Misli o kršćanskoj vjeri

John Henry Newman

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

VERBUM

John Henry Newman MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC ˇKE KULTURE

11.

UREDNIK:

PETAR BALTA

PRIJEVOD:

IVANA KRENCER

REDAKTURA:

ZDRAVKO GAVRAN

ZA NAKLADNIKA:

MIRO RADALJ

John Henry Newman

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI Priredio: M. K. Strolz u suradnji s Centre of Newman Friends

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: John Henry Cardinal Newman, The Mystery of the Church © 1981 International Centre of Newman Friends Via Aurelia 257, I-00165 Roma Tel.: 0039/06/63.17.05., Fax 0039/06/63.70.304. e-mail: centro.newman@tiscali.it www.newmanfriendsinternational.org © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Slika na naslovnoj strani: Karl Bloch, »Krist s trnovom krunom« Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 242 NEWMAN, John Henry Misli o kršćanskoj vjeri / John Henry Newman ; priredio M. K. Strolz u suradnji s Centre of Newman friends. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 11) Kronologija Newmanova života: str. 158-172. - Bibliografija.

ISBN 978-953-235-158-3 481016031

George Richmond, Portret J. H. Newmana, 1844.

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Kardinal Newman povijesna je činjenica na način sličan onomu na koji on sam naziva Crkvu povijesnom činjenicom u svome Essay on Development of Christian Doctrine (Ogled o razvitku kršćanskoga nauka) [usp. Dev. 3.55]. Ta je činjenica golemih razmjera, poput planinskoga krajolika, pa nije moguće obuhvatiti je jednim pogledom. Tu ima tako mnogo vidika i detalja od kojih je svaki na svoj način važan, a opet u suodnosu s cjelinom da nam pothvat razumijevanja ma i jednoga od njih sam po sebi ne uspijeva: »…vidljivo očitovanje beskonačnosti jest otajstvo…« [Mix. 309].

Bog je beskonačan i čovjek do određene mjere sudjeluje u toj Beskonačnosti. To po sebi znači – u Newmanovoj viziji – da o njoj možemo imati istinsko znanje, iako ne možemo posve izreći to što znamo: uvijek ostaje neki pojas uz rubove koji nije i ne može biti izražen [usp. Dev. 59].

Pojmljive činjenice, kao na primjer konkretan postojeći pojedinac ili, u području nadnaravnoga, Crkva, nose značajku neiscrpnosti.

Sadrže čitav niz različitih vidova, a svaki od njih može biti izvorištem neke ideje koja se razlikuje od drugih. Ta različitost jest snaga ideje i ukazuje na to da se ideja odnosi na zbiljski objekt [usp. Dev. 34]. »Čovjekov se um u pravilu ne može osvjedočiti da je neka ideja objektivna osim po takvoj različitosti; onako kao što se njegov um ne može osvjedočiti ni o tjelesnim tvarima, koje ne može zamijetiti osim po njihovoj 'odjeći' od svojstava i učinaka, a koje dopuštaju da se oko njih obilazi, da ih se promatra s raznih strana, iz različitih gledišta i pod međusobno oprečnim osvjetljenjima, u očitosti njihove zbiljnosti. Pa dok se na materijalni predmet može gledati s međusobno tako udaljenih ili tako različitih gledišta da se ona na 7

PREDGOVOR

prvi pogled mogu činiti jedna s drugima nespojiva, a posebice ako su sjene predmeta nerazmjerne, ili čak strašno neprirodne, ipak će sve te nepravilnosti nestati i sve oprečnosti biti dovedene u međusoban sklad kada otkrijemo gdje se nalazi točka gledišta, ili pak površina projiciranja u svakomu pojedinom slučaju; isto se tako svi zasebni vidovi neke ideje mogu združiti i stopiti u predmet kojemu pripadaju; pa će prima facie1 različitost njegovih vidova postati, kada je razjašnjena, dokazom njegova zbiljskoga postojanja i cjelovitosti, a mnoštvenost njihovih vidova dokazom njegove originalnosti i moći« [Dev. 34–35].

Naveli smo ovaj podulji isječak iz Newmanova Ogleda o razvitku kršćanskoga nauka jer u tim retcima nalazimo slikovit prikaz duševnoga stava koji trebamo zauzeti da bismo mogli uživati u zbirci Newmanovih izričaja o Crkvi.

