Novi izljevi Duha

.....................................................

Joseph Ratzinger

Novi izljevi Duha Pokreti u Crkvi

VERBUM

Joseph Ratzinger NOVI IZLJEVI DUHA

Biblioteka:

FIDES 41.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: dr. sc. Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

NOVI IZLJEVI DUHA Pokreti u Crkvi

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Joseph Ratzinger (Benedetto XVI) NUOVE IRRUZIONI DELLO SPIRITO I movimenti nella Chiesa © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l. – Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 256 248.21 BENEDICTUS XVI, papa Novi izljevi duha : pokreti u Crkvi / Joseph Ratzinger ; prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Fides ; 41) Prijevod djela: Nuove irruzioni dello Spirito.

ISBN 978-953-235-148-4 121122095

NOVI IZLJEVI DUHA

UVOD

Već mnogo godina papa Benedikt XVI., sa žarom teologa i pastira, promatra fenomen pokreta i novih zajednica nastalih u Crkvi poslije Drugoga vatikanskog sabora. Njegovi prvi dodiri s ovom crkvenom stvarnošću sežu u sredinu šezdesetih godina, kada je bio profesor u Tübingenu.1 Potom, s vremenom, ti su se odnosi pojačali i produbili, mijenjajući se u istinsko prijateljstvo. Ovako se sjeća ondašnji kardinal Ratzinger: »Za mene osobno bio je čudesan događaj kada sam prvi put došao u blizak dodir – početkom sedamdesetih godina – s pokretima poput Neokatekumenskoga puta, Comunione e Liberazione, Pokretom fokolara, doživljavajući polet i oduševljenje kojim su oni živjeli vjeru te se iz radosti te vjere osjećali dužnim drugima priopćiti ono što su i sami primili kao dar.«2 Bijahu to postkoncilske godine, teške godine za Crkvu, ali te nove stvarnosti odmah su se očima teologa i pastira otkrile kao providonosni dar: »Eto, iznenada«, piše on, »nešto što nitko nije planirao. Eto, kao da je Duh Sveti iznova zatražio riječ. U mladim muškarcima i ženama procvjetala je vjera, 5

JOSEPH RATZINGER

bez ‘ako’ i ‘ali’, bez izlika i izvrdavanja, življena u svojoj cjelovitosti kao dar, kao dragocjen poklon koji omogućuje život.«3 Uz bok sluzi Božjemu Ivanu Pavlu II. kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger bio je vjerodostojan tumač njegova učiteljstva o crkvenim pokretima i novim zajednicama, postajući za njih sigurna uporišna točka. On vidi u pokretima, s kojima je uvijek bio pozoran sugovornik prepun mudrih savjeta, »snažne načine kako živjeti vjeru«4, spasonosan izazov koji Crkva uvijek treba, jednu vrstu proroštva koje pretkazuje budućnost. Prije nekoliko godina napisao je: »Danas postoje kršćani koji su ‘otpisani’, koji se postavljaju izvan čudna suglasja suvremenoga života, koji iskušavaju nove oblike života; oni, nesumnjivo, ne privlače osobitu pozornost na razini javnoga mnijenja, ali čine nešto što zaista ukazuje na budućnost.«5 Drugim riječima, oni preuzimaju ulogu onih »kreativnih manjina« koje su, prema Arnoldu Toynbeeu, odlučujuće za budućnost.

Tekst kojim započinje ova knjiga dragocjeno je predavanje koje na povezan i iscrpan način predstavlja teološko viđenje koje kardinal Ratzinger ima o crkvenim pokretima i novim zajednicama. Riječ je o predavanju »Crkveni pokreti i njihov teološki smještaj«, koje je odr6

NOVI IZLJEVI DUHA

žao na otvorenju Svjetskoga kongresa crkvenih pokreta, koji je u Rimu organiziralo Papinsko vijeće za laike u svibnju 1998.6 Sudionici Kongresa su predavanje, koje s izvanrednim teološkim znanjem sjedinjuje snažnu pastoralnu vrijednost, prihvatili s toplim izrazima zahvalnosti. U učiteljskim i vrijednim riječima kardinala Ratzingera, koji je njihovim očima otvorio nova očaravajuća teološka obzorja, oni su vidjeli odsjaj i potvrdu njihova iskustva vjere, njihova najdubljega crkvenog identiteta.

