Katolicizam

Robert Barron

KATOLICIZAM PUTOVANJE U SRCE VJERE

VERBUM

Robert Barron KATOLICIZAM

Biblioteka:

Posebna izdanja

96.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. sc. Ivan Zelić

Za nakladnika: Miro Radalj

Robert Barron

KATOLICIZAM Putovanje u srce vjere

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Catholicism. A Journey to the Heart of the Faith Copyright © 2011 by Word on Fire Catholic Ministries Prijevod je objavljen u dogovoru s Image Books, Crown Publishing Group, Random House, Inc. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Fotografija na koricama © Word on Fire

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 282 BARRON, Robert Katolicizam : putovanje u srce vjere / Robert Barron ; <prijevod Ivan Zelić>. - Split : Verbum, 2015. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 96) Kazalo.

ISBN 978-953-235-441-6 I. Katolicizam 151125093

Ova je knjiga posvećena zajednici Papinskoga sjevernoameričkog kolegija u Rimu u čijemu je ugodnom društvu napisana.

ŠTO JE KATOLICIZAM?

Uvod

ŠTO JE KATOLICIZAM?

Što je katolicizam? Što ga čini posebnim među svim konkurentskim filozofijama, ideologijama i religijama svijeta? Slažem se s blaženim Johnom Henryjem Newmanom koji je rekao da je glavni princip katolicizma inkarnacija, Božje utjelovljenje. Što mislim pod time? Mislim da Riječ Božja – um po kojemu je nastao cijeli svijet – nije ostala povučena na nebu, nego je ušla u ovaj naš obični tjelesni svijet, u ovu prljavu povijesnu arenu, u ovo naše kompromitirano i suzama obliveno stanje. “Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14): to je katolicizam.

Utjelovljenje izriče središnje istine i o Bogu i o nama. Ako je Bog postao čovjekom, a da nije prestao biti Bog i nije kompromitirao integritet stvorenja koje je postao, Bog ne smije biti takmac svojega stvorenja. U mnogim antičkim mitovima i legendama božanski likovi poput Zeusa ili Dioniza ulaze u ljudske poslove jedino agresijom, razaranjem ili ranjavanjem onoga gdje upadaju. I u mnogim modernim filozofijama Boga se tumači kao prijetnju ljudskomu blagostanju. Marx, Freud, Feuerbach i Sartre, svaki na svoj način, drže da se Boga mora ukloniti da bi ljudi bili u potpunosti ljudi. Ali ništa takva nema u kršćanskomu nauku o utjelovljenju. Riječ je zaista postala čovjekom, ali ništa ljudskoga nije uništeno u tomu procesu. Bog zaista ulazi u svoje stvorenje, ali svijet je time unaprijeđen i uzdignut. Bog koji je sposoban utjeloviti se nije suparničko više biće, nego je, po riječima svetoga Tome Akvinskoga, sam čin bivstvovanja, ono što temelji i održava sva stvorenja, kao što pjevač održava pjesmu.

7

KATOLICIZAM

Utjelovljenje nam govori i najvažniju istinu o nama: mi smo predodređeni za pobožanstvenjenje. Crkveni su oci neumorno ponavljali ovu izreku kao neku vrstu sažetka kršćanskoga vjerovanja: Deus fit homo ut homo fieret Deus (Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom). Bog se udostojao utjeloviti se da bi naše tijelo moglo uzeti udjela u božanskomu životu, da bismo mogli sudjelovati u ljubavi koja drži u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Zbog toga je kršćanstvo najveći humanizam koji se ikada pojavio, koji se ikada mogao pojaviti. Nijedan filozofski, politički ili religiozni program u povijesti – ni grčki, ni renesansni, ni marksistički humanizam – nikada nije postavio tako dalekosežnu tvrdnju kao kršćanstvo. Mi nismo pozvani samo na moralno savršenstvo ili umjetničko samoizražavanje ili ekonomsko oslobođenje, nego na ono što su istočni oci nazvali theiosis, na preobrazbu u Boga.

Možda se u vašemu umu stvara primjedba. Nauk o utjelovljenju sigurno odvaja kršćanstvo od drugih velikih svjetskih re-

Krist Pantokrator (Svevladar), Aja Sofia, Istanbul. Word on Fire

8

ŠTO JE KATOLICIZAM?

ligija, ali kako on razlikuje katolicizam od drugih kršćanskih Crkava? Zar se protestanti i pravoslavci ne drže isto toliko čvrsto uvjerenja da je Riječ postala tijelom? Drže se, zaista, ali bih argumentirao da oni ne prihvaćaju taj nauk u njegovoj punini.

Oni ne vide sav njegov doseg ili ne izvlače sve njegove implikacije. Bitno je za katolički um ono što bih okarakterizirao kao velik smisao za produljenje utjelovljenja kroz prostor i vrijeme, produljenje koje je omogućeno preko misterija Crkve. Katolici vide stalno Božje utjelovljavanje u ulju, vodi, kruhu, polaganju ruku, vinu i soli sakramenata. Zamjećuju ga u gestama, pokretima, kađenjima i pjesmama liturgije. Osjećaju ga u tekstovima, argumentima i raspravama teologa. Naslućuju ga u milosnu upravljanju papa i biskupa. Ljube ga u borbama i poslanjima svetaca. Doživljavaju ga u tekstovima katoličkih pjesnika i u katedralama koje su izgradili katolički arhitekti, umjetnici i radnici. Ukratko, sve ovo katoličkomu oku i umu pokazuje trajnu prisutnost Riječi koja je postala tijelo, to jest Krista.

Newman je rekao da je složena ideja ekvivalentna sveukupnomu zbroju svojih mogućih aspekata. To znači, kako je on vidio, da se ideje stvarno spoznaju samo preko velikih raspona prostora i vremena, postupnim razvijanjem njihovih mnogobrojnih dimenzija i profila. Utjelovljenje je jedna od najbogatijih i najsloženijih ideja koja je ponuđena umu i stoga traži prostor i vrijeme Crkve da bi se potpuno otkrila. Zbog toga, da bismo je potpuno shvatili, trebamo čitati evanđelja, Pavlove poslanice, Ispovijesti svetoga Augustina, Summu theologiae Tome Akvinskoga, Danteovu Božanstvenu komediju, Uspon na goru Karmel svetoga Ivana od Križa, Povijest jedne duše Terezije od Djeteta Isusa, među mnogim drugim velikim tekstovima. Ali moramo i gledati i slušati. Moramo pogledati i katedralu u Chartresu, Sainte-Chapelle, kapelu Scrovegni, svod Sikstinske kapele, Berninijevu Ekstazu svete Terezije, baziliku Svetoga groba, Grünewaldovo 9

KATOLICIZAM

Bazilika Svetoga groba, detalj, Jeruzalem.

Denis R. McNamara

Raspeće na isenheimskoj oltarnoj slici, moramo poslušati uzvišene melodije gregorijanskoga pjevanja, Mozartove mise i Palestrinine motete. Katolicizam je stvar tijela i osjetila isto toliko koliko je stvar uma i duše, upravo zato što je Riječ postala tijelom.

