uz kupnju časopisa, ostave još novaca, a ja gledam da svakome uzvratim dodatnom zahvalnošću. Stavljam u svaki primjerak stih iz Biblije, izrađujem narukvice, privjeske za ključeve. Ne bih mogao prosjačiti", veli Josip koji žali što je jedini prodavač 'Uličnih svjetiljki' u Puli, jer da ih je, veli, više, veći

bi broj ljudi znalo za ovaj časopis. Časopis je nazvan 'Ulične svjetiljke' kako bi se javnosti ukazalo da su beskućnici nepravedno stavljeni u zakutak društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a zapravo mogu puno toga doprinijeti, bilo duhovno, bilo svojim talentima, što se kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i drugo, nastoji pokazati u svakom od brojeva časopisa. Drugo, prodajom časopisa neposredno iz ruku beskućnika, javnost se pokušava senzibilizirati za teme siromaštva i socijalne isključivosti, o čemu se u drugim medijima ne može puno vidjeti ili pročitati. Časopis je inače član Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), koje obuhvaća 120 raznih tiskovina u 40ak zemalja svijeta.

Uoči našeg razgovora u Kavani Mozart, prvo mi je zbog beskućništva na pamet pao film 'Kralj ribara' iz 1991., redatelja Terryja Giilliama, s Jeffom Bridgesom i Robinom Wiliamsom u glavnim ulogama, a zatim i Maslowljeva hijerarhija potreba, na čijem se vrhu, tik do 'trona' koji drži samoaktualizacija odnosno maksimizacija svojih potencijala kao ljudskog bića, nalazi - poštovanje. Kako samopoštovanje, tako i poštovanje drugih, a koja, pak, nadvisuju donji, bazični dio piramide - fizičke potrebe, sigurnost te ljubav i pripadanje.

Ova se piramida, sa svom društvenom stigmom i stidom koji prate mnoge beskućnike, s pečatom gubitnika pa i opasnih ljudi, bolno urušava na glavu čovjeka koji nema ni posao, ni topao dom, i kojeg na cesti često čekaju poroci, nasilje, bolesti.

Slijedi kraći portret našeg dragog sugrađanina, bivšeg beskućnika

- Rođen sam u Vinkovcima 1962. godine. Imam četiri godine stariju sestru. Mama i tata su više od 30 godina pokojni. Porijeklom su Hercegovci. Završio sam 4. stupanj, KV električar, a prije vojske stekao sam zanat kod jednog privatnika u Osijeku, a nakon vojske opet radim na crno kao električar, pa se zapošljavam na dva mjeseca u tvornici gume i obuće Borovo u Vukovaru, da bi zatim kao građevinski radnik radio dvije godine u PIK-u Vinkovci, gdje mi je radio i otac.

Oženim se 1988., bili u braku dvije godine, nismo imali djece. Počinje rat, a u mjestu u kojem živim, Privlaci, od 4.000 stanovnika koliko to mjesto broji, ostalo nas je stotinjak. Ostali su pobjegli. Ostao sam. Bio sam samac, nisam imao gdje. Kako bude, bude. Dođe mi komandir i pita me hoću li u rat. Hoću. Da mi pušku. Bio sam pet mjeseci. Nisam se bojao ni razmišljao. U ožujku 1992., kad se situacija malo smirila, demobilizirali su me, nije bilo potrebe za tolikim brojem vojnika. Rat je, ništa ne možeš raditi, pa sam otišao na tri godine kod tetke u Njemačku, blizu Koelna, kao izbjeglica. I tamo sam radio kao građevinski radnik i kao pomoćnik kuhara, i na papire i na crno, svakako. Njemačka me u svibnju 1995. kao stranca potjerala van. Vratim se u Hrvatsku i opet se prijavim u rat. Kad su ono ujutro objavili da je Knin oslobođen... u meni sve zaigralo... što sam dionik toga, govori nam Josip, jedva suzdržavajući suze, u čemu nije

uspio (zašto i bi) kad je govorio o svojoj kćerki.

- U studenom 1995. upoznao sam ženu. Živjeli smo u nevjenčanom braku, da bi 1996. godine dobili kćer Anu. Sada ima 26 godina u vrlo dobrim smo odnosima. Ona je u Vinkovcima, završila je petogodišnji fakultet, magistra je primarnog obrazovanja. Zbog korone nisam je vidio tri godine, ali sad ću je, zahvaljujući dobrim i velikodušnim ljudima, sredstvima od prodaje časopisa, posjetiti i darivati poklonom. Ona mi je sve, od milja je zovem Sunce, kaže Josip, zahvaljujući se Bogu što mu se kćer zaposlila u vrtiću.

- S njenom majkom nije išlo, razišli smo se. Kćer je ostala sa mnom, a tada nije imala ni dvije godine. A ja samac, nisam mogao raditi, a znao sam da nam treba pomoć, da nemamo od čega živjeti, nastavio je.

Iduće rečenice je, s dugim emotivnim pauzama, ipak uspio izgovoriti. "Kad bih je stavljao spavati, rekao bih: 'Bože, čuvaj moju Anu", a kćer bi ponovila: 'Boze, cuvaj Anu'... To mi i sada, nakon 24 godina, odzvanja u ušima... Hoću reći da je već tada bila Božja ruka nad nama. Više nisam mogao brinuti o kćeri. Prvo sam je htio smjestiti u dom, no uz Božju volju, budući da u domu nije bilo mjesta, ponudila se jedna dobra udomiteljska obitelj. Moja kćer je u toj obitelji imala pažnju i ljubav. Toj sam obitelji bio prijatelj, znao sam kod njih prenoćiti i pomagati im u nekim stvarima", veli Josip

Skrećemo u pulske vode

Koliko po vašoj procjeni ima beskućnika u Puli?

Pedesetak. Ima ih dosta koji borave u tzv. bunkeru kod željezničkog kolod-

Credit: Manuel Angelini

vora, gdje imaju samo ležaj. U Prihvatilištu za beskućnike u Valturskoj ulici, jedinom za cijelu Istru, ima 15ak ležaja, a došlo je dosta i izbjeglica iz Ukrajine.

Kako ste došli do Pule?

Zaposlio sam se u Rijeci 2005. godine u privatnoj firmi kao električar. Radio sam u Rijeci pet i pol godina, no zadnjih godinu i pol dana počeo sam imati zdravstvene probleme s oštećenom kičmom. Otišao sam par puta na bolovanje, nakon čega sam dobio otkaz kao tehnološki višak. Tada sam imao dobru plaću, bio sam podstanar, mogao sam plaćati stan. Ostavši bez posla, to više nisam mogao, pa sam preko jednih prijatelja došao u Pulu i živio u jednoj društvenoj prostoriji, dok se ne snađem. Tada sam se odmah na crno zaposlio, bio sam čuvar štandova voća. Taj je posao potrajao dva mjeseca. Stigla je jesen i nisam mogao više plaćati stan gazdarici. No, nisam završio je na cesti jer mi je gazdarica dala da besplatno spavam na terasi. Zatim sam šest mjeseci bio kod jednog gospodina koji mi je dao besplatan smještaj. Nakon toga sam šest mjeseci bio bez doma.

Koliko ste dugo bili beskućnik?

Od travnja 2013. do ožujka 2014. bio sam u Prihvatilištu za beskućnike u Valturskoj ulici, a zahvaljujući prodaji časopisa stekao sam sredstava da mogu plaćati stan, prvo u jednoj garsonjeri, a onda u Uljanikovovom samačkom hotelu, gdje sam bio tri i pol godine. Posljednjih pet godina sam u stanu na Monvidalu.

Koliko vam je teško bilo kao beskućniku?

Nije mi na ponos što sam bio u prihvatilištu, ali tamo su nam pružali ljubav i pažnju.

Koliko ste u ovoj ulozi prodavača saznali o ljudskoj prirodi? Mnogi vas ne vide, kao da vas nema?

Da. Možda neki u prolazu pomisle da sam 'niš koristi', da sam bezvrijedan. No ne uzimam to previše srcu. Nikome nikad nisam ništa zamjerao.

A pozitivna iskustva?

Kad netko prema meni pokaže sažaljenje, prihvatim to kao znak podrške, to me nekako podigne.

Ne uvrijedi vas?

Ne, nipošto. To mi da snagu da nastavim dalje. Jer me ljudi cijene, ne ono što sam trenutno, nego ono što mogu biti. Nekad mi je čak draže kad netko zastane i popriča sa mnom nego da mi da novac. Jer većina ljudi dođe, takoreći baci novac, zgrabi časopis i gotovo. Kako sam sam, samac u stanu, nemam neke prijatelje, materijalno sam ograničen, ne izlazim nikuda, razvlačim zaradu od časopisa do idućeg mjeseca.

Kako gledate na život ispred sebe?

Imam 60 godina, ali se ne osjećam da ih imam toliko. Smatram da još mogu poživjeti. O sebi ne razmišljam nešto previše, bitno mi je da imam smještaj, da mogu poživjeti, da ne ovisim o nikome.

Koja vam je najveća želja, pretpostavljam da je vezana uz kćer?

Da doživim njeno vjenčane jer je već u ozbiljnoj, duljoj vezi, još od početka studija. Čekam vjenčanje i da postanem dida.

Koliko vam pomaže vjera u Boga?

Jako puno. Katolik sam rođenjem, jedno sam vrijeme bio u jednoj kršćanskoj protestantskoj zajednici, i tu sam saznao neke stvari. Nakon toga sam ponovno prihvatio katoličanstvo. Svako jutro čitam Bibliju i druge tekstove. Mogu vam reći da sam do prije 17 godina u psovkama bio kao deset kočijaša. Prestao sam psovati.

Biste li mogli bez vjere preživjeti?

Ne! Sigurno ne. Na jutro mi nije nikad teško odvojiti pola sata. Čitam Bibliju i knjižicu 'Dobro sjeme'. Da to ne uradim, bio bih kao gol. A da vam kažem i ovo: imam spisak od oko 500 osoba za koje svako jutro pročitam njihovo ime i kažem: 'Da nam Bog da snage, razuma, zdravlja i mira'.

Kako su ti ljudi došli na tu listu. Koji je kriterij?

Bio sam u kontaktu s njima, a ima na tom spisku i osoba koji su mi nešto loše učinili, ali i dalje molim za njih... I vi ćete ići na spisak, od sutra.

(Smijeh) Hvala, trebat će mi.

Mogu samo garantirati da nikome neće naškoditi, samo pomoći. - Zoran Angeleski, preuzeto iz Istra 24 Credit: Manuel Angelini

Obuci korisnika

Uličnih

Blagdansko vrijeme pokucalo je na naša vrata. Za neke su božićni i novogodišnji praznici omiljeno doba godine, dok je nekima to doba iznimno teško.Iz tog razloga, mi studenti, htjeli smo takvim ljudima bar malo olakšati ovu zimu.

