Bit i smisao kršćanstva by VERBUM d.o.o.

Karol Wojtyła

IVAN PAVAO II.

BIT I SMISAO KRSCANSTVA VERBUM

Karol Wojtyła / Ivan Pavao II. BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

Karol Wojtyła

IVAN PAVAO II.

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 147. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Kazanie na Areopagu – 13 katechez © Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © za bilješke: Marta Burgardt © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod s poljskoga: Antonio Akmadža Prijevod pogovora s talijanskoga: Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu © POLAND Translation Program. ISBN 978-953-235-659-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171009045.

UVODNA RIJEČ

S velikom radosti uručujem čitateljima do sada neobjavljeni tekst meditacija nadbiskupa Karola Wojtyłe o biti kršćanstva iz perspektive govora sv. Pavla apostola na Areopagu. Moja je radost tim veća jer je ove godine 40. obljetnica izbora krakovskoga nadbiskupa na Petrovu Stolicu u Rimu. Ovaj je zaboravljeni spis zahvaljujući Božjoj providnosti nedavno pronađen i može biti objavljen upravo u ovomu povijesnom trenutku kada svi iznova osjećamo potrebu za dubokom i sveobuhvatnom katehezom o istinama vjere, katehezom koja će nas cjelovito uvesti u otajstveno Božje djelovanje u našoj ljudskoj povijesti. Želio bih istaknuti jedan od bitnijih vidova ovdje sadržanih spisa: njihovu mističnu dimenziju. Papa Ivan Pavao II. cijelim je svojim bićem odgovorio na Božji poziv na duboki susret u neprestanoj i tihoj molitvi. Bio je čovjek istinske kontemplacije. Ovu njegovu životnu crtu ne možemo doživljavati kao sporednu, već kao središte života, misli i djela velikoga Pape iz Poljske. Čitanje ovih kateheza za mene je osobno predstavljalo putovanje u itekako živa sjećanja o Papi uronjenu u Boga, a dubina ovih spisa savršeno zrcali njegov nevjerojatan doživljaj svijeta iz perspektive zajedništva s Ocem i Sinom i Svetim Duhom.

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

Toplo se nadam kako će ove meditacije doprijeti do brojnih čitatelja i da će mnogima pomoći približiti se Božjemu otajstvu kojega je Pavao naviještao Grcima, a Ivan Pavao II. – njegovim stopama – pronio u gotovo sve kutke svijeta. Molim se da nas ove kateheze ponovno približe i njihovu Autoru u čijoj mi je vjeri i apostolskome djelovanju Bog dopustio sudjelovati. Tolike sam godine svakodnevno mogao promatrati ovu vjeru nadom i ljubavlju djelotvornom (usp. Gal 5,6). Znam i koliko je Papi bilo važno da suvremeni čovjek smogne snage upoznati, susresti i uzljubiti Boga. Znam kako je toj misionarskoj žudnji posvetio cijeli svoj život. U ovim spisima ta ponizna i istodobno toliko moćna žudnja postaje živa pred našim očima. Primimo još jednom ovo veliko svjedočanstvo čovjeka i pastira zaljubljenoga u Boga i čovjeka. Neka nas ono još jedanput zapali ognjem koji je Krist došao baciti na zemlju (usp. Lk 12,49). kard. Stanisław Dziwisz Krakov, 18. svibnja 2018., na 98. obljetnicu rođenja Karola Wojtyłe

KRATICE

DV Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o božanskoj objavi Dei Verbum, 18. studenog 1965. GS

Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 7. prosinca 1965.

Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi Lumen gentium, 21. studenog 1964.

NA Deklaracija Drugoga vatikanskog sabora o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, 28. listopada 1965. Hrvatski prijevod dokumenata: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

GOVOR NA AREOPAGU

GOVOR NA AREOPAGU (13 kateheza)

Na veću slavu Božju.1 Sav tvoj.2 Isus i Marija.3 i sve moje je tvoje4 Dj5 17,16–34 „Dok ih je u Ateni iščekivao, ogorči se Pavao u duši promatrajući kako je grad pokumiren. Međutim, raspravljaše u sinagogi sa Židovima i bogobojaznima, a na trgu svaki dan s onima koji bi se ondje zatekli. Dobacivahu mu i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa. Jedni su govorili: ‘Što bi htjela reći ta čavka?’ Drugi pak: ‘Navješćuje, čini se, neke tuđe bogove.’ Jer navješćivaše Isusa i uskrsnuće. Onda su ga uzeli i odveli na Areopag i upitali: ‘Bismo li mogli znati kakav to nov nauk naučavaš?