Nismo to učinili bez razloga, već stoga što vjerujemo da postoji stvarna opasnost u našemu današnjem načinu postupanja s knjigom poput ove. Odaberemo je, površno je prelistamo, možda čak i damo koji komentar poput: »Baš zgodno!« ili: »Baš zanimljivo!« pa nastavimo dalje po staromu. Ako bismo tako reagirali, bila bi to šteta: propustili bismo prigodu za duhovnu obnovu i rast. Kako bismo mogli izbjeći to negativno i bolno iskustvo površnosti?

Uvidjeti nam je da se u ovoj zbirci suočavamo s dvjema opsežnim činjenicama: s Crkvom i s Newmanom. Već to bi nam imalo biti pravim izazovom. U Newmanovoj prepisci nalazimo zornu ilustraciju o tome kako se on sam suočavao s poteškoćama. Neki čovjek, koji ne imaše vremena pročitati Development (Razvitak), zatražio je od Newmana da mu dade »nekoliko najznačajnijih poznatih obrazloženja o toj stvari« [LD XI 109, bilješka 2].

Newmanov odgovor može izvrsno poslužiti našoj svrsi jer baca svjetlo na veličinu tema obuhvaćenih ovom zbirkom, a i na subjektivno stajalište koje se susljedno od nas zahtijeva. On piše: »Nerazumno je, ma o kome bila riječ, negodovati što se razlozi što ih neka 8

PREDGOVOR

osoba daje o svome obraćenju ne mogu izraziti nekom formulom, nego iziskuju nešto malo vremena i razmatranja da bi se njima ovladalo… Katoličanstvo je nešto duboko – ne možete ga progutati u čajnoj žličici…

Ne znam kako vjerno opisati svoje razloge što sam postao katolik, čak i kada bih se poslužio s ma koliko riječi… Ljudi ne će reći: 'Mi smo sada razumjeli te razloge pa znademo njihovu vrijednost.'

Ne, niste razumjeli te razloge, i ne možete ih ni razumjeti, ne platite li cijenu određenom količinom muke kroz koju sam ja sâm morao proći… Morate pristati na razmišljanje – i morate vježbati prepuštanje Božanskoj ruci koja vas vodi da biste je mogli slijediti kamo god… Duhovni dokazi urastaju u dušu, ne uče se napamet« [LD XI 109–110; 8. 2. 1846.].

Slijedeći te Newmanove smjernice, možemo se bez straha suočiti s dvjema opsežnim činjenicama. Prvo: Crkva, nadnaravna stvarnost sa svojim dugim zavojitim putem tijekom povijesti, promatrana i viđena izravno ili neizravno, od prijatelja ili neprijatelja, tako te možemo s pravom ustvrditi kako su pogledi na nju u međusobnu neskladu; i drugo: Newman, sa svojim vlastitim uvidima i sa svojim rastom tijekom duga života molitve i meditacije, u nastojanju da što dublje razumije biser koji u Crkvi primamo za svoje oslobođenje, spasenje i otkupljenje. Morat ćemo pristupati tim tekstovima s određenim strahopoštovanjem. Ako im pristupimo bahato, misleći da ćemo njima učas ovladati te uvidjeti što nam to Newman ima reći pa da onda odlučimo koje njegove poglede možemo prihvatiti, a koje želimo odbaciti, bolje je da i ne čitamo ovu knjigu: to bi nam više štetilo nego koristilo. Potrebno je pristupiti joj otvorena srca i s voljom za učenjem. Newman, ustvari, trajno pokušava pronaći i opisati dublje značenje sastavnih dijelova i njihovu vezu s cjelinom one jedine otajstvene činjenice koja je živa među nama.

Sljedeće što moramo imati na umu jest također zbunjujuća stvarnost. S tim u vezi Newman daje iznimne izjave: »U svim tim za9

PREDGOVOR

sebnim djelatnostima uma, [to jest u pitanjima dužnosti, društvenih odnosa i ukusa] pojedinac je ponad svega, i odgovoran sam sebi, dapače, pod određenim okolnostima može biti opravdano njegovo suprotstavljanje mišljenju cijeloga svijeta…« [GA 353].

