Novi izljevi Duha by VERBUM d.o.o.

.....................................................

Joseph Ratzinger

Novi izljevi Duha Pokreti u Crkvi

VERBUM

Joseph Ratzinger NOVI IZLJEVI DUHA

Biblioteka:

FIDES 41.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: dr. sc. Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

NOVI IZLJEVI DUHA Pokreti u Crkvi

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Joseph Ratzinger (Benedetto XVI) NUOVE IRRUZIONI DELLO SPIRITO I movimenti nella Chiesa © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l. – Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 256 248.21 BENEDICTUS XVI, papa Novi izljevi duha : pokreti u Crkvi / Joseph Ratzinger ; prĳevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Fides ; 41) Prĳevod djela: Nuove irruzioni dello Spirito. ISBN 978-953-235-148-4 121122095

NOVI IZLJEVI DUHA

UVOD

Već mnogo godina papa Benedikt XVI., sa žarom teologa i pastira, promatra fenomen pokreta i novih zajednica nastalih u Crkvi poslĳe Drugoga vatikanskog sabora. Njegovi prvi dodiri s ovom crkvenom stvarnošću sežu u sredinu šezdesetih godina, kada je bio profesor u Tübingenu.1 Potom, s vremenom, ti su se odnosi pojačali i produbili, mĳenjajući se u istinsko prĳateljstvo. Ovako se sjeća ondašnji kardinal Ratzinger: »Za mene osobno bio je čudesan događaj kada sam prvi put došao u blizak dodir – početkom sedamdesetih godina – s pokretima poput Neokatekumenskoga puta, Comunione e Liberazione, Pokretom fokolara, doživljavajući polet i oduševljenje kojim su oni živjeli vjeru te se iz radosti te vjere osjećali dužnim drugima priopćiti ono što su i sami primili kao dar.«2 Bĳahu to postkoncilske godine, teške godine za Crkvu, ali te nove stvarnosti odmah su se očima teologa i pastira otkrile kao providonosni dar: »Eto, iznenada«, piše on, »nešto što nitko nĳe planirao. Eto, kao da je Duh Sveti iznova zatražio rĳeč. U mladim muškarcima i ženama procvjetala je vjera, 5

JOSEPH RATZINGER

bez ‘ako’ i ‘ali’, bez izlika i izvrdavanja, življena u svojoj cjelovitosti kao dar, kao dragocjen poklon koji omogućuje život.«3 Uz bok sluzi Božjemu Ivanu Pavlu II. kao predstojnik Kongregacĳe za nauk vjere, kardinal Ratzinger bio je vjerodostojan tumač njegova učiteljstva o crkvenim pokretima i novim zajednicama, postajući za njih sigurna uporišna točka. On vidi u pokretima, s kojima je uvĳek bio pozoran sugovornik prepun mudrih savjeta, »snažne načine kako živjeti vjeru«4, spasonosan izazov koji Crkva uvĳek treba, jednu vrstu proroštva koje pretkazuje budućnost. Prĳe nekoliko godina napisao je: »Danas postoje kršćani koji su ‘otpisani’, koji se postavljaju izvan čudna suglasja suvremenoga života, koji iskušavaju nove oblike života; oni, nesumnjivo, ne privlače osobitu pozornost na razini javnoga mnĳenja, ali čine nešto što zaista ukazuje na budućnost.«5 Drugim riječima, oni preuzimaju ulogu onih »kreativnih manjina« koje su, prema Arnoldu Toynbeeu, odlučujuće za budućnost. Tekst kojim započinje ova knjiga dragocjeno je predavanje koje na povezan i iscrpan način predstavlja teološko viđenje koje kardinal Ratzinger ima o crkvenim pokretima i novim zajednicama. Rĳeč je o predavanju »Crkveni pokreti i njihov teološki smještaj«, koje je odr6