Kako bi se ispravno postavio teološki govor o crkvenim pokretima – po kardinalu Ratzingeru – nije dostatna dijalektika načela: institucija i karizma, kristologija i pneumatologija, hijerarhija i proroštvo, jer je Crkva izgrađena ne dijalektički, nego organički.7 On predlaže dakle drugi put, tj. onaj povijesnoga pristupa, ukazujući u »apostolskomu nasljedstvu« i u »apostolicitetu« ispravan teološki smještaj pokreta u Crkvi. To je perspektiva koja otkriva sam razlog postojanja crkvenih pokreta i novih zajednica: poslanje koje nadilazi granice mjesne Crkve kako bi stiglo »do krajeva zemlje«. To je, dakle, sveza koja ih ujedinjuje s Petrovim nasljednikom u općoj Crkvi. »Papinstvo nije stvorilo pokrete«, tvrdi kardinal Ratzinger, »nego je bilo njihova bitna potpora u strukturi Crkve, njihov crkveni stup. […]

7

JOSEPH RATZINGER

Papa treba ove službe, a one trebaju njega te se u uzajamnosti ovih dviju vrsta poslanja ispunja simfonija crkvenoga života.«8 Fenomen pokreta – a riječ je o konstanti u životu Crkve – prisutan je tijekom čitave njezine povijesti.

Zanimljiv je povijesni pregled koji on donosi, a koji pokazuje kako su oni dali oblik žestokim zahvatima Duha Svetoga kako bi podigao nove svece i nove karizme kao odgovor na izazove s kojima se je Crkva morala suočiti u svakoj epohi. Zanosno predavanje zaključuje nekim praktičnim kriterijima razlikovanja, korisnima kako za pastire, tako i za same pokrete.

S jedne strane, kardinal Ratzinger upozorava ove nove stvarnosti na rizike koji proizlaze iz, za neke, još uvijek ponešto »adolescentnoga« stanja kao, primjerice, oblika kojih je ponekad previše, potom jednostranost različitih tipova, pogrješne apsolutizacije. S druge strane, upozorava i pastire koje poziva da »ne […] popuštaju nikakvoj izlici apsolutne uniformnosti u organizaciji i u pastoralnomu planiranju […] bolje je manje organizacije, a više Duha Svetoga!«9 Karizme, uistinu, imaju potrebu nužna prostora slobode kako bi se mogle posve razviti. Objema stranama, dakle, upućuje hitan poziv da se prepuste Duhu da ih odgoji i pročisti.10 8

NOVI IZLJEVI DUHA

Drugi tekst koji ovdje predstavljamo, makar se zaletjeli s procjenom, ima posve drukčije značenje od prvoga, kojemu je pak sasvim sigurno neka dopuna. Taj tekst donosi dijalog kardinala Ratzingera s većom skupinom biskupa koji su pristigli sa svih kontinenata kako bi sudjelovali na studijskomu seminaru na temu »Crkveni pokreti i nove zajednice u pastoralnoj brizi biskupa«, a koji je održan u Rimu u lipnju 1999., u organizaciji Papinskoga vijeća za laike, u suradnji s Kongregacijom za biskupe i Kongregacijom za nauk vjere.11 Razgovorni oblik, umjesto izlaganja, izazvao je veliko zanimanje biskupa, zahvalnih zbog mogućnosti da se mogu izravno suočiti s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere o, za njih važnim, doktrinarnim i pastoralnim pitanjima. Razmjena, koja polazi od osobnoga iskustva što ga ugledni sugovornici imaju s pokretima, odvija se u široku spektru kako bi se dodirnule teme kao što su odnos između starih i novih karizma, institucionalna i karizmatska dimenzija Crkve, marijanski i petrovski vid Crkve, crkveni pokreti i župa, pokreti i poslanje Crkve u nekršćanskomu društvu, sastavni elementi ekleziologije pokreta, budućnost religije… Između tolikih misli, a sve su bile poticajne, jedna formulacija mi je osobito važna, a to je ideja pokreta kao »mjesta« 9

JOSEPH RATZINGER

koje pomaže kršćanima da se u Crkvi »osjećaju kao kod kuće«: »Pokreti, čini mi se, imaju ovu osobitost da pomažu prepoznati u velikoj Crkvi, koja bi mogla izgledati samo kao velika međunarodna organizacija, kuću gdje se nalazi ozračje vlastito obitelji Božjoj, a istodobno se ostaje u velikoj općoj obitelji svetih svih vremena.«12 Danas više nego ikada, iznova čitajući ovaj dijalog, javlja se dojam ozbiljnosti kojom kardinal Ratzinger uzima svako pitanje; širina i solidnost njegovih odgovora koji uvijek idu do kraja, ne zanemarujući nijednu dimenziju postavljenih pitanja. A javlja se i dojam pastoralne mudrosti kojom obrađuje ova složena i bitna pitanja, osim što su prožeta nadom koja isijava iz njegovih riječi.

