Osluškivati srcem by VERBUM d.o.o.

..........................................................

Tomáš Špidlík

Osluškivati srcem

40 poticajnih meditacija uz evanđeoske tekstove

VERBUM

Pomoću 40 meditacija temelje nih na evanđeoskim tekstovima po znati duhovnik i teolog kardinal To máš Špidlík poziva nas da naučimo osluškivati Božji glas, poput Adama koji ga je slušao za dnevnoga po vjetarca u raju zemaljskomu. Taj gri jehom narušeni sklad i bliskost s Bogom učinio nas je „gluhima“ za njegov glas i otada smo preplav ljeni bukom svijeta, svime što do lazi izvana. Kardinal Špidlík kaže: „Današnji je čovjek zaboravio da su upravo glasovi naše nutrine naj važniji. A tek u samoći može pro govoriti i naše srce, glas naše sa vjesti, nutarnje nadahnuće. To su glasovi koji viču u pustinji. Stoga podupirem povremeno povlačenje u osamu u kojoj Bogu pružamo priliku da nam progovori. Njegova je vijest uvijek radosna.“ Ova knji ga nudi prigodu za kratko povla čenje svakoga dana kako bismo osluškivali srcem i pronašli tu istin sku radost.

Tomáš Špidlík OSLUŠKIVATI SRCEM

Tomáš Špidlík

OSLUŠKIVATI SRCEM 40 poticajnih meditacija uz evanđeoske tekstove

VERBUM Split, 2018.

Biblioteka:

Fides 90. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Tomáš Špidlík, Alla brezza del giorno © Karmelitánské nakladatelství s.r.o., Kostelní Vydří, 2005., Češka Republika © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Prijevod: dr. sc. Mladen Parlov Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Slika na naslovnici: Marko Ivan Rupnik, Anđeo govori Josipu, kapela sv. Josipa u samostanu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Rijeci. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-595-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170226019.

TRI KORAKA PREMA BOŽIĆU

Za nas, za nas, rođen je za nas… (Lk 2,1–14)

Sjećam se kako se kod nas u crkvi slavio Božić dok sam bio dijete. Bilo je trostruko slavlje. U šest ujutro bila je misa zornica. U jedanaest sati slavila se takozvana „velika“ ili „svečana“ misa. Potom, u pet popodne, u samostanskoj kapeli održavao se obred u čast Djeteta Isusa u jaslicama. Već kao dijete primijetio sam da nije riječ o tri različita obreda, nego da je u svakome prevladavao drukčiji stil. Naravno, u to vrijeme nisam shvaćao o kakvim je razlikama riječ. Danas bih pak mogao ponuditi ispravno tumačenje polazeći od hajdegerijanskoga pristupa religiji. Heidegger je definirao tri različite etape držanja prema vjeri: prva je estetska, druga moralna, a treća religiozna. Prvi je stav utjelovila gospođica B. koja čitavu godinu nije išla u crkvu, ali na Božić je rano ustajala, sudjelovala je u zboru pjevajući zvonkim sopranom: „Božiću, Božiću, dobro nam došao! Našim srcima, hladnima od snijega, donosiš toplinu dok oko tebe je led.“ Nije bila jedi5

OSLUŠKIVATI SRCEM

na koja je iz estetskih razloga voljela božićnu poeziju. Stari obiteljski običaji, božićne pjesme, ozračje uzajamna darivanja, sve nam to donosi utjehu u svakodnevnoj zbrci, a ujedno nas podsjeća na postojanje drugih vrijednosti osim novca i uspjeha na poslu. No jesu li to religiozne vrijednosti? To su samo izdaleka; eto zašto ih mnogi preziru kao oblik sterilna sentimentalizma. Ipak, ne treba svisoka gledati na tu vrstu spontanih ljudskih poriva. Estetska iskustva ipak obogaćuju život. Sjećam se kako je jedan turist u Rimu, upirući prstom u kupolu bazilike sv. Petra, provokativno komentirao: „Je li potrebna Kristu Gospodinu za njegovu proslavu?“ Ja sam mu jednostavno odgovorio: „Ne, nije potrebna Kristu. Narod je taj kome trebaju Michelangelo i njegova umjetnost.“ Ili se možda umjetnici trebaju proslaviti ukrašavajući isključivo zgrade banaka? Zasigurno, poezija, glazba i umjetnost općenito još nisu religija, ali su put koji vodi k istinskoj religiji, dakako uz uvjet da su istinske i iskreno doživljene. To vrijedi i za božićno ozračje. No vratimo se mojim starim sjećanjima. Na misu zornicu išao sam s mamom, a potom sam u jedanaest išao s ocem na onu „svečanu“. Na njoj je propovijedao mladi gorljivi svećenik, a teme njegovih homilija izražavale su drugu etapu religioznoga stava: moralni pogled. Nije se zadržavao na božićnoj poeziji, već je nastupao 6