NOVI IZLJEVI DUHA

žao na otvorenju Svjetskoga kongresa crkvenih pokreta, koji je u Rimu organiziralo Papinsko vĳeće za laike u svibnju 1998.6 Sudionici Kongresa su predavanje, koje s izvanrednim teološkim znanjem sjedinjuje snažnu pastoralnu vrĳednost, prihvatili s toplim izrazima zahvalnosti. U učiteljskim i vrĳednim rĳečima kardinala Ratzingera, koji je njihovim očima otvorio nova očaravajuća teološka obzorja, oni su vidjeli odsjaj i potvrdu njihova iskustva vjere, njihova najdubljega crkvenog identiteta. Kako bi se ispravno postavio teološki govor o crkvenim pokretima – po kardinalu Ratzingeru – nĳe dostatna dĳalektika načela: institucĳa i karizma, kristologĳa i pneumatologĳa, hĳerarhĳa i proroštvo, jer je Crkva izgrađena ne dĳalektički, nego organički.7 On predlaže dakle drugi put, tj. onaj povĳesnoga pristupa, ukazujući u »apostolskomu nasljedstvu« i u »apostolicitetu« ispravan teološki smještaj pokreta u Crkvi. To je perspektiva koja otkriva sam razlog postojanja crkvenih pokreta i novih zajednica: poslanje koje nadilazi granice mjesne Crkve kako bi stiglo »do krajeva zemlje«. To je, dakle, sveza koja ih ujedinjuje s Petrovim nasljednikom u općoj Crkvi. »Papinstvo nĳe stvorilo pokrete«, tvrdi kardinal Ratzinger, »nego je bilo njihova bitna potpora u strukturi Crkve, njihov crkveni stup. […] 7

JOSEPH RATZINGER

Papa treba ove službe, a one trebaju njega te se u uzajamnosti ovih dvĳu vrsta poslanja ispunja simfonĳa crkvenoga života.«8 Fenomen pokreta – a rĳeč je o konstanti u životu Crkve – prisutan je tĳekom čitave njezine povĳesti. Zanimljiv je povĳesni pregled koji on donosi, a koji pokazuje kako su oni dali oblik žestokim zahvatima Duha Svetoga kako bi podigao nove svece i nove karizme kao odgovor na izazove s kojima se je Crkva morala suočiti u svakoj epohi. Zanosno predavanje zaključuje nekim praktičnim kriterĳima razlikovanja, korisnima kako za pastire, tako i za same pokrete. S jedne strane, kardinal Ratzinger upozorava ove nove stvarnosti na rizike koji proizlaze iz, za neke, još uvĳek ponešto »adolescentnoga« stanja kao, primjerice, oblika kojih je ponekad previše, potom jednostranost različitih tipova, pogrješne apsolutizacĳe. S druge strane, upozorava i pastire koje poziva da »ne […] popuštaju nikakvoj izlici apsolutne uniformnosti u organizacĳi i u pastoralnomu planiranju […] bolje je manje organizacĳe, a više Duha Svetoga!«9 Karizme, uistinu, imaju potrebu nužna prostora slobode kako bi se mogle posve razviti. Objema stranama, dakle, upućuje hitan poziv da se prepuste Duhu da ih odgoji i pročisti.10 8

NOVI IZLJEVI DUHA

Drugi tekst koji ovdje predstavljamo, makar se zaletjeli s procjenom, ima posve drukčĳe značenje od prvoga, kojemu je pak sasvim sigurno neka dopuna. Taj tekst donosi dĳalog kardinala Ratzingera s većom skupinom biskupa koji su pristigli sa svih kontinenata kako bi sudjelovali na studĳskomu seminaru na temu »Crkveni pokreti i nove zajednice u pastoralnoj brizi biskupa«, a koji je održan u Rimu u lipnju 1999., u organizacĳi Papinskoga vĳeća za laike, u suradnji s Kongregacĳom za biskupe i Kongregacĳom za nauk vjere.11 Razgovorni oblik, umjesto izlaganja, izazvao je veliko zanimanje biskupa, zahvalnih zbog mogućnosti da se mogu izravno suočiti s predstojnikom Kongregacĳe za nauk vjere o, za njih važnim, doktrinarnim i pastoralnim pitanjima. Razmjena, koja polazi od osobnoga iskustva što ga ugledni sugovornici imaju s pokretima, odvĳa se u široku spektru kako bi se dodirnule teme kao što su odnos između starih i novih karizma, institucionalna i karizmatska dimenzĳa Crkve, marĳanski i petrovski vid Crkve, crkveni pokreti i župa, pokreti i poslanje Crkve u nekršćanskomu društvu, sastavni elementi ekleziologĳe pokreta, budućnost religĳe… Između tolikih misli, a sve su bile poticajne, jedna formulacĳa mi je osobito važna, a to je ideja pokreta kao »mjesta« 9

