Ulične svjetiljke jesen 2022.

CIJENA:

8 KN / 1,06 EUR polovica ide korisniku projekta

tema broja: DRUŠTVENO

PODUZETNIŠTVO

Đir za Rožice u Rijeci

Urednica: Dunja Osojnak Marinović

Lektor: Jakov Kršovnik

Grafička urednica: Sabina Marov

Fotograf: Mirjana Lončar, Anita Čevra

Fotografija naslovnice: Anita Čevra

Izdavač: Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat (provoditelj projekta Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje”)

Adresa uredništva:

Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka

e-mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com

tel: 099 365 3262 (Dunja)

IBAN HR 6224020061500038922

Erste Bank

ISSN 1846-9574

Tisak: Novi list Rijeka

Distribucija časopisa:

RIJEKA: Ivanka Juretić

ZADAR: s.Rita Maržić, Ivana Vinac

PULA: Nataša Babić

VARAŽDIN: Mara Bago

ZAGREB: Ivana Bošnjak, Ana Fruk

„Ulične svjetiljke“, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP).

Preporučena donacija za časopis iznosi osam kuna, od čega četiri kune pripada korisniku projekta “Ulične svjetiljke, a s četiri kune pokrivaju se troškovi tiskanja idućeg broja časopisa. Časopis izlazi od rujna 2008. godine, i to više puta godišnje.Sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13 čl39, st. 1, toč. g,) časopis je oslobođen PDV-a. Stavovi kolumnista, volontera, čitatelja i prodavača „Uličnih svjetiljki“ koji su preneseni u časopisu ni na koji način nisu stavovi uredništva te su za njih odgovorni isključivo autori.

ULIČNE SVJETILJKE JESEN 2022.

sadržaj:

UVODNA RIJEČ

LICE S NASLOVNICE

ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM

PRIHVATILIŠTE ZA BESKUĆNIKE TEMA

pišu:

Tereza Buconić - Anita Čevra - Daliborka Margetić -

Pozivamo sve koji žele surađivati sa svojim tekstovima, fotografijama ili pak žele prokomentirati časopise ili tekstove da se jave na adresu e-pošte : ulicne.svjetiljke@gmail.com, na facebook stranicu „Uličnih svjetiljki“ ili sms-om na broj: 099 365 3262 (Dunja)

Pravila prodaje časopisa “Ulične svjetiljke”

U želji da se časopis „Ulične svjetiljke“ prodaje čim većem broju ljudi, da bi dosegnuo što širi krug čitatelja te da postigne redovitost u izlaženju, potrebno je da se svi zajedno brinemo za njegov dobar ugled. Pri prodaji časopisa, korisnik projekta ne predstavlja samo sebe, već čitav projekt „Ulične svjetiljke“.

Stoga, molimo da korisnici projekta poštuju sljedeća pravila:

1. Časopis prodajem na miran i nenametljiv način.

2. Drugim korisnicima projekta iskazujem poštovanje jer imaju pravo prodavati Časopis kao i ja.

3. S drugim korisnicma projekta „Ulične

svjetiljke“ se miroljubivo dogovaram oko lokacije prodaje Časopisa.

4. Moguće nesporazume rješavam mirnim putem.

Dolores Turkalj Jurčević - Daniel TrošićAlemka Lončar - Magdalena Lipovac -Dorja PrekratićZvonko Jambrešić - Mirjana Lončar - Mirjana Miljković Pratite

5. Kod prodaje Časopisa ne konzumiram alkohol i/ili druga opojna sredstva.

6. Časopis prodajem po njegovoj cijeni, pritom ne prosim i ne varam kupce, niti ga preprodajem drugim korisnicima projekta.

7. Poštujem odluku kupca glede kupnje Časopisa.

Ako se korisnik projekta ne drži pravila prodaje, a na to je unaprijed upozoren od stručnog suradnika, privremeno ili trajno gubi pravo prodaje Časopisa.

Tko je kriv?

Pitanja dobra i zla oduvijek su teme naših razgovora, kao i promišljanja u dubini naših duša. Uobičajeno je da teže vidimo zlo koje sami činimo, dok tuđa loša djela budu odmah zapažena, analizirana i osuđivana. Doima se kako nam uopće na pada napamet da smo i sami krivi za svu silu loših vijesti oko nas. Teško nam je suočiti se s činjenicom da smo i mi odgovorni za bolji svijet te da nismo samo pasivni promatrači svojega i tuđega života.

Pasivno

promatramo bolesne, žedne i izgladnjele ljude Trećeg svijeta te lako zaboravljamo ratove koji se baš u ovom trenutku događaju na dohvat ruke. Budući da bomba nije pala u naše dvorište, pitamo se je li taj netko možda ipak sam kriv za to. Ako govorimo o ekologiji, možda jutros nismo odvajali smeće jer nam se žurilo ili nemamo naviku, a tješimo se da ta jedna plastična boca bačena među papir ne čini razliku. Obično tako razmišljamo.

Svi

pozivi na humanitarne akcije i za pomoć susjedu rijetko nas se tiču. Ovako i onako je država puno pokrala, neka ti koji su krali uplate za pomoć dječaku kojemu HZZO ne daje nova invalidna kolica koja je prerastao. Mene se to ne tiče, nisam ukrao milijune. Ukrao sam možda samo susjedu metar zemlje koja mu ionako nije trebala i s kojim smo u lošim odnosima već generacijama. Moj djed bio je posvađan s njegovim djedom, pa smo i mi mlađi nastavili tako, da se tradicija ne zatare. Svjestan da je mojemu susjedu potrebna pomoć, jer je prestar da sam pokosi travu, koja je već gadno prerasla moju ogradu na njegovom metru zemlje, ali tradicija je tradicija. Neću kositi, neka mu pokosi unuk koji je u Njemačkoj i nije bio doma već 15 godina, mogao je doći, tko ih šiša.

Sdruge strane, kolone ljudi pohitale su u potresom razrušena područja noseći posljednju deku, vreću, konzervu. Penjali su se po krovovima tuđih kuća, riskirajući svoj život kako bi pomogli da klimavi dimnjak ne padne i ozlijedi nekog. Kolone ljudi pohitale su golih ruku u naš Domovinski rat braneći i svoje i susjedovo ognjište. Dakle, ima taj neki nagon koji nas aktivira ipak da činimo dobro i stavimo drugog ispred sebe. No, čini se da taj nagon proradi samo u kataklizmičkim situacijama koje dođu, i ubrzo prođu, pa opet zaboravimo da smo svi ispod iste nebeske kape. Fali nam ustrajnosti. Brzo zapadamo u vječitu čežnju ugađanja sebi i svom egu. Bližnji nam postaje više suparnik nego suputnik. Zato je tema ovog broja društveno poduzetništvo. Istraživanjem ove teme naišli smo na jedan sasvim novi poslovni svijet koji stvara profit, a koji je u službi društva, zanemarujući gomilanje bogatstva samo za sebe. Perspektiva ovih poslovnih ljudi je svijet koji ostaje i poslije njih. Svijet koji ostaje našoj djeci, oblikovan odlukama koje donosimo svakoga dana. Kako krivim tako i pravim.

Zaronite

u svijet „Uličnih svjetiljki“, malih novina za velika srca. - Urednica

Čekanje.

Možda bi to bila najbolja riječ za opisati tipični radni dan prodavača "Uličnih svjetiljki" koji mirno i nenapadno stoji na svojem mjestu i čeka hoće li se netko osvrnuti na njega u prolazu. Ali, ima li to čekanje neku višu dimenziju? Mislim da to čekanje svima nama, s ove druge strane, ako mu dopustimo, može biti prilika za najistinskiji susret u danu. U moru obveza, jurenja gradom i žurenja na sljedeću obvezu, možda ću samo pogledati prodavača i njegove novine i proći, jer ne stignem sada pomagati "još nekome tko čeka pomoć". A možda će doći do susreta? Do razmjene pogleda u kojem ću prepoznati jednu toplu ljudsku dušu i željeti, ako već možda stvarno ne mogu stati i pričati, barem zastati na trenutak, osmjehnuti se i kupiti novine. Dočekati trenutak ljudske topline i uzajamne potpore. Podržati borbu za još jedan novi dan.

- Tereza Buconić

Dubravka Barić

Srest ćete je na Kvatriću, „Ulične svjetiljke“ prodaje već 6-7 godina. Blaga je, ali istovremeno snažna žena. Njezino ime je Dubravka, a u nastavku je ukratko ispričana njezina životna priča...

bez porodiljne naknade išla je čistiti i pospremati po kućama. Čuvala je i djecu, pa je imala mogućnost ponekad i tamo prespavati.

Ističe kako je brak prepun nasilja i trauma ostavio posljedice na njezino psihičko stanje.

Do „Uličnih svjetiljki“ došla je preko prodavačice Ljilje Plačković, koju je upoznala u pučkoj kuhinji u koju već godinama obje idu. Dubravka je skupljala boce, a jednom prilikom Ljilja je došla kod nje na kavu i vidjela gdje živi.

Rođena je u prosincu 1966. godine, što znači da će ove godine napuniti 56 godina. Ima tri sestre, živjela je s roditeljima te je s napunjenih 18 godina otišla od kuće, prvenstveno zbog oca koji je imao probleme s alkoholom.

Udala se mlada, a brak je bio jednako problematičan, muž je također

imao probleme s alkoholom, uslijed čega je bila žrtva i obiteljskog nasilja. Konačno, nakon deset godina se razvela. Nije imala ništa svoje, niti mogućnosti za prehraniti djecu te su, za njihovo dobro, završila na posvojenju.

Poslije braka boravila je u prenoćištu u Heinzelovoj. Nakon što je ostala

Ljiljina soba, iako skromna i prepuna vlage, je ipak bila bolja od onoga što je Dubravka imala. Dubravka se preselila kod Ljilje te je preko župe stekla pravo na drva za ogrjev. Ljilja joj je predložila da se i ona uključi u projekt „Ulične svjetiljke“. Dubravka se zapitala hoće li je primiti, no nakon njezinog upita je primljena i počinje prodavati časopis sve do danas.

Upočetku je prodavala časopis na Dolcu, tamo gdje je sada Ljilja, potom se premjestila na tržnicu Kvatrić.

Ističe kako joj je prvo iskustvo s kupcima bilo pomalo neugodno, pitala se što će ljudi misliti. Ispočetka joj nije bilo svejedno, ali s vremenom se opustila i unijela u ulogu prodavačice te je danas zahvalna na ovoj mogućnosti.

Naglašava i da je prodaja časopisa prije bila nešto veća nego sada. Ipak, ima ljudi koji ne kupuju časopis, ali znaju dati donacije. Prolaznici redovito primijete našu Dubravku te ju pozdrave i pomognu u skladu sa svojim mogućnostima. Neki kupnjom časopisa, a neki osmijehom ili lijepom riječju. Dubravka već dvije godine živi na Žitnjaku, prima socijalnu pomoć, a stan joj je dosta povoljan. I dalje se hrani u pučkoj kuhinji. Želja joj je imati gradski stan, ali kako bi stekla to pravo trebala bi biti deset godina neprekidno prijavljena u Zagrebu. Hoće li ga ikada dobiti ni sama nije sigurna. Dubravka, vedra i uporna, nastavlja se boriti za sebe i svoj bolji život. Vjerujem i čvrsto se nadam da će ostati jaka, ponosna na sebe i sve što je prošla. Svaki njezin korak prema naprijed velik je i vrijedan. - Anita Čevra

NAŠA ODGOVORNOST

Briga je moja vjerna pratiteljica cijeloga život. Trebalo je preživjeti disfunkcionalnu obitelj i tada je taj obrambeni mehanizam dobro došao, ali u kasnijoj dobi postane navika koja nam smeta. Sva sreća da je danas puno lakše doći do informacija pa si čovjek može puno lakše pomoći nego nekada. Odgovori i jasnoća su u nama, a ne u vanjskom svijetu, niti u izbjegavanju samih sebe gledajući televiziju, bivanjem na društvenim mrežama, alkoholu, prejedanjem itd. Kao što je davno jedna mudra duša rekla: „Problem je u tome što mislimo da imamo vremena.“ Eto tako, što ćemo napraviti s vremenom i energijom koju imamo – na nama je samima. To je sve naše/vaše vrijeme, energija, život, odluke, izbori, odgovornost. Sretno – tako vi meni kažete.

- R.H.

