Ulične svjetiljke proljeće/ljeto 2023.

*KUNSKA PROTUVRIJEDNOST: 9,80 KN

CIJENA: 1,30 EUR*

POLOVICA IDE KORISNIKU PROJEKTA

tema broja: MISIJE

Duhovna obnova u Taboru

Urednica: Dunja Osojnak Marinović

Lektor: Ana Marija Antunović, Jakov Kršovnik

Grafička urednica: Sabina Marov

Fotograf: Mirjana Lončar

Naslovnica: Mirjana Lončar

Izdavač: Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat (provoditelj projekta Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje”)

Adresa uredništva:

Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka

e-mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com

tel: 099 365 3262 (Dunja)

IBAN HR 6224020061500038922

Erste Bank

ISSN 1846-9574

Tisak: Novi list Rijeka

Distribucija časopisa:

RIJEKA: Ivanka Juretić

ZADAR: s.Rita Maržić, Ivana Vinac

PULA: Nataša Babić

VARAŽDIN: Mara Bago

ZAGREB: Ivana Bošnjak, Ana Fruk

„Ulične svjetiljke“, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

Preporučena donacija za časopis iznosi 1,30 eura ili 9,80 kuna, od čega 0,65 centi ili 4,90 kn pripada korisniku projekta “Ulične svjetiljke", a s ostalih 0,65 centi ili 4,90 kn pokrivaju se troškovi tiskanja idućeg broja časopisa i ostali troškovi projekta.

Časopis izlazi od rujna 2008. godine, i to više puta godišnje.Sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13 čl-39, st. 1, toč. g,) časopis je oslobođen PDV-a.Stavovi kolumnista, volontera, čitatelja i prodavača „Uličnih svjetiljki“ koji su preneseni u časopisu ni na koji način nisu stavovi uredništva te su za njih odgovorni isključivo autori.

Pozivamo sve koji žele surađivati sa svojim tekstovima, fotografijama ili pak žele prokomentirati časopise ili tekstove da se jave na adresu e-pošte : ulicne.svjetiljke@gmail.com na facebook stranicu „Uličnih svjetiljki“ ili sms-om na broj: 099 365 3262 (Dunja)

ULIČNE SVJETILJKE

PROLJEĆE / LJETO 2023. sadržaj:

UVODNA RIJEČ

Pratite nas online na: issuu.com/ulicne.svjetiljke facebook.com/UlicneSvjetiljke instagram.com/ulicnesvjetiljke

pišu:

fra Gabrijel Bošnjak - Onezin MiculinićMirjana Lončar - Branka Pataftas. Magdalena Juretić - s. Magdalena Marićfra Miro Babić - Manuela Kiršić Širol -

Iva Ujević Bajivić - Miroslav DurbasAna Posarić - Tihana Lucić - Zdenko Plenković

Pravila prodaje časopisa “Ulične svjetiljke”

U želji da se časopis „Ulične svjetiljke“ prodaje čim većem broju ljudi, da bi dosegnuo što širi krug čitatelja te da postigne redovitost u izlaženju, potrebno je da se svi zajedno brinemo za njegov dobar ugled. Pri prodaji časopisa, korisnik projekta ne predstavlja samo sebe, već čitav projekt „Ulične svjetiljke“.

Stoga, molimo da korisnici projekta poštuju sljedeća pravila:

1. Časopis prodajem na miran i nenametljiv način.

2. Drugim korisnicima projekta iskazujem poštovanje jer imaju pravo prodavati Časopis kao i ja.

3. S drugim korisnicma projekta „Ulične

svjetiljke“ se miroljubivo dogovaram oko lokacije prodaje Časopisa.

4. Moguće nesporazume rješavam mirnim putem.

5. Kod prodaje Časopisa ne konzumiram alkohol i/ili druga opojna sredstva.

6. Časopis prodajem po njegovoj cijeni, pritom ne prosim i ne varam kupce, niti ga preprodajem drugim korisnicima projekta.

7. Poštujem odluku kupca glede kupnje Časopisa.

Ako se korisnik projekta ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnika, privremeno ili trajno gubi pravo prodaje Časopisa.

Uvodna riječ

Svih nas nekad zna preplaviti nezadovoljstvo jer nam ono što posjedujemo nije dovoljno.

Toliko nas obuzme taj osjećaj da se kidaju svi međuljudski odnosi. Braća i sestre okreću leđa jedni drugima jer svatko od njih smatra

da njemu ili njoj pripada više zemlje. Ili, djeca ponekad jedva čekaju da mati i otac napuste ovozemaljski život, kako bi im ostalo nasljeđe. Misle da su ima roditelji škrti, a ne štedljivi. Gleda se kako je kod susjeda te osjeća nezadovoljstvo jer je njemu "bolje", s navodnicima i bez njih. Nama ljudima trava je (pre)često zelenija u tuđem dvorištu.

su spremni da netko drugi pokapa njihove pokojne jer oni na sahranu neće moći doći. Ostavljaju sve i nose nadu onima koji nemaju ni pitke vode.

No,

tamo negdje, ne tako daleko, postoji čitav svijet, sela, naselja ljudi koja nikad takav problem nisu imali, niti će imati. Vlasništvo zemlje, kuće, stana ili čak neke prikolice u kojoj bi obitavali, potpuna im je nepoznanica. To je svijet misija. Misije su posebna kategorija služenja čovječanstvu u kojima sve što imaš ostaviš iza sebe. Misije biraju oni koji

Posebna je to hrabrost i milost, zato smo misijama odlučili posvetiti ovaj broj časopisa. Priče o misijama i misionarima doista su posebne i valja ih, ako je moguće, iskusiti iz prve ruke. No, ako to nije moguće djelom i vlastitim angažmanom, onda razgovorom s ljudima koji su odlučili služiti na taj evanđeoski način ili čitanjem njihovih svjedočanstava i priča o njima. Vjerujemo da će bar jedna rečenica koju pročitate dotaknuti vašu nutrinu i da ćete zanemariti zelenilo trave svojih susjeda te biti presretni što je vaša trava žuta i spaljena samo zbog toga što je - vaša.

Fadila, Olivera, Aleksandar, Dunja, Dule, Slađana, Ivo, Nevenka P., Nevenka Š., Milan Duhovna obnova u Taboru

Svi smo ljubljeni

Pod utjecajem

svijeta u kojem živimo i opterećeni našim lošim međuljudskim odnosima lako padnemo u napast da pomislimo kako ljubav i pažnju - moramo zaslužiti.

Takav odnos onda vrlo lako prenesemo i na naš odnos prema Bogu. Mislimo da našim molitvama, našom moralnom ispravnošću i opsluživanjem Božjih zapovijedi zaslužujemo Božju ljubav.

Kada se susretnemo s našim granicama, kad iskusimo gorčine padova i hladnoću loših odnosa tada se vrlo lako obeshrabrimo. Shvatimo da ipak ne možemo svojim snagama zaraditi nebo. Osjećamo se nedostojnima Božje blizine. Božja svetost nam se čini kao nešto nedostižno, nešto čemu se

možemo samo diviti, baš kao psalmist koji se pita „što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“

Bog je sve tako lijepo stvorio i uredio. Od najudaljenije zvijezde do najmanjeg atoma sve je Gospodin prekrasno osmislio. Sve ima svoje mjesto, svoju svrhu. A što je čovjek? Kad pogleda zvjezdani svod osjeća se sićušan. Sve više postaje svjestan svoje malenosti. U cijeloj toj harmoniji Božjih stvorenja čovjek je jedino biće koje je, zbog svoje pale naravi, sposobno činiti zlo. A, ipak, Bog ga nije ostavio,

Dar od srca

Kada pogledam te ja u tebi meni život sja zvijezde gore ognjem nadanja moja srića u tvojim rukama.

Još jedan dan je za nama još jedna nada ostala još uvijek svijetlo u tami izvire vjeruj, ljubav iz duše navire.

Gledajuć u novi dan svima nama treba miran san da koračamo stazom ljubavi da nas ona vodi i prati!

nego ga je „učinio malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.“

Toliko nas Bog ljubi, da nas unatoč našim slabostima uzdiže iznad svih stvorova.

Bog nije samo neki stvoritelj koji je sve stvorio, pokrenuo i onda se povukao. Bog nas nije napustio. Nikada nije digao ruke od nas, čak ni onda kada smo mi obeshrabreni odustali i od njega i od sebe. I tada Bog vjeruje u nas.

Bog je sve za nas stvorio, da bi nam sve stvoreno svjedočilo tu predivnu Božju ljubav i pažnju prema nama. On nam se objavio kao Bog blizine, kao onaj koji je prisutan i koji želi ući s nama u odnos unatoč našoj malenosti i unatoč našoj slabosti, nedostojnosti i grešnosti. Tu ljubav ne možemo zaslužiti. Ona nije plod naših napora, nego čisti Božji dar. Taj dar nije samo za izabrano društvo, nego za svakoga čovjeka, od onoga još nerođenoga do onoga koji je na koncu svoga životnog putovanja. Svi smo ljubljeni. Svi smo željeni.

Prihvatimo taj dar. Prihvatimo tu činjenicu da postoji Netko tko nas voli apsolutno i bezuvjetno. Samo mu se trebamo otvoriti. Samo ga trebamo prihvatiti. - fra Gabrijel Bošnjak

- Onezin Miculinić

ZBOGOM KUNO

PRIPROST ČOVJEK

Poštovani čitatelji "Uličnih svjetiljki", primite puno pozdrava od prodavača Zdravka. Danas je tema „Zbogom kuno”. Nije baš lako o tome nešto reći. Nama beskućnicima nije bilo dobro niti prije pa vjerujem da neće ni sada, osobito što sam star i bolestan. To je moje mišljenje mada sam ja priprost čovjek da bi znao o tome puno pisati i misliti. - Zdravko Vračan

Slađana ZLATNA KUNA

Novčana valuta kuna nažalost odlazi u povijest. Bolje rečeno, u zaborav nakon 29 godina optjecaja. Posljednji pozdrav kuni. Odlazak kune dočekali smo sa zebnjom što će i kako biti s dolaskom eura. Tehnički je sve jednostavno, ali psihološki gledano, kada kažemo riječ „tisuću”, ona nam nudi neku vrijednost, a 135 eura stvara osjećaj oskudice. Euro je europska valuta, ali nema dobru platežnu moć kao naša zlatna kuna. Bilo je teško dok su bile kune, ali se koliko-toliko moglo živjeti. Sad euro nema veliku vrijednost jer je inflacija zeznula sve. Sada oskudijevamo, a ne bih se čudila da u skoroj budućnosti gladujemo. Kod nas su primanja, u usporedbi s drugim zemljama Europe, najniža. Kod nas ne postoji srednji sloj ljudi, već samo bogataš i siromah. Kako ostali građani EU plaču za svojim valutama, tako ćemo i mi za našom zlatnom kunom.

- Slađana Jovanović

Ulične svjetiljke, proljeće/ljeto 2023.

JEDINSTVENA VALUTA

Konačan prestanak korištenja hrvatske valute, kune, mnogima je donio nezadovoljstvo. Samim uvođenjem eura cijene svih kućanskih i higijenskih proizvoda su se povisile. Uz uvođenje eura i ukidanjem kuna, mnogi su očekivali veća primanja kako bi se izjednačila kvota potrošnje i doprinosa, no plaće su ostale iste, a cijene su sve više i više. Naime, jednako je teško i priviknuti se na izgled kovanica eura kojih je mnogo više nego novčanica, stoga se mnoštvo buni pri plaćanju. Također, smatram da ukidanjem kune brišemo povijest i jedinstvenu valutu u Hrvatskoj. - Manuela Čačić

EURO U RUCI

Dragi kupci, volonteri, urednici i donatori, dobar vam dan! Čuvao dragi Bog vas i vaše najmilije. Danas se jako teško živi, ali život je oduvijek bio borba. Vjerujem da će u toj borbi Bog, kao i uvijek do sad, pomoći. Kuna nam je bila vrijedna, ali sigurna sam da će i euro poslužiti svrsi. Samo neka nam on po prodaji časopisa dolazi u ruke. Mi ćemo dati sve od sebe da prodajemo časopis, a pouzdam se da će nam se taj trud isplatiti. Hvala vam još jednom.

Zdravko

Manuela

- Ljilja Plačković

Ljilja

Snježana

EURO U ČUDU

Otišla je kuna na daleka putovanja po svijetu, a mjesto ostavila euru. Ostavila kuna sve brige i probleme i uživa putujući, a euro sad gomila ruku gleda i ne zna od kuda da krene. I sad euro u čudu gleda. Zbogom mu je kuna rekla pa ti sad euro vidi s kim ćeš se svadit.

