Kako danas govoriti o Bogu

FABRICE HADJADJ

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU? ANTIPRIRUÄŒNIK ZA EVANGELIZACIJU

VERBUM

Može li Bog biti tema razgovora? Možemo li ga spomenuti negdje između rezultata utakmica nogometnoga prvenstva i vremenske prognoze? Ne bi li ipak bilo bolje o njemu znalački mudrovati, stvoriti lijep teološki koncept, isključivo teoretski i bez veze sa životom?

Usta koja su upravo rekla: „Dodaj mi sol!“ ili: „Vrijeme je za odlučnu politiku“ ili: „Simpatični ste, Monica, hoćete li sa mnom na piće?“, jesu li takva usta prikladna da izgovore nešto o božanskomu?

Osim toga, može li se riječ „Bog“ naći među drugim riječima unutar rečenice, pa makar je pisali velikim početnim slovom? Ne znači li to umanjiti ga baš u trenutku kada mislimo da ga uzvisujemo? Ili odavati mu počast baš u trenutku kada bismo ga se zauvijek htjeli riješiti?

Nitko nema recept za govor o Bogu, to nadilazi ljudske snage… No upravo u trenutku u kojemu oni koji o njemu govore priznaju ovo ograničenje, ljudi koji ih slušaju imaju priliku otkriti Boga koji je svugdje prisutan, u svakoj ljudskoj stvarnosti, u ljepoti tijela ili zalasku sunca kao i u rupi u makaronu…

Jedan od vodećih intelektualca našega doba Fabrice Hadjadj opet briljira i svojim prepoznatljivim lucidnim i humorističnim stilom najširemu krugu čitatelja otkriva Boga prisutna u ljudskoj svakodnevici i svakomu ljudskom životu.

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU? ANTIPRIRUÄŒNIK ZA EVANGELIZACIJU

FABRICE HADJADJ

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU? ANTIPRIRUÄŒNIK ZA EVANGELIZACIJU

VERBUM

Biblioteka: FIDES 93.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Comment parler de Dieu aujourd’hui? © Yves Briend Éditeur, SA / Éditions Salvator – Paris 2012 Objavljeno u dogovoru s Lester Literary Agency. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Ivana Šojat Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

ISBN 978-953-235-631-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170615080

Sokrat: Strah što ga uvijek osjećam, Protarhe, a koji se odnosi na imena koja nadjenuli bismo bogovima, ne može se mjeriti ljudskom mjerom: nema većega straha koji bi premašio taj strah!

Platon, Fileb, 12c

Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Psalam 48,11

Stanislasu Rylku, kardinalu, koji na glavi nosi crveno.

Christel i Philippeu Rousseaux, klaunovima, koji crveno na nosovima nose.

I naposljetku, svima onima kojima se, morajući poput mene o neopisivom govoriti, crvene obrazi.

NAPOMENA Ovaj tekst što ćete ga čitati zapravo je predavanje koje sam 26. studenog 2011. održao na poziv uzoritoga kardinala Stanislasa Rylka tijekom plenarne skupštine Papinskoga vijeća za laike. Predavanje je održano usmeno, prema unaprijed pripremljenim bilješkama, a tijekom njegova trajanja zapisivala ga je gospođica Thérèse-Marie Dessaivre, tajnica Vijeća. Transkript je, kako možemo i predočiti u takvu kontekstu, bio apsolutno vjeran izgovorenome, odnosno potpuno nedostatan. Njegova je literarnost bila bezglasna: u njemu je bilo svega osim mene sama.

Doista, iznova ga čitajući bio sam prisiljen ustvrditi kako na papiru nije bilo ničega od svega onog što je lebdjelo u zraku. Jer koliko god nepostojan bio, zrak ipak prenosi boju glasa i intonaciju govornika, a prate ga i geste, zrak kruži između fizički prisutnih osoba od kojih jedna udiše zrak što ga je druga izdahnula. Kako nadomjestiti izostanak te žive bliskosti? Kako papiru podati prozračnu jasnoću koja može prodrijeti kroz lice i glas? Kako bi zapisano barem malo došlo do glasa, morao sam posegnuti za stilom kako bih dočarao ono iskazano dahom, s nekoliko rečenica naglasiti ono što se moglo iskazati samo modulacijom glasa, široj publici objasniti ono što se podrazumijevalo pred biranim slušateljstvom koje je tako dobro moglo gledati me u lice. Htio sam 9

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

zadržati i svoje obraćanje kardinalu i onima koji su ondje bili prisutni, kao i nekoliko govorničkih stilskih figura: moj govor je, između ostaloga, podsjetio na činjenicu kako je svaka istinska riječ podrobna pa bi bilo neprikladno izbrisati svaki trag njegovih izvornih okolnosti.