Nakon što je izabran za papu, Benedikt XVI. nije prestao očitovati vlastitu osjetljivost i vlastitu pastoralnu pozornost s obzirom na ove nove stvarnosti. Dosta je podsjetiti se riječi koje je uputio mladima u Kölnu u kolovozu 2005., gdje se slavio dvadeseti Svjetski dan mladih: »Oblikujte zajednice na temelju vjere!

Posljednjih desetljeća rodili su se pokreti i zajednice u kojima se snaga evanđelja osjeća sa živošću.«13 Također se podsjetimo riječi koje je o istoj temi rekao njemačkim biskupima: »Crkva mora vrjednovati ovu stvarnost, a istodobno je voditi s pastoralnom mudrošću kako bi 10

NOVI IZLJEVI DUHA

na najbolji način, svojim različitim darovima, doprinijeli izgradnji zajednice.« Potom je dodao važnu napomenu: »Mjesne Crkve i pokreti nisu između sebe u opreci, nego tvore živu strukturu Crkve.«14 Upravo iz ove duboke pastoralne skrbi proizišla je inicijativa Svetoga Oca da 2006. godine, uoči svetkovine Duhova, u Rimu sazove crkvene pokrete i nove zajednice iz čitava svijeta kako bi još jednom zajedno dali svjedočanstvo jedinstva u različitosti njihovih karizma.

Osam godina nakon povijesnoga susreta koji se je dogodio 30. svibnja 1998. s papom Wojtylom – a to je bio događaj koji je za pokrete i zajednice označio novu etapu prema »crkvenoj zrelosti« – poziv Benedikta XVI. prihvaćen je s radošću, oduševljenjem i dubokom zahvalnošću. Susret pape Ratzingera s crkvenim pokretima i novim zajednicama smješta se u savršen kontinuitet s onim što su ga imali s Ivanom Pavlom II. Sigurni smo da će ovaj susret, poput onoga, a zahvaljujući snažnoj i jasnoj riječi Petrova nasljednika, postati važan kamen međaš u njihovu životu i u životu Crkve. Čestitam izdavačkoj kući San Paolo na objavljivanju ovih tako značajnih tekstova koji su u suglasju s intenzivnom duhovnom pripravom koju crkveni pokreti i nove zajednice čine u pogledu susreta s Benediktom XVI. 11

JOSEPH RATZINGER

Neka ove stranice posluže kao siguran smjerokaz i dragocjen vodič u promatranju bitnoga i uvijek ponovnu otkrivanju njihova razloga postojanja, a to je služba u poslanju Crkve.

Mons. Stanisław Ryłko, predsjednik Papinskoga vijeća za laike

12

I.

CRKVENI POKRETI I NJIHOV TEOLOŠKI SMJEŠTAJ

NOVI IZLJEVI DUHA

U velikoj misijskoj enciklici Redemptoris Missio Sveti Otac piše: »Unutar Crkve predstavljaju se različite vrste služba, funkcija, poslanja i oblika animiranja kršćanskoga života. Podsjećam na, kao novost nastalu u ne malu broju Crkava tijekom protekloga vremena, velik razvoj ‘crkvenih pokreta’, obdarenih misijskim dinamizmom. Kada se s poniznošću ucjepljuju u život mjesne Crkve te kada su srdačno prihvaćeni od biskupa i svećenika u biskupijske i župne strukture, pokreti predstavljaju istinski Božji dar za novu evangelizaciju i za misijsku aktivnost u pravomu smislu te riječi. Preporučujem, dakle, da ih se širi i da ih se koristi kako bi se dao nov zamah, nadasve među mladima, kršćanskomu životu i evangelizaciji, u pogledu pluralističke vizije načina udruživanja i izražavanja.«1 Za mene osobno bio je čudesan događaj kada sam prvi put došao u blizak dodir – početkom sedamdesetih godina – s pokretima poput Neokatekumenskoga puta, Comunione e Liberazione, Pokretom fokolara, doživljavajući polet i oduševljenje kojim su oni živjeli 15

JOSEPH RATZINGER

vjeru te se iz radosti te vjere osjećali dužnim drugima priopćiti ono što su i sami primili kao dar. U to su vrijeme Karl Rahner i drugi običavali govoriti o »zimi« u Crkvi; zapravo, izgledalo je da je nakon velika procvata Koncila nadošao led umjesto proljeća, umor umjesto novoga dinamizma.

