Oče naš by VERBUM d.o.o.

PAPA FRANJO Kad molite, govorite

OCE NAS Oce nas, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje...

VERBUM

OČE NAŠ

PAPA FRANJO s Marcom Pozzom

OCE NAS

VERBUM Split, 2017.

OČE NAŠ

Biblioteka:

Posebna izdanja 121. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Padre nostro © 2017 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © 2017 Rizzoli Libri S.p.A. / Rizzoli, Milano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-586-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170124052

Moliti Oca

„Oče“: bez izgovaranja, bez osjećanja ove riječi, ne može se moliti. Koga molim? Boga Svemogućega? Previše je dalek, ne uspijevam ga osjetiti bliskim: ni Isus ga nije osjećao. Koga molim? Kozmičkoga Boga? U naše vrijeme to je u modi, moliti kozmičkoga Boga: to je mnogobožački način, tipičan za light kulturu... Ti trebaš moliti Oca! „Oče“ je snažna riječ. Trebaš moliti onoga tko te rodio, tko ti je dao život. Svima ga je dao, svakako; ali „svi“ je previše neodređeno. Dao ga je tebi, dao ga je meni. On je i onaj koji te prati na tvojemu putu: 5

OČE NAŠ

poznaje čitav tvoj život, ono što je dobro i ono što nije tako dobro. Ako molitvu ne započnemo ovom riječju, izgovorenom ne ustima, nego srcem, ne možemo „kršćanski“ moliti. Imamo Oca. Vrlo bliskoga oca koji nas grli. Sve ove muke, sve brige koje nas snađu, prepustimo Ocu: on zna što nam je potrebno. No u kojemu smislu „Oče“? Oče moj? Ne: Oče naš! Jer ja nisam jedino dijete, nitko od nas to nije, pa ako ne mogu biti brat, teško mogu postati dijete ovoga Oca jer je on otac sviju. Moj, svakako, ali i otac drugih, moje braće. I ako nisam u miru sa svojom braćom, ne mogu mu govoriti „Oče“. Ne može se moliti s neprijateljima u srcu, s braćom, a neprijateljima u srcu. Nije lako, znam. „‘Oče’, ne mogu govoriti ‘Oče’, ne ide mi.“ Istina je, razumijem. „Ne mogu govoriti ‘naš’ jer mi je moj brat, moj neprijatelj napravio ovo, ono i ono... Moraju ići u pakao, oni nisu moji!“ Istina, nije lako. Ali Isus nam je obećao Duha Svetoga: on nas poučava, u nutrini, u srcu, kako govoriti „Oče“ i kako govoriti „naš“. Molimo Duha Svetoga da nas pouči govoriti „Oče“ i da mognemo govoriti „naš“ izmirujući se sa svim svojim neprijateljima.

MOLITI OCA

Ova knjiga sadrži moj razgovor s don Marcom Pozzom o molitvi Očenaša. Isus nam nije predao ovu molitvu da bude obična formula kojom ćemo se obraćati Bogu: njome nas poziva da se obraćamo Ocu kako bismo otkrili sami sebe te živjeli kao njegova prava djeca i kao braća među sobom. Isus nam daje da vidimo što znači biti ljubljen od Oca i objavljuje nam da Otac želi na nas izliti istu ljubav koju od vječnosti gaji prema svojemu Sinu. Nadam se da svatko od nas, dok izgovara „Oče naš“, uvijek sve više otkriva da je ljubljen, da mu je oprošteno, da je okupan rosom Duha Svetoga te da je i on u stanju ljubiti i opraštati svakomu bratu, svakoj sestri. Tako ćemo imati pojam o tome što je raj.

Oce nas, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dod-i kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji. Kruh nas svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge nase kako i mi otpustamo duznicima nasim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.