Zbog toga sam stvorio ovo uvrnuto dijete, mješanca, napola usmeno, napola pismeno: neizgovorivo u obliku predavanja (naravno, takvo bi predavanje trajalo samo šest sati, no nije više vrijeme tribuna Treće Republike, a ni Fidela Castra), nespretno kao knjiga (izvorno se i ne obraća čitateljima nego nekolicini ljudi koji su zajedno sa mnom bili pozvani na jedno mjesto na rubu Vatikana koje, ako se ne varam, još nosi ime Rima). Antipriručnik, dakle, a da mu taj podnaslov ne dodjeljuje bilo kakvu superiornost. Tko propovijeda, taj i griješi, no taj mu nedostatak ne donosi nikakvu zaslugu. Na samu početku čitatelje molim da mi oproste, ali i da me ispričaju zato što ovom napomenom na sama sebe bacam prvi kamen umjesto da ga odložim.

Pa ipak je moguće da bastardnost mojega djela doprinese njegovoj vrijednosti. Ne samo zato što su ove riječi prošle kušnju vatrom budući da su već bile izrečene pred publikom te su dorađene sukladno već zaprimljenim „povratnim informacijama“, nego osobito zato što, s obzirom na pripadajuću temu („govoriti o Bogu“), same potvrđuju kako nam je nemoguće imati savršenu, čistu, fluidnu elokven10

NAPOMENA

ciju jer apostol koji zamuckuje poput pijanca (usp.

1 Sam 1,13 i Dj 2,13) vrijedi više od onoga koji govori poput knjige. Šepav karakter ove forme ostaje, dakle, šepav do kraja. Maleni nas obiteljski idiot može uputiti na istine koje su puno veće od uspjeha.

11

POTEŠKOĆA (ILI ZAPREKA?) 1. Naravno, Uzoritosti, savršeno vladam temom koja, na kraju krajeva, i nije tako opsežna. Osim toga, dobro poznajem Boga (nedavno smo jeli zajedno, još prošle nedjelje) pa ću vam s lakoćom objasniti kako danas govoriti o njemu. Evo konačno evangelizacije bez po muke! Misija koja ide glatko kao nož kroz maslac! Proroštvo u nekoliko koraka! Otići ćete odavde s predivnim receptom, jednom vrstom kršćanske prodajne tehnike ili apostolskoga marketinga. Postat ćete oglašivači nevidljivoga te ćete pozornost slušateljstva privući bolje nego svjetsko prvenstvo, predsjednički izbori ili američka serija.

Mora se reći da je naš „Klijent“ ponizan (iz profesionalizma velim „Klijent“). Naš „Klijent“ se skriva, shvaćate, čak želi da mu se moli u skrovitosti, a ide i tako daleko da tvrdi kako se ne možemo zadovoljiti vikanjem: Gospodine, Gospodine na javnim mjestima, što promotorima njihovu zadaću čini krajnje nezgodnom. Još gore: dajemo sve od sebe kako bismo uspjeli, a njemu uopće ne smeta ako ga razapinju. Jao! Tako je staromodan. Uopće se ne čudim što su ga učenici napustili u odsudnomu trenutku. Nije li to zato što uopće nije bio upućen u aktualne metode upravljanja ljudskim resursima i menadžmen-

13

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

ta? Nesretniku je glavu zbrčkao rabinski pilpul1. Njegova literatura uopće nije bila praktična i pozitivna kao naša. Nije mogao potražiti savjet u knjigama Kako postići što želite Davida J. Liebermana i Kako steći prijatelje i utjecati na druge Dalea Carnegieja.

No ja sam ovdje kako bih doskočio slabostima njegova Evanđelja i njegovih apostolâ. Naučit ću vas kako ga učiniti privlačnim, „prijateljskim“, „građanskim“, „ekološki održivim“, naposljetku „neodoljivim“, da primijenim pridjev zajednički kalvinistima i prodavačima finoga donjeg rublja. Obrazovao sam se čitajući Knjigu o Jobsu. Po uzoru na iPad, potrebno je stvoriti iBoga, uništiti konkurenciju drugih religija onako kako jabuka satire kupinu, hoću reći kako je Apple uništio Blackberry. Priđite bliže, dame i gospodo, pastiri i stada, ja sam tehnički savjetnik Objave, žongler apsolutnoga, onaj koji zna kako Čuj, Izraele predstaviti slušateljstvu, poučit ću vas kako članke vaše vjere pretvoriti u jednako neizostavne sajmišne artikle!