U naše doba, tako sklono kolektivizmu, to znači u najmanju ruku dodatan izazov. Ali, netko bi mogao primijetiti, u navedenomu kontekstu Newman ne spominje vjerske stvarnosti. No on ih, nedvojbeno, podrazumijeva. U istoj Grammar of Assent (Gramatika pristanka) on poslije primjećuje: »Počinjem izražavajući raspoloženje, što je uobičajeno za moje misli kad god su usmjerene na predmet duhovne ili moralne znanosti i što sam jednako voljan ovdje primijeniti na dokaze vjere jer se ono s punim pravom primjenjuje u metafizici ili etici, odnosno jer je na tim područjima propitivanja egotizam istinska skromnost« [GA 384]. U važnoj napomeni, koja se odnosi na gore navedeni odlomak, on potiho zauzima stav različit od aristotelskoga: »…on ga [tj. osobni um] ne tretira u tom djelu [Nikomahova etika] u njegovu općenitu odnosu prema istini i afirmaciji istine, nego samo s obzirom na to kako se on odnosi prema τά πρακτά« [GA 353]. To ujedno zvuči kao izazov za današnje razlikovanje ortodoksije od ortopraksije2. Zbog toga Newmanov pristup tim pitanjima nije samo neosobna metoda znanstvene rasprave, nego živopisno davanje osobnoga svjedočanstva. »Njegova su osobna iskustva dovoljna njemu samome, no on ne može govoriti u ime drugih: ne može pisati zakon… On zna što je zadovoljavalo i što zadovoljava njega; ako to zadovoljava njega, vjerojatno je da će zadovoljavati i druge; ako je, kako on vjeruje i u što je siguran, to istinito, i kod drugih će se pokazati istinitim, jer istina je samo jedna« [GA 385].

Znači li to da istina nije mnogooblična? I je li Newman uvjeren individualist? Da bismo došli do odgovora na to pitanje, upućujemo čitatelja na jednu od njegovih ranih propovijedi: The Immortality of the Soul [PS I 15–26; 24. 2. 1833.], u kojoj ukazuje na to kako čovjek »ne bi mogao živjeti i ići naprijed bez pomoći drugoga čo10

PREDGOVOR

vjeka« [isto, 18]. Krajem životnoga vijeka on svjedoči o istome u svome najstručnijem djelu, u Gramatici pristanka: »Svi mi patimo jedan za drugoga, i time dobivamo jedan od drugoga; jer čovjek ovdje nikada nije sam, premda će ostati sam jednoga dana kada bude odlazio na drugi svijet; no ovdje je on društveno biće i primiče se svome dalekom domu kao dio velikoga društva« [GA 406].

U svojoj prvoj University Sermon (Propovijed na sveučilištu)3 [2. 7. 1826.] Newman opisuje nutarnji stav koji moramo zauzeti ako želimo otkriti istinu: »…očito je da biti gorljiv u traženju istine jest nezaobilazan preduvjet njezina nalaženja… istina je previše sveta i duhovna stvar da bi bila žrtvovana radi puka zadovoljenja mašte, ili zabavljanja uma, ili druželjubivosti, ili predrasuda obrazovanja, ili privrženosti (koliko god ona bila ljubazna) mišljenjima ljudskih učitelja… skromnost, strpljivost i oprez jednako su potrebna raspoloženja uma u filozofskomu traganju koliko je u njemu potrebna ozbiljnost i prijegor…« [US 7.8].

To nam pokazuje kako nam je pristupati ovoj zbirci tekstova u kojoj je prikazan vrlo velik – iako ne iscrpan – raspon vidova stvarnosti Crkve, što počinje prvim naslućivanjima u prirodnomu poretku stvari pa se onda u nastavku, korak po korak, iznose, u kratkim odjeljcima, značajke što ih je Newman pronašao u Crkvi onako kako su se one pokazivale u njezinu životu tijekom vjekova. Otajstvo dobiva na dubini, vidovi oživljavaju po svojoj povezanosti s cjelinom, vazda urastajući u jedinstvo nemjerljive dubine. Za takav je proces u Newmanovoj svijesti trebalo vremena pa i mi trebamo dopustiti da se to isto događa u našim svijestima. A kako će uvijek preostajati neki dio koji se još ne može izraziti, ili nikada ne će moći biti izražen, uvidjet ćemo da moramo proći razdoblja tihe kontemplacije kako bismo dopustili otajstvu da u nama raste. Učinimo li tako, isto ćemo tako vidjeti u kako se velikoj mjeri gledišta pojedinaca mogu razlikovati, a da to ne naudi istini koja je jedna. Lako je moguće da nam se na prvi pogled ta gledišta učine neuskladivima, ali ako uzmemo 11

PREDGOVOR

u obzir vrijeme i okolnosti u kojima su ona nastajala i bila izricana, otkrit ćemo da se ne moraju nužno međusobno isključivati tako da se izgubi jedinstvo istinske stvarnosti što je ta različita gledišta opisuju.