Ono što namjeravam učiniti u ovoj knjizi jest povesti vas na istraživanje katoličkoga svijeta, ali ne na način kako to čini docent, jer mene ne zanima pokazivanje remek-djela katolicizma kao da bi ona bila prašinom pokriveni eksponati u muzeju. Želim više djelovati poput mistagoga, vodeći vas sve dublje i dublje u misterij utjelovljenja u nadi da biste mogli biti preobraženi njegovom snagom. Slažem se s teologom Hansom Ursom von Balthasarom koji drži da se istina katolicizma najbolje mo10

ŠTO JE KATOLICIZAM?

že vidjeti unutar granica Crkve, kao što je i prozor katedrale sumoran kada se gleda izvana, a sjaji punim sjajem kada se gleda iznutra. Želim vas odvesti duboko u unutrašnjost katedrale katolicizma jer sam uvjeren da će to iskustvo promijeniti i unaprijediti vaš život.

Katolicizam je slavljenje, u riječima i slikama, Boga kojemu je beskrajna radost dovoditi ljudska bića do punine života.

Započet ću s Isusom jer je on stalna referentna točka, početak i kraj katoličke vjere. Nastojat ću pokazati Isusovu jedinstvenost, kako ga njegova tvrdnja da govori i djeluje kao sama Božja osoba izdvaja od svih drugih filozofa, mistika i osnivača religija.

I dokazat ću kako njegovo uskrsnuće od mrtvih ne samo potvrđuje njegov božanski identitet, nego ga uspostavlja i kao Gospo-

Katedrala svetoga Josipa, detalj, Wheeling, Zapadna Virginia.

Denis R. McNamara

11

KATOLICIZAM

dina narodâ, kao onoga kojemu pripada konačno gospodstvo.

Zatim ću istražiti izvanredna Isusova naučavanja, riječi istodobno jednostavne i bogate sadržajem, koja su u najdoslovnijemu smislu te riječi promijenila svijet. Nastojat ću pokazati kako su ona jedini pravi put k radosti.

Sveti Pavao kaže za Isusa da je on “slika Boga nevidljivoga”.

Pod time misli da je Isus sakramentalni znak Božji, povlašteni put da bi se vidjelo kakav je Bog. Tako ćemo gledati Boga – njegovu egzistenciju, njegovo stvaranje, njegovu providnost, njegovu trojstvenu narav – kroz leću Riječi koja je postala tijelom. Zatim ću se okrenuti Mariji, posudi po kojoj je Bog došao u svijet. Naglasit ću da je Marija završna riječ Izraela, ona koja daje pun glas čežnji svojega naroda za Bogom, ona koja je stoga pralik Crkve, novoga Izraela. Isusove zaključne riječi njegovim učenicima bile su poticaj da idu svim narodima i kažu im radosnu vijest. Petar i Pavao su bili neophodni akteri u prvoj Crkvi jer su utjelovili taj misionarski duh. Pokazat ću da su ovi vrlo posebni ljudi prvoga stoljeća određujući arhetipovi i u životu misionarske Crkve do današnjega dana.

Pavao je dosljedno navješćivao da Crkva Isusa Krista nije toliko organizacija koliko organizam, mistično tijelo. Prikazat ću prema tome Crkvu kao živo tijelo čija je svrha okupiti cijeli svijet u slavljenju Boga. A središnji čin Crkve, njezin “izvor i vrhunac” po riječima Drugoga vatikanskog sabora, jest liturgija, obredno slavljenje Boga. Stoga ću proći kroz geste, pjesme, pokrete i teologiju liturgije. Sva svrha liturgije i Crkve jest stvarati svece, učiniti ljude svetima. Zbog toga katolicizam uzima svece, u svoj njihovoj neobuzdanoj raznolikosti, s takvom ozbiljnošću i zato nam ih predstavlja s takvim entuzijazmom. Tako ću posvetiti jedno poglavlje oslikavanju malih portreta četiriju prijateljica Božjih da bih pokazao kako konkretno izgleda život u Kristu.

Sveti ljudi uzdižu svoj um i srce k Bogu, oni traže žarko zajed12

ŠTO JE KATOLICIZAM?

ništvo sa svojim Stvoriteljem, oni mole. Zato ću zatim prijeći na molitvu i usredotočiti se na sasvim određene osobe – Thomasa Mertona, svetoga Ivana od Križa i svetu Tereziju Avilsku – koji daju konkretan izraz mističnomu putu. Konačno, razmotrit ću posljednje stvari: pakao, čistilište i raj. Bog hoće prisno prijateljstvo s nama, ali prijateljstvo je uvijek slobodan izbor. Kako mi konačno odgovorimo božanskoj ljubavi – suncu koje sija i dobrima i zlima – to je ono najvažnije.

Vjerujem da ćete doći do zaključka da nisam napisao tešku teološku studiju jer ova je knjiga puna priča, biografija i slika.

Tu su razmišljanje kardinala Francisa Georgea na balkonu bazilike svetoga Petra nakon izbora Benedikta XVI., “mali put” svete Terezije od Djeteta Isusa, procesija sa svijećama u Lurdu, putovanje Edith Stein u Auschwitz, irski pokornici na Lough Dergu, hodočasnici koji u procesiji na koljenima časte Gospu Guadalupsku, Majka Terezija koja skuplja umiruće s prljavih ulica Calcutte, Karol Wojtyła koji ulazi u ilegalno sjemenište za vrijeme nacističke okupacije, izgubljeni sin koji pada u očev zagrljaj, Pavao u tamnici u Filipima, Petar razapet na vatikanskomu brježuljku, “cvatući vrt pun života” Angela Roncallija i još puno toga. Ali budući da je katolička tradicija inteligentna, ova knjiga sadrži i teološke argumente, ponekad tehničke naravi. Gotovo svakoga dana čujem od ateista da otpisuju religiju kao primitivnu, predmodernu besmislicu. Pozivam Tomu Akvinskoga, Augustina, Pavla, Tereziju Avilsku, Josepha Ratzingera i Edith Stein – sa svom njihovom intelektualnom strogošću – kao saveznike u borbi protiv ovoga otpisujućeg ateizma.

Nekima će možda biti snažniji lirski dijelovi ove knjige, drugi će voljeti intelektualne odlomke, treći će možda uživati u slikama i prizorima. Sve je u redu. Veličina je katoličke tradicije dijelom i u tome da nikada ništa ne odbacuje! Ima nešto za svakoga u njezinu široku rasponu i jako želim u ovoj knjizi prenije13

KATOLICIZAM

Sainte-Chapelle, unutrašnjost, Pariz. Word on Fire

ti nešto od te katoličke širine. G. K. Chesterton, jedan od najduhovitijih, najzabavnijih i najinteligentnijih katoličkih pisaca dvadesetoga stoljeća, jednom je usporedio Crkvu s kućom s tisuću vrata. Nadam se da ćete ovu knjigu doživjeti kao jedan od očaravajućih putova u nju.