2. Nažalost, dobro ste naslutili, Uzoritosti, draga braćo i sestre, dogodila bi se katastrofa kada bih uspio u toj zadaći da vas u deset lekcija naučim „kako danas govoriti o Bogu“. U trenutku kada bih „Boga“ 1

Metoda izučavanja Talmuda intenzivnom tekstualnom analizom pomoću koje se pokušavaju pomiriti sve kontradikcije koje se naizgled nalaze u različitim čitanjima različitih tekstova. Često se koristi u negativnu značenju kao puka retorika, logičko cjepidlačenje (nap. ur.).

14

POTEŠKOĆA (ILI ZAPREKA?)

na takav način predstavio javnosti, kada bih ga posve povjerio tutorstvu stručnjaka reklamne agencije, pretvorio bih ga u Jobsovu igračku te više ne bi bio Jobov Bog. Zato, Uzoritosti, i svi iz vaše sredine koji su me zamolili da promislim o tomu pitanju, na vlastitu sramotu moram priznati kako uopće ne vladam zadanom mi temom… čak je i ne razumijem…

Prije bi se moglo reći kako ona vlada mnome i razumije me.

Papa, sveti Grgur Veliki – kojega zovemo „velikim“, no koji je sama sebe smatrao malenim i „slugom sluga“ – u svojim je Poučnim knjigama o Jobovoj knjizi napisao sljedeće: „Mi na nama svojstven način, zamuckujući, proglašavamo božanske visine.“2 Veliki je Grgur sama sebe doživljavao majušnim ispod božanskih visina: premda sveti otac po Božjoj volji, pred njim je dijete, poput malena djeteta koje zamuckuje. Kakva bi onda situacija mogla biti kada sam u pitanju ja? Bijedno gugutanje! Nešto manje od pijukanja! Preostaje mi samo trpjeti zbog svoje prijevare.

Iskreno govoreći, ako sam u stanju išta učiniti za vas, to bi onda bilo dovesti vas u još veću nelagodu.

Da, ono što bismo tijekom ove konferencije mogli postići jest da naučimo mucati, vratimo se u djetinjstvo, progovorimo, ne kao takmaci velikih govornika nego kao osupnuti sinovi otajstva.

2

Grgur Veliki, Moralia in Job, 5, 36.

15

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

3. Ciljajući na zamuckivanje nisam htio ostaviti dojam prevelike ambicioznosti. Mislim na vaše prve riječi, Uzoritosti. U vašemu uvodnom obraćanju ovoj plenarnoj skupštini objasnili ste svoj izbor slike koju već nekoliko dana viđamo na vratima i hodnicima Ville Aurelije, kao i na našim molitvenim knjižicama. Što prikazuje ta slika? „Mojsija koji izuva sandale pred gorućim grmom.“ Tada ste nas zamolili da tijekom skupštine proživimo barem dio zanijemjelosti što ju je Mojsije doživio tijekom te teofanije.

U dijelu Knjige Izlaska koji se na nju odnosi Mojsije neodvojivo, istodobno prima objavu Božjega Imena i objavu vlastite misije među ljudima. Taj se dio nalazi prije prelaska Crvenoga mora, hebrejske Pashe. Prije mora što ga prelaze suhih nogu događa se grm koji gori, a ne izgara. A u tomu grmu glas Mojsiju nalaže da izuje sandale. No rečenice koje slijede nakon toga naloga ne kazuju nam da on doista izuva sandale. Govore nam samo da zaklanja lice.

Mojsije je shvatio da je Bog taj koji od njega traži da se izuje, a ne neka pedantna kućanica, pa zato i pokriva lice kako ne bi umro od toga prejakog života.

To je fizička posljedica njegove moralne osupnutosti. Čovjek koji je trenutak prije bio obuven i razgolićena lica sada je zastrta lica i bosonog.

Taj je preokret komičan. Zamislite da doslovno se pridržavajući naloga kardinala Rylka svi pokrijemo lica i pokažemo nožne prste. Bilo bi to prilično smiješno. Osobito zato što je riječ o plenarnoj skup16

POTEŠKOĆA (ILI ZAPREKA?)