- Snježana Demirović

KRATAK SAN

Ne znam uopće kako bih pisao o ovoj temi jer smo sanjali svoju državu toliko godina, dosanjali je, imali i svoju valutu, a sada tako lako to sve nestaje. Između dvije, recimo, realnosti, a koje se zovu univerzalnost i osobnost, ne znam se baš snaći. Univerzalnost volim samo u tehnici, strojarstvu, auto, moto, bicikl, i tako dalje radi lakšeg popravka. No, u osobnosti sam malo osjetljiviji, jer to je već zadiranje u nešto što imaju pojedinci i narod, od običaja, navika, govora... Otimanje toga izgleda mi kao otimanje nečeg vlastitog, pa tako i kune kao našeg platežnog sredstva. Malo me to ljuti, jer tečaj je sigurno bio u korist kune pa tako i državnog proračuna. Kune kojoj smo morali reći zbogom! Neću govoriti o načinima zarade kune ili eura, jer oni su tipični za sve narode svijeta. Netko je rudar, netko prodavač, netko poljoprivrednik, netko ribar i tako dalje. Tih zanimanja ima milijardu, pogotovo u novije, modernije vrijeme. Iskreno mi je žao što je san kratko trajao, tek tridesetak godina starosti kune koja je trebala kao i Hrvatska pokazati svu ljepotu čovječnosti i ljudskosti. No, sad je tako kako je. Budi dio zajednice koja je odgovorna ili neodgovorna, ovamo i onamo, počevši od mene, pa do svakog pojednica u Europi. Možemo zatvoriti krug uz više odgovornosti u susjedstvu, kvartu, gradu... Pozdrav prodavačima, kupcima i uredništvu časopisa. Toliko od

- Vedrana iz Zadra

Netko voli da je došao euro, no puno njih bi radije da je ostala kuna, jer je to novac Republike Hrvatske već 30 godina. No, građane nitko ništa ne pita. Osobno se nisam još privikla na eure i stalno preračunavam u kune. Zbogom, lijepa naša kuno. - Slavica Brusić

Zaista nam je žao što je naša kuna otišla u zaborav. Moja starija generacija teško se privikava na promjene i zato mi teško pada rastanak od kune. Novčanice kune bile su lijepo dizajnirane. Meni najdraža bila je kovanica od pet kuna, takozvani medvjed. Sigurna sam da još ima ljudi koji dijele moje mišljenje i kojima je rastanak od kune teško pao.

S poštovanjem, - Nevenka Šobot

PRIHVAĆANJE

Draga kuno, ne mogu ti reći zbogom. Zajedno smo proveli 29 godina u dobru i zlu. Nekad nisi htjela biti u mom novčaniku, pa sam znala biti malo ljuta. Vratiš mi se, i ja ti se zahvalim. Ne, nije mi se sviđao datum 1. 1. 2023. i to što sam morala prihvatit' da se odreknem kune i prihvatim euro. Ali ti ćeš se nama vratiti. Nisam se oprostila od kuna, samo sam ih na kratko ostavila.

- Fadila Dautović

PET KUNA

Nevenka

GRAĐANI SE NE PITAJU

Slavica

Vedran

Fadila

NOVAC NIJE MOJ

Još se sjećam dinara iako je od tad prošlo dosta vremena. Zatim dolazi naša kuna s kojom smo se družili, dizali, ulagali, baratali, kako smo znali i umjeli. Trajala je par desetljeća. Bilo je to kratko po mojoj procjeni. Taman nekako svoji na svome. Kuna kao naš zaštitni znak. Bilo je ponosito druženje s njom, al' kratkog vijeka trajalo je. Dođe euro, a s njim krene i nezadovoljstvo. Cijene odoše gore, kupovna moć se smanjila. Osjećam da su nam nametnuli nešto za što nije bilo potrebe. Polako se u svemu tome gubi još jedan dio našeg nacionalnog identiteta. Tako teško ostvarenoga. Prihvatit ćemo polako i taj euro iako ćemo još uvijek preračunavati u kune. No, najviše mi smeta što su s prelaskom na drugu valutu zataškali poskupljenja i u svemu tome pronalaze opravdanja. Sam prelazak mi toliko ni ne smeta iako mi u duši ipak kuna leži, nego mi teško padaju poskupljenja i neimaština koja sve više i više dolazi do izražaja. Ljudi se lako prilagođavaju promjenama, pa tako i ja, ali manjoj kupovnoj moći, neimaštini i siromaštvu teško da se itko prilagoditi može. A to nam euro simbolizira upravo sad u svojim prvim koracima. Nadam se da će daljnji koraci biti lakši.

- Vaš Drago Ognjačević

Ifeta

KUNE ZA USPOMENU

Petar

NESPREMNI

Šta da kažem, odlazak kune, a dolazak eura po meni znači dolazak teških dana i borbu za goli život. Pogotovo nas koji se nalazimo na margini društva. Zato mislim da euro nismo trebali uvest jer nismo bili spremni.

- Petar Jurlina

Ulične svjetiljke, proljeće/ljeto 2023.

Početkom ove godine odrekli smo se naše novčane valute. Ode naša kuna i dolazi nam euro. Kao i svi, tako sam se i ja zabrinula kako ću se snaći s novom valutom. Naša primanja izgledaju jako mala jer se sve preračunalo u euro. Na početku je bilo jako teško, ali sada se već počinjem privikavati. Teško se oprostiti od naše kune ipak nam je služila skoro 28 godina. Meni osobno nedostaje i zato sam neke od njih ostavila za sjećanje.

Kuna nikad nije bila moja. Da se razumijemo, nijedan novac nije moj. Isus je rekao: Bogu Božje, caru carevo. Ja pripadam Gospodinu Isusu Kristu, a novac koji imam mi je samo povjeren jer dragi Bog zna da trebam i jesti i piti i spavati i nešto obući... I onda taj novac mogu zamijeniti za hranu, piće, obuću, odjeću, stanovanje... I kad imam malo novca, ustvari sam i dalje bogat. Jer znam da se Onaj koji je rekao „Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će vam se nadodati“, iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu brine za mene. I znam, sve što mi se dogodi, uz njegovo je dopuštenje. Eto, zato nijedan novac nije moj. Zahvalan sam Bogu što sam mogao sam privređivati, a sad sam zahvalan Bogu što mi u mojoj bolesti šalje dobročinitelje koji mi pomažu. I na kraju: "Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni."

(Iv 3,16) -

Dragan Ioan

- Ifeta Ramić

NAŠ NOVAC

Dragi moji čitatelji "Uličnih svjetiljki", dugo vremena je naša kuna bila naš novac. Došlo je drugo vrijeme, sada smo u Europskoj uniji, i kuna je otišla. Moramo to prihvatiti, prihvatiti euro. Doći će valjda i bolje vrijeme. Hvala vam što kupujete naš časopis i pomažete nam da skupimo i eure!

-

Dubravka Barić

Ono što smo u Hrvatskoj nazivali kunom bio je šareni papir s različitim brojkama kojemu smo dali vrijednost. Odjednom je izgubio svu vrijednost kada je prestao biti u optjecaju te je zamijenjen s drugim šarenim papirom koji se zove euro. Nažalost, mnoge pojedince zamjenjuju s tom vrijednošću. Ako imaš puno tog šarenog papira onda si vrijedan, a ako nemaš onda nisi. Novac je samo sredstvo s kojim se može puno toga dobroga napraviti. Zavisi od naše svjesnosti, savjesti, razumijevanja, nečije situacije i dobre volje kako ćemo ga koristiti. - R.H.

Ioan

Dubravka

ŠARENI PAPIR

USPOMENA

Evo uveli smo euro, mada je kuna jedna lijepa uspomena. Bilo je puno papirnatih novčanica, za razliku od kad smo uveli euro. Papirnatih novčanica je sada jako malo, a promijenila se i vrijednost. Što su nekad bile lipe sad su centi, puno je kovanica, a manje papira. Još se privikavamo na novu valutu, ali ide pomalo. Vaš vjerni prodavač,

- Zlatko Petrugan

DOBRODOŠAO EURO

Zbogom kuno, dobrodošao euro. Hrvatska kuna dobila je ime po životinji kuni čije je krzno služilo kao sredstvo plaćanja poreza. I sama riječ „plaćanje“, „platiti“, došla je od latinske rijeci „pacare“ koja znači „umiriti“ ili „sklopiti mir“. Njima se umirivalo neprijatelja. Tako, hrvatsku kunu možemo vidjeti u društvu bana Jelačića ili Mažuranića. Bila je s nama, nešto manje od tridesetak godina, a već je otišla. Zbogom, Hrvatska kuno! Od početka 2023. godine zamijenjena je eurom te više ne važi kao sredstvo plaćanja. Odlazi u povijest. Svatko se, na svoj način, oprostio od nje. Mnogi su radosno kliktali, veselili se, da je otišla, da je nema, iako su je sa strašću stavljali u džep. Ja sam se, od Nove godine, riješila i zadnje kune i lipe, iz kuće i rekla: Zbogom kuno! Dobrodošao euro, nova valuto! Eto, toliko od mene. Pozdrav od - Gordana Bilić

Aleksandar

Nisam siguran je li prelazak na euro definitivno "zbogom kuno". Da jednog dana dođe do propasti ili raspada Europske unije opet bi nam trebala neka moneta za plaćanje. Osim toga, kuna je jedan od naših simbola i sastavnica našeg suvereniteta i samostalnosti. To smo sve krvlju platili i u Domovinskom ratu i prije toga u Drugom svjetskom ratu. Polako „prodajemo” sve što je naše i ulazimo u neke asocijacije kao da nismo ništa naučili iz povijesti. Vjerojatno ćemo se svi s vremenom naviknuti na euro, doduše neki brže neki sporije, kao što smo se navikli na kunu. Za naše gospodarstvo je možda povoljan ovaj prelazak na euro radi lakšeg poslovanja sa članicama EU, ali nisam siguran da je on dobar za obične ljude. Pogotovo u ovom trenutku opće globalne recesije i rastuće inflacije. Nadam se da je ovo samo doviđenja kuno, odnosno do skorog viđenja.

VRATI SE KUNO

Kao domaća valuta od 1994. do 2022., kuna je bila stabilna. Ode kuna iz mog džepa, dođe ružni euro, koji pada i svaki mjesec manje vrijedi. Vrati se, kuno, kakva si bila! Zbogom, kuno!

- Milan Adamović

DOBRODOŠLI EURI

Zbogom kune, dobrodošli euri. Kao dugogodišnji članovi EU napokon smo uveli i njihovu valutu. Prema svim standardima pratimo ulazak EU stoga je potrebno i dopustiti njihovu valutu. Granica unutar EU više nema te svaki put kada osoba iz Hrvatske želi posjetiti neku od susjednih država ne mora tražiti obližnju mjenjačnicu i brinuti se o svoti. Na računima su bile izrečene cijene u eurima i u kunama što nam je uvelike pomagalo u privikavanju. Moje mišljenje je da će ovo pripomoći i olakšati daljnji razvitak ove države. Zato, zbogom kuno.

- Muhamed Mutiši

Pozdravlja Vas vaš poslovično omiljeni prodavač, - Aleksandar Brajuha

Zlatko

Milan

Gordana

DO SKOROG VIĐENJA

Muhamed

SAMO DA IH IMAMO

Sve se mijenja. Sve. Prošao sam šezdesete u životu i doživio baš puno promjena. U vlastitom životu i u državi u kojoj živim. Kao i svi mi uostalom. Zadnja promjena je odlazak kune, dolazak eura. To me odmah sjeća na vrijeme kad je kuna došla, a otišli hrvatski dinari. Bilo je puno kraće vrijeme za promjenu dinara u kune. Gotovina se mijenjala u poslovnici današnje Fine (nekada se to zvalo S.D.K.) i još i danas se sjećam strašnih gužvi i penzionera koji su držali svoje vrećice pune kovanica i strpljivo čekali da dođu na red i zamijenili ih za kune. Prodajem „Ulične svjetiljke” i dobivam kovanice eura. One manje od 1 eura su baš sitne. Meni presitne. Valjda ću se naviknuti. Sada sam se sjetio da su i naše lipe bile toliko sitne, samo već dugo nisu u prometu. „Sitne, krupne, kune, euri, nije važno. Samo da ih imamo!”, komentira moja Lela. A ja dodajem i da nije sve toliko poskupilo. Najprije hrana. Ali, izdržat ćemo. Ako smo sve životne nedaće izdržali, i ovu skupoću ćemo. Glavno da smo zajedno. I da ima dobrih ljudi koji nam hoće pomoći. Zbogom kuno, dobar dan euro. Želimo ti što češći boravak u našem domu. - Zvonko Kutin

abc

U svom sam životu do sada imao razne valute YU dinari, HRD, kune, razne strane valute, ali kuna mi je nekako bila najdraža. Imala je svoju vrijednost i nije bilo inflacije ni devalvacije. Nekako sam se naviknuo na kunu. Većinom sam teško dolazio do kuna i nisam bio u mogućnosti da nešto stavim sa strane. Trošio sam za osnovne životne potrebe i pazio na što trošim i živio skromno. Za mene je puno stvari luksuz. Trebat će mi dosta vremena da zaboravim na kune, Sada živim u nadi da ću imati mudrost i znati upravljati s eurima i da ću imati dovoljno, barem, za osnovne životne potrebe. Zbogom kuno, kumo!

- Prodavač Josip, Pula

EMOTIVNO

Josip

Hrvatska kuna bila je službena valuta RH od 1994. godine do 31. 12. 2022. godine. Ime je dobila po autohtonoj životinji kuni. Također kuna se upotrebljavala i u vremenu od 1941.-1945. za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osamostaljenjem RH, postojala je hrvatska valuta hrvatski dinar, a od 1994. godine uvedena je kuna kao platno sredstvo. Hrvatska je postala članica Eurpske unije, a od 1. 1. 2023. koristimo euro kao valutu u Hrvatskoj. Tako nakon 29 godina kuna odlazi u povijest i s emocijama se opraštamo od nje. Pri tome smo za uspomenu ostavili jednu od kuna za neke druge naraštaje.