14

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

1. poglavlje

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI: OBJAVA BOGA KOJI JE POSTAO ČOVJEKOM

Sve počinje šalom. Bit je komedije da suprotnosti dolaze zajedno, protivne stvari postavljaju se jedna uz drugu. Tako se smijemo kada odrasli govori kao dijete ili kada se jednostavan čovjek izgubi u složenostima sofisticirana društva. Središnja tvrdnja kršćanstva – još uvijek zapanjujuća nakon dvije tisuće godina – jest da je Bog postao čovjekom. Stvoritelj svemira, koji nadilazi svaku definiciju ili pojam, uzeo je na sebe narav kao što je naša, postavši jedan od nas. Kršćanstvo tvrdi da su se beskonačno i konačno susreli, da su se vječno i vremenito zagrlili, da je onaj koji je oblikovao galaksije i planete postao dijete preslabo i da podigne glavu. A da bi humor bio još izraženiji, ovo Božje utjelovljenje nije se najprije očitovalo u Rimu, Ateni ili Babilonu, ni u nekomu drugom velikom kulturnom ili političkom središtu, nego u Betlehemu, u Judeji, mjestašcu na kraju Rimskoga Carstva.

Moglo bi se podrugljivo smijati na ovu šalu – kao što su mnogi tijekom stoljeća i činili – ali, kako je primijetio G. K. Chesterton, srce i najskeptičnije osobe mijenja se kada samo čuje ovu poruku. Kršćanski su vjernici godinama oni koji se razdragano smiju na ovu svetu šalu i nikada se ne umaraju slušati je ponovno, bilo da je izrečena u Augustinovim propovijedima, u argumentima Tome Akvinskoga, u Michelangelovim freskama, u vitrajima u Chartresu, u mističkoj poeziji Terezije Avilske ili u malomu putu Terezije od Djeteta Isusa. Netko je primijetio da je srž grijeha 15

KATOLICIZAM

Bogojavljenje Gospodinovo, crkva Hora, Istanbul. Word on Fire

u uzimanju sama sebe previše ozbiljno. Možda je zato Bog izabrao spasiti nas nasmijavajući nas.

Jedna od najvažnijih stvari koju treba razumjeti o kršćanstvu jest da ono nije prvenstveno filozofija ili etički sustav ili religijska ideologija. Ono je odnos prema uznemirujućoj osobi Isusa Krista, Bogočovjeka. Netko stoji u središtu kršćanskoga zanimanja. Premda kršćanski mislitelji rabe filozofske ideje i kulturne konstrukcije da bi artikulirali značenje vjere – ponekad na čudesno razrađen način – oni se nikada, ni u najboljemu slučaju, ne udalje daleko od toga vrlo posebna i uznemirujućega rabija iz Nazareta iz prvoga stoljeća. Ali tko je on točno bio? Ne znamo gotovo ništa o prvih trideset godina Isusova života. Premda su ljudi naveliko nagađali o tim skrivenim godinama – da je putovao u Indiju da nauči Buddhinu mudrost, da je boravio u Egiptu gdje je postao vješt u liječenju i tako dalje – ne postoji nikakva pouzdana informacija o Isusovoj mladosti i ranoj odrasloj dobi, osim možda primamljive zgode u Lukinu Evanđelju o na16

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

laženju Isusa u Hramu. Budući da je Josip, muž Isusove majke Marije, opisan kao drvodjelac, možemo pretpostaviti da je Isus upoznao drvodjelski zanat tijekom odrastanja. Koliko možemo ustanoviti, Isus nije bio formalno školovan u rabinskoj školi niti je bio obrazovan da bude hramski svećenik ili pismoznanac, nije bio privrženik farizeja, saduceja ili esena – sve priznatih religijskih stranaka s posebnim uvjerenjima, postupcima i doktrinarnim sklonostima. Ako mogu upotrijebiti pomalo anakronistički termin, bio je laik.

To je njegov dolazak na javnu scenu učinilo još više zapanjujućim. Jer ovaj nazaretski dvodjelac, bez ikakva formalnoga religioznog obrazovanja ili pripadnosti religijskoj stranci, počeo je govoriti i djelovati s autoritetom bez presedana. Masama koje su ga slušale kako propovijeda bezbrižno je izjavljivao: “Čuli ste da je rečeno... a ja vam kažem...” (Mt 5,21–48). Naravno, to se odnosilo na Toru, na Mojsijevo učenje, zadnje mjerilo za priziv svakoga vjernog rabija. Stoga je on za sebe zahtijevao auto-

Cezareja Filipova, danas Banias, Izrael. Word on Fire

17

KATOLICIZAM

ritet veći od autoriteta najznačajnijega Izraelova učitelja i zakonodavca. Uzetomu muškarcu kaže: “Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi” (Mt 9,2). Shvaćajući skandaloznost ove tvrdnje prisutni rekoše u sebi: “Ovaj huli” (Mt 9,3). Nadalje, Isus je dokazao da ima vlast i nad prirodnim silama. Umirio je oluju koja je prijetila da će potopiti lađu njegovih učenika, pokorio je sile tame, otvorio je gluhe uši i vratio vid slijepim očima, nije samo oprostio grijehe uzetomu muškarcu – oslobodio ga je paralize, čak je Jairovu kćer vratio u život. Sve ovo učinilo je Isusa krajnje fascinirajućom osobom. Uvijek iznova čujemo u evanđeljima kako se glas o njemu proširio po svoj zemlji i kako su mnoštva stalno dolazila k njema sa svih strana: “kad ga nađoše, rekoše mu [učenici]: ‘Svi te traže’” (Mk 1,37). Što ih je privlačilo k njemu? Neki su se nesumnjivo htjeli osvjedočiti o njegovim nadnaravnim moćima ili se okoristiti njima. Drugi su htjeli čuti riječi nenadmašno karizmatičnoga rabija. Treći su se jednostavno htjeli družiti sa slavnom osobom. Ipak mislim da je opravdano pretpostaviti da su se svi oni pitali tko je zapravo taj čovjek.

Na polovici svojega javnog djelovanja Isus je s učenicima došao do sjeverne granice obećane zemlje, do područja Cezareje Filipove, blizu današnje Golanske visoravni, i tamo je postavio baš to pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja?” (Mk 8,27). Toliko smo navikli čuti to pitanje u evanđeljima da smo izgubili osjećaj za njegovu neobičnost. Nije ih pitao što ljudi misle o njegovu učenju ili kakav dojam ostavlja ili kako mnoštvo tumači njegova djela – sve potpuno razumljiva pitanja. Htio je znati što oni misle o njegovu identitetu, njegovu biću. A to pitanje – koje su kršćanski teolozi postavljali stoljećima – razlikuje Isusa od svih drugih velikih osnivača religija. Buddha je aktivno odvraćao svoje sljedbenike od usredotočivanja na njegovu osobu, umjesto toga poticao ih je da idu duhovnim putem kojim se i sam okoristio. Muhamed je bio običan čovjek koji je tvrdio da je primio 18

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

Alahovu definitivnu objavu. Nikada ne bi sanjao o privlačenju pažnje na svoju osobu, radije je htio da svijet čita i pridržava se Kurana koji mu je bio predan. Konfucije je bio moralni filozof koji je s posebnom pronicavošću formulirao niz etičkih preporuka koje su tvorile uravnotežen način postojanja u svijetu. Struktura njegova bića nikada nije bila predmet pozornosti ni njega ni njegovih sljedbenika.