DAN BEZ BRIGE

NEMA STRAHA

Svaki dan donosi nam nešto novo i nijedan dan nije jednak. Život je uvijek pomalo kompliciran i nepredvidljiv, u tome je čar da nikad ne znamo što nam sutra donosi. U svim razdobljima života imamo različite probleme koji nam se tada čine najvažnijim. Trenutno je to briga o budućnosti vlastite djece. Svaki problem može biti riješen, no svi maštaju o danu, ali i životu bez problema. Smatram da je današnja populacija opterećena novcem, stoga bi moj dan bez novčane valute također bio dan bez problema. Ljudi bi bili bez predrasuda jedni prema drugima i svi bi vrijedili jednako. Međuljudska jednakost je po mom mišljenju rješenje mnogih problema. Naša okolina bila bi puno pristupačnija, a ljudi pristojni i ugodni. Znati uskladiti svoje želje, mogućnosti i potrebe je savršeno proveden dan. Život je pun uspona i padova, problemi su neizbježni, stoga dan bez problema ne postoji. Smatram da nas nikad ne smije biti strah suočiti se s njima.

- Manuela Čačić

LIJEPI DANI

Kad nemam briga, onda mi je dan najljepši! No, nažalost, brige su i prečesto tu. Ipak, volio bih se moliti Bogu bez briga. Došao bih doma, lijepo legao u krevet, spavao i sanjao lijepe snove. Bilo bi mi drago i primiti lijepo iznenađenje od osobe koja me voli. Pozdravlja vas vaš prodavač!

- Ilie Stoia-Sau, Zagreb

Manuela

Ilie

SJEĆANJA

Sjećam se nekih dana kad sam bio bez briga, a to je bilo prije korone. Bio sam na dva mjesta meni tako draga, na mjestu gdje je bila moja rodna kuća i u Međugorju 2018. godine. Ove godine u ožujku bio sam u rodnom kraju jer mi je umrla sestra. Normalno da sam bio žalostan zbog toga, ali i ponosan jer je doživjela 96 godina. Prošle godine u mjesecu srpnju isto mi je umrla sestra, imala je 90 godina. Svake godine obavezno idem bar jedanput u rodni kraj. Tamo mi je uvijek prekrasno. Sretnem brata i njegovu obitelj i mnoge prijatelje iz djetinjstva. Često odem na mjesto gdje sam rođen, gdje je bila naša stara kuća. Tu smo svi rođeni, moja braća i sestre, bilo nas je desetero. Bože dragi, tada sjednem i osjećam se kao da sam u majčinom krilu i da su svi sa mnom i braća i sestre i roditelji. To je neopisivo.

Drugi slučaj bio je 2018. godine. Imao sam donatora tako da sam mogao otići u Međugorje na tjedan dana. Uvijek mi je u Međugorju bilo lijepo, ali taj tjedan bio je poseban. Išao sam redovnim autobusom iz Zagreba, a u Međugorje sam došao u 8 sati, odsjeo sam u pansionu Branka Čilića o kojem mogu samo reći sve najbolje. Primio me kao člana obitelji. Taj dan sam otišao odmah u crkvu. Upravo je počela misa, a kako sam u osnovnoj i srednjoj školi učio njemački jezik, odmah sam razumio da je tu svećenik, koji je

bio mršav kao suha grana, s njemačkog govornog područja. Crkveni zbor od možda pedesetak muškaraca i žena bio je fantastičan. Bio sam više puta na duhovnim obnovama gdje se pjevalo, ali ovo pjevanje i sviranje je bilo najljepše koje sam čuo u nekoj crkvi. Svi vjernici su isto pjevali sa zborom. Promatrao sam prisutne, bilo je dosta mladih ljudi i djece i svi su pjevali. To me iznenadilo jer mediji opisuju loše stanje u njemačkoj crkvi. Posebno me oduševilo kada je počela sveta pričest. Većina prisutnih je padala na koljena i primala pričest na usta. Te večeri sam bio i na klanjanju. Bože, hvala ti na Međugorju. Oko mene su bili Talijani i tako su me lijepo gledali, neki su i plakali od radosti. Vidiš ljude prvi put u životu i odmah ih zavoliš kao da su ti braća i sestre. Ma kakve brige. Ja te dane nisam imao nikakvih briga. U Međugorju živiš ovaj trenutak kao što piše u Svetom pismu. Tamo je prisutna Gospa, Blažena Djevica Marija, a gdje je ona tamo je Bog. To je naš Otac, a On uzima sve naše brige i patnje.

- Jozo Lovrić

NA DOBRO

Tomica

BEZ OPTEREĆENJA

Kako provesti jedan dan bez briga?

Vjerujem da svi mi imamo nešto što nas muči, ali pokušavamo to riješiti malo po malo. Hvala Bogu, ja se time ne opterećujem. Kako bude, bit će. Uz pomoć dobrih ljudi, brige nestaju. Ovom prilikom pozdravljam sve prodavače „Uličnih svjetiljki“ u Rijeci, Zadru, Puli, Varaždinu i Zagrebu, kao i voditelje, urednicu i sve naše volontere i kupce časopisa. Kupnjom nam pomažete da imamo manje briga! Veliki pozdrav od vašeg prodavača iz Zagreba - Tomica Novak

Kad bi se meni dogodio jedan dan bez briga, brinuo bih se zašto nemam briga. Svaki dan razmišljam o tome kako i na koji način ostvariti neku potrebu. Nekako sam se već naviknuo na to i postalo mi je kao obaveza. Ali, ali, u Bibliji, u Izrekama (16, 3), piše: „Prepusti Jahvi svoja djela (brige), i tvoje će se namisli ostvariti.“ Svako jutro, uz kavicu, čitam Bibliju i knjižicu „Dobro sjeme“. Taj stih mi je poznat, ali kada budem u nekoj brizi, više puta se ne sjetim da bih to trebao primijeniti, nego razmišljam u svome umu kako to ostvariti. Ponekad ono što sam smislio u svome umu uspije mi se ostvariti. Ali, kada bih se držao tog stiha, znam i vjerujem da bi sve izašlo na dobro. Jer, Bog, uvijek daje ono što je najbolje u tom trenutku za mene. Meni se u tom trenutku učini da to nije dobro, ali Bog zna kako će se to završiti. Dakle, trebao bih se uvijek uzdati u Boga i u ono što Bog ima za mene. To je većinom teško ostvariti, ali kada to uspijem, vidim koliko je Bog velik i moćan i koliko se brine za mene. - prodavač Josip, Pula

SVE

Jozo Josip

SLUŠAJ SVOJE SRCE

Brige same od sebe dođu. Velika je težina kad krene briga za brigom. Teško je kad te netko ostavi kao da te u životu nikada nije bilo. Imao sam sve, a sada me samo brige more. I obuzima me velika tuga. Moram ići dalje i brige ostaviti iza sebe. Okrećem se svom poslu i svojim prijateljima i prijateljicama koje me vole. Svoju tugu dijelim s njima. Ako čovjek ne sluša svoje srce i dušu onda će sve propasti. Jedanput sam bio u depresiji i izvukao sam se iz nje uz dobre ljude. Kad slušam svoje srce, tuga ode bez problema. Jako sam oprezan kada me netko povrijedi. Ovo što je mene snašlo ne želim da se dogodi ikome u životu. Uvijek sam bio veseo i daj Bože da ostanem takav. Posvetio sam se svome dragome Bogu i idem redovito u crkvu jer mi to daje snagu. Ne tražim puno, nego samo da ostanem takav kakav jesam. Slušam svoje srce i želim da me sreća posluži pa će se sve dobro završiti. Toliko od mene. Pozdravljam svoje prodavače „Uličnih svjetiljki“. Pozdravljam i kupce i molim da nastave kupovati naše časopise. Zahvaljujem im od srca.

- Ivo Marijanica

POMOZIMO TALENTIMA

Ima jedna prekrasna molitva – „Isuse, misli ti“. Radi se o predanju svih naših briga Isusu, bilo moleći tu molitvu, bilo našim vlastitim riječima. Ipak, treba biti svjestan da se briga nikada u potpunosti nećemo riješiti jer smo krhki, slabi i nemoćni. Na to nas podsjeća priča koja se pripisuje sv. Bernardu kad je rekao subratu da će mu dati konja, uz uvjet da izmoli Oče naš misleći samo na tu molitvu. I tako je njegov subrat krenuo u pothvat molitve. Nakon povratka iz šetnje, izjavio je: „Prvi dio molitve je dobro prošao, ali u drugom sam počeo razmišljati kako bi mi dobro došlo još i sedlo.“ Ta priča neka nas uvijek podsjeća da je živo borba i da svaki put ispočetka možemo ponavljati: „Isuse, misli ti. Ti znaš, ti možeš. Ja ne znam, ja ne mogu, ja ne znam što će u budućnosti donijeti moje odluke.“ Pomozimo jedni drugima s onim talentima koje nam je Isus darovao i ljubimo jedni druge kao što nas Isus ljubi. Božji blagoslov,

- Dragan Ioan

ULJEPŠAVALA BIH LJUDIMA DANE

Da jedan dan nemam briga, otišla bih u neki restoran umjesto u pučku kuhinju. Otišla bih u lunapark umjesto na Rebro na liječenje. Jela bih sladoled bez straha od dijabetesa. Bila bih veselija i smijala se sa svojim bliskim prijateljima. Uživala bih u lijepom vremenu. Išla bih u kino i kazalište. Slušala bih najdraže pjesme. Uljepšavala bih život ljudima koji i dalje imaju briga.

- Olivera Denda

GODINE SU PROBLEM

Dragi čitatelji „Uličnih svjetiljki“, ovog puta trebamo pisati o tome da zamislimo jedan dan bez problema. Ja mislim da se nađe i dan bez problema, ali kad čovjek ima neku godinu najveći problem mu je zdravlje. Poslije zdravlja muči me i beskućništvo. Svaki od nas živi s problemima.

Puno pozdrava od - Zdravko Vračan

Olivera

Zdravko

OPUŠTANJE

Dragi moji čitatelji „Uličnih svjetiljki“, razmišljala sam što bi za mene značilo da imam jedan dan bez briga. Bilo bi lijepo da se čovjek može malo opustiti i odmoriti. A opet, što je život bez briga? Bi li bilo zanimljivo živjeti tako? Ne znam… No, da nemam briga, vjerujem da bih se osjećala bolje. Mislim da bih otišla na putovanje i opustila se.

- Dubravka Barić

LICE S NASLOVNICE

IZLET S PRIJATELJIMA

Jedan dan bez briga je kad se ode na izlet s meni dragim ljudima. Primjerice, s našim Uličnim svjetiljkama ili s drugim prijateljima. Nije bitno s kim idem jer taj dan mi je bez briga, namijenjen za šetnju prirodom, pričanje i zezanciju. Taj dan se ne razmišlja o poslu i brigama. To je dan za staviti mozak na pašu i uživati.

- Slađana Jovanović

Slađana

NEMAM RIJEČI

Teško mi je vjerovati da postoji dan bez briga. Kod nas koji živimo od malih primanja toga nema. Nama je dan za danom nova briga, jer treba izdržati mjesec dana. O danu bez briga mogu samo razmišljati, ali ne mogu ništa napisati. Ako ga ikad budem doživio, pisat ću o njemu. - Petar Jurlina

MOZAK NA PAŠU

Vrlo je teško zamisliti dan bez obaveza jer uvijek nas veže neka obaveza koju moramo napraviti. Ipak, pokušajmo zamisliti dan bez obaveza. Počeo bih s laganom šetnjom bez obzira kada i gdje bih stigao. Pustio bi mozak na pašu i guštao u danu koji preda mnom. Vaš vrijedni prodavač,

Nevenka

SJAJ

Da jedan dan nemam briga, bila bih zvijezda što sja! Bila bih sunce što sja! Ne bih ni o čemu razmišljala. Promatrala bih ljude oko sebe kako nekamo žure i jure. Maštala o svojoj sreći. I da tako radim svaki dan, bila bih sretna žena! Hvala ljudima koji kupuju naš časopis. Neka vas čuva dragi Bog!

- Nevenka Pauker

- Zlatko Petrugan

Snježana

ŠETAJUĆA BRIGA

Otišla briga prošetati do drugog kraja grada da vidi koga ima. Ima li nekog da zafrkava? I tako svakog dana šeta jedna briga s jednog do drugog kraja grada i nekog zafrkava.