JOSEPH RATZINGER

koje pomaže kršćanima da se u Crkvi »osjećaju kao kod kuće«: »Pokreti, čini mi se, imaju ovu osobitost da pomažu prepoznati u velikoj Crkvi, koja bi mogla izgledati samo kao velika međunarodna organizacĳa, kuću gdje se nalazi ozračje vlastito obitelji Božjoj, a istodobno se ostaje u velikoj općoj obitelji svetih svih vremena.«12 Danas više nego ikada, iznova čitajući ovaj dĳalog, javlja se dojam ozbiljnosti kojom kardinal Ratzinger uzima svako pitanje; širina i solidnost njegovih odgovora koji uvĳek idu do kraja, ne zanemarujući nĳednu dimenzĳu postavljenih pitanja. A javlja se i dojam pastoralne mudrosti kojom obrađuje ova složena i bitna pitanja, osim što su prožeta nadom koja isĳava iz njegovih rĳeči. Nakon što je izabran za papu, Benedikt XVI. nĳe prestao očitovati vlastitu osjetljivost i vlastitu pastoralnu pozornost s obzirom na ove nove stvarnosti. Dosta je podsjetiti se rĳeči koje je uputio mladima u Kölnu u kolovozu 2005., gdje se slavio dvadeseti Svjetski dan mladih: »Oblikujte zajednice na temelju vjere! Posljednjih desetljeća rodili su se pokreti i zajednice u kojima se snaga evanđelja osjeća sa živošću.«13 Također se podsjetimo rĳeči koje je o istoj temi rekao njemačkim biskupima: »Crkva mora vrjednovati ovu stvarnost, a istodobno je voditi s pastoralnom mudrošću kako bi 10

NOVI IZLJEVI DUHA

na najbolji način, svojim različitim darovima, doprinĳeli izgradnji zajednice.« Potom je dodao važnu napomenu: »Mjesne Crkve i pokreti nisu između sebe u opreci, nego tvore živu strukturu Crkve.«14 Upravo iz ove duboke pastoralne skrbi proizišla je inicĳativa Svetoga Oca da 2006. godine, uoči svetkovine Duhova, u Rimu sazove crkvene pokrete i nove zajednice iz čitava svijeta kako bi još jednom zajedno dali svjedočanstvo jedinstva u različitosti njihovih karizma. Osam godina nakon povĳesnoga susreta koji se je dogodio 30. svibnja 1998. s papom Wojtylom – a to je bio događaj koji je za pokrete i zajednice označio novu etapu prema »crkvenoj zrelosti« – poziv Benedikta XVI. prihvaćen je s radošću, oduševljenjem i dubokom zahvalnošću. Susret pape Ratzingera s crkvenim pokretima i novim zajednicama smješta se u savršen kontinuitet s onim što su ga imali s Ivanom Pavlom II. Sigurni smo da će ovaj susret, poput onoga, a zahvaljujući snažnoj i jasnoj rĳeči Petrova nasljednika, postati važan kamen međaš u njihovu životu i u životu Crkve. Čestitam izdavačkoj kući San Paolo na objavljivanju ovih tako značajnih tekstova koji su u suglasju s intenzivnom duhovnom pripravom koju crkveni pokreti i nove zajednice čine u pogledu susreta s Benediktom XVI. 11

JOSEPH RATZINGER

Neka ove stranice posluže kao siguran smjerokaz i dragocjen vodič u promatranju bitnoga i uvĳek ponovnu otkrivanju njihova razloga postojanja, a to je služba u poslanju Crkve. Mons. Stanisław Ryłko, predsjednik Papinskoga vĳeća za laike

CRKVENI POKRETI I NJIHOV TEOLOŠKI SMJEŠTAJ

NOVI IZLJEVI DUHA

U velikoj misĳskoj enciklici Redemptoris Missio Sveti Otac piše: »Unutar Crkve predstavljaju se različite vrste služba, funkcĳa, poslanja i oblika animiranja kršćanskoga života. Podsjećam na, kao novost nastalu u ne malu broju Crkava tĳekom protekloga vremena, velik razvoj ‘crkvenih pokreta’, obdarenih misĳskim dinamizmom. Kada se s poniznošću ucjepljuju u život mjesne Crkve te kada su srdačno prihvaćeni od biskupa i svećenika u biskupĳske i župne strukture, pokreti predstavljaju istinski Božji dar za novu evangelizacĳu i za misĳsku aktivnost u pravomu smislu te rĳeči. Preporučujem, dakle, da ih se širi i da ih se koristi kako bi se dao nov zamah, nadasve među mladima, kršćanskomu životu i evangelizacĳi, u pogledu pluralističke vizĳe načina udruživanja i izražavanja.«1 Za mene osobno bio je čudesan događaj kada sam prvi put došao u blizak dodir – početkom sedamdesetih godina – s pokretima poput Neokatekumenskoga puta, Comunione e Liberazione, Pokretom fokolara, doživljavajući polet i oduševljenje kojim su oni živjeli 15