TRI KORAKA PREMA BOŽIĆU

kao strog moralist i pokazivao narodu kako se istinsko slavljenje Božića ne sastoji u lijepim pjesmama, u zboru, u glazbi, nego u nasljedovanju Krista. Kao što se on unizio sve do nas nesretnika, i mi se moramo s ljubavlju približiti onima koji su potrebni naše pomoći. Religija od nas ne traži odbacivanje osjećaja nego poštivanje zapovijedi. Ne smijemo biti oni koji govore: „Gospodine, Gospodine“, nego oni koji vrše zapovijedi Gospodnje (usp. Mt 7,21). Taj je stav tipičan za sve pokrete obnove u Crkvi. No unutar Crkve moralisti moraju biti oprezni da se ne ograniče na prizemnu imitaciju ideologa koji su željeli obnoviti svijet umjesto da su nastojali pokazati ljepotu evanđeoskoga nauka. Naravno da Crkva mora zahtijevati moralnu obnovu i pred oči svijeta stavljati cilj, sliku jednoga boljeg svijeta, ali mora biti svjesna i da njezin uspjeh na tomu polju nikada ne će biti postignut sve dok ga sam Krist ne privede cilju. Na taj način prelazimo na treću etapu, koju smo nazvali religioznom u pravomu smislu te riječi. Crkva koja propovijeda moralnost i poučava o tome kako izbjeći grijeh ipak nije naivna: slabi smo ljudi i neprestano padamo u grijeh. Srednjovjekovne hereze željele su udaljiti Crkvu od grješnika. Naprotiv, pravovjerni nauk uči da i oni pripadaju Crkvi jer se samo u njoj mogu očistiti od grijeha. Njima se ne obećava da nikada 7

OSLUŠKIVATI SRCEM

više ne će pasti u grijeh, već da će u Crkvi moći susresti Nekoga tko im grijehe može oprostiti. Istinski se religiozni stav nalazi u tomu osobnom susretu. Upravo sam to doživljavao u djetinjstvu tijekom trećega božićnog obreda, moleći Spasitelja u jaslicama, dok smo pjevali: „Našu je ljudsku narav htio uzeti na sebe… Zli je oplijenjen, čovjek je otkupljen…“ Vjera je susret čovjeka s Bogom. To svi kažu, no kakva je njihova predodžba o Bogu? Netko mi je rekao: „Za mene Bog znači ideal svakoga dobra.“ I Platon ga je tako definirao, kao i svi idealisti uopće. Možemo li ga susresti? Ako želimo biti iskreni, moramo priznati da je, u strogu smislu riječi, susret s idealom susret sa samim sobom, s vlastitim idejama. No naše ideje, premda ukazuju na to gdje je to dobro, ne oslobađaju čovjeka od grijeha i slabosti. I mi kršćani držimo da je u Bogu svaki ideal dobra i ljepote te stoga pred njim zauzimamo moralni i estetski stav; osim toga, mi vjerujemo da je on stvarna osoba koja je postala čovjekom. Stupamo u dijalog s njime, vjerujemo u njegovu dobrotu i njegovu moć. Kada ga uspijemo shvatiti, tada ćemo moći pjevati iz dubine srca: „Za nas, za nas, rođen je za nas…“

NITKO NIJE PROROK U SVOME ZAVIČAJU

Isus u Nazaretu (Mk 6,1–6)

U kršćanstvu je ljubav prema Bogu neodvojiva od ljubavi prema bližnjemu. One su nerazrješive. Je li to teška ili laka zapovijed? Netko je sumnjičavo uzdahnuo: „Bilo bi lako kada bližnji ne bi bio tako blizu i kada ga ne bismo susretali svakoga dana.“ Chesterton je to izrazio još ironičnije: „Evanđelje nam zapovijeda ljubav prema prijateljima i neprijateljima vjerojatno zato što je riječ o istim osobama.“ Jednom sam upoznao jednoga čovjeka. Bio je pjesnik koji je u svojoj poeziji strastveno branio američke crnce koji su strašno trpjeli, ali taj se pisac istodobno u privatnome životu vrlo ružno i nedostojno ponašao prema ljudima drugih nacionalnosti koji su živjeli u njegovu mjestu. Jedna francuska poslovica kaže da je na daljinu lako gajiti sve krjeposti, ali izbliza ih je teško provesti u djelo. Istinska kršćanska ljubav zna nadići antipatije, bile one osobne, rasne, staleške ili nacionalne. No često svi mi, i ne zamjećujući, činimo istu 9