- Ivo Marijanica

ŽIVOT JE SKUPLJI

Iskreno nisam sam se još oprostio od kune jer svakodnevno vidim kako je život s eurom težak. Nedostaje mi kuna. Život bez kune je 50 posto skuplji. Baš u svemu. Naročito režije: stanarina, struja, voda i grijanje. Cijena hrane iz dana u dan raste. Pitam se gdje su granice?! Zar smo odabrali skuplji život odreknuvši se kune? Zar život nije trebalo biti lakši? Euro kao valuta nam je možda bio simpatičan kad smo ga pretvarali u kune. Danas? Danas je život s eurom jako težak. Nadam se da je ovo samo faza adaptacije i da neće zauvijek biti ovako. Nadam se.

Pozdrav od srca svima - Dule Mustač

Dule

Zvonko

BITNO JE DA IMA NOVACA

Otišla si iz naših života. Euro je četvrta valuta koja je došla u naše živote i novčanike. Nije bitno kako se novac zove, bitno je da ga ima za normalan život. Ako se ovo može nazvati život om.

- Rober Rutar

Željko

SVE NA SVOJE MJESTO

Stigao nam je euro. Hrvatska je ušla u eurozonu i schengenski režim. Ja mislim da je to veliki uspjeh hrvatske diplomacije. Naravno, svi smo se mentalno vezali za našu valutu, kunu. No, nažalost, sve je poskupjelo i to još dok je bila kuna. Neki trgovci počeli su loviti u mutnome. Da su plaće i mirovine na razini EU bilo bi ljudima puno lakše. Međutim, kriza se osjeti i u prodaji časopisa. Ali, ja sam optimist. Vjerujem da će sve opet doći na svoje mjesto. Pozdravljam sve prodavače časopisa, one koji ga vode, a ponajviše vas koji ga kupujete. Vaš prodavač,

- Tomica iz Zagreba

GUSTO

Draga naša kuno, lijepa si bila. Doš'o euro pa smo dobili krila. Šalu na stranu! Mislim da će biti gusto za sirotinjski narod jer sve poskupljuje otkad je euro došao. Nažalost, tu više ništa ne možemo učiniti.

- Željko Bemić

POMUTNJA

Prošla su već dva mjeseca otkako kao sredstvo plaćanja imamo novu valutu: euro. Euro nam nije nepoznat. Mnogima je to bila poželjna valuta. Posebno kada bi je promijenili u kune. Nekima je to bilo redovito sredstvo plaćanja i kupovanja. To je bio njihovo osobni izbor. A sada? A danas? Danas svima, bez osobnog izbora, euro postaje sredstvo plaćanja. Danas, nekima, s eurom život postaje skuplji, teži. Zbog uvođenja eura sve je poskupilo. I teško se snaći. Teško je shvatiti što koliko zapravo košta. Pomutnja je prisutna. Ali, osim što je život s eurom postao skuplji kao da je odlazak kune sa sobom odnio i dio naše povijesti. Željeli smo državu, željeli smo slobodu. Dobili smo državu, dobili smo slobodu, dobili smo kunu. A ovih dana ode kuna. Nadam se kako će samo na tome ostati. Bit će potrebno vrijeme da prihvatim euro jer mi je silno žao što je naša kuna otišla. U nadi za jedno bolje, ljepše, sutra srdačno vas sve pozdravljam, P. S. Raditi se nešto mora.

- Milan Marković

Robert

Tomica

Dunja i Milan

Život piše

romane

Tomislav

NACIONALNI IDENTITET

Žao mi je da smo na ovakav način izgubili svoju nacionalnu valutu –kunu. Podsjetimo se kako smo je slali u povijest tri puta, ali i ovaj puta joj nismo skroz rekli zbogom, čim je otisnuta na naličju 1 eura. U povijesti, kunu smo imali na novcu banovcu, prije 20. stoljeća. Mnogi su to, vjerujem, zaboravili. Nakon banovca, kunu smo imali i za vrijeme NDH. A nakon toga smo je imali od Domovinskog rada do nedavno, gotovo 30 godina.

No, ja žalim zbog nečega drugoga. Na novčanicama s lijeve ili desne strane povećalom se moglo vidjeti da ih je dizajnirao Šutej. No, to smo izgubili uvođenjem eura koji je svjetska valuta. Time smo izgubili dio nacionalnog identiteta i čini mi se da Unija sad ima više utjecaja na nas, kao nekoć Habsburgovci. To me baš rastužuje i ljuti. Pogotovo kad pogledamo naš standard života koji je loš. Najviše žalim što si 2001. nisam mogao priuštiti kupnju niti jednog nacionalnog srebrnjaka, a kamoli zlatnika, kad je država te godine prodala 12 tona nacionalnog zlata. Oni koji prate moje tekstove, znaju koliko žalim za srebrnjakom pape Ivana Pavla II. koji nisam mogao kupiti. Nadam se da će mi moju tugu možda ublažiti netko od kupaca kad pročita ovaj moj tekst, ako ima doma takvu vrstu srebrnjaka, i odluči mi ga pokloniti. Rođen sam u vrijeme konverzije iz dinara u kunu, a sad se mijenja iz kune u euro. Ne znam... Tužan sam zbog kune. Zbogom, kuno, kako kaže naslov. Pozdravlja vas i voli vaš prodavač iz Zagreba!

- Tomislav Grdić - Tajmer

Da, život zaista piše romane i režira filmove različitog žanra, a mi smo njihovi glumci.

Međutim, kakav god bio završetak, naš Gospodin je najbolji pisac i savršeni režiser. Stavlja nam na put ljude koji su potrebni naše pomoći, naše bezuvjetne ljubavi, naše pažnje… Često u njima možemo prepoznati Isusa, jer dovoljno je samo da zastanemo, da im uputimo osmjeh, da ih poslušamo…

Zahvaljujući Božjoj providnosti upoznala sam u Taboru Dušana Mustaća - Duleta, našeg prodavača Uličnih svjetiljki iz Zadra. Čovjeka velikog srca za potrebite, iako je sam u velikoj potrebi. Život ga nije mazio, ali i dalje ima vjeru u Božje milosrđe i često ga možete sresti s osmjehom na licu.

TEŠKA ZARADA

Oprostili smo se od kune. Bilo nam je bolje dok je ona bila u optjecaju jer smo barem nešto zaradili, a otkad je euro, teško da uspijemo nešto. Zato bih zahvalila svima koji ustrajno kupuju časopis i tako nam pomažu u ovim teškim vremenima. Zbogom, kuno!

- Nevenka Pauker

Rođen je 20.11.1962. godine u obitelji s petero braće od kojih je još troje živih. Rano je ostao bez oba roditelja koji su stradali dok je još bio dijete, tako da su on braća svoje djetinjstvo proveli u domovima. Bio je uporan i završio Tehničku školu u Zadru te se zaposlio u tvornici „Bagat“ kao alatničar. Kako sam kaže, nije bilo loše tamo raditi iako plaća nije bila baš neka, ali moglo se živjeti. Budući da je tvornica bila pred

stečajem prijetio mu je otkaz i morao se snaći na nekom drugom poslu. Krenuo je na put „kruha sa sedam kora“, putem teškog života pomorca i ukrcao se na brod. Bilo je teško, ali dosta dobro i sve je izgledalo da će krenuti dobrim putem. Ali … opet taj nesretni ali … Naš Dule je osoba koja potrebe drugih često stavlja ispred svojih želja i potreba i ako netko vapi za pomoć on bez puno razmišljanja daje sve od sebe da pomogne. Iskrcao se s broda i bio uz potrebite dok nisu ponovo stali na noge. Uključio se naravno i u obranu naše Domovine, kao dragovoljac domovinskog rata proveo je neko vrijeme na zadarskom ratištu, što je svakako uzelo svoj danak. Sve je međutim krenulo nekim svojim tokom, jer život mora ići dalje. Otvorio je mali privatni obrt za prijevoz voća i povrća i život je barem privremeno izgledao dobar. Radio je, posao se polako uhodavao, išao je dobro, moglo se živjeti. Dule je skroman čovjek bez velikih prohtjeva. Kako sam kaže šoldi ne čine čovjeka sretnim, oni su samo sredstvo za preživljavanje. Ali … i opet taj nesretni ali … iznenada je dobio sepsu i moždani moždani udar. Bolest ne pita ni kada ni gdje. Pred njim su bile duge godine oporavka i rehabilitacije. Bili su to teški dani, puni nerazumijevanja okoline, našeg sustava … teško, ali naš Dušan se ipak nije predao. Obrt je na žalost propao, ostao je prilično radno nesposoban. Teško je danas i potpuno zdravom čovjeku naći dobar posao. Preživljavao je radeći svakakve poslove u različitim sektorima, ali svi znamo što znači raditi na „crno“ kod privatnika. Tu nema kruha. Bilo je teško, ali kako sam kaže, nikad se nije potpuno predavao. Vjera u Isusa i Božju pomoć davala mu je potrebnu snagu.

Ionda se uključuje u naš projekt prodaje Uličnih svjetiljki koji mu omogućuje kakvo-takvo preživljavanje i pokrije mu troškove za osnovne životne potrebe. Ima se za stan i hranu, ako nisi pohlepan, a to je u današnje vrijeme jako puno. Ima i puno dobrih ljudi koji zastanu, pomognu, doniraju bonove pred blagdane … Sve to polako vraća nadu u malo bolji život. U trenutku kad smo razgovarali imao je problem sa stanom jer se morao hitno iseliti. U Zadru i okolici počinje turistička sezona i cijene stanova probijaju sve plafone. Nadam se

da je riješio svoje stambeno pitanje i da može biti u miru barem što se tiče stanovanja.

Kakav je naš Dule? Čovjek velikog otvorenog srca pun ljubavi za potrebe drugih, čovjek koji vjeruje u Božje milosrđe i crpi snagu noseći svoj križ zajedno s Isusom. Kako on sam kaže: „Nikad se ne smijemo umoriti darovati drugima svoje vrijeme, osmjeh, lijepu riječ jer to nas ništa ne

košta, a svima nam je potrebno! Ne smijemo se umoriti darovati svoje vrijeme i nekoga strpljivo slušati, jer svi smo potrebni pažnje i ljubavi.“

Izato kad ga sretnete ispred „Plodina“ u Zadru gdje prodaje Ulične svjetiljke, zastanite, kupite časopis, popričajte s njim, podarite mu barem osmjeh jer to vas ništa ne košta, a njemu može uljepšati dan.

- Mirjana Lončar

Duhovna obnova u Taboru

Članovi Franjevačkog svjetovnog reda s Trsata i prodavači "Uličnih svjetiljki" iz Rijeke, Zadra i Zagreba s volonterima proveli su četiri dana na duhovnom seminaru u Samoboru u kući Tabor. Upoznavali su sebe, pronalazeći ono najbolje u sebi, dopuštajući da ih dobrota, mir i zajedništvo ispune, probude i obnove.

Gledajući Milana iz Zadra sa štapom i bolovima u nozi, koju je tijekom predavanja držao na klupici, a onda njegov osmijeh koji je sve zasjenio i učinio njegovo lice, umorno od života i problema, lijepim i opuštenim, bilo je dovoljno da zahvalim Stvoritelju za svakoga od prisutnih prodavača.

Dušan je posvjedočio da ga nitko u ova četiri dana nije naljutio ili iznervirao te da jedva čeka novu duhovnu obnovu. Bilo mu je lijepo. To je isto izjavila i Nevenka uz jednostavan osmijeh. Posebno je iskustvo za mene bio Aleksandar. Tijekom molitve i slavlja, fra Ivan Matić nas je zamolio da se okrenemo jedni prema drugima i kroz pjesmu izgovaramo riječi blagoslova za osobu kraj sebe. Nakom blagoslova zagrlila sam od srca Aleksandra i radost je obuzela moju dušu, a negdje duboko u sebi, osjetila sam da ga davno nitko tako nije zagrlio.

Itako sam svakog od prodavača, na posebni način doživjela, kroz

pozdrav, riječ ili osmijeh. Zajedno smo pili kavicu, šetali samoborskim trgom i nalazili se na doručku i ostalim obrocima, sve je bilo prožeto Stvoriteljevom dobrotom i prisutnošću.

Ovo svjedočanstvo je poziv svima vama, dragi prodavači koji niste bili prisutni, da se sljedeći put odazovete. Jer život i Stvoritelj pozivaju na nove puteve u tišinu vaših srdaca, da iskoračite iz svoje svakodnevnice i pronađete puninu u svemu što vas okružuje te da shvatite da ste vrijedni u Božjim očima. Imate dostojanstvo djeteta Božjega. Lijepo je što postojite!

- Branka Patafta, volonterka

Planinorci

druženje s dragim i veselim ljudima, a nekima samo prijeko potreban doticaj s prirodom. Planinarskom društvu Planinorci (PD Planinorci) planine su sve to, a dodatno i prilika da imaju širi utjecaj i na prirodu i društvo.

Tako

društvo Planinorci već drugu godinu zaredom uzelo je ulogu djeda Božićnjaka. Prikupili smo želje štićenika "Uličnih svjetiljki" i svima ih ostvarili. Bilo je tu svega na popisu – od odjeće, hrane, osobnih potrepština pa do malih životnih radosti. Svi su ih zaslužili pa je djedica nesebično zavirio u svoju vreću i pronašao u njoj i više od samih sitnica koje su štićenici tražili. A Planinorci su zauzvrat dobili nešto puno vrednije – širok osmijeh, mili pogled i toplu riječ.