JOSEPH RATZINGER

vjeru te se iz radosti te vjere osjećali dužnim drugima priopćiti ono što su i sami primili kao dar. U to su vrĳeme Karl Rahner i drugi običavali govoriti o »zimi« u Crkvi; zapravo, izgledalo je da je nakon velika procvata Koncila nadošao led umjesto proljeća, umor umjesto novoga dinamizma. Tada se je činilo da se dinamizam nalazi na posve drugoj strani, tamo gdje se je – vlastitim snagama i bez ometanja Boga – želio stvoriti najbolji od budućih svjetova. Da svĳet bez Boga ne može biti dobar, a još manje bolji, bilo je očito za svakoga tko nĳe bio slĳep. No, gdje je bio Bog? I Crkva, poslĳe tolikih rasprava i napora u traženju novih struktura, nĳe li zapravo bila iscrpljena i spljoštena? Rahnerovski izričaj bio je posve razumljiv; očitovao je ono što smo svi doživljavali. Ali evo iznenada nešto što nitko nĳe planirao. Evo, kao da je Duh Sveti iznova zatražio rĳeč. U mladim muškarcima i ženama procvjetala je vjera, bez »ako« i »ali«, bez izlika i izvrdavanja, življena u svojoj cjelovitosti kao dar, kao dragocjen poklon koji omogućuje život. Zacĳelo, nĳe nedostajalo upozorenja da se događa nešto što remeti intelektualne rasprave i projekte izgradnje posve drukčĳe Crkve, koju su željeli izgraditi na vlastitu sliku. A zar je i moglo biti drukčĳe? Gdje god se pojavi, Duh Sveti uvĳek poremeti 16

NOVI IZLJEVI DUHA

ljudske planove. No bilo je i ima još ozbiljnĳih poteškoća. Ovi su pokreti, doista, pokazivali znakove još djetinjega stanja. Tim je pokretima bilo dano doživjeti snagu Duha Svetoga koji pak djeluje preko ljudi koje ne oslobađa na čudesan način njihovih slabosti. Bilo je nagnuća prema isključivosti, jednostranim naglascima, odakle i nesklonost prema uključenju u mjesne Crkve. Iz svoga mladenačkog poleta ti su mladići i djevojke izvlačili uvjerenje da se mjesna Crkva mora uzdignuti, slikovito govoreći, na njihov model i razinu, a ne obratno, da bi oni trebali dragovoljno ostati u organizmu koji je ponekad zaista prepun hrđe. Dogodila su se trenja za koja su, na različite načine, bile odgovorne obje strane. Postalo je nužno promisliti kako bi se obje stvarnosti – novi crkveni procvat nastao u novim situacĳama i već postojeće strukture crkvenoga života, tj. župe i biskupĳe – mogle staviti u ispravan odnos. U velikoj mjeri ovdje se radi o čisto praktičnim pitanjima koje ne valja uzdizati previše visoko u nebo teorĳe. No, s druge strane, u igri je i fenomen koji se periodički, u različitim oblicima, pojavljuje tĳekom povĳesti Crkve. Uvĳek iznova događaju se novi izljevi Duha Svetoga, koji uvĳek obnavlja i oživljuje strukturu Crkve. Ali gotovo nikada ta obnova nĳe sasvim imuna na trpljenja i trenja. Dakle, ne može se izbjeći 17

JOSEPH RATZINGER

načelno pitanje o tome kako se može ispravno ustvrditi teološki smještaj rečenih »pokreta« u kontinuitetu s crkvenim uredbama. 1. Pokušaji pojašnjenja preko dĳalektike načela Institucĳa i karizma Za rješenje problema nudi se, prĳe svega, kao temeljna shema, dvostrukost institucĳe i događaja, institucĳe i karizme. No, ako se pokušaju dublje osvĳetliti ta dva pojma kako bi postali temeljna pravila na temelju kojih bi se ispravno precizirao njihov uzajaman odnos, tada se događa nešto neočekivano. Pojam »institucĳe« kliže iz ruku onoga tko ga pokuša deﬁnirati s teološkom strogošću. Što su, doista, temeljni institucionalni elementi koji označuju Crkvu kao čvrsto uređenje njezina života? Naravno, sakramentalni ministerĳ u svojim različitim stupnjevima: biskupstva, svećeništva i đakonata. Sakrament koji – znakovito – u sebi sadrži pojam »Reda«, u konačnici je jedincata trajna i obvezujuća struktura koja, rekli bismo, daje Crkvi njezino izvorno stabilno uređenje te je tvori kao »institucĳu«. Ali tek u naše vrĳeme, zacĳelo zbog ekumenske shodnosti, postalo je općeprihvaćeno da se sakrament reda označa18