A onda eto Isusa. Premda je on zaista formulirao moralne pouke i premda je sigurno naučavao s golemim entuzijazmom, Isus nije pozornost svojih sljedbenika prvenstveno privlačio na svoje riječi. Privlačio ju je na sebe. Ivan Krstitelj je uputio dvojicu svojih učenika da slijede Isusa. Oni su upitali Gospodina: “Učitelju, gdje stanuješ?” (Iv 1,38), a on je rekao: “Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39). Taj je jednostavni razgovor izvanredno poučan jer pokazuje da je bliskost s Isusom – boravak s njim – ono što je temeljna odrednica kršćanskoga učeništva. Ova preokupacija samim Isusom slijedila je, kao što sam kazao, iz zbunjujuće činjenice da je on stalno govorio i djelovao kao sama Božja osoba.

“Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti” (Mt 24,35). Razboriti filozofi i znanstvenici uvijek naglašavaju provizornu narav onoga što oni pišu, a Isus tvrdi da će njegove riječi trajati dulje nego sam stvoreni svijet. Tko bi ovo mogao razumno tvrditi osim onoga koji je Riječ po kojoj su sve stvari nastale? “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan “ (Mt 10,37). Lako bismo mogli zamisliti proroka, učitelja ili osnivača religije koji kaže: “Trebate ljubiti Boga više nego svoj život”, ili, u najbolju ruku: “Trebate ljubiti moje učenje više nego oca ili majku”, ali “ako ne ljubite mene”? Netko je rekao da su duhovno najzdraviji oni ljudi koji imaju najjači osjećaj razlike između sebe i Boga. Stoga, tko bi razumno i odgovorno mogao postaviti zahtjev koji je Isus postavio osim onoga tko je najveće dobro u samoj svojoj osobi?

19

KATOLICIZAM

Ostaje mogućnost i da je Isus možda bio luđak, zaluđeni fanatik. Uostalom, bolnice za duševne bolesti pune su ljudi koji za sebe misle da su Bog. A to je baš ono što su mislili neki Isusovi suvremenici: “Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je... Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom” (Iv 5,18). Ono što je isključeno – a C. S. Lewis je ovo vidio s posebnom jasnoćom – to je neutralan srednji stav koji danas zauzimaju mnogi teolozi i istraživači religija, naime da Isus nije bio Bog, nego da je zapravo bio nadahnjujući etički učitelj, veliki religiozni filozof. Već pažljivo čitanje svjedočanstva Evanđelja ne trpi takvu interpretaciju. Budući da je stalno govorio i djelovao kao sam Bog, ili je bio ono što je govorio da jest ili je bio loš čovjek. Upravo je to ono zbog čega Isus prisiljava na izbor na način kako to ne čini nijedan drugi osnivač religija. Kao što je sam rekao: “Tko nije sa mnom, protiv mene je” (Lk 11,23) i: “Tko sa mnom ne sabire, rasipa” (Lk 11,23). Svjestan sam koliko se ovo dramatično protivi našoj osjetljivosti, ali kršćanska se evangelizacija sastoji u dovođenju pred taj izbor.

Ima jedan čudan odlomak u desetomu poglavlju Markova Evanđelja koji se rijetko komentira, ali koji u svojoj neobičnosti puno govori. Isus je u društvu svojih učenika i oni su na putu iz Galileje na sjeveru prema Judeji na jugu. Marko izvještava: “Putovali su tako uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni” (Mk 10,32). Hodali su jednostavno putem s Isusom, a izgledao im je nadmoćno i zastrašujuće. Zašto bi imali takav dojam ostaje neobjašnjivo dok se ne sjetimo da su strah i strahopoštovanje u starozavjetnoj tradiciji dvije uobičajene reakcije na Boga. Filozof religije dvadesetoga stoljeća Rudolf Otto sjajno je okarakterizirao transcedentnoga Boga kao mysterium tremendum et fascinans, misterij koji nas fascinira, iako uzrokuje da se tresemo od straha – 20

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

Galilejsko jezero. Word on Fire

u čijoj smo prisutnosti zapanjeni i prestrašeni. Na svoj potajan, suzdržan način Marko nam kaže da je taj Isus i Bog Izraelov.

Kada jednom shvatimo da Isus nije bio običan učitelj i iscjelitelj nego Jahve koji boravi među svojim narodom, možemo početi jasnije razumijevati njegove riječi i postupke. Ako pregledamo tekstove Staroga zavjeta – a prvi su kršćani uporno čitali Isusa u svjetlu tih tekstova – vidimo da se očekivalo da Jahve učini četiri velike stvari. Trebao je sabrati razbacana izraelska plemena, trebao je očistiti jeruzalemski Hram, trebao je definitivno izići na kraj s neprijateljima naroda i, konačno, trebao je vladati kao Gospodin neba i zemlje. Eshatološka nada, koju su posebno izrazili proroci i Psalmi, bila je da će ovim akcijama Jahve pročistiti Izrael i kroz pročišćeni Izrael donijeti spasenje svima. Ono što je zaprepastilo prve Isusove slijedbenike bilo je da je on izvršio ta četiri zadatka, ali na potpuno neočekivan način.

21

KATOLICIZAM

Kada se Isus prvi put pojavio, propovijedajući po selima oko Galilejskoga jezera, imao je jednostavnu poruku: “Približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). Oceani tinte potrošeni su tijekom stoljeća u pokušaju da se objasni značenje izraza “kraljevstvo Božje”, ali možda bi bilo korisno zapitati se što su pod tim izrazom razumijevali Isusovi prvi slušatelji. N. T. Wright zaključuje da bi oni čuli: “plemena se sabiru”. Prema temeljnim opisima događaja u Staromu zavjetu Božji odgovor na ljudsko izopačeno ponašanje bilo je formiranje naroda po vlastitomu srcu. Jahve je izabrao Abrahama i njegove potomke da budu “posebno njegovi” i oblikovao ih je božanskim zakonom da budu svećenički narod. Božja je nakana bila da složni i duhovno vitalni Izrael funkcionira kao magnet za ostatak čovječanstva, privlačeći svakoga Bogu vidljivom privlačnom kvalitetom svojega načina postojanja. Prorok Izaija izrazio je ovu nadu kada je predočio brdo Sion, uzdignuto iznad svih planina svijeta, kao točku skupljanja “svih plemena zemlje”. Ali tragedija je bila u tome da je Izrael češće bio nevjeran nego vjeran svojemu pozivu i zato je postao raspršeni narod. Jedan od tipičnih biblijskih naziva za đavla bio je ho diabalos, a izveden je iz riječi diabalein (razbacati). Ako je Bog velika snaga koja sakuplja, onda je grijeh snaga koja raspršuje. Ova podjela Izraela došla je do puna izraza u osmomu stoljeću prije Krista kada su osvajači Asirci odveli mnoge iz sjevernih plemena, a još više u pustošećemu progonstvu u šestomu stoljeću prije Krista, kada su Babilonci razorili Jeruzalem i odveli mnoge iz južnih plemena. Raspršeni i podijeljeni Izrael nije mogao živjeti prema svojemu pozivu, ali proroci su nastavili sanjati i nadati se. Ezekiel je govorio o Izraelu kao o ovcama koje besciljno lutaju po obroncima brda, ali je onda prorekao da će jednoga dana sam Jahve doći i sabrati svoj narod.