- Snježana Demirović

Petar

Zlatko

Na početku ću odmah reći da dan bez briga ne postoji. Uzeti ću za prvi primjer današnji dan. Danas ne idem prodavati časopis, nemam nikakvih obaveza, najduži hod je do toaleta. Opet ni ovaj dan nije bez briga. Brinem imam li dovoljno mlijeka za kavu, kruha i ostalih jela i pića. Nisu to velike brige, ako imaš dovoljno novaca, ali ako nemaš, onda je to problem i briga. Takva je većina dana kod nas prodavača „Uličnih svjetiljki“. Drugi primjer je dan kad idem prodavati časopis. Taj dan imam drugačije brige. Obući čistu odjeću za posao, otići na posao i vratiti se. Nakon posla kupiti potrepštine za dan iz prvog primjera. Treći primjer je većini ljudi poznat pogotovo ako rade u nekoj tvrtki ili kolektivu s više ljudi, a poznat je i onima koji rade s ljudima, kao što su trgovci ili konobari. Imao sam prilike razgovarati s ljudima koji su mi rekli da im se stisne želudac čim se probude jer su svjesni da moraju ići na posao. Treba im psihička priprema da izdrže na poslu i ne „puknu“. Četvrti primjer su bogati ljudi koji nemaju briga koje muče nas obične ljude. Nisu gladni i žedni i ne nerviraju ih nadređeni. Imaju oni svojih drugih briga. Ukoliko su vlasnici ili šefovi neke firme njihova je briga da ta firma dobro radi i donosi profit. Osim toga brinu se za svoje novce da ih netko ne pokrade ili oduzme. Bilo je slučajeva da su ljudi počinili samoubojstvo jer su bankrotirali. Nije to čest slučaj, više je onih drugih koji nakon loše određenog posla odu na bolju poziciju (mislim da znate na koga mislim). Zaključujem da ne postoji čovjek i dan bez briga. Pozdravlja vaš poslovično omiljeni prodavač - Aleksandar Brajuha

Stojim na ulazu u trgovački centar i nudim časopis „Ulične svjetiljke“. Ljudi prolaze, netko se i zaustavi i kupi časopis. Promatram ljude i razmišljam. Žure, kupuju, guraju kolica, stavljaju kutije, vrećice, važu voće pa brzo na kasu. Punih torbi i vrećica izlaze zamišljeni, ozbiljni. U nekim svojim mislima. Nema veselog i nasmijanog lica. Zadovoljnog. Zar nas ništa više ne može oraspoložiti i razveseliti? Ako se kupila hrana, znači da se imalo novaca za to. Prvi razlog za dobro raspoloženje. Ako se otišlo u trgovinu znači da se ima zdravlja u tijelu. Drugi razlog za dobro raspoloženje. Ali ne. Lica su ozbiljna kao da su puna brige i problema. Zaboravili smo se veseliti malim stvarima. Mobitel je stalno u ruci, hitno se mora zvati, javiti isti čas kad zazvoni. Svima i uvijek moramo biti dostupni! Eh, imali ikoga tko ipak živi malo drugačije? Što je važno za život bez briga? Ma sve smo zaboravili. Strahote rata, strah od korone i besposlice. Život bez briga ne postoji, ali treba ga prekriti hrpetinom malih radosti. Evo, sad ću nazvati svoju Lelu i reći joj kako se radujem povratku kući jer sam od dobrog, mladog čovjeka upravo dobio čokoladu koju ćemo zajedno uslast pojesti. Onu najveću brigu oko preživljavanja poklopit ćemo velikim poklopcem nade, barem dok ne pojedemo čokoladu. Lela, jedi polako.

- Zvonko Kutin

ŽIVJETI OD SVOG RADA

Za mene nema dana bez briga. Svaki dan me nešto muči. Muče me bolesti, računi, obitelj, uvijek nešto. Sve je još i dobro dok mogu prodavati časopise.

- Ifeta Ramić

Gledajući malo širu perspektivu, svi bismo imali dan bez briga kad bismo svoje dijelili s drugima i kad ne bi bilo kapitalizma. Nikad mi se nije sviđala pohlepa, podjela i novac. Da imam ikakav utjecaj, rado bih napravio kombinaciju srednjeg vijeka i današnjeg vremena, usklađujući sve s prirodom i našim potrebama. Osnovne energente poput struje bih ostavio na korištenje, a ne bih bušio naš divan planet u potrazi za naftom i ostalim energentima. Volio bih da živimo u skladu s prirodom, da razmjenjujemo robu (kome je nešto višak, neka daruje). Kad bismo težili društvu bez ratova, gladi, ubijanja i držali se Kristova nauka, mislim da bi današnji svijet manje patio i bio bolji za život. Dan bez briga bih ostvario besplatnim izletom na Klišku tvrđavu. Kao što je jednom prilikom jedan riječki prodavač „Uličnih svjetiljki“ rekao, i ja bih volio da ljudi više čitaju i kupuju naš časopis, ali još i više da se obazru na mene, na nas, jer nam tako daju mogućnost da imamo jedan dan bez briga (ili barem s manje briga). Svima želim život bez briga uz Božji blagoslov! -

Tomislav Grdić

MUKA SVAKI DAN

Ifeta

Zvonko

Tomislav

BRIGA OD TRI SLIJEDA

Aleksandar

24 SATA MAŠTE

Razmišljanje o jednom danu bez briga me inspirira za pisanje. Nisam pjesnik niti pisac pa ću pisat s puno grešaka. Tri godine nisam imala vremena za sebe. Ovo jutro okrenut ću novi list, barem na jedan dan. Odlučila sam da dvadeset i četiri sata ne mislim o brigama i problemima. Spakirat ću par stvarčica i krenuti na more. Ono me smiruje i opušta. Tražit ću mjesto gdje ću biti sama sa svojom maštom. Bit ću na posebnom mjestu u svojim mislima. Nitko mi ne može uzeti moje misli. Misli mi odlaze u kazalište, na koncerte, u šumu gdje mi ptičice pjevaju i gdje vlada ljubav i veselje. Opuštena sam i smirena. Ne želim misliti o svojim brigama i problemima. Kad izlazim iz stana ostavim to iza sebe. Imam osmijeh od uha do uha. Danas mi je dan bio super. Razmišljala sam samo o finim i lijepim stvarima. Mašta ne košta ništa, a puno mi pomogne. - Fadila

PECANJE

Moj dan bez briga bi izgledao tako da bih se rano ustao i otišao na neko jezero ili rijeku. Tamo bih bacio udice i pecao ribe. Slušao bih cvrkut ptica. Odmarao dušu. Za mene bi to bio pravi dan bez briga. - Željko Bukovski

USKORO DOLAZI MOJ DAN

Nažalost, živimo u takvom vremenu da nema dana bez briga. Meni je tako već osam godina. Uvijek razmišljam što ću danas napraviti, riješiti... Moje brige su uvijek oko djece i financija. Najvažnije je da nemam briga o zdravlju na čemu sam zahvalna Bogu. Ja se nadam da će vrlo uskoro i meni doći jedan dan bez briga. - Slavica Brusić

UŽIVAM U STAROSTI

Kad sagledam cijeli svoj život mogu reći da je bilo i burnih i mirnih dana. Nikad nisam razmišljala o tome kako bi trebao izgledati jedan moj miran dan u životu. Sad kad razmišljam, bit ću iskrena pa ću vam sve reći. Budući da nemam djece, što mi je jako žao (valjda Bog zna zašto je tako), moj miran dan bio bi da sam s unucima. Čuvala bi ih, pazila i igrala se sa njima. Uvijek ponavljam nešto čega nema, ali ja sam se već davnih godina pomirila s tim. Dragi moji čitatelji, nije mi ovako loše. Dani su mi mirni, zahvaljujući dragim i dobrim ljudima. Sa 69 godina što mi treba više? Imam krov nad glavom, što pojesti i obući, tako da mi je skoro svaki dan lijep. Uživam u svojoj starosti i ovom prilikom želim zahvaliti svim dobrim ljudima koji od mene kupuju časopis. U deset me godina niti jedan kupac nije povrijedio, tako da mogu reći da mi je skoro svaki dan miran.

Uvijek zahvalna, - Nevenka Šobot

Nevenka

Željko

Fadila

Slavica

ŽIVOT POD VEDRIM NEBOM

MALO TREBA ZA SREĆU

Ranim jutrom ustajem naspavan i odmoran. Sunčeve zrake miluju mi lice, a samo to mi je već dovoljno za početak lijepog i sretnog dana. Prolazeći našom Rijekom susrećem prolaznike. Većina njih me prepoznaje, dovikuje i javlja se. Ponekad odemo i na kratko druženje i čavrljanje uz kavu. Iza toga svatko svojim putem. Odlazim s novinama pod rukom i nije mi teško i lijeno. Novine su me povezale s puno dragih ljudi, a dan mi prolazi lagano i ugodno razmjenjujući koju rečenicu sa svakim. Osjećam se dobrodošlo na svom mjestu na Zametu. Samim tim sretno mi prolazi dan u ugodnom druženju. Za sreću doista tako malo treba. - Drago

BRINIMO KVALITETNO

Nije moguće imati dan bez brige. U našoj ljudskoj prirodi je biti odgovoran i brinuti. Svakodnevno brinemo o svojem životu: zdravlju, hrani, odjeći, odnosima s ljudima… Pitanje je samo na koji način brinemo. Brinemo li odgovorno ili brinemo tjeskobno? Na pamet mi padaju Isusove riječi: Ne brinite tjeskobno i svakom danu je dovoljno muke njegove. To ne znači da nas Isus uči da ne brinemo, već suprotno. Da brinemo, ali da budemo odgovorni. Da ne brinemo toliko za materijalno, već za ono što je trajnije i nepokvarljivo: ono duhovno. Jer, sve materijalno pokvarljivo je i prolazno. Zato je potrebno da imamo dovoljno samo za dan koji živimo. A potrebno je da više brinemo kako ćemo izgraditi ispravan odnos s Bogom i s našim bližnjima. Stoga dok brinemo … brinimo kvalitetno. - Milan

VJERUJEM

Dragi urednici, volonteri, kupci i donatori! Teško je reći da nema briga u mom srcu. Previše ih je u mojoj duši, ali se ne predajem. Vjerujem da će i meni zasjati sunce, da ću imati svoj kutak i da neće biti neizvjesnosti. Nedostaje mi vlastita kućica ili stančić, pamćenje me izdaje, nedostaju mi djeca, unuci… No, ne predajem se! Brige dođu i prođu. Život je borba, a u toj borbi najviše mi pomažu molitva i dragi ljudi što me obilaze. Lijepa riječ puno znači, a ništa ne košta. Hvala vam što kupujete časopise. Vaše riječi mi puno znače. Neka dragi Bog čuva vas i vaše najmilije! - Ljilja Plačković

Nakon održanog predstavljanja Uličnih svjetiljki u OŠ Zamet, neki učenici su svoje dojmove pretočili u pisane radove. Ovdje donosimo nekoliko tih radova:

SIROMAŠTVO

Priča gospodina Aleksandra me jako dirnula, pričao je o svom životu i kako je postao siromašan. Kad si siromašan, nemaš kuću, hranu, ništa. Neki ljudi ne žele pomoći ili dati malo novca jer misle da nisi dobar ili se samo pretvaraš. Možda neki beskućnici ne žele pomoć, a neki je odmah prihvaćaju.

- Lina

OSVRT NA RADIONICU PREDSTAVLJANJE ULIČNIH SVJETILJKI

Meni se osobno radionica jako sviđala jer je bilo lijepo čuti različite priče. Jako mi je drago što je g. Aleksandar podijelio svoju priču, jer ju je bilo jako lijepo čuti. I nadam se da ću čuti još više različitih priča od više ljudi.

- Marie

BUDI NJIHOVO SVJETLO

Kada im nestane svaka zraka sunca I ne mogu prestati misliti na muku, Ti im upali svjetlo i pruži ruku.

Nježno im priđi i ponudi neke sitnice Pa ćeš vidjeti kako ćeš im izmamiti osmijeh na lice.

Na kraju im osmijeh uzvrati

Jer dobro se uvijek dobrim vrati.

- Lucija

Ljilja

Milan

OKVIRI

Kad me smjestiš u okvir gdje se gušim vrišteći iz duše koja ne poznaje granice. Poput boksača u ringu sa zaštitom za zube, spremnog na udarce.

Znam, što više udaram život i prilike, to će mi se jače vratiti, a zubi će, poput životinje za preživljavanje u svom iskonskom nagonu, krvariti.

Tko me tjera da se borim sa životom koji ima plan za mene!?

Dao mi je izazov i stjerao u kut da vidim koliko si vjerujem, koliko mu vjerujem.