Potaknute

blagdanskim duhom i hladnim vremenom, tim EFZG Humanitarac (Ana, Anita, Iva, Karolina, Kiara i Tina) na Ekonomskom fakultetu ove je godine organizirao humanitarnu akciju „Obuci korisnika Uličnih svjetiljki“. Dobile smo želje prodavača časopisa što im je najpotrebnije kako bi im zima prošla ugodnije. Kreirale smo objave na društvenim mrežama i pozvale sve koji mogu donirati višak odjeće iz svojih ormara da se odazovu i učine dobro djelo.

za odjeću smo postavili u prostoriju fakulteta 12. 12. i stajala je sve do 16. 12. Prvi dan smo dobili nešto čarapa, kapa i šalova. Idućih dana, neopisivo nas je razveselio odaziv studenata i količina odjeće i obuće koje su donirali. U jednom smo se trenutku zapitale kako ćemo zbrinuti toliku količinu odjeće, ali nam je istovremeno bilo neizmjerno drago. Moramo priznati da nam je to bila najslađa briga koja nas je zatekla ovog semestra.

Kutiju

Prikupljenu odjeću i obuću smo izdvojili u 13 vrećica za svakog korisnika te smo se pokušale maksimalno prilagoditi njihovim željama i potrebama. Svatko od njih je dobio ponešto za ove zimske i hladne dane te se nadamo da smo im mi, studenti Ekonomskog fakulteta, uljepšali ovo blagdansko vrijeme misleći na njih. Svim studentima koji su donirali odjeću i obuću, zauzvrat smo dali papirić s porukom zahvale.

Projekt EFZG Humanitarac treće sezone privodi se kraju. Zahvalne smo svima koji su sudjelovali u ovom projektu i na bilo koji način doprinijeli ovoj inicijativi te se nadamo da će volonterski duh i dalje biti prisutan kako na našem fakultetu, tako i izvan njega.

- Anita Čevra

Credit: Anita Čevra

DUGOROČNE POSLJEDICE

ZATVORSKOG NASILJA

Zatvorenici u Sjedinjenim Američkim Državama svjedoče ili sudjeluju u ekstremnim količinama nasilja tijekom njihovog zatočeništva. Takvo nasilje ima dugoročne psihološke posljedice, a to je proučila profesorica kriminologije Meghan Novisky, koautor studije „Gladiator School: Returning Citizens Experiences with Secondary Violence Exposure in Prison“. Street Roots sastao se s Novisky kako bi shvatili zatvorski sistem SAD-a i nasilja koja se tamo događaju.

Upozorenje: ova priča sadrži grafičke opise nasilnog ponašanja.

zapakirane u čarape i zamahnute na silu. Govorili su o tome da su bili izbodeni nožem, da su im kosti polomljene i da su bili prodavani za seksualne svrhe dok su bili u zatvoru. Također su podijelili mnoga neizravna iskustva s nasiljem koja su duboko utjecala na njih, kao na primjer čišćenje krvi drugih zatvorenika koji su bili napadnuti.

Američki

zatvori su nasilna mjesta, iako nije svaki zatvorenik žrtva nasilja, većina ih je izložena nasilju tijekom njihova zatočeništva. Istraživači sada uče kako i indirektna izloženost nasilju može imati dugoročnih utjecaja na osobu koja je oslobođena i vraćena u društvo. Ta iskustva zapravo mogu biti "ono što kriminolozi nazivaju kriminogenima ili uzrokom zločina", rekla je Meghan Novisky, koja predaje kriminologiju na Sveučilištu Cleveland State. Objasnila je da nasilna okruženja mogu učiniti suprotno od onoga što većina ljudi očekuje od popravnih ustanova. Umjesto rehabilitacije počinitelja, ljudi mogu izaći iz zatvora uz još veći rizik za dodatno kriminalno ponašanje zbog nasilja koje su doživjeli dok su bili u zatvoru.

Novisky je koautor studije objavljene prošle godine koja je ispitivala trajne učinke svjedočenja nasilju na 30 bivših državnih zatvorenika u Ohiju koji su zajedno služili kaznu u 19 državnih zatvora. Svaki od 25 muškaraca i pet žena koje su ona i profesor kriminologije na Sveučilištu Akron Robert Peralta intervjuirali su ili izravno iskusili nasilje ili su mu svjedočili u nekom trenutku tijekom boravka u zatvoru.

Priče ispričane u izvješću koje je rezultiralo, „Gladijatorska škola: povratna iskustva izloženosti sekundarnom nasilju u zatvoru“, su brutalne. Bivši zatvorenici ispričali su brojne priče kako su vidjeli jednostavne predmete pretvorene u oružje, poput metalnih brava, koje su često

„Obrisao sam krv koja je bila po cijelom podu. Brisao sam tu krv sat vremena", rekao je jedan zatvorenik istraživačima. Drugi je ispričao priču o čišćenju nakon što je zatvorenik prerezao grkljan omiljenoj učiteljici zatvorskog osoblja: "Morao sam počistiti... i pronašli smo njezin mali prst u krvi. On (počinitelj) joj je morao odrezati prst; bio je u krvi. Koristio sam toliko izbjeljivača u toj kupaonici... jednostavno nisam mogao

Credit: Hedi Benyounes

gledati. Samo sam nastavio lijevati izbjeljivač u nju, i lijevati izbjeljivač u nju, a onda bih je tek obrisao."

Mnoge od ovih priča odražavaju priče ljudi koji su služili kaznu u državnim zatvorima u Oregonu, kao što je otkriveno u prvoj epizodi Walled In, novog podcasta iz Street Roots i The Exiled Voice. Lokoti kao oružje, zatvorenici koji čiste krv i drugi aspekti Noviskyjeva izvješća također su uobičajena pojava u zatvorima u Oregonu, uključujući politiku naglog premještanja zatvorenika nakon nasilnih svađa.

„Kada se ljudi ozbiljno ozlijede u zatvoru, obično ne znate što im se događa“, rekao je Cody Connel, koji je proveo više od pet godina u zatvorima države Oregon. „I to je stvarno zastrašujuća stvar kada ste zatvorenik i vidite kolegu zatvorenika kako biva ubijen pred vama. I onda se pitate, dobro, što mu se dogodilo?... I onda razmišljate, čovječe, to bih mogao biti ja.“

Connel, koji je pušten 2017., pati od istih dugoročnih utjecaja izraženih u izvješću, kao na primjer lako ga uznemire glasni zvukovi. Joshua Wright, bivši zatvorenik i suvoditelj

Walled Ina, također doživljava dugotrajne posljedice nasilja kojem je svjedočio. Wright je vidio mladića kako se objesio po dolasku u zatvorski sustav i to je slika koja se i dalje pojavljuje u Wrightovu umu. "Ponekad će mi jednostavno pasti na pamet, kao, zatvorit ću oči, trepnut ću, i vidjet ću tu sliku u glavi ovoga, ovog klinca kako visi sa svog kreveta", rekao je Wright. „To je jedna stvar s kojom se još uvijek borim."

Novisky i Peralta "utvrdili su da je svjedočenje nasilju značajan izvor emocionalnog i psihološkog opterećenja" za one koje su intervjuirali. Kako bi saznali više o tome kako svjedočenje nasilju u zatvoru utječe na ljude nakon izlaska iz zatvora, Street Roots je razgovarao s Novisky na Walled In o njezinom izvješću. Ovo je izvadak iz tog intervjua.

Street Roots: Što ste naučili o učestalosti nasilja koje se događa u američkim zatvorima tijekom vašeg istraživanja za ovo izvješće?

Meghan Novisky: Ono što sam naučila jest da se izloženost nasilju u zatvoru vjerojatno događa češće, nego što ljudi u zajednici shvaćaju.

Znamo na temelju prethodnih istraživanja da je oko 2 % smrti u pritvoru svake godine uzrokovano ubojstvom, na primjer. Također, znamo da se ljudi u zatvoru suočavaju s rizicima fizičke i seksualne viktimizacije kada su zatvoreni. Jedan primjer toga jest da je 25.000 slučajeva seksualne viktimizacije prijavljeno zatvorskim vlastima u 2015. godini.

Aliako unesemo ono što podrazumijevamo pod učestalošću nasilja ili izloženosti nasilju, i uključimo ne samo osobne slučajeve viktimizacije, već i slučajeve u kojima su ljudi svjedočili viktimizaciji drugih, izloženost nasilju postaje nevjerojatno česta, više nego osobna viktimizacija. Tako je u mojoj studiji svaki sudionik, na primjer, rekao da je svjedočio nasilju nad drugima dok je bio u zatvoru.

Želim skrenuti pozornost na naziv ovog izvještaja koji ste napisali. Posudili ste naslov "Gladijatorska škola" od bivšeg zatvorenika koji je ovako

opisao svoje zatočeništvo. Što mislite, što američki zatvorenici uče u ovom okruženju, u ovoj, takozvanoj gladijatorskoj školi, koju onda donose sa sobom kad se vrate u društvo?

Zabrinutost je što ljudi uče da je nasilje normalno i da je nasilje praktično ili čak neophodno kao rješenje za rješavanje problema. Dakle, primijetit ću da osim pojma "škola gladijatora", koji simbolizira mentalitet povrijedi ili budi povrijeđen, ljudi također opisuju svoja iskustva sa zatvorom kao ratne ili borbene zone. To je nevjerojatno zabrinjavajuće kada razmišljate o tome kada se ljudi vraćaju u zajednicu. Ako to postane njihova vrsta normalnog okruženja, kakve implikacije to ima kada se vraćaju u zajednice?

I što su neki od ljudi koje ste intervjuirali u studiji rekli o tome? Mislim, kako je to utjecalo na njihove interakcije s drugim ljudima na koje bi mogli naići na ulici ili ljudima u njihovim osobnim životima?

Pa, postojale su samo neke opće borbe što se tiče vjerojatno stvari koje su prirodne za međuljudsku interakciju. Tako se, na primjer, sjećam da sam razgovarala s jednom osobom koja je nedavno dobila posao u maloprodaji i bila je zabrinuta dok je radila jer su kupci uvijek nekako stajali uokolo. I ta je osoba osjećala potrebu da na neki način objasni gdje su drugi ljudi bili u svakom trenutku zbog strahova koje je imala na temelju svog iskustva u zatvoru. Dakle, ako radite u maloprodajnom okruženju i kupci su iza vas, ispred vas, pored vas, to može izazvati veliku tjeskobu. Dakle, samo na neki način taj osjećaj da ste stalno na rubu i hiperbudni prema svojoj okolini može stvarno utjecati na interakciju s drugim ljudima.