22

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

Sada možemo početi razumijevati ponašanje onoga koji je sebe nazvao “dobrim pastirom” (Iv 10,11). Kako naglašavaju mnogi suvremeni znanstvenici, Isus je prakticirao druženje otvorena stola, primajući kao domaćin mnoge koji bi u normalnim okolnostima bili isključeni iz finoga društva: javne grješnike, prostitutke, hendikepirane i carinike. Baš ondje gdje su, u njegovo vrijeme kao i u naše, društveni slojevi i podjele bile često najizraženije, on je omogućavao nove vrste društvenoga prostora, označene suosjećanjem i opraštanjem. Važno je zapaziti da on nije samo ilustrirao opću vrlinu “inkluzivnosti” koja je danas toliko cijenjena, nego je djelovao u osobi Jahve koji skuplja svoju raspršenu djecu. To pomaže objasniti zašto je tolike izliječio. U društvu Isusova vremena tjelesna se bolest redovito tumačila kao prokletstvo i u mnogim je slučajevima bolest ili invalidnost isključivala ljude iz puna sudjelovanja u životu zajednice, posebno u zajedničkome bogoslužju. Liječeći slijepe, gluhe, hrome i gubave Isus je bio Jahve koji povija rane svojega naroda i vraća ih u zajednicu. Posebno dobar primjer ovoga Isusova djelovanja jest izlječenje žene koja je godinama bila savinuta u struku. Isus joj je vratio zdravlje u tjelesnomu smislu, ali time joj je omogućio i da opet poprimi pravi stav hvale.

Isus je preokrenuo mnoge od društvenih konvencija svojega vremena i kraja baš zato što je bio toliko zainteresiran da ostvarenje kraljevstva Božjega stavi na prvo mjesto u umu svojih sljedbenika. Među Židovima prvoga stoljeća obitelj je bila od najveće društvene i kulturne važnosti. Nečiji je život bio velikim dijelom određen njegovom plemenskom pripadnošću i obiteljskim obvezama. Jedna oduševljena Isusova učenica imala je to u vidu kao nešto što se podrazumijeva kada je uzviknula: “Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!” (Lk 11,27). Međutim, Isus je dramatično relativizirao obitelj odgovorivši joj: “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” (Lk 11,27). Dru23

KATOLICIZAM

gi je put pozvani za Isusova učenika rekao da hoće slijediti Isusa, ali je tražio dopuštenje da najprije pokopa svojega oca. U to vrijeme, kao i u naše, teško bi bilo zamisliti veću obiteljsku dužnost od prisustvovanja pokopu vlastitoga oca. Sigurno je da bi takva dužnost opravdala malo kašnjenje u predavanju sebe na rad oko Kraljevstva. Ali Isus to nije prihvatio, nego mu je odgovorio na način koji ga je nesumnjivo zaprepastio: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve” (Lk 9,60). Ni ovoga puta nije on bio bezrazložno bešćutan prema tugujućemu sinu, inzistirao je da je skupljanje plemenâ u Božju obitelj od najveće važnosti. Na isto ukazuje u jednoj od najviše zbunjujućih scena koje su zabilježene u evanđeljima. “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. T``a došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine” (Mt 10,34–35). On će razbiti i najpoštovaniji društveni i religiozni sustav ako se stavlja ispred nove zajednice Kraljevstva. Zaista, kada obitelji dajemo nesrazmjernu važnost, ona brzo postaje disfunkcionalna, kao što pokazuje činjenica da se najnasilniji zločini, sve do danas, događaju u obiteljima.

U Palestini prvoga stoljeća muškarci nisu u javnosti govorili sa ženama, Židovi se nisu družili sa Samarijancima, a pravednici nisu imali veze s grješnicima. Ali Isus je na zdencu otvoreno i s poštovanjem razgovarao sa ženom koja je kao žena, Samarijanka, i javna grješnica bila trostruko otvorena prigovoru. Iako mi uživamo u ukalupljenim strukturama dominacije i isključivanja, Jahve koji sabire igra po potpuno drukčijim pravilima. Isus je pitao Samarijanku da mu dadne piti. Veličanstven komentar svetoga Augustina: on je žeđao za njezinom vjerom. Pobožni Židov toga vremena postao bi obredno nečist dodirnuvši mrtvo tijelo, a Isus je spremno dodirnuo mrtvo tijelo Jairove kćeri da bi je vratio u život. Pokazivao je da su svi židovski rituali, obredi i prakse podređeni velikomu zadatku vraćanja Izraela u život i 24

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

da su u njegovoj službi. Kako je divno da su evanđelisti u svojemu prikazu ovoga događaja sačuvali Isusov aramejski: “Talita, kum”, što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” (Mk 5,41).

Jahve je onaj koji govori ove intimne riječi svojemu narodu koji je pao u duhovnu smrt. Puno puta Isus krši svetu zapovijed da se sedmi dan treba odmarati. Njegovi učenici kupe žito u subotu, na veliko zgražanje čuvara židovskoga zakona. Na izravno je pitanje sam izjavio da je on gospodar subote (još jedna tvrdnja koja oduzima dah kada je izgovori Židov jer sam je Jahve držao tu titulu) i objasnio je da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ukratko, on je sebi prisvajao čisto božanske prerogative relativiziranja značenja možda temeljnih praksa pobožna Židova i podlaganja tih praksa kraljevstvu Božjemu.

Apostoli, katedrala Notre Dame, Pariz. Denis R. McNamara

25

KATOLICIZAM

Jedna od činjenica koju potvrđuju čak i znanstvenici koji su najskeptičniji prema Novomu zavjetu jest da je Isus izabrao dvanaest ljudi kao svoje najbliže učenike. Broj nije bio slučajan. Oko svoje osobe formirao je neku vrstu mikrokozmosa sakupljenoga Izraela, svih dvanaest plemena okupljenih u molitvi i zajedničkomu cilju. Ovu je sržnu grupu poslao naviještati i dalje širiti Kraljevstvo. “Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!” (Mt 10,7–8). S vremenom je poslao drugu sedamdeset dvojicu (šest puta dvanaest) da propovijedaju, liječe i okupljaju. Ohrabrio je ovu grupu da putuju bezbrižno i da svoj rad obavljaju oslanjajući se potpuno na Božju providnost. Ovi prvi apostoli i misionari bili su novi Izrael i stoga su činili jezgru od koje će postati Crkva, koja još uvijek ima misiju okupljati plemena u Isusovu zajednicu.

Prema sinoptičkim evanđeljima, Isus je na vrhuncu svoje službe došao u Jeruzalem i ušao u dvorište Hrama. Uzevši “bič od užeta” istjerao je mjenjače novca i isprevrtao im stolove rekavši: “Nije li pisano: ‘Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode?’ A vi od njega načinili pećinu razbojničku!” (Mk 11,17). Po kazivanju svetoga Ivana, na pitanje o znaku kojim bi opravdao ovaj skandalozni čin mirno je odgovorio: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). Učiniti takav čin i reći takve stvari u jeruzalemskomu Hramu bila je golema, čak nenadmašiva uvrjeda Židovima toga vremena. Hram je za Židova prvoga stoljeća značio sve. Bio je središte njegova političkoga, kulturnog i religioznog života. Čak i više, cijenjen je doslovno kao boravište Božje na zemlji. Da bi se stekao dojam što bi Isusova provokativna gesta mogla značiti u američkomu kontekstu, trebali bismo zamisliti povrjedu neke kombinacije Nacionalne katedrale, Lincolnova centra i Bijele kuće. Možda bismo tu stvar, u katoličkomu kontekstu, mogli još bolje predočiti ako je usporedimo 26

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

s oskvrnućem bazilike svetoga Petra u Rimu. Isusovo čišćenje Hrama najvjerojatnije je izravno dovelo do njegova razapinjanja jer ova gesta nije samo uvrijedila Židove, nego je alarmirala i Rimljane koji su vrlo pozorno pratili društvene nemire u Hramu i oko njega. Što je uopće Isus učinio i što je točno mislio kada je govorio o rušenju Hrama i njegovu ponovnu podizanju? Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo se odmaknuti od ovoga prizora i ispitati misterij Hrama.

