Duhovitost duhovnih 1

Pustinjske oce, ljude iznimno duboke duhovnosti, obično zamišljamo kao ozbiljne, askezom ispijene likove. No to nije potpuna slika. Oni su bili ljudi u pravom smislu riječi. Budući da su se danomice družili s Bogom, zračili su nečim božanskim. To se možda ponajbolje očitovalo u njihovoj duhovitosti.

Njihove duhovite šale, anegdote i izreke sabrane u ovoj knjizi najbolji su spoj naravi i nadnaravi, i primjer životne jednostavnosti. One pokazuju da je duhovitost oznaka istinske duhovnosti i da je ljudskost oznaka svake istinske savršenosti.

Danas i u Crkvi i u svijetu susrećemo vrlo mnogo ozbiljnih, smrknutih, zabrinutih i zamišljenih lica; premalo je vedrine, osmijeha, duhovitosti i radosti. To mnogo govori o nama i našem vremenu. U tom smislu Duhovitost duhovnih može nam poslužiti kao “terapija’’. Može nam pomoći da se oslobodimo straha, može nas potaknuti na razmišljanje, na vedrinu ili nam barem biti osvježenje u trenucima klonuća.

Monah Dorotej DUHOVITOST DUHOVNIH

Biblioteka:

Posebna izdanja 4.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

Monah Dorotej

DUHOVITOST DUHOVNIH ZGODE PUSTINJSKIH OTACA IV. izdanje

U nadi budite radosni.

Rim 12,12

VERBUM Split, 2013.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2002.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP-Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-7 821.163.42-36 821.163.42-84 DOROTEJ, monah Duhovitost duhovnih / monah Dorotej. - 4. izd. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 4) ISBN 978-953-6197-41-5 150223026

UVOD

UVOD

Već na prvi pogled uočavamo da riječi “duhovnost” i “duhovitost” imaju isti korijen.

Doista, one su povezane i u svom značenju.

Duhovitost je oznaka istinske duhovnosti. Na mnogim se stranicama Svetoga pisma možemo osvjedočiti o prirodnom smislu za duhovitost svetih pisaca pa možemo zaključiti da nam je Bog htio progovoriti i preko njihove vedrine i domišljatosti koja u čovjeku razgara plam radosna življenja.

Zar vam se nikad nije oteo smiješak kad ste npr. čitali odlomak o Bileamovoj magarici (Br 22,21 ss) ili pripovijest o Joni (1,5)? Niste li se nikad našalili na račun ugojena teleta, ludih djevica itd.? Nije to ni čudno ni bogohulno, već ljudski i kršćanski. Svjedoče nam to i duhoviti svetački komentari. Sv. Augustin, tumačeći Mt 28,13, ironično se ruga ponašanju židovskih starješina. Stoji zapisano kako su židovski poglavari rekli stražarima Isusova groba: “Recite, noću dok smo mi spavali dođoše njegovi učenici i ukradoše ga,” našto sv. Augustin domeće: “O 5

DUHOVITOST DUHOVNIH

slijepi i glupi, kako možete reći da su ga učenici uzeli dok su stražari spavali? Dovodite svjedoke za čin koji se dogodio dok su oni spavali.”

Uostalom, zar nam mnoge novozavjetne stranice ne svjedoče o Gospodinovoj duhovitosti?

Pokušajmo pod tim vidom čitati prispodobu o ludim djevicama ili o radnicima u vinogradu koji, na kraju dana, svi primaju istu plaću. Duhovitošću možemo smatrati poneke lakonske odgovore koje je u datim situacijama Učitelj davao. Kad je npr. trebalo okrijepiti 5000 ljudi, Gospodin govori svojim učenicima: “Podajte im vi jesti.” Uživimo li se u konkretnu životnu situaciju, spontano odgovaramo: “Isuse, ne budi smiješan. Otkud bismo ih mi mogli nahraniti?”