Dio nasilja opisanog u ovom izvješću jednostavno je užasavajuće. No isto tako su i neki od nusproizvoda tog nasilja koje su vam opisali ljudi intervjuirani za ovu studiju. Bivši zatvorenici govorili su kako su vidjeli teško pretučenu osobu, ali tada nisu imali pojma jesu li uopće preživjeli ili umrli jer bi bili izdvojeni iz opće pop-

ulacije i eventualno prebačeni u drugi zatvor. Drugi su govorili o tome da zatvorenici moraju čistiti ogromne količine krvi nakon što je neki drugi zatvorenik gadno pretučen. I dok se vaše istraživanje odvijalo u Ohiju, čuli smo Joshuu i Codyja kako govore o stvarno sličnim iskustvima ovdje u Oregonu i našem državnom zatvorskom sustavu.

I pitam se, kada popravne ustanove imaju te politike u vezi s posljedicama nasilja da zatvorenici čiste krv i izdvajaju ljude iz opće populacije, na neki način nestaju u sustavu, kakav učinak imaju te politike na zatvorenike koji možda nisu bili izravno uključeni u nasilje, ali koji su mu ili svjedočili ili su bili odgovorni za čišćenje nereda nakon toga?

Stvarno mi je drago što ste ovo spomenuli. Mislim da je ovo jako

Credit: Emiliano Bar

važno. Mislim da nećemo u potpunosti znati odgovor na ovo pitanje bez dodatnih istraživanja koja bi promatrala utjecaje longitudinalno ili tijekom vremena. Stoga su nam potrebne neke istraživačke studije koje to prate. Međutim, mogu reći da na temelju intervjua koje sam vodila s ljudima koji su iskusili ove nusproizvode, da oni sami doživljavaju te događaje kao da su utjecali na njihove razine tjeskobe, kao da su pridonijeli noćnim morama - imali bi užasne snove, koji bi ih vraćali u one trenutke, i u izazivanju psihološkog stresa, čak i mjesecima ili godinu dana nakon puštanja na slobodu.

Jedna stvar koja mi se istaknula u intervjuima je da su sudionici s kojima sam razgovarala često izjavili da pokušavaju ni ne razmišljati o tim iskustvima, zbog razine nevolje koju ona izazivaju u njima. Postojala je takva vrsta razumijevanja ili poruka da su

voljni razgovarati sa mnom o tome jer su se nadali da će studija dovesti do nekih pozitivnih promjena politike. Ali općenito, oni samo pokušavaju zaboraviti i ne razmišljati o tome.

Dakle, mislim da je ključna točka ovdje uska stajališta o zatvorskom nasilju, tako da gledajući na nasilje kao na žrtvu i počinitelja, stvarno nedostaje uhvatiti neke od ove kolateralne štete zatvorskog nasilja koja se događa drugima koji možda nisu bili žrtva ili počinitelj, ali su još uvijek bili jako pogođeni i mogu biti pogođeni tijekom svog života ili tijekom dugog vremenskog razdoblja.

To sam definitivno vidio u projektu izvještavanja koji sam nedavno radio. Pratio sam čovjeka koji je pušten iz zatvora nakon što je iza rešetaka proveo 50 godina života, a koji je također umirao u trenutku izlaska. Zvao se

Billy Baggett, a kako mu se život bližio kraju, iznova se vraćao na traumatične događaje koje je doživio u zatvoru prije nekoliko desetljeća 70-ih, 80-ih i 90-ih. I činilo se da nikako nije zaliječio velik dio te traume. Što mislite, što možemo učiniti kao društvo da pomognemo u liječenju ljudi poput Billyja, ljudi koji izlaze iz sustava s ovim dubokim emocionalnim ranama?

Mislim da je ovo stvarno teško pitanje. To je vrlo važno pitanje. Mislim da je prvi korak u pomaganju ljudima poput Billyja da ozdrave, da društvo prepozna da su zatvorenici ljudska bića. Dakle, to su naši susjedi, naši roditelji, naša braća i sestre, naši suradnici. A osuda za zločin ne bi trebala nekome oduzeti njegovu ljudskost ili poslužiti kao slobodan prolaz za traumatiziranje.

Drugo, povezano s tim, moramo prepoznati štetu koja se događa unutar zatvorskih zidova. I želim istaknuti da ni u jednom kontekstu nije prihvatljivo da ljudi budu žrtve nasilja ili izloženi ovakvim nasilnim okolnostima. Ovaj se standard treba primjenjivati i na zatvore. Mislim da su te dvije stvari, u kombinaciji s nastavkom zagovaranja reforme kaznenog pravosuđa i osiguravanjem da ljudi poput Billyja imaju odgovarajuće resurse za mentalno zdravlje nakon puštanja na slobodu kako bi se vratili u zajednicu, nužni sljedeći koraci za pomoć u zacjeljivanju vrsta rana koje ste spomenuli.

Što mislite, kakav će učinak imati ovo izvješće? Jeste li već vidjeli ikakve utjecaje otkad je objavljeno prošle godine?

Nadam se da će rezultati naše studije poslužiti kao poziv za dodatna istraživanja o razmjerima nasilja u popravnim ustanovama. Ranije sam spomenula primjer o proširenju našeg razmišljanja o zatvorskom nasilju, gledajući neke od onih kolateralnih šteta povezanih sa svjedočenjem nasilju. Također se nadam da naša otkrića pružaju kontekst o nekim preprekama s kojima se ljudi suočavaju kada se pokušavaju ponovno integrirati u društvo, kada napuštaju zatvor, i zašto bi zatvor trebao biti kazna u krajnjoj nuždi.

- Emily Green

prevela: Ana Marija Marinović

PRAVA

I ZAŠTITA ZATVORENIKA

PREMA ZAKONU O IZVRŠAVANJU

KAZNE ZATVORA

kazne zatvora regulirano je Zakonom o izdržavanju kazne zatvora gdje su definirani različiti aspekti unutar sustava:od prava zatvorenika, organiziranja njihove svakodnevice, pravila ponašanja te kontakata s vanjskim svijetom, do pravila funkcioniranja kaznenih tijela i službenika koji su zaposleni unutar sustava.

Izdržavanje

Zakon počiva na načelu poštovanja ljudskog dostojanstva te zabrane bilo kakvog mučenja, zlostavljanja ili ponižavajućeg postupanja, što uključuje i bilo kakav oblik diskriminacije. Izdržavanje kazne se odvija skupno te različite kategorije zatvorenika i zatvorenica moraju biti odvojene tijekom izdržavanja: muškarci i žene, mlađi punoljetnici od starijih te istražni zatvorenici od zatvorenika. Zakon je usklađen s međunarodnim propisima koji se bave zaštitom ljudskih prava poput Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te UNove Deklaracije o ljudskih pravima.

Prema Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, glavna svrha izvršavanja kazne zatvora jest, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, njegovo osposobljavanje za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima. Sam penalni sustav temelji se na ideji resocijalizacije, odnosno rehabilitacije, što podrazumijeva individualizirani pristup za svakog zatvorenika i zatvorenicu kako bi se što uspješnije mogli rehabilitirati.

Iztog razloga, za svakoga se zatvorenika i zatvorenicu izrađuje pojedinačni program kazne zatvora koji sadrži plan resocijalizacije, uzimajući u obzir njegove individualne kapacitete. Pojedinačni program kazne zatvora treba biti što sličniji životnim okolnostima kako bi se kod zatvorenika i zatvorenica razvijala odgovornost. Bazira se na organizaciji njihova života što uključuje izobrazbu, rad i slobodno vrijeme, kontakte s vanjskim svijetom, potrebu uključivanja u posebne programe i drugo.

Također, zatvorenici i zatvorenice mogu se uključiti u posebne programe koji se bave problematikom određenih skupina zatvorenika kao što su programi za ovisnike o drogama i alkoholu, tretmani za počinitelje nasilja, programi za jačanje socijalnih vještina, roditeljskih kompetencija i mnogi drugi.

Uključivanje u posebne programe je dobrovoljno, osim u slučaju kada je pojedincu sud izrekao uključivanje u određene posebne programe kao sigurnosnu mjeru. Tako će se, primjerice, osoba koja je osuđena zbog kaznenog djela koje uključuje nasilje te je ujedno i nepismena, sukladno pojedinačnom programu izdržavanja kazne zatvora uključiti u program opismenjavanja te u poseban program tretmana počinitelja nasilja.

PRAVA ZATVORENIKA

REGULIRANA ZAKONOM O IZVRŠAVANJU

KAZNE ZATVORA

UZakonu se navodi da osoba prigodom dolaska na izdržavanje kazne zatvora mora biti upoznata sa svojim pravima, načinom njihove zaštite i obvezama.

Svaki zatvorenik ima pravo na:

- smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima

- zaštitu osobnosti i osiguravanje

tajnosti osobnih podataka

- redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima

- rad

- izobrazbu

- stručnu pravnu pomoć i pravno

sredstvo za zaštitu svojih prava

- zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva

- dodir s vanjskim svijetom

- boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno dopisivanje i razgovor sa svojim odvjetnikom

- vjeroispovijedanje i razgovor s ovlaštenim vjerskim predstavnikom, vjenčanje u kaznionici, odnosno zatvoru

- glasovanje na općim izborima

- druga prava predviđena Zakonom o izvršavanju kazne zatvora.

Osim prava, postoje određeni pravni mehanizmi kojima se zatvorenici i zatvorenice dodatno štite unutar zatvorskog sustava.

PRAVNI MEHANIZMI ZAŠTITE ZATVORENIKA I ZATVORENICA

UNUTAR ZATVORSKOG SUSTAVA

Tako svaki zatvorenik i zatvorenica imaju pravo pritužbe na postupak ili odluku službenika kaznionice ili zatvora koju usmeno ili pismeno mogu podnijeti upravitelju navedenog kaznenog tijela. Nadalje, ako se protiv zatvorenika ili zatvorenice pokrene stegovni postupak imaju pravo biti upoznati s njegovim sadržajem te u težim slučajevima imaju pravo na branitelja o vlastitom trošku. Sudsku zaštitu zatvorenik i(li) zatvorenica i članovi njihovih obitelji mogu podnijeti sucu izvršenja ako smatraju da su nekim postupkom kaznionice ili zatvora zakinuti za svoja prava. Ljudska prava i temeljne slobode zatvorenika i zatvorenica također štite pučki pravobranitelj te posebni pravobranitelji kojima se može podnijeti prijava u slučaju da osoba procjenjuje da su joj uskraćena prava.