2 3 4 5

Svi incipiti u poljskome su izvorniku na latinskome jeziku. Sve bilješke u ovim katehezama su uredničke ili prevoditeljske. Izv. lat. AMDG: [Ad Maiorem Dei Gloriam]. Izv. lat. Totus Tuus ego sum. Izv. J+M: [Jesus et Maria]. Izv. lat. et omnia mea Tua sunt. Riječi koje su u kurzivu autor je u rukopisnoj verziji posebno istaknuo.

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

Čudnovatim nam nekim tvrdnjama uši puniš. Željeli bismo stoga znati što bi to moglo biti.’ Nijedan Atenjanin ni doseljeni stranac ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti. Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: ‘Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.’ ‘Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!’ ‘Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.’ ‘I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.’ Kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tom sluša-

GOVOR NA AREOPAGU

ti!’ Tako se Pavao povuče od njih. Neki ipak prionuše uza nj i povjerovaše; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena imenom Damara i drugi s njima.“

„NEPOZNATI BOG“

Prihvaćam te cijelim bićem.2 Daj mi svoje Srce, Marijo.3 Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu, krštenici.4

1. U kratku nizu od 13 kateheza želim se zajedno sa svima vama zaustaviti na atenskomu Areopagu. Promišljat ćemo o događaju koji opisuju Djela apostolska. Apostol Pavao iz Tarza, koji je nedavno prešao granicu između Male Azije i Makedonije, prvi se put našao na europskomu kontinentu. Dolaskom u Atenu ušao je u samo središte kulture, filozofije, umjetnosti i religije antičkoga svijeta. To je mjesto i danas sim1 2 3 4

Kristov monogram sastavljen je od dvaju početnih slova imena Krist, grč. Χ i Ρ – ΧΡΙΣΤΟΣ (Hristos). Izv. lat. Accipio Te in mea omnia. Izv. lat. Praebe mihi Cor Tuum, Maria. Izv. lat. Victimae paschali laudes immolent christiani. Hrvatski prijevod „Žrtvi uskrsnici“, Uskrsna posljednica, u: Lekcionar. Nedjelje A, B, C i Svetkovine Gospodnje, KS, Zagreb, 2007., str. 152–153.

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

bolično. Ono nije samo simbol veličanstvene prošlosti vezane uz Grčku i Atenu. Ono je ujedno simbol onoga što opstaje tijekom brojnih stoljeća i naraštaja. Odande izrasta cijela europska kultura, cijela zapadna civilizacija: iz grčke kulture, s Areopaga – kao iz korijena.

2. Zato je ovaj odlomak iz Djela apostolskih na poseban način prikladan kao temelj za kateheze upravljene ljudima našega vremena. I čovjek koji ovdje propovijeda – Pavao iz Tarza – predstavlja ne samo povijest, već i simbol. On, farizej koji je povjerovao u Krista, koji je prethodno progonio novonastalu Crkvu, propovijedajući na Areopagu svjedoči o susretu Izraelove duhovne baštine s grčkom baštinom. Mi potječemo upravo iz ove dvostruke baštine. Baš dobro da ćemo razvojem sadržaja niza kateheza imati priliku vratiti se svojim duhovnim korijenima.

3. U tekstu Djela apostolskih čitamo kako se Pavao, došavši u Atenu, „ogorči u duši promatrajući kako je grad pokumiren“ (Dj 17,16). Lako je shvatiti takvo ogorčenje kod čovjeka koji je odrastao u ozračju stroga monoteizma. Kada je pak stupio na Areopag i počeo propovijedati, nije izražavao ogorčenost. Napro-

„NEPOZNATI BOG“

tiv, iskazuje poštovanje Atenjanima zbog njihove pobožnosti: „U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni“ (Dj 17,22). Na ovu izjavu Apostola ne potiču brojni znakovi atenskoga mnogoboštva nego činjenica što je – osim mnoštva oltara za kultove raznim božanstvima – pronašao i žrtvenik s natpisom „nepoznatomu Bogu“ (Dj 17,23).

