Crkveni oci by VERBUM d.o.o.

PA PA B E N E D I K T X V I .

crkveni oci od klementa rimskoga do augustina

........................................................... VERBUM

“Proteklih mjeseci razmatrali smo o likovima pojedinih apostola i o prvim svjedocima kršćanske vjere koje spominju novozavjetni spisi. Sada ćemo svoju pozornost posvetiti svetim ocima prvih kršćanskih stoljeća. Tako ćemo moći vidjeti kako započinje hod Crkve tijekom povijesti.” (…) To je hod u kojemu “nailazimo na mnoge teme s kojima smo i danas pozvani suočavati se. Oni nas uvlače u plodno nutarnje istraživanje, na koje potičem sve vjernike.” Benedikt XVI.

Benedikt XVI. CRKVENI OCI Od Klementa Rimskoga do Augustina

Biblioteka:

Posebna izdanja

66.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Benedikt XVI.

CRKVENI OCI OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Benedetto XVI, I Padri della Chiesa. Da Clemente Romano a Sant’Agostino © Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Nekić, prof. Redaktura: Bruno Petrušić, mag. theol. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 276 BENEDICTUS XVI, papa Crkveni oci : od Klementa Rimskoga do Augustina / Benedikt XVI. ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2011. – (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 66) Prijevod djela: I Padri della Chiesa. Da Clemente Romano a Sant’Agostino. ISBN 978-953-235-273-3 I. Crkveni oci -- Povijest 140323027

Ova knjiga sadrži kateheze koje je sveti otac Benedikt XVI. – nastavljajući prethodni niz pod naslovom Apostoli i prvi Kristovi učenici1 – želio posvetiti najvažnijim crkvenim piscima prvih četiriju kršćanskih stoljeća, od Klementa Rimskoga (umro oko 100. godine) do svetoga Augustina (umro 430.). Ove autore obično nazivamo crkvenim ocima. No tko su zapravo crkveni oci? Tako nazivamo one crkvene pisce prvih stoljeća koji su se istakli svetošću života te izvrsnošću i pravovjernošću nauka zaslužili da im Crkva dodijeli taj prestižan i upečatljiv naslov. Sljedno tomu, onima koji su se kompromitirali herezom nije dana titula oca, nego – općenito – crkvenoga pisca. Istina, ovaj ciklus kateheza obuhvaća i tri zaslužna i časna autora koji se ne mogu nazivati ocima jer nisu – u tomu smislu – dobili službeno priznanje Crkve. To su Origen, Tertulijan i Euzebije Cezarejski. U knjizi koju predstavljamo papa Benedikt neposrednošću i živošću govornoga jezika širom otvara pogled na fascinantnu galeriju od dvadeset i šest fresaka, od kojih je svaka posvećena jednomu autoru iz doba kršćanskih izvora. On u biti slijedi kronološki red – od apostolskih otaca preko apologeta pa do velikih otaca koji su živjeli između trećega i prvih desetljeća petoga stoljeća – uzevši u obzir zapadne i istočne Crkve, uključujući i drevnu i časnu Sirijsku crkvu. Unutar svake freske može se zapaziti određena shema (koja je, u nekim slučajevima, zbog vremena tražila razradu u dvije ili više etapa: tako Origen, trojica Kapadočana, Ivan Zlaotusti i Jeronim imaju dvije kateheze; Augustin – otac kojega papa Benedikt najviše voli, a i objektivno je najvažniji u prva četiri sto1

Benedikt XVI., Apostoli i prvi Kristovi učenici, Verbum, Split, 2011.

ljeća – ima ih čak pet). U prvome je redu predstavljen čovjek s karakterističnim događajima njegova života; na drugome mjestu pisac uz kratak prikaz njegove literarne produkcije; na kraju učitelj gdje je izložen njegov teološki nauk. U svakom slučaju, Papa se uvijek vrlo pomno bavi aktualizacijom patrističke poruke te u više navrata – i na eksplicitan način – ističe činjenicu kako “ovi oci imaju još mnogo toga reći današnjim ljudima i kršćanima”. U dvije točke Benedikt XVI. češće pronalazi aktualnost patrističkoga nauka. Prvenstveno u temi odnosa vjere i razuma. Unatoč nekim nepomirljivostima, prisutnima ponajviše na crkvenim marginama, oci su – od Justina, filozofa i mučenika, pa do svetoga Augustina – odlučno podržavali sklad između filozofskoga razuma i evanđeoske vjere, naučavajući kritičan i konstruktivan dijalog s kulturom i filozofijom svojega vremena. U tome procesu grčki logos biva na neki način “proširen” kako bi izrazio Logos kršćanskoga propovijedanja, Drugu Osobu Blaženoga Trojstva, Sina Božjega koji je postao tijelom u Marijinoj utrobi, jedinoga Spasitelja svijeta. Danas također – u misli pape Benedikta – pojam razuma treba “proširiti” kako bi bio kadar istražiti i shvatiti one aspekte stvarnosti koji nadilaze čisto empirijsku dimenziju. Upravo to “proširenje” može omogućiti plodniji i komplementarniji susret između vjere i razuma. Druga privilegirana točka aktualizacije – koja je na neki način povezana s prethodnom – jest tema molitve u crkvenoj tradiciji, kao i neophodne osobne intimnosti učenika s Učiteljem. Mnogo puta u svojim katehezama Papa spominje činjenicu kako otačko promišljanje nije nikada svrha samome sebi, nego dovodi do intimnoga, egzistencijalnoga odnosa s Istinom: Istinom koja za nas vjernike nije apstraktan pojam, nego vrlo stvarna Osoba, isti onaj Logos, Sin Očev, koji je rekao: “Ja sam Istina…” (Iv 14,6). Upravo taj osobni odnos s njime utemeljuje i uzdržava poslanje svakoga kršćanina u Crkvi i u služenju braći. Tako molitva i liturgija idu ukorak s djelatnom ljubavlju (caritas) te uzajamno uspostavljaju plodnu sintezu. Iz toga, u konačnici, proi-

zlazi zahtjevan ispit savjesti onima koji se žele uključiti u “lanac svjedoka” koji predvode naši oci. I danas se, pred izazovom neke vrste nihilističke i ateističke kulture, može pobijediti samo uz “dodanu vrijednost” molitve, intimnosti s Gospodinom i njegovom Riječju. Nama, kršćanima trećega tisućljeća, oci predaju evanđelje spasenja, koje je oblikovalo njihovo srce i njihov život kako bi vjera, nada i ljubav mogle nadvladati otpore svijeta.