Pod utjecajem stoljetnoga shvaćanja duhovnosti Isusa uvijek prikazuju ozbiljnoga, pod izlikom da nam nigdje u evanđeljima nije zapisano da se je Isus “smijao”. (Pod izazovnim naslovom Isus se nije nikad smijao objavljen je prijevod članka prof. Xaviera Tillietta u “Svescima” 92/1998.) Ali zapitajmo se: zar je primao djecu (usp. Mt 19,14) bez osmijeha na licu? Kako se ponašao na svadbi u Kani Galilejskoj? Je li moguće objaviti Boga ljubavi i milosrđa bez onoga osvajajućeg osmijeha za kojega je sv. Terezija od Djeteta Isusa rekla da je “cvijet Božji i odjek neba” (Pjesme 5,4).

6

UVOD

Nitko neće zanijekati da je duhovitost zdravo i lijepo svojstvo čovjeka koje izražava životni optimizam, domišljatost, pokazuje nutarnju slobodu i neopterećenost obrascima i šablonama koje život čine bremenitim i sumornim. U ovoj “suznoj dolini” potrebna nam je duhovitost.

Poneki su sveci u najkritičnijim trenucima svoga života pokazali izvanrednu duhovitost. Sve ako je to i plod hagiografske mašte, i to govori o naravnoj potrebi za vedrinom u trenucima tjeskobe. Sv. Lovro se u trenutku mučenja obratio svom mučitelju s riječima: “Evo, bijedniče, pečenje koje si želio, okreni na drugu stranu i pojedi svoj zalogaj.” Sv. Toma More se tipično engleskom duhovitošću obratio krvniku koji mu je imao odrubiti glavu. Prislanjajući glavu na panj, namjestio je svoju bradu i rekao: “Poštujte moju bradu, ona nije ništa učinila.” Zapisano je da je sv. Ivan Berhmans rekao: “Od Isusa sam naučio radovati se”, a sv. Mala Terezija potiče: “Treba se uvijek smijati da bismo utješili Isusa” (Pjesme 15,15).

Ipak oprez! Ne govorimo o olakoj uličnoj duhovitosti. Radi se o nečem božanskom. Upravo radi toga neki misle da se Isus nije smijao jer taj vanjski izraz njegova nutarnjeg stava spada u ono “što oko nije vidjelo, uho čulo ni srce ljudsko osjetilo”. “Radost koja je poganima bila tek sitno vanjsko uzbuđenje, u kršćanima je velika 7

DUHOVITOST DUHOVNIH

tajna... Antički i moderni stoici s ponosom su skrivali svoje suze. Krist nije nikad skrivao svoje suze. Naprosto ih je pokazivao na svojem licu, razotkrivene... kao onog dana kad je izdaleka ugledao svoj rodni grad. A ipak je nešto skrivao...

Nešto je skrivao pred svim ljudima kad se uspinjao na Maslinsku goru da se ondje pomoli. Bilo je nešto što je neprestance skrivao iznenadnom šutnjom ili plahom osamom. Bilo je nešto preveliko da bi nam ga Bog pokazao kad je koračao zemljom, a ja sam kadšto zamišljao da je to bila njegova radost” (Chesterton, Orthodoxy, navod prema “Svescima”).

Pustinjski oci, kao ljudi iznimno duboke duhovnosti, dohvatili su dva ruba krajnosti. Obično ih zamišljamo kao ozbiljne, askezom ispijene likove. No to nije potpuna slika. Oni su bili ljudi u pravom smislu riječi. Budući da su se danomice družili s Bogom, zračili su nečim božanskim.

Slobodan sam poput Chestertona pomisliti da je to bila njihova duhovitost. Možda su njome pokušavali iskazati neiskazljive stvarnosti duhovnoga života ili su njome branili ljepote duhovnih dubina, kako netko reče: “Ima dubina koje se brane svjetlucavim odbljeskom površine.”

8

UVOD

Zašto pisati o tome?

Danas i u Crkvi i u svijetu susrećemo vrlo mnogo ozbiljnih, smrknutih, zabrinutih i zamišljenih lica; premalo je vedrine, osmijeha, duhovitosti i radosti. To mnogo govori o nama i našem vremenu. Na licima ljudi čitamo njihovu nutrinu. Američki liječnik Raymond Moody Jr. napisao je: “S vremenom sam se uvjerio da sposobnost osmijeha neke osobe može pokazati njezino zdravstveno stanje, ništa manje od drugih pokazatelja koje liječnici uzimaju u obzir.”