Tada se je činilo da se dinamizam nalazi na posve drugoj strani, tamo gdje se je – vlastitim snagama i bez ometanja Boga – želio stvoriti najbolji od budućih svjetova. Da svijet bez Boga ne može biti dobar, a još manje bolji, bilo je očito za svakoga tko nije bio slijep. No, gdje je bio Bog? I Crkva, poslije tolikih rasprava i napora u traženju novih struktura, nije li zapravo bila iscrpljena i spljoštena? Rahnerovski izričaj bio je posve razumljiv; očitovao je ono što smo svi doživljavali. Ali evo iznenada nešto što nitko nije planirao. Evo, kao da je Duh Sveti iznova zatražio riječ. U mladim muškarcima i ženama procvjetala je vjera, bez »ako« i »ali«, bez izlika i izvrdavanja, življena u svojoj cjelovitosti kao dar, kao dragocjen poklon koji omogućuje život. Zacijelo, nije nedostajalo upozorenja da se događa nešto što remeti intelektualne rasprave i projekte izgradnje posve drukčije Crkve, koju su željeli izgraditi na vlastitu sliku. A zar je i moglo biti drukčije?

Gdje god se pojavi, Duh Sveti uvijek poremeti 16

NOVI IZLJEVI DUHA

ljudske planove. No bilo je i ima još ozbiljnijih poteškoća. Ovi su pokreti, doista, pokazivali znakove još djetinjega stanja. Tim je pokretima bilo dano doživjeti snagu Duha Svetoga koji pak djeluje preko ljudi koje ne oslobađa na čudesan način njihovih slabosti. Bilo je nagnuća prema isključivosti, jednostranim naglascima, odakle i nesklonost prema uključenju u mjesne Crkve. Iz svoga mladenačkog poleta ti su mladići i djevojke izvlačili uvjerenje da se mjesna Crkva mora uzdignuti, slikovito govoreći, na njihov model i razinu, a ne obratno, da bi oni trebali dragovoljno ostati u organizmu koji je ponekad zaista prepun hrđe. Dogodila su se trenja za koja su, na različite načine, bile odgovorne obje strane. Postalo je nužno promisliti kako bi se obje stvarnosti – novi crkveni procvat nastao u novim situacijama i već postojeće strukture crkvenoga života, tj. župe i biskupije – mogle staviti u ispravan odnos. U velikoj mjeri ovdje se radi o čisto praktičnim pitanjima koje ne valja uzdizati previše visoko u nebo teorije. No, s druge strane, u igri je i fenomen koji se periodički, u različitim oblicima, pojavljuje tijekom povijesti Crkve. Uvijek iznova događaju se novi izljevi Duha Svetoga, koji uvijek obnavlja i oživljuje strukturu Crkve. Ali gotovo nikada ta obnova nije sasvim imuna na trpljenja i trenja. Dakle, ne može se izbjeći 17

JOSEPH RATZINGER

načelno pitanje o tome kako se može ispravno ustvrditi teološki smještaj rečenih »pokreta« u kontinuitetu s crkvenim uredbama.

1. Pokušaji pojašnjenja preko dijalektike načela Institucija i karizma Za rješenje problema nudi se, prije svega, kao temeljna shema, dvostrukost institucije i događaja, institucije i karizme. No, ako se pokušaju dublje osvijetliti ta dva pojma kako bi postali temeljna pravila na temelju kojih bi se ispravno precizirao njihov uzajaman odnos, tada se događa nešto neočekivano. Pojam »institucije« kliže iz ruku onoga tko ga pokuša definirati s teološkom strogošću. Što su, doista, temeljni institucionalni elementi koji označuju Crkvu kao čvrsto uređenje njezina života? Naravno, sakramentalni ministerij u svojim različitim stupnjevima: biskupstva, svećeništva i đakonata. Sakrament koji – znakovito – u sebi sadrži pojam »Reda«, u konačnici je jedincata trajna i obvezujuća struktura koja, rekli bismo, daje Crkvi njezino izvorno stabilno uređenje te je tvori kao »instituciju«. Ali tek u naše vrijeme, zacijelo zbog ekumenske shodnosti, postalo je općeprihvaćeno da se sakrament reda označa18