SVETI KLEMENT RIMSKI

Proteklih mjeseci razmatrali smo o likovima pojedinih apostola i o prvim svjedocima kršćanske vjere koje spominju novozavjetni spisi. Sada ćemo svoju pozornost posvetiti svetim ocima prvih kršćanskih stoljeća. Tako ćemo moći vidjeti kako započinje hod Crkve tijekom povijesti. Sveti Klement, rimski biskup posljednjih godina prvoga stoljeća, treći je Petrov nasljednik nakon Lina i Anakleta. Što se tiče njegova života, najznačajnije je svjedočanstvo svetoga Ireneja, lionskoga biskupa do konca 202. On svjedoči kako je Klement “vidio apostole”, “susretao se s njima” te “još imao u ušima njihovo propovijedanje, a pred očima njihovu predaju” (Adv. haer. 3,3,3). Kasnija svjedočanstva, između četvrtoga i šestoga stoljeća, pripisuju Klementu naslov mučenika. Autoritet i ugled ovoga rimskog biskupa bili su takvi da su mu pripisivani razni spisi, ali jedino sigurno njegovo djelo jest Pismo Korinćanima. Euzebije Cezarejski, veliki “arhivar” kršćanskih početaka, predstavlja je ovim riječima: “Do nas je došlo jedno Klementovo pismo koje se smatra autentičnim, velikim i čudesnim. Napisao ga je on, u ime rimske Crkve, Crkvi u Korintu… Znamo kako se on od davnine sve do naših dana javno čitao za vrijeme vjerničkih okupljanja” (Hist. Eccl. 3,16). Ovome pismu bio je pripisivan gotovo kanonski karakter. Na početku ovoga teksta – napisanoga grčkim jezikom – Klement se žali što su mu “iznenadne protivštine koje su nam se događale jedna za drugom” (1,1) spriječile raniju intervenciju. Te “protivštine” možemo prepoznati kao Domicijanov progon: stoga datum sastavljanja ove poslanice treba smjestiti

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

u vrijeme neposredno nakon smrti toga cara i kraja progona, što će reći odmah nakon 96. godine. Klementovu intervenciju potaknuli su teški problemi u kojima je grcala korintska Crkva: neki mladi buntovnici smijenili su, naime, prezbitere u zajednicama. Ta bolna događanja spomenuta su još jednom, kod svetoga Ireneja, koji piše: “Pod Klementom je, budući da je među braćom u Korintu došlo do nemala sukoba, rimska Crkva uputila Korinćanima jednu vrlo važnu poslanicu kako bi ih ponovno združila u miru, obnovila njihovu vjeru i navijestila im predaju koju je nedavno primila od apostola” (Adv. haer. 3,3,3). Mogli bismo dakle reći kao ova poslanica predstavlja prvo vršenje rimskoga primata nakon smrti svetoga Petra. Klementovo pismo sadrži teme drage svetomu Pavlu, koji je napisao dvije velike poslanice Korinćanima, prvenstveno uvijek aktualnu teološku dijalektiku između indikativa spasenja i imperativa moralnoga djelovanja. Prije svega dolazi radosni navještaj milosti koja spašava. Gospodin nam prvi prilazi i daruje nam oprost, daruje nam svoju ljubav, milost da budemo kršćani, njegova braća i sestre. To je navještaj koji ispunja radošću naš život i daje sigurnost našemu djelovanju: Gospodin nam uvijek prethodi svojom dobrotom, a Gospodnja je dobrota uvijek veća od svih naših grijeha. Potrebno je, međutim, da se zauzmemo u skladu s primljenim darom i odgovorimo na navještaj spasenja plemenitim i odvažnim hodom obraćenja. U odnosu na Pavlov model novost je ovdje što Klement, nakon doktrinalnoga i praktičnoga dijela koji su bili sastavnice svih Pavlovih poslanica, dodaje “veliku molitvu” koja praktično zaključuje poslanicu. Neposredan povod ove poslanice otvara rimskome biskupu mogućnost opsežna izlaganja o identitetu Crkve i o njezinu poslanju. Ako je u Korintu bilo zloporabâ, primjećuje Klement, motiv za njih treba tražiti u slabljenju ljubavi (caritasa) i drugih neizostavnih kršćanskih vrlina. Stoga poziva vjernike na poniznost i na bratsku ljubav, dvije vrline koje su doista konstitutivne u biću Crkve: “Budu-

SVETI KLEMENT RIMSKI

ći da smo sveta baština,” opominje, “činimo djela svetosti” (30,1). Konkretno, rimski biskup podsjeća kako je sam Gospodin “odredio gdje i tko da žrtve i bogoslužja slavi, da sve pobožno izvršeno po njegovu odobrenju bude prihvatljivo njegovoj volji… Velikomu su pak svećeniku dodijeljene posebne liturgijske službe, svećenicima je doznačeno posebno zaduženje i levitima naloženi njihovi vlastiti poslovi. Čovjeka laika vežu laički propisi” (40,1–5: treba primijetiti kako se ovdje, u ovoj poslanici s kraja prvoga stoljeća, prvi put u kršćanskoj literaturi javlja grčki pojam laikós, što znači “član laósa”, tj. “naroda Božjega”). Na taj način, polazeći od bogoslužja staroga Izraela, Klement otkriva svoj ideal Crkve. Nju okuplja “jedan jedini milosni Duh koji je izliven na nas”, koji diše u različitim udovima Tijela Kristova, u kojemu su svi, sjedinjeni bez ikakve podjele, “udovi jedni drugima” (46,6–7). Jasno razlikovanje između “laika” i hijerarhije nipošto ne znači suprotstavljanje, nego samo tu organsku povezanost jednoga tijela, jednoga organizma s različitim funkcijama. Crkva naime nije mjesto zbrke i anarhije gdje bi svatko mogao činiti što hoće u svakomu trenutku: svatko u ovomu organizmu s raščlanjenom strukturom vrši svoju službu prema pozivu koji je primio. U odnosu na glavare zajednica Klement jasno izražava doktrinu apostolskoga nasljedstva (sukcesije). Norme koje to reguliraju u konačnici proizlaze od samoga Boga. Otac je poslao Isusa Krista, koji je pak poslao apostole. Oni su zatim poslali prve poglavare zajednica te ustanovili da njih naslijede drugi dostojni ljudi. Sve se dakle odvija “po rasporedbi Božje volje” (42). Ovim riječima i ovim rečenicama Klement naglašava kako Crkva ima sakramentalnu, a ne političku strukturu. Bog, dolazeći nam svojim činom ususret u liturgiji, prethodi našim odlukama i našim idejama. Crkva je nadasve dar Božji, a ne naša tvorevina, stoga ova sakramentalna struktura ne jamči samo općenitu uređenost, nego i ovo prvenstvo dara Božjega, koji nam je svima potreban.