Credit: REUTERS/Tony Gentile

DJECA RODITELJA

KOJI SE TRENUTNO NALAZE U ZATVORU

Djeca čiji se roditelji trenutno nalaze u zatvoru samom činjenicom da im je jedan roditelj u zatvoru zakinuti su za svoje osnovne potrebe, za bliskost s roditeljem i cijelom obitelji. Odlazak roditelja na izdržavanje kazne zatvora nosi sa sobom mnogobrojne izazove jer znatno ograničava roditelja u ispunjavanju svoje uloge i mogućnostima sudjelovanja u životu djeteta. Također, dijete se često suočava s negativnim reakcijama okoline vezanima uz postupke roditelja, a unutar obitelji često mu se prikriva istina ili se ne razgovara otvoreno o tome što se događa i kakve posljedice to ima na njegov život.

Jedan je od velikih rizika za vašu bliskost laganje djetetu o izdržavanju kazne zatvora. Praksa pokazuje da se mnoge obitelji i zatvorenici odlučuju na prikrivanje istine. Često se nađu različita obrazloženja izostanka kontakta poput: „Tata je na brodu“, „Majka radi u Njemačkoj“ ili „Na službenom sam putu“. Mnogi od izgovora će možda i donijeti kratkotrajno olakšanje kojim će se izbjeći potencijalno stresna i uznemirujuća situacija, no mnoga pitanja ostaju otvorena te će se s vremenom samo naglašavati. I najpožrtvovniji radnici dolaze iz Njemačke kući za blagdane i svaki brod kad-tad uplovi u luku. S vremenom se samo stvara veći jaz između realnosti i priče, a stvarni problemi ostaju te je sve teže djetetu reći istinu.

Najgore je što dijete istinu može saznati na različite načine posredno, a jedan od njih je postupak prikupljanja informacija o tome kakve su socio-ekonomske i sigurnosne prilike za zatvorenika i(li) zatvorenicu koji provode službenici kaznenih tijela u suradnji s nadležnim institucijama

poput centra za socijalnu skrb, policije i(li) probacijskog ureda. To najčešće znači da će socijalni radnici, probacijski službenici i(li) djelatnici policije otići na adresu prebivališta zatvorenika, razgovarati s obitelji i susjedima te tako prikupiti relevantne informacije. Vaše dijete se može zateći u blizini službenika koji mogu u njegovoj prisutnosti izreći da je roditelj na izdržavanju kazne zatvora, a tu informaciju mogu saznati i osobe iz okoline prilikom prikupljanja informacija koje to onda mogu prenijeti vašem djetetu. Time se povećava vjerojatnost da će dijete posredno saznati kakva je stvarna situacija i gdje je roditelj, što će sigurno narušiti njegov odnos s oba roditelja. Osim toga, dolazak različitih uniformiranih službenika kao i osoba u civilu koji postavljaju različita pitanja o roditelju kojeg nema mogu pobuditi strah i zabrinutost kod djeteta.

vanjskim svijetom, pogotovo u komunikaciji s djetetom. Za početak budite iskreni o tome gdje se nalazite i pokušajte djetetu objasniti cjelokupnu situaciju sukladno njegovoj dobi. Važno je da s djetetom razgovarate što ranije, da mu date vremena da se pripremi na vaš odlazak i postavlja vam pitanja o tome. U tome vam mogu pomoći i drugi tekstovi na ovoj stranici, gdje možete pronaći konkretne primjere u vezi s time kako razgovarati s djetetom.

Također, raspitajte se o mogućnostima održavanja kontakta s djetetom iz kaznenog tijela kako biste mogli isplanirati zajednička druženja. Svako kazneno tijelo, kaznionica ili zatvor, može imati različita pravila koja značajno ovise o stupnju sigurnosti i unutarnjim pravilima tako da je prije svega važno da se dobro informirate. Mnoge osobe se razočaraju kada na početku izdržavanja kazne saznaju stvarne mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom koje su znatno manje nego što su oni očekivali. Iz tog razloga je važno da realno procijenite svoje mogućnosti prije nego bilo što obećate svome djetetu ili djeci. Također, važno je da razmislite u koje se aktivnosti možete uključiti sa svojom djecom kada vam dođu u posjet. U daljnjem tekstu donosimo različite ideje o tome što možete raditi s djetetom tijekom posjeta koje bi vam mogle poslužiti.

Laganje

može izazvati puno veću štetu jer, osim što se mora suočiti s bolnom činjenicom da mu je jedan roditelj u zatvoru, dijete će se morati suočiti s činjenicom da su mu obitelj i(li) roditelj kontinuirano lagali. Privrženost, povjerenje i sigurnost time su znatno narušeni. U slučaju laganja roditelj uopće nema kontrolu nad time hoće li, kada će, na koji način i od koga dijete saznati istinu.

KAKO RAZGOVARATI S DJETETOM?

Izdržavanje

kazne zatvora zasigurno je teško i zahtjevno iskustvo koje vas značajno ograničava u kontaktu s

Na vaš odnos s djetetom značajno utječe činjenica u kakvom ste trenutačnom odnosu s drugim roditeljem. Bez obzira na to jeste li u braku ili izvanbračnoj zajednici ili je vaša veza završila, važno je da gradite korektne odnose s drugim roditeljem. Loši odnosi i sukobi mogu ugroziti vaše odnose s djecom jer postoji manja vjerojatnost da će drugi roditelj poticati kontakte i voditi djecu u posjet. Upravo je nedostatak odrasle osobe koja bi bila pratnja djetetu u posjetu ili zabranjivanje posjeta djetetu jedan od čestih uzroka rijetkog kontakta ili gubitka kontakta između roditelja u zatvoru i djeteta. Zato je, za dobrobit djeteta, najvažnije da odrasli članovi obitelji koji skrbe o djetetu, znaju koliko su važni posjeti djeteta roditelju u zatvoru.

KAKO ŠTO BOLJE

ISKORISTITI VRIJEME POSJETA S DJETETOM?

stvaraju uspomene i zajednička sjećanja koja mogu odigrati ključnu ulogu u kasnijim obiteljskim odnosima. Također, s mlađom djecom možete pokušati razgovarati pomoću plišanih igračaka ili lutaka jer njima može biti lakše izraziti emocije na takav način. Možete pitati: „Kako se sada osjeća ovaj medvjedić?“ ili „Što najviše veseli ovu lutku?”

njihovu danu, školi ili hobijima - dogovorite se za neku aktivnost u sljedećem susretu

Posjet djeteta roditelju koji služi zatvorsku kaznu važan je i za roditelja i za dijete. Posjet omogućuje neposrednu komunikaciju, razvoj privrženosti i mogućnost intenzivnijega sudjelovanja u životu djeteta unatoč fizičkim ograničenjima. Zato je važno kvalitetno provesti vrijeme koje je na raspolaganju tijekom posjeta.

Često se događa da odrasli koji su okupirani svojim brigama u potpunosti zanemaruju potrebe djece te su fokusirani isključivo jedno na drugo i potencijalne obiteljske ili partnerske konflikte. To je razumljivo s obzirom na težinu situacije. Međutim, svi potencijalni izazovi ili konflikti koji postoje između odraslih trebaju se rješavati kada dijete nije prisutno. Tijekom dječjih posjeta vrijeme bi trebalo biti posvećeno djeci i njihovim potrebama.

Sodraslijom je djecom važno razgovarati i pitati ih o njihovu životu. Što rade preko dana? Kako im je u školi? Kako provode slobodno vrijeme? Za adolescente je jako važan društveni život, druženje s prijateljima, dečkom ili djevojkom, kao i odlasci na razna događanja koja vole. Oni traže vrijeme za sebe i svoje potrebe te im je važno pokazati da postoji interes za iskrenom i neometanom komunikacijom.

Svatko je od nas odgovoran za sebe i za način na koji se ponaša prema drugima. Bez obzira na sve što se dogodilo u prošlosti, svaki je dan nov početak i prilika učiniti nešto drugačije. Kako? Prvo je potrebno shvatiti važnost vlastita razmišljanja i ponašanja kojima utječemo na druge te donijeti odluku o promjeni. Vaša vas djeca trebaju, a na vama je da im pružite onoliko koliko možete s obzirom na situaciju. Jedan kvalitetan i posvećen razgovor vrijedi više nego mjesec dana površna provođenja vremena prilikom kojega se gleda televizija.

KAKO TO UČINITI?

Započnite neku zajedničku aktivnost s djetetom, kao što je slikanje zajedničkoga crteža ili igranja neke igre. Procijenite interese i mogućnosti sukladno dobi djeteta.

Možete

potaknuti izradu crteža koji će biti zajednički cijeloj obitelji kao što je slikanje otoka gdje svatko na različitome dijelu papira crta ono što ga veseli. Na kraju cijela obitelj ima svoj kutak na crtežu. Neke od aktivnosti mogu biti: izražavanje osjećaja preko crteža balona gdje označite na balonu kako se tko osjećao tijekom protekloga tjedna, opisivanje svoje svakodnevice putem crteža oblaka gdje svaki oblak predstavlja jednu od aktivnosti koja je trenutačno važna u životu člana obitelji. Na takav se način

Kada

razgovarate sa starijim djetetom, potrudite se da je razgovor fokusiran na njega ili nju te da postoji privatnost i interes za ono što dijete želi podijeliti. Naravno, bit će i slučajeva gdje vaše dijete možda neće željeti razgovarati na takav način zbog ljutnje, bijesa ili neke druge snažne emocije. Važno je da mu date prostor da ih izrazi te da ga ne osuđujete zbog toga. „Imaš pravo biti ljut, znam da sam pogriješio, ali ne možeš zbog toga biti agresivan prema drugima, zapuštati školu ili se rugati mlađima od sebe.“ Koliko god emocije bile snažne i negativno usmjerene, nakon što se izraze, ostavlja se prostor za izgradnju drugačijega odnosa.

Uvjeti posjeta u zatvoru jesu ograničeni, ali pokušajte isplanirati zajedničko vrijeme koje ćete provesti sa svojim djetetom. Ponudite mu izbor, dajte mu priliku da i ono predloži aktivnosti koje biste zajedno mogli raditi. Uvažavanjem pokazujete da poštujete dijete i njegove potrebe te da vam je dijete važno.

Ako nemate ideju kako krenuti, potražite pomoć. Postoje mnogobrojne organizacije koje se bave jačanjem roditeljstva i poboljšanja načina na koji komuniciramo. Što se tiče roditelja koji se nalaze na izdržavanju kazne, oni se mogu uključiti u različite radionice u kojima se jačaju roditeljske kompetencije, a jedna od njih je Zatvorenik kao roditelj.

https://kakodalje.eu/

KAKO PROVODITI VRIJEME S DJETETOM

TIJEKOM POSJETA?