štini Papinskoga vijeća za laike. Neki bi možda pomislili kako nam nedostaje ozbiljnosti koja se očekuje u ovakvim trenutcima. Njegova Uzoritost nam je, međutim, sugerirala kako bi upravo to bio dokaz istinske ozbiljnosti. Baš bi nam takav klaunovski stav omogućio da izbjegnemo prijevaru uobražene sigurnosti naspram zadane nam teme i prilično bi dobro iskazao nelagodnu situaciju u kojoj bismo se trebali nalaziti.

Prigrlimo li takav mojsijevski stav – bosih nogu i zastrta lica – najsmješnije bi nesumnjivo bilo kada bi baš tada u dvoranu ušao jedan od onih lukavaca koji žive u uvjerenju da je Vatikan mjesto velike međunarodne zavjere osoba sigurnih u svoju moć i opsjednutih vlastitim planovima. Bio bi prilično zatečen našim opuštenim stavom. A tek kada bi doznao kako ovdje ne želimo naučiti propagandnu tehniku, nego postići zapanjenost staroga židovskog pastira, jednostavno bi pomislio da je glup. A to bi i za njega i za nas bio strjelovit napredak na putu k mudrosti…

17

UVOD. PROPITIVANO PITANJE

Zašto „kako“?

4. Pa ipak se moram formalnije vratiti pitanju koje mi je postavljeno: kako danas govoriti o Bogu.

Prije no što na njega odgovorim, pod pretpostavkom da je uopće moguće na njega odgovoriti, htio bih ga propitati, ali ne kako bih ga se oslobodio – nego prije kako bih intenzivirao njegovo propitivanje. Što odmah upada u oko u njegovoj formulaciji? Sadrži nekoliko diskutabilnih pretpostavki. Uočavam ih najmanje tri.

Prva je ta što se postavlja pitanje „Kako“, a ne „Zašto“ niti „Što“ govoriti o Bogu (pa čak ni „Što je Bog?“ ili, još jednostavnije, „Što znači govoriti?“).

Ponašamo se kao da su pitanja što i zašto već riješena. Kao da se već unaprijed zna o čemu se točno radi i zašto se to treba učiniti te da nam još samo preostaje otkriti kako to učiniti, odnosno da nam preostaje zapitati se o sredstvima.

Pitanje kako ne treba prezreti. Dapače, to je vrlo cijenjeno pitanje, pitanje koje se samo po sebi nameće, koje čak daje smisao drugim pitanjima. Ono nas izravno okreće praktičnome, dočim su što i zašto mučno neprikladna budući da nas ostavljaju na razini teorije: upinjem se znati što je to, zašto je, upinjem se, dakle, znati, a ne živjeti, ne prelazim u akciju. Kako nas prisiljava na silazak sa spekulativnih i apstraktnih sfera kako bismo se bez okolišanja okrenuli konkretnom našega postojanja.

21

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

5. Ne možemo, međutim, ignorirati činjenicu kako suvremena znanost pokazuje opću tendenciju da zanemaruje što i zašto u korist onoga kako. Ona se više ne pita „zašto je tako?“, nego želi dokučiti „kako to funkcionira?“, a sve kako bi si jače prisvojila svijet. Ništa, nesumnjivo, nije korisnije, no baš to naš pogled ograničava na utilitarno viđenje; viđenje koje bismo mogli nazvati „funkcionalnim“ ili „tehničkim“.

Njezino temeljno propitivanje više nema nikakve veze s drevnim metafizičkim hirovima: Što je uzrok bića? Ona se izražava pragmatičnim pojmovima čiji konkretan i konstruktivan karakter odmah upada u oči: Gdje je daljinski upravljač?

Postaviti kako ispred zašto jedva nas primjetno dovodi do toga da podliježemo fascinaciji daljinskim upravljačem. A to se događa i unutar Crkve.

Mnogi umišljaju kako je ključna točka „nove evangelizacije“ (ono što je doista čini „novom“) u tome da se prigrle „novine“, poboljšaju metode komunikacije, da se bolje ovlada najnovijim tehnologijama. Evanđelje samo po sebi ne funkcionira dovoljno dobro: ono što je potrebno jest Evanđelje plus multimedija, Lice Božje plus Facebook, Duh Sveti plus Twitter… Radosna vijest samo je čekala News.