4. I mi ćemo se zadržati uz ovaj žrtvenik. To je zacijelo mjesto koje omogućuje ne samo promišljanje o religiji stare Grčke, već i o pojavi i činjenici religije uopće. Dajmo ovdje riječ ocima Drugoga vatikanskog sabora koji su se na odlučan način izjasnili o religiji, uzimajući posebice u obzir nekršćanske religije. Ovo su riječi Deklaracije Nostra aetate: „Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo?“ (NA 1).

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

5. Suvremeni znanstvenici koji se bave fenomenom religije u njezinim različitim oblicima u prvomu redu skreću pozornost na vrijednost sacruma, za koju se čini da predstavlja samu bit religijskoga iskustva. Pavlove riječi s Areopaga, kao i navedeni tekst saborskoga dokumenta, posebice naglašavaju sadržaj religije. Religija je potraga za odgovorima na osnovna pitanja o ljudskoj egzistenciji. To su pitanja o „graničnim“ stvarima gdje se ljudska spoznaja, utemeljena na osjetilnomu iskustvu, susreće s nepoznatom zbiljom. Sva nas takva pitanja približavaju ovomu Otajstvu koje je „konačno i neizrecivo“. Apostol Pavao u propovijedi na Areopagu govori: „traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli“ (Dj 17,27).

6. Tako je dakle atenski žrtvenik s natpisom „nepoznatomu Bogu“ za Apostola iz Tarza izraz religije (i religioznosti): religije kao potrage za Bogom. U saborskoj Deklaraciji čitamo: „od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna u tokovima svijeta i događajima čovječjega života, a ponekad štoviše priznavanje najvišega božanstva ili također Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom. A religije, povezane s napretkom kulture, nastoje raščlanje-

„NEPOZNATI BOG“

nijim pojmovima i profinjenijim jezikom odgovoriti na ista pitanja. Tako u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije bilo u oblicima asketskoga života, bilo dubokim razmatranjem, bilo utjecanjem Bogu u ljubavi i pouzdanju“ (NA 2). Ovdje Sabor spominje hinduizam i budizam, s kratkim opisom obaju vjerskih sustava. Ono što je rečeno o njima odnosi se i na ostale religije ukoliko sve „nastoje priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca“ (NA 2). Riječi o „nemirnu srcu“ podsjećaju na poznatu izreku Augustina iz Hipona5. On je bio posebice osjetljiv na ove nemire ljudskoga srca koji ukazuju na „konačno i neizrecivo Otajstvo“, tj. Boga. Saborski tekst na koji se pozivamo govori o religiji kao dimenziji ljudskoga postojanja u svijetu. Ona je u tomu pogledu izraz traženja koje ide izvan onoga što je vidljivo, k „nepoznatomu Bogu“, kao što svjedoči natpis na atenskomu žrtveniku. Za apostola je Pavla taj natpis bio veći dokaz pobožnosti Atenjana nego svi ostali kipovi bogova na koje je naišao. Čovjek antičke Helade na taj je način tražio izraz za svoja religijska osjetila.

Sveti Augustin iz Hipona (354.–430.), filozof, teolog, pisac, svetac Katoličke Crkve, jedan od crkvenih otaca i naučitelja. U svojemu je najslavnijem djelu Ispovijesti između ostaloga napisao: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu.“

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

Poznato je kako je religija tadašnjih Grka bila povezana s mitologijom bogatom izrazito antropomorfnim karakteristikama. Možemo reći kako je u toj tradicionalnoj pučkoj religiji čovjek sebi stvarao božanstva (idole) prilagođene svojoj mašti. Stoga se Pavao, kako čitamo, „ogorči… u duši“ (Dj 17,16). Tek je žrtvenik posvećen „nepoznatomu Bogu“ naišao na njegovo odobravanje. Na njega se pozvao odmah prvim riječima svojega govora na Areopagu – on, apostol ovoga „nepoznatog“ Boga: „Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“ (Dj 17,23). Prije nego što pođemo dalje u našim razmatranjima, dodajmo još ono što čitamo u saborskoj Deklaraciji o nekršćanskim religijama: „Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, ...koji ...nerijetko ...odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude“ (NA 2). Antički se kršćanski pisci u vezi s tim nisu ustručavali govoriti o „sjemenu Riječi“ (semina Verbi)6.