OSLUŠKIVATI SRCEM

pogrješku: ne cijenimo dobre osobine ljudi koje susrećemo svakoga dana. Cijenimo ih tek kada umru, onda kada ih izgubimo. Jedna druga francuska poslovica kaže da nijedan general nije heroj onima koji mu peru rublje i čiste cipele. Zato je poučno promotriti prizor iz Evanđelja kada se Isus, nakon što je postao poznat u cijeloj Palestini, vratio u Nazaret, a građani su ga zbunjeno gledali: „Nije li to drvodjelja…?“ Tko je dugo živio u inozemstvu, u domovinu se redovito vraća s podijeljenim osjećajima i neprestano doživljava iznenađenja. Psihološki je lako dati objašnjenje: sjećanja iz mladosti, premda vrlo živa, zaustavila su se u vremenu i stižu samo do trenutka kada je osoba otputovala. No život je nastavio teći i mnoge su se stvari promijenile. U takvim slučajevima, kada se osoba vrati u domovinu, više ne nalazi mjesto koje nosi u sjećanjima. Ali i ta se osoba promijenila. Postala je drukčija. Želi uspostaviti kontakte koje je imala prije, no primjećuje da riječi više nemaju isto značenje. Naravno da povratak Isusa u Nazaret ne možemo promatrati samo u svjetlu našega svakodnevnog iskustva, ali ono nam pomaže razumjeti kontrast koji se dogodio u Nazaretu. Za kratko vrijeme koliko je bio odsutan njegova je važnost vrtoglavo porasla (predstavlja se kao očitovanje Oca i njegova spasenja). Naravno da ga nje10

NITKO NIJE PROROK U SVOME ZAVIČAJU

govi sumještani nisu mogli razumjeti i da su ga promatrali kao mladića kojega su oduvijek poznavali, onoga koji je pomagao u kućnim poslovima. Tako je i danas jer onaj tko duhovno raste distancira se od sredine iz koje je potekao. To je zakon dinamike rasta i života. Eto što znači stara izreka koja kaže da „nitko nije prorok u svome zavičaju“. Ljudsko je srce bezdan čije se dno ne može vidjeti. Svakoga dana činimo istu pogrješku koju su u odnosu prema Isusu počinili njegovi sumještani: vjerujemo da znamo, vjerujemo da iznova gledamo iste ljude koje susrećemo svakoga dana i upravo tako sami sebi uskraćujemo mogućnost da ih upoznamo; više nas ne zanimaju, držimo da su njihove riječi banalne i ne uzimamo ih zaozbiljno. Kada netko prestane biti objekt otkrića i divljenja, onda nam više nije dragocjen, a to najčešće nije krivnja te osobe, već onih koji s njom žive. Ovome je potrebno posvetiti puno pozornosti unutar obitelji, na poslu, među prijateljima.

OSLUŠKIVATI SRCEM

OPROSTITI ILI KAZNITI?

Kome otpustite grijehe… (Iv 20,19–31)

U Italiji se sudi starome nacistu, odgovornomu za ubojstva počinjena krajem Drugoga svjetskog rata. Od tada je prošlo pedeset godina, no uhićen je tek sada. Bivši oficir SS-a pravi je djed od osamdesetak godina, čak i kada je, tijekom procesa, nastojao zauzeti borbeni stav. Običan puk ima različita mišljenja o tomu procesu. Neki ga doživljavaju pozitivno i smatraju da je pravedno da poslije tolikih godina pravda napokon pobijedi. Drugi, naprotiv, ne odobravaju jer tvrde da on zasigurno više nije ista osoba koja je u ono vrijeme počinila zločine; promijenio se i danas je već druga osoba. Osim toga, kažu, državna pravda nije osveta nego jamstvo obrane društva: država smješta zločinca u zatvor kako ne bi više počinio druga zlodjela. A taj drhtavi starčić, koji je na rubu groba, kome on predstavlja opasnost? Nije mi namjera iznositi svoj stav o tome pitanju. Slučaj, pak, pokazuje koliko je važno pronaći ravnotežu između zahtjeva pravednosti i kršćanskoga oprosta. Tu postaje očito kolika je 12