OČE NAŠ

Sveti Oče, 13. ožujka 2013. za mene je bila pomalo neobična večer. Nalazio sam se pred televizorom, upravo sam bio završio moljenje večernje, dakle prema liturgiji Crkve već sam zakoračio u 14. ožujak, a toga je dana mojoj mami rođendan. Dana 13. ožujka vi ste izišli na balkon bazilike sv. Petra i s velikim smo divljenjem saznali da ćete uzeti ime Franjo, papa Franjo, a i moj se tata zove Franjo... Te sam večeri osjećao da mi je Bog blizak kao nikada prije. Zato mi je veliko zadovoljstvo započeti nazivajući vas Sveti Oče. Tome su dva razloga: ponajprije zbog izraza Otac koji podsjeća na sinovstvo, a onda Sveti jer ste vi otac koji širi Božju svetost. Rado započinjem upravo od toga, od pojma „otac“ jer molitvom kojoj me je tata naučio kada sam bio dijete, molitvom Oče naš, čovjek biva gotovo zapanjen kada vidi da Bog svojim stvorenjima dopušta da mu se obraćaju s „ti“. Rado bih čuo kakvi vas osjećaji obuzimaju dok mo11

OČE NAŠ

lite Oče naš, obraćajući se Bogu s „ti“, pa i kao današnji Papa. Daje mi sigurnost. Polazim od toga: Oče naš mi daje sigurnost, ne osjećam se iskorijenjenim, nemam osjećaj da sam siroče. Imam oca, tatu koji mi je oslonac, daje mi da vidim korijen, čuva me, vodi me naprijed, a i tatu pred kojim se uvijek osjećam kao dijete jer on je velik, on je Bog; i Isus je tražio da se osjećamo kao djeca. Bog daje sigurnost oca, ali oca koji te prati, koji te čeka. Sjetimo se prispodoba iz petnaestoga poglavlja Lukina Evanđelja: izgubljena ovca, rasipni sin... Sjetimo se oca koji, kada si se pokajao zbog loših putova, teških putova kojima si krenuo pa se pripremaš što ćeš reći, ne dopušta ti da to izgovoriš, nego te grli i raduje se tvojemu dolasku. Tatu koji opominje – „Pazi, vodi računa o ovome...“ – ali te ostavlja slobodna. Držim da je današnji svijet pomalo izgubio smisao očinstva. To je svijet koji boluje od stanja siročeta. Govoriti i osjećati „naš“ iz Očenaša znači shvaćati da nisam jedino njegovo dijete. Za nas kršćane postoji opasnost da se smatramo jedinom djecom. Ne, ne: svi, pa i oni prezreni, djeca su istoga Oca. Isus nam kaže: grješnici, blud12

OČE NAŠ

nice, odbačeni, svi će ući u kraljevstvo nebesko prije vas. Zapravo mislim, kada bi nam bilo moguće, stavili bismo natpis „Privatno vlasništvo“, samo moje: postoji upravo ta napast. Bilo bi lako moliti Boga koji ima samo jedno dijete, a da sam to dijete ja. S druge strane, znati da je Otac „naš“ možda pridonosi da se osjećamo malo manje sami, u teškim trenutcima, ali i trenutcima bezbrižnosti.

OČE NAŠ

„Neću vas ostaviti kao siročad“

„Otac“ je riječ koja je kršćanima draža od bilo koje druge jer je to ime kojim, po Isusovoj pouci, zovemo Boga. Značenje ovoga imena dobilo je novu dubinu upravo zbog načina na koji se Isus obraćao Bogu čime je očitovao svoj poseban odnos s njime. Blaženo otajstvo Božje intime, Otac, Sin i Duh Sveti, koje je Isus objavio, srž je naše kršćanske vjere. „Otac“ je riječ poznata svima, univerzalna riječ. Ona označava temeljni odnos, stvarnost staru kolika je i čovjekova povijest. Međutim, danas smo došli do toga da bismo mogli ustvrditi kako je naše društvo „društvo bez očeva“. Drugim riječima, izgleda da je danas, posebno u zapadnjačkoj kulturi, očev lik simbolički odsutan, iščezao, uklonjen. U prvi mah to se doimalo kao oslobođenje: oslobođenje od oca-gospodara, od oca predstavnika zakona nametnuta izvana, od 15