Na taj će način porasti duboko poštovanje, i strahopoštovanje, prema otajstvu Crkve i otajstvu istinskoga vjernika. Taj će vjernik naučiti isijavati istinu koja je plodonosna u njegovu vlastitu životu.

Iz toga će vrela poteći stvarna snaga za obnovu. U tomu smislu pomno čitanje ove knjige može biti blagoslov, duhovna pustolovina, neomeđeno obogaćenje i milost. Platite cijenu njezina čitanja svojom primjerenom raspoloživošću i vaša će žetva biti preobilna.

A. J. Boekraad, MHM

12

Nije Crkva ta koja ih sili na vjeru, vec´ je vjera ta koja ih obvezuje da prihvate Crkvu.

J. H. Newman, SN 77

TRAGOVI BOŽJI U PRIRODI I POVIJESTI

TRAGOVI BOŽJI U PRIRODI I POVIJESTI

(1) Kada kažem »religija«, mislim na znanje o Bogu, o njegovoj volji i o dužnostima prema njemu. Postoje tri glavna puta kojima nas je priroda opskrbila da bismo stjecali to znanje, a to su naš vlastiti um, glas čovječanstva i usmjerenje svijeta, tj. čovjekova života i čovjekovih poslova. Informacije koje nam to troje prenosi poučavaju nas o bitstvu i atributima Božjim, o našim odgovornostima prema njemu, o našoj ovisnosti o njemu, našim izgledima u smislu nagrade ili kazne, do čega će na neki način doći, a što će biti u skladu s time koliko mu jesmo ili nismo poslušni.

GA 389 (1870.)

(2) …veliko otajstvo nije to što zlo nema kraja, već što je imalo početak.

GA 422 (1870.)

(3) Prirodna je religioznost samo pokazatelj da je nešto započelo, nju je potrebno dopunjavati… Ona se temelji na osjećaju grijeha; ona prepoznaje bolest i u potrazi je za lijekom, ali ga nije u stanju pronaći.

GA 487 (1870.)

15

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

(4) Ponavljam, molitva je sržna za religiju, i gdje ima molitve, tu ima i naravnoga olakšanja i utjehe u svakoj teškoći, velikoj ili uobičajenoj…

GA 403 (1870.)

(5) …a molitva općenito nije manje prisutna posvuda među ljudima nego što je prisutna vjera u Providnost… molitva, isto kao i nada, sastavni je dio čovjekove vjere… jedan dio naravne religioznosti…

GA 403.404 (1870.)

(6) Isto kao što je molitva glas čovjeka koji se obraća Bogu, tako je i Objava glas Boga koji se obraća čovjeku.

GA 404 (1870.)

(7) Kada se Providnost želi objaviti, ona ne započinje iznova, nego se koristi već postojećim sustavom; ne šalje na vidljiv način anđela, već ovlašćuje, odnosno nadahnjuje jednoga od naših vlastitih bližnjih… Kada želi ustanoviti božanski poredak, ona polazi od već postojećega poretka, odnosno od onoga koji je u razvijanju. Ona ne dira u njegov naravni rast, razvitak ni u njegovu ovisnost o onomu što je vidljivo. Ona ga ne izdvaja u pustinju, da bi ga tamo opskrbila zasadama različitima od onih koje bi inače proizišle iz doticaja i razmjene s vanjskim svijetom. Ona ne čini ništa doli preoblikuje, 16

TRAGOVI BOŽJI U PRIRODI I POVIJESTI

pospješuje, odnosno usmjeruje naravne sile ili društvene zakone…

Stoga je najveća značajka Objave dodavanje, nadomještanje.

Ess. II 194–195 (siječanj 1841.)

(8) Židovi su bili ti kojima je Bog izravno udijelio svoj božanski oprost; no u stanovitu smislu taj se oprost proširio i u korist nežidova. Onaj koji je uzeo potomstvo Jakovljevo za svoj izabrani narod nije zbog toga odagnao ostatak čovječanstva iz svoga vidokruga. U punini vremena i židovstvo i poganstvo bijahu došli na ništa; vanjski plašt koji je zakrivao Živuću Istinu, koja se samo naslućivala, nikada nije ni bio zamišljen da traje, i rastočio se pod zrakama Sunca Pravde koje je sjalo iza njega i kroz nj. Proces promjene odvijao se polagano; nije bio izveden grubo, već po pravilima i s mjerom, »u različitim vremenima i na raznovrsne načine«, jedno očitovanje za drugim, sve dok se nije u punini objavio sveukupan evanđeoski nauk.