OPROSTITI ILI KAZNITI?

suprotnost između zahtjeva ljudskoga poretka i Božjega stava. Očito je ljudsko društvo bolje što savjesnije kažnjava one koji zaslužuju kaznu dok u slučaju kada mnogi zločini prolaze nekažnjeni možemo govoriti o anarhiji; kada država ne uspijeva stati na kraj kriminalcima, pokazuje vlastitu nemoć. Božji je stav, pak, posve suprotan: njegovo je očitovanje beskrajno praštanje. Sveti Grgur Nisenski dodaje: „Kada čovjek oprašta, postaje sličan Bogu.“ U Staromu su zavjetu Židovi upravo tom logikom došli do zaključka da samo Bog može opraštati grijehe, a ne ljudi. No u tome nisu bili potpuno u suglasju s drugim narodima. Primjerice, Grci su vjerovali da je Nemezis, božica osvete, neka vrsta usavršene ljudske pravde koja dostiže svakoga krivca i kojoj nitko ne izmiče. Ta božica, vjerovali su, osuđuje čak i krivnje počinjene u neznanju jer i one narušavaju red u svijetu, a red se mora uspostaviti. U svjetskoj književnosti to je izraženo na primjeru poznate Edipove tragedije. Stoga se smatralo pravednima i one koji su u pitanjima zasluge i krivnje djelovali kao lišeni ljudskih osjećaja. Karađorđe, utemeljitelj srpske dinastije, dao je osuditi vlastitoga brata zato što je prekršio vojnu zapovijed. Je li zato možda heroj? Neumoljivi zahtjevi pravde često su u suprotnosti i s temeljnim zahtjevima ljudskoga su13

OSLUŠKIVATI SRCEM

života: vjernosti obitelji, prijateljima, članovima iste zajednice. Grčko zakonodavstvo (kao temelj pravedne države) svoje početke ima u starini na otoku Leuki Zefiri gdje je, među ostalima, vladao zakon da se onoga koga se uhvati u preljubu kazni osljepljivanjem. Jednom je tako u preljubu uhvaćen kraljev sin. Kralj je bio spreman ponašati se poput Karađorđa i žrtvovati vlastitoga sina zahtjevima zakona, no narod je prosvjedovao i zatražio milosrđe za njegova sina. Na kraju je kralj našao rješenje: dao je iskopati jedno oko sinu, a jedno samome sebi. Je li to bilo pravedno rješenje? O tome slučaju vrijedi razmisliti. Svaka krivnja nosi sa sobom kaznu. Pravednost zahtijeva da bude primijenjena na onome tko je počinio krivnju. Tko je razbio prozor, mora ga i platiti. Što bi se dogodilo da mu se oprosti? Otac plati popravak prozora umjesto svojega sina. Razlog je jednostavan: na kraju ga i sin mora platiti jer im je novac zajednički. Stoga je čin opraštanja osobita gesta: praštanjem se priznaje jedinstvo, uzajamna pripadnost. Tko traži pravdu za drugoga, naprotiv, kaže: Ti i ja živimo u zajedničkome poretku. Zajednički nam je interes da taj poredak bude sačuvan, premda ostajemo stranci. Mi smo poput dva putnika u vlaku: svaki je kupio putnu kartu i svaki sjedi na svojemu sjedalu. Ako ti sjedneš na moje, zovem kontrolora 14

OPROSTITI ILI KAZNITI?

da ti naredi da ga napustiš. No ako je riječ o mojoj sestri, onda je to posve druga stvar. „Ne znaš gdje ćeš sjesti? Sjedni tu, ja ću stajati.“ Oprostiti dakle znači priznati zajedništvo. Stoga vidimo razliku između poganskih božanstava i kršćanskoga Boga. Poganska su božanstva tuđa narodu. Platonov je bog ideja o poretku u svijetu. Kako bi on mogao oprostiti? No već Bog Staroga zavjeta ima u određenomu smislu dvostruko lice: neumoljiv je prema grijesima pogana, ali se često pokazuje milosrdan prema Židovima jer su oni njegov narod; on se objavljuje kao njihov otac. U Novomu zavjetu dolazi do izražaja sveopće Božje očinstvo, prošireno na čitavo čovječanstvo: Otac je spreman svima oprostiti. No što to znači da nas Bog nikada ne kažnjava? Iz Pisma i iz vlastitoga iskustva znamo da neki ljudi trpe, ponekad i vrlo teško. To je istina, ali ne može se reći da im se to Bog osvećuje. Božanske kazne za cilj imaju dobro onih koji ih podnose, nadasve obraćenje grješnika. Tako i mi trebamo djelovati. Moramo ipak sve promatrati s Božje točke gledišta, a ne ljudske, jer samo se u Bogu pravda i milosrđe sjedinjuju u jedincatu krjepost. Samo ćemo tako pronaći ispravnu mjeru u izvršavanju pravde i u opraštanju.