Planinarsko

smo od ekoloških akcija redovito sudjelovali u organiziranim akcijama čišćenja Medvednice pod nazivom „Zelena čistka“, kao dio globalne akcije "World Cleanup", a i samoinicijativno redovito organiziramo čišćenje staza na Medvednici, pod nazivom „Projekt vrećica“. Svake srijede planinarimo u poslijepodnevnim satima, a jednom mjesečno uz planinarenje prikupljamo otpad na planinarskoj stazi kojom prolazimo.

Božićno vrijeme, kao i kod većine ljudi, kod nas dodatno probudi potrebu da budemo dobri jedni prema drugima. Skupimo tako od srca sredstva onima kojima je potrebnije nego nama, svatko koliko može. Donirali smo dosad dječjim domovima, jednoj siromašnoj obitelji, a posljednjih par godina smo od prikupljenih donacija kupovali potrepštine te ih osobno nosili starijim i nemoćnim osobama na teško pristupačna mjesta u Glini i Petrinji. "Ulične svjetiljke" su nam za oko zapele 2021. godine, kao nenametljivi, dragi ljudi skromnih želja koje smo ostvarili odredom. Razveselili smo mi njih, ali i oni nas, lijepo nam je bilo družiti se.

Od

osnovalo je nekoliko zaljubljenika u prirodu, pustolovinu i druženje, 2012. godine. Puno je razloga zašto netko odlazi u planine. Nekima one znače mir, nekima osvajanje novih vrhova, nekima ispitivanje vlastitih granica, nekima

PDPlaninorci

ostalih humanitarnih akcija, sudjelovali smo i u akciji „Kad se male ruke slože i planinariti se može“ u suradnji s Dječjom udrugom Hrabrost (DUH). Misija DUH-a je poboljšanje društvene kvalitete života djece s teškoćama u razvoju i mladih s invaliditetom podizanjem njihove razine samostalnosti i samopouzdanja. Program sadržava razne zabavno-edukativne aktivnosti i radionice u prirodu, s naglaskom na zaštitu okoliša i planinarenje. Osim s DUH-om, surađivali smo i s Caritasom te organizirali izlete u prirodu za nezbrinutu djecu.

Znali smo već tada da ćemo se ponovno vidjeti za Božić 2022. Tako je i bilo – u sad već uhodanoj proceduri prikupili smo njihove želje te pronašli sve što su tražili, predali ravno u ruke i malo popričali. O skromnosti "Uličnih svjetiljki" svjedoči i činjenica da nismo potrošili sva sredstva, pa ćemo ih usmjeriti prema nekoliko udruga za nezbrinutu djecu. A o tome kako smo sretni kad se susretnemo i koliko su široki osmijesi "Uličnih" – svjedočit će slike. I ove na papiru i one u glavi.

MISIJE NAS POTIČU DA

prihvatimo jedni druge

ustanova su Katoličke crkve koja „promiče sveukupni misijski duh u narodu Božjem“ i pomaže djelovanje misionara u siromašnim i nerazvijenim zemljama Afrike, Azije, Južne Amerike i Oceanije. U tim misijskim zemljama stanovništvo, a osobito djeca, često trpi od gladi i živi veoma teško. Nekada jedini cilj bude kako preživjeti do sutra. Zato naši misionari i misionarke, uz naviještanje radosne vijesti spasenja pomažu razvijati lokalne zajednice te osnivaju škole, poučavaju mlade i odrasle raznim zanatima, pružaju zdravstvenu zaštitu i hrane gladne.

Svaki dan nova je prigoda da učinimo

što dobro i pomognemo drugomu, a svatko od nas ima odgovornost pomagati i brinuti se za one koji su u potrebi, da im se omogući dostojanstven život, na koji svi imamo pravo.

Naši

misionari i misionarke žive život u potpunu predanju Bogu. Ostavili su sve i pošli za njime. Težinu svakodnevice u misijskim zemljama ne možemo ni zamisliti jer puno toga uzimamo zdravo za gotovo i nismo svjesni koliko smo sretni što možemo uvečer slobodno i bez straha prošetati ulicom, otići k liječniku kad nas što boli, priuštiti si topli obrok ili zalijevati cvijeće na balkonu (pitkom) vodom iz slavine. Misionari i misionarke su iz blagostanja zapadnog svijeta došli u surovu oskudicu i često su jedina pomoć i skrb tisućama siromašnih, gladnih, žednih i bolesnih. Neka nam život naših misonara bude poticaj da se nikada ne umorimo činiti dobro i svjedočiti radosnu vijest.

Nezaboravimo da smo svi pozvani pomoći i biti misionari ondje gdje jesmo. Neka procvjeta sve dobro u svima nama! Želite li pomoći misijsko djelovanje naših misionara i misionar-

ki, ovdje su potrebni podatci za uplatu donacije:

IBAN: HR6323600001101542876

Svrha: MOJ DAR ZA MISIJE SWIFT: ZABAHR2X

Želite li čitati priče iz života misionara, postanite pretplatnik Radosne vijesti, jedinog i najstarijeg misijskog lista na hrvatskom jeziku.

Posjetite stranicu: www.misije.hr

i pratite aktivnosti Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj na društvenim mrežama:

www.facebook.com/missioHR

www.instagram.com/misije.hr

Za sve dodatne informacije slobodno se javite na adresu ureda u Zagrebu. Telefon: 01/ 56 35 055 ili e-adresa: missio.croatia@misije.hr

Svatko na svijetu živi neku svoju misiju, a misionari su cijeli svoj život posvetili misijskomu djelovanju i aktivnu pomaganju potrebitima.

Papinska misijska djela

PRIČA IZ EKVADORA

Prošlo je gotovo šest godina otkako sam prvi put išla u misije, kao volonterka. Po povratku kući učinila sam malu pauzu, razmislila i odlučila da se ponovno vraćam, no taj put ne kao volonterka, već da bih se pridružila redovničkoj zajednici.

Četiri godine sam već dio zajednice Krista Misionara Molitelja, te sam sada u drugoj godini novicijata i ako Bog da, u listopadu bih, zajedno s još jednom sestrom trebala imati prve zavjete.

Snepunih 18 godina, kad sam se prvi put odlučila ići u misije, moja odluka u početku nije bila dobro prihvaćena, no ja sam unatoč svemu odlučila

ići. Češće se može čuti da mladi idu raditi nekamo van, ali puno rjeđe da idu na drugi kraj svijeta da bi pomagali, pa je to bilo malo iznenađujuće i za moje drage ljude iz sela Srijane, u zaleđu Omiša. No sad je već većina prihvatila da je to moja odluka i moj put, iako uvijek kada dođem u posjet domovini, mogu čuti od mnogih da bi bilo bolje da se vratim. Razumijem ih, jer ponekad je teško razumjeti da se jedna mlada osoba odluči na takav put.

Sada, s 24 godine, mogu reći da sam veoma sretna i ispunjena onime što radim i iako je nekada teško suočiti se sa svim stvarima s kojima se susrećemo, Gospodin je onaj koji daje snagu za svaki novi dan.

Ekvador je jedna predivna zemlja, no često dok gledamo te ljepote i prolazimo kroz predivni krajolik, nismo ni svjesni koliko ima onih potrebitih za koje nitko ne zna, koji se kriju malo više u unutrašnjosti, možda kamo i auto teško može doći i gdje je pitka voda luksuz koji si teško mogu priuštiti, gdje mladi obiteljsku ljubav traže na ulici, a svi znamo da tako ne bi trebalo biti.

Uradu s djecom koja pohađaju našu školu, s djecom s kojom imamo vjeronauk te s djecom i mladima s kojima se susrećemo svakog dana mogli smo primjetiti da imaju toliko nutarnjih rana, da im nedostaju osnovne kršćanske i ljudske vrijednosti i

vrline. Rane najčešće potječu iz djetinje dobi, a u većini slučajeva upravo dolaze od uže ili šire obitelji, zbog nedostatka vrijednosti i vrlina, što bi upravo obitelj otpočetka već trebala učiti djecu, a poslije u tome pomagati i škola. Osjećaj samoće, bezvrijednosti, nedostatka ljubavi, bol koju osjećaju najčešći su razlozi zbog čega upadaju u probleme kao što su loše ponašanje, krađe, alkohol, droga, a naposljetku, nažalost, i bande. Mala djeca već od šest godina znaju biti dio takvih problema.

Mise s tim susrećemo svakodnevno, ali ne osuđujemo ih, kao što to većina drugih radi, već pokušavamo doći do srži problema i pomoći im riješiti to. Nitko od njih ne čini loše stvari samo zato što to želi, već u većini slučajeva misli da će im tako biti lakše. U takvim stvarima pronađu neku privremenu „utjehu“, osjećaju se da su napokon nekomu bitni.

Primjećujući

da je taj problem tako

rasprostranjen, odlučili smo da im pomognemo na duhovnoj bazi, da im pomognemo da ojačaju svoj nutarnji ja, da osjete snagu živog Boga, koji je uvijek uz nas, da započnu s procesom liječenja svojih rana, da spoznaju istinske vrijednosti i vrline. Krenuli smo malo intenzivnije s konvivencijama, duhovnim obnovama i duhovnim vježbama za mlade, baš iz tog razloga. Možemo vidjeti velike promjene kao plodove svojih nastojanja. Možda je najteže od svega kad se dijete želi mijenjati, ali s povratkom u obitelj i u prijašnju okolinu često ponovno „padne“ te smo iz tog razloga odlučili započeti više rada i sa samim obiteljima, jer velik dio svega konačno ovisi o njima.

prošao prvi naš zajednički tjedan, pa drugi i tad sam upitala sestre za njegovu situaciju. Znala sam da treba postojati neki razlog zašto je on jedini u razredu koji ne piše zadaće. Sestre su rekle da ga je mama njima ostavila pred vratima kad je bio mali i da je bio s njima nekoliko mjeseci. Poslije toga se mama vratila po njega kao da se nikada ništa nije dogodilo. Mama je često mijenjala partnere te ima više djece s različitim partnerima. Djeca nikada nisu imala sigurnost doma i ljubav koja im je bila potrebna. Mi smo počeli raditi malo više s njime i odmah se vidio napredak. Maleni je samo trebao znati da je netko uz njega i već bi sam prionuo k zadaći. No mama ga je poslije nekog vremena prebacila u drugu školu, gdje je, nažalost, upao u loše društvo te već sa 10 godina, a možda i ranije, počeo konzumirati drogu. Na svu sreću, opet se vratio k nama i zatražio pomoć. Sada ima 13 godina, trenutno je u rehabilitacijskom centru i dobro je, no ne želi se još vraćati kući dok ne bude siguran da se može suprostaviti svijetu koji ga čeka kad se vrati.

Snjim živi još 10-ak mladih, u dobi od osam do 17 godina, koji su se susreli sa sličnim problemima. Mi kao zajednica pomažemo duhovno i ono što sam mogla primijetiti u ovo vrijeme što im pomažemo jest da gotovo nitko od tih mladića i djece nije prije poznavao Boga. Jedan od njih je tijekom jednog susreta plakao i govorio da su ga bar roditelji učili u vjeri dok je bio mali, jer da sigurno ne bi došao do svoje ovisnosti. Ali, kako ja volim reći, Bog i po krivim crtama piše ravno. Sve što se dogodi u našim životima i što nam je teško shvatiti uvijek na kraju ima neki svoj razlog te će možda svjedočanstvo tog mladića moći mijenjati živote drugih.

Mnogo je priča, puno je iskustva i puno je rada, no nešto moramo ostaviti i za drugi put. Zahvaljujem svim našim dobročiniteljima i moliteljima, bez vas ne bismo mogli sve ovo raditi. Uz vašu pomoć možemo svakog dana nastaviti ondje gdje smo stali, svakog dana pomoći onima kojima je potrebno. Vaše molitve daju nam snagu da ustrajemo i da ustanemo svaki put kada klonemo.

- s. Magdalena Juretić

Velika

radost nam bude kad se tko od naše djece i mladih odluči pomagati na idućoj konvivenciji, svjesni koliko je njima to pomoglo i sa željom da i oni pomognu drugima. Ponekad se javi velik broj njih te nekima moramo reći da, ipak, sačekaju drugi put, ali da nas prate svojim molitvama, jer to je ono što nam snagu daje.

Kad sam tek stigla kao volonterka, sjećam se da sam odmah primijetila jednog dječaka u 2. razredu koji gotovo nikada nema zadaću. Tako je

Osvanulo je nedjeljno jutro u Bumi, ni po čemu drugačije od ostalih.

Aonda nam je jedan jutarnji poziv, koji nije neuobičajen u misijama, podario ove nedjelje duboko doživljeno i nezaboravno iskustvo. Iskustvo susreta s osobama koje ne poznaju Boga, susret s nekrštenim dušama u njihovu okruženju. Bio je to hitan poziv za pomoć ženi koja se teško porađala negdje u šumi, daleko od naselja, od ljudi, od ambulante i bilo kakve pomoći. Naš vozač odvezao je hitno medicinsku sestru u katoličko selo Nalade, odakle je krenula pješice do

mjesta gdje se rodila mala beba majke Kristine, nekada članice Katoličke crkve, a sada udane za poganina, „nekrštenu dušu“, kako zovu pogane na Salomonskim Otocima. Umjesto odlaska u crkvu na sv. misu vozač i medicinska sestra „ostavili su Boga radi Boga“, kako je sv. Vinko običavao hrabriti prve sestre na djelotvornu ljubav. Prva pomoć pružena je potrebnicima, ali trebalo ih je dodatno opskrbiti najosnovnijim higijenskim potrepštinama te odjećom i hranom.