NOVI IZLJEVI DUHA

va jednostavno kao »služba – ministerĳ«, gdje se on prikazuje s točke gledišta institucĳe, kao institucionalna stvarnost. No, budući da je ova »služba – ministerĳ« sakrament, očito je da se time lomi opće sociološko poimanje »institucĳe«. Da je jedincat strukturalni trajni element Crkve »sakrament« znači, istodobno, da ga Bog neprestano stvara. Crkva njime ne raspolaže autonomno, ne radi se o nečemu što jednostavno postoji i čime se može raspolagati vlastitim odlukama. Samo drugotno se ostvaruje po pozivu Crkve; primarno se, naprotiv, ostvaruje po pozivu koji Bog upućuje ljudima, odnosno na karizmatsko-pneumatološki način. Slĳedi da se može prihvatiti i živjeti samo u snazi novosti zvanja, u podložnosti Duhu. Budući da stvari tako stoje, budući da Crkva sama po sebi ne može postaviti »funkcionare«, nego mora očekivati Božji poziv, to je razlog – i u konačnici samo to – da može imati nestašicu svećenika. Stoga je od samih početaka jasno da ovaj ministerĳ ne može proizvesti institucĳa, nego ga treba izmoliti od Boga. Od početaka je istinita Isusova rĳeč: »Žetva je velika, a radnika je malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!« (Mt 9,37–38). Isto tako postaje razumljivo da je poziv Dvanaestorice bio plod noći koju je Isus proveo u molitvi (Lk 6,12–16). 19

JOSEPH RATZINGER

Zapadna je Crkva izričito naglasila takvo strogo karizmatsko značenje prezbiterske službe i to je učinila – sukladno najstarĳim crkvenim tradicĳama – vežući prezbitersko stanje uz celibat, koji se sa svom očitošću može shvatiti samo kao osobna karizma, a ne jednostavno kao osobitost jedne službe.2 Zahtjev da se jedno odĳeli od drugoga temelji se, u konačnici, na ideji da svećeništvo ne treba shvatiti u karizmatskoj perspektivi, nego da ga treba promatrati – zbog sigurnosti institucĳe i njezinih zahtjeva – kao čistu i jednostavnu službu čĳe podjeljivanje pripada samoj institucĳi. Za onoga tko tako želi podložiti svećeništvo administrativnomu upravljanju, s njegovim institucionalnim sigurnostima, jasno da je karizmatska obveza koja se nalazi u zahtjevu celibata skandal koji valja što prĳe ukloniti. Ali tada se Crkva u njezinoj cjelini shvaća kao čisto ljudsko uređenje, a sigurnost na koju se cilja na taj način na koncu nĳe više u stanju dati ono što bi ona željela postići. A da Crkva nĳe naša institucĳa nego da dolazi od nečega drugoga, čime je ona po svojoj naravi iuris divini, činjenica je iz koje slĳedi da je mi ne možemo nikada stvoriti sami po sebi. To znači da nam nĳe dopušteno na nju primĳeniti čisto institucionalni kriterĳ; to znači da je Crkva ono što 20

NOVI IZLJEVI DUHA

uistinu jest samo ondje gdje su nadiđeni kriterĳi i modaliteti ljudskih institucĳa. Naravno, uz ovo temeljno istinsko i vlastito uređenje – sakrament – u Crkvi postoje i institucĳe čisto ljudskoga prava, u pogledu mnogostrukih oblika upravljanja, organizacije, koordinacĳe, koje se mogu i trebaju razvijati prema zahtjevima vremena. Ipak, odmah valja reći da Crkva treba takve institucĳe, ali ako one postanu prekobrojne i presnažne, dovode u opasnost uređenje i vitalnost njezine duhovne naravi. Crkva mora trajno veriﬁcirati svoj vlastiti institucionalni organizam kako ne bi pretjerano otežala, kako se ne bi ukrutila u strukturi koja guši onaj duhovni život koji joj je vlastit i osobit. Shvatljivo je, kada joj uzmanjkaju svećenička zvanja, da je Crkva u napasti da si priskrbi, da tako kažemo, zamjenski kler čisto ljudskoga prava.3 Ona se stvarno može naći u nuždi da ustanovi žurne ustanove, a time se je često i rado služila u misĳama i sličnim situacĳama. Ne može se nego biti zahvalan onima koji su u takvim žurnim crkvenim situacĳama služili i služe kao animatori molitve i prvi navjestitelji evanđelja. Ali ako bi se u svemu ovome zanemarila molitva za zvanja na sakrament, ako bi tu i tamo Crkva počela na taj način biti dostatna samoj sebi te, rekli bismo, postati gotovo autonomna s obzirom na 21