Naši se dani kotrljaju tim tračnicama. Multipliciramo sredstva, no kako više ne znamo koji je krajnji cilj svega toga, ta sredstva postaju sama sebi svrhom. Neprestano se usavršavaju i povećavaju našu „moć“, a zapravo nam služe samo kako bi nam po22

UVOD. PROPITIVANO PITANJE

zornost odvratila od gubitka svakoga smisla. Hagiografija Stevea Jobsa i slava zagrižene jabuke idu baš u tomu besmislenom smjeru: više se ne zna što je važno komunicirati pa zato komuniciramo isključivo komunikaciju. Nužno je da ljudi između sebe komuniciraju, to je imperativ, te da stoga sredstva komunikacije budu sve fluidnija i privlačnija. Postaju toliko privlačna da su prepreka samoj komunikaciji, a fluidnost takve komunikacije koja je poput vode dovodi nas do toga da više ne možemo skupiti ništa čvrsto. Daljinski upravljač vam je u rukama, nije važan program, birate programe koje ćete gledati. Multimedija je stvar za sebe: nije nam važno prenosi li nešto vrijedno truda, važno je da je multi, cool, fun, hype… Ostaje bez ikakva sadržaja, a ta praznina kao da više ne uzrokuje tjeskobu, nego je prilika za zabavu: sredstvo bez svrhe kao da je uvijek zabavnije. Pa tako, dok prolazite pokraj čovjeka, više ga i ne vidite jer ste zaokupljeni zaslonom što ga držite na dlanu. Osim toga, nisu li njegovi numerički avatari daleko više fun, cool i multi no što je to taj čovjek sam po sebi, ograničen na grudni koš (čak se ne može preuzeti i učitati)? A i što biste jedno drugome rekli? Opasno je razgovarati. Postoji opasnost da vas u tren oka onaj drugi podsjeti da ćete umrijeti. Ili će vas možda već sam pogled na lice toga čovjeka podsjetiti na to koliko je život težak. Bolje je, dakle, udaljiti se od toga čovjeka kako biste se s njim mogli naknadno povezati na nekom forumu ili cha23

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

tu, kako biste na svojim zidovima dijelili video klipove, odnosno potrudili se kako bi sredstva komunikacije prikrila ništavnost onoga što se komunicira. Opijenost bocom.3 Započinjem pitanjem kako upadamo u zamku odbacivanja onoga što i zašto. Želimo znati kako govoriti o Bogu u ovomu hi-tech stoljeću, no to nas je stoljeće pobijedilo od početka jer ono nas je neprimjetno obratilo.

Komu govoriti?

6. Formulacija našega pitanja potiče nas na drugi oprez, ništa manje ozbiljan. Postavljeno nam je pitanje „kako govoriti o Bogu?“. Govoriti ne znači samo govoriti o nekomu ili nečemu, uvijek se govori tako da se nekome obraćamo. Naše pitanje kao da o tome uopće ne vodi računa. Ono nam ne kazuje komu govoriti (o Bogu). Ono sugerira govor bez naznačena sugovornika, bez osobnoga obraćanja. Ono daje naslutiti kako je posve nevažno komu se obraćamo (u smislu kakvoće, ne kvantitete, jer pretpostavljamo da je vrijednost nevažna, no da je važno dosegnuti što je moguće veću brojnost).

Pa ipak, očito ne možemo na isti način o Bogu govoriti marksistu i salafistu, odraslu čovjeku i dje3

Taj se fenomen osobito opaža u nacionalnomu obrazovanju. Neprestano se radilo na razvoju pedagogije, odnosno sredstava poučavanja, no više se ne zna što bi se trebalo poučavati ni zašto. Otuda gubitak motivacije kod učenika, odnosno autoriteta kod profesora.

24

UVOD. PROPITIVANO PITANJE

tetu, Ornelli i Robertu. Govoriti na jednak način i jednomu i drugomu značilo bi prestati govoriti – ići od nerazumijevanja do nesporazuma. Obraćanje je bitna dimenzija riječi. Kada ona nije nekome upućena, onaj tko govori ne govori bolje od papagaja, a onaj koji sluša ne sluša bolje od strašila (mogao sam, međutim, posegnuti za televizorom i televizijskim gledateljem, modelom komunikacije bez odgovarajućega slušatelja). Prvi si daje oduška, više nego što je izvršio čin govora; drugi prima ono što želi čuti, više nego što je izvršio čin slušanja. Govor tako postaje mehanička recitacija ili oratorska performansa. Obraćanjem se pokušava nadomjestiti izostanak obraćanja (hoću reći kako se briljantnom sofistikom upinje maskirati uskraćenu konverzaciju). Umjesto da se dopusti uspostava dijaloga, prepušta se retoričkim formama ili formatiranju ideologije.