Moramo se vratiti natrag do samoga početka, do prikaza Adama u vrtu u Knjizi Postanka. Stari su rabinski tumači ocijenili prvo ljudsko biće kao prototip svećenika, a vrt u Edenu kao prototip hrama. U stvari, ista hebrejska riječ koristi se za označavanje Adamova obrađivanja zemlje i, puno kasnije u biblijskim prikazima, za označavanje aktivnosti svećenika u jeruzalemskomu Hramu. Adam je, kako vidimo, šetao s Bogom vrtom za dnevnog povjetarca i govorio s njim kao s prijateljem. Ova usmjerenost Adama na Boga znači da se naš praroditelj mogao bez napora naći u adoraciji. Riječ “adoracija” dolazi od latinsko-

Herodov Hram, maketa. Denis R. McNamara

27

KATOLICIZAM

ga adoratio, što je pak izvedeno od ad ora (k ustima). Adorirati stoga znači biti usta na usta s Bogom, biti prikladno priključen na božanski izvor, udahnuti Božji život. Kada je čovjek u stavu adoracije, cijeli njegov život – razum, volja, osjećaji, mašta i spolnost – postaje uredan i harmoničan, kao što se elementi rozete skladno poredaju oko središnje točke. Prekrasni vrt u kojemu je živio prvi svećenik simbol je osobnoga i kozmičkoga reda koji slijedi iz adoracije. Zbog toga je po biblijskomu kazivanju ortodoksija, doslovno “ispravna pohvala, uzdizanje”, opisana kao ključ procvata i zato je idolatrija, krivo štovanje, uvijek okarakterizirana kao prvotni izvor zloće i nesklada. Štovati lažne bogove – staviti nešto što nije pravi Bog u središte svojega zanimanja – vodi do dezintegracije i sebe i društva. Drugi način formuliranja ove ideje jest reći da mi postajemo ono što štujemo. Kada je pravi Bog naša krajnja briga, postajemo suobličeni njemu, postajemo njegovi sinovi i kćeri. Kada štujemo novac, postajemo novčari. Kada štujemo moć, postajemo politički manipulatori. Kada štujemo popularnost, postajemo popularni ljudi i tako dalje. Kako je psalmist, govoreći o izrezbarenim idolima i idolopoklonicima, oštro izrekao ovu istinu: “Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju” (Ps 115,5–8).

Prije sam spomenuo da je Božja operacija spašavanja tražila formiranje naroda, a sada vidimo zašto je taj narod, prema Knjizi Izlaska, bio označen kao “svećenički”. Izraelski je narod oblikovan prvenstveno po zakonima ispravna bogoštovlja i po zakonima ispravna ponašanja koji iz njih slijede da bi mogao biti uzor narodima kako štovati i kako djelovati. Neki čitatelji Knjige Izlaska i Levitskoga zakonika cijene etička učenja koja se nalaze u tim knjigama, ali ih zbunjuju dugačke digresije o tajnama 28

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

obreda i hramskih postupaka koje se u njima nalaze. Iz biblijske perspektive to je naopako shvaćanje stvari jer ispravno je vjerovanje nužan uvjet ispravna djelovanja, a ne obrnuto. Kada jednom znamo koga treba štovati, onda znamo što treba činiti. U srcu židovskoga ispravna štovanja bilo je formalno i eksplicitno klanjanje Bogu, najprije u pustinjskomu šatoru tijekom izlaska, zatim u privremenim bogoštovnim mjestima u Hebronu i Šilu nakon što su se Izraelci naselili u obećanoj zemlji i konačno u velikomu jeruzalemskom Hramu koji je izgradio Davidov sin Salomon. Kada je Izaija sanjao kako sva plemena svijeta idu prema brdu Sion, mislio je na brdo Sion prvenstveno kao mjesto Hrama. Nadao se da će se pravovjerje Izraela pokazati uvjerljivim za druge narode tako da će s vremenom svi narodi svijeta doći u Hram, u pravo mjesto bogoštovlja. Jeruzalemski je Hram bio izgrađen tako da podsjeća na Edenski vrt. Iznutra i izvana bio je pun simbola kozmosa – planeta, zvijezda, biljaka, životinja i tako dalje – jer, kako smo vidjeli, krajnja je svrha ispravna štovanja bila dovesti u red sam svijet. Dalje, zastor koji je štitio svetinju nad svetinjama bio je satkan od niti obojenih u četiri boje – u modroj za more, plavoj za nebo, zelenoj za zemlju i crvenoj za vatru – jer on je predstavljao sav materijalni svijet koji je stvorio nematerijalni Bog. U hramskomu bogoslužju Izrael je vidio sebe kako nastavlja Adamov svećenički poziv da “edenizira” cijelu kulturu i cijelu prirodu.

Sve je ovo bilo načelno istinito, ali tijekom cijele svoje povijesti Izrael je padao u obožavanje lažnih bogova, ponekad božanstava okolnih naroda, a drugi put bogova bogatstva, moći, nacionalizma i užitka. Kada čitamo velike proroke, od Hošeje i Amosa preko Izaije, Jeremije i Ezekiela, uvijek ponovno čujemo poziv na povratak pravednosti i na ostavljanje idola i opakih djela: “Kako li posta bludnicom tvrđa vjerna? Bješe puna pravičnosti, pravda u njoj stolovala, a sad – ubojice... Knezovi se tvoji 29

KATOLICIZAM

odmetnuli, s tatima se pobratili... Siroti pravdu uskraćuju, udovička parnica ne stiže k njima” (Iz 1,21–23); “A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu! Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu” (Jer 2,11–13); “Narod moj savjet traži od drva, palica mu njegova daje odgovore... te se od Boga svoga bludu odaju” (Hoš 4,12). Za proroke je simbolični fokus ove zloće bilo kvarenje jeruzalemskoga Hrama, pretvaranje mjesta pravoga bogoslužja u mjesto štovanja idola. Izaija to izražava slikom kako se sam Bog gnuša žrtava u Hramu: “Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi... Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam” (Iz 1,11–15). A Ezekiel to zamišlja još dramatičnije pomišljajući da je, zbog Izraelova iskvarena bogoslužja, slava Jahvina napustila Hram, ostavivši svoje uobičajeno zemaljsko prebivalište. Ipak, on prorokuje da će se jednoga dana sam Jahve vratiti u Hram i očistiti ga od njegovih nečistoća i da će toga dana rijeka poteći sa strane Hrama za obnovu zemlje. Ovo je opet edenski poziv Izraela.