Upopodnevnim satima nas dvije sestre pošle smo u posjet mami i bebi, zajedno s med. sestrom Margaret, zaustavivši se u selu Nalade u krat-

PRIČA SA SALOMONSKIH OTOKA »

ku susretu s katehistom Sekundom. Ondje smo ostavile tojotu te krenule pješice u društvu domaće žene, koja nas je vodila zaobilaznim putem do odredišta. Otići na nepoznato područje, na kojem žive nekrštene duše, nije moguće bez vodstva lokalnih ljudi, koji poznaju njihove običaje. Prekršiti neke od njihovih običaja znači zapasti u nevolje. Opremljene najnužnijim za mamu i bebu, kao krštene duše morale smo krenuti sporednim putem, da se ne sretnemo s nekima od njih i da ostanemo nezapažene. Napustivši selo sa skromnim i vrlo siromašnim kućama, prešle smo rijeku, koja nije bila duboka, ali hodanje po vrlo sklisku kamenju nije nimalo bezopasno. Nastavile

smo put uzduž vrtova, s druge strane rijeke, kroz drugo selo, te se uspinjale uz brdo, isto tako sklisko, gdje jedan krivi korak može biti koban. S velikim oprezom nastavile smo se uspinjati i probijati kroz gusto raslinje i uvijek bujnu vegetaciju. Zaobilazile smo selo prema kojem smo se zaputile u veliku krugu, po mokrim lišćem pokrivenoj krivudavoj stazi, koja je vodila niz brdo do prostora gdje su trebali biti smješteni majka i dijete. Na brježuljku vidimo jednu kućicu i nekoliko dječice, koja nas znatiželjno promatraju. Bilo bi nam najprirodnije mahnuti i doviknuti što u znak pozdrava, kako to običavamo, ali bolje ostati tiho i ne privlačiti pozornost. Spuštamo se još dublje niz brdovito područje, obaviještene da smo blizu i da je sklonište već na vidiku. Okrećem se, pogledom tražim, ali ništa ne zamjećujem, pa nastavljam dosadno ispitivati, jer ondje nema ničega i nikoga. A onda šok i nevjerica! Bez riječi promatram prizor i ne znam sanjam li ili imam priviđenje. Sklonište od kokosova lišća, naslonjeno na štapove, stopljeno s prirodom, teško bi uočili neiskusni posjetitelji kakve smo bile mi bijele redovnice. Dva skloništa napravljena s pregradom, jedno za mamu i bebu, drugo za „njegovateljice“, susjede koje su ondje dan i noć da budu pri ruci. Ulaskom bilo koje osobe na područje porodilje smatra se nečistim i svatko

tko uđe onamo nečist je, po njihovu vjerovanju. Njegovateljice dodaju majci vodu i hranu preko „ograde“, a ona se sama brine za bebu.

koja rađa je nečista i mora otići iz sela da bi se porodila u šumi. Tako su i Kristinu, koja je veoma krvarila, odveli u sklonište izvan sela, smjestile ju na kokosovo lišće i ondje se rodio novi život. Ni ambulante, ni kreveta, ni sestre, ni doktora, ni infuzije, ni dripa, ni deke – ničega! Samo zemlja i nebo. Zemlja tvrda, nebo visoko! A Kristina? Dočekala nas je osmijehom, i to s kakvim osmijehom! Ta postala je majka! Donijela je novi život na svijet! Koja veličina u surovoj stvarnosti. Stvarnosti krutoj i nepravednoj, gledano mojim očima. Zašto tolika nejednakost, Bože? Zašto jedni plivaju u izobilju dok drugi grcaju u neimaštini, nepravdi i neznanju?! Kristina se ne buni i ne postavlja pitanja kao ja. A znala je za bolji život. Krštena je u katoličkoj vjeri, ali se udala za poganina i prihvatila njegove običaje. Trudim se ne pokazati šok, žalost, nevjericu, skrećući pogled i razgovor na vedrije teme. Nestvarno, do bola nestvarno!

Margaret odrađuje potrebno oko majke i provjerava bebu, koja, umotana, mirno spava na komadu crna najlona, kao zaštiti od vlage. Iza nji-

hovih leđa tinja vatra, da im nije hladno, a nigdje zida, otvoreno je sa svih strana. Dok odrađuje medicinski dio, Margaret nam objašnjava situaciju i običaje nekrštenih duša. Svaka trudnica porađa se na isti ili sličan način. To znači da ona mora izići iz sela da ga ne onečisti svojim porodom! U prvom skloništu ostaje 10 dana, nakon čega dolaze žene i čiste nju i dijete korom od drveta, a onda prelazi u drugo sklonište, bliže selu. U tom skloništu ostaje još 10 dana i kada istekne vrijeme „čišćenja“, slijedi pranje, odbacivanje i spaljivanje svega što su koristili u skloništu. Tako očišćeni i slobodni od svih materijalnih stvari, bez ičega na sebi i uza se ulaze u selo, gdje cijela zajednica priprema veliko slavlje.

neko vrijeme ostale smo u društvu naših novih prijatelja, koji bez prigovora prihvaćaju pravila svojeg

plemena i po njima žive, jer njima još nije naviještena radosna vijest.

Posavjetovane

od katehiste i ljudi iz tog kraja, većinu odjeće i najosnovnijih stvari ostavile smo kod Sekunda, koji će im uručiti paket po povratku u selo. Inače bi sve bilo spaljeno.

Uonih

nekoliko sati provedenih s ljudima kojima je život u oskudici kruh svagdanji, pokušavam dokučiti, razumjeti okolnosti u kojima žive. Ali kako netko tko dolazi s drugog kraja svijeta, iz druge kulture i običaja, iz blagostanja, usudim se reći, kako može razumjeti salomonsku dušu. U misli mi dolaze naše pripreme za Božić, uređivanje jaslica, programi, slavlje, sjaj i blještavilo za stolom, u crkvi, u trgovinama… A evo, ovdje vi-

dim tebe, Isuse, kako se iznova rađaš u tami neke druge štalice. Kako trpiš studen i glad i danas u tolikima rođenim u pustarama zbog krutosti zakona i običaja, zbog nepoznavanja tebe. Kako se negdje po ovim brdima uzdižu vapaji k tebi, Bože, kojega još ne poznaju, vapaji za boljim i ljepšim životom. O kako ove duše na prekrasnim Salomonskim Otocima vape za novim poslenicima na njivi Gospodnjoj! Kolike još duše žeđaju Boga živoga, Boga ljubavi negdje u dubini svojeg bića. I pitam se koliko će još dugo te nekrštene duše skidanjem odjeće čuvati svoju i čistoću zajednice? Koliko dugo će se svako novorođenče smatrati nedostojnim da se rodi u skromnu, ali vlastitom domu, i čekati svoje vrijeme očišćenja da bi bilo prihvaćeno kao dar obitelji i zajednici?

Još

dugo nakon povratka u nizinu ostadoše misli i pogled prikovani na onu lijepu, bujnu vegetaciju, oskudna ugođaja za novorođeno biće, sa žarkom molitvom Stvoritelju svih stvorenja da probudi u ovom narodu nove radnike.

Susreti su to koji bacaju na koljena, ogole čovjeka do najdubljih dubina, spoznajući koliko se još oholosti i taštine nataložilo ondje gdje bi trebalo biti dovoljno prostora za brata i sestru u potrebi.

ovdje u nizini, susrećući se s izazovima siromaštva, bolesti i straha, potražim sjećanja na nezaboravan susret gore u brdima, s istom molitvom za novim apostolima naših dana. Probudi, Bože, u katehistima žeđ za dušama, žar prvih kršćana u navještenju tebe, koji si ljubav, tebe koji si istina, tebe koji si punina života!

Aonda

ovih dana stiže nam radosna vijest. Katehist Sekundo šalje poruku da treba pomoć – krunice i medaljice za „nove duše“ koje

se spremaju za krštenje. Bože, kako si ti veličanstven! Kako si velik! Velik u malenima! Hvala ti za ove ljude velike vjere, koji te svojim pješačenjem i znojem svojeg lica donose i svjedoče drugima. Bit će krunica, medaljica i odjeće za našu novu braću i sestre, jer ima još ljudi sa srcem. Ima ih koji jesu, koji pomažu i koji će pomagati. A znam da ima i onih koji mole i koji će moliti.

- s. Magdalena Marić, redovnica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka

PRIČA IZ KENIJE

Dragi prijatelji misija,

radostan sam što u Radosnoj vijesti imam mogućnost s vama podijeliti priče iz života i rada s ljudima na afričkom kontinentu, s požrtvovnim, radišnim i druželjubivim stanovništvom s kojim svakodnevni život dijelim već punih 17 godina. Kenijci su miroljubivi ljudi, kojima teški uvjeti života, neimaština i grčevita borba za preživljavanje nisu ispili ljudskost. Njihovi osmijesi, blagost i umijeće strpljivosti, čak i u najtežim životnim situacijama, najbolje svjedoče o tome.

Afrika

i siromaštvo dva su međusobno povezana pojma. Neodvojiva i isprepletena, neraskidivo združena. Kako ljudi mukotrpno žive pokazuje činjenica da od 55 milijuna duša gotovo njih trećina živi u uvjetima ekstremnog siromaštva i preživljava uz dnevni prihod manji od dolara, a bez posla je gotovo 40 % radno sposobnog stanovništva. Razvoj otežavaju spore reforme, loša državna uprava i vrlo raširena korupcija. Pomažemo si koliko možemo i uvijek ima dobrostivih ljudi koji priskoče i daju nadu u bolje sutra. Uz dobre ljude lakše je nositi se sa životnim brigama te, zahvaljujući njima, vježbamo zahvalnost i poniznost.

Gorivo za dušu

Usprkos lošim životnim uvjetima i velikoj neimaštini, kenijski narod pun je vjere, pouzdanja i sigurnosti da ih Bog ne će iznevjeriti. S velikim povjerenjem predaju svoj život Bogu i mole mu se jer znaju da nema te molitve na koju nam Bog ne bi odgovorio. Bez obzira na to što prolaze ili kakva pomoć im je potrebna, oni vjeruju da

on to sve zna, da će djelovati i neće kasniti. Predaju mu sve, ali i vrijeme da djeluje kada on hoće i kako on želi. Zato odlazak na Svetu Misu za njih ima posebno značenje. Afričke mise uvijek znače veliko slavlje, svi su veseli, svi pjevaju i plešu u ritmu bubnjeva, a djeca imaju svoju posebnu koreografiju. Nije neobično da mise traju i dva-tri sata, a nakon njih dugo vas ne napuštaju sva ta razdragana, radosna i nasmijana lica, puna života i nade, koja primaju milost zahvaljujući Isusovim zaslugama. Crkva u njihovu životu ima veliku važnost, predstavlja im mjesto okupljanja, zajedništva i pripadnosti. Ona je središte života i ondje se osjećaju sigurno i zaštićeno te stoga ne čudi što je, unatoč veliku siromaštvu, pri vrhu njihovih životnih prioriteta želja za izgradnjom ili obnovom crkvica na području naše franjevačke misije. Većina crkvica izgrađena je od skromne drvene građe i korištenjem lokalnih materijala, a takav tip građe doveo je do toga da su sadašnje crkve

u potpunosti dotrajale – s raspadnutim i propusnim krovovima, trošnim zemljanim podovima i rasklimanim klupicama.

Budući

da mi franjevci domaćemu stanovništvu pomažemo i u njihovu duhovnom razvoju, želja mi je postojeće urušeno stanje crkvica zamijeniti, ne za bogato opremljeno blještavilo, već za sigurnije i čvršće, da bi ovi ljudi dobili dostojanstveno mjesto molitve, nade, veselja i susreta s Bogom. Otkako sam ovdje, uspjeli smo izgraditi pet crkava, jednu smo obnovili, a trenutačno gradimo i šestu i volim reći da je to pravi dokaz da od početka pa sve do danas Bog neprestano proviđa. Kada završim s određenim projektom, on se s ljudima dobre volje uvijek pobrine za nastavak sljedećega.

Kao i dosada, i ovu crkvu, u mjestu Mbogoini, gradim od kamena, a sve moje ideje u djelo pretoče mjesni zidari i stolari. Proteklih dana podigli

smo limeni krov, strop obložili drvenim daskama, a završili smo i s varenjem metalnih okvira za prozore. Ostalo je još dosta do završetka radova i kompletna unutarnjeg uređenja, no kad je cilj zacrtan, a temelji čvrsti, ništa nije nemoguće.

Crkva će biti posvećena sv. Karlu

Lwangi, koji je jedan od 22 mučenika iz Ugande i zaštitnik je mladih većine država tropske Afrike. Ta Crkva

bit će simbol hrabrosti i vjere u Boga, koji ovim ljudima daje snagu u tegobnoj borbi za život koji zaslužuju.