Izraz semina Verbi potječe od sv. Justina i sv. Klementa Aleksandrijskoga, kod Euzebija Cezarejskoga pojavljuje se u kontekstu njegove Praeparatio evangelica (Evanđeoska priprema), a kod saborskih se otaca odnosi na nekršćanske religije.

ONAJ KOJI JEST

II.

ONAJ KOJI JEST

Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.1

1. Pavao iz Tarza na atenskomu Areopagu kaže: „Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.“ Kao što smo podsjetili u prethodnoj katehezi, Apostol se na taj način poziva na žrtvenik s natpisom „nepoznatomu Bogu“. Tko je taj „nepoznati“ Bog? Pavao kaže da je to: „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar.“ Taj Bog „ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve“. Pavao govori o Jedinomu Bogu u kojemu sve što postoji ima svoj početak kao u svojemu Stvoritelju. Ako je pak istina da čovjek traži toga Boga „ne bi li ga kako napipao“ – onda On istodobno „nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“. Zaustavimo se na ovomu mjestu. 1

Izv. lat. Agnus redemit oves: Christus innocens Patri reconciliavit peccatores. (Hrv. prijevod: Lekcionar, str. 152-153.)

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

2. Govoreći o „nepoznatomu Bogu“ Apostol naviješta istinu koja je bila u temeljima cjelokupne Izraelove religije. Naviješta je stanovnicima Atene – grada u kojemu je cvao kult mnogoboštva. Ipak, ove Pavlove riječi ne nailaze na otpor slušatelja. Očito im – unatoč grčkomu mnogoboštvu – misao o jedinomu Bogu nije bila strana. Govoreći o nekršćanskim religijama Vatikanski će sabor ustvrditi kako se i u njima susrećemo s priznanjem „najvišega božanstva ili također Oca“. Dodajmo kako se Apostol obraća ljudima upoznatim s tadašnjom filozofijom. Djela apostolska spominju stoike i epikurejce. Prethodni su filozofi, ponajviše Platon, Sokratov učenik, a nakon njega Aristotel, razradili razumske putove spoznaje Boga kao Apsoluta. Prvi ovaj Apsolut opisuje kao najvišu Ideju (Ideja Dobra), a drugi – kao „Prvoga Pokretača“ iliti Prvi Uzrok.

3. S filozofske je strane, dakle, sve bilo spremno za Pavlovu propovijed na Areopagu. No Apostol se ne odlučuje na filozofsko dokazivanje. Istina o tome da je Božja opstojnost čovjeku razumski spoznatljiva pronašla je svoj izraz u Poslanici Rimljanima (Rim 1,19– 21), slično kao i u Starome zavjetu u Knjizi Mudrosti (Mudr 13,1–9). U svojemu govoru u Ateni Apo-

ONAJ KOJI JEST

stol u prvomu redu naviješta istinu o Bogu-Stvoritelju. To je prva istina kršćanskoga Vjerovanja – vjere svih kršćana, kao što je i prva istina vjere Izraela i Muhamedovih sljedbenika. Istina da je Jedini Bog Stvoritelj svega stvorenja razumski je utemeljena (pre-ambulum) u filozofskomu pojmu Apsoluta, no sama po sebi ona je jedna od istina vjere.