A ja, krvavih desni i šaka spremnih na udarce, trčim od jednog do drugog kuta ringa, nesvjesna da ova borba nema kraj.

Digni se prije nokauta i dublje nesvijesti!

Ako uopće želiš biti svjesna!

Digni se u spoznaji kako su kutevi tvoje krajnosti koje si morala iskusiti za učenje da je borba uzaludna.

Borba uvijek izaziva borbu. Predaj je onome tko se želi boriti. Boksačke rukavice zamijeni bijelom zastavom, izađi iz ringa, svojih okvira, prostri se! Istražuj, koračaj, promatraj, propuštaj!

Tvoje su borbe iza tebe, medalje su ožiljci na srcu iz kojih rasteš. Da nije boljelo, ne bi imalo smisla. Jer sve što boli, vrijedilo je iskustva. Da možeš s tim i bez toga. Ali bez sebe ne možeš.

- Daliborka Margetić

fotografija: Anita Čevra

Đir za Rožice

Usubotu, 14. svibnja Franjevački svjetovni red s Trsata (koji je provoditelj projekta Prihvatilišta za beskućnike ''Ruže sv. Franje'') Franje) organizirao je dobrotvornu manifestaciju – utrku pod nazivom "Đir za Rožice'', a sama ruta utrke je bila na relaciji Kozala – Trsat odnosno: od dvorišta Prihvatilišta za beskućnike ''Ruže sv. Franje'' preko Parka Nikole Hosta i Trsatskih stuba do dvorišta ispred bazilike Majke Božje Trsatske. Svi sudionici utrke primili su kao nagradu prigodni poklon, koji su izradile vrijedne ruke naših korisnika.

Dragi čitatelji, pretpostavljam da velika većina građana grada Rijeke zna, ili je barem čula, da na Kozali djeluje Prihvatilište za beskućnike ''Ruže sv. Franje''. Ove godine naše Prihvatilište slavi 15. godišnjicu neprekidnog djelovanja. Neki će reći malo, ali za nas je svaka od tih godina posebna i nezamjenjiva. Prisjećamo se svih koje smo susreli u našem Prihvatilištu, pratili ih kroz životne putove, a neke smo čak i ispratili na vječni počinak. Svoj rođendan kroz 2022. godinu obilježavamo s nekoliko događaja, a o nekima ste već i ranije mogli čuti u našim lokalnim medijima.

Kud baš ĐIR ZA ROŽICE?

za Rožice'' je dobrotvorna manifestacija, kako i samo ime govori, utrka za naše Rožice, odnosno Prihvatilište. Naziv utrke je poveznica između imena Prihvatilišta i asocijacija na utrku. Iako je manifestacija službeno okarakterizirana kao ''utrka'', za neke je to bila šetnja - ali i za jedne i za druge – glavni je cilj bio sudjelovati, a ne nužno i prvi stići kroz cilj. U ovoj utrci svaki sudionik je pobjednik, bilo prvi ili zadnji, jer važno je sudjelovati i dati svoj doprinos (čitaj korak) te aktivno djelovati u prevenciji i borbi protiv siromaštva i beskućništva.

Vjerujem da smo se u zadnje vrijeme svi zaželjeli zajedničkog druženja bez ''socijalne distance'' i boravka na otvorenom bez maski (ne onih kar-

nevalskih)... Ponukani tom mišlju, odlučili smo se zahvaliti na ''sportski'' način svim građanima našega voljenog grada koji su nam velikodušno kucali na vrata i nosili donacije i time olakšali naš rad, a samim time i ojačali dostojanstvo naših korisnika, pomažući svojim djelovanjem beskućniku – koji nije samo beskućnik, već i čovjek, susjed a nerijetko i prijatelj...

Iako možda po samoj dužini utrke dionica i nije bila toliko zahtjevna, izazovno je bilo ići uzbrdicama i nizbrdicama te stubištem koje vodi do Trsata. Kad se čovjek malo zamisli, ta ruta pomalo podsjeća na simboliku života, malo gore, malo dolje, hodajući odlučno prema završnom Cilju...

Usportskom

duhu treba pohvaliti i sudionike koji su prvi prošli kroz cilj a to su: prvi Damir Miletić, druga

"Đir

Iva Rinčić te kao treći fra Krunoslav Kocijan, gvardijan i čuvar Svetišta Majke Božje Trsatske. Ali, posebna zahvala i pohvala ipak ide najmlađem sudioniku utrke Matiji Devčiću, koji ima samo šest godina, a uspješno je držao korak skoro do samog cilja s prvoplasiranima.

Jedno

veliko hvala ide i svim nadležnim institucijama koje su nam dale sve dozvole i privole kako bi se ova manifestacija održala. Zahvaljujemo također i Panda Design koji su nam pripremili i darovali brojeve za sve natjecatelje. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez naših volontera. Veliko hvala mobilnim medicinskim timovima iz Medicinske škole u Rijeci i volonteru dr. med. Farisu Swindehu, te tridesetak volontera koji su bili raspoređeni duž cijele dionice utrke, a koji su vodili brigu o sigurnosti trkača i ostalih sudionika u prometu. Hvala vam svima od srca.

Pozavršetku utrke, služena je sveta misa zahvalnica za sve dobročinitelje Prihvatilišta, a koju je predvodio

mons. Sanjin Francetić.

Nadamo se da će ova dobrotvorna manifestacija postati tradicionalna i na taj način obogatiti Marijine dane na Trsatu, u sklopu kojih je i održana, jednim novim sportskim sadržajem.

Epa dragi naši čitatelji, zabilježite u svoj dnevnik važnih događaja i

subotu 13. svibnja 2023. godine. Zašto? Zato! Vidimo se na startu utrke u Prihvatilištu!

Do idućeg čitanja, Mir i Dobro,

- Dolores Turkalj Jurčević, OFS Prihvatilište za beskućnike "Ruže sv. Franje''

Ljetne priče

Kada

imate sugovornika koji je pričljiv i koji voli podijeliti svoje brige s drugima da si olakša dušu je lako. Međutim, u susretu s „tvrdim, povučenim orasima“ to i nije baš tako jednostavno... Nesigurnost, nepovjerenje, razočaranje prijašnjim sugovornicima ili strah od nerazumijevanja, najčešći su čimbenici koji otežavaju komunikaciju. Tako je bilo i toga dana. Sjedili smo u tišini par trenutaka pa ga potiho upitah: „Srećko, kada si zadnji put bio sretan?“

mene, nogomet je bio nešto posebno! Radost, pravi užitak natjecanja... A tek ostvarena pobjeda - ma prava fešta!

Eda mi se vratiti u ta vremena, žao mi je da nisu potrajala. Za vrijeme služenja vojnog roka teško sam obolio na pluća i više nisam mogao igrati. Ali znaš, nisam odustao od nogometa, još uvijek je prisutan u mom životu, samo možda u nekom drugom obliku... Nogomet je igra i treba samo znati kako balansirati tu loptu. Ponekad letiš, ponekad padaš a ponekad se kotrljaš po blatu. Nešto kao i život, zar ne?“

Jednog

sunčanog ljetnog prijepodneva promatrala sam jednog našeg korisnika. Tihog. Povučenog. Čovjek od malo riječi i velikog osmjeha. Ja sam ga zvala Srećko. Vidjela sam da sjedi sam na klupici ispred Prihvatilišta. Sjela sam pored njega na klupu i odmah primjetih promjenu i ozbiljnost pogleda. Upitah ga: „Je li sve u redu?'“ Trenutak šutnje, pogled prema podu i kratak nesiguran odgovor: ''Ma, da, da''. Odmah sam znala da nešto ne štima.

Bez puno razmišljanja, čuh riječi kako se počinju polagano kotrljati...

„Davno,

davno dok sam još bio mlad i zdrav. Tada sam najviše volio igrati nogomet. I znaš, bio sam jako dobar u tome... Utakmice, prijateljstva, putovanja, druženja... To su bila posebna vremena. Znaš, ja sam ti rođen u ona vremena kada su šansone bile popularne, a u mojim dvadesetima, nogomet je bio pojam. Ali za

Uvijek se može izvući nešto dobro iz raznih životnih trenutaka, vjerujem da je i kasnije bilo nekih dobrih crtica iz života za pamćenje. Znam da nisam u krivu, ili se varam, pitam ga dalje.

„Nodobro, bilo je i kasnije dobrih godina za pamćenje. Kroz život sam uvijek nekako uspijevao prolaziti tako da su se drugi brinuli za mene, iako sada vidim da tada nisam mario

za druge. Mislim, pomagao sam drugima, a koliko mogu i dan-danas pomažem, ali teško je tko ulazio u srce. Uvijek sam se kretao u širokom krugu ljudi, neki su čak i na nekim položajima u raznim sferama društva, ali nikada nisam tražio pomoć za sebe. Znaš, mnogi niti ne znaju da boravim kod vas u Prihvatilištu. Teško je to. Danas si ovdje, ali ne znaš što ti sutra nosi. U mojim godinama, teško je prihvatiti neizvijesnost života. E da sam zdrav, radio bih ja sve i svašta, ali ovako, sada je to druga priča, kada ovisim o drugima, o institucijama kojima se baš i ne žuri pretjerano da riješe moj „predmet“. Njima sam ja samo još jedan spis, a meni je najgora ta neizvjesnost iščekivanja: što ako ovo, što ako ono... Ništa ne znaš, čekaš da drugi odluče za tebe, a ti nemaš utjecaja nad time. Moraš samo strpljiv biti, a ponekad je teško... I samoća nosi svoje. Tu si, a kao da nisi. Čekaš dodir sudbine da se ubrza pa da možeš nastaviti živjeti. Znaš, dok sam ovdje čak sam se uspio i zaljubiti, ali sve je to bilo nekako prolazno i nesigurno. Puno toga me opterećuje i ne mogu biti u potpunosti ja. Svakodnevna borba s neizvjesnošću. Čak je i srce zakočeno, stisnuto čeka svoj trenutak spokoja. Znaš, bez nekih očekivanja ili želja, boravkom u Prihvatilištu počeo sam vjerovati u Boga, iako nisam neki ful vjernik. Zamisli, cijeli sam život (skoro) odigrao i sad po stare dane da upoznam Boga... Svašta.... Ali o tome ćemo drugi put.... To je jedna sasvim nova priča.“

Lagano se osmjehnuh, kimnuh glavom bez pozdrava i pustih ga da sjedi na klupici. Sam. S onim velikim, ali spokojnim osmijehom na licu. Do nekog drugog razgovora na našoj klupici.

- Dolores Turkalj Jurčević, OFS Prihvatilište za beskućnike '"Ruže sv Franje''

PAMTIT ĆE TE

Pamtit će te jednom po načinu na koji si gledao. Po riječima koje si izgovorio. Pamtit će te jednom po ljubavi kojom si volio. I po jačini tvojih zagrljaja.

Danas živi drugačije. Pokloni sebe ljudima u potrebi. Nije važno koje ćeš titule i nagrade steći. Puno je važnije hoćeš li biti čovjek. I koliko ćeš sebe drugima ostaviti, A pritom sebe ne izgubiti, nego se tako pronaći.

Možda misliš da je teško ili dosadno. Ali, nije. To je ono što bi trebali i ti i ja. Kako bi bili sretni i ispunjeni. To je put kojim se postiže savršenost.

Ponekad je potrebno staviti se u cipele drugoga, Osjetiti način na koji živi netko poput tebe. Tako ćemo zavoljeti drugoga poput sebe.

A to je svrha.

Voljeti i ljubiti drugoga kao sebe samoga.

- Anita Čevra

fotografija: Anita Čevra

nekog iskusnog holivudskog virtuoza već rendgenska slika naše sadašnjosti.