NOVI IZLJEVI DUHA

va jednostavno kao »služba – ministerij«, gdje se on prikazuje s točke gledišta institucije, kao institucionalna stvarnost. No, budući da je ova »služba – ministerij« sakrament, očito je da se time lomi opće sociološko poimanje »institucije«. Da je jedincat strukturalni trajni element Crkve »sakrament« znači, istodobno, da ga Bog neprestano stvara. Crkva njime ne raspolaže autonomno, ne radi se o nečemu što jednostavno postoji i čime se može raspolagati vlastitim odlukama. Samo drugotno se ostvaruje po pozivu Crkve; primarno se, naprotiv, ostvaruje po pozivu koji Bog upućuje ljudima, odnosno na karizmatsko-pneumatološki način. Slijedi da se može prihvatiti i živjeti samo u snazi novosti zvanja, u podložnosti Duhu.

Budući da stvari tako stoje, budući da Crkva sama po sebi ne može postaviti »funkcionare«, nego mora očekivati Božji poziv, to je razlog – i u konačnici samo to – da može imati nestašicu svećenika. Stoga je od samih početaka jasno da ovaj ministerij ne može proizvesti institucija, nego ga treba izmoliti od Boga. Od početaka je istinita Isusova riječ: »Žetva je velika, a radnika je malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!« (Mt 9,37–38).

Isto tako postaje razumljivo da je poziv Dvanaestorice bio plod noći koju je Isus proveo u molitvi (Lk 6,12–16).

19

JOSEPH RATZINGER

Zapadna je Crkva izričito naglasila takvo strogo karizmatsko značenje prezbiterske službe i to je učinila – sukladno najstarijim crkvenim tradicijama – vežući prezbitersko stanje uz celibat, koji se sa svom očitošću može shvatiti samo kao osobna karizma, a ne jednostavno kao osobitost jedne službe.2 Zahtjev da se jedno odijeli od drugoga temelji se, u konačnici, na ideji da svećeništvo ne treba shvatiti u karizmatskoj perspektivi, nego da ga treba promatrati – zbog sigurnosti institucije i njezinih zahtjeva – kao čistu i jednostavnu službu čije podjeljivanje pripada samoj instituciji.

Za onoga tko tako želi podložiti svećeništvo administrativnomu upravljanju, s njegovim institucionalnim sigurnostima, jasno da je karizmatska obveza koja se nalazi u zahtjevu celibata skandal koji valja što prije ukloniti. Ali tada se Crkva u njezinoj cjelini shvaća kao čisto ljudsko uređenje, a sigurnost na koju se cilja na taj način na koncu nije više u stanju dati ono što bi ona željela postići. A da Crkva nije naša institucija nego da dolazi od nečega drugoga, čime je ona po svojoj naravi iuris divini, činjenica je iz koje slijedi da je mi ne možemo nikada stvoriti sami po sebi. To znači da nam nije dopušteno na nju primijeniti čisto institucionalni kriterij; to znači da je Crkva ono što 20

NOVI IZLJEVI DUHA

uistinu jest samo ondje gdje su nadiđeni kriteriji i modaliteti ljudskih institucija.

Naravno, uz ovo temeljno istinsko i vlastito uređenje – sakrament – u Crkvi postoje i institucije čisto ljudskoga prava, u pogledu mnogostrukih oblika upravljanja, organizacije, koordinacije, koje se mogu i trebaju razvijati prema zahtjevima vremena. Ipak, odmah valja reći da Crkva treba takve institucije, ali ako one postanu prekobrojne i presnažne, dovode u opasnost uređenje i vitalnost njezine duhovne naravi. Crkva mora trajno verificirati svoj vlastiti institucionalni organizam kako ne bi pretjerano otežala, kako se ne bi ukrutila u strukturi koja guši onaj duhovni život koji joj je vlastit i osobit. Shvatljivo je, kada joj uzmanjkaju svećenička zvanja, da je Crkva u napasti da si priskrbi, da tako kažemo, zamjenski kler čisto ljudskoga prava.3 Ona se stvarno može naći u nuždi da ustanovi žurne ustanove, a time se je često i rado služila u misijama i sličnim situacijama. Ne može se nego biti zahvalan onima koji su u takvim žurnim crkvenim situacijama služili i služe kao animatori molitve i prvi navjestitelji evanđelja. Ali ako bi se u svemu ovome zanemarila molitva za zvanja na sakrament, ako bi tu i tamo Crkva počela na taj način biti dostatna samoj sebi te, rekli bismo, postati gotovo autonomna s obzirom na 21