Uz ovu složenu pozadinu teologije Hrama i proročkih očekivanja možemo puno jasnije razumjeti mnoge od Isusovih riječi i djela. Jednom je prilikom Isus o sebi rekao: “A velim vam: veće od Hrama jest ovdje!” (Mt 12,6). Ovo je naravno bio još jedan primjer Isusova skandaliziranja jer jedina stvarnost koju bi židovsko slušateljstvo prvoga stoljeća moglo shvatiti kao veću od Hrama bio je sam Jahve. Ova izjava služi i kao posebno korisna leća za interpretaciju Isusove službe. U Hram se dolazilo za pouku u Tori, za ozdravljenje od bolesti i za oproštenje grijeha prinošenjem žrtve. Ako je Isus u svojoj osobi pravi Hram, onda bi on trebao biti konačni izvor učenja, liječenja i opraštanja, a to je baš ono što nam evanđelja govore. Golema su se mnoštva skupljala po galilejskim brježuljcima ili na obali mora ili čak 30

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

Raspelo, crkva Il Gesù, Rim. Word on Fire

u predvorju Hrama, ali ne da bi slušali službene pismoznance. Oni su radije upijali Isusove pouke. Žena s krvarenjem, slijepac od rođenja, muškarac s usahlom rukom i slijepi Bartimej – svi oni ozdravljenje dobivaju ne od hramskih svećenika nego od Isusa, od onoga koji je veći od Hrama. A žena zatečena u preljubu, žena na zdencu, Marija Magdalena i Matej carinik, svi dobivaju Božje oproštenje, ali ne preko hramske žrtve. Doživljavaju ga po Isusu. On nije toliko uklonio Hram, koliko ga je redefinirao, zapravo premjestio, u odnosu na sebe.

Zadivljujuće je u ovomu kontekstu razmotriti službu krštenja Isusova preteče Ivana Krstitelja. Kada bi vjernik ušao u jeruzalemski Hram da prinese žrtvu ili da moli, očistio bi se u bazenu za obredno pranje nazvanom mikveh. Ivan, koji je bio sin hramskoga svećenika i zato je dobro poznavao ovaj obred, nudio je novu mikveh, čišćenje u Jordanu, kao pripravu za novoga svećenika, novi hram i novu žrtvu. Kada je ugledao Isusa, Ivan je rekao: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 31

KATOLICIZAM

1,29). To je naravno bio hramski jezik, označavao je janje koje bi bilo obredno žrtvovano da bi se dobilo oproštenje. Ivan je rekao onima koji su primili njegovu očišćujuću kupelj da je došlo pravo Janje.

Sada smo spremni točnije razumjeti što je Isus učinio u Hramu kada je prevrnuo stolove i navijestio rušenje Hrama. On nije bio običan radikal u stilu šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća koji protestira protiv političkoga i religioznoga poretka. Ponovio je Izaijine i Ezekielove proročke sudove protiv kvarenja izraelskoga bogoštovlja, ali još više od toga, djelovao je kao sam

Bazilika rođenja, unutrašnjost, Betlehem.

Denis R. McNamara

32

ZAPANJENI I PRESTRAŠENI

Jahve koji je došao očistiti svoj hram i stvoriti mjesto za pravu adoratio. Čak su i najoštriji proroci htjeli samo obnoviti Hram, a Isus je izjavio da će ga razvaliti – i onda ponovno izgraditi u vlastitomu tijelu: “ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). U ovim riječima on je izveo logičku implikaciju svojega ranijeg iskaza: “veće od Hrama jest ovdje” (Mt 12,6), rekavši ljudima da će cijela svrha ranijega hrama biti preobražena u njemu, prenesena takva kakva jest u novi ključ. On sam će biti mjesto gdje će vjerni Izrael i vjerni Jahve zajedno doći. Ova skandalozna tvrdnja bit će opravdana, naravno, u Isusovu uskrsnuću od mrtvih, ali izravnije i u neobičnu događaju odmah nakon Isusove smrti. Ivanovo Evanđelje kaže nam da je rimski vojnik, da bi provjerio da je Isus mrtav, zabio koplje u bok raspetoga Krista “i odmah poteče krv i voda” (Iv 19,34). Liječnici kažu da je ovo vjerodostojno svjedočanstvo budući da je koplje probilo pericardium, srčanu ovojnicu koja sadrži vodenastu supstanciju. Teolozi razmišljaju da krv i voda imaju simboličko značenje, podsjećajući na sakramente euharistije i krštenja. Ali kojemu bi Židovu prvoga stoljeća promaknulo najočitije tumačenje: ovo je bilo ispunjenje Ezekielova proroštva da će, kada Jahve očisti svoj hram, poteći voda za obnovu svijeta?

Zato je Isus skupljao plemena i čistio Hram. Ali ako je Isus zaista Jahve koji hoda među svojim narodom, očekivali bismo i da se bori. Kako smo vidjeli, jedna od eshatoloških nada staroga Izraela bila je da će Bog konačno izići na kraj s neprijateljima toga naroda. Da je tijekom svoje povijesti Izrael bio u ropstvu Egipćana, da su mu zadavali jade Filistejci i Amalečani, da su ga pregazili Asirci, odveli u progonstvo Babilonci, da su njime gospodarili Grci i Rimljani, to nije bio samo politički ili vojni problem, to je bio duboko teološki problem. Ako je Izrael bio izabrani Božji narod, zamišljen da magnetski privuče sve narode svijeta k pravomu bogoštovlju, onda je njegovo podjarmljivanje 33

KATOLICIZAM

bilo neočekivano, zbunjujuće i frustrirajuće. Je li izraelski narod pogrješno razumio Božja obećanja? Zar Bog nije bio zaista vjeran? Zato su proroci čeznuli za danom kada će izraelski Bog, koji se silno borio za svoj narod protiv faraona i u vrijeme njegova ulaska u obećanu zemlju, konačno srediti račune s poganima. Izaija je izrazio ovu nadu ovako: “Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega” (Iz 52,10). Ogoliti mišicu Gospodnju znači u punini pokazati njegovu osvajačku moć. Jasno je učenje Evanđelja da je Isus bio božanski borac, ali kako je samo neobičan i iznenađujući ratnik bio.

Prvi prizor Isusa ratnika jest u Betlehemu u Judeji, gradiću blizu Jeruzalema gdje je rođen najveći izraelski ratnik, kralj David. Prikazi Božića u evanđeljima nisu slatke dječje priče, jer su pune motiva protivljenja i suprotstavljanja. C. S. Lewis, koji je vidio ove teme vrlo jasno, pitao je: “Zašto je Bog ušao u naše ljudske uvjete tako tiho, kao dijete rođeno u zabiti?” Njegov je odgovor: “jer se trebao potajno ušuljati iza neprijateljskih linija.”