U tom smislu duhovitost duhovnih može nam poslužiti kao “terapija”. Može nam pomoći da se oslobodimo straha, može nas potaknuti na razmišljanje, na vedrinu ili nam barem biti osvježenje u trenucima klonuća.

Zgode u ovoj knjizi prikupljao sam iz raznih izvora. Najviše ih ima iz knjige R. Kerna Arguzie e facezie dei padri del deserto te iz Izreka pustinjskih otaca i druge monaške literature.

Ovu knjižicu posvećujem svima kojima je poznata vrijednost duhovitosti i još više onima kojima je potrebno malo vedrine i optimizma.

Na poseban način je želim posvetiti pripravnicima za posvećeni život. Oni najčešće na početku proživljavaju polet duše koji se očituje u zanosu, kreativnosti ideja, nestrpljivosti u ostvarenju 9

DUHOVITOST DUHOVNIH

snova i kritičnosti prema osrednjosti starijih. Ali u svom se hodu neminovno susreću s monotonijom i uhodanošću samostanskog života, s naravnim zakonom sporosti u rastu, koji vrijedi i u duhovnosti. Tada trebaju prihvatiti činjenicu da će im za ostvarenje ideala trebati cijeli jedan život proveden u trudu i požrtvovnosti.

Duhovitošću i vedrinom treba se suprotstaviti malodušnosti i klonulosti. Upravo se u vedrini sastoji tajna duhovnog uspjeha jer se njome premošćuju procjepi i praznine ljudske duše, nesuglasice i nerazumijevanja u zajednici. Od pustinjske duhovnosti naučimo pjevati u životu: “usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja” (Ps 126).

Monah Dorotej

10

RAZIGRANA MUDROST

RAZIGRANA MUDROST

Taj izraz pristaje biblijskom pojmu “mudrost”.

Naime, u Svetom pismu mudrost u personificiranom obliku za sebe kaže da se igrala pred Bogom dok je On stvarao svijet. “Igrala sam po tlu njegove zemlje i moja su radost djeca čovječja” (Izr 8,31).

Pustinjska mudrost je doista razigrana, vedra i duhovita. Za razliku od apstraktnih pojmova mudroslovaca ovoga svijeta koji nas prisiljavaju da naprežemo svoj um do iznemoglosti, pustinjski oci u dvije, tri riječi rekli bi mnogo i često uz to izmamili osmijeh. Dakako da je u tom tonu njihov sugovornik lakše ponio u svoje srce pouku kao dar dobrohotnosti.

Kad je mudrost duhovita, lakše se pamti! *** Neki je starac govorio: “Ako svinjama i braći date sve što požele, imat ćete dobre svinje, a lošu braću.” *** Drugi je neki pustinjak govorio da nam je Gospodin dao dva uha, a jedna usta kako bismo govorili upola manje od onoga što čujemo.

11

DUHOVITOST DUHOVNIH

*** Jedan pustinjak iz monaške naseobine Ćelije reče: “Čovjek piše pravila za druge, a iznimke za sebe.” *** Otac Šimun je učio svoje učenike: “Bockaj sebe i uči se koliko bi trpjeli drugi.” *** Otac Ivan je govorio: “Ne hrani nas ono što jedemo, već ono što probavljamo. Ne bogati nas ono što radimo, već ono što uštedimo. Ne posvećuje nas vjera koju ispovijedamo, već ona koju živimo.” *** Otac Besarion reče jednom posjetiteljima: “Što je svećenik manje inteligentan, to mu svjetovnjak izgleda bedastiji.” *** Kad se za vrijeme jednoga skupa govorilo o poniznosti, ovako reče veliki otac Antun: “Kad se naklonimo jedan centimetar, porastemo deset.”

Drugom jednom prilikom isti veliki otac zaključi: “Ljudi se dijele na zavidne, ohole i ostale.