Kada želim govoriti o nečemu, a kako se uvijek nekome obraćam, moram dopustiti da me zaokupi situacija mojega sugovornika. Tako se oblikuje i ono što želim reći, ako ne u svojoj srži, a onda barem u načinu iznošenja. Ako si tako ne dopustim da na mene djeluje drugi i način na koji me on čuje, onda prezirem ne samo njegovu različitost nego i vlastitu riječ. Prije svakoga nepoštivanja morala javlja se nepoštivanje samoga govora. Težim govoru bez sugovornika. O! moje rečenice bit će prožete „ljubavlju prema bližnjemu“, ni u jednomu trenutku ne ću ni na koga pljuvati, no svima ću u ruke ugurati plju25

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

vačnicu. Bez obraćanja, odnosno bez prethodnoga slušanja, bez pozornosti na osobu kojoj govorim mogu se upinjati artikulirati najveće istine, no nikome ne govorim ili, da to još izravnije kažem: uopće ne govorim4.

7. Pokušati govoriti o Bogu ne uzimajući u obzir komu govorim nije istinsko govorenje, to znači napuhati se arogancijom i priskrbiti si čistu savjest koja šapće: „Jao tebi ako evanđelja ne navješćuješ…“ Evangelizacija tada nalikuje na predivan rad parnoga valjka.

Zanemarivši, dakle, sve ostalo nužno je zapitati se komu se obraćamo (kome govorimo o Bogu?). Potrebno je čak zapitati se ne bismo li se prvo trebali obratiti sami sebi. Kada čujemo pitanje „Kako danas govoriti o Bogu?“, spontano pretpostavljamo kako bismo trebali govoriti drugima, kao da se za nas same to pitanje ne postavlja. Budući da smo kršćani, implicitno pretpostavljamo kako se taj problem postavlja isključivo u odnosu na nekršćane. No potpasti pod takvu predrasudu značilo bi postati manje 4

To je jedan od problema knjige, osobito ove koju držite u rukama. Ona je izložena na polici, navodno se obraća svima, a zapravo se ne obraća nikome određenom. Budući da se neprestano ponavlja kada je propitujemo i ne može ispraviti pogrješke svojega čitatelja, svatko će je tumačiti onako kako mu odgovara i igrati se s njom trbuhozborca. Možda bi njezino recikliranje u celulozu bila manja izdaja od prodaje.

Igra riječi Jacquesa Lacana tako veli kako su publikacije (publication) najčešće samo „smećekacije“ (poubellication).

26

UVOD. PROPITIVANO PITANJE

od nekršćanina. To bi značilo umisliti da je moguće govoriti o Bogu, a da se pritom ne mora uvijek nanovo nastaviti slušati njegovu Riječ. U tomu bismo slučaju postali „jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra“5.

Vremenske okolnosti 8. Naše pitanje sadrži i treću osporivu pretpostavku, koja se skriva iza riječi „danas“. Možda takva vremenska okolnost želi da se okrenemo nečemu što nije okolnost – bezuvjetnosti. Riječ Božja postoji isključivo u sadašnjosti jer takva riječ može se čuti samo ako se ne podrazumijeva kao iznošenje prošlih događaja te ako nas dotiče ovdje i sada. Pa ipak, držim kako riječ „danas“ u formulaciji našega pitanja podrazumijeva radije činjenicu kako „u naše vrijeme“ susrećemo posebnu poteškoću. A upravo bi takva posebna poteškoća pozivala na „novu“ evangelizaciju. Kako je okarakterizirati? Strašnim nalogom: govoriti o Kristu dekristijaniziranim narodima.

Rođeni smo vrlo kasno u vrlo staromu svijetu.

Svježina apostolskoga propovijedanja daleko je iza nas. Imala je vremena nadograditi se i rasuti tako da smo čak izloženi riziku da zapadnemo u jadikovku: Ah, da smo barem poslani među divljake! Umjesto toga, poslani smo Europljanima, krštenicima koji su 5

Augustin, Serm. 179, 1, citirano u: Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum, br. 25.