Ljubav u svojem najboljem izdanju

Svi znamo da ljubav ima mnogo definicija. Najljepša je riječ na svijetu, a neovisno o vezi, bilo da je riječ

o roditeljima, braći, djetetu, supružniku ili prijatelju, nije definirana ni načinom, a ni ograničena količinom. Ljubav je vrlo snažno i emocionalno stanje koje se može prikazati kao vrlina koja predstavlja ljudsku dobrotu, zajedništvo, sigurnost, suosjećanje, povjerenje i duboku privrženost. To je vrlo nesebična, odana i dobronamjerna briga za dobro drugoga. Kao što je i sv. Franjo svoj pokornički život započeo služenjem gubavcima i u njima prepoznao Isusa Krista, važno je da i mi sami vlastitom snagom čina uzajamnog dijeljenja i solidarnosti budemo među „gubavcima“ našeg vremena, služimo napuštenoj djeci, bolesnim i bespomoćnim ljudima bačenim na margine. Takvih je dosta, njima treba pomoći i njih trebamo smatrati svojim bližnjima na koje nas Bog izravno upućuje. Kako je moguće biti radostan i ispunjen, a na mjestima na koja mnogi ne bi zašli i s ljudima koje mnogi izbjegavaju? Žrtva. Iz ljubavi davati svoju snagu i svoje vrijeme čini čudo u čovjeku. To je pravo iskustvo milosrđa. To znači dotaknuti Isusove rane i biti ozdravljen. Olakšati drugima teret života velika je radost, a svako djelo milosrđa prema bližnjemu ujedno je čin ljubavi prema Bogu.

Kako bi moje djelovanje imalo što veći smisao i dobilo stvarnu puninu, dva puta tjedno u misiji provodimo župni pastoral starih i bolesnih. Misija je vrlo velika, rasprostire se po 16 filijala i u okolnim selima ima jako puno bolesnika, starih i napuštenih. Kroz te obilaske i posjete nosimo im

sakrament pričesti i bolesničkog pomazanja, molimo s njima, popričamo o raznim temama i nastojimo im olakšati probleme i pomoći na načine koji su nam dostupni. Niti jedan obilazak nije isti, a zajedničko svakoj posjeti je to što su sve jedinstvene i vrlo dojmljive. Susrećete ljude koje je bolest bacila na koljena, no u toj njihovoj borbi i boli, taj dan uspijete im izmamiti osmijeh na lice, oni su sretni jer znaju da nisu ostavljeni i da Bog misli na njih, a upravo tako nam svjedoče da jedino s Isusom njihove boli dobivaju jedan novi smisao.

Usjećanje

mi se urezao nedavni posjet jednoj starici koja ima više od devedeset godina i po sinu je prenijela poruku da dođemo k njoj. Zajedno s katehistom krenuo sam prema njezinoj kući. Tog dana bila je velika vrućina i sparina pa je put, kojeg smo morali proći pješice, potrajao malo dulje nego što smo planirali. U daljini, na kraju dugog i prašnjavog puta naziralo se uspravno stablo akcije s krošnjom u obliku kišobrana. Znali smo da smo blizu. Starica i njezina obitelj žive u skromnoj kućici, sagrađenoj od blata, a krov od slame, pokidanih vreća i zahrđalog lima zaštita im je od sunca i kiše. Vidjevši da dolazim u posjet, djeca su počela trčati prema meni, a sve što su htjeli, bio je tek jedan običan slatkiš. Jedan bombončić koji je dovoljan za komadić njihove sreće. U takvim trenucima shvatite koliko malo je potrebno da budemo sretni i koliko bismo trebali biti zadovoljni i zahvalni na svim onim malim stvarima koje čine čovjeka. Ne opterećivati se, već cijeniti ono što imamo pa makar to bio i komad kruha.

Srdačno su nas pozdravili i pozvali da uđemo. Zapljuskivao me topao zrak, a mala sobica vrlo se brzo ispunila licima okupanih znojem. Okruživali su me dobroćudni pogledi, a ispucale radničke ruke, poslužile su čaj. Unatoč golemoj neimaštini, ni stariji ljudi, a ni djeca nisu skidali osmijehe sa svojih lica. Taj je dan bila velika vrućina, no na njima niste mogli vidjeti ni traga umora od posla u polju. Donijeli smo im lijekove i malo hrane, a ubrzo smo se i pomolili na svahiliju, i naravno sve završili s pjesmom. Starica je ležala u kutu na improviziranom krevetu s napola zatvorenim očima, a u ruci, skriven u dlanu, vidio se drveni

križić. Nakon molitve starica kao da je živnula, pričala je sa susjedom i nije se prestala smijati iskrenim i zaraznim smijehom koji kao da je izvirao iz nje. Bilo je više nego očito da je sretna i zahvalna, a da sreća barem kad je ona posrijedi, ne proizlazi iz blagostanja, već iz prisustva Isusa s kojim nadilazi bolest i sve brige. Pitam se, zar je moguće biti sretan, a životariti i grcati u takvom siromaštvu? Možda je jedan od razloga i taj što ovi ljudi nikad nisu saznali za bolje, ponekad i ne jedu svaki dan, a i kad jedu, na stolu nema obilja. Nemaju ni mnogo želja, nikad nisu imali ni prilike sanjati jer snovi se u ovom dijelu svijeta malobrojnima ostvaruju, a nisu nikad ni žudjeli za nečim što ne bi mogli postići pa ih zato nisu izdale nade, a nisu upoznali ni velika

razočarenja. No ipak, ovdje ništa nije razlog da se životna radost umanji i da se ne veseli malim stvarima od kojih se sastoji život. Imaju malo, a zapravo imaju mnogo. I pišući ovaj tekst u subukijskoj noći mogu posvjedočiti da ovdje život odiše vedrinom i lakoćom, a sve zahvaljujući snazi i izdržljivosti ljudi koji u teškim životnim uvjetima nikada ne gube vjeru i nastavljaju borbu. A zato smo i mi misionari tu da im zajedno s vama pomognemo stvoriti bolje sutra i da smo svjedoci promjena koje Afriku čine mjestom za dostojanstven život svakog čovjeka. Izražavam veliku zahvalu za svaku vašu molitvu i svaki oblik pomoći koji izdvojite za moje misijsko djelovanje. Njegujte u srcu ljubav koja obiluje dobrim djelima. - fra Miro Babić, OFM

Dragi čitatelji,

u Centru za psihosocijalnu pomoć stradalnicima rata krenula sam raditi netom prije Božića. Upoznala sam mnoge divne korisnike Centra, ali primijetila sam kako mnogi i ne dolaze. Još uvijek je, iako možda malo manje nego prije dvadesetak godina, odlazak psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu, nažalost, tabu-tema. Kako se kaže, „nevolja nas natjera“. Nitko na ovom svijetu nije od rana izuzet. Jesu li se svi ti ljudi oporavili od rat-

nih dešavanja i koliko vodimo računa o mentalnom zdravlju? Kada imamo neku tjelesnu bolest, ona je drugima vidljiva, ali mentalno zdravlje kao da svi na neki način podcjenjujemo jer je psiha "nevidljiva".

Danas je lako upasti u mrežu negativnih vijesti: COVID-19, rat u Ukrajini, potresi i zlostavljanje samo su neke od njih. Koliko to utječe na mentalno zdravlje? Dođe ti da se zavučeš pod

pokrivač i ne izlaziš ili da se neprestano uzrujavaš zbog ljudi i situacija na koje ne možeš utjecati.

Ima dana kada si bez snage, bez života, kada te okužuje samo led, tama i pustoš. Nad svim tim uzdignut će nas štit vjere. Ne boj se! Donesi te rane ispred „Nekog“ tko želi biti prisutan u tvojoj situaciji, tko će ti pomoći da potražiš pozitivne vijesti jer sigurno ih ima. Samo hrabro. Vrijediš samim time što postojiš.

Centar za psihosocijalnu pomoć stradalnicima domovinskoga rata

Adresa: Braće Monjac 5, Rijeka Telefon: 051/261-656.

- Manuela Kiršić Širol, mag. med. techn.

Majčice mila

U svakoj tvojoj suzi vidim

Sina kojeg si rodila.

Tvoj je život Tuga prevelika, jednom srcu radost oduzeta

Utjeha i nada Jedini su izlaz Da će krune od trnja

Čovjekov biti spas

I danas jednaka je tuga

Utjeha je moja

Da sve što činim ima bar mrvu dobroga, da budem sjena tvoje dobrote i pomažem ljudima.

Hvala ti Isuse

Za sve što si trpio za nas, U nadi, da će jednom

I nevjernik biti ponizan, Postati sve što bi trebao biti, Dio Tvoje dobrote: kao Duh Sveti, Sin i Otac nebeski

Dajem ti sebe

Uzdam se u tvoje

Nad istinom koju je Isus prolio za nas Gledajući za stolom one koji su večeru dijelili s Njime, Jednim okom bili radost

A drugim mač.

Kao i danas

Bilo je srca dobra

Što vjerom dale su za Te suze i rubac

U tom trenu

Nježno kao poljubac

Ulične svjetiljke, proljeće/ljeto 2023.

I kad me pozoveš uza se Otari mi suze, primi me za ruku, a ja ću i tada činiti drugima dobra, da iskupim Tvoju Muku.

- Iva Ujević Bajivić, dijete branitelja

Man in the mirror

Bit ću vam iskren. Moj engleski je nekada bio loš. Ne kažem da je danas izvrstan, ali vidi se nekakav napredak. Koliko je bio loš pokazuje i to da sam u prvom razredu srednje škole zamalo završio na popravnom upravo iz engleskog, ali na kraju se ipak izvukla neka dvojka. Sukladno mom znanju engleskog, mislio sam da Michael Jackson pjeva „I'm stuck in with a man in the mirror“ što bi značilo „Zaglavio sam s čovjekom u ogledalu“. A onda sam otkrio da pjeva „I'm starting with a man in the mirror“ što zapravo znači „Počinjem s čovjekom u ogledalu“.

Najčešće sebe u ogledalu gledamo kada provjeravamo odjevnu kombinaciju ili namještamo frizuru, ali razmišljati o sebi, svemu što proživljavamo, pogled je u ogledalo vlastitog života. Svi se, kad tad, osjećamo zarobljeno jer svako ogledalo ima okvir van kojega se slika gubi. I nije tu samo osjećaj zarobljenosti, već se tu kriju i tuga, nezadovoljstvo, ukočenost i nemir. Sve to ne dopušta nam izići iz okvira ogledala u koje gledamo. Ako duboko zaronimo u svoje ogledalo života sigurno ćemo pronaći nešto što želimo promijeniti, nešto što nam se ne sviđa na samima sebi. Nađemo se nekada u situaciji kada potpuno krivo gledamo na svijet razmišljajući kako su uvijek drugi ti koji su krivi za nešto i kako je uvijek njihova percepcija pogrešna. Upravo u tim situacijama izgubili smo fokus sa sebe. U trenucima shvaćamo da smo zaglavili s čovjekom u ogledalu i u nama se budi čežnja za promjenom. Jer nije važno žele li drugi učiniti svijet boljim, važno je želim li to učiniti ja. Želim li promjenom sebe učiniti promijenu u svijetu jer teže ćemo promijeniti sve oko nas, nego svatko sam sebe. I u tome jest ljepota života. Pogriješiti i shvatiti da si pogriješio, ali i to promijeniti. Gledajući u same sebe i dopuštajući sebi promjenu i napredak, otvaramo se prema drugima i bolje razumijemo njihove pogreške,

ali im i dopuštamo da ih promijene. Ako budemo upravo tako otvoreni prema sebi i drugima učinit ćemo se sretnima, mirnima i radosnima jer ćemo svijet oko sebe činiti boljim.

Voljeti same sebe i kada radimo dobro i kada napravimo pogrešku olakšava nam voljeti druge onakvima kakvi jesu. A ljubav prema sebi i drugima stvara ljubav prema životu i svijetu oko nas.

Izato svaki sljedeći put kada se pogledam u ogledalo neću reći „Zaglavio sam s čovjekom u ogledalu" nego „Počinjem s čovjekom u ogledalu“. Da sebi i drugima ovaj život učinim boljim i ljepšim.

- Miroslav Durbas

Fotografija: Anita Čevra

IG: photos_by_anita

kojima je omogućen pristup tržištu hrane bez obzira na porast cijene.

O rizicima Moda naša svagdašnja

Moderno društvo puno je neizvjesnosti, napetosti i rizika. O tome nam govore sociolozi poput Anthonyja Giddensa te Ulricha Becka. Giddens navodi da modernost donosi nove prilike kakve u predmodernim društvima nisu postojale. Međutim, one za sobom vuku velike rizike i opasnosti. U želji za napretkom i boljitkom, ljudi sustavno proizvode brojne rizike i ekološke opasnosti. Stoga nam Beck govori kako je današnje društvo – društvo rizika. Jedan od mnogih rizika koji se pojavljuju u društvu jest glad koja stvara veliku neizvjesnost i strah suvremenog društva. Jedna od posljedica industrijskog kapitalizma jesu klimatske promjene koje su nastale kao rezultat zagađivanja okoliša i neracionalnog iskorištavanja tla.

Klimatske

promjene rezultiraju brojnim negativnim vremenskim utjecajima poput suše, tuče, jakih i olujnih vjetrova, poplava i mraza koji se negativno odražavaju na poljoprivrednu proizvodnju. Takvi nepovoljni vremenski utjecaji koji uništavaju poljoprivrednu proizvodnju dovode do nemogućnosti plasiranja poljoprivrednih proizvoda na tržište. Pritom se stvaraju dvije implikacije.