DRUŠTVENO PODUZETNIŠTVO

Zamislite na trenutak svijet u kojem je primarni cilj poduzetništva osigurati što brže bogaćenje pojedinaca bez obzira kakve će negativne posljedice proces bogaćenja ostaviti na društvo i okoliš. U takvom svijetu deset najbogatijih raspolaže s većim bogatstvom od 3,1 milijarde najsiromašnijih, više od milijardu ljudi nema pristup čistoj vodi, 22 tisuće djece svaki dan umre od bolesti za koje postoji lijek, svake godine trećina proizvedene hrane završi u otpadu, zagađenje zraka u urbanim zonama odgovorno je za

1,3 milijuna smrtnih slučajeva godišnje, smrtni slučajevi povezani s ovisnostima o drogama i alkoholu zbrajaju se u milijunima, te milijarda djece živi u ekstremnom siromaštvu. Jedna od posebnosti takvog svijeta je učinkovito uništavanje životinjskih i biljnih vrsta pa je tako u zadnjih 50 godina s lica zemlje izbrisano dvije trećine divljih životinja te je 40 posto biljnih vrsta dovedeno do granice izumiranja. Nažalost, ovo nije uvod u postapokaliptični triler koji će nas ušuškati u fotelju dok uživamo u napetom scenariju

Zadivljujuće

je kako Homo sapiensi imaju mogućnost da analitički sagledaju svijet oko sebe, služeći se logikom koja svoju uzvišenu racionalnost temelji na uzročno-posljedičnim vezama, ali istovremeno zanemaruju činjenicu da uništavanjem bioraznolikosti zapravo uništavaju sami sebe. Zašto dolazi do takve pogreške u percepciji? Kako je moguće da smo sasvim zadovoljni s činjenicom da svojoj djeci u nasljeđe puštamo svijet koji je mračniji, tužniji i opasniji. Neiskusni promatrač uzrok tog problema tražio bi u nesavršenosti neuronske mreže koja na pogrešan način tumači signale iz okruženja, ali uzrok se zapravo skriva u nečemu što se naziva „sebični gen“. Znanstvena istraživanja u području sociologije i psihologije daju naslutiti da naša vrsta ne promišlja o dugoročno održivom razvoju, već teži trenutnoj ugodi, što negativno utječe na kvalitetu života budućih generacija. Eksploatacija ograničenih resursa s ciljem bogaćenja pojedinaca osnovna je postavka kapitalizma koja se temelji na jednom od temeljnih bioloških pravila, preživljavanju najjačih.

Kako bi se smanjio štetni utjecaj kapitalizma na društvo i okoliš, a zadržale njegove osnovne ekonomske postavke (privatno vlasništvo, slobodno tržište, konkurencija, sloboda izbora i ograničena javna intervencija) ekonomisti su osmislili novi koncept poslovanja pod nazivom „Društveno poduzetništvo“.

Društveno poduzetništvo temelji se na modelu trostruke bilance (tzv. 3P model) koji karakterizira uravnoteženost društvenih (People), okolišnih (Planet) i ekonomskih ciljeva (Profit). Strategija razvoja društvenog poduzetništva RH od 2015. do 2020. godine definira društveno poduzetništvo kao poslovanje temeljeno na načelima društvene, okolišne i ekonomske održivosti, kod kojeg se stvorena dobit/višak prihoda u cijelosti ili većim dijelom ulaže za dobrobit zajednice.

Kroz nekoliko konkretnih primjera detaljnije će se pojasniti logika društvenog poduzetništva:

Tajni sastojak održivog ekonomskog razvoja

Fairbnb - platforma za turistički najam nekretnina koja dio zarade usmjerava na društveno korisne projekte u lokalnoj zajednici. Fairbnb naplaćuje naknadu u visini 15 posto od ukupne cijene smještaja (naknada se naplaćuje korisniku usluge, a ne iznajmljivaču). Bitno je naglasiti da se od 50 posto zarade (7,5 posto naknade) financira fond za realizaciju projekata od općeg interesa te turisti imaju mogućnost odabrati projekt u koji će se uložiti dio njihove naknade;

Regrained – društveni poduzetnik iz SAD-a koji proizvodi zdrave pivske pločice i pivsko brašno od otpada koji nastaje prilikom proizvodnje piva. Kompanija je pridonijela da se značajno smanji količina otpada koja nastaje u proizvodnji pive;

Bio-bean – društveni poduzetnik koji otpad od kave koristi za proizvodnju peleta za grijanje. Kompanija osim što doprinosi očuvanju okoliša ima jasno definiranu društvenu misiju: zapošljavanje marginaliziranih osoba;

Elvis & Kresse - društveno poduzeće koje je pokrenuto 2005. godine u Velikoj Britaniji s ciljem proizvodnje modnih dodataka (luksuzne torbe i novčanici) od otpadnog materijala povezanog s vatrogasnom djelatnosti. Društveno poduzeće zapošljava osobe u nepovoljnom položaju na tržištu rada te sa 50 posto dobiti financira raznolike projekte i programe koji imaju pozitivan društveni utjecaj;

Toast Ale – pivovara koja proizvodi pivo od otpadnog kruha. Na području Velike Britanije godišnje se baci oko 900 000 tona kruha što je prepoznato kao veliki okolišni problem. Toast Ale većinu svoje dobiti donira neprofitnoj organizaciji Feedback koja putem javnih kampanja nastoji povećati svijest javnosti o štetnosti bacanja hrane;

Toms – društveni poduzetnik koji je poznat po konceptu „jedan za jedan“, a koji prodaje cipele, naočale, kavu i torbe. Za svaki kupljeni par cipela kompanija daje par besplatnih cipela djetetu u siromašnoj zemlji. Toms je do sada podijelio više od 75 milijuna novih pari cipela siromašnoj djeci. Kod prodaje naočala, dio profita koristi se za poboljšanje vida ljudi u zemljama u razvoju. Siromašnoj osobi educirani profesionalci pregledaju oči te joj se potom pruža tretman koji joj je potreban. Do sada je preko 500 000 ljudi koji imaju problem s vidom imalo priliku dobiti adekvatni zdravstveni tretman. Sa svakom kupnjom paketa kave kompanija omogućuje dostavu tjedne zalihe pitke vode ljudima u potrebi. Kupnjom iz kolekcije torbi financira se edukacija primalja i doniraju se nužni materijali;

Autonomni centar ACT – smatra se začetnikom društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj. Konzorcij iz Čakovca koji se sastoji od nekoliko društvenih poduzeća (ACT Printlab, ACT Konto, socijalna zadruga Humana Nova, Centar za pomoć u kući Međimurske županije);

Hedona - društveno poduzeće koje je osnovala Udruga invalida Križevci u proljeće 2013. godine, a u sklopu projekta „Chocolateria Cris“ – križevačka čokolaterija. Osnovna djelatnost tvrtke je proizvodnja čokolade i čokoladnih pralina. Većinu zaposlenih u ovom društvenom poduzeću čine osobe s invaliditetom.

Istraživanje

pod nazivom „More in Common: The Global State of Social Enterprise“ koje su proveli British Council i Social Enterprise UK ukazuje da na globalnoj razini posluje više od 11 milijuna društvenih poduzetnika što predstavlja značaj segment ekonomije. Mnoge zemlje su prepoznale važnost društvenih poduzetnika te potiču njihov razvoj kroz raznolike mjere poput povlaštenih poreznih stopa, uključivanja u postupke javne nabave po posebnim uvjetima, uključivanja u javno-privatna partnerstva te kroz koncesije i razne oblike ugovornog djelovanja. Dok su pojedine zemlje poput Škotske definirale društveno poduzetništvo kao jedan od

stupova održivog ekonomskog razvoja, Hrvatska još uvijek kasni u prepoznavanju njegove važnosti. Uzevši u obzir da nije izrađena nova strategija razvoja društvenog poduzetništva, te da nisu jasno definirani instrumenti poticanja njegovog razvoja, može se zaključiti da nisu zadovoljeni osnovni preduvjeti za ekspanziju tog značajnog oblika poduzetništva. Iako ne postoje klasični mehanizmi poticanja društvenog poduzetništva koji su vidljivi u mnogim europskim zemljama, Hrvatska je napravila veliki iskorak u razvoju društvenog poduzetništva usmjerenog na osobe s invaliditetom. Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom

na godišnjoj razini osigurava značajna sredstva za poticanje razvoja zaštitnih i integrativnih radionica (trgovačka društva i ustanove koje zapošljavaju osobe s invaliditetom). Nažalost, ne postoje slični mehanizmi poticanja razvoja društvenih poduzetnika koji su usmjereni na druge kategorije teško zapošljivih osoba. Kako bi se ostvarili pozitivni pomaci potrebno je potaknuti udruživanje društvenih poduzetnika što dovodi do povoljne pregovaračke pozicije. Jedino se na taj način može potaknuti ključne dionike da izgrade efikasan sustav poticanja društvenog poduzetništva kako bi se poboljšao pristup otvorenom tržištu rada osobama u nepovoljnom položaju.

- Daniel

Tošić

HEDONA

Kako se rodila ideja za osnivanjem tvrtke?

- Ideja se rodila još 2012. kada je Udruga osoba s invaliditetom Križevci na čelu s predsjednikom gospodinom Gatarićem došla do zaključka da bi trebali sami poduzeti nešto kako bi zaposlili veći broj svojih članova koji su po više godina čekali svoj prvi posao. Bilo je potrebno osnovati tvrtku i sami krenuti u taj projekt. Od početka je Hedona zamišljena kao društveno poduzeće sa svrhom zapošljavanja što više osoba s invaliditetom i do sada se sva ostvarena dobit reinvestirala u nove tehnologije, edukacije zaposlenika i nova radna mjesta.

Zašto baš čokolada?

- Većina nezaposlenih osoba s invaliditetom u Križevcima završila je školu za pomoćnog kuhara i slastičara tako da im je ova ideja bila srodna. Konkretna pomoć došla je od jedne Belgijanke koja je ponudila prenijeti svoje bogato znanje i iskustvo kako bi se ovaj projekt ostvario.

Predrasude su nažalost čest stanovnik našega društva. Koliko se teško boriti protiv njih?

- Često smo u medijima i rado govorimo kako je moguće zaposliti osobe s invaliditetom. Također, što je jako važno poslodavcima, kad im jednom date priliku, iznenadit ćete se koliko se osobe s invaliditetom trude i koliko su lojalni radnici.

Svojim djelovanjem pokazujete da granice koje često postavljamo prema „drugačijima“ zapravo ne postoje. Koliko je takav pristup i stav bitan?

- Naši su djelatnici u Hedoni kao velika obitelj, brinemo jedni za druge. Iako se radi puno, imamo razumijevanja za njihove potrebe, trudimo se biti maksimalno fleksibilni. Ne doživljavamo ih kao drugačije, nego kao naše.

Kakve su reakcije okoline na vaš rad i djelovanje?

- Često nas ljudi bodre i hrabre, odobravaju i hvale to što radimo. Većini je jasno da bi ovakvih projekata trebalo biti daleko više i da smo primjer socijalne osjetljivosti u svijetu u kojem sve više profit dirigira međuljudske odnose. Za ovaj svoj koncept, osvojili smo 2020. nagradu Europske banke za razvoj (CEB) za socijalnu koheziju u iznosu od 25 tisuća eura.

Što kupci kažu na čokolade?

- Do sada nismo čuli da nam čokolada nije fina. Neki se žale na cijenu, ali mi se niti ne pokušavamo natjecati s velikim proizvođačima industrijske čokolade. Naš je cilj zadržati tradiciju ručno rađenih čokoladnih slastica koje se pamte. Često čujem komentare da je to najbolja čokolada koja se kod nas može kupiti. Pokušavamo svima izaći u susret pa radimo puno na personalizaciji. Osmišljavamo nove proizvode i svake godine proširujemo ponudu.

U vaš rad uključeno je 17 osoba s invaliditetom. Na kojim radnim mjestima?

- Osmero radi u samoj proizvodnji, jedna osoba u prodaji u našoj „slatkoj kućici“ u centru, a ostali na digitalnom tisku i šivanju. Uvijek tražimo gdje se osoba najbolje snalazi i na kakvom je

mjestu najzadovoljnija. Svi oni vole biti dio Hedone, a posebno kad organiziramo razna putovanja i izlete.

Planirate li širenje poslovanja?

- Trenutno smo u pregovorima za izvoz naših proizvoda u Brazil i u još nekoliko zemalja. Takvi bi ugovori popunili naše kapacitete i u periodu kad nisu popunjeni predbožićnim narudžbama. Proširili smo našu ponudu i na digitalni tisak promo materijala te šivanje platnenih torbi, a u planu su još neke djelatnosti.

Postoji li generalno interes za ovakvim suradnjama u „korporativnom svijetu“, s obzirom na to da je riječ o zaista vrijednom pothvatu?

- Hedona ima status integrativne radionice, dakle imamo mogućnost sklapanja ugovora o tzv. Zamjenskoj kvoti. To znači, ako neka kompanija ne zapošljava osobe s invaliditetom i zato plaća mjesečnu kvotu, sklapajući s nama ugovor može taj novac iskoristiti kupujući nešto iz našeg asortimana

i na taj način pomoći zapošljavanju još osoba s invaliditetom. Takvu smo suradnju do sada ostvarili s brojnim tvrtkama u Hrvatskoj među kojima ću nabrojati samo nekoliko: DM, Hotel

Esplanade, Croatia osiguranje, Generali, Allianz, Konzum, Interspar, Kaufland, KTC i brojni drugi.