Apo. 27 (1864.)

(9) Rečeno nam je da nauk o mističnoj djelotvornosti sakramenata potječe od filozofâ platonistâ, da obredi potječu od pogana, a crkveni poredak od Židovâ. Tako i jest; i mnoge druge stvari potječu iz istih izvora. I tragovi nauka o Trojstvu, Utjelovljenju i Otkupljenju mogu se pronaći kod pogana, Židova i filozofa jer je Svevišnji, prije no što će doći njegov Sin, razbacao širom svijeta tragove i tračke svoje prave vjere te je u jedno sabrao sve razdvojene zrake, kada ga je postavio na svoju Svetu goru da vlada danom, i Crkvom, kao što mjesec vlada noći.

DA 210–211 (1838.)

17

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

(10) Najveća razlika između kršćanstva te religija i filozofija koje su ga okruživale… bila je u tome da je ono svu istinu i objavu pripisivalo jednomu izvoru, a to je Svevišnji i Jedini Bog. Dev. 356 (1845.)

(11) …stoga činjenica da se evanđelje u određenim točkama poklapa s religijama koje su mu prethodile nije ništa drugo doli dokaz da je »Bog Jedan, i nema drugoga osim njega«; razlike među njima jesu u tome što su poganske religije prava vjera koja je iskrivljena; što je židovstvo – prava vjera koja je mrtva, a kršćanstvo – prava vjera koja je živa i savršena.

PSV 170–171 (26. 1. 1840.)

(12) Židovska je crkva gledala prema njemu; kršćanska govori i djeluje iz njega. Ono što mu je prethodilo jest mrak, a sve što dolazi poslije njega jest rasvijetljeno… U njemu su likovi postali oruđem milosti, sjene tvarima, a simboli sakramentima. To što su prije bili prilični obredi i pobožna obdržavanja ima sada ne samo značenje, nego i snagu.

Jfc. 195.196 (1838.)

(13) Krist… je došao učiniti novi i bolji početak svih stvari nego što je to bio Adam, i da bude izvor iz kojega će sve dobro ubuduće izvi18

TRAGOVI BOŽJI U PRIRODI I POVIJESTI

rati… Došao je iznova stvarati – udariti novim putem i stvoriti novo kraljevstvo na zemlji: da ono što je još ležalo u grijehu može postati što je bilo u početku, i više od toga… uzeo je na sebe našu narav da bi ta narav mogla biti ponovno oživljena i obnovljena u Bogu, da bi mogla biti nanovo rođena te da bi, nakon što se usavrši na križu, mogla govoriti o sebi kakva je nekoć bila, poput nepokvarljiva sjemena, za život sviju koji ga primaju u vjeri, sve do kraja vremena.

Jfc. 193.194 (1838.)

(14) …to je tajna izdržljivosti [kršćanstva] i njegova nikada posustajućeg mučeništva; u tome leži njegova čudesna snaga danas, unatoč tome što na nj navaljuju novi strašni protivnici. Ono posjeduje dar zaustavljanja krvarenja, ublažavanja boli i liječenja jedine duboke rane ljudske naravi, što može biti od veće koristi nego cijela znanstvena enciklopedija i cijela knjižnica rasprava, i stoga mora trajati sve dokle bude trajala ljudska narav. To je živa istina koja ne može ostarjeti.

GA 422 (1870.)

19

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

OTAC SE OBJAVLJUJE PO SVOME SINU U DUHU SVETOMU

(15) Zašto nam je Bog darovao »Riječ«? Jer smo tolike neznalice.

SN 255 (2. 8. 1874.)

(16) Promatrati Krista u njegovoj gotovo vidljivoj objavljenosti – promatrati njegove sakramente, ne same po sebi, već kao znakove njegove prisutnosti i snage, kao naglaske njegove ljubavi, sâm lik i lice njega koji stalno motri na nas i kojemu smo mili – vidjeti kako se objavljuje u slavi iz dana u dan – nije li to za one koji u to vjeruju neizreciva povlastica?

PS III 285 (15. 11. 1835.)

(17) ...posvećeno blago koje je njima [apostolima] bilo povjereno na čuvanje... bili su ti posebni duhovni blagoslovi koji se izlijevaju iz Krista kao Spasitelja, kao Proroka, kao Svećenika i Kralja. Ti se blagoslovi u Bibliji obično nazivaju »Duhom« ili »darom Duha Svetoga«.