4. Naviještajući ovu istinu sv. Pavao ju povezuje s pojmom „nepoznatoga Boga“. U ovomu je atenskom kontekstu istodobno riječ o „nevidljivomu“ Bogu, koji je transcendentan u odnosu na svijet – u odnosu prema svim stvorenjima, kako vidljivima, tako i nevidljivima. Njegovo vlastito ime je, s obzirom na odgovor Mojsiju u podnožju brda Horeb: „Ja sam koji jesam“ (Izl 3,14). Ovo ime u teološkomu tumačenju sv. Tome označava Onoga koji jest Bitak (Esse subsistens – Bitak po sebi). Bog jest Postojanje dok sva stvorena bića „imaju“ postojanje. Zbog toga su prolazna, podložna vremenu, dok jedino Bog kao Bitak po sebi ne prolazi. On je Vječnost.

5. Ovaj je „nevidljivi“ Bog Stvoriteljem svega što postoji, a kao Stvoritelj i „Gospodin“ je s obzirom na to da sve u svojemu postojanju ovisi o njemu. Apo-

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

stol kaže: „ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve“ (Dj 17,25). „Daje“: stvoreni je svijet Stvoriteljev dar. Stvorenja su u njemu obdarena postojanjem i sebi svojstvenom naravi. Čovjek je osobito obdaren, o čemu ćemo još govoriti. Stoga, shvaćajući odnos između stvorenja i Stvoritelja, treba zamijetiti ne samo ovisnost već i obdarenost. Biti Stvoriteljem znači biti Darivateljem svega.

6. Nevidljivi je Bog upravo ovaj Bog-Stvoritelj i Darivatelj svega. On se bitno razlikuje od vidljivoga svijeta. Ne može ga se svesti na ono što je vidljivo i što se može spoznati osjetilima. Upravo se stoga apostol Pavao u Ateni ogorčio vidjevši bogove (Dj 17,16). A u Poslanici Rimljanima napisat će: „Ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe, i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova“ (Rim 1,21–22). Atenski žrtvenik posvećen „nepoznatomu Bogu“ omogućava Apostolu da ukaže na nevidljivoga Stvoritelja svega onoga što je vidljivo. Ljudski je um sposoban po onomu što je vidljivo zaključivati o Stvoritelju koji „je Duh“. To je Krist rekao Samarijanki: „Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Iv 4,24). Ako čovjek ima

ONAJ KOJI JEST

moć spoznati Boga, to znači da i on sam u sebi nosi „klicu“ duha i istine. Zahvaljujući tomu „ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire“ (tako opet čitamo u Poslanici Rimljanima: Rim 1,20).

7. Stoga se istina o Stvoritelju svega u Pavlovu govoru na Areopagu organski povezuje s istinom o stvorenju, a posebice s istinom o čovjeku koji je sposoban spoznati Stvoritelja po stvorenju. Ljudski je um sposoban za „nadilaženje“ onoga vidljivog u smjeru nevidljivoga. Ovaj nevidljivi Bog, posve transcendentan u odnosu prema svemu što postoji izvan njega, istodobno – kako veli Apostol – „nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“. To „u njemu“ ukazuje ne samo na transcendenciju, već istodobno i na posebnu imanenciju Boga u stvorenju. Stvoritelj ne samo što sve obuhvaća apsolutom svojega Bitka i svoje Svemoći. On istodobno sve to „prožima“.

8. Prirodoslovne znanosti koje proučavaju svemir u neograničenu prostornomu i vremenskom opsegu, poput astronomije ili suvremene kozmologije, po-

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

tvrđuju da ovaj svijet kao tvarni „svebitak“ – makrokozmos – u cijelu svoju građu ima upisan „trenutak“ početka. Trenutak prije kojega se ne može ustvrditi da je postojao, pa samim time, trenutak od kojega je sve započelo. Kako? Prirodoslovne znanosti, u skladu sa svojim spoznajnim pretpostavkama, ne govore ništa o stvaranju. Međutim mi ćemo reći, zaustavljajući se na atenskomu Areopagu, da apostol Pavao ni s gledišta suvremenoga znanja o svemiru ne nailazi ni na kakvu bitnu zaprjeku da bi govorio o „Bogu koji stvori svijet i sve na njemu“. O Bogu u kojemu „živimo, mičemo se i jesmo“. O onomu koji jest.