- napravite crtež obitelji

- izrazite osjećaje crtežom oblaka

- s mlađom djecom razgovarajte pomoću plišanih igračaka

- igrajte se uloga − pijte čaj, kavu i jedite zamišljeni sladoled

- s većom djecom razgovarajte o

ISKUSTVO ZATVORENIKA

Sa Zoranom sam razgovarala u jednom riječkom kafiću uz jutarnju kavicu nakon dobro prospavane noći.

Zoran je, za razliku od mene, bio nešto slabije naspavan iako izuzetno vedrog raspoloženja. On je prošlu noć proveo na terasi poznatog riječkog restorana kao beskućnik. Čistačice tog restorana ujutro ga probude kako bi mogle raditi, no nitko ga od tamo ne tjera tijekom noći. Zahvalan je što ipak ima nekakav krov nad glavom jer je terasa natkrivena. Sa sobom nosi ruksak i jednu manju torbu, to je sve što posjeduje. U prihvatilištu za beskućnike nikad nije bio, voli svoju slobodu te bi mu bilo teško slijediti bilo kakva pravila koja se nameću u prihvatilištima. Tri godine je u Rijeci, a inače je iz Koprivnice.

Razgovarali smo o njegovu služenju zatvorske kazne. U zatvoru je proveo 14 mjeseci, a kaznu je služio u Bjelovaru, u zatvoru najbližem njegovu tadašnjem mjestu prebivališta.

Sve je počelo 2013. godine kad je s 26 godina imao tešku prometnu nesreću. Radio je u kafiću kada su oslobodili hrvatske generale te su tada imali veliku feštu. Napio se, sjeo za volan i zaspao u vožnji. Našli su ga u kukuruzu 60 metara od auta. Zahvalan je što u tom sudaru nije nikoga ozlijedio, samo je sebe uništio. Prije toga nije bio alkoholičar, a nakon nesreće je počeo puno piti. Najveći šok mu je bilo pitanje „Gdje su djeca?“ koje mu je postavila policija nakon sudara, zbog dvije dječje stolice u autu za njegovo dvoje djece. Tada nije znao odgovoriti na to pitanje jer nije bio svjestan jesu li djeca bila s njime u autu. No, u cijeloj toj gunguli, netko je ipak javio da su djeca kod kuće na sigurnom.

Na glavi je imao 14 šavova, a u bolnici je pao u komu u kojoj je ostao tri dana. Kad se probudio iz kome prvo je pitao liječnika je li ikoga ozlijedio

sam kaznu od 35 tisuća kuna ili obavezno liječenje od

alkohola", prisjeća se Zoran. Odabrao je liječenje u Jankomiru gdje je započeo vezu s Irenom koja je ondje isto bila na liječenju. Kad je to saznala njegova supruga, rastali su se. Irena i Zoran živjeli su u vagonu na zagrebačkom kolodvoru kao beskućnici. Irena je umrla prošle godine, na datum kada smo i mi razgovarali. Obavijest o smrti primio je u zatvoru, što ga je psihički dotuklo. Na pogreb ga nisu pustili, ne zna zašto.

Uzatvoru je završio jer je na nagovor poznanika opljačkao kombi s alatom. U Remetincu je bio tri mjeseca dok je trajala istraga. Dobio je rad za opće dobro, no nije se javio probaciji pa je dobio zatvorsku kaznu. „Znao sam da nemam kamo pobjeći i pomirio sam se sa sudbinom“, govori danas.

Uzatvoru mu je uglavnom bilo dobro, no prvo iskustvo je teško. „Kad sam došao u zatvor, kao da sam došao u neku tamnicu, samo čuješ ključeve i kako se otključava-zaključava. Vrata su crvena, ne znaš tko ti je cimer, potpuna neizvjesnost“, opisuje Zoran. Prvih mjesec dana nije znao kako sve funkcionira te mu je trebalo vremena da se privikne. I svađe, tuče, sve što se događa u zatvoru, je isprva teško podnosio.

Prvih mjesec dana nije išao u šetnju. Tada je shvatio da mora nešto promijeniti, jer će u zatvoru biti dugo. Čovjeku je ipak potreban netko s kim će razgovarati. Kad je to shvatio, bilo mu je lakše. Krenuo je u šetnje na koje su imali pravo dva sata na dan. Imali su i dnevni boravak u kojem su se mogle igrati društvene igre sat i pol. U prilagodbi su mu najviše pomogli drugi zatvorenici. Cimer mu je jako pomogao. Prvih mjesec dana nije imao ništa, a cimer mu je davao cigarete i kavu. Kad

Credit: REUTERS/Daniel Becerril

je dobio novce želio mu ih je vratiti, no cimer to nije htio. Baka i mama počele su mu slati novac, pa si je mogao priuštiti sve stvari iz kantine koje su mu trebale. Naglašava da je najbitnije vani imati nekog svog.

„Lakoje robijati kad imaš nekog iza sebe, kad imaš za kavu, za cigare i nekog s kim ćeš se čut telefonski“, kaže Zoran. Bilo je ljudi koji nisu imali nikoga, a takav način služenja kazne je pretežak. Oni, zatvorenici, pomagali bi takvima.

Bio je dobar s komandirima, kako ih je on zvao, ili kako su ih neki zvali: pravosudni policajci ili šefovi. U zatvoru je bio u dvokrevetnoj sobi koja je imala i stol, televizor, toalet. Ondje je nastavio primati terapiju za odvikavanje od alkohola te je u zatvoru prestao piti. Liječnik mu je dolazio svakog utorka.

Želio je raditi u zatvoru, ali kako je ondje bio za vrijeme korone, nije bilo posla za mnoge. Inače se može ra-

diti u vešeraju, kuhinji, a može se ići raditi i van. Van se odlazi, na primjer, na sajam, u pilanu i slično. Zna jednog zatvorenika koji je radio u pilani te izašao s deset tisuća ušteđenih kuna. Kad se radi u zatvoru, pola novca ide na tzv. „crni polog“ ili „mrtvi polog“ koji se ne smije dirati, a pola ide za kantinu i to je dio koji se smije trošiti. Svakoga dana može se zvati telefonom, no potrebno je dan ranije napisati kad i koga želiš zvati. "Onda dođu po tebe i odvedu te do telefona na kojem možeš pričati koliko želiš. No, minuta razgovora košta 1,6 kuna i smije se zvati samo tri broja", opisuje.

„Zvao sam mamu, baku u Sloveniji i baku u Koprivnici. Djecu sam čuo kad sam zvao mamu jer žive u kući s mojom mamom. Nikad nisam htio da djeca znaju kako sam bio u zatvoru", nastavio je. Ovo je bio najteži dio našeg razgovora, Zoran je govorio kroz suze. Posebno teško mu je bilo kad ga je njegova malena kći pitala kad će doći kući. To ga je redovito slamalo. U vrijeme korone nije bilo posjeta, ali

inače su dozvoljeni. No, kaže da djecu nikad ne bi zvao u posjetu u zatvor i da je mogao.

Svoju djecu zadnji put je vidio prije četiri godine.

„Moja majka mi ne da da ih vidim dok se ne riješim alkohola. Alkohol me uništio!", nastavlja Zoran, koji se nakon zatvora vratio svojoj ovisnosti. Ne može bez alkohola iako je puno puta bio na liječenju. Ponekad čak i sam sebi zove hitnu kad vidi da ne može više.

Trenutno mu je najveći problem što nema osobnu iskaznicu pa ne može primiti nikakvu pomoć niti ostvariti socijalna prava. Razmišljao je da se ponovno zaposli kao konobar, što mu je struka, no bez osobne iskaznice to nije moguće. Trebao bi se prijaviti na neku adresu, naći svoje mjesto stanovanja, no ne vidi nikakve mogućnosti za to. „Do daljnjega sam beskućnik“, zaključio je Zoran naš razgovor.

- Dunja Osojnak Marinović

Grijanje ili hrana?

ZIMSKI PROSVJEDI NA POMOLU, DOK SE ENERGETSKA KRIZA ŠIRI EUROPOM

nemira, upozorava Naomi Hossain, profesorica politologije na američkom sveučilištu u Washingtonu DC, koja se bavi pitanjima prosvjeda oko pitanja energije, goriva i hrane. Procijenila je da se oko deset tisuća takvih prosvjeda održalo sirom svijeta od prošlog studenog te vjeruje da će ih biti još više u skoroj budućnosti. “Da sam na mjestu političara jako bih se brinula.”

Europu

čeka veliki društveni test ove zime jer istovremeno se dižu cijene goriva i struje, pritisak da se postignu zadani ciljevi vezani uz klimatske promjene, te nastavak krize u Ukrajini. Britanska udruga „Don’t pay UK” (Ne plaćajmo u UK) poziva ljude na bojkot plaćanja struje od prvog listopada, a sindikat „Enough is Enough” (Dosta je) je u kolovozu organizirao nekoliko demonstracija koje su pozivale na povišenje plaća, smanjenje stanarina, jeftiniju energiju i hranu i više poreze za građane većih primanja.

Pogoršanje krize vezane uz sve vise životne troškove izmamilo je građane Francuske, Španjolske i Belgije da štrajkaju u sektorima javnog prijevoza, zdravstva i avijacije, zahtijevajući povišenje plaća koja će ljudima pomoći da se nose s visokom inflacijom. Istovremeno je Europska unija odlučila smanjiti za dvije trećine uvoz

fosilnih goriva iz Rusije te plina za 15 % do kraja godine. Još i prije rata u Ukrajini, EU je postavila cilj da postane prvi ugljično neutralan kontinent do 2050 godine.

Sukob u Ukrajini je radikalno smanjio ruski izvoz goriva pa su europske zemlje prisiljene koristiti druge oblike energije. Neki ekonomisti naglašavaju da potreba za grijanjem ove zime mora doci ispred dugoročnog plana da se Europa prebaci na čišće oblike energije. “Nitko ne želi isključivanje struje”, kaže Simone Tagliapietra, viši dužnosnik iz briselskog ekonomskog instituta za istraživanje Bruegel, dodajući da se sve opcije moraju pažljivo promotriti, čak i one koje zagađuju. S druge strane, klimatski aktivisti traže da vlade potpuno odbace fosilna goriva i što više ulažu u čišću energiju.