Nisam nikad susreo ostale.” *** Neki je učenik upamtio ovu riječ svoga duhovnog oca: “Onaj tko vjeruje da se s novcem može sve, sve bi učinio da ga ima.”

12

RAZIGRANA MUDROST

*** Nakon duge rasprave s nevjernicima, otac Izak primijeti: “Za onoga tko vjeruje, ne postoje pitanja. Za onoga tko ne vjeruje, ne postoje odgovori.” Nadoda drugi: “Mnogim vjernicima nedostaje samo prave vjere.” *** Reče otac Sisoes: “Jao tebi ako ti je vjera stara jedan sat.” *** Mnogi su pustinjaci željeli jednostavno i vedro izraziti ono što je u čovjeku. Jedan pustinjak iz naseobine Skitija veoma se bojao smrti, premda je bio veoma pobožan. Kad je zatražio savjet od susjednoga pustinjaka, on mu reče: “Zar postoji velika razlika između grobne jame i zahoda? Ne. Kad se mora, mora se.” *** Nekom novaku koji se jako bojao trpljenja otac Daniel reče: “Tko se boji trpljenja, već trpi od onoga od čega strahuje.” Drugom novaku koji je sebe neprestano optuživao radi nekih sitnih propusta, otac Ivan reče: “Obično se optužujemo za male stvari da bismo se uvjerili da nemamo velikih.” Isto reče i za one koji se često ispovijedaju, a ništa u životu ne popravljaju: “Uzaludno je ubrzavati korak onima koji se vrte u krug.”

13

DUHOVITOST DUHOVNIH

*** Mladom monahu koji je iz dana u dan odgađao neki težak posao, učitelj reče: “Onaj tko hoće raditi, nađe posao, a onaj tko neće, nađe ispriku.” *** Neki se novak ispričavao: “Danas svi tako čine.”

Učitelj nato odgovori: “Sve mane kada prijeđu u modu, postanu kreposti.” *** Učenik oca Poemena tražio je od njega dopuštenje da se posavjetuje s nekim drugim pustinjakom. Nato ga on upozori: “Pazi! Gotovo uvijek posavjetovati se znači pitati za mišljenje istomišljenika.” *** Neki nezadovoljni monah neprestano se tužio na svoj život. Jednom mu otac Besarion reče: “Možda je život nezadovoljan s tobom. On voli živjeti s onim koji ga hoće.” *** Drugom nekom koji se uvijek žalio, reče otac Makarije: “Ako si nesretan, pomisli na žirafu s upalom grla i na stonogu s kurjim očima.” *** Poznavajući kratkoću njegovih pouka, upitaju braća oca Hilariona: 14

RAZIGRANA MUDROST

“Kako je moguće doznati jesmo li mudri, vješti ili kreposni?”

On nato odgovori: “Znati što treba učiniti, to je mudrost. Znati kako to učiniti, to je vještina, a učiniti to, to je krepost.” *** O krepostima također reče blaženi otac Ivan: “Krepost koju nije pratila napast, to nije krepost već samo hipoteza.” *** Kad je jednom neki monah posjetio oca Iliju, reče mu: “Poznajem čovjeka koji ima lijepo mišljenje o sebi.”

“Da”, odgovori otac Ilija, “ako netko lijepo misli o sebi, često je to jedino lijepo mišljenje koje ima.” *** Dočuo neki pustinjak da netko stalno oplakuje svoju prošlost pa mu poruči: “Prošlost je razbijeno jaje. Budućnost je jaje koje treba snijeti.” *** Drugi se netko potužio pustinjaku: “Oče, počeo sam starjeti.”

Pustinjak mu odgovori: “Ako želiš naučiti starjeti, ne misli na ono što ti starost oduzima, već na ono što ti ostavlja.”

15

DUHOVITOST DUHOVNIH

*** Netko od dugovječnih pustinjskih velikana lijepo reče o starosti: “Vjerovao sam u ono što mi nije dalo da ostarim dok sam bio mlad i to me drži mladim i sad kad sam ostario. U tome leži tajna.” *** Jedan pustinjak primijeti: “Takav je život!