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

“Velika molitva” na kraju daje kozmički prizvuk prethodnoj argumentaciji. Klement hvali Boga i zahvaljuje mu za čudesnu providnost ljubavi koja je svijet stvorila i nastavlja ga spašavati i posvećivati. Posebno je istaknut zaziv za upravitelje. On nakon tekstova Novoga zavjeta predstavlja najstariju molitvu za političke institucije. Tako kršćani, netom što je završio progon, znajući dobro da će se progoni nastaviti, ne prestaju moliti za iste one vlasti koje su ih nepravedno osuđivale. Razlog tomu je prvenstveno kristološki: treba moliti za progonitelje, kao što je Isus učinio na križu. No ova molitva sadrži i nauk koji tijekom stoljeća upravlja odnosom kršćana prema politici i prema državi. Moleći za vlasti, Klement priznaje legitimnost političkih institucija u poretku koji je Bog uspostavio; istodobno izriče kako mu je stalo do toga da ti autoriteti budu poslušni Bogu i “da pobožno u miru i blagosti obnašaju vlast koju im je Bog udijelio” (61,2). Car nije sve. Pojavljuje se drugi suveren, čije podrijetlo ni bit nisu od ovoga svijeta, nego “odozgo”: to je istina koja i naspram države ističe pravo da je se sluša. Tako ovo Klementovo pismo dotiče brojne teme koje su uvijek aktualne. Ono je utoliko značajnije ukoliko, već od prvoga stoljeća, predstavlja brigu rimske Crkve koja u ljubavi predsjeda svim drugim Crkvama. U istome Duhu uzimamo kao svoje zazive “velike molitve”, gdje rimski biskup progovara u ime čitava svijeta: “Gospodine, pokaži svoje lice nad nama da uživamo dobra u miru, da budemo zaštićeni tvojom moćnom rukom… Tebe hvalimo po velikomu svećeniku i zaštitniku naših duša Isusu Kristu, po kome tebi slava i veličanstvo i sada, i od pokoljenja do pokoljenja, i u vijeke vjekova. Amen” (60–61). (Opća audijencija u Auli Pavla VI., 7. ožujka 2007.)

SVETI IGNACIJE ANTIOHIJSKI

U ovomu novom, tek započetom ciklusu kateheza donosimo pregled najvažnijih osoba Crkve u doba njezina nastanka. Prošloga tjedna govorili smo o papi Klementu I., trećemu nasljedniku svetoga Petra. Danas govorimo o svetomu Ignaciju, koji je bio treći biskup u Antiohiji, od 70. do 107. godine, ujedno i godine njegova mučeništva. U to su doba Rim, Aleksandrija i Antiohija bile tri velike metropole Rimskoga Carstva. Nicejski sabor govori o tri “primata”: naravno o rimskomu, ali i Aleksandrija i Antiohija isticali su određeni “primat”. Sveti je Ignacije, kako smo rekli, bio biskup Antiohije koja se danas nalazi u Turskoj. Tu, u Antiohiji, kako doznajemo iz Djela apostolskih, nastala je bujna kršćanska zajednica: njezin prvi biskup bio je apostol Petar – tako nam govori predaja – i tamo se “učenici najprije prozvaše kršćanima” (Dj 11,26). Euzebije Cezarejski, povjesničar iz 4. stoljeća, posvećuje čitavo poglavlje svojega djela Crkvena povijest Ignacijevu životu i književnomu opusu (3,36), pišući između ostaloga: “Ignacije je iz Sirije poslan u Rim kako bi bio bačen za hranu zvijerima zbog svjedočanstva koje je pružao o Kristu. Putujući kroz Aziju, pod strogom paskom stražara” [koje on u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1 naziva “deset leoparda”], “u pojedinim mjestima gdje se zaustavljao propovijedima i opomenama utvrđivao je Crkve; ponajviše je, s najvećim žarom, poticao da se čuvaju hereza koje su tada počinjale klijati te preporučivao da se ne odvajaju od apostolske tradicije” (3,36,3–4). Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio sveti Polikarp, učenik svetoga Ivana. Tu je Ignacije napisao četiri poslanice, i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. “Oti-

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

šavši iz Smirne,” nastavlja Euzebije, “Ignacije je stigao u Troju, gdje je napisao još poslanica”: dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, a jednu biskupu Polikarpu. Euzebije tako dovršava popis poslanica koje su došle do nas kao dragocjeno blago. Čitajući te tekstove, osjeća se svježina vjere generacije koja je još poznavala apostole. U ovim se poslanicama osjeća i goruća ljubav jednoga sveca. Napokon, iz Troje je mučenik stigao u Rim gdje je, u Flavijevu amfiteatru, bačen za hranu krvoločnim zvijerima. Nijedan crkveni otac nije tako snažno kao Ignacije izrazio žudnju za sjedinjenjem s Kristom i njegovim životom. Stoga smo iz evanđelja čitali odlomak o trsu koji je, po Ivanovu Evanđelju, Isus. Kod Ignacija se zapravo spajaju dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva usmjerena k ujedinjenju s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na njegov život. Te dvije struje utječu u imitaciju, nasljedovanje Krista, kojega Ignacije više puta naziva “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije preklinje rimske kršćane da ne sprječavaju njegovo mučeništvo jer je nestrpljiv “domoći se Isusa Krista”. Objašnjava: “Bolje mi je u Kristu umrijeti nego vladati ovom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro; onoga hoću koji je za nas uskrsnuo… Dopustite da budem nasljedovatelj muke svojega Boga” (Rimljanima 5–6). U ovim izrazima goruće ljubavi vidljiv je naglašen kristološki “realizam” tipičan za antiohijsku Crkvu, koji iznimno štuje utjelovljenje Sina Božjega i njegovu pravu i konkretnu ljudskost: Isus Krist je, piše Ignacije kršćanima u Smirni, “uistinu potomak Davidov po tijelu”, “doista je rođen od Djevice”, “uistinu je čavlima pribijen u tijelu za nas” (1,1). Ta Ignacijeva neodoljiva težnja za sjedinjenjem s Kristom utemeljila je pravu “mistiku jedinstva”. On sam sebe opisuje kao “čovjeka kojemu je povjerena zadaća jedinstva” (Filadelfijanima, 8,1). Za Ignacija je jedinstvo prije svega Božje svojstvo jer je on, koji postoji u tri osobe, Jedan u apsolutnomu jedinstvu. Često ponavlja kako je Bog jedinstvo te kako se ono samo u Bogu nalazi u čistu i izvornu obliku. Jedinstvo koje kršćani trebaju ostvariti na ovoj ze-