JOSEPH RATZINGER

Božji dar, ona bi se ponijela poput Šaula koji je u velikoj nevolji pred Filistejcima dugo čekao Samuela. Kako ovaj nije dolazio, a narod se je počeo osipati, izgubio je strpljenje te je on sam prinio žrtvu. Njemu, koji je mislio da ne može drukčije djelovati u žurnoj situaciji te da može, štoviše, da mora sam uzeti u ruke Božju stvar, rečeno je da je upravo time sve proigrao: poslušnost ja tražim, a ne žrtvu (usp. 1 Sam 13,8–14; 15,22).

Vratimo se našemu upitu: koji je uzajaman odnos između stalnih crkvenih ustanova i uvijek novih karizmatskih pojavnosti? Shema institucija – karizma ne daje nam zadovoljavajući odgovor budući da dualistička kontrapozicija ovih dvaju vidova nedovoljno opisuje stvarnost Crkve. To ne znači da se iz rečenoga ne mogu izvući poneka prvotna orijentacijska načela: a) Važno je da se sveta služba, svećeništvo, shvati i živi na karizmatski način. Svećenik također ima dužnost biti »pneumatik«, homo spiritualis, čovjek podignut, potaknut, nadahnut Duhom Svetim. Zadaća je Crkve da učini sve da ovo značenje sakramenta bude razmotreno i prihvaćeno. U brizi za preživljavanje svojih ustanova nije joj dopušteno da u prvi plan stavi broj, snizujući duhovne zahtjeve. Kada bi to učinila, tada bi i sam smisao svećeništva 22

NOVI IZLJEVI DUHA

postao neprepoznatljiv. Loše obavljena služba više šteti nego koristi. Zaprječuje put prema svećeništvu i vjeri. Crkva mora ostati vjerna te prepoznati Gospodina kao onoga koji je stvara i podupire. Na svaki način mora pomoći pozvanome da ostane vjeran i poslije svojih početaka, da ne potone polagano u rutinu, nego da radije svakodnevno postaje sve više istinski čovjek Duha. b) Ondje gdje je sveta služba tako življena, pneumatski i karizmatski, ne postoji nikakva institucionalna ukočenost. Naprotiv, postoji unutarnja otvorenost karizmi, jedna vrsta »osjeta« za Duha Svetoga i njegovo djelovanje.

Tada i karizma može iznova prepoznati svoj vlastiti izvor u čovjeku službe te će se pronaći putovi plodne suradnje u razlikovanju duhova. c) U žurnim situacijama Crkva mora ustanoviti izvanredne ustanove, no one moraju razumjeti same sebe u unutarnjoj otvorenosti sakramentu, prema njemu se usmjeriti, a ne od njega se udaljiti. Općenito uzevši, Crkva će morati održavati što je više moguće skromne administrativne institucije. Daleko od toga da bi se hiperinstitucionalizirala, morat će uvijek ostati otvorena za nepredvidive, neplanirane Gospodinove pozive.

23

JOSEPH RATZINGER

Kristologija i pneumatologija Sada se postavlja pitanje: ako su institucija i karizma samo djelomično shvatljive kao suprotstavljene stvarnosti te ako taj binom ne pruža nego djelomične odgovore na naše pitanje, postoje li možda neka druga teološka gledišta koja im bolje odgovaraju? U suvremenoj se teologiji sve jasnije pojavljuje suprotstavljanje kristološke i pneumatološke vizije Crkve. Otuda se tvrdi da je sakrament povezan s kristološko-inkarnacijskom linijom, kojoj bi potom valjalo pridodati pneumatološko-karizmatsku liniju. S obzirom na to, pravo je reći da se mora učiniti distinkcija između Krista i Pneume. Naprotiv, kao što nije dopušteno smatrati tri Osobe u Trojstvu kao zajedništvo triju bogova, nego ih valja shvatiti kao jedinoga Boga u odnosnoj trijadi Osoba, tako je i distinkcija između Krista i Duha ispravna samo ako zahvaljujući njihovoj različitosti uspijemo bolje shvatiti njihovo jedinstvo. Nije moguće ispravno razumjeti Duha bez Krista, ali ni Krista bez Duha Svetoga. »Gospodin je Duh«, kaže nam Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima (3,17). To ne znači da su dvoje sic et simpilciter ista stvarnost ili ista Osoba. To, naprotiv, znači da Krist, ukoliko je Gospodin, može to biti, između nas i za nas, samo ukoliko Utjelovljenje nije bilo njegova posljednja riječ. Utje24