OČE NAŠ

oca kao nadzornika sreće svoje djece i kao zapreke za emancipaciju i samostalnost mladih. Ponekad je u prošlosti vladala autoritarnost, u nekim slučajevima čak i ugnjetavanje: bilo je roditelja koji su se prema djeci odnosili kao prema slugama, ne poštujući njihove osobne potrebe za razvoj; očeva koji im nisu pomagali da slobodno krenu svojim putom – ali nije lako dijete odgajati u slobodi; očeva koji im nisu pomagali da preuzmu odgovornost za izgradnju vlastite budućnosti i budućnosti društva. Dakako, to nije ispravno držanje; ipak, kako često biva, iz jedne se krajnosti prelazi u drugu. Problem današnjega vremena, izgleda, nije više toliko u nametljivoj prisutnosti očeva koliko u njihovoj odsutnosti, u njihovu bijegu. Očevi su ponekad toliko usredotočeni na sebe i svoj posao i katkada na svoja osobna ostvarenja da zaboravljaju čak i obitelj. Djecu i mlade ostavljaju same. Još kao biskup u Buenos Airesu zamjećivao sam to stanje siročadi koje žive današnja djeca; očeve sam često pitao igraju li se sa svojom djecom, imaju li hrabrosti i ljubavi za „gubljenje“ vremena s djecom. Odgovori su bili porazni, u većini slučajeva: „Ah, ne stignem jer puno radim...“ Otac nije bio uz dijete koje odra16

OČE NAŠ

sta, nije se s njim igrao, ne, nije s njim „gubio” vrijeme. Dakle, htio bih svim kršćanskim zajednicama poručiti da trebamo više paziti: odsutnost očeva lika iz života djece i mladih stvara praznine i rane koje mogu biti vrlo teške. Zapravo, zastranjenja djece i adolescenata mogu se dobrim dijelom povezati s tim nedostatkom, s manjkom uzora i pouzdana vodstva u njihovu svakodnevnomu životu, s nedostatkom bliskosti, s nedostatkom očinske ljubavi. Osjećaj da su siročad, što ga mnogi mladi proživljavaju, dublji je nego što mislimo. Oni su siročad u obitelji jer su očevi često odsutni iz kuće, pa i fizički, ali poglavito zato što se ni onda kada su prisutni ne ponašaju kao očevi, ne razgovaraju s djecom, ne vrše svoju odgojnu ulogu, svojim primjerom popraćenim riječima ne pružaju djeci ona načela, one vrjednote, ona životna pravila koji su im potrebni kao i kruh. Odgojno svojstvo očinske prisutnosti to je potrebnije što je otac prisiljen zbog posla biti daleko od kuće. Ponekad se čini da očevi baš i ne znaju koje mjesto u obitelji zauzeti i kako odgajati djecu. I onda se, u dvojbi, ustežu, povlače se i zanemaruju svoju odgovornost, nerijetko pribjegavajući apsurdnu odnosu „jedna17

OČE NAŠ

kosti“ s djecom. Istina, djetetu trebaš biti „prijatelj“ ne zaboravljajući pri tome da si ti otac! Ako se ponašaš samo kao prijatelj jednak djetetu, to za njega ne će biti dobro. Ovaj problem uočavamo i u društvenoj zajednici. Društvena zajednica sa svojim ustanovama ima određenu odgovornost – možemo reći očinsku – prema mladima, odgovornost koju katkada zanemaruje ili je loše izvršava. I ona ih često ostavlja kao siročad i ne nudi im pravu perspektivu. Tako mladi ostaju siročad bez sigurnih putova kojima će kročiti, siročad bez učitelja u koje će imati povjerenja, siročad bez ideala koji će im zagrijati srca, siročad bez vrjednota i nada koje će im biti svakodnevna potpora. Možda će ih se napuniti idolima, ali otima im se srce; tjera ih se da sanjaju zabave i užitke, ali im se ne daje posao; zavodi ih se bogom novcem, a uskraćuje im se istinsko blago. Svima će stoga biti korisno, i očevima i djeci, ponovno čuti Isusovo obećanje njegovim učenicima: „Neću vas ostaviti kao siročad“ (Iv 14,18). Naime, on je Put kojim valja ići, Učitelj kojega valja slušati, Nada da se svijet može promijeniti, da ljubav pobjeđuje mržnju, da je moguća budućnost koju će obilježavati bratstvo i mir za sve. 18

KOJI JESI NA NEBESIMA

Zanimljivo mi je to smještanje „na nebesima“: doima me se krajnja bliskost onoga koji govori „tata“, a opet i udaljenost. Između ove bliskosti i ove udaljenosti nastaju religije. Možda je u našoj najljepše to što nije čovjek taj koji traži Boga, nego Bog ide tražiti čovjeka. Što su „nebesa“? „Nebesa“ označavaju Božju veličinu i svemoć. On je prvi, on je velik, on je taj koji nas je stvorio. „Nebesa“ označavaju neizmjernost njegove moći, njegove ljubavi, njegove ljepote. Sjetimo se Boga Abrahamova koji mu pristupa i veli: „Ja sam Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi“ (Post 17,1). Gledaj, idi naprijed, vjeruj, uzdaj se, nemoj posustati. Dakle, Bog tako blizak; no imajmo na umu da se Bog objaljuje i na Sinaju: „u osvit dana, prolomi 21