Kad smo dovoljno narasli da dohvatimo teglu s medom, više nas ona ne privlači.” *** Zbunjeni mladi monah upita oca Daniela: “Zašto se moji snovi uvijek vrte oko tjelesnih požuda?”

On mu odgovori: “Snovi mačka puni su miševa.” *** Poučen vlastitim iskustvom, neki otac reče: “Toliko je lako neopazice prevariti se, koliko je teško neopazice prevariti druge.” *** Neki se monah za vrijeme duhovnoga razgovora potužio kako ne može nikako ozdraviti od jedne mane. Nato ga pustinjak utješi: “Postoje korisna zla i ne treba moliti da od njih ozdravimo jer nas jedino ona čuvaju od gorih zala.”

16

RAZIGRANA MUDROST

*** O sličnim stvarima neki je starac lijepo rekao: “Redovito griješi onaj koji pošto-poto želi ne griješiti.” *** “Oče, što je to oholost?”

“To je misliti u sebi: ’Ako provjerim jesam li u pravu, znači da priznajem kako mogu biti i u krivu.’”

Drugi reče: “Oholost treba ubiti; ako je samo raniš, ona ne umire.” *** Neki se monah potužio velikom ocu Ivanu: “Oče, mnogi me hvale, savjetuj što da radim?”

“Kad ti netko liže noge, zaustavi ga dok te nije počeo gristi.” *** Onom monahu koji je pretjerano hvalio svoga starca, otac Makarije reče: “Pazi, brate, često hvalimo druge srazmjerno poštovanju koje nam oni iskazuju.” *** Poznata je bila izreka nepoznatog pustinjaka: “Ako odbiješ hvalu, možda želiš dvije!” *** Monahu koji je ogovarao svoga brata, veliki otac Ivan reče: “Prije nego što ismjehuješ brata, pokušaj staviti noge u njegove sandale.”

17

DUHOVITOST DUHOVNIH

*** Otac Pambo posve je prezirao novac. Kad su ga pitali zašto tako radikalno odbacuje novac, on odgovori: “Zato jer su i slijepci sposobni vidjeti ga.” *** Braća koja su bila zadužena za dvorenje siromaha i hodočasnika upitaju oca Makarija: “Je li potrebno da su nam ljudi zahvalni za ono što za njih činimo?”

“Svakako!”, odgovori on, “probajte slijepcu dati oči, tražit će i kapke.” *** Kad su upitali oca Sisoesa zašto su mnogi ljudi nezahvalni, on reče: “Jer kad se završi večera, više nam ne treba žlica.” *** Netko reče: “Tko te je uvrijedio, teško će ti oprostiti.” *** Kad su oca Poemena zamolili da im govori o molitvi, on reče: “Onaj tko ne moli, ne može govoriti o molitvi, a onaj tko moli, nema potrebe o njoj govoriti.” *** Među temama koje je trebalo raspravljati među pustinjacima, nekad su “na tapetu” bile i žene. Otac Filemon reče: “Oni filozofi koji vje18

RAZIGRANA MUDROST

ruju u apsolutnu logiku nisu nikad pokušali diskutirati sa ženom.” *** Poznato je da su se pustinjaci bojali žena i biskupa. Bojali su se biskupa da ih ne zarede i postave u pastoralnu službu, a žene su izbjegavali da u njima ne pobude tjelesnu napast.

Jednom neki monah upita opata: “Moramo li se bojati i starih žena?”

On mu reče: “Stare su žene kao ocvale ruže, otpadnu latice, ali ostane trnje.” *** Neki je iskusni pustinjak govorio učenicima: “Žena priča s jednim muškarcem, gleda drugoga, a misli na trećeg.” *** Reče netko: “Plemenite su žene neutješne radi grijeha koje nisu počinile.” *** Isto tako: “Godine koje žena oduzimlje sebi nisu izgubljene, dodaje ih drugima.” *** O ženama je netko lijepo rekao: “Najljepši ukras žene je šutnja. Zato je tako rijetka.” *** Zadivljen svetošću i mudrošću svoga učitelja, zaneseno reče novak: 19

DUHOVITOST DUHOVNIH

“Želim te nasljedovati u svetosti, oče!”