OSLUŠKIVATI SRCEM

ŠTO OSLJEPLJUJE ČOVJEKA?

Ozdravljenje slijepca u Jerihonu (Mk 10,46–52)

Neki kažu da Isus nikada nije ušao u Jerihon, nego da je slijepca ozdravio na putu prije ulaska u grad; naime, Jerihon kod Židova nije uživao dobar ugled. U nj su dolazili bogataši provesti zimu zbog izvora vode i toplih kupki, a takvo ozračje zasigurno nije pogodovalo moralu. Takvo je okruženje poslužilo duhovnim autorima kao polazište za simbolično tumačenje. Uz cestu koja je vodila u Jerihon sjedio je slijepac. Prosjaci se obično okupljaju na mjestima na koja dolaze bogati, no duhovni autori toj evanđeoskoj zgodi pridaju simboličko značenje. Tako sljepoću toga čovjeka tumače načinom života u Jerihonu koji je zasljepljivao svoje stanovnike. Znamo, primjerice, da nas jarka svjetla mogu zaslijepiti: prejaka su i zbog njih ne možemo vidjeti druge, manje blještave stvari. To se događa i onima koji su u potrazi za užitcima. Njihovi se interesi toliko suzuju da se na koncu isključe od svega ostaloga. Prosjacima je dopušteno da sjede uz cestu, no ako su uporni, ako su nasrtljivi, počinju sme16

ŠTO OSLJEPLJUJE ČOVJEKA?

tati. Nigdje nije dobro prihvaćen onaj tko uznemiruje sredinu i razlikuje se od drugih. Takva će još manje podnositi onaj tko je tu kako bi se razonodio. To je dobro opisao Jiří Wolker u pjesmi Kavana Bellevue: Siromah stoji na studeni i kroz prozor promatra toplo ozračje kavane u kojoj sjede bogati – to je uistinu leden prizor. Započeti razgovor o religiji u ozračju u kojemu se govori samo o novcu također je neugodno. Današnje je društvo odredilo točna mjesta i trenutke za religiozne sadržaje. Ne može se, primjerice, pjevati gregorijanski koral za vrijeme plesa. Ta podjela sama po sebi nije loša, ulazi u životni poredak; ipak, taj profani, svjetovni element nažalost sve više raste, do te mjere da se guši svaki priziv na Boga. Tko god želi na nj podsjetiti (čak i ondje gdje je to shodno), brzo biva ušutkan. Upravo su zato u Jerihonu vikali na slijepca da ušuti dok je Isus prolazio. To „glasno nasilje“ nije samo loša navika, nego se koristi i kao psihološko sredstvo protiv neugodnih zvukova i žamora. Prijenosni glazbeni uređaji i lijepa glazba u slušalicama pomažu nam da zaboravimo da se nalazimo u tramvaju ili okruženi gradskom vrevom. Pustimo psiholozima da prosude dobre i loše strane te „dreke“ koja dolazi izvana. No tu su i unutarnje metode. Glava nam je uvijek puna briga. A onda, iznenada, ako nas nešto snažno zaokupi, sve se 17

OSLUŠKIVATI SRCEM

druge misli utišaju. „Zaustavite se na jednoj jedinoj misli“, savjetuju indijski jogiji, „i ozdravit ćete od svake nutarnje razgradnje osobnosti.“ Ne niječem da je ovo dobar savjet, ali u sebi krije opasnost. Što ako je ta jedina misao pogrješna, ako je riječ o obmani? I kršćanski autori savjetuju da pojednostavimo svoj duhovni život kako bi u nama prevladala samo jedna misao, no ta jedna misao treba biti o Bogu. Ta misao, naime, ne će iskorijeniti druge misli, nego će ih rasporediti kako treba tako da sve zajedno tvore sklad u čijemu je središtu Kristova istina.