PS II 302–303 (14. 12. 1834.)

20

OTAC SE OBJAVLJUJE PO SVOME SINU U DUHU SVETOMU

(18) Krist je Prorok, jer autoritativno objavljuje volju Božju i evanđelje Milosti. To su bili i apostoli: »Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla«; »Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas« (Lk 10,16; 1 Sol 4,8).1 PS II 303–304 (14. 12. 1874.)

(19) Krist je Svećenik, jer oprašta grijehe i udjeljuje božanske darove kojih smo potrebiti. I apostoli su imali tu moć: »Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,23), »Tako, neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih« (1 Kor 4,1).

PS II 304 (14. 12. 1834.)

(20) Krist je Kralj, jer vlada Crkvom, a apostoli njome vladaju umjesto njega. »Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih« (Lk 22,29–30).

PS II 304 (14. 12. 1834.)

21

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

(21) Nema toga dara, ili te službe, koji pripadaju našemu Kristu Gospodinu, a da ih u cijelosti nije prenio na svoje apostole posredstvom onoga istog Duha po kome je on sam djelovao. Jedina je dakako iznimka velika žrtva Otkupljenja cijeloga čovječanstva koju nitko drugi u cijelomu svijetu ne bi mogao podnijeti... njegova smrt na križu osamljen je čin žrtvovanja, jedino vrelo duhovnoga blagoslova za našu grješnu vrstu, ali što se tiče ostalih služba i darova koji se izlijevaju iz toga čina Otkupljenja – propovijedanja, poučavanja, pomirenja, otpuštanja grijeha, popravljanja, udjeljivanja milosti, upravljanja, zaređenja – svi su oni uključeni u apostolsku službu koja je povjerenička i predstavnička u njegovoj izočnosti. »Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas« (Iv 20,21).

PS II 304 (14. 12. 1834.)

(22) Apostolima je dana cjelokupna Objava, koju prenosi Crkva; sve od smrti svetoga Ivana nije nam objavljena nijedna nova istina. Jedna je od dužnosti Crkve da čuva »taj dragocjeni poklad« istine, kako je sveti Pavao rekao Timoteju, a koje su joj apostoli u svoj punini i cjelovitosti ostavili u naslijeđe. Stoga je nezabludivost2 apostolâ imala puno pozitivnije i šire značenje nego ona koja se traži od Crkve i koja joj je darovana. Mi je nazivamo, u slučaju apostolâ, nadahnuće, slučaju Crkve, assistentia3.

Diff. II 327 (27. 12. 1874.)

(23) To što je on [Duh Sveti] prema anđelima, prema svecima uzvišenima u vječnu slavu kao što su Mojsije i Ilija,... prema Židovima, 22

OTAC SE OBJAVLJUJE PO SVOME SINU U DUHU SVETOMU

prema poganima, prema vojujućim kršćanima – to što je on u Crkvi, u pojedincu, u evanđelistu, u apostolu, u proroku, u piscu apokrifa, u učenomu ili učitelju – uvijek je posve sveto, no uključuje razlike po vrsti i stupnju.

VM II 180 (3. 3. 1837.)

(24) ...Duh Sveti... obećan nam je kao drugi Učitelj Istine...

US 82–83 (22. 1. 1832.)

(25) ...od kada je, povijesno govoreći, vrijeme isteklo, a Sveti4 otišao od nas, potrebne su stanovite vanjske forme da bi nas dovodile pod njegovo okrilje, pa tako primamo blagoslove po otajstvu ili sakramentalno da bismo ih jednoga dana u zbilji uživali.

PS VI 242 (29. 11. i 6. 12. 1840.)

(26) Njegova Crkva nikada nije bez Providnosti.

Diff. II 306–307 (27. 12. 1874.)

23

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

CRKVA KAO ČUVARICA OBJAVLJENE ISTINE

(27) ...od vremena kada je Krist došao, patio i uzišao, otada nam je stalno blizu, uvijek nadohvat ruke, čak i ako se nije zaista vratio, uvijek jedva da je otišao, vazda gotovo kao da se vratio.

PS VI 242 (29. 11. i 6. 12. 1840.)

(28) Naš nam je božanski Učitelj mogao prenijeti nebeske istine ne govoreći da one potječu od njega, kako se općenito drži da je učinio u slučaju poganskih naroda, ali on je odlučio da evanđelje bude objava priznata i ovjerovljena, da bude javno obznanjeno, nepromjenjivo i trajno pa je u skladu s tim, kako drže katolici, oblikovao ljudsko društvo da bude dom evanđelju, njegovo oruđe i njegov jamac. Upraviteljima te družbe zakonski su, da tako kažemo, povjerene duhovne istine koje je on izrekao pred apostolima svojim ustima.