Prva implikacija očituje se u tržišnom produbljivanju društvenih podjela. Naime, nedostatak poljoprivrednih proizvoda rezultira nedostatkom hrane na tržištu. To dovodi do povećanja cijene hrane što predstavlja izazov siromašnijim slojevima stanovništva. Zbog malog ili nikakvog prihoda oni nisu u mogućnosti kupovati skuplju, zdraviju i raznolikiju hranu.

Sdruge strane, bogatiji slojevi stanovništva imaju veće prihode pa im povećanje cijene hrane ne predstavlja veliki izazov. Na taj način tržište produbljuje društvene podjele, na one siromašnije, koji gube pristup tržištu hrane kako cijena iste raste, te bogate,

Druga

implikacija očituje se u riziku od gladi u budućnosti. Sve češće vremenske nepogode, kao globalni rizik, mogu u budućnosti uništiti poljoprivrednu proizvodnju. To u konačnici može dovesti do nedostatka hrane i gladi, za sve slojeve stanovništva. Međutim, navedenom riziku ne doprinose samo prirodni, već i društveni izazovi. Primjerice, pandemija Covid-19 te rat u Ukrajini. O nedostatku hrane govore i izvješća Organizacije za prehranu i poljoprivredu koja nisu optimistična u pogledu osiguravanja hrane u budućnosti za stanovništvo u svijetu.

Živimo u modernom svijetu punom promjena, što tehnoloških što društvenih. Tehnološki napredak doveo je do toga da proizvodnja postane masovna, efikasna te cjenovno pristupačna svima, a sreća se svodi na kratkotrajno zadovoljstvo. Tim putem krenula je i modna industrija, visoku modu i luksuznu odjeću zamijenila je brza moda. Ponukani svakodnevnom promjenom trendova i mi uranjamo u taj svijet. Prateći današnji trend u kojem glavnu ulogu imaju modne marke poput Zare, Manga ili Stradivariusa, možemo ustanoviti da često padamo u potrošačke okvire.

Također,

izvješća FAO govore kako se u periodu od 2019. do 2021. broj gladnih povećao za 150 milijuna osoba. Zbog rizika gladi postavlja se pitanje o mogućnosti funkcioniranja pojedinca u svakodnevnici koja postaje neodrživa uslijed nedostatka hrane. U društvu rizika, kako ga naziva sam Beck, rizici se umnažaju te pogađaju ili više siromašnije ili pak jednako sve ljude.

Brza moda je upravo stvorila ovisnost o masovnoj kupovini odjeće i praćenje trendova koji ponekad ne traju ni duže od jednog mjeseca. Svako godišnje doba donosi novi modni trend pa često možemo čitati na internetskim stranicama modnih marki ili časopisa kako je neki odjevni predmet postao hit ove zime. Želimo biti u trendu pa kupujemo "stylish teddy" kapute koji su "must have" zimske kolekcije 2023.

Nemogućnost

kontroliranja rizika dovodi do neizvjesnosti suvremenog društva. Stoga je, u prevladavanju društvenih rizika, potrebno da naša svakodnevnica bude obilježena solidarnošću i međusobnim pomaganjem. To se ponajprije odnosi na bogatije slojeve stanovništva, koji su u mogućnosti potpomagati ekonomski, ali i socijalno, one najranjivije i socijalno isključene, a onda i na sve ljude koji bi trebali pristupiti odgovorno prema okolišu, drugim ljudima, ali i sebi samima. Na taj način moguće je prevladati postojeće rizike, strah i neizvjesnost koji uništavaju svakodnevnicu suvremenog društva.

- Ana Posarić, studentica sociologije,

Atko nas na to danas i kako potiče? Jedno od glavnih zanimanja u kojima se razvija moda je "influencing" te su modni influenceri kreatori trendova koje uvelike prati mlađa populacija, ali i druge dobne skupine. Influenceri su među ključnim odgovorima zašto je spomenuti i prvotno neugledni "teddy" kaput postao modni hit koji se nalazi u brojnim ormarima naših modno osviještenih suvremenika.

Pitanje "kako?" povlači cijelu modnu industriju sa svojim interesima, prvenstveno financijske prirode. Zahvaljujući influencerima, gotovo svaki modni predmet, do jučer nepoznat, zanemaren ili čak nepopularan, može postati novi potrošački trend i predmet želje brojnih potrošača koji ih prate iz udobnosti svoga doma te preslikavaju njihov stil na svoje modne identitete. Moda nam omogućuje da iskažemo različite aspekte svog identiteta pri čemu nas „oslobađa“ tradicionalnih spona vezanih za našu klasu ili društveni status. To se nužno ne odnosi samo na mlađe generacije, nego i na one starije koji sve više ruše tezu da je moda samo za mlade. Tako sve više ljudi modom ističe svoju individualnost, a istodobno individualnost i gube, jer postaju dio modne mase koja počiva na sličnom modnom ukusu i sličnim odabirima.

Kad govorimo o modi, valja istaknuti da ona nerijetko doprinosi povećavanju, ili barem vidljivosti, socijalne nejednakosti i isključenosti. Iako se sve više ruše klasne granice pa svi mogu iskazati svoj modni stil i ukus, ne smije se zaboraviti kako nemaju svi privilegiju sudjelovati u modnom spektaklu. Možda neki to i ne žele, a što nikako ne ne umanjuje ljudsku posebnost i vrijednost koje, smatram, modni „znalci“ često zanemaruju, stavljanjem naglaska na ono izvanjsko. Ponekad je dovoljna osobna kreativnost, a ne isključivo "shopping" modnih identiteta kako bismo kreirali svoj svijet, iskazali svoj identitet i unutarnju ljepotu.

K oliko god (ekonomski) kapital bio potreban u svim aspektima društvenog života i dalje postoje vrijednosti koje ga nadilaze, a koje traže da budemo socijalno osjetljivi! Shodno tome može se zaključiti da moda paradoksalno s jedne strane briše generacijske barijere i stvara posebnu nišu u kojoj se brišu socioekonomske razlike (ili se barem tako promovira), a s druge strane stvara društvene nejednakosti i pojačava stigmatizaciju najranjivijih skupina našeg društva. Zaogrnimo se zato dobrotom i solidarnosti, te su vrijednosti uvijek u modi!

- Tihana Lucić, studentica sociologije, Hrvatsko katoličko sveučilište

Planina

Kada si zadnji put pročitao neku knjigu?

Kad si zadnji put otišao preko tjedna na svetu misu? Kad si zadnji put otišao u planinu?

Sve su to stvari koje smo izbacili iz života. Neću reći da zbog toga postajemo manje kvalitetni, ali sve se više asimiliramo u svijet tehnologija, informacija, prolaznosti, rutine i užurbanosti. Gubimo sebe, svrhu i "ljepotu". Umjesto da sve ono što je čovjek stvorio služi nama, mi postajemo robovi. Mjesto da novac olakša razmjenu i bude sredstvo, on postaje cilj.

Umjesto da se čovjek raduje čovjeku, onaj drugi mu postaje teret, prijetnja.

Svakog dana možeš pronaći pol' ure za pročitati koje poglavlje. Ponekad i za otići na svetu misu. Zato bi se zadržao na ovoj trećoj stvari koju baš ne možemo činit svakog dana – planinarenju.

Čemu nas planina može naučiti?

Nisi ni krenuo, zameo te snijeg, ponekad kiša. Kao da ti želi reći: "Ma vrati se kući."

Vrati se na utabanu stazu, vrati se u svakodnevnicu, vrati se u svoju rutinu. Možda je tako lakše. Možda ćeš se osjećati sigurnije. Ali nikada se nećeš moći diviti pogledu s vrha litice. Nikada nećeš osjetiti zadovoljstvo postignutim.

Težak je uspon do vrha. Itekako planina imitira život. Mnogi odustaju još na samom početku ili se nikad ne odvaže krenuti. Neki odustanu nakon nekog vremena kada dođu strmiji dijelovi ili lošiji teren. Nije li tako i u vezama, brakovima, sportskim aktivnostima?

Na planinarenje kao i kroz život nikad se ne ide sam. Uspon zna bit tako težak da je po nekoliko puta potrebno stati kako bi se odmorili ili se već rascijepana kolona spojila u jednu.

Ne idu svi istim tempom!

Ne napreduju svi jednako brzo! Nekome je potrebno više vremena. Jesmo li uopće toga svjesni?

Koliko znamo zastati u stvarnom životu i neku osobu pričekati. Ili prilagoditi svoj korak njegovom. Ako se pitaš zašto ti veze ne uspijevaju, brak, prijateljstva, radni zadaci koje imaš, hobiji kojima se baviš... otiđi na planinu. Ne jednom, nego svaki vikend ako treba. Prepusti se i promatraj.

Planina nosi i spust. Spustu nikad kraja. Ponekad baš tako izgleda. U daljini se nazire odredište, ali nikako tamo stići. Često to bude najdepresivniji dio. Mora li tako biti? I pri samom kraju uhvati te mrak. Jesi li ponio bateriju?

Tko ti je "svijeća" u stvarnom životu? Zahvali se što imaš takve osobe i budi zahvalan dragom Bogu na njima.

Možda najljepši dijelovi planine su doline. U dolinama se moguće odmoriti, marendati, leći, sjesti, pa čak i zaigrati. Prava šteta bila bi projuriti kroz dolinu.

Kad se nađeš u dolini s ljudima koje voliš, ne zaboravi zastati i skupa se radovati, smijati, pa čak i zaigrati. U stvarnom životu dolina možda nema puno. Iskoristi ih što više i bolje.

Otiđi na planinu, "planinari" hrabro kroz svoje svakodnevnice. I ne zaboravi zastati kad bude potrebno, jer malo tko planinari sam. Ne napreduju sve osobe istim tempom. Ponekad svoj korak prilagodi koraku drugoga. A ako je druga osoba brža i ne želi zastati i pričekati te, nije te ni vrijedna. Planina i stvarni život itekako se isprepleću. - Zdenko Plenković

Udruga RUAH

Svake godine organiziramo hodočašće u Međugorje na Međunarodni susret invalida. To hodočašće nismo prekidali ni u vrijeme korone. Hodočašće je potpuno besplatno za obitelji s bolesnom djecom. 2019. godine organizirali smo za ovu skupinu ljudi hodočašće u Lourdes, Francuska a 2022. za Veliku Gospu u Fatimu, Portugal.

predstavi se rad udruge, izlože rukotvorine i na taj način skupljaju sredstva. Sav prihod od prodaje ide za organizaciju hodočašća. Također i donacijama koje se uplaćuju na naš žiro račun.

Humanitarna

kršćanska udruga Ruah osnovana je 2015. godine s ciljem pomaganja bolesnoj djeci, djeci s poteškoćama u razvoju i djeci slabijeg imovinskog stanja. Udruga ima sjedište u Samoboru. Udruga broji 73 člana, od kojih je 20 volontera od kojih mnogi i sami žive bolest ili poteškoće svoje djece. Većina Volontera je iz Samobora i Zagreba iako imamo volontere i iz drugih krajeva Hrvatske. Pomažemo najviše na duhovnom planu, organizirano duhovne obnove i hodočašća za ovu skupinu ljudi.

Nije važno činiti velike stvari, već male stvari velikim srcem. Majka Tereza

Zazavršetak školske godine zahvaljujemo hodočašćem u Međugorje a za početak školske godine molimo na hodočašću u Mariju Bistricu.

Svake prve subote u mjesecu već punih 7 godina kod špilje Gospe Lurdske u Samoboru u 15,00 h održava se molitva Svete krunice za bolesnu i djecu s poteškoćama u razvoju, djecu slabijeg imovinskog stanja, osobe s invaliditetom i njihove obitelji, za svećenike i duhovna zvanja, svećenike u samoborskom dekanatu, dobročinitelje i na sve nakane okupljenih.

Sva naša događanja i akcije financiramo izradom rukotvorina koje izrađuju djeca i roditelji. Izrada rukotvorina je njima ujedno i terapija a one se prodaju na predstavljanjima po župama gdje su nam župnici otvoreni,

Osim hodočašća za bolesnu djecu organiziramo i Hodočašća muškaraca kao nadahnuće iz Lourdesa. Cilj ovih hodočašća je muškarcu vratiti njegovo dostojanstvo i autoritet koji mu je Bog dao rođenjem.

Iza nas su brojne odrađene akcije i projekti poput „Ljudi velikog srca za sisačku bolnicu“ početkom 2021. nakon razornog potresa na Banovini kojom je kupljen laser za fizikalnu terapiju za djecu. Tad smo organizirali i darivanje osoblja sisačke bolnice. Za preko 1000 djelatnika sisačke bolnice smo osigurali poklon, sitnicu s obzirom na napeto stanje koje je tamo bilo i zahvalili na njihovoj požrtvovnosti i radu. Kroz cijelu 2021. godinu je na područje Siska, Gline i Petrinje odvezeno više od 10 tona razne pomoći poput hrane, higijenskih potrepština, odjeće, građevinskog materijala, namještaja i dr. Još i danas pomažemo nekim obiteljima s bolesnom djecom na području Banovine.