JOSEPH RATZINGER

Božji dar, ona bi se ponĳela poput Šaula koji je u velikoj nevolji pred Filistejcima dugo čekao Samuela. Kako ovaj nĳe dolazio, a narod se je počeo osipati, izgubio je strpljenje te je on sam prinio žrtvu. Njemu, koji je mislio da ne može drukčĳe djelovati u žurnoj situacĳi te da može, štoviše, da mora sam uzeti u ruke Božju stvar, rečeno je da je upravo time sve proigrao: poslušnost ja tražim, a ne žrtvu (usp. 1 Sam 13,8–14; 15,22). Vratimo se našemu upitu: koji je uzajaman odnos između stalnih crkvenih ustanova i uvĳek novih karizmatskih pojavnosti? Shema institucĳa – karizma ne daje nam zadovoljavajući odgovor budući da dualistička kontrapozicĳa ovih dvaju vidova nedovoljno opisuje stvarnost Crkve. To ne znači da se iz rečenoga ne mogu izvući poneka prvotna orĳentacĳska načela: a) Važno je da se sveta služba, svećeništvo, shvati i živi na karizmatski način. Svećenik također ima dužnost biti »pneumatik«, homo spiritualis, čovjek podignut, potaknut, nadahnut Duhom Svetim. Zadaća je Crkve da učini sve da ovo značenje sakramenta bude razmotreno i prihvaćeno. U brizi za preživljavanje svojih ustanova nĳe joj dopušteno da u prvi plan stavi broj, snizujući duhovne zahtjeve. Kada bi to učinila, tada bi i sam smisao svećeništva 22

NOVI IZLJEVI DUHA

postao neprepoznatljiv. Loše obavljena služba više šteti nego koristi. Zaprječuje put prema svećeništvu i vjeri. Crkva mora ostati vjerna te prepoznati Gospodina kao onoga koji je stvara i podupire. Na svaki način mora pomoći pozvanome da ostane vjeran i poslĳe svojih početaka, da ne potone polagano u rutinu, nego da radĳe svakodnevno postaje sve više istinski čovjek Duha. b) Ondje gdje je sveta služba tako življena, pneumatski i karizmatski, ne postoji nikakva institucionalna ukočenost. Naprotiv, postoji unutarnja otvorenost karizmi, jedna vrsta »osjeta« za Duha Svetoga i njegovo djelovanje. Tada i karizma može iznova prepoznati svoj vlastiti izvor u čovjeku službe te će se pronaći putovi plodne suradnje u razlikovanju duhova. c) U žurnim situacĳama Crkva mora ustanoviti izvanredne ustanove, no one moraju razumjeti same sebe u unutarnjoj otvorenosti sakramentu, prema njemu se usmjeriti, a ne od njega se udaljiti. Općenito uzevši, Crkva će morati održavati što je više moguće skromne administrativne institucĳe. Daleko od toga da bi se hiperinstitucionalizirala, morat će uvĳek ostati otvorena za nepredvidive, neplanirane Gospodinove pozive. 23

JOSEPH RATZINGER

Kristologĳa i pneumatologĳa Sada se postavlja pitanje: ako su institucija i karizma samo djelomično shvatljive kao suprotstavljene stvarnosti te ako taj binom ne pruža nego djelomične odgovore na naše pitanje, postoje li možda neka druga teološka gledišta koja im bolje odgovaraju? U suvremenoj se teologĳi sve jasnĳe pojavljuje suprotstavljanje kristološke i pneumatološke vizĳe Crkve. Otuda se tvrdi da je sakrament povezan s kristološko-inkarnacĳskom linĳom, kojoj bi potom valjalo pridodati pneumatološko-karizmatsku linĳu. S obzirom na to, pravo je reći da se mora učiniti distinkcĳa između Krista i Pneume. Naprotiv, kao što nĳe dopušteno smatrati tri Osobe u Trojstvu kao zajedništvo trĳu bogova, nego ih valja shvatiti kao jedinoga Boga u odnosnoj trĳadi Osoba, tako je i distinkcĳa između Krista i Duha ispravna samo ako zahvaljujući njihovoj različitosti uspĳemo bolje shvatiti njihovo jedinstvo. Nĳe moguće ispravno razumjeti Duha bez Krista, ali ni Krista bez Duha Svetoga. »Gospodin je Duh«, kaže nam Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima (3,17). To ne znači da su dvoje sic et simpilciter ista stvarnost ili ista Osoba. To, naprotiv, znači da Krist, ukoliko je Gospodin, može to biti, između nas i za nas, samo ukoliko Utjelovljenje nĳe bilo njegova posljednja rĳeč. Utje24