Kada ih je napuštao, on im je dao veliku ovlast i naložio im da »uče« obraćenike širom svijeta »čuvati sve stvari što im je zapovjedio«, a onda je dodao: »I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20).

Diff. II 322 (27. 12. 1874.)

24

CRKVA KAO ČUVARICA OBJAVLJENE ISTINE

(29) Povjerena im je dužnost da propovijedaju riječi svoga Učitelja, obveza koju nisu mogli ispunjavati do savršenstva vjerno bez njegove pomoći, stoga on daje obećanje da će biti uz njih dokle je budu izvršavali. Obećanje nadnaravne pomoći ne završava s apostolima osobno, jer on dodaje: »do svršetka svijeta«, dajući time na znanje da će apostoli imati svoje nasljednike i obvezujući se, ujedno, da će biti s njima kao što je bio s apostolima.

Diff. II 322–323 (27. 12. 1874.)

(30) ...kako su bît svakoga vjerovanja autoritet i poslušnost, tako i razlika između naravne religioznosti i one objavljene leži u tome da prva ima subjektivan autoritet, a druga objektivan. Objava je sadržana u očitovanju Nevidljive Božanske Moći, odnosno u nadomještanju glasa Zakonodavca glasom savjesti. Nadređenost apostola, ili pape, ili Crkve, ili biskupa, bît je objavljenoga, a kada nam oduzmu takav vanjski autoritet, um ponovno postaje ovisan o nutarnjemu vodiču kojega je posjedovao i prije no što je Objava udijeljena milošću Božjom. Dakle, ono što je savjest u sustavu naravnoga, to je glas Biblije, ili Crkve, ili Svete Stolice, kako god to odredili, u sustavu Objave. Može se, doduše, prigovoriti da savjest nije nezabludiva; to je istina, no njoj svejedno uvijek treba biti poslušan.

Dev. 86 (1845.)

(31) I kako poslušnost prema savjesti – i pod pretpostavkom da je krivo postavljena – ide k usavršavanju naše moralne naravi i, naposljetku, našega znanja, tako poslušnost crkvenomu poglavaru može 25

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

služiti našemu rastu u prosvjetljenju i svetosti, čak i da on naređuje što je prekomjerno ili neprikladno ili naučava ono što je izvan njegova zakonita područja.

Dev. 87 (1845.)

(32) GOSPODIN ISUS KRIST dao je SVOGA DUHA apostolima; oni su polagali svoje ruke na one koji će ih nasljedovati, a nasljednici opet na sljedeće. Tako su duhovni darovi udijeljeni i današnjim biskupima, koji su postavili nas [svećenike] za svoje pomoćnike i na neki način za svoje predstavnike... A sada, kako on [biskup] može podjeljivati te velike darove? Odakle mu to pravo?... Ima li on ikakvo pravo osim po tome što je primio vlast od onih koji su njega posvetili za biskupa? On ne bi mogao dati nešto što nikada nije primio. Razvidno je, stoga, da on to samo prenosi i da je kršćanska služba nasljedstvo.1 I ako pratimo unatrag tu vlast zaređenja kako je prenošena s jednoga na drugoga, svakako ćemo naposljetku doći do apostolâ. Znamo da ćemo doći do te bjelodane povijesne činjenice i stoga smo svi mi koji smo zaređeni za svećenike, u samu obliku svoga zaređenja, priznali nauk APOSTOLSKOGA NASLJEDSTVA. Pa iz istoga razloga ne smijemo držati istinski zaređenim nikoga tko nije zaređen na taj način.

Tracts I 1,2.3 (9. 9. 1833.)

(33) Najočitiji odgovor, stoga, na pitanje zašto se podvrgavamo autoritetu Crkve u pitanjima vjere i njezina razvitka jest taj da mora postojati neki autoritet ako nam je dana Objava, a drugoga autoriteta osim nje nema. Objava se ne daje ako nema autoriteta koji izriče 26

CRKVA KAO ČUVARICA OBJAVLJENE ISTINE

pravorijek o onome što se daje. Pri primanju potvrde ne smije se zaboraviti da Sveto pismo Crkvu jasno naziva »stupom i uporištem istine« i obećava joj snagom Saveza da »Duh moj koji je na tebi i riječi moje koje stavih u tvoja usta ne će izići iz usta tvojih ni usta tvojega potomstva, ni iz usta potomstva tvojih potomaka, od sada pa dovijeka« (1 Tim 3,15; Iz 59,21).