27

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

zaboravili vlastito krštenje, a taj zaborav krsne vode puno je teže prevladati nego prisutnost ključale vode u kojoj bi nas divljak u svojoj prostodušnosti htio jednostavno skuhati. Kanibal je naivan: pojest će nekoliko misionara, a zatim će shvatiti da nisu toliko ukusni i da je ugodnije slušati ih nego jesti, poslušat će njihovu propovijed. Puno je teže s dekristijaniziranim: on je uvjeren kako već zna tko je Krist pa ne želi ni slušati. O, najgorega li neznanja! A nije riječ o neznanju primitivca koji zna da ne zna, koji je plodonosnoj mudrosti blizak samim tim što sluša. Najgore je neznanje ono poluznalca koji misli da zna, a zapravo ne zna pa samim tim i ne zna da ne zna.

To je posebna poteškoća današnjice. Nova zemlja misije preklapa se s našom starom zemljom demisije. Čak nam više i ne prijeti prženjem ili proključalom vodom. Prema nama se ophodi kao prema najnebuloznijim prodavačima Tupperwarea: „Dobro nam je poznat vaš nimalo praktičan proizvod. U podrumu već imamo dva ili tri takva.“ 9. Pa ipak, postoji i onaj tko je još gluši od dekristijaniziranoga. A to je kršćanin. Pod tim podrazumijevam onoga koji se kiti tim imenom, koji je uvjeren da vjeruje u Boga i osjeća se dovoljno poniznim.

Takav kršćanin koji je to isključivo imenom, ali nipošto i dušom, baš on će sama sebe uvjeriti kako je nekoć bilo lakše govoriti o Bogu. On se s gorčinom pita: „Dopire li evanđelje još do ušiju toga uža28

UVOD. PROPITIVANO PITANJE

snog postmodernog svijeta?“ Žali za prijašnjim kršćanstvom, kršćanstvom kada je sve bilo lakše, kada se o Bogu govorilo kao što se govori o kiši i lijepu vremenu, o Otkupljenju kao o receptu za pileći paprikaš. Nemam ništa protiv pilećega paprikaša. No mislim da se paprikaš prilično razlikuje od Krista na križu. Usuđujem se, dakle, iznijeti sljedeću primjedbu: govoriti o Kristu na križu s jednakom lakoćom kao i o pilećemu paprikašu, pa čak i osjećati nostalgiju zbog navodne lakoće tih prošlih vremena, predstavljalo bi veliku poteškoću koju je puno teže prevladati od poluznanja dekristijaniziranoga.

Općenito, možemo se zapitati nije li danas u „dekristijaniziranu“ ili „ne-kristijaniziranu“ svijetu, kako ga je prozvao Péguy, zapravo lakše govoriti o Bogu budući da o njemu više ne možemo govoriti kao da prepričavamo recept ili vijest iz gradske rubrike. U svakom se slučaju mora priznati kako riječ Božju danas nije tako teško slušati kao u vrijeme Nerona, pa čak i Isusa: Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? (Iv 6,60). Tako se primala uosobljena Riječ.

A oni koji su tako reagirali nisu bili gori od onih koji su njegovu riječ držali tako umilnom, lepršavom i uhu ugodnom da su ga htjeli pograbiti i zakraljiti tako da se morao povući ponovno u goru, posve sam (Iv 6,15).

Poteškoća – ili razilaženje – prisutno je u svim vremenima. Danas, kao i jučer, kao što će biti i sutra. Isto potvrđuje i sveti Augustin u prvoj knjizi Is29

KAKO DANAS GOVORITI O BOGU?

povijesti6: „Ili što kaže netko kada o tebi govori? Pa ipak, jao onima koji šute o tebi, kada su i govorljivi jednaki nijemima.“ Čitavo naše promišljanje može se smjestiti isključivo unutar te dvostruke afirmacije: ne može se govoriti o neizrecivome Bogu, a istodobno ne možemo o njemu ni šutjeti7.

6 7

Augustin, Ispovijesti (I, 4, 4) Ovdje preuzimam lijepu formulu Charlesa Journeta koju iznosi na početku svoje knjižice Connaissance et inconnaissance de Dieu, LUF Libraire de l’Université, Fribourg, 1943.