Prijeđimo na poznati Lukin prikaz ovih događaja. To izlaganje započinje kako bi se i očekivalo da započnu poeme i povijesti u staromu svijetu, naime spominjanjem moćnih i važnih ljudi: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to... za Kvirinijeva upravljanja Sirijom” (Lk 2,1–2). A ove dvije moćne figure čine nešto što je karakteristično za vlastodršce jer popisavši neki narod moguće je učinkovitije ga oporezivati, lakše ga novačiti u vojsku i potpunije mu zapovijedati. Ali onda nam Luka preokreće sliku jer odmah uočavamo da priča nije o Augustu i Kviriniju, nego pak o dvoje potpuno beznačajnih ljudi koji putuju iz jednog zaboravljena naselja Augustova carstva u drugo. I prikaz će se otkriti kao priča o dvojici vladara – suprotstavljenih pretendenata na vlast – onoga u Rimu i onoga kojega je Marija rodila u Betlehemu. Kada su Marija i 34

SADRŽAJ

Uvod ŠTO JE KATOLICIZAM? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. poglavlje ZAPANJENI I PRESTRAŠENI: OBJAVA BOGA KOJI JE POSTAO ČOVJEKOM . . . . . . . . . . . . 15 2. poglavlje SRETNI SMO MI: ISUSOVA UČENJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Blaženstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Put nenasilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Izgubljeni sin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Evanđelje po Mateju 25 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Idi dalje od svojega uma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 3. poglavlje “ONO OD ČEGA SE NE MOŽE ZAMISLITI NIŠTA VEĆE”: NEIZRECIVI BOŽJI MISTERIJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Dokazi da Bog postoji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Božje ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Providonosni Stvoritelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Problem zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Trojstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 4. poglavlje JEDINI PONOS NAŠE OKALJANE NARAVI: MARIJA, MAJKA BOŽJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Prava Izraelka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Theotokos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Marijino bezgrješno začeće i uznesenje . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Marija u životu Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126

SADRŽAJ

5. poglavlje PRIJEKO POTREBNI LJUDI: PETAR, PAVAO I MISIJSKI POTHVAT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Apostol pogana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Obraćenje i misija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Uskrsnuće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 Sudjelovanje u Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Duh Petra i Pavla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 6. poglavlje TRPEĆE I PROSLAVLJENO TIJELO: MISTIČNO JEDINSTVO KRISTA I CRKVE . . . . . . . . . . . . . . . 157 Ekklesia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 Jedna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Sveta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Katolička . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Apostolska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 7. poglavlje RIJEČ TIJELOM POSTALA, PRAVI NEBESKI KRUH: MISTERIJ SAKRAMENATA I BOGOSLUŽJA CRKVE. . . . . . 187 Skup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Pričanje priča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Prinos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 Digresija o stvarnoj prisutnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Pričest i poslanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 8. poglavlje BESKRAJNO MNOŠTVO SVJEDOKA: OPĆINSTVO SVETIH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Katarina Drexel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Terezija od Djeteta Isusa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220 Edith Stein. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 Majka Terezija iz Calcutte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 234 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 240 316

SADRŽAJ

9. poglavlje OGANJ NJEGOVE LJUBAVI: MOLITVA I DUHOVNI ŽIVOT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 Početak s Thomasom Mertonom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 Ivan od Križa i kontemplativna molitva. . . . . . . . . . . . . . . . 249 Terezija Avilska i središnja molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256 Molitva prošnje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 Natrag k Mertonu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 10. poglavlje SVIJET BEZ SVRŠETKA: POSLJEDNJE STVARI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 Početak s Danteom i paklom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Čistilište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Digresija o anđelima i đavlima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 Raj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288 Za kraj BOG JE U SREDIŠTU SVEGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303

317

PREPORUČUJEMO U ovoj zanimljivoj knjizi koja predstavlja uvod u kršćanstvo, ali ujedno i otkriva tajne, ispravlja nesporazume i nudi promišljene i izravne odgovore na uobičajene prigovore katoličkoj vjeri, Scott Hahn, i sam obraćenik na katolicizam, navodi razloge za vjerovanje na jasan, uvjerljiv i privlačan način.

231 str. Tvrdi uvez.

Autor uspješnice Gozba Jaganjčeva u ovoj knjizi pristupačno i sveobuhvatno obrazlaže temeljne stvarnosti vjerskoga života i prakse, vodeći čitatelje k boljemu razumijevanju katoličkih obreda, običaja i molitava.

274 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Ova knjiga kao nijedna do sada omogućava čitatelju da upozna papu Franju izbliza – njegov život, njegove težnje i njegova promišljanja o najvažnijim duhovnim i općeljudskim temama. Papine riječi sadržane u ovoj knjizi poticaj su istinskoj obnovi pojedinca, Crkve i društva, a bliske su svim ljudima budući da upućuju na ono što je svima zajedničko – kako svojemu životu podariti smisao, voljeti i biti voljen te pronaći sreću.

199 str. Tvrdi uvez.

Papin dan započinje prije pet sati ujutro, a dnevna misna čitanja su mu hrana…

Originalnim i neposrednim stilom, jednostavnim izričajem prepunim slika i metafora, ove su stranice poput prisna razgovora: izravno se obraćaju svakomu srcu pa iz njih svi mogu obilno crpsti i intimno upijati razborite savjete i pouke za svakodnevni život.

260 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u travnju 2015.

Što je katolicizam? Dvije tisuće godina živa tradicija? Svjetonazor? Način života? Odnos? Tajna? U ovoj monumentalnoj kulturološko-religijskoj studiji Katolicizam poznati teolog i publicist Robert Barron propituje sva ta pitanja i još mnogo toga kako bi sveobuhvatno prikazao religiju koja je jedna od ključnih sastavnica zapadne civilizacije.

Polazeći od bitnoga temelja utjelovljenja Isusa Krista, njegova života i učenja, otac Barron bavi se određujućim elementima katolicizma – od sakramenata, bogoslužja i molitve do Marije, apostola i svetaca, milosti, spasenja, raja i pakla – služeći se izvrsnim poznavanjem umjetnosti, književnosti, arhitekture, osobnih životnih priča, Svetoga pisma, teologije, filozofije i povijesti kako bi predstavio Crkvu svijetu.

Osvjetljavajući tako u svoj njezinoj punini iznimnu duhovnu, kulturnu i znanstvenu baštinu katolicizma Barron čitatelja vodi na obogaćujuće osobno putovanje do istinskoga identiteta kršćanstva i njegova bezvremenoga značenja.

Sveobuhvatna, jedinstvena i nadahnjujuća, ova knjiga donosi trajne i životno važne istine na način prihvatljiv novim generacijama, govoreći jezikom i stilom suvremenoga života.

“Barronov Katolicizam je jedno od najvećih nastojanja do sada na promicanju onoga što je papa Ivan Pavao II. nazvao ‘nova evangelizacija’.”

George Weigel, autor i publicist “Na ovim stranicama susrećemo ‘Riječ tijelom postalu’ ne samo u teološkim formulacijama, nego i u svecima i pjesnicima, katedralama i pjevanju, svećenicima i prorocima. Ono što Katolicizam čini toliko neodoljivim jest način na koji Robert Barron pokazuje kako se utjelovljenje nastavlja u istinitome, dobrome i lijepome.”

Timothy M. Dolan, nadbiskup New Yorka Robert Barron poznati je autor, govornik, teolog i osnivač međunarodne medijske službe Word On Fire. Putem knjiga, televizije, radija, svojega bloga i video snimaka na YouTubeu provodi jednostavnu, ali revolucionarnu misiju evangelizacije kulture. Barron je i autor inovativne dokumentarne serije u deset nastavaka i studijskoga programa o katoličkoj vjeri Katolicizam koji su postali dostupni javnosti zajedno s objavljivanjem ove knjige.

ISBN 978-953-235-441-6

VERBUM 165 kn

www.verbum.hr