Bez obzira na to koji će put odabrati, ova će zima biti puna društvenih

ŠTEDNJA ENERGIJE

Radi mogućnosti isključivanja struje pri inflaciji od 8.9 %, od kojih su 4 % posljedica više cijene struje, članice EU su uvele mjere koje će pomoći smanjiti račune. U Španjolskoj su na ljeto ljudi bili prisiljeni smanjiti uporabu klima uređaja na 27 stupnjeva u javnim zgradama, hotelima, restoranima i trgovinama. U Francuskoj se krajem ljeta smanjila potrošnja svjetla na reklamama te su se uvele kazne trgovinama koje su koristile klima uređaje i ostavljala otvorena vrata. U Njemačkoj, zemlji koja je najviše ovisna o ruskom gorivu, najavili su ograničenje za grijanje od 20 stupnjeva u svim javnim zgradama te hladniju vodu u javnim bazenima, a u gradu Augsburgu će neki semafori biti ugašeni.

Ove mjere su samo neke od načina na koji EU planira smanjiti korištenje goriva ove zime, očekujući daljnje ruske restrikcije gorivom, koje je odgovor na financijske sankcije koje im je nametnula EU.

TEŠKI IZBORI

Planovi za uštedu energije će tek u budućnosti smanjiti skok u cijeni energije. Protesti su već isplanirani od Madrida do Londona ove jeseni kao odgovor za povišenje životnih troškova. “Kada ljudi počinju masovno protestirati radi nemogućnosti plaćanja računa i podmirivanje osnovnih životnih troškova te moraju birati hoće li se grijati ili jesti, takve situacije mogu srušiti vladu”, izjavljuje Hossain. “Često se protesti oko energije i goriva pretvore u političke proteste, kao što se dogodilo u Sri Lanki. Ekonomski pro-

Fotografija nastala na prosvjedu zbog povećanja troškova života, u centru Dublina u Irskoj, Clodagh Kilcoyne

test je završio micanjem predsjednika u srpnju ove godine.” Hossain nastavlja: “U takvim situacija ekstremno lijeve ili desne stranke ulove svoju priliku jer se stranke centra boje kontrolirati cijene i mijenjati javnu službu.”

Cassie Sutherland koja radi u udruzi C40 Cities, koja je mreža velikih gradova u kojima se podupire što brze djelovanje protiv klimatskih promjena, tvrdi da su potrebne mjere koje će ublažiti inflaciju energije i istovremeno smanjiti emisije i zaustaviti globalno zatopljenje na 1.5 stupanj, što je cilj zadan Pariškim sporazumom 2015. godine. Ona poziva na tri glavna smjera u daljnjem radu: financijska pomoć potrebnima, radove na starim stambenim zgradama koje će omogućiti uštedu energije, te povećanje investicija u obnovljive izvore energije, poput vjetra i sunca. C40 Cities tjera Europsku komisiju da obnovi 6 milijuna domova sljedeće godine, što će dignuti obnovu zgrada s 1 na 3 %.

Europska potrošačka udruga BEUC ih podupire u tom planu i tvrdi da će tako biti smanjeni i stabilni troškovi energije. “Najjeftinija energija je ona koju ne trošimo”, izjavila je direktor-

ica BEUC-a Monique Goyens. “S obzirom na nedavne događaje više ne možemo čekati.”

BUDUĆNOST BEZ FOSILNIH GORIVA?

Dok strah raste radi nesigurne situacije vezane uz energiju, Njemačka, Italija, Austrija i Nizozemska su najavile da će otvoriti ili ostaviti da i dalje rade termoelektrane na ugljen. Tagliapietra objašnjava da pragmatizam vodi takve odluke koje pridonose zagađenju i dodaje da bez privremenih alternativnih mjera posljedice mogu biti razarajuće. S druge strane zeleni aktivisti tvrde da se čak i kratkotrajnim oslanjanjem na fosilna goriva neće riješiti problem poskupljenja energije i da će svakako ugroziti emisije. Sutherland tvrdi da će to voditi u stalno mijenjanje cijena te da visoke cijene energije najviše pogađaju kućanstva koja su ionako financijski ranjiva. “Korištenje fosilnih goriva će povećati emisiju ugljika i tako staviti u pitanje postavljene ciljeve o njihovom smanjenju.”

U svakome od nas

postoji snaga

Premalo cijenimo život. Nije cijena samo u spašavanju života, nego u pomoći da ne dođe do ugrožavanja istog. Ako već naši državnici to ne shvaćaju, nemojmo mi kao narod ostati po strani. Dignimo glas uvijek za ono što je dobro i suprotstavimo se svemu onome ili svima onima koji dobro ruše. Nek ne misle da smo kao "guske u magli", da imamo i mi kakvo-takvo znanje, a i među beskućnicima ima jako pametnih i inteligentnih ljudi, pa neka se vaš glas zabilježi. Najgore je izgubiti nadu, prepustiti se struji i žaliti obeshrabren, misliti da nisi dostojan progovoriti. Ne, to nije tako jer iako je netko nekad učinio nešto loše, već je to

vjerojatno okajao i učinio pokoru. Sad samo treba u dobru ustrajati. Imamo dužnost i prema Ocu, našemu Stvoritelju koji ne želi da se predamo, nego borimo za bolji svijet. Možda ste baš vi ona kap koja je dovoljna da prelije čašu. Jednoga će nas dana pitati, a to je vjerniku najvažnije, jesi li učinio sve što si mogao da bi dobro vladalo. Nije bitno koliko tko da, nego koliko bi mogao. Daješ li svoje zadnje što imaš ili uzimaš mali dio velikog bogatstva? Znate priču iz evanđelja o udovici koja je dala sav svoj novac. Dala je puno više od novca: dobrotu, suosjećanje, hrabrost, povjerenje i to je ono što mnogi ne razumiju. Uvijek možeš dati

Novi izvještaj

koji

dolazi iz CCAG

(Climate crisis advisory group –savjetodavna skupina klimatske krize) koja se sastoji od 16 međunarodnih stručnjaka, poziva državnike da iskoriste ovu energetsku krizu za smanjenje emisije stakleničkih plinova što prije i što brže te prelazak na obnovljivu energiju. “Tako stvaramo sigurniju budućnost”, tvrdi CCAG predsjednik David King. No istodobno je priznao da novi projekti koji bi koristili energiju sunca i vjetra još nisu spremni i da im treba još nekoliko godina za razvoj, te da nisu rješenje za krizu koja nas pogađa ove zime.

Istovremeno financijska kriza može biti pogubna za europski politički sloj, govori Hossain i savjetuje državnike da obraćaju pažnju na sve što se događa u narodu i da nude konkretna rješenja. “Ljudi sigurno neće prestati protestirati sve dok ne vide da ih se sluša i da vlade ozbiljno shvaćaju njihove probleme.”

- Joana Gill (Reuters/Thomson reuters Foundation/International Network of Street Papers)

nešto iz svog srca, ako je puno dobrote, nepresušni je izvor bogatstva (lijepa riječ, lijepa želja, misao i sl.). Jedino ako je nekome srce prazno, tad nema dosta ni za sebe. Možda bi nekad i htio dati, ali nema za čim posegnuti, tako da i takve ljude treba razumjeti.

Zašto bi itko pomislio da ne zaslužuje bolje? Svatko ima pravo na bolji život, na drugu šansu. To je moguće, samo ne treba gubiti nadu. Ako je izgubiš onda se više nemaš čemu nadati, ovako dok je čovjek živ, postoji mogućnost. Istina, kad ovako hladno vrijeme dolazi, pada optimizam, sve nekako postane depresivno, obeshrabrujuće i nama koji imamo svoje kuće, a kako li je tek onima koji nemaju i žive u stalnom strahu i neizvjesnosti, to samo Bog zna. - Milena

Proslava rođendana

Evo da se ukratko predstavim.

Živim od 2015. u Bibinju u blizini Zadra umirovljenički život, a prije toga živjela sam i radila 40 godina u Švicarskoj, u Bernu. Želja za svojom grudom, suncem i morem dovela me u Bibinje.

Moji umirovljenički dani su vrlo aktivni. Sudjelujem u karitativnim djelatnostima. U našoj župi sv. Roka, djeluju sestre karmelićanke BSI. Kod njih sam aktivna u tzv. Misijskoj grupi u kojoj tri puta godišnje izrađujemo predmete i koje prodajemo u župi. Novac ide njihovim sestrama misionarkama u Nigeriji.

Časopis

"Ulične svjetiljke" i njihove prodavače srećem u gradu, kupujem ih i rado čitam. Tako sam saznala da vaše prihvatilište slavi 15. godinu postojanja. Ja sam 1.10. proslavila svoj 70. rođendan. Pozvala sam svoju rodbinu i prijatelje da zajedno proslavimo taj dan.

Moja zahvala ide ponajprije dragom Bogu za sva dobročinstva u mome životu. Za sve lijepo i dobro, ali i za probleme i križeve. Čovjek, kad prihvati svoj život, kakav god on bio, može u svemu naći nešto pozitivno i lijepo. Htjela sam se zahvaliti i mojoj rodbini i djeci za svu njihovu ljubav koju su mi iskazivali, ali i novostečenim prijateljima ovdje u Bibinju. Kad sam prvi put došla, nisam nikoga poznavala. Onda sam upoznala jednu prekrasnu osobu, Davorku, koja me prihvatila kao sestru. Neopisivo puno mi je tijekom svih ovih godina nesebično pomagala. Uz nju sam s vremenom upoznala i mnogo drugih dragih osoba. Osjećam se kao da sam dio njihovog svijeta. Hvala im na tolikoj pažnji i ljubavi.

Izte zahvalnosti rodila se želja da učinim nešto za druge, da i oni imaju razloga osjetiti da nisu sami. I tako sam odlučila da ću se odreći rođendanskih poklona. Zamolila sam sve uzvanike da daju svoj dobrovoljni prilog koji sam ja onda darovala Prihvatilištu za beskućnike Ruže sv. Franje. Nije nešto puno bilo, ali sama zamisao i uključivanje i drugih da misle na slabije od sebe, učinila me sretnom.

Osobno

sam došla u Prihvatilište i predala novac gospodinu Pjeru. Drago mi je što sam uživo vidjela kako i gdje vaši korisnici Prihvatilišta žive. Gospođa Marija me sutradan na Trsatu ugodno iznenadila i bogato obdarila poklonima. Bila sam vidljivo ganuta jer nisam očekivala toliki "odjek" te moje male geste. Od srca zahvaljujem voditeljima, suradnicima i ostalim volonterima koji svatko na svoj način doprinosi da se svaki čovjek i u bilo kakvoj situaciji može osjećati prihvaćeno.