SVETI IGNACIJE ANTIOHIJSKI

mlji nije drugo doli imitacija koja treba biti što sličnija božanskomu arhetipu. Na taj način Ignacije razrađuje viđenje Crkve koje je blisko nekim izrazima Pisma Korinćanima Klementa Rimskoga. “Stoga se trebate slagati s biskupovom voljom,” piše na primjer kršćanima u Efezu, “kao što i činite. Vaše se dično, Boga dostojno svećenstvo sljubilo s biskupom kao strune s kitarom. Zato se u vašoj slozi i u skladnoj ljubavi opijeva Isus Krist. A i svaki od vas neka bude zbor da, suzvučni u slozi, u jedinstvu primate Božju melodiju i jednoglasno po Isusu Kristu pjevate Ocu” (4,1– 2). A nakon što je Smirnjanima preporučio da “nitko mimo biskupa ne čini ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se Polikarpu: “Spreman sam svoju dušu predati za one koji su podložni biskupu, svećenicima i đakonima; o, da me zapadne s njima imati dio u Bogu. Međusobno surađujte, zajedno se borite, zajedno trčite, zajedno trpite, zajedno počivajte, zajedno ustajte kao Božji upravitelji, ukućani i službenici. Nastojte se svidjeti onome za koga vojujete i od koga primate plaću. Neka nitko od vas ne bude prebjeg. Neka vam vaše krštenje bude kao štit, vjera kao kaciga, ljubav kao koplje, strpljivost kao sva bojna oprema” (6,1–2). Sveukupna su Ignacijeva Pisma protkana nekom vrstom konstantne i plodne dijalektike između dva karakteristična vida kršćanskoga života: s jedne strane hijerarhijska struktura crkvene zajednice, a s druge temeljno jedinstvo koje međusobno povezuje sve koji vjeruju u Krista. Stoga njihove uloge ne mogu biti suprotstavljene. Naprotiv, inzistiranje na zajedništvu vjernika međusobno i sa svojim pastirima formulirano je uvijek na nov način rječitim slikama i analogijama: citra, žice, intonacija, koncert, simfonija. Evidentna je navlastita odgovornost biskupâ, svećenikâ i đakonâ za izgradnju zajednice. U prvomu redu za njih vrijedi poziv na ljubav i na jedinstvo. “Budite jedno”, piše Ignacije Crkvi u Magneziji, preuzimajući Isusovu molitvu s Posljednje večere: “jedna prošnja, jedna molitva, jedan duh, jedna nada u ljubavi… Svi kao u jedan hram hrlite, oko jednoga žrtvenika, jednomu Isusu Kristu

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

koji je od jednoga Oca izašao, kod jednoga bio i njemu se vratio” (7,1–2). Ignacije prvi u kršćanskoj literaturi pridaje Crkvi atribut “katolička”, odnosno “sveopća”: “gdje je Isus Krist”, naglašava, “ondje je i Katolička Crkva” (Smirnjanima, 8,2). Upravo u služenju jedinstvu Katoličke Crkve kršćanska zajednica u Rimu vrši neku vrstu primata u ljubavi: “Crkvi koja predsjeda u Rimu, Boga dostojnoj, časnoj, dičnoj, hvalevrijednoj, dostojnoj uslišanja… u ljubavi predsjeda, kojoj je Krist zakon, a obilježena je Očevim imenom” (Rimljanima, prolog). Kao što vidimo, Ignacije je doista “učitelj jedinstva”: Božjega jedinstva i Kristova jedinstva (usprkos mnogim herezama koje su se počinjale širiti, a dijelile su čovjeka i Boga u Kristu), jedinstva Crkve, jedinstva vjernika “u vjeri i ljubavi od kojih ništa nije preče” (Smirnjanima, 6,1). Konačno, Ignacijev “realizam” poziva vjernike onda i danas, poziva sve nas na progresivnu sintezu između suobličavanja Kristu (jedinstva s njime, života u njemu) i posvećivanja njegovoj Crkvi (jedinstva s biskupom, velikodušna služenja zajednici i svijetu). Dakle, potrebno je postići sintezu između zajedništva Crkve unutar sebe i poslanja – naviještanja evanđelja drugima, sve dok kroz jednu dimenziju ne progovori druga, a vjernici budu sve više “u Bogu ujedinjeni posjedujući nedjeljiv duh, tj. Isusa Krista” (Magnežanima, 15). Zazivajući od Gospodina tu “milost jedinstva” i u uvjerenju kako predsjedam u ljubavi čitavoj Crkvi (usp. Rimljanima, prolog), upravljam vama istu želju kojom Ignacije zaključuje poslanicu kršćanima u Traliju: “Ljubite jedni druge nepodijeljena srca. Za vas se žrtvuje moj duh i to ne samo sada, nego i kada se nađem s Bogom… Želim da se u Isusu Kristu nađete bez ljage” (13). Molimo da nam Gospodin pomogne postići to jedinstvo te da nas na kraju nađe bez mrlje jer je ljubav ona koja pročišćuje duše. (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 14. ožujka 2007.)

SVETI JUSTIN, FILOZOF I MUČENIK

U ovim katehezama razmatramo o velikim likovima Crkve koja se rađa. Danas govorimo o svetomu Justinu, filozofu i mučeniku, najvažnijemu među ocima apologetima drugoga stoljeća. Riječ “apologeti” označava one drevne kršćanske pisce koji su sebi u zadatak stavljali braniti novu religiju od teških optužaba od strane pogana i Židova te širiti kršćanski nauk pojmovima prilagođenima kulturi vlastitoga vremena. Tako je kod apologeta prisutna dvostruka briga: ona, navlastito apologetska, za obranu kršćanstva u nastanku (apologhía na grčkomu upravo znači “obrana”) te ona koja gleda naprijed, “misionarska”, za izlaganje vjerskih sadržaja jezikom i misaonim kategorijama razumljivim suvremenicima. Justin je rođen oko 100. godine blizu drevnoga Sihema u Samariji, u Svetoj zemlji; dugo je tražio istinu, hodočasteći u različite škole grčke filozofske tradicije. Napokon – kako sâm pripovijeda u prvim poglavljima svojega Razgovora s Trifunom – jedna tajanstvena osoba, starac kojega je susreo na morskoj plaži, najprije ga je bacio u krizu, pokazujući mu čovjekovu nesposobnost da samo vlastitim silama zadovolji čežnju za božanskim. Zatim mu je ukazao na stare proroke kao osobe kojima se treba obratiti kako bi našao put k Bogu i “pravu filozofiju”. Opraštajući se s njim, starac ga je potaknuo na molitvu kako bi mu se otvorila vrata svjetla. Ta priča krije ključnu epizodu u Justinovu životu: na kraju duga filozofskoga puta traženja istine pristaje uz kršćansku vjeru. Utemeljio je školu u Rimu, gdje je besplatno uvodio učenike u novu religiju, smatra-