OČE NAŠ

se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba“, čitamo u Knjizi Izlaska (19,16); „Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Gospodin u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo” (Izl 19,18). Bog se objavljuje u slavi, u svjetlosti, u dimu, u oblaku, pokazuje svoje strašno veličanstvo i to je nešto teško shvatljivo. Ti trebaš, ja trebam, mi trebamo govoriti: „Oče naš, koji jesi na nebesima“, ali ne s osjećajem poniženosti. Na um mi pada zgoda iz djetinjstva, kada sam imao pet ili šest godina i kada su mi operirali grlo da mi odstrane... ne znam kako se kaže na talijanskome, na španjolskome je amígdalas…

Krajnike... Tada se to obavljalo bez anestezije: pokazali bi ti sladoled koji će ti dati nakon operacije, u otvorena bi ti usta stavili nešto i onda bi te bolničar zgrabio, nisi mogao zatvoriti usta, a liječnik bi škarama odrezao oba krajnika, bez anestezije. Odmah potom dali bi ti sladoled i time je sve bilo gotovo. Nakon operacije od boli ni22

KOJI JESI NA NEBESIMA

sam mogao govoriti; otac je pozvao taksi i odvezli smo se kući; kada smo stigli, tata je platio, a ja sam ostao začuđen: zašto tata plaća tomu gospodinu? Čim sam mogao govoriti, dva dana poslije toga, upitao sam ga: „Zašto si čovjeku u autu platio?“ On mi je objasnio da je to bio taksi. „Ali kako, zar to nije bio tvoj auto?“ nastavio sam. Bio sam uvjeren da je moj tata vlasnik svih auta u gradu! Sjećanje na to djetinje iskustvo pred ocem koji poučava i objašnjava dočarava nam naš odnos s Bogom, njegovu veličinu, ali i njegovu bliskost. On je veliki Bog, Bog slave, ali hodi s tobom i kada treba, daje ti i sladoled. Doima me se taj izraz „stanje siročeta“. Imam prijatelja koji mi je jednom rekao: „Uopće me ne zanima postoji li neki otac, a ako postoji, to je njegova stvar.“ Drugi sam put jednoga zatvorenika (jednoga od svojih župljana, budući da je moja župa zatvor) upitao: „Zašto si kao mladić otišao od kuće?“ Odgovorio mi je: „Zato što je moj odnos s ocem postao nepodnošljiv.“ Ipak, kada su im očevi bili na samrti, obojica su se vratila, pristupila njegovoj samrtničkoj postelji da se s njima posljednji put pozdrave. Možda je to gotovo aktualizirana verzija prispodo23

OČE NAŠ

be iz Lukina Evanđelja: kući se vraćamo ne zbog gladi, nego zato što znamo da postoji otac koji nas čeka. Da, on nas uvijek tamo čeka. A „na nebesima“ je snažan, velik i veličanstven – to znači izraz „koji jesi na nebesima“ – ali ujedno je blizak i s nama hodi.

SADRÅ½AJ

SADRŽAJ

Moliti Oca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. Oče naš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 „Neću vas ostaviti kao siročad” . . . . . . . . . . . . . . 15 Koji jesi na nebesima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Očevi i Očenaš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Sveti se ime tvoje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Molitvom sudjelovati u djelu spasenja. . . . . . . . . 33 Dođi kraljevstvo tvoje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Božje kraljevstvo zahtijeva našu suranju. . . . . . . 43 Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Marijino potpuno „da“ Božjoj volji . . . . . . . . . . 49 Kruh naš svagdanji daj nam danas. . . . . . . . . 55 Gladna nahraniti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 115

SADRŽAJ

I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim . . . . . . . . . . . . . . 63 Vježbanje za darivanje i opraštanje . . . . . . . . . . . 69 I ne uvedi nas u napast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Temelj naše nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Nego izbavi nas od zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Kukolj u dobroj pšenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Molitva Gospodnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Molitva djedova i baka pravo je blago . . . . . . . . . 91 II. Očenaš među zatvorenicima (Marco Pozza) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Izvori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111

116

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2017.

ISBN 978-953-235-586-4

VERBUM 98 kn