Svake godine darujemo bolesnu djecu za Svetog Nikolu i Božić. Dobijemo popise djece, tražimo donatore, svaki donator dobije inicijale i dob djeteta i pripremi neku sitnicu za dijete. Ovim akcijama obuhvaćena su djeca koja se nalaze na liječenju u Klaićevoj bolnici, osobito na odjelu onkologije, štićenici Karitasovog doma iz Oborova, djeca iz sigurne kuće i djeca iz udruge Ruah.

Početkom rata u Ukrajini financirali smo i organizirali prijevoz jednog autobusa djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi iz Ukrajine. Odazvali smo se na ovu akciju koja je pokrenuta u Međugorju. To hodočašće nazivamo Hodošaćem života jer iako nismo znali tko će biti u autobusu i zašto smo odabrani baš mi shvatili smo kad su oni ušli u autobus da su to djeca s poteškoćama i njihove majke koje bježe od rata. I danas još pomažemo nekolicini djece koja su smještena u Svetoj Nedelji.

Kroz 2022. godinu jednom mjesečno kuhali smo topli obrok te pekli kolače i dijelili hranu socijalno isključenim osobama na rubu egzistencije na Zagrebačkom Glavnom kolodvoru u suradnji sa udrugom Savao.

Trenutno se nalazimo u velikoj kampanji, što je naša najveća akcija do sada. Riječ je o akciji Ciglica za kuću radosnih lica. Prodajom simboličnih ciglica želimo skupiti sredstva za kupnju kuće u gradu Zagrebu koja će služiti za smještaj obiteljima koje dolaze na liječenje ili rehabilitaciju s bolesnim djetetom ili djetetom s poteškoćama a nemaju smještaj. Kuća će se zvati kuća Svetog Josipa. On je zaštitinik naših obitelji i glava Svete obitelji i želimo da bude poglavar naše kuće odnosno da bude na blagoslov onima koji će u toj kući boraviti. Ciglica po cijeni od 10 EUR-a može se kupiti kod naših volontera. Također se može zadužiti kasica u koju se ubacuje svoj suvišak ili se može uplatiti donacija na žiro račun udruge.

Rad naše udruge može se pratiti preko Facebook stranica: Udruga Ruah

i Rukotvorine udruge Ruah, te preko Instagram stranice Udruga Ruah.

UDRUGA RUAH

Mirnovečka cesta 5, 10430 Samobor IBAN HR6324840081107530374.

Sve informacije mogu se dobiti kod predsjednice udruge, Romine Mataušić na broj 099/215-0976.

Postoje

mnoga svjedočanstva dobročinitelja kako su mnogo više primili nego što su dali, primili su baš ono što im je bilo potrebno u tom trenutku.

Sva radost života stane u osmijeh djeteta, a naša je misija njihov osmijeh. :)

Očekujem dobro, a ti?

Uvijek je vrijeme za novi početak, zato nikada nemoj imati vremena biti umoran, star, bolestan. Život juri. Svaki ti si se dan otima, godina za godinom … i gdje si ti u svemu tome? Gdje si ti sebi, sada, upravo u ovom trenutku? Samo se sjeti da si stvoren za radost, dobrotu, davanje, uspjeh, za vječnost. Lli u tom hodu nailaze patnja, bol, suze, bolesti, ranjavanja, odbacivanja, samoća … zato je upravo to pitanje samome: Što očekujem? Kuda idem?

OČEKUJEM LI DOBRO?

To pitanje je početak obraćenja, promjene prema dobroti i najvažnije je djelo našega života. Dobrota je nešto što ne moraš negdje tražiti, ona je u tebi, samo je važno kuda gledaš. Kako? Pogledaj oko sebe, svu prirodu, čitav svemir. Upijaj u sebe sve to dobro, tu ljepotu. Gledaj sunce, mjesec, zvijezde … gledaj cijelu stvarnost i dobrotu koja je posvuda razlivena. Zagledaj se u sve to, upij to u sebe.

Asada promatraj duhom sebe. Imaš tijelo, psihu, duhovnu dušu koja je neuništiva. Ona je u svakoj tvojoj stanici i daje joj ono dobro dobiveno od Stvoritelja. Kad tvoja duhovna duša vjeruje u dobro u zdravlje, kad je zdrava, to poprima i svaka tvoja stanica, jer je vjera kad očekuješ samo dobro. Tada čitavo tvoje biće radi na tome da budeš cjelovit, zdrav. Misli na to da je duh u tebi svemoćan i zato ga tvoja psihofizička dimenzija sluša.

Zato polako, polako se podignimo na razinu duhovne duše, obnovimo svoj odnos sa Onim koji nas je stvorio iz ljubavi i postavimo si pitanje:

Jesam li sretan? Volim li sebe?

Koliko si ti sam sebi važan? Jesam li do sada živio?

Tko može preuzeti moju patnju, odgovornost, krivicu?

Koliko si spreman radije umrijeti nego sebe izgubiti?

Kratko meditativno u tišini

Zato sada pođite u duhu k onima koji su vas povrijedili i recite: ja vjerujem, a to znači da očekujem dobro i zato ti opraštam. Ja te razumijem i ne želim te osuđivati dok u tebe ne uđe mir i sloboda što si imao hrabrosti učiniti taj iskorak. A onda idi k onima koje si ti povrijedio i moli za oproštenje: oprosti mi, žao mi je. Ne želim više nikada biti negativan, odričem se svega što me veže i spušta na psihofizičku razinu, želim gledati dobro u svakom čovjeku, očekivati dobro usprkos svemu.

Ovo je trenutak u kojem spoznaješ da je odluka da oprostiš ključ prema dobroti, slobodi, povjerenju u Stvoritelja, jer jedino s njime u sebi pronalaziš snage za odluku za dobro. Jer On je jedan, dobar, istinit, lijep i ljubav.

Asebe

gubiš čim nisi human, čim mrziš, činiš nepravdu, lijen si, ohol. Čim činiš dobro, misliš dobro, pravedno tad si vječan jer istina, dobrota, ljepota i ljubav – oni su vječni.

Potrebno si je posvijestiti da su u čovjeku prisutni i dobro i zlo, a na nama je da se odlučimo kritizirati zlo i hvaliti i prihvaćati dobro.

Svi ogovaramo, ljutimo se, odbacujemo jedni druge, lažemo i dr. i time se okrećemo zlu koje vidimo u drugima. Tako i sami postajemo zli i povećavamo broj građana domovine koji su zli.

Zato se radije odluči ljubiti i praštati, nego se osvećivati, govoriti, misliti i činiti zlo. Da bi to mogao činiti treba imati povjerenja u čovjeka, koje je snaga da možeš s ljudima živjeti u miru, sklapati prijateljstva, mirno djelovati i uspijevati. Povjerenje u ljude je ujedno i čvrsto i snažno sredstvo da ljude mijenjaš, ali i ti dobivaš prijatelje, ljude s kojima možeš surađivati, imati ih na svojoj strani.

OČEKUJEŠ LI DOBRO?

- Branka Patafta, prof.pedagogije

Žlicom oko svijeta

Tradicionalno i popularno jelo MAROKA, dobilo je ime po teškoj glinenoj posudi "tagine" u kojoj se jelo sprema od različitog mesa i povrća. Piletina u umaku od limuna i maslina je prava poslastica!

JUNEĆI TAGINE

Gdje

god da krenem, uživam u kušanju lokalne hrane. Gdje započeti kulinarsku turneju po svijetu?

Vodim vas na kratko gastronomsko putovanje svijetom, prilagođeno našim izvrsnim namirnicama.

1 kg junećeg mesa, 1 glavica luka, 200 g riže, sol i papar, 1 žličica cimeta, 1 žličica slatke paprike, 1 žličica đumbira u prahu ili svježeg ribanog, ½ žličice kima, nekoliko grančica svježeg peršina, nekoliko listića svježe metvice (mente), 2 režnja češnjaka, 20 g suhih marelica, 20 g suhih šljiva, 20 g suhih smokava, 50 g grožđica, 1 žlica meda, sok od 1 naranče, par kriški limuna, 100 ml vode, 50 ml ulja.

Priprema: Junetinu narežite na kockice. Stavite je u veću zdjelu, posolite, poparite, dodajte začine i ulje pa dobro promiješajte. Nasjeckajte luk. U keramičku zdjelu s poklopcem složite pola količine nasjeckanog luka i mesa, pa na meso drugu polovicu luka. Dodajte listiće svježe metvice, grubo nasjeckani češnjak i list peršina. Dolijte vodu i kuhajte na umjerenoj vatri dva do tri sata, odnosno dok meso potpuno ne omekša. U posudi prokuhajte 50 ml vode, sok od naranče, grožđice, marelice, smokve, šljive, kriške limuna i žlicu meda. Ostavite umak da se ohladi. Skuhajte rižu, pa je stavite na pladanj, na nju posložite janjetinu, pa sve prelijte umakom od suhog voća. Umjesto junetine može se koristiti i piletina narezana na veće komade.

TURSKA se kuhinja temelji na raznovrsnim svježim namirnicama te je jedna od najuravnoteženijih i najzdravijih na svijetu. Važno je i umjereno korištenje raznolikih začina. U turskoj kuhinji naveliko se koristi povrće, rajčice, patlidžani, krastavci, luk, paprike i krumpir, različite žitarice i grahorice, pšenica, ječam, kukuruz, bulgur, riža, leća, grah, slanutak te meso, janjetina, ovčetina, junetina, perad, ribe i plodovi mora te mliječni proizvodi, sir i posebno jogurt.

GÖZLEME

Za tijesto: 150 g brašna, žličica soli, žlica jogurta, 50 ml ulja, 70 ml mlake vode; Punjenje: 100 g špinata (blitve), sol, ulje, 100 g feta sira (svježeg sira).

Priprema: U posudu za miješenje prosijati brašno, dodati sol i zamijesiti tijesto dodajući kefir (jogurt) i vodu. Tijesto odložiti na dasku i pokriti krpom. Ostaviti oko 15-30 minuta

da se odmori. Premijesiti, podijeliti na 5 kuglica od po 50 grama i ponovo ih odmoriti 15 minuta. Pripremiti nadjev: špinat oprati, prosušiti i sitnije isjeći. Izgnjaviti ga malo rukom da povene, dodati sir i promiješati. Po želji propržiti na ulju pola glavice luka. Svaku kuglu tijesta oklagijom tanko razvući na veličinu plitkog tanjura. Na polovinu tijesta staviti po želji malo prženog luka, preko njega špinat pomiješan s feta sirom, rasporediti i preklopiti drugom polovinom tijesta. Rubove spojiti blago pritiskajući da se zalijepe i nadjev ne curi tijekom pečenja/prženja. Tako uraditi i sa ostale 4 kuglice tijesta. Tavu premazati s malo ulja, pa peći gozleme s obje strane da porumene. Ili ih premazati uljem, staviti na vruću tavu i peći da donja strana porumeni, premazati uljem gornju stranu, preokrenuti i peći da i ona porumeni.

AYRAN (OSVJEŽAVAJUĆI NAPITAK)

3 šalice jogurta, 1/2 šalice hladne vode, 1 žličica soli, malo svježih listića mente

Priprema: Sve sastojke stavite u blender i izmiksajte ili u dublju posudu pa izmiksajte mikserom da dobijete prozračnu tekućinu. Držite u hladnjaku.

Ne možemo nikako zaobići TAJLANDSKU KUHINJU

Ako za kinesku kažu da je carska, onda je Tajlandska kraljevska. Šarenilo boja i ukusa, mnoštvo svježih začina i začinskih biljki. Kamo god krenem, volim jesti na ulici. Nije me strah ničega ako je jelo kuhano ili pečeno.

PILETINA SA SLATKO KISELIM UMAKOM (Gaipadpriewwan)

500 g piletine, 100 ml umaka od rajčice (kečap), paprika, luk, 100 g ananasa (može i iz konzerve), rajčica, mladi luk, đumbir, papar, 4 žlice šećera, 50 ml umak od soje (tamari)

Priprema: luk i mladi luk nasjeckamo, češnjak protisnemo, đumbir naribamo, papriku narežemo na kockice, ananas ocijedimo i također narežemo na kockice, a piletinu očistimo od žilica

i narežemo na kocke. Piletinu stavimo u zdjelu i prelijemo polovicom sojinog umaka, popaprimo, promiješamo, poklopimo i ostavimo da se marinira 20ak minuta. U ugrijani lončić stavimo šećer, ulijemo preostali sojin umak, dodamo kečap i miješajući kuhamo umak na laganoj vatri tri, četiri minute dok se šećer potpuno ne rastopi. Za to vrijeme u wok (tavu) ulijemo tri žlice ulja i pričekamo da se dobro ugrije. Potom piletinu stavimo u wok i pržimo ju sa svih strana. Nakon 7-8

minuta piletinu izvadimo na stranu, a na masnoću od prženja dodamo sjeckani luk, protisnuti češnjak, naribani đumbir, kockice paprike, posolimo i miješajući pržimo 5 minuta na laganoj vatri, dok povrće malo ne omekša. Zatim u wok vratimo piletinu, dodamo kockice ananasa, prelijemo pripremljenim umakom, promiješamo i maknemo s vatre. Gotovo jelo rasporedimo na tanjure, posipamo ga sjeckanim mladim lukom i poslužimo uz rižu kao prilog. - Mirjana Lončar

Duhovna obnova u Taboru

SKENIRAJ DONIRAJ