30

SADRŽAJ NAPOMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 POTEŠKOĆA (ILI ZAPREKA?) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 UVOD . PROPITIVANO PITANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Zašto „kako“? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Komu govoriti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Vremenske okolnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 I . GOVORITI O NEIZRECIVOMU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Riječ „Bog“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Kako na fundamentalističkim, tako i na ateističkim usnama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 U gestama agnostika kao i anonimna kršćanina. . . . . . . 41 Još jedan pokušaj: pokušaj ateizma u dobroj vjeri, koji slijedi pokušaj radikalna fundamentalizma . . . . . . . 47 Protiv vrhovnoga Bića – temeljno metafizičko pitanje . . 51 II . ŠTO ZNAČI GOVORITI? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Pokušati stići onamo gdje već prebivamo . . . . . . . . . . . . 65 Komunikacija nas čini gluhima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Nazvati stvari njihovim imenom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Između neizrecivoga i neiskazivoga: molitva i pjev . . . 87 INTERLUDIJ . NAVJEŠTAJ I NJEGOV NESPORAZUM . . . . . 97 Učiti od svakoga čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Do srca neprijatelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

187

SADRŽAJ

III . ZAŠTO BOG SAM NE OBAVI POSAO? ZAŠTO PREPUŠTA KLAUNOVIMA DA GA DOVRŠE? . . . 109 Klaunovski uvodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Susret što ga je nemoguće programirati . . . . . . . . . . . . . 115 Čemu hitnja i nužnost?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Dar diskrecije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Od osobe do osobe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 IV . LIJEPO DANAS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 Nikada nije bilo bolje… ni gore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Nakon Auschwitza i Hirošime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Kraj ljudskoga trajanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Suvremena mizologija: sarkazam, novogovor, primalni krik i fetva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Propovijedati spasenje sumnjiva tipa . . . . . . . . . . . . . . . 164 ZAKLJUČAK . KAKO NE BISMO ZAKLJUČILI . . . . . . . . . . . 173 Uspjeti zamuckivati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Besjeda o križu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180

188

PREPORUČUJEMO

Svojim dubokim, lucidnim i duhovitim promišljanjima Fabrice Hadjadj konkretno pokazuje kako živjeti jednostavnost uskrsnuća preobražujući u njegovu svjetlu odnose s drugima, vlastiti poziv, odnos prema hrani, novcu, kućanskim poslovima, Svetomu pismu, milosrđu, vjeri, ljubavi, spolnosti…

187 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Autorica Kateřina Lachmanová u ovomu svojem genijalnom djelu raskrinkava mnoge stereotipe o Bogu. Otkrivajući uzroke tih karikatura Boga ona istodobno naznačuje put ozdravljenja naše slike o Bogu kako bismo mogli živjeti svoj odnos s nebeskim Ocem u istinskoj duhovnoj slobodi, puni povjerenja i duboke radosti.

107 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ova pronicava i odvažna knjiga otvara nove vidike i nudi brojne teme za razmišljanje kao i razloge za duboku životnu nadu. Snažan je opis kršćanskoga života u istinskoj slobodi i upućuje neodoljiv poziv da se preuzme odgovornost za svoj život i oduševljeno upusti u avanturu odnosa s Bogom.

192 str. Meki uvez

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2018.

Fabrice Hadjadj (1971.) poznati je filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg te – kako sam voli istaknuti – otac sedmero djece.

Rođen u židovskoj obitelji i ateistički odgojen, obratio se na katoličanstvo i krstio u dobi od 27 godina. U svojemu pisanju i predavanjima, s velikom ozbiljnošću koja ne isključuje duhovitost, humor i igru riječi, zaokupljen je pitanjem Boga.

Dobitnik je više prestižnih nagrada, među kojima je i Velika katolička nagrada za književnost (Grand Prix catholique de littérature, 2006.) za knjigu Réussir sa mort – Anti-méthode pour vivre te Nagrada Društva Montherlant – Akademije umjetnosti (Prix du Cercle Montherlant – Académie des beaux-arts, 2009.) za knjigu L’agneau mystique – Le retable des frères Van Eyck, a knjiga Uskrsnuće – Upute za uporabu, koja je na hrvatskomu jeziku objavljena u nakladi Verbuma, nagrađena je knjižarskom nagradom za bestseler Prix Siloë-Pèlerin 2017.

Od 2012. direktor je instituta Philanthropos u Fribourgu (Švicarska), koji promiče kršćansku antropologiju. Član je Papinskoga vijeća za laike.

„Odijeliti riječ od bića bilo bi neljudski; uistinu govoriti znači reći ono što jest; uistinu biti znači držati riječ. Onaj koji kaže, a ne čini – izopačen je. Onaj koji čini, a ne govori – nečovječan je… Eto zašto je nesretan svaki kršćanin koji nikada ne pjeva Krista: to ne samo da je znak da nije kršćanin, nego je znak da nije u potpunosti ni čovjek.“ Fabrice Hadjadj

ISBN 978-953-235-631-1

VERBUM 9 789532 356311 95 kn

www.verbum.hr

VERBUM