NOVI IZLJEVI DUHA

lovljenje ima dovršenje u smrti na križu te u Uskrsnuću. To je kao reći da Krist može doći samo ukoliko nam je prethodio u životnomu redu Duha Svetoga te se priopćava po njemu i u njemu. Pneumatološka kristologĳa sv. Pavla i oproštajni govori Ivanova evanđelja još nisu dostatno proniknuti u našoj vizĳi kristologĳe i pneumatologĳe. Ipak, nova Kristova prisutnost u Duhu bitna je pretpostavka kako bi postojao sakrament i Gospodinova sakramentalna prisutnost. Evo, dakle, još se jednom rasvjetljuje »duhovna« služba u Crkvi i njezin teološki smještaj koji je tradicĳa ﬁksirala u pojam apostolsko nasljedstvo (successio apostolica). »Apostolsko nasljedstvo« nipošto ne znači – kako bi se moglo činiti – da postajemo, da tako kažemo, neovisni o Duhu zahvaljujući neprekinutu nizu nasljedstva. Točno je suprotno, veza s linĳom nasljedstva (successio) znači da sakramentalna služba nikada nĳe nama na raspolaganju, nego da uvĳek i trajno mora biti darovana od Duha budući da je upravo onaj Sakrament-Duh ono što mi ne možemo učiniti sami po sebi. Stoga nĳe dostatna funkcionalna kompetentnost kao takva, nužan je Gospodinov dar. U sakramentu, u namjesničkomu djelovanju Crkve po znakovima, on je pridržao samome sebi trajnu i neprestanu ustanovu svećeničke službe. Veo25

JOSEPH RATZINGER

ma osobita veza između »jednom« i »uvĳek«, koja vrĳedi za otajstvo Krista, ovdje se prekomjerno čini vidljivom. »Uvĳek« sakramenta, pneumatsko uprisutnjenje povĳesnoga podrijetla u svima razdobljima Crkve, pretpostavlja povezanost s ©nVB">, s neponovljivim izvornim događajem. Povezanost s izvorom, s onim drvetom koje je čvrsto zasađeno u zemlju – a što je jedinstven i neponovljiv događaj – jest neophodno. Nikada ne ćemo moći pobjeći u neku apstraktnu pneumatologĳu, nikada ne ćemo iza sebe ostaviti čvrst teren Utjelovljenja, povĳesno Božje djelovanje. Obratno, pak, to neponovljivo čini se priopćivim u daru Duha Svetoga koji je Duh Krista uskrsloga. Neponovljivo se ne gubi u onome što je već bilo, u neponovljivosti onoga što je zauvĳek prošlo, nego u sebi nosi snagu da se uprisutni, budući da je Krist prošao kroz »zavjesu tĳela« (Heb 10,20) te je time u neponovljivu događaju učinio prisutnim ono što zauvĳek ostaje. Utjelovljenje se ne zaustavlja na povĳesnomu Isusu, na njegovu FVD> (usp. 2 Kor 5,16)! »Povĳesni Isus« postaje važan zauvĳek upravo zato jer je njegovo tĳelo preobraženo Uskrsnućem tako da se on sada može, u snazi Duha Svetoga, učiniti prisutnim na svim mjestima i u svim vremenima, kako to divno pokazuju Isusovi oproštajni govori u Ivanovu 26

NOVI IZLJEVI DUHA

evanđelju (usp. osobito 14,28: »Odlazim i vraćam se k vama.«). Iz ove kristološko-pneumatološke sinteze proizlazi da je za rješenje našega problema od stvarne pomoći produbljenje pojma apostolskoga nasljedstva. Hĳerarhĳa i proroštvo Prĳe nego što produbimo ove ideje, valja kratko spomenuti treći prĳedlog tumačenja odnosa između stalnih crkvenih ustanova i novih duhovskih procvata: danas ima nekih koji u povĳesti spasenja, pozivajući se na Lutherovo svetopisamsko tumačenje u dĳalektici između zakona i evanđelja, rado suprotstavljaju kultno-svećeničku linĳu s onom proročkom. Ovoj posljednjoj valjalo bi pripisati pokrete. I ovo, kao i sve ono o čemu smo do sada razmišljali, nĳe sasvim pogrješno, ali je previše neprecizno, a time i nekorisno, u tomu obliku. Problem je preširok da bi ga se na ovomu mjestu izložilo. Prĳe svega, valjalo bi podsjetiti da sam zakon ima značenje obećanja. Samo kao takva Krist ga je mogao ispuniti te ispunjajući ga istodobno ga i »dokinuti«. Uistinu, ni biblĳski proroci nikada nisu odbacivali Toru, štoviše, naučili su joj vrjednovati pravi smisao, polemizirajući protiv zloporaba koje su se činile. Naposljetku, važno je da je proročko poslanje uvĳek udĳeljeno pojedinim osobama, a 27