Dev. 88–89 (1845.)

(34) ...ako je razvitak neminovan, tada, budući da je Objava dar s neba, onaj koji ju je udijelio nije ju zapravo dao, a da je nije osigurao od izopačivanja i kvarenja tijekom cjelokupna razvitka, do kojega nužno dolazi po samoj naravi razvitka ili, drugim riječima... da djelatnost ljudskoga uma tijekom susljednih naraštaja, koja je organ razvitka, mora, u onoj mjeri u kojoj polaže pravo na svoju zaduženost za Objavu, u svojim pravorijecima biti nezabludiva.

Dev. 92 (1845.)

(35) ...kako čovjek definira proces istine, moguće su pogrješke; ono što je Providnost zajamčila jest samo to da ne će biti pogrješke u zadnjemu koraku, u završnoj definiciji dogme.

Diff. II 328 (27. 12. 1874.)

(36) ...obećavajući Crkvi nezabludivost u službenomu naučavanju, on ju je neizravno zaštitio od toga da ozbiljno ne pogriješi u bogoštovlju 27

MISLI O KRŠĆANSKOJ VJERI

i u javnoj djelatnosti. Ta je pomoć ipak, koliko god bila velika, ne štiti od svih opasnosti s obzirom na problem što ga mora rješavati; samo dar bezgrješnosti podaren crkvenim vlastima mogao bi ih očuvati od svake sklonosti griješenju u vodstvu, politici, riječima i odlukama, u donošenju zakona i njihovu provođenju, u pojedinostima crkvenoga uređenja i discipline, a takav dar nisu primili.

VM I XLII–XLIII (1877.)

(37) ...naša sigurnost da apostolsko nasljedstvo biskupâ Katoličke Crkve nema u sebi nikakva prekida i da je sigurna valjanost sakramenata, unatoč mogućim pogrješkama i neformalnostima tijekom 1800 godina, počiva na našoj vjeri u to da je on koji je odredio cilj, odredio i sredstva – da on uvijek svojoj Crkvi daje sve što je potrebno – da će, ako nam je obećao da će uvijek biti s nama, to obećanje i ispuniti.

VM I LXXXIV–LXXXV (1877.)

28

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Tragovi Božji u prirodi i povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Otac se objavljuje po svome Sinu u Duhu Svetomu . . . . . . . . . . .20 Crkva kao čuvarica objavljene Istine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24 »Dragocjeni poklad« vjere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 Razvitak dogme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .32 »Osjećaj vjere« u Božjemu narodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 Savjest, glas Božji u nama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39 Vidljiva i nevidljiva Crkva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .44 Obvezujuće načelo jedinstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .50 Duh razdora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55 Prisutnost Krista u sakramentima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 Sveto u liturgiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .70 Općinstvo svetih. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 Marija, druga Eva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86 Sigurni u Božjoj ruci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Kršćanski svjedok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .100 Crkva i svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .112 Vjera i razum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121 Newman, savjetnik obraćenikâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 Newmanovo osobno svjedočanstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .146 Kronologija Newmanova života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .157 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171 Kratice i bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .179 Napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .182 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .185 207

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2008.

Najveći i najglasovitiji engleski obraćenik XIX. stoljeća, poznati propovjednik i mislilac, kardinal John Henry Newman (1801.–1890.), zbog svojega golema duhovnoga i intelektualnoga doprinosa nazvan je »Augustinom modernoga svijeta«.

Knjiga Misli o kršćanskoj vjeri sadrži probran izbor Newmanovih tekstova iz njegovih najvažnijih djela, u kojima se ogleda sva dubina, proživljenost i poticajnost njegove misli. Stoga će ova tematska antologija njegovih izričaja o vjeri, kršćanstvu i Crkvi biti nesumnjivo duhovno obogaćenje za sve čitatelje.

Djelo je nadopunjeno detaljnom kronologijom Newmanova života te iscrpnim pogovorom Zdravka Gavrana koji uz obilje podataka o povijesnim okolnostima u kojima je Newman živio i djelovao donosi i prikaz njegovih najvažnijih djela, što omogućava bolje upoznavanje ovoga velikana zapadnoga kršćanstva.

Cijena: 98 kn

ISBN 978-953-235-158-3

www.verbum.hr