NOVI IZLJEVI DUHA

lovljenje ima dovršenje u smrti na križu te u Uskrsnuću. To je kao reći da Krist može doći samo ukoliko nam je prethodio u životnomu redu Duha Svetoga te se priopćava po njemu i u njemu. Pneumatološka kristologija sv. Pavla i oproštajni govori Ivanova evanđelja još nisu dostatno proniknuti u našoj viziji kristologije i pneumatologije. Ipak, nova Kristova prisutnost u Duhu bitna je pretpostavka kako bi postojao sakrament i Gospodinova sakramentalna prisutnost.

Evo, dakle, još se jednom rasvjetljuje »duhovna« služba u Crkvi i njezin teološki smještaj koji je tradicija fiksirala u pojam apostolsko nasljedstvo (successio apostolica). »Apostolsko nasljedstvo« nipošto ne znači – kako bi se moglo činiti – da postajemo, da tako kažemo, neovisni o Duhu zahvaljujući neprekinutu nizu nasljedstva. Točno je suprotno, veza s linijom nasljedstva (successio) znači da sakramentalna služba nikada nije nama na raspolaganju, nego da uvijek i trajno mora biti darovana od Duha budući da je upravo onaj Sakrament-Duh ono što mi ne možemo učiniti sami po sebi. Stoga nije dostatna funkcionalna kompetentnost kao takva, nužan je Gospodinov dar. U sakramentu, u namjesničkomu djelovanju Crkve po znakovima, on je pridržao samome sebi trajnu i neprestanu ustanovu svećeničke službe. Veo25

JOSEPH RATZINGER

ma osobita veza između »jednom« i »uvijek«, koja vrijedi za otajstvo Krista, ovdje se prekomjerno čini vidljivom. »Uvijek« sakramenta, pneumatsko uprisutnjenje povijesnoga podrijetla u svima razdobljima Crkve, pretpostavlja povezanost s ©nVB">, s neponovljivim izvornim događajem. Povezanost s izvorom, s onim drvetom koje je čvrsto zasađeno u zemlju – a što je jedinstven i neponovljiv događaj – jest neophodno. Nikada ne ćemo moći pobjeći u neku apstraktnu pneumatologiju, nikada ne ćemo iza sebe ostaviti čvrst teren Utjelovljenja, povijesno Božje djelovanje.

Obratno, pak, to neponovljivo čini se priopćivim u daru Duha Svetoga koji je Duh Krista uskrsloga. Neponovljivo se ne gubi u onome što je već bilo, u neponovljivosti onoga što je zauvijek prošlo, nego u sebi nosi snagu da se uprisutni, budući da je Krist prošao kroz »zavjesu tijela« (Heb 10,20) te je time u neponovljivu događaju učinio prisutnim ono što zauvijek ostaje. Utjelovljenje se ne zaustavlja na povijesnomu Isusu, na njegovu FVD> (usp.

2 Kor 5,16)! »Povijesni Isus« postaje važan zauvijek upravo zato jer je njegovo tijelo preobraženo Uskrsnućem tako da se on sada može, u snazi Duha Svetoga, učiniti prisutnim na svim mjestima i u svim vremenima, kako to divno pokazuju Isusovi oproštajni govori u Ivanovu 26

NOVI IZLJEVI DUHA

evanđelju (usp. osobito 14,28: »Odlazim i vraćam se k vama.«). Iz ove kristološko-pneumatološke sinteze proizlazi da je za rješenje našega problema od stvarne pomoći produbljenje pojma apostolskoga nasljedstva.

Hijerarhija i proroštvo Prije nego što produbimo ove ideje, valja kratko spomenuti treći prijedlog tumačenja odnosa između stalnih crkvenih ustanova i novih duhovskih procvata: danas ima nekih koji u povijesti spasenja, pozivajući se na Lutherovo svetopisamsko tumačenje u dijalektici između zakona i evanđelja, rado suprotstavljaju kultno-svećeničku liniju s onom proročkom. Ovoj posljednjoj valjalo bi pripisati pokrete. I ovo, kao i sve ono o čemu smo do sada razmišljali, nije sasvim pogrješno, ali je previše neprecizno, a time i nekorisno, u tomu obliku.