SADRŽAJ

Tri koraka prema Božiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Nitko nije prorok u svome zavičaju . . . . . . . . . . . .9 Oprostiti ili kazniti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .12 Što osljepljuje čovjeka? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16 Kako gledamo Krista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 Trebamo biti vjerni: postoji li samo jedan zajednički put? . . . . . . . . . .22 Promatrati Božjim očima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .26 Spoznaja dobra i zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 Svezani jezik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .34 Buket cvijeća od ljubljenoga . . . . . . . . . . . . . . . . .37 Dvije vrste ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42 Nije kokoš kriva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .46 Mladost duha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 Kreativno dobro i vreće za smeće. . . . . . . . . . . . .55 Korov u dobroj zemlji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .58 Sitniš svakodnevnoga života. . . . . . . . . . . . . . . . .61 Samoća i ljubav prema drugima . . . . . . . . . . . . . .64 Vjera nije matematika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 Čuda iza zavjese vidljivoga svijeta. . . . . . . . . . . .71 O gubljenju vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 163

SADRŽAJ

Trostruka mistika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79 Iskustvo sklada i ljepote. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84 Spoznati znači iskusiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 Čuvar ključeva raja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Izvori mudrosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .98 Lažna neovisnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .102 Između gotičkoga portala i neonskoga natpisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106 Kako se nositi sa svijetom . . . . . . . . . . . . . . . . . .111 Čudovišta u valovima srca . . . . . . . . . . . . . . . . .115 Snaga Božje riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 Ljubav je ona koja odlučuje . . . . . . . . . . . . . . . . .124 Znakovi i čudesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .128 Božje milosrđe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132 Povjerenje otvara srce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .136 Vjerska sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .140 Istinsko obraćenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .143 I srce govori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .148 Povratak kući . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .152 Čitav je dan liturgija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .156 Čuti Boga u osvit dana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159

164

PREPORUČUJEMO

Poznati isusovački duhovnik i propovjednik Tomáš Špidlík u ovoj je knjizi sabrao četrdeset duhovnih bisera iz kršćanske starine, citata crkvenih otaca, i na temelju njih sastavio kratka razmatranja pogodna za kratak molitveni predah u užurbanoj svakodnevici. Ovi će vas tekstovi sabrati, duhovno obogatiti i uliti povjerenje u Boga koji je prisutan i djelatan u našem životu svojom očinskom ljubavlju i brigom. 104 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Poznati duhovni autor o. Rupnik otkriva da je moguće živjeti drugačije nego što to diktiraju najnovije reklame, živjeti duhovno tako da ono što nosimo u srcu otkrivamo u svakodnevici. Oni koji žive život po Duhu počinju ga zračiti i na okolinu jer ljubav se ne ostvaruje u mislima, nego se konkretizira i preobražava svu stvarnost kada poznajemo umijeće življenja. 240. str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Živimo u svijetu u kojemu sve više ljudi gubi vjeru i to pred sve kršćane postavlja izazov da krenu u potragu za osobnim duhovnim iskustvom. Ova ih knjiga želi uputiti na prave izvore i bogatstvo sadržaja koje kršćanstvo ima i pruža. U knjizi Kako moliti nanovo otkrivamo dragocjeno blago načina, metoda i stavova osobne molitve u skladu s praksom i spisima crkvenih otaca i drevnom kršćanskom predajom. 224. str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u veljaÄ?i 2018.

Tomáš Špidlík (1919.–2010.), češki isusovac kojega je papa Ivan Pavao II. 2003. proglasio kardina lom, bio je na glasu kao vrstan propovjednik i duhovnik. Njegove su propovijedi i meditacije postale poznatima zbog dubine i duhov noga bogatstva te je kardinal Špi dlík držao duhovne vježbe i papi Ivanu Pavlu II. Bio je jedan od naj poznatijih stručnjaka za otačku du hovnost i duhovnost istočnoga krš ćanstva. Objavio je mnoge poznate naslove koji su prevedeni na neko liko jezika, kao što su Evanđelje svakoga dana; Ignacije Loyolski, duhovni otac; Hodočasnikova duša; Put do čista srca i mnoge druge, a nakladnička kuća Verbum do sa da je izdala njegovu knjigu Mali biseri crkvenih otaca.

„Bog nam se obraća u svemu vidljivom. Adam u raju zemaljskomu nije trebao knjige, nije učio iz katekizma. S Bogom je razgovarao za dnevnoga povjetarca (usp. Post 3,8) i nitko mu nije trebao govoriti što treba ili ne smije činiti: sam Bog mu je to govorio, glasom čiste savjesti.” Tomáš Špidlík

ISBN 978-953-235-595-6

VERBUM 78 kn

www.verbum.hr

VERBUM