- Alemka Lončar

ŽDRALICE

Udruga Ždralice Daruvar je udruga i društveno poduzeće koje zapošljava i pruža podršku dugotrajno nezaposlenim ženama i osobama s invaliditetom. Bavimo se proizvodnjom platnenih cekera, tunika, haljina, suknji, radne odjeće te brojnih drugih tekstilnih rukotvorina.

Udruga Ždralice Daruvar osnovana je 2013. godine s ciljem okupljanja i pružanja potpore dugotrajno nezaposlenim ženama. Primijetile smo da u našoj zajednici, u Daruvaru i njegovoj ruralnoj okolici, živi puno žena koje su svoj život posvetile majčinstvu i domaćinstvu, a koje često ostaju usamljene i društveno izolirane nakon što im djeca odrastu, odsele se i započnu vlastiti život.

Stoga smo se počele okupljati radeći ono u čemu su naše žene dobre: u kreativnim aktivnostima, izrađivanju rukotvorina te ponajviše – krojenju i šivanju. Žene su izašle iz svojih kuća i zatvorenih krugova, ostvarile su nova prijateljstva i društveno se povezale.

Međutim, uz problem društvene marginaliziranosti, postoji i problem zapošljavanja: zbog dugogodišnjeg odsustva s tržišta rada i nedostatka formalnih kvalifikacija, ženama domaćicama jako je otežan pronalazak posla. One imaju puno iskustva i sposobnosti koje su stekle kroz život, ali ih najčešće ne dobiju priliku pokazati u profesionalnom okruženju.

Ždralice su u listopadu 2020. godine dobile sjajnu priliku ponuditi rješenje i za problem otežane zapošljivosti: formalno smo educirale 12 osoba te zaposlile sedam krojačica u našoj udruzi – sve u sklopu europskog projekta „Ždralice pokreću“.

Edukacija, koja je bila u potpunosti besplatna za 12 polaznica, održana je kroz tri ciklusa. Prvi ciklus činile su Radionice za osnaživanje na tržištu

rada, na kojima su polaznice stekle konkretne vještine za pronalazak posla: radile su na pisanju životopisa i motivacijskog pisma, na pripremanju za razgovor za posao te su čak dobile i sve informacije potrebne za otvaranje vlastitog poslovanja. Drugi ciklus edukacije činio je Trening modnog dizajna, na kojem su naše žene radile na usklađivanju tkanina i uzoraka, kreiranju jedinstvenih odjevnih predmeta, te stvaranju vlastitog portfolija modnih crteža. Treći i posljednji ciklus edukacije bio je najduži i najzahtjevniji: radilo se o verificiranom tečaju krojenja, za koji je svaka polaznica dobila Uvjerenje koje se upisuje u radnu kn-

jižicu. Na taj način su stekle ne samo praktično znanje, već i formalnu kvalifikaciju koja im povisuje konkurentnost na tržištu rada i ostaje im kao trajna vrijednost kroz cijeli život.

Nakon uspješno završene edukacije u lipnju 2021. godine u Udruzi je zaposleno sedam osoba, od čega su četiri bile dugotrajno nezaposlene žene i tri osobe s invaliditetom. Svih sedam osoba zaposleno je na radnom mjestu krojača/ice.

Pozapošljavanju krojačica, Ždralice su krenule u provedbu društveno-poduzetničkih aktivnosti. To znači da u vlastitom poslovanju poštujemo i njegujemo tri ključne točke društvenog poduzetništva: društvenu odgovornost, ekološku odgovornost i ekonomsku odgovornost.

Načelo društvene odgovornosti kod Ždralica njeguje se prvenstveno kroz zapošljavanje marginaliziranih i

teže zapošljivih skupina: dugotrajno nezaposlenih žena i osoba s invaliditetom. K tome, naša je proizvodnja s namjerom organizirana kao krojački salon te su norme u proizvodnji u potpunosti eliminirane. Radnice dobivaju pravednu naknadu za svoj posao, uz ostvarivanje brojnih drugih prava poput sudjelovanja u donošenju odluka na razini udruge, pravo na do 30 dana godišnjeg odmora i slično. Sve to našim krojačicama – i drugim zaposlenicama – pokazuje da su cijenjene i poštovane na svom radnom mjestu.

Načelo ekološke odgovornosti nam je iznimno bitno. Zbog toga u proizvodnji biramo ekološki prihvatljivije materijale, poput sirovog pamuka, te prioritiziramo nabavu od hrvatskih proizvođača. Na taj način potičemo domaću proizvodnju, ali i eliminiramo negativan utjecaj koji bi transport naručenog tekstila na velike udaljenosti imao na okoliš.

Osim smanjenja vlastitog negativnog utjecaja na okoliš, odlučile

smo doprinijeti i smanjenju tekstilnog otpada, koji završava na odlagalištima u ogromnim količinama. Stoga smo provele eko-akciju sakupljanja stare odjeće i tekstilnog otpada, kojeg smo reciklirale u nove, uporabive tekstilne predmete: ruksake, cekere, pregače, čak i igračke za pse.

Načelo ekonomske odgovornosti ostvarujemo kroz dva smjera prodaje: maloprodaju i veleprodaju. U maloprodaji ćete pronaći raznovrsne unikatne tunike, haljine, cekere, torbe, pregače i slično. U veleprodaji nudimo platnene cekere raznih veličina na koje se može otisnuti logotip ili motiv po želji, kao i cijelu liniju radne odjeće.

Više o Ždralicama, našoj misiji, našim aktivnostima i našoj ponudi možete pronaći na web stranici www. zdralice.hr, te na našem profilu na Facebooku. - Magdalena Lipovac

TI I SUGOVORNIK

Ti i sugovornik. Zajednička tema. Ona koja u život dira i budi jasna sjećanja. On iznosi svoje, a ti napol' slušaš, a napol' razmišljaš o svom. I nestrpljivo čekaš da uletiš sa svojim. I ubaciš se. I uzbuđeno pričaš. Svoje, a slično. Ono tebi bitno što te dotiče što te određuje. Ono tako tvoje. Uzmeš zraka, a on zauzme tvoje mjesto. I iznosi svoje. A ti opet tapkaš nogama. Još par udaha i izdaha, par zamjena i muk. S tvoje strane. Jer shvatiš da ono što ti radiš i on tebi radi. Polovično sluša. I uzbuđen je radi sebe ne tebe. Radi onog što on iznosi, više nego onog što čuje. A pričate o istom. Ali njegovo je njegovo, a tvoje je tvoje. I nikad te njegovo ne može toliko dotaknuti kao ono vlastito. Ali jednako je bitno. Oblikovalo je dva života. I ne tako različita. I zato biraš slušanje. Jer bi i ti želio biti slušan i važan drugome. I da se tvoja priča zaista čuje.

- Dorja Prekratić

fotografija: Anita Čevra

Svjedočanstvo ljubavi

Božje

ostavio na ovozemaljskom životu (dva puta pridigao iz mrtvih), osposobio i stavio na noge, da bih se izležavao i dalje pio, pušio travu, zabavljao se... već da budemo jedno, da pronosim Njega i Njegovu milost i ljubav ovim svijetom. Ljubav za Ljubav.

Hvaljen Isus i Marija!

Ime mi je Zvonko Jambrešić, živim u Velikoj Gorici i pripadam Župi Sv. Petar i Pavao. Uz Božju pomoć i milost pozvan sam služiti Bogu u bratu čovjeku kroz Udrugu "Savao". Volim reći da sam suvoditelj i suosnivač Udruge "Savao". Duh Sveti kao glavni tvorac, kreator, osnivač i voditelj čini po meni/nama djela koja Mu se sviđaju, na Svoju hvalu i slavu, a moje/ naše spasenje, u onoj mjeri u kojoj Mu dozvolimo da nas oblikuje i usmjerava. Isto tako kao ljubavna dužnost za dobivene milosti, dati se Bogu u drugom čovjeku i navijestiti radosnu vijest svojim životom i prisutnošću. Ljubav za Ljubav.

Da, moglo bi se reći, da moj novi život počinje nakon stradavanja (ranjavanja) 1991/1994. godine u Domovinskom ratu ili barem veće patnje, trpljenja i neke drukčije okolnosti koje su me dovele do spoznaje Boga, tj. novog života. Rečeno mi je da sam doživio kliničku smrt, uz „nestvarne“ slike, bio sam u dubokoj komi četrdesetak dana s kontuzijom mozga, temperatura preko 42 stupnja Celzija, puknuće arterije, upitna amputacija noge, sepsa... Liječnici postali nemoćni, odustali od liječenja i rekli da je vrlo mali postotak življenja. Uz povremena buđenja, vegetirao sam i nisam nikog poznavao i ničeg se sjećao... Sve učio iznova. Nakon silnih operacija (22) i mnoštvo lijekova i dugogodišnjeg oporavaka ostale su velike posljedice s ograničenom pokretljivošću... Nakon blagog oporavka 2011. dogodilo se puknuće crijeva: tanko i debelo (stome), ponovno sepsa... Liječnici ponovno „dižu ruke“, a i sam odbacujem sebe i liječenje.

Mogu reći da je to za mene bilo užasno teško, bolno, nestvarno i patničko razdoblje, poželio sam umrijeti i molio se na tu nakanu svaku noć,

jedinom molitvom koju sam tada znao: Oče naš. Međutim, sada vjerujem da je Bog tu molitvu okrenuo na dobro (moje pročišćavanje), na moj novi život u Kristu. Bog me pozivao i tada, po tko zna koji put, ali tvrdoća moga srca bila je jača od Njegovog poziva.

Utim trenucima obitelj je bila uz mene, ali to nije dovoljno. Najvažnija stvar u mom životu i jedino objašnjenje je to, što je Bog cijelo vrijeme bio uz mene, nije me otpisao, to sada znam i vjerujem. Čekao me, nadao se i vjerovao u mene da ću Mu se obratiti. Kako znam reći, nije me zasigurno

Napokon dolazim sebi, nakon djelomičnog oporavka i samostalnog hoda, dolazim do spoznaje da se moram mijenjati, da nešto moram poduzeti, da se treba moliti, da postoji Bog i da se na neki način treba s Njim zbližiti. Stoga sada kažem: "Bogu hvala i slava!" Velik je, moćan i svake slave dostojan! Počeo sam se diviti svemu, što do tada nisam, počeo sam ljubiti i gledati ljude drukčijim očima, svuda sam vidio ljepotu i ljubav, svjetlo i radost, progledao sam srcem.

Zamene je Bog živ, stvaran i svemoguć. On je najbolji prijatelj, sugovornik i suputnik. On je Osoba s kojom možeš sve podijeliti, Osoba koja te sluša, Osoba koja ti odgovara, vodi i miluje te kada ti je najteže. Osoba koja te tješi, bodri, snaži i nosi u

Svom naručju, na Svojim probodenim dlanovima. Bog je Osoba koja neizmjerno ljubi, cjeliva moje rane, oplemenjuje moju dušu i oslobađa me od spona grijeha, od svega što je negativno, ako Mu dopustim, tj. u kojoj mjeri Mu se otvaram i koliko Ga prizivam. Bez Njegove milosti i volje ništa se ne događa, tako i moj život i sve u meni, po meni i oko mene po Duhu Svetom, snagom Križa i Krvi Kristove, snagom Uskrsnuća. Taj novi život dao je i meni grešnom i malenom. Dao je i dat će svima, tj. onima koji Ga iskrena i predana srca zaištu i koji dozvole da ih vodi, oblikuje i usmjerava.

Milost Božja je neupitna, ali poziv zbog svoje sebičnosti, oholosti i ugode tijela ne čujemo i ne vidimo, te ju odbacujemo. Tako je i mene pozivao, ali Ga nisam čuo, nisam želio čuti, sve do trenutka trpljenja i patnje kako sam opisao, kada Bog spušta svoju milost i ljubav te daje novi život i novi početak.