JOSEPH RATZINGER

nikada nĳe ﬁksirano u neki »stalež« ili osobito stanje. Svaki put (kao što se uistinu i dogodilo) kada se proroštvo predstavlja kao položaj, biblĳski proroci ga kritiziraju s oštrinom koja nĳe manja od one koju su koristili prema »staležu« starozavjetnih svećenika.4 Dĳeliti Crkvu na »ljevicu« i »desnicu«, na proročko stanje redovničkih redova ili pokreta, s jedne strane, te hĳerarhĳu, s druge, djelatnost je na koju nas ništa u Pismu ne ovlašćuje. Obratno, to je nešto umjetno i posve suprotno Pismu. Crkva je izgrađena ne dĳalektički, nego organički. Dakle, u njoj postoje različite funkcĳe, a Bog neprestano podiže proročke duhove – bilo laike ili redovnike, bilo biskupe i svećenike – koji Crkvi upućuju onaj poziv koji u normalnu tĳeku institucĳa ne bi zadobio nužnu snagu. Osobno držim da nĳe moguće, polazeći od ove sheme, razumjeti narav i zadaće pokreta. A oni su daleko od toga da bi se dali razumjeti na taj način. Plod do sada izloženih razmišljanja skroman je u pogledu naše problematike, ali time nĳe lišen važnosti. Ne stiže se k cilju ako se kao polazišna točka prema rješenju izabere dĳalektika načela. Umjesto da pokušamo tim putom, po meni, shodnĳe je izabrati povĳesnu postavku koja je u suglasju s povĳesnom naravi vjere i Crkve. 28

BILJEŠKE

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

I. CRKVENI POKRETI I NJIHOV TEOLOŠKI SMJEŠTAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

II. POKRETI, CRKVA, SVĲET. . . . . . . . . . . . . . . 57

Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111

117

PREPORUČUJEMO Gledati Probodenoga zbirka je kristoloških reﬂeksija i meditacija Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.), a nakana autora je navesti neke temeljne smjernice koje naznačuju nerazrješivo nutarnje jedinstvo Isusa i Krista, Crkve i povijesti. 158 str. Tvrdi uvez.

U ovoj knjizi Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) progovara o biblijskomu konceptu stvaranja te rasvjetljava mnoge teme kao što su razložnost vjere u Boga stvoritelja, razumnost stvaranja, značenje biblijskoga izvješća o stvaranju, stvaranje čovjeka, grijeh, otkupljenje itd. 118 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Tematizirajući europsku kulturu u različitim njezinim vidovima te analizirajući odnos prosvjetiteljsko-racionalističke i kršćanske kulture te njihovo suvremeno značenje, Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) upućuje na izlaz iz kulturne krize te poziva Zapad da se vrati svojim korijenima i pronađe mjesto za Boga u svojoj suvremenoj kulturi. 96 str. Tvrdi uvez.

Ovim nadahnutim meditacijama o temeljnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi – Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) upućuje kako ljudsku egzistenciju otvoriti Bogu da ona postane uistinu ljudska i ispunjena te se nameću kao prikladan odgovor na sve češće beznađe i nutarnju tjeskobu s kojima je obuzet suvremeni čovjek. 150 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2008.

Već dugi niz godina Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) s velikim zanimanjem teologa i crkvenoga pastira prati fenomen pokreta i novih zajednica nastalih u Crkvi poslĳe Drugoga vatikanskog sabora, hvaleći njihov polet i evangelizacĳski žar. Kao najbliži suradnik Ivana Pavla II. i kao predstojnik Kongregacĳe za nauk vjere bio je vjerodostojan tumač Učiteljstva o crkvenim pokretima i novim zajednicama. I nakon izbora za papu Joseph Ratzinger nĳe prestao očitovati vlastitu pastoralnu brigu za ove nove stvarnosti. Ova knjiga sabire njegove ključne tekstove o crkvenim pokretima i njihovoj ulozi, a unutar njih obrađuju se i teme odnosa hĳerarhĳe i laika, ustanove i karizma, zadaće i uloge laika u suvremenomu društvu itd.

Cijena: 68 kn

ISBN 978-953-235-148-4