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

jući je istinskom filozofijom. U njoj je, doista, pronašao istinu, kao i umijeće življenja na ispravan način. Zbog toga je prijavljen, a oko 165. mu je odrubljena glava, pod vladavinom Marka Aurelija, cara filozofa kojemu je upravo Justin upravio jednu svoju Apologiju. Dvije Apologije i Razgovor s Trifunom jedina su djela koja su nam od njega ostala. U njima Justin nastoji prvenstveno ilustrirati božanski projekt stvaranja i spasenja koje se dovršava u Isusu Kristu, Logosu, odnosno vječnoj Riječi, vječnome Razumu, Razumu stvoritelju. Svaki čovjek, ukoliko je razumsko stvorenje, dionik je Logosa, u sebi nosi njegovo “sjeme” i može zamijetiti odsjaje istine. Tako se i sam Logos, koji se kao proročki lik objavio Židovima u Starome zakonu, djelomično, kao “sjeme istine”, obznanio i u grčkoj filozofiji. Sada, zaključuje Justin, budući da je kršćanstvo povijesna i osobna manifestacija Logosa u njegovoj cjelovitosti, proizlazi da “sve ono što je lijepoga izraženo od bilo koga, pripada nama kršćanima” (2. Apol. 13,4). Na taj način Justin, iako pobija kontradikcije u grčkoj filozofiji, odlučno usmjerava k Logosu svaku filozofsku istinu, obrazlažući s racionalnoga gledišta jedinstveno “polaganje prava” kršćanske religije na istinitost i univerzalnost. Ako Stari zavjet teži ka Kristu kao što slika usmjerava prema stvarnosti koju prikazuje, tako i grčka filozofija cilja prema Kristu i evanđelju, kao što se dio nastoji združiti s cjelinom. Kaže kako su te dvije stvarnosti, Stari zavjet i grčka filozofija, poput dviju cesta koje nas vode do Krista, do Logosa. Evo zašto se grčka filozofija ne može suprotstavljati evanđeoskoj istini te se kršćani mogu s povjerenjem napajati njome kao vlastitim dobrom. Stoga je moj časni prethodnik, papa Ivan Pavao II., nazvao Justina “pionirom pozitivna susreta s filozofskom misli, iako u znaku oprezna razlučivanja”: jer Justin, “sačuvavši i nakon obraćenja veliko poštovanje prema grčkoj filozofiji, snažno i jasno tvrdi kako je u kršćanstvu našao ‘jedinu sigurnu i spasonosnu filozofiju’ (Razg. 8,1)” (Fides et ratio, 38).

SVETI JUSTIN, FILOZOF I MUČENIK

Ukupno gledajući, Justinov lik i djelo označuju jasnu opciju drevne Crkve za filozofiju, za razum, a ne za religiju pogana. Doista, prvi su kršćani ustrajno odbijali svaki kompromis s poganskom religijom. Smatrali su je idolopoklonstvom, po cijenu da ih zbog toga proglase “ispraznima” i “ateistima”. Pogotovo je Justin, osobito u svojoj prvoj Apologiji, izrazio nesmiljenu kritiku naspram poganske religije i njezinih mitova smatrajući ih đavolskim “zastranjenjima” s puta istine. Filozofija je pak predstavljala privilegirano područje susreta između poganstva, židovstva i kršćanstva upravo na planu kritike poganske religije i njezinih lažnih mitova. “Naša filozofija…”: tako je, na najeksplicitniji način, ovu novu religiju definirao jedan drugi apologet, Justinov suvremenik, biskup Meliton Sardski (spominje ga Euzebije, Crkvena povijest, 4,26,7). Poganska religija doista nije išla putem Logosa, nego je ustrajala na mitovima, iako je to i grčka filozofija prepoznala kao nešto neutemeljeno na istini. Stoga je zalazak te poganske religije bio neizbježan: događao se kao logična posljedica odvajanja religije – svedene na umjetan skup ceremonija, pravila i običaja – od istine bitka. Justin je, zajedno s drugim apologetima, zacrtao jasan stav kršćanske vjere za Boga filozofâ protiv lažnih bogova poganske religije. Bio je to izbor istine bitka naspram mita običaja. Nekoliko desetljeća nakon Justina Tertulijan je taj kršćanski odabir izrekao lapidarnom i uvijek vrijedećom rečenicom: “Dominus noster Christus veritatem se, non consuetudinem, cognominavit – Krist je za sebe rekao da je istina, a ne običaj” (O kopreni djevica, 1,1). Ovdje valja istaknuti kako se pojam običaj (lat. consuetudo), koji Tertulijan ovdje koristi u odnosu na pogansku religiju, na suvremene jezike može prevesti kao “kulturna moda”, “moda toga vremena”. U vremenu poput našega, obilježena relativizmom u raspravi o vrjednotama i o religiji – kao i u međureligijskomu dijalogu – ovo je lekcija koju ne smijemo zaboraviti. U tu svrhu iznova stavljam pred vas – te time završavam – riječi tajanstvenoga starca kojega je filozof Justin

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

sreo na obali mora: “Moli, dakle, ponajprije da ti se otvore vrata svjetlosti: t``a ne može svatko uvidjeti ni shvatiti tu istinu, nego samo onaj kome to dadne Bog i njegov Krist” (Razg. 7,3). (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 21. ožujka 2007.)

SVETI IRENEJ LIONSKI

U katehezama o velikim likovima Crkve prvih stoljeća danas dolazimo do istaknute osobe svetoga Ireneja Lionskoga. Biografske bilješke o njemu imamo iz njegova vlastitoga svjedočanstva, koje nam prenosi Euzebije u petoj knjizi svoje Crkvene povijesti. Irenej se s velikom vjerojatnošću rodio u Smirni (danas Izmir u Turskoj) oko 135.–140. gdje je još kao mladić bio u školi biskupa Polikarpa, koji je pak bio učenik apostola Ivana. Ne znamo kada se je iz Male Azije preselio u Galiju, ali taj se premještaj morao podudarati s početkom razvoja kršćanske zajednice u Lyonu: tu 177. nalazimo Ireneja ubrojena u prezbiterski zbor. Upravo te godine poslan je u Rim, noseći pismo zajednice u Lyonu papi Eleuteriju. Zbog te rimske misije Irenej je umakao progonu Marka Aurelija, u kojemu je palo barem četrdeset i osam mučenika, među kojima i sam biskup Lyona, devedesetogodišnji Potin, koji je umro zbog maltretiranja u zatvoru. Tako je, po povratku, Irenej izabran za biskupa toga grada. Novi se pastir potpuno posvetio biskupskoj službi koja je oko 202.–203. možda okončana mučeništvom. Irenej je u prvomu redu čovjek vjere i pastir. Posjeduje osjećaj za mjeru, bogatstvo nauka i misionarski žar dobroga pastira. Kao pisac ima dvojak cilj: obraniti pravi nauk od napada heretika te jasno izložiti istine vjere. Tim ciljevima posve odgovaraju dva djela koja su nam od njega ostala: pet knjiga Protiv krivovjerja te Izlaganje apostolskoga propovijedanja (koje možemo nazvati i najstarijim “katekizmom kršćanskoga nauka”). U konačnici, Irenej je prvak borbe protiv hereza. Crkvu je u 2. stoljeću ugrožavala tzv. gnoza, nauk koji je tvrdio kako je vjera koju naučava Crkva