Stoga se vraćam na 2012. godinu kada sam po prvi puta išao u Međugorje. Tada sam doživio susret sa živim

Bogom i njegovom Majkom Marijom. Stajao sam s Majkom pod Križem, molio i vapio za oprost, za pokajanje, za uslišanje molitava, za prihvaćanje bolesti, boli, trpljenja i patnji. Po prvi puta zahvalio Bogu, za život, za poziv i sve ono što sam spoznao, a nisam nikada zahvalio. Iako sam bio na štakama, to brdo, taj uspon u mojim tjelesnim očima je bilo visoko, ali u mojoj duši, u mom srcu je bilo tako lagano, tako lijepo. Rekao bih ravno, na trenutke meko, stepenasto kao tepihom razastrto. Nisam znao što se događa, tisuću upitnika nad glavom. Ljudi gledaju kako se penjem sa štakama bez pomoći, svi su u molitvi, a ja se čudim i pitam kako je to moguće, što se dešava, gdje sam to, kakva je to milost, snaga, što me to nosi... Milost Božja me nosila i Majčina ljubav. Osjećao sam blizinu Božju kao stvarnost, živio sam taj mir, slobodu, radost, živio sam tu stvarnost i blizinu koja je bila meni tako nova, tako dobra, tako nedokučiva, tako snažna i živa, jedinstvena i nezaboravna... Poželio sam gore ostati, shvatio sam stanje duha, bio sam stanje duha, bio sam siguran da oduvijek tu pripadam, da sam dio te duhovne stvarnosti. Od tada mi je zdravlje krenulo na bolje, počeo sam dobivati nove spoznaje, milost, ljubav, ali i zadatke. Moj put s Bogom, po Kristu u jedinstvu Duha Svetoga, počeo je biti jasniji, intenzivniji, snažniji, milosniji. Poprima drugu notu, notu ljubavi, dobiva smisao, ljepotu, živost. Studij duhovnosti upisujem 2014/2015...

Danas se bavim humanitarnim radom, trudim se služiti Gospodinu u braći i sestrama - braći ljudima, koji nemaju svoj dom, koji su tjelesno i duhovno nemoćni, bolesni i izgubljeni.

PUT ISTINA I ŽIVOT - TO JE KRIST

Tonije lagan put, to je trnovit put, put kojim hodimo uzdignute glave, jer znamo da je Krist pobijedio smrt, đavla i svijet. To je put života, istine i slobode, put svetosti, ustrajnosti, strpljivosti, ljubavi i mira, put milosti, put pobjede. To nam je karta u nebo. Stoga taj put odabiremo i živimo na zemlji, kako bismo zajedno hodili ovim svijetom pronoseći mir, ljubav i dobro. Ta duhovna stvarnost, materija, suobličuje i vodi naša srca, ako dozvolimo da budemo vođeni. Rekao bih da

pojedini prolaze razne katarze i padove (iskustva) u životu, da bi mogli autentično svjedočiti i iskustveno prenijeti drugima, te ih upozoriti da to ne čine, da vjeruju jedinoj i pravoj Ljubavi, a to je Bog. Bog je živ, a i mi po Njegovoj milosti. To ne znači da nemamo problema ili kako se kaže napasti, ali se lakše kroz njih prođe, jer ima netko, tko te drži za ruku, tko te vodi i nosi na svojim ramenima. Netko, komu je stalo do tebe i tko te neizmjerno ljubi i čeka da Mu se obratiš, a taj netko je Bog.

Dobivaš

neke nove horizonte, širi ti se svijest, lakše razlučuješ i spoznaješ što je dobro, a što zlo, bolje čuješ i razumiješ, što ti Gospodin govori, gdje te vodi, osjećaš se korisno i ispunjeno u služenju... Volim reći da puno učim iz iskustva i odnosa s ljudima, a isto tako volim reći da ne dajem ljudima na ulici ništa osim sendviča, a oni meni sve: uče me strpljivosti, poniznosti, ljubavi, prihvaćanju, povjerenju, slušanju, zajedništvu... Uvijek postoji razlog zašto Bog djeluje odmah, šuti ili nam se čini da ne djeluje uopće. Svaka patnja ima svoj smisao i cilj, nama ljudima je to teško razumijeti i prihvatiti, ali Bog je vječan i mi smo u Njemu vječni, bez obzira na patnje, trpljenja, bolesti, siromaštvo... Jer, živimo Njegovo kraljevstvo već na zemlji, ako se opredijelimo za Njega i Njegovu milost. To dolazi do izražaja u našem povjerenju i predanju, tj. kada smo spremni za Njega umrijeti u svakom trenutku, jer tijelo ionako ne vrijedi ništa bez duše, bez Boga. Kada govorim drugima, govorim zapravo sebi. Nekad mi postavljaju pitanja što i kako moliti. Ne znam. Klekni i moli i Bog će progovoriti. Budi spreman na novi život, na nepoznato, baci se u avanturu s Kristom i pokušaj se odreći sebe, otpustiti sve, oprostiti... jer nas to drži zarobljenima, bolesnima i nemoćnima. A isto tako pokušaj biti korisan, dati sebe, činiti nešto dobro, jer čovjeku je to dano od Boga, prirodno. Mišljenja sam, dok se ne vratimo na Iskon, na prirodu, na Boga, ne počnemo zajednički moliti, nešto stvarati i doprinijeti čovjeku, društvu i Bogu ne možemo naprijed. Zarobljeni smo u tijelu i vrtimo se u krug, svakim danom sve više propadamo i strahujemo za svoje bijedne živote i ugode tijela. Počnimo se davati i služiti da bismo dobili, jer Krist služi nama. Stavimo Boga na prvo mjesto i bit će sve na svome mjestu. Hvala. Srdačan pozdrav!

- Zvonko Jambrešić

Hodočašće duše

Camino de Santiago

pripremama. Bilo je puno „napasti“, teškoća i sumnji, ali kad Gospodin poziva nema odustajanja. Shvatila sam da je naša snaga u krunici i molitvi, da nas čim više ljudi treba pratiti molitvom i da sve treba prepustiti u Božje ruke, otkriti Njegovu blizinu - prepoznati da je On uvijek TU. Tada ćeš možda prepoznati i mir koji ti je darovan – upoznati sebe!

Poznata

hodočasnička ruta Put svetog Jakova, ili poznatije “Camino” sastoji od čitave mreže hodočasničkih puteva diljem Europe koji se spajaju i idu prema grobu svetog apostola Jakova u Santiago de Compostelu u španjolskoj Galiciji. Kroz povijest postao je svjedočanstvo snage kršćanske vjere ljudi iz cijeloga svijeta.

Camino

je hodočašće s Isusom, Put na koji te Gospodin poziva i hoda s tobom. Taj se poziv u meni davno rodio, ali je trebalo vremena da se odazovem. Bilo nas je puno zainteresiranih, ali na kraju smo ostale samo Rozalija Barbis i ja. Odlučile smo se za Camino Portugese – obalnu rutu u dužini 634 km uz skretanje na Camino Fatima – 705 km ukupne dužine. Početkom 2022. godine „započele“ smo s

Krenule smo na put 22. 5. na blagdan sv. Rite s misom i blagoslovom naše Trsatske majke. Stigavši u Lisabon najprije smo otišle do katedrale i bazilike Gospe od mučenika po naše hodočasničke putovnice. Lisabon je prekrasan i vrijedilo je izdvojiti cijeli dan za razgledavanje (Toranj Belem, Spomenik otkrićima, Jeronimitski samostan, veličanstveni kip Krista Kralja...). Unutar katedrale nalazi se i krstionica u kojoj je kršten sv. Ante Padovanski, koji je rođen upravo u Lisabonu. Na povratku u naš hostel otkrile smo da se u blizini nalazi crkva sv. Nikole s izloženim Presvetim i danonoćnim klanjanjem. Prava milost.

Ieto, kreće naša avantura s Isusom, hodočašće naših života, uz zagovor sv. Ante, jer je polazišna strelica upravo na katedrali. Uz nekoliko kilometara lutanja i kilometarskog hodanja u industrijskoj zoni stigli smo u Park das Nacoe, Expo 98 gdje je bilo ljepše i ugodnije hodati. Most Vasco da Gama (najduži most na svijetu) je fascinantan. Prošle smo ispod mosta i uz rijeku Tejo nastavile do gradića Sacavem koji je poznat po keramici, "azulejosima", te nastavili do našeg prenoćišta u Alverca do Ribatejo. Ujutro, nakon doručka, krećemo dalje. Dan je bio vruć i naporan zbog težine ruksaka, ali put uz rijeku Tejo bio je prekrasan. Odlučile smo se zaustaviti u gradiću Vila Franca de Xira i otići na misu jer je pred nama bilo još napornih 15 kilometara. Osjećamo se k'o odojak na ražnju na 36 °C, ali idemo dalje. Svetkovina je Uznesenja Gospodinova i naš „režiser“ je tako posložio da u Azambuji uđemo u crkvu baš na početak mise. U Azambuji je bio praznik, korida, pa su sve ulice bile posute pijeskom. Nastavili smo naš Camino put prema Fatimi, još 90 kilometara. Putem nepreglednih polja riže i poljoprivrednih kultura uz rijeku Tejo prema Santaremu. Santarem je prekrasan gradić s mnoštvom crkava i ubožnica za siromahe. Puno

nas Gospodin putem trenira strpljivosti, podnošljivosti, ljubavi i molitvi. Započele smo dan misom u crkvi sv. Stjepana, gdje se čuva relikvija euharistijskog čuda (slično kao kod nas u Ludbregu). U Golegi nas je dočekalo 38 °C i morale smo se tu zaustaviti. Povijesna znamenitost je Igreja Matriz da Golega, crkva izgrađena početkom 16. stoljeća u manuelinskom stilu, a Golega se smatra i prijestolnicom (luzitanskog) konja. Popodne smo stigle u Thomar te nakon smještaja u samom centru po paklenih 34 °C otišle uzbrdo do tvrđave i predivne crkve. U župi Thomar je blagdan pa im je kip Gospe Fatimske u procesiji hodočastio u sve župne crkve.

Sutra se privremeno, na dva dana, mičemo s Camino rute, u Fatimi smo. Do sada smo pred Gospodina intenzivno stavljali svoje nakane i molbe.

Nešto je uslišio odmah i to se vidno osjeti, za nešto očito još nije vrijeme, čeka nas još puno kilometara. A za nešto Gospodin očito ima bolji plan. Od sutra, pred našom Gospom Fatimskom, stavljamo svih, pojedinačno, koji su se preporučili u molitve i koje nosimo sa sobom u srcu, da ih po zagovoru Gospe Fatimske Gospodin usliša. Naš prvi ulazak u svetište popratila su fatimska zvona. Popodne smo prošle križni put do Kalvarije uz zvukovnu pratnju „Malog Joška“. Zaustavile smo se na Kalvariji dosta dugo i razmatrale prvi dan e-duhovnih vježbi koje su nas posebno dirnule. Navečer krunica i procesija sa svijećama. Prije procesije čitala sam Gospi sve primljene nakane i prikazala svih pojedinačno koji su se preporučili, posebno naše fratre, svećenike i mladomisnike. Proslavile smo u Fatimi Rozin rođendan i Dan državnosti, radosno susrele mnoge hodočas-

nike iz Hrvatske, ponovo izmolile križni put, otišle do polja anđela, do Aljustrela - rodnog mjesta Lucije, Jacinte i Franciska. Jedan miran milostan dan.

Naš hotel u Coimbri, Santa Cruz, nalazi se na trgu nasuprot bazilike. Toga dana slavili su Gospu Fatimsku pa je navečer bila procesija sa svijećama i kipom Gospe Fatimske oko grada i molitva krunice. Mi smo to mogle pratiti s balkončića našeg pansiona u potkrovlju. Šetnja starim gradom, muzej, klaustor, samostan, svetište i katedrala su više nego prekrasni. U samostanu je boravio i sv. Ante. Nakon mise u Coimbri krenule smo prema Mealhadi. Prolazile smo kroz mala simpatična sela, ogromna polja kukuruza i nepregledne šume eukaliptusa. Mealhada je portugalski grad s oko 4500 stanovnika. Jedno je

od najznačajnijih urbanih središta vinske sub-regije Bairrada. U centru grada, u nizu uskih uličica, smješteno je puno restorana, koji nude portugalske delicije, a posebno jela pripremljena od odojka, koji su hranjeni isključivo žirom pa imaju specifičan okus.

Noge bole paklenski, ali skoro bez pauze ponosno smo prohodale današnju dionicu od 32 kilometra do Aguere. Povremeno se prolazi kroz šumu hrasta plutnjaka. Albergese-a-Nova ima prekrasnu novu crkvu Gospe od radosti, a posebno nas je oduševio naš osebujni domaćin Carlos Ria. Još je dug put pred nama pa smo potegnule 29 kilometara do Sao Jose da Madeira koji je poznat po sajmu kruha i tradicionalnih obrta.