Veliki otac Ivan odgovori: “Radije volim da me nadvise negoli da me slijede.” *** Na putovanju upita netko pustinjaka iz naseobine Nitrija: “Jesi li sretan, oče?”

On u prolazu odgovori: “Nisam imao vremena misliti o tome.” *** Videći kako k pustinjacima dolaze mnogi bezvezni znatiželjnici, neki pustinjak uzdahne: “Toliki ljudi ne znaju gubiti vrijeme sami!” *** Pokušavajući dokučiti dušu bezbošca, neki pustinjak reče: “Najteži je trenutak za bezbošca kad osjeti zahvalnost, a ne zna kome zahvaliti.” *** Po povratku s puta neki pustinjak nađe srušenu ćeliju. Upravo kad je htio prokleti onoga koji je to počinio, zagrize jezik sjetivši se izreke nekog starca: “Prokuni jednog čovjeka i bit će dva groba.” *** Otac Sisoes, slušajući aleksandrijske teologe, reče: “Da je Bog zadužio teologe da napišu deset zapovijedi, imali bi ih tisuću.”

20

RAZIGRANA MUDROST

*** O Božjim zapovijedima neki brat zapita svog pustinjaka: “Oče moj, što zaista znači ’ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud’?”

“To znači da se ne smije psovati uzalud.” *** Nekom zgodom reče otac Izaija: “Ako Crkva nema hrabrosti iznijeti svoje ideje, to nije zato što bi joj nedostajalo hrabrosti, već ideja.” *** Neki se starac, videći psa, domisli: “Pas ima tolike prijatelje jer maše repom, a ne jezikom.” *** I na kraju od tolike mudrosti neki su i dalje tapkali u mraku. Tako je neki otac nakon mnogih godina provedenih u pustinji molio: “Moj Bože, ako si ti svugdje, kako to da sam ja negdje drugdje?”

I to je mudrost, zar ne?

21

SADRŽAJ

SADRŽAJ

UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 RAZIGRANA MUDROST . . . . . . . . . . . . . . 11 MNOGO JE ZVANIH, MALO NASMIJANIH . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 KAKO JE DOBRO I KAKO JE MILO… . . . 33 HIJERARHIJA ILI KARIZMA? . . . . . . . . . . 41 RAZUM ILI SRCE? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 RUŠITI ILI GRADITI? . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 PRODAVAČI VEDRINE . . . . . . . . . . . . . . . . 61 UMJESTO POGOVORA . . . . . . . . . . . . . . . . 73

75

PREPORUČUJEMO

Ova knjiga vratit će na naše lice osmijeh te nam tako pomoći da životnim poteškoćama priđemo s pozitivne strane, da se znamo izdići iznad banalnosti kojima najčešće pridajemo preveliku važnost, iznad prolaznosti uz koju se prejako vežemo.

56 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Francis W. Johnston je u ovoj knjizi u sedamnaest poglavlja priredio kompilaciju svetačke mudrosti o različitim temama kao što su: Božja ljubav, molitva, spasenje, brak, svijet itd.

75 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Neovisno o težini životne situacije u kojoj se nalazite, u ovoj ćete knjizi pronaći pomoć za radosniji i mirniji život u obliku jednostavnih, praktičnih i nadahnutih savjeta.

264 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Nadahnute Ignacijevim geslom “tražiti Boga u svim stvarima”, misli i meditacije sadržane u ovoj knjizi namijenjene su svima koji žele živjeti uravnotežen i svrhovit život.

204 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: JAFRA PRINT, Solin I. izdanje tiskano 2002.

IV. izdanje tiskano u srpnju 2013.

Monah Dorotej (O. Dorotej Toić) je monah benediktinskog samostana Ćokovac na otoku Pašmanu.

Rodom je iz Cresa. Uz Duhovitost duhovnih u nakladi Verbuma objavljene su mu knjige Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika, Benediktinski molitvenik, Povijest monaštva, Život i izreke pustinjskih otaca te Duhovitost duhovnih 2.

ISBN 978-953-6197-41-5

VERBUM 30 kn

www.verbum.hr