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

samo simbolizam za priproste koji nisu u stanju razumjeti teške stvari dok su oni upućeni, intelektualci – nazivali su se gnosticima – shvatili što je iza tih simbola, stvorivši tako neko elitističko i intelektualističko kršćanstvo. Naravno da se to intelektualističko kršćanstvo sve više cjepkalo u različite struje, često s čudnim i ekstravagantnim idejama, ali koje su mnogima bile privlačne. Zajednički element tih različitih struja bio je dualizam, odnosno nijekali su vjeru u jednoga Boga, Oca sviju, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta. Kako bi objasnili zlo u svijetu, pored dobroga Boga prihvaćali su i postojanje negativnoga počela. To negativno počelo, smatrali su, stvorilo je materijalni svijet, materiju. Čvrsto ukorijenjen u biblijski nauk o stvaranju, Irenej pobija gnostički dualizam i pesimizam koji su obezvrjeđivali tjelesnu stvarnost. Odlučno je isticao izvornu svetost materije, tijela, mesa, podjednako kao i svetost duha. No njegovo djelo nadilazi pobijanje hereze: možemo za njega reći da je prvi veliki teolog Crkve koji je stvorio sustavnu teologiju; on sâm govori o teološkome sustavu, odnosno o nutarnjoj koherentnosti čitave vjere. U središtu njegova nauka pitanje je “pravila vjere” i njegova prenošenja. Za Ireneja se “pravilo vjere” praktički podudara s apostolskom ispoviješću vjere (Credo) i daje nam ključ za interpretaciju evanđelja. Apostolsko vjerovanje, koje je neka vrsta sinteze evanđelja, pomaže nam shvatiti što znači i kako trebamo čitati sâmo evanđelje. Doista, evanđelje koje propovijeda Irenej jest ono koje je primio od Polikarpa, biskupa u Smirni, a Polikarpovo evanđelje dolazi od apostola Ivana čiji je učenik bio Polikarp. Stoga pravi nauk nije onaj koji izmišljaju intelektualci izvan jednostavna vjerovanja Crkve. Pravo je evanđelje ono koje šire biskupi koji su ga u neprekinutu lancu primili od apostola. Oni nisu naučavali ništa drugo doli jednostavnu vjeru koja i jest istinska dubina Božje objave. Tako – govori nam Irenej – ne postoji tajni nauk iza zajedničkoga Creda Crkve. Ne postoji više kršćanstvo za intelektualce.

SVETI IRENEJ LIONSKI

Vjera koju Crkva javno ispovijeda zajednička je vjera sviju. Samo je ta vjera apostolska, dolazi od apostola, odnosno od Isusa i od Boga. Prianjajući uz tu vjeru koju javno prenose apostoli i njihovi nasljednici, kršćani trebaju slušati ono što biskupi kažu, obratiti posebnu pozornost na nauk rimske Crkve, koja je vrlo stara i ima istaknut položaj. Ta Crkva zbog svoje starine ima veće apostolstvo, zapravo vuče podrijetlo od stupova apostolskoga zbora, Petra i Pavla. S rimskom se Crkvom trebaju suglasiti sve Crkve, prepoznajući u njoj mjeru prave apostolske predaje, jedne zajedničke vjere Crkve. Tim argumentima, ovdje vrlo sažetima, Irenej pobija iz temelja pretenzije tih gnostika i tih intelektualaca: prije svega, oni ne posjeduju istinu koja bi bila iznad istine zajedničke vjere jer to što oni govore nije apostolskoga podrijetla, nego su oni izmislili; zatim, istina i spasenje nisu povlastica i monopol malobrojnih, nego ih svi mogu postići po propovijedanju apostolskih nasljednika, pogotovo rimskoga biskupa. Irenej na poseban način – uvijek polemizirajući s “tajnošću” gnostičke tradicije i ističući njezine različite i međusobno proturječne rezultate – nastoji rasvijetliti izvorni pojam apostolske predaje, koji možemo sažeti u tri točke: a) Apostolska je predaja “javna”, nije privatna ni tajna. Za Ireneja nema nikakve sumnje da je sadržaj vjere koju Crkva prenosi ono što je primljeno od apostola i od Isusa, Sina Božjega. Ne postoji drugi nauk osim ovoga. Stoga, tko želi spoznati pravi nauk, dovoljno je da upozna “predaju koja dolazi od apostola i vjeru koja je naviještena ljudima”: tradiciju i vjeru koje “su došle do nas preko biskupskoga nasljeđivanja” (Protiv krivovjerja, 3,3,3–4). Tako se podudaraju biskupsko nasljeđivanje – osobno načelo – i apostolska predaja – doktrinalno načelo. b) Apostolska je predaja “jedna jedina”. Dok je gnosticizam doista podijeljen u brojne sekte, crkvena je predaja jedinstvena u svojim temeljnim sadržajima koje Irenej – kako smo vidjeli – naziva upravo regula fidei (pravilo vjere) ili regula veritatis (pravilo istine): stoga jer je jedinstvena,

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

stvara jedinstvo među narodima, između različitih kultura, između različitih naroda; to je zajednički sadržaj poput istine, unatoč različitosti jezika i kultura. U prvoj knjizi svetoga Ireneja Protiv hereza nalazimo jednu vrlo dragocjenu rečenicu: “Crkva ih [apostolsko propovijedanje i vjeru], makar razasuta po cijelome svijetu, pomno čuva kao u jednoj kući. Isto tako, tome jednako vjeruje kao da posjeduje jednu dušu i jedno srce. To jednozvučno propovijeda, uči i predaje kao da ima samo jedna usta. Iako su u svijetu jezici raznoliki, snaga je predaje jedna te ista. A drukčije ne vjeruju niti drukčije uče Crkve koje su osnovane u Germaniji. Isto vrijedi za Crkve koje su u Španjolskoj, ili kod Kelta, ili na Istoku, ili u Egiptu, Libiji, ili pak za Crkve koje su uspostavljene u središtu svijeta” (1,10,1–2). Već u ovomu trenutku, a to je oko 200. godine, vidi se univerzalnost Crkve, njezino katoličanstvo i ujedinjujuća snaga istine, koja sjedinjuje ove tako različite stvarnosti Germanije, Španjolske, Italije, Egipta, Libije u zajedničkoj istini koju nam je objavio Krist. c) Napokon, apostolska je predaja – kao što to on kaže na grčkomu jeziku na kojemu je napisao svoju knjigu – “pneumatska”, odnosno vođena je Duhom Svetim (na grčkomu se “duh” kaže pneuma). Ne radi se doista o prenošenju povjerenu sposobnosti više ili manje učenih ljudi, nego Duhu Božjemu koji jamči vjernost prenošenja vjere. To je “život” Crkve, ono što Crkvu čini uvijek svježom i mladom, odnosno plodnom mnogovrsnim karizmama. Za Ireneja su Crkva i Duh nerazdvojni: “Ovu smo vjeru”, čitamo još u trećoj knjizi Protiv krivovjerja, “primili od Crkve i čuvamo je: vjera se, djelovanjem Duha Božjega, kao dragocjen zalog čuvan u vrijednoj posudi, uvijek pomlađuje, pomlađujući i posudu koja je sadrži… Gdje je Crkva, tamo je Duh Božji, a gdje je Duh Božji, tamo je Crkva i svaka milost” (3,24,1). Kako vidimo, Irenej se ne ograničava na definiranju pojma predaje. Predaja [traditio] o kojoj on govori posve je različita od tradicionalizma. To je predaja koju neprestano