Srdačan pozdrav i Božji blagoslov svima vama. Samo hrabro, ustrajte i kad se čini neprihvatljivo. Bit će bolje. - Mara Radošević

Brazil

Imali smo prilike razgovarati s vrlo otvorenim i simpatičnim svećenikom rodom iz Brazila. Don Rogério Alves Gomes je trenutno na doktoratu u Rimu, relativno blizu našem Trsatu pa je iskoristio blizinu da malo vidi i naš kraj. Šali se kako je na neki način beskućnik pa ode tamo gdje ga netko pozove i želi mu dati krov nad glavom. Zahvaljuje svom prijatelju fra Gabrijelu Bošnjaku što ga je preporučio za ovaj intervju i što ga je pozvao u posjet. Uz smijeh navodi kako je već naučen davati intervjue te zna da se mora pripremiti, što je i učinio. Nakon provedenog razgovor jasno je bilo zašto je tražen za intervjue; pun je znanja, onog knjiškog i životnog, te je bez zadrške spreman progovoriti na vrlo jednostavan i pristupačan način koji je razumljiv svima.

Pozvali smo ga na razgovor o temi beskućništva u Brazilu s obzirom na to da je kod nas nekako uvriježena slika velikog siromaštva u toj latinoameričkoj zemlji. U razgovoru se na prvom mjestu želio osvrnuti na siromahe u Bibliji. Naglasio je kako Biblija ima dva značenja siromaštva, prvo je ono socijalno, materijalno siromaštvo. Drugo siromaštvo je ono duhovno koje govori o količini u kojoj Bog utječe na naš život. Oba značenja siromaštva mogu egzistirati u jednoj osobi, ili mogu biti razdvojena. Naglasio je kako mu je interesantno da ovaj razgovor vodimo dan nakon blagdana Bogojavljenja.

Zapotrebe intervjua radio je malo istraživanje te je došao do brojke od 800 milijuna beskućnika diljem svijeta. U Brazilu je 2019. bilo 222 tisuće beskućnika. Broj beskućnika je znatno porastao nakon pandemije. Zadnjih 10 godina je 211 posto porastao broj beskućnika u Brazilu. Najveći broj beskućnika u tom djelu svijeta je iz vrlo sličnih razloga postalo beskućnikom kao i kod nas. Don Rogério navodi alkohol i drogu kao najznačajnije poroke koji vode do beskućništva. Slijedi nezaposlenost i obiteljski sukobi kao daljnji faktori za život bez krova. Beskućnike u Brazilu nije baš teško uočiti, osim što ih ima puno, žive ispod mosta, u nekim šatorima ili u autima ako ih posjeduju. Često imaju živuću rodbinu koja bi im mogla pomoći, no ne žele imati s njima posla. Naš je sugovornik mišljenja da svi beskućnici pate na razne načine, posebno od manjka obiteljskih veza, gubitka drage osobe, pate za poslom, imaju strah od nasilja i još mnoge druge rane koje sa sobom nose. Beskućnici imaju pravo na zdravlje i posao, imaju pravo na sigurnost i socijalnu pomoć. Sva ta prava, na žalost, ne ostvaruju, a kad bi

ih ostvarili vjerojatno bi se slika broja beskućnika promijenila u Brazilu.

Postoji dosta veliki problem sa socijalnom skrbi u Brazilu, oni pomažu svima koji su u potrebi: ljudima bez hrane, bez mogućnosti plaćanja plina, struje i sl. Iako imaju pravo na pomoć, beskućnici se često ne služe tom pomoći. Prava koja postoje su samo na papiru. Ima puno programa za pomoć beskućnicima, no nisu skroz funkcionalni. Novac nestaje jer ima dosta problema s korupcijom. Politika se najviše prelama preko siromaha. Svaki grad bi morao imati neki centar gdje će se davati hrana i gdje će biti prenoćište, no svaki grad samostalno odlučuje koliko će gurati ideju pomoći potrebitima tako da pomoć u svim gradovima nije dostatna.

koje sam ja vidio u Europi nije isto kakvo je u Brazilu. Mogu reći da je vaše siromaštvo neka 'srednja klasa', kod nas je siromaštvo jako veliko.“

sam o tome kako je Isus zapravo živio kao prvi beskućnik. On je na naš svijet došao te odmah imao iskustvo beskućništva.“

„Siromaštvo

„Razmišljao

Uregiji Uruacu iz koje dolazi naš sugovornik ima puno siromaha i obitelji koje žive ispod plastične tende. Pomaže im se da dođu do hrane, do dokumenata i svega što im je potrebno. Dosta se siromaha ne želi izvući iz svoje neimaštine jer im država malo pomaže. Ne žele raditi i nemaju perspektivu života. Nemaju snove da nešto sagrade, imaju kuću ili drugu materijalnu dobit. U Brazilu je školovanje besplatno te obrok u školi besplatan već odavno. Nešto što smo mi tek sada dobili u našim školama. Mnogi ni u školu ne žele, iako bi mogli ići barem nešto pojesti ako već ne žele učiti. To je siromaštvo perspektive života, ne žele rasti. Radi se o ponavljajućim generacijama siromaha, a izvući se iz toga je jako teško.

„Udubinismo svi malo siromašni. Svaki čovjek ima svoje specifično siromaštvo. Siromaštvo Boga, siromaštvo humanosti, materijalnog ili najveće siromaštvo – kako je rekla sv. Majka Tereza iz Kalkute – siromaštvo ljubavi prema drugima ili prema sebi“, završava don Rogério.

- Dunja Osojnak Marinović

Volonterka 2022. godine

Ajdinović sa svojih je osamdeset godina poseban primjer u davanju sebe za potrebite. Posebno se ističe zbog svoje upornosti i neodustajanja u pomaganju, bez obzira na to što se u nama ostalima povremeno javljala bojazan za njezino zdravlje. Svojim primjerom nesebičnog davanja, ustrajna, požrtvovna, neumorna, mnogima je barem na trenutak donijela nadu, utjehu, radost. Ona sudjeluje u volonterskim aktivnostima poput podjele večere korisnicima Prihvatilište za beskućnike "Ruže sv. Franje", piše tekstove za "Ulične svjetiljke" te volontira prilikom promocija časopisa. Posjećuje stare i nemoćne, volontira u hospiciju, sudjeluje u podjeli paketa hrane starijim i nemoćnim članovima, sudjeluje na radionicama na kojima se izrađuju uporabni ili ukrasni predmeti, volontira na štandu na kojem nudimo naše radove te sudjeluje u mnogim drugim aktivnostima.

Mira

NaMiru se potrebiti u gradu Rijeci mogu osloniti, uvijek je spremna potisnuti svoje interese i odazvati se svakoj akciji. Također, sve oko sebe nastoji potaknuti na činjenje dobrih djela, povezuje i spaja ljude kako bi bili u zajedništvu, jači i kvalitetniji u radu, za dobrobit cijele šire zajednice. Beskućnici Prihvatilišta za beskućnike "Ruže sv. Franje" kao i prodavači časopisa ju cijene, doživljavaju je kao dobru majku. U Rijeku je došla u vrijeme Domovinskog rata, kada je zajedno s obitelji morala napustiti voljeno Sarajevo. Krenuli su potpuno iz početka. U Rijeci je upisala i završila studij teologije, što je oduvijek jako željela, ali nije imala priliku. Kćeri su odrasle, ostala je udovica, ali njezin vedri duh i vječni optimizam nisu joj dali da odustane, nego se još više odlučila darivati i dijeliti drugima svoju ljubav i vjeru u dobro, u Boga koji je, kako ona sama kaže, nije napustio ni kada je bilo najteže. - Marija Mioč

Čestitka beskućnicima

na sociološki način

U sklopu Adventsko-božićne akademije na kojoj sudjeluju studenti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, kao Klub studenata sociologije Nexus željeli smo na unikatan način iznijeti svoje božićne čestitke. Stoga smo čestitku uputili svim ljudima dobre volje, a ponajviše beskućnicima kao jednoj od najugroženijih skupina u našem društvenom okruženju. U nastavku slijedi tekst koji je predstavio student Matija Miličević-Gregov uz pjesmu Gabrijele Bajić.

Uime Kluba studenata sociologije „Nexus“ ovogodišnju Božićnu čestitku započeo bih ukazivanjem na one, najugroženije grupe ljudi u našemu društvu: onima koji žive ovdje i sada. Kaže Bauman kako živimo u vremenu tekuće modernosti obilježene fluidnošću koju definira rastakanje svega čvrstoga, stabilnoga i trajnoga. Vrijeme koje je unosi nesigurnost, fragmentaciju i dezorijentiranost. Živimo u vremenu u kojemu globalizacijski procesi i kapitalističko-konzumerističke prakse silovitom brzinom gaze sve pred sobom ostavljajući iza sebe prašinu ljudi; prašinu koja se uvukla u sve pore društvene zbilje te žudi biti pročišćena.

Zima je

I hladno je.

A jutro još se ne nazire, A što i ono vrijedi, Kada još jedan tužan dan slijedi, U kojem čovjek sam sebe prezire.

Prezir koji nastaje iz očaja, Kada ostaneš bez svog značaja. Značaja koji dolazi s dna Maslowljeve hijerarhije,

Nodruštvena zbilja, ipak nije u cijelosti crno – bijela. Što stoji između ekstrema neboja? Što to ima sposobnost bojati svijet oko nas, samo ako ju istinski prihvatimo i dopustimo da nas usmjerava?

– kratka riječ. A u njoj, sve što nam treba.

Riječi su urednice časopisa „Ulične svjetiljke“; prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama kojega je pokrenuo Franjevački svjetovni red Mjesnog bratstva Trsat 2008. godine.

svjedočiti svoje poslanje. Prisutni na prepoznatljiv način, zauzimajući se za siromašne i one na rubu društva, odbacivati njihovo zanemarivanje i učiniti ih subjektima vlastitog razvoja, a ne objektima žaljenja. Dublje ostvariti krsna obećanja, promicati mir, dostojanstvo ljudske osobe i humanije odnose u društvu. Nadahnuti evanđeoskim duhom radosno susretati braću i sestre, posebno one koji su siromašni na rubu društva. Zauzimati se i podupirati pokrete koji se bore protiv svih oblika izrabljivanja, diskriminacije i siromaštva.“ Misija, vizija, ciljevi djelovanja koji stoje iza Franjevačkog svjetovnog reda neka bude put kojim svi težimo kročiti.

Uduhu čestitke Klub studenata sociologije „Nexus“ Hrvatskog katoličkog sveučilišta želi vam miran i blagoslovljen Božić te blagu, mirnu i sretnu 2023. godinu.

- Matija Miličević-Gregov student sociologije, HKS

Mislim(o)

A čiji nedostatak vodi do Durkheimove anomije.

Mnogo je takvih ljudi, Kojima je hladno oko grudi, Steže i lomi na komade, Nekad postojane gromade, Srca punog sreće i veselja, Koje postaje samo teško dostižna želja.

A kako i neće, Kada stalno nešto loše izlijeće.

Od malena nas uče, Da se srce od materijalnog odmiče, Da za dušu nije prirodno, Željeti novac nemilosrdno.