Problem je preširok da bi ga se na ovomu mjestu izložilo. Prije svega, valjalo bi podsjetiti da sam zakon ima značenje obećanja. Samo kao takva Krist ga je mogao ispuniti te ispunjajući ga istodobno ga i »dokinuti«. Uistinu, ni biblijski proroci nikada nisu odbacivali Toru, štoviše, naučili su joj vrjednovati pravi smisao, polemizirajući protiv zloporaba koje su se činile. Naposljetku, važno je da je proročko poslanje uvijek udijeljeno pojedinim osobama, a 27

JOSEPH RATZINGER

nikada nije fiksirano u neki »stalež« ili osobito stanje. Svaki put (kao što se uistinu i dogodilo) kada se proroštvo predstavlja kao položaj, biblijski proroci ga kritiziraju s oštrinom koja nije manja od one koju su koristili prema »staležu« starozavjetnih svećenika.4 Dijeliti Crkvu na »ljevicu« i »desnicu«, na proročko stanje redovničkih redova ili pokreta, s jedne strane, te hijerarhiju, s druge, djelatnost je na koju nas ništa u Pismu ne ovlašćuje. Obratno, to je nešto umjetno i posve suprotno Pismu. Crkva je izgrađena ne dijalektički, nego organički. Dakle, u njoj postoje različite funkcije, a Bog neprestano podiže proročke duhove – bilo laike ili redovnike, bilo biskupe i svećenike – koji Crkvi upućuju onaj poziv koji u normalnu tijeku institucija ne bi zadobio nužnu snagu.

Osobno držim da nije moguće, polazeći od ove sheme, razumjeti narav i zadaće pokreta.

A oni su daleko od toga da bi se dali razumjeti na taj način.

Plod do sada izloženih razmišljanja skroman je u pogledu naše problematike, ali time nije lišen važnosti. Ne stiže se k cilju ako se kao polazišna točka prema rješenju izabere dijalektika načela. Umjesto da pokušamo tim putom, po meni, shodnije je izabrati povijesnu postavku koja je u suglasju s povijesnom naravi vjere i Crkve.

28

BILJEŠKE

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

I. CRKVENI POKRETI I NJIHOV TEOLOŠKI SMJEŠTAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

II. POKRETI, CRKVA, SVIJET. . . . . . . . . . . . . . . 57

Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111

117

PREPORUČUJEMO Gledati Probodenoga zbirka je kristoloških refleksija i meditacija Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.), a nakana autora je navesti neke temeljne smjernice koje naznačuju nerazrješivo nutarnje jedinstvo Isusa i Krista, Crkve i povijesti.

158 str. Tvrdi uvez.

U ovoj knjizi Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) progovara o biblijskomu konceptu stvaranja te rasvjetljava mnoge teme kao što su razložnost vjere u Boga stvoritelja, razumnost stvaranja, značenje biblijskoga izvješća o stvaranju, stvaranje čovjeka, grijeh, otkupljenje itd.

118 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Tematizirajući europsku kulturu u različitim njezinim vidovima te analizirajući odnos prosvjetiteljsko-racionalističke i kršćanske kulture te njihovo suvremeno značenje, Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) upućuje na izlaz iz kulturne krize te poziva Zapad da se vrati svojim korijenima i pronađe mjesto za Boga u svojoj suvremenoj kulturi.

96 str. Tvrdi uvez.

Ovim nadahnutim meditacijama o temeljnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi – Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) upućuje kako ljudsku egzistenciju otvoriti Bogu da ona postane uistinu ljudska i ispunjena te se nameću kao prikladan odgovor na sve češće beznađe i nutarnju tjeskobu s kojima je obuzet suvremeni čovjek.

150 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2008.

Već dugi niz godina Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) s velikim zanimanjem teologa i crkvenoga pastira prati fenomen pokreta i novih zajednica nastalih u Crkvi poslije Drugoga vatikanskog sabora, hvaleći njihov polet i evangelizacijski žar.

Kao najbliži suradnik Ivana Pavla II. i kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere bio je vjerodostojan tumač Učiteljstva o crkvenim pokretima i novim zajednicama. I nakon izbora za papu Joseph Ratzinger nije prestao očitovati vlastitu pastoralnu brigu za ove nove stvarnosti. Ova knjiga sabire njegove ključne tekstove o crkvenim pokretima i njihovoj ulozi, a unutar njih obrađuju se i teme odnosa hijerarhije i laika, ustanove i karizma, zadaće i uloge laika u suvremenomu društvu itd.

Cijena: 68 kn

ISBN 978-953-235-148-4

www.verbum.hr