ČOVJEK I ISTINA

III.

ČOVJEK I ISTINA

Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada. Marijo, o reci što je?1

1. Bog u kojemu „živimo, mičemo se i jesmo“. Riječi apostola Pavla izrečene na atenskomu Areopagu jako su znakovite. Otkrivaju veličansvenost Božjega postojanja: svijet i sve što ga tvori postoji u Bogu. Istodobno, Bog nije „izvan“ svijeta. Ako u „njemu živimo, mičemo se i jesmo“, to znači da Bog predstavlja i nutarnje otajstvo stvorenja. U samoj činjenici „stvorenosti“ nalazi se odnos prema Stvoritelju. Filozof kaže: u činjenici egzistencijalne slučajnosti (ne-nužnosti) nalazi se odnos prema Apsolutu2. 1

Izv. lat. Mors et vita Duello conflixere mirando: dux vitae mortuus regnat vivus. Dic nobis, Maria. (Hrv. prijevod: Lekcionar, str. 152–153.) Čovjek kao slučajno biće, tj. biće koje podliježe uzrocima, ono koje može ne postojati (za razliku od nužnoga bitka), ima svoj početak i završetak te uzrok svojega postojanja

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

2. Ako Bog predstavlja nutarnje otajstvo svakoga stvorenja, tada se to na poseban način odnosi na čovjeka. Apostol, u svojoj propovijedi na Areopagu, ovu istinu u prvomu redu povezuje s čovjekom. „U njemu (u Bogu) živimo, mičemo se i jesmo...“ Propovjednik dodaje: „kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!“ Izgleda da je Pavao poznavao ne samo grčku filozofiju već i pjesništvo. Doista su postojali pjesnici kod kojih pronalazimo takve izraze (primjerice Kleant: Himan Zeusu, slično i Arat iz Solija u Ciliciji). Trebamo se diviti Apostolovu načinu poduke, njegovoj sposobnosti ukorjenjivanja evanđeoskoga navještaja u kulturu podneblja. Premda su misao o „sjemenkama Riječi“ (semina Verbi) izrazili kasniji ranokršćanski mislitelji u helenističkomu svijetu, izgleda da nije bila strana ni Pavlu iz Tarza. Apostol je također začetnik „inkulturacije“.3

u nužnomu bitku. Pojam je uveo Aristotel, a preuzeo ga je sv. Toma Akvinski te se njim služio i Karol Wojtyła, među inim u antropologiji i etičkome personalizmu. Usp. Treći put sv. Tome Akvinskog o Božjoj opstojnosti, Summa Theologiae, I-I, q. 2, čl. 3. Inkulturacija – misijska strategija utemeljena na poštovanju mjesnih tradicija. Njezini su glavni zagovornici bili isusovci.

ČOVJEK I ISTINA

3. Doista, grčki su pjesnici, koji su izrazili uvjerenje da je čovjek „Božjega roda“, dotaknuli istinu biblijske objave (zasigurno bez znanja o tome). U Knjizi Postanka, u kontekstu opisa stvaranja svijeta ni iz čega, nalazi se rečenica koja određuje izniman odnos između Stvoritelja i stvorenja kakvo je čovjek. „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Bog je stvorio čovjeka (kako proizlazi iz cjeline biblijskoga opisa) kada su nastali za to odgovarajući uvjeti, kako bi mu mogao dati zemlju kao dom, ali i kao zadaću. Govoreći: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1,26), Stvoritelj je objavio puninu svojega stvarateljskog čina – ne samo u pogledu daljnje evolucije vidljivoga svijeta, već i (ponajviše) s obzirom na vječni Božji plan u odnosu na čovjeka u stvorenu svijetu. O ovome biblijski tekst iz Knjige Postanka još izravno ne govori. To će biti objavljeno tek u novozavjetnim spisima (usp. primjerice Ef 1). Ovaj vječni Božji plan u odnosu na čovjeka, a posredno i na sve stvorenje, postat će „javnim“ tek zahvaljujući Isusu Kristu.