SVETI IRENEJ LIONSKI

iznutra oživljuje Duh Sveti, čini je živom i ispravno shvaćenom u Crkvi. Držeći se njezina nauka, vjeru Crkve treba prenositi na način da izgleda onakva kakva treba biti, odnosno “javna”, “jedinstvena”, “pneumatska”, “duhovna”. Polazeći od svakoga od ovih obilježja, može se izvesti plodno promišljanje o autentičnu prenošenju vjere u sadašnjici Crkve. Općenito, u Irenejevu je nauku dostojanstvo čovjeka, tijela i duše, čvrsto usidreno u božanskomu stvaranju, u slici Krista i u trajnu djelovanju Duha koji posvećuje. Takav je nauk poput “magistralnoga puta” kojim bi se skupa sa svim ljudima dobre volje razjasnio objekt i granice dijaloga o vrjednotama i dao uvijek nov polet misionarskomu djelovanju Crkve i snazi istine, koja je izvor svih pravih vrjednota u svijetu. (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 28. ožujka 2007.)

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

SVETI KLEMENT ALEKSANDRIJSKI

Nakon blagdana vraćamo se uobičajenim katehezama, iako na Trgu očito blagdani još traju. S katehezama se, kako smo rekli, vraćamo ranije započetoj temi. Ispočetka smo govorili o dvanaestorici apostola, zatim o učenicima apostola, a sada o velikim osobama Crkve u nastanku, rane Crkve. Posljednji smo put govorili o svetomu Ireneju Lionskom, a danas govorimo o svetomu Klementu Aleksandrijskomu, velikomu teologu koji se vjerojatno rodio u Ateni oko polovice drugoga stoljeća. Iz Atene je naslijedio ono izraženo zanimanje za filozofiju koje će ga učiniti jednim od stjegonoša dijaloga između vjere i razuma u kršćanskoj tradiciji. Još kao mladić dospio je u Aleksandriju, “grad-simbol” onoga plodna susreta između različitih kultura koji je obilježio helenističko doba. Tamo je bio Pantenov učenik, a kasnije ga je naslijedio kao voditelj katehetske škole. Brojni izvori potvrđuju da je bio zaređen za prezbitera. Za vrijeme progona 202.–203. napustio je Aleksandriju i sklonio se u Cezareju u Kapadociji, gdje je umro oko 215. Od njegovih sačuvanih djela najvažnija su tri: Protreptik, Pedagog i Stromati. Iako to izgleda nije bila autorova izvorna nakana, činjenica je da ta tri spisa sačinjavaju pravu trilogiju čija je uloga djelotvorno pratiti kršćanina u duhovnomu sazrijevanju. Protreptik je, kako kaže sam naslov, “nagovor” upravljen onima koji se iniciraju i traže put vjere. Još bolje, Protreptik predstavlja jednu Osobu: Sina Božjega, Isusa Krista, koji je “nagovaratelj, poticatelj” ljudi kako bi odlučno krenuli putem prema istini. Isti je taj Isus Krist zatim Pedagog, odnosno “odgojitelj” onih koji su, snagom krštenja, već postali djeca Božja. Taj isti Isus Krist ko-

SVETI KLEMENT ALEKSANDRIJSKI

načno je i Didascalo, odnosno “učitelj” koji predlaže dublji nauk. Te su pouke skupljene u Klementovu trećemu djelu, Stromati, što je grčka riječ koja znači “tapiserije”: riječ je doista o neusustavljenoj zbirci različitih tema, nastaloj izravno iz Klementova uobičajena poučavanja. U svojoj cjelini Klementova kateheza korak po korak prati hod katekumena i krštenika kako bi s dva “krila”, vjerom i razumom, dopro do intimna poznavanja Istine, koja je Isus Krist, Riječ Božja. Samo to poznavanje Osobe koja je Istina jest “prava gnoza”, a ta grčka riječ znači “spoznaja”, “shvaćanje”. To je zgrada koju razum gradi na poticaj nadnaravnoga počela. Sama vjera izgrađuje istinsku filozofiju, odnosno istinsko obraćenje hoda koje treba izvršiti u životu. Dakle, autentična je “gnoza” razvoj vjere koji Isus Krist potiče u duši koja je sjedinjena s njime. Klement zatim razlikuje dvije stepenice kršćanskoga života. Prva stepenica: kršćani koji vjeruju da žive vjeru na uobičajen način, ali uvijek otvorenu prema obzorima svetosti. Zatim druga stepenica: “gnostici”, odnosno oni koji već provode život duhovnoga usavršavanja. U svakomu slučaju, kršćanin mora poći od zajedničkoga temelja vjere te se u istraživačkomu hodu treba prepustiti vodstvu Krista i tako doći do spoznaje Istine i onih istina koje čine sadržaj vjere. Ta spoznaja, kaže nam Klement, u duši postaje živa stvarnost: to nije samo puka teorija, nego životna snaga, unija ljubavi koja preobražava. Spoznaja Krista nije samo misao, nego ljubav koja otvara oči, preobražava čovjeka i stvara zajedništvo s Logosom, s božanskom Riječju koja je Istina i Život. U tomu zajedništvu, koje je savršena spoznaja i ljubav, kršćanin postiže kontemplaciju, sjedinjenje s Bogom. Klement se na kraju ponovno vraća na nauk prema kojemu je čovjekov konačni cilj postati sličan Bogu. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, no to je i izazov, hod; uistinu, smisao života, njegovo posljednje odredište doista je postati sličan Bogu. To je moguće zahvaljujući konaturalnosti s njime, koju je čovjek primio u trenutku stvaranja i po kojoj je već po sebi slika Božja. Ta konaturalnost omogu-