Na

blagdan Duhova dan smo započele misom u Igreja Matriz. Lijepo je dan započeti s Isusom. Na izlasku iz grada Sao Juan da Madeira naišle smo na dva prekrasna muzeja, Muzej cipela - obućarstva i Muzej šešira po kojima je ovaj grad

poznat. I put pod noge – pravac Porto. Ostale smo dva dana u Portu, a i to je bilo malo da posjetimo sve što grad nudi: katedrala, crkva i muzej sv. Franje, provezli smo se brodom po rijeci Douro ispod 6 mostova... Iz Porta do Vila do Conde put vodi uz rijeku Douro i kasnije uz veličanstven Ocean. Stigavši u Vila do Conde, na izmaku snaga, oduševio nas je nas domaćin Alfredo, koji nas je ljubazno dočekao i pružio nam sve potrebne informacije. Prošetali smo cijelim gradom koji je predivan s puno plaža na oceanu i mnoštvom crkava koje su na žalost većinom zatvorene. Na našu radost u katedrali, koja je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u 19 sati je bila misa. Melem za dušu, smirenje koje je rastjeralo sve tmurne oblake od jutros. Za kraj dan počastili smo se večerom, izvrstan bakalar na portugalski. Inače, u mjestu se nalazi i tvornica za preradu bakalara. Sljedećih 100 kilometara, Fao preko Amorose, Viana do Catelo do Carreca, bili su jako naporni, puni sumnji i kušnji. Prebrodile smo mnoge napasti i kušnje. Gospodin nas svaki

dan poučava u nečemu i na tome sam zahvalna. Sada sve više vidim kolika je snaga u molitvi i potpunom predanju Bogu. Nakon Caminhe dižemo se na Centralnu rutu u Valencu. Najzanimljivije stvari za posjetiti u Valenci uglavnom su unutar tvrđave koja gleda na rijeku Minho i Galiciju. Vrlo brzo smo iz Valence došle do granice koju čini most preko rijeke, i evo nas za tili čas u Španjolskoj. Dugo smo se zadržale u Tuiju. Grad je predivan s prekrasnom katedralom. Tui je posljednji grad prije Santiaga odakle se hodanjem može dobiti potvrda - Compostela.

Put nas je dalje vodio kroz mnoge zanimljive gradove čiji opisi slijede u nekom slijedećem putopisu: O Porrino, Redondela, Ponte Sampaio, Pontevdra, Albergue da Portela, Caldas de Reis, Valga, Padron, Picaraña i Milladoiro. U Albergue de Portela vlasnik Jurgen nas je svih okupio za zajedničkim stolom na večeru i rekao: „Smisao Camina je upravo to - zajedništvo blagovanja i razgovor ljudi iz cijelog svijeta. Nije bitno razumijemo li se, bitno je zajedništvo, da smo pred Bogom svi jednaki i zajedno blagujemo za istim stolom.“ Nakon paklenskih vrućina skoro nas je svaki dan prala kiša. Bogu hvala i na tome. Milladoiro je na par kilometara od Santiaga de Compostele. Htjele smo stići na hodočasničku misu u podne, jer jedino tada se pušta "botafumerio" i uz puno problema nam je to i uspjelo. "Botafumeiro" (kadionica na

galicijskom) jedan je od najpoznatijih i najpopularnijih simbola katedrale u Santiago de Composteli. Riječ je o velikom kadilu koji sustavom kolotura visi s glavne kupole katedrale i njiše se

prema bočnim lađama. Za pomicanje je potrebno osam muškaraca, koji su poznati kao "tiraboleiros". Težak je 53 kilograma i velik 1,50 metara; visi s visine od 20 metara i može postići

veliku brzinu. Nakon sv. mise, konačno na grobu sv. Jakova sa svim molitvenim nakanama. Izletom do Finisterre, Mrtvog mora i Muxie, uz maglu i pljuštanje kiše, završava naš Camino.

San je postao stvarnost, Bogu i Sv. Jakovu hvala! Napustiti udobnost svoga doma i svakim korakom slaviti Gospodina velika je milost i žrtva. Spavati gdje se stigne, jesti što ima, trpiti udare vremenskih prilika... Nema puta s Bogom bez križa. Naš pomalo nerealni san priveo se kraju. Kao što kaže moja draga Lili Pavlović – „Put Života, odhodan s vjerom i pouzdanjem u Gospodina.“

Sretne? Hm, valjda da. Ponosne same na sebe? O, da! Zahvalne Bogu što je bio uz nas? Iznad svega! Zahvalne i za sve koji su nas svakodnevno pratili, podržavali i molili s nama! Još nije kraj – PUT se nastavlja.

- Mirjana Lončar

fotografija: Anita Čevra

MAJKA SIROMAHA

Majci Tereziji

U sitnu tijelu golema je ljubav, patničko lice osmijeh vazda krasi. Sari bijeli pokriva sijede vlasi, Majčinu milost prima čovjek gubav.

Raspetog Isusa u siromahu vidi svakom. Nedodirljivih nema parija za nju. Postelje im sprema, pribiva uz njih posljednjem im dahu.

Svetost života nesebično brani, od začeća pa sve do smrti štiti. Molitvom se predanom ona hrani,

život joj satkan sav od Božjih niti. Njome, Božjom Olovkom, ispisani Sveti tragovi, nama darovani.

SKROVITI KRIST

pateru Antunu Cveku

Priredili smo Ti, Gospodine, doček kako i priliči Tebi i Tvojoj slavi. Zašto stavljaš našu ljubav na poček ne hoteći sjajnu krunu na glavi?

Gledaju nas pretužne Tvoje oči dok se spuštaš niz katakombe skrite. Zar da u podrum vlažni noga kroči, ruke dotiču siromaške rite?

Priča o uskoj stazi nas žalosti, ne želimo stajati Tebi slijeva. Očisti nam srca od sebičnosti!

U rijeku milosrđa nek' se slijeva kap po kap dobrote, sa sviju strana, kao melem Tvojih presvetih rana.

- Mirjana Miljković, prof.

Zimnica

Voće

i povrće može se spremiti i sušenjem (dehidriranjem). Danas postoje mali dehidratori u kojima se voće i povrće, izrezano na tanke listiće može brzo osušiti. U nedostatku dehidratora može se koristiti pećnica zagrijana na 50 – 100 °C. Izrezana namirnica stavi se na papir za pečenje i suši uz povremeno otvaranje pećnice da se ukloni vlaga. Sušiti se može i na zraku. Sušenjem se mogu pripremiti razne vrste čipsa od voća i povrća.

Zimnica

je zaliha hrane koja se još od drevnih vremena ostavlja za zimu kada nam sve voće i povrće nije dostupno. Iako se danas i svježe i konzervirano voće i povrće mogu naći u trgovinama tijekom cijele godine, priprema zimnice još uvijek je duboko ukorijenjen običaj u našim krajevima. Konzerviranjem se uništavaju mikroorganizmi koji uzrokuju kvarenje namirnica ili se stvaraju nepovoljni uvjeti za njihov razvoj. Najpopularniji način konzerviranja namirnica je duboko zamrzavanje na -35 °C i na taj način mogu se spremiti sve vrste namirnica. Rok trajanja može se produžiti ako se vrećice vakumiraju. Jednom odmrznuta namirnica ne može se ponovo zamrzavati.

Popularan

način konzerviranja voća i povrća je konzerviranje toplinom (ukuhavanje), bez ili uz dodatak šećera, uz naknadno pasteriziranje staklenki. Na taj način mogu se pripremiti razne vrste pekmeza (marmelade), džemova, želea ili kandiranog voća. Količina šećera ovisi o ukusu, a voće koje je dosta slatko može se ukuhavati i bez dodatka šećera ili se može dodati neko sredstvo za želiranje (želin). Ukuhavanje se može provesti i u pećnici pa tada nije potrebno stalno miješanje. Danas se može kupiti razne vrste pekmeza, no zanimljivo je pripremiti nešto što nije lako naći u trgovini: npr. pekmez od dunje, kivija, zelenog paradajza, mrkve, ljubičastog luka, cikle, drenjula, aronije, lubenice, bundeve, grejpa, naranče, ananasa… Džemovi od agru-

ma najčešće se pripremaju s korom uz dodatak šećera. Princip pripreme je uvijek isti: oprano, izrezano, zdravo voće ukuhava se, uz dodatak šećera i limunske kiseline, do željene gustoće. Vrući pekmez puni se u oprane i sterilizirane staklenke (dok su još vruće), koje se zatvore i okrenu naopako da se stvori vakuum. Kako bi spriječili pucanje staklenki pri punjenju vrućim sadržajem, pod staklenke stavite vlažnu krpu. Ukuhavati se može i povrće bez dodatka šećera. Jako su popularne salse od rajčica, kečap i razne vrste ajvara. Najpopularniji je ajvar od crvene roga paprike, ali može se raditi i od tikvica, bundeve, zelenog paradajza.

AJVAR IZ PEĆNICE

6 kg crvene paprike-roge, 2 kg paprike babure, 3 kg patlidžana, 2,5-3 dcl maslinovog ulja (ili suncokretovog), 2 žlice soli, 3 žlice šećera, ljuta papričica (čili)-po želji, malo jabučnog octa. Ispeći papriku-najbolje na grilu-žaru, ali može i u pećnici. Patlidžane prerežite na pola, urežite mrežicu nožem po površini i malo pouljite te i njih ispecite. Ostavite povrće u poklopljenoj posudi, ili u najlonskoj vrećici i pustite da se ohladi, lakše će se oguliti. Oguliti papriku, a patlidžan najbolje žlicom istrugati od kore. Ostavite povrće preko noći u cjedilu da se dobro iscijedi od suvišne tekućine! Samljeti povrće u multipraktiku. Staviti izmiksano povrće u posudu u kojoj ćete peći ajvar u pećnici. Dodajte sol, šećer, ljutu papričicu. Pecite najmanje dva sata na 200°C. Na kraju umiješate ulje. Vrući ajvar polako stavljajte u vruće staklenke. Pustite da se malo ohladi, pa po površini dodajte malo ulja, tek toliko da prekrije površinu. Na isti način ajvar se može pripremiti i od tikvica, patlidžana, zelenog paradajza … pustite da mašta radi!

Mirjana

DŽEM OD KIVIJA

Kivi (2 kg) ogulite, operite, narežite na kockice, stavite u posudu za kuhanje i kuhajte oko 10 minuta, dok voće ne omekša i pusti sok. Želin pomiješajte s 2 žlice šećera, umiješajte u pripremljeni kivi i kuhajte na laganoj vatri uz miješanje dok ne zavrije. Nakon toga dodajte ostatak šećera (400 g) i ostavite da kuha 1 do 2 minute. Vruć džem izlijte u vruće staklenke i zatvorite. Ako ne želite komadiće voća, pasirajte štapnim mikserom.

Konzerviranje kiseljenjem koristi se najčešće za povrće (paprike, krastavci, cikla, mrkva, razne rezane salate od povrća, zeleni paradajz, feferoni …) uz dodatak jabučne ili octene kiseline i začina (papar u zrnu, koromač, klinčići, piment …). Naljev za kiseljenje povrća može se pripremiti i kuhanjem 3 litre vode, 1 litra alkoholnog octa, 10 dag soli, 5 dag šećera, 1 dl ulja, papar u zrnu po ukusu. - Mirjana Lončar

Dunje (1 kg) operite, očistite od koštica pa ih zajedno s korom, narežite na kockice. Narezane dunje stavite u lonac i prelijte s vodom. Kuhajte dok ne omekšaju. Mekane dunje procijedite iz lonca te ih umutite u pire pomoću štapnog miksera. U pire dodajte šećer (700 g) i limunov sok (ili 5 g limunske kiseline) te dobro sve promiješajte. Smjesu stavite kuhati na laganoj vatri uz povremeno miješanje. Kuhajte otprilike 2 sata. Pazite da se smjesa ne zalijepi za dno lonca (ili stavite u pećnicu na 180°C). Sir od dunja je gotov kada smjesa poprimi crveno-smeđu boju i postane gušća. Izlijte ga u lim na papir za pečenje te ga poravnajte i pustite da se hladi minimalno 24 sata, a zatim narežite na kockice. Stavite ih na pladanj gdje će biti razmak između svakoga te prekrijte ubrusom ili krpom i pustite desert da se suši idućih dva dana. Nakon što su odstajale, uvaljajte kockice u šećer.

SIR OD DUNJE (KOTONJADA)

Đir za Rožice u Rijeci

SKENIRAJ DONIRAJ

fotografija: Anita Čevra