Misliš da dobivaš, A zapravo sam od sebe otimaš.

Al’ kada ga nema,

Imaš još većih problema, Samo što je to druga vrsta, No kako god srca bivaju pusta. A s druge strane kako goda, Zajedno možemo doći do boljeg ploda. Možemo organsku solidarnost zamijeniti mehaničkom, I tako se oduprijeti onom virtualnom, tehničkom.

Moramo zajedno zalijevati biljke, Kako bi održali svjetlo Ulične svjetiljke.

- Gabrijela Bajić Studentica sociologije Hrvatsko katoličko sveučilište

Matija

Gabrijela

Najbolji putnik s invaliditetom na svijetu!

Moje

prve riječi prije trinaest godina, da ne želim ovako živjeti, shvativši da je onako kako si napraviš, vrlo sam brzo povukao. Znao sam da više ništa neće biti kao prije i odlučio se boriti i gledati na sve ovo kao jedan veliki izazov. Zadnjih trinaest godina bilo je puno više od velikog izazova, ali evo me danas, radim ono što volim i ostvarujem svoje snove!

Sve je počelo tim prvim odlaskom na gliser, prvim putovanjem u Sarajevo, prvim letom avionom u Madrid i prvim putovanjem van Europe, u Maroko. Svako to putovanje bilo je za mene i moje tijelo veliki i novi izazov i iskušenje gdje sam sve morao naučiti na teži način, na svojem tijelu.

Impresioniran

hramom na vrhu drevnog grada Petre zacrtao sam si da me to što sam u kolcima neće spriječiti da doživim nešto što sam jako htio. Istraživao sam danima, čitao, gledao i pregovarao te na kraju stigao do vrha i divio se tom čudu izbliza. Postao sam prva osoba na svijetu koja je to učinila na taj način. Nakon toga više ništa nije bilo isto, shvatio sam da je sve ostvarivo ako to uistinu želiš, bez obzira na invaliditet. Nakon toga proputovao sam pola Australije, osvojio svetu stijenu Pidurangalu na Šri Lanki kao prva osoba na svijetu u kolicima te isto učinio popevši se na Sinaj u Egiptu. Ali sve to imalo je neki „ali“…na sve te planine nosili su me drugi, a ja sam „samo sjedio“.

Sbiciklom koji ste mi vi omogućili odbiciklirao sam Dugi otok i shvatio da mogu napraviti puno više nego biti nošen na neki vrh. Želio sam napraviti nešto posve sam i dokazati samome sebi, a i vama da je baš sve moguće. U pola godine odbiciklirao sam na ruke 3500 km od Savudrije do Istanbula i pri tome sakupio sredstva za četiri posebno prilagođena bicikla te četvero ljudi omogućio ono što ste i vi meni. Za sva ta postignuća dva puta osvajao sam nagradu Dijana Klarić za putnika godine, a moj prvi projekt proglašen je najboljim za 2022. godinu!

Nagradu

Dijana Klarić na Croatian travel festivalu koji se održava u Šibeniku vjerojatno je najveće priznanje koje putnik u Hrvatskoj može dobiti, dok se u svijetu ta nagrada dodjeljuje od strane NomadManie, globalnog kluba putnika koji okuplja samu „elitu“ svjetskih putnika. Kako i oni sami kažu, ono što je Oscar u svijetu glume, to je ova nagrada u svijetu putnika.

Zato s ponosom mogu reći da je NomadMania upravo mene (uz još jednu djevojku) proglasio najboljim putnikom s invaliditetom na svijetu za 2022. godinu! Iako sam bio potpuno iznenađen što sam od svih putnika izabran baš ja, ono što me još više iznenadilo činjenica je da tamo negdje, van Hrvatske ipak netko zna za mene, cijeni to što radim i svjestan je mojih napora koje ulažem kako bih ostvario zacrtano.

Ova nagrada samo je potvrda svemu onome što radim i ona nije u mojim rukama (nije još ali će doći) samo radi mene već radi svih vas! Radi svih vas koji ste mi pomogli, bili moji suputnici, koji me pratite, koji u mene vjerujete, koji u mene ne vjerujete i vas koji ste donirali i koji ćete donirati, bilo to za bicikl, projekt ili ono što u budućnosti dolazi!

Hvala Vam - Slaven Škrobot

Kiseli kupus

Većtisućljećima je poznata ljekovitost kupusa, kako onog svježeg tako i ukiseljenog koji je u našim krajevima tradicionalna domaća delicija u hladnim danima. Odlično prija sa žgancima, kobasicama, grahom, a neizostavan je u pripremi sarme. Rasol od kiselog kupusa preporučuje se kao pročišćujuća kura za organizam te kao prirodno sredstvo za ublažavanje mamurluka. Kiseli kupus izvrstan je izvor vitamina C i K, kalija i kalcija. Prozvan je metlom za želudac i crijeva, a ujedno jača živce i potiče stvaranje krvnih stanica. Bakterije mliječne kiseline iz kiselog kupusa održavaju crijevnu floru zdravom, a time i cjelokupan tjelesni imunitet. Da bi se očuvale hranjive tvari i probiotici, te radi lakše probavljivosti, preporučuje se jesti kiseli kupus sirov, bez kuhanja. Ako ga dodajete u neko jelo (npr. varivo od graha), učinite to tek na kraju kuhanja. Osim što blagotvorno djeluje na zdravlje i imunitet, omiljen je i zbog pregršt kombinacija i načina na koje se može pripremati. Najbolje ga je konzumirati sirovog na salatu. U salatu od kiselog kupusa može se dodati voće (jabuke, mandarine, kruške, brusnice, ananas …) ili kuhani grah, slanutak, leću … ili neko lisnato povrće ili kuhano proso, kvinoju – kombinacija ima bezbroj! Za zimske dane izvrsno je i varivo s krumpirom.

PITA:

kore za pitu, kiseli kupus, slanina, sol, papar, crvena paprika, ulje. Oprani kupus dinstati sa slaninom. Kad omekšaju ostaviti da se ohladi. Slagati po tri kore za pitu i između ih namazati uljem. Staviti dinstani kupus na 2/3 i začiniti paprom i crvenom paprikom. Saviti u roladu. Pite premazati vodom i uljem i peći na 180⁰C/25 min. Može se koristiti i lisnato tijesto koje se premaže žumanjkom, a u nadjev se može dodati suha šunka ili kobasice.

GRAH S KISELIM KUPUSOM (JOTA):

šalica graha, rezani kiseli kupus, suho meso po želji (suha rebra, slanina, kobasice), lovor, češnjak, crvena paprika, sol, papar. Grah i suha meso kuhati u dok ne omekšaju. Dodati kiseli kupus, lovor, papar u zrnu, češnjak i crvenu papriku. Pri kraju posoliti po potrebi. Može se dodati lagana zaprška (prepržiti na masti ili ulju malo brašna i crvene paprike) ako je maneštra rijetka ili dva krumpira izrezana na sitne kockice. Može se dodati i pešt (dobro usitnjena slanina, češnjak i malo ružmarina).

SARMA:

500 g miješanog mljevenog mesa, 100 g slanine, 50 g riže, 1 manja glavica kiselog kupusa, 1 glavica kapule, 1 jaje, 1 žličica crvene paprike, 1 žlica peršina, 1 mrkva, malo korijena celera, par režnja češnjaka, sol, papar. Odvojiti listove kupusa i potopiti ih u hladnoj vodi da se ukloni višak soli i kiseline. Izrezati zadebljale dijelove prije savijanja. Sitno nasjeckajte luk i popržite na malo masnoće, dodajte naribanu mrkvu i celer, a zatim luku dodajte mljeveno meso, sjeckani češnjak, rižu, sjeckani peršin, jaje i sve dobro promiješajte. Posolite i poparite. Na dno posude stavite narezani kupus (dio glavice koji ne možete koristiti za motanje). Na list kupusa stavite žlicu nadjeva i smotajte u sarmu koju slažete u krug. Između sarmi narežite slaninu i stavite par kobasica. Nalijte hladnu vodu, dodajte list lovora, papar u zrnu, crvenu papriku i malo kima. Kuhajte na laganoj vatri oko 3 sata.

KISELI KUPUS, PROSO I PILETINA:

glavica luka, mrkva, koraba, crvena paprika, čili papričica, 2 dcl prosa, 250 g pilećeg mesa. Luk dinstati na ulju, dodati ribanu mrkvu, ribanu korabu i kiseli kupus. Dinstati, uz podlijevanje ako je potrebno, oko 30 minuta. Dodati namočeno proso, komadiće piletine i narezanu crvenu papriku. Posoliti i začiniti po želji. Kuhati oko pola sata dok ne postane kremasto i gusto.

MUSAKA:

U vatrostalnoj zdjeli slažemo red krumpira (dobro ga je prije malo skuhati u kori), posolimo, poparimo, dodamo ulje ili svinjsku mast. Zatim slažemo red dinstanog kiselog kupusa, pa opet krumpir i tako redom do vrha. Može se staviti i red dinstanog mljevenog mesa. Zadnji red je krumpir. Umjesto krumpira može se koristiti i kuhana tjestenina. U zdjeli pomiješamo mlijeko, jaja i mesni temeljac, te dobivenom smjesom prelijemo musaku. Peći na 180⁰C/ 40 min. Kombinacija je i red dinstanog kupusa komadi piletine pa kupus.

DINSTANI KISELI KUPUS:

par režnja češnjaka, kiseli kupus, suha slanina ili hamburger, kim, sol, papar, crvena paprika. Na ulju ili masti pržiti narezanu slaninu ili hamburger, dodati usitnjeni češnjak, kratko popržiti pazeći da ne zagori. Dodati kiseli kupus zajedno s rasolom i dinstati na laganoj vatri oko sat vremena dok ne omekša. Začiniti po želji (sol, papar, crvena paprika, kim …). Tako dinstani kupus izvrstan je prilog kobasicama, odojku, svinjetini, piletini, suhim rebrima, kareu …, a može se koristiti i za musaku s krumpirom, razne pite ili za punjene pečene paprike. - Mirjana Lončar

Radost preuzimanja poklona u Zagrebu :) Hvala donatorima!

fotografija: Anita Čevra

SKENIRAJ

Zahvalan sam za projekt Ulične svjetiljke i što imam priliku biti dio toga. Ulične svjetiljke unose svjetlo u moj život i moja svakodnevica nije, tako često kao prije, siva svakodnevica. Zahvalan sam na tome. Zahvalan sam i svima koji rade da se taj projekt i dalje ostvaruje. Zahvalan sam svakom kupcu koji kupi časopis. Svi vi činite moju svakodnevicu ispunjenijom i smislenijom. — Milan Marković