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

ćuje mu spoznaju božanskih stvarnosti uz koje čovjek prianja u prvomu redu po vjeri te prakticiranjem vrlina kroz življenu vjeru može rasti sve do kontemplacije Boga. Tako Klement u hodu prema savršenstvu jednaku važnost pridaje moralnomu zahtjevu, kao i onomu intelektualnom. Ta dva zahtjeva idu ruku pod ruku jer se ne može spoznati bez življenja niti se može živjeti bez spoznavanja. Postizanje sličnosti s Bogom i kontemplacija Boga nisu mogući samo racionalnom spoznajom: za to je potreban život u skladu s Logosom, život prema Istini. Iz toga proizlazi kako dobra djela moraju pratiti intelektualnu spoznaju kao što sjena prati tijelo. Dušu “pravoga gnostika” rese ponajviše dvije vrline. Prva je sloboda od strasti (apátheia); druga je ljubav, prava strast koja jamči intimno jedinstvo s Bogom. Ljubav daruje savršen mir i čini “pravoga gnostika” sposobnim suočiti se s najvećim žrtvama, čak i s krajnjom žrtvom u nasljedovanju Krista, te ga uzdiže stepenicu po stepenicu sve do vrhunca vrlina. Tako Klement redefinira etički ideal antičke filozofije, tj. oslobođenje od strasti, povezujući ga s ljubavlju u neprestanu procesu postajanja sličnim Bogu. Na taj način Klement Aleksandrijski otvara drugu veliku priliku za dijalog između kršćanskoga navještaja i grčke filozofije. Znamo kako je sveti Pavao na Aeropagu u Ateni, gdje je Klement rođen, učinio prvi – uglavnom neuspio – pokušaj dijaloga s grčkom filozofijom, ali su mu rekli: “Slušat ćemo te drugi put.” Sada Klement nastavlja taj dijalog, oplemenivši ga do najviše mjere grčkom filozofskom tradicijom. Kako napisa moj časni prethodnik Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio, Klement je uspio interpretirati filozofiju kao “pouku koja priprema na kršćansku vjeru” (br. 38). Doista, Klement je otišao tako daleko da je ustvrdio kako je Bog dao Grcima filozofiju “kao njihov vlastiti Zavjet” (Strom. 6,8,67,1). Za njega je grčka filozofska tradicija gotovo ravnopravna Zakonu kod Židova, ona je područje “objave” i to su dva potoka koji u konačnici utječu u isti Logos. Tako Klement nastavlja odlučno naznačiva-

SVETI KLEMENT ALEKSANDRIJSKI

ti put onomu koji kani “dati opravdanje” vlastite vjere u Isusa Krista. On može biti primjer kršćanima, katehetama i teolozima našega vremena, kojima je Ivan Pavao II. u istoj enciklici preporučio da “istraže i bolje istaknu metafizičku dimenziju istine, kako bi stupili u kritičan i zahtjevan dijalog… sa suvremenom filozofskom misli” (br. 105). Zaključujemo preuzimajući nekoliko rečenica iz čuvene “molitve Kristu Logosu”, kojom Klement završava svojega Pedagoga. On moli ovako: “Budi naklon svojoj djeci”; “daj da živimo u tvojemu miru, da preselimo u tvoj grad, da nepotopljeni prijeđemo valove grijeha, da budemo preneseni u spokoj Duha Svetoga i neizrecive Mudrosti: mi koji danonoćno, sve do posljednjega dana, pjevamo pjesmu zahvale jedinome Ocu, …Sinu odgojitelju i učitelju, skupa s Duhom Svetim. Amen!” (3,12,101). (Opća audijencija na Trgu sv. Petra, 18. travnja 2007.)

CRKVENI OCI – OD KLEMENTA RIMSKOGA DO AUGUSTINA

SADRŽAJ

Sveti Klement Rimski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Sveti Ignacije Antiohijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Sveti Justin, filozof i mučenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Sveti Irenej Lionski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Sveti Klement Aleksandrijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Origen Aleksandrijski – I. Život i djela . . . . . . . . . . . . 30 Origen Aleksandrijski – II. Nauk . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Tertulijan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Sveti Ciprijan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Euzebije Cezarejski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Sveti Atanazije Aleksandrijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Sveti Ćiril Jeruzalemski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Sveti Bazilije – I. Život i djela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Sveti Bazilije – II. Nauk . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Sveti Grgur Nazijanski – I. Život i djela . . . . . . . . . . . 68 Sveti Grgur Nazijanski – II. Nauk . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Sveti Grgur Nisenski – I. Život i djela . . . . . . . . . . . . . 76 Sveti Grgur Nisenski – II. Nauk . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Sveti Ivan Zlatousti – I. Antiohijsko razdoblje . . . . . . . 84 Sveti Ivan Zlatousti – II. Carigradske godine . . . . . . . . 88 Sveti Ćiril Aleksandrijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Sveti Hilarije iz Poitiersa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Sveti Euzebije Vercelijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 166

SADRŽAJ

Sveti Ambrozije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Sveti Maksim Torinski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Sveti Jeronim – I. Život i djela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Sveti Jeronim – II. Nauk . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Afraat, “Mudrac” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Sveti Efrem Sirijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 Sveti Kromacije Akvilejski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Sveti Paulin Nolanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Sveti Augustin – I. Život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Sveti Augustin – II. Posljednje godine i smrt . . . . . . . 148 Sveti Augustin – III. Nauk. Vjera i razum. . . . . . . . . . 152 Sveti Augustin – IV. Djela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 Sveti Augustin – V. Trostruko obraćenje . . . . . . . . . . . 161

167

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u studenome 2011.

Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) rođen je 1927. godine u Marktlu na Innu u njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Nakon studija i svećeničkoga ređenja predavao je teologiju na sveučilištima u Münchenu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu. Tijekom II. vatikanskog sabora bio je teološki savjetnik kardinala Fringsa. Nakon iznimno aktivnog i zapaženog teološkog djelovanja, 1977. godine imenovan je za münchenskog nadbiskupa, i tu službu je obnašao do 1981. kada ga je Ivan Pavao II. imenovao pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, najvažnije vatikanske ustanove. Na toj dužnosti ostao je sve do smrti Ivana Pavla II., 2. travnja 2005. Nekoliko tjedana poslije, na konklavama 19. travnja 2005. izabran je za 265. nasljednika sv. Petra. Nakladna kuća Verbum je do sada objavila više od dvadeset njegovih djela, među kojima i ključno djelo u dva sveska Isus iz Nazareta.

Papa Benedikt XVI. neposrednošću i jezičnom živosti u ovoj knjizi rastvara galeriju od 26 slika od kojih je svaka posvećena jednomu autoru s početaka Crkve, slijedeći kronološki red od apostola preko apologeta do velikih otaca 3. i 4. stoljeća, uključujući zapadnu i istočnu Crkvu, ali i staru sirijsku Crkvu. U svojim katehezama Papa prikazuje svakoga oca ponajprije kao čovjeka, a potom kao pisca i učitelja, uvijek aktualizirajući njihovu poruku za naše vrijeme, znajući da ovi velikani imaju još mnogo toga reći i u današnje vrijeme. Zahvaljujući dubokim i istodobno jednostavnim izlaganjima pape Benedikta XVI. sadržanima u ovoj knjizi naši suvremenici i učitelji postaju Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Justin, Irenej Lionski, Klement Aleksandrijski, Origen, Tertulijan, Ciprijan, Euzebije, Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski, Grgur Nisenski, Ivan Zlatousti, Ćiril Aleksandrijski i drugi duhovni naučitelji koji su ostavili neizbrisiv trag ne samo u povijesti Crkve nego i kulturnoj povijesti Zapada.

ISBN 978-953-235-273-3

VERBUM 75 kn