4. Kada Apostol govori Atenjanima: „Njegov smo čak i rod!“, zacijelo ima na umu istinu o stvaranju čovjeka na sliku i priliku Božju, ali ne samo to. Biti

BIT I SMISAO KRŠĆANSTVA

„Božji rod“ ne znači samo „biti stvoren“, ostajući u istomu odnosu prema Bogu kao i sva ostala stvorena (i „slučajna“) bića. Biti Božji rod znači „biti rođen“. Stoga ovaj izraz, posuđen iz poganskoga pjesništva, seže duboko u otajstvo posinovljenja koje je ljudima darovano po Isusu Kristu, Sinu koji je istobitan s Ocem i koji ljudima „podade moć da postanu djeca Božja“, kako kaže evanđelist Ivan već u Prologu svojega Evanđelja (Iv 1,12).

5. U stvaranje čovjeka na Božju sliku i priliku upisano je „posinovljenje“ u Vječnome Sinu, koji je ujedno „Prvorođenac svakog stvorenja“ (Kol 1,15). Skupa sa stvaranjem čovjeka na sliku Božju otvara se mogućnost sudjelovanja u Božjoj naravi (usp. 2 Pt 1,4), u nutarnjemu Božjem životu. Povijest čovjeka u svijetu postaje povijest spasenja po milosti: „ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi“ (usp. Ef 2,18; 2 Pt 1,4) (usp. DV 1). Na sve ovo upućuju riječi: „Njegov smo čak i rod!“

6. Cjelovitoj istini o čovjeku pripadaju i naravni darovi te nadnaravne milosti. Čovjek je kao Božja slika i prilika razumno biće. U svojemu čovještvu spaja

POPRATNA RIJEČ IZVORNOM IZDANJU

SADRŽAJ

Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Kratice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Govor na Areopagu (13 kateheza). . . . . . . . . . . . .9 I. „Nepoznati Bog“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 II. Onaj koji jest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 III. Čovjek i istina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 IV. Čovjek i sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 V. Istina o uskrsnuću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 VI. Otajstvo utjelovljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 VII. Otajstvo otkupljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 VIII. Krist „otkriva čovjeka njemu samomu“ . . .65 IX. Euharistija i Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 X. „Primite Duha Svetoga“ . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 XI. „Bit ćete mi svjedoci“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 XII. Ljubav: otkupiteljska i zaručnička . . . . . . . .97 XIII. Punina molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113 Popratna riječ izvornom izdanju . . . . . . . . . . . .133

143

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenom 2019.

Bit i smisao kršćanstva sv. Ivana Pavla II. jedinstveno je izdanje u kojemu se prvi put objavljuju nedavno pronađeni i do sada nepoznati tekstovi ovoga velikog pape našega vremena. Pišući svoja duhovna promišljanja u godinama nakon Drugoga vatikanskog koncila Wojtyła u ovdje sabranim tekstovima s puno entuzijazma i nutarnjega žara čitatelju približava bit i smisao kršćanske poruke spasenja pomažući mu da preispita sebe i svoju (ne)vjeru u Boga. Slijedeći u svojim promišljanjima stope sv. Pavla Wojtyła riječ po riječ istražuje Apostolovu propovijed Atenjanima. Time se ovim bezvremenskim tekstovima još jednom potvrđuje kao majstor čitanja Svetoga pisma te poziva da uđemo duboko u sebe i otvorimo se glasu koji govori u srcu. Jednako kao što se sv. Pavao na Areopagu obratio ljudima svih svjetonazora, tako se i Ivan Pavao II. u ovoj knjizi obraća svakomu čovjeku našega vremena, polako ga i strpljivo vodeći prema najvažnijim pitanjima životnoga smisla. „Ovaj je zaboravljeni spis zahvaljujući Božjoj providnosti nedavno pronađen i može biti objavljen upravo u ovomu povijesnom trenutku kada svi iznova osjećamo potrebu za dubokom i sveobuhvatnom katehezom o istinama vjere, katehezom koja će nas cjelovito uvesti u otajstveno Božje djelovanje u našoj ljudskoj povijesti.“ Stanisław kard. Dziwisz, krakovski metropolit ISBN 978-953-235-659-5

VERBUM 115 kn