Temelji etike - džepni uvez

Karol Wojtyla

TEMELJI ETIKE

VERBUM USKL ÄŒNIK

!

Karol Wojtyla TEMELJI ETIKE

Biblioteka:

20.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Karol Wojtyla

TEMELJI ETIKE

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Elementarz Etyczny © Libreria editrice Vaticana 1998. © Za hrvatsko izdanje: Verbum, Split 1998.

Prijevod: Vlado Vladić Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.01 IOHANNES Paulus II, papa Temelji etike / Karol Wojtyla ; <prijevod Vlado Vladić>. Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Uskličnik ; 20) Prijevod djela: Elementarz etyczny. - Str. 5-17: Uvod / Jerzy W. Galkowski.

ISBN 978-953-235-343-3 I. Etika -- Osnovni pojmovi 150416089

UVOD

UVOD

1957. i 1958. godine pojavio se u “Općem tjedniku”1 ciklus feljtona pod zajedničkim naslovom “Početnica iz etike”. Početnica – to znači: osnove za one koji žele naučiti čitati i pisati. Iz etike – to znači: o onom što se tiče osnovnog ljudskog dobra.

“Početnica etičkog jezika” – i tako bi se mogao nasloviti ovaj ciklus. Jezik etike je poseban, premda je to jezik kojim se mogu sporazumijevati svi ljudi. Čitanje i pisanje na tom jeziku je osobito. Jezik služi sporazumijevanju, nešto izražava, nije, dakle, prazan. Ono o čemu govori ovaj jezik jest dobro čovjeka, a dobro je za čovjeka bitna, najbitnija stvar. Jezik je sredstvo ljudskog sporazumijevanja, sredstvo uzajamnog razumijevanja, mora, dakle, biti razumljiv. Poznavanje tog jezika nije neznatna stvar i vrijedi ga dobro svladati kako ne bi bio nečitka šifra, magičan znak, dostupan samo malobrojnima koji su upućeni u tajnu. Na tom jeziku izražavamo i tvori1

Poljski tjednik “Tygodnik Povszechny”

5

TEMELJI ETIKE

mo vlastitu čovječnost, stižemo do istine, istine o dobru – koja je zapisana i koja se zapisuje u stvarnost ljudskog života. Istina koju čovjek uzdiže osnova je njegove slobode. Ima li išta strašnije od bivstvovanja bez istine i slobode? Čitanje na tom jeziku je, prije svega, otkrivanje dobra, te svete ljudske tajne, blaga, zahvaljujući kojem možemo živjeti u dobro-biti, postojati u dobru. Služiti se jezikom znači čitati, prihvaćati i doživljavati tajnu. Govorenje tim jezikom predstavlja djelovanje, aktivnost, težnju da se “bude više”. Blago nije da se sakriva pod sud, već da se njime služi. Potpuno poznavanje jezika ne može se ograničiti na pasivnost, na čitanje, već uključuje u sebi i govorenje i pisanje na tom jeziku. Jezikom etike piše se vlastiti život, čini se vlastiti život dobrim ili zlim.

Nitko se ne rađa s dovršenim znanjem, s umijećem čitanja i pisanja, već se uči i napreduje u ispravnosti kroz cijeli život. Svi smo i zanavijek smo u položaju onih koji uče čitati moralnu stvarnost i pisati činima vlastitog života. Rast u čovječnosti izražava se upravo stupnjem umijeća tog “čitanja i pisanja”. Ipak, možemo li ikada sami pred sobom iskreno kazati da dovoljno umijemo, da smo potpuno sazreli? Svakome od nas ponavljanje abecede može biti od koristi, čak i kad nam se čini da je znamo dobro. Čovjekovo dobro je, doduše, nepromjenjivo, ali je tako bogato da nikada nismo kadri do kraja proniknuti sve njegove podrobnosti i mogućnosti, sve njegove primjene. Čak i dobro poznavanje zasada i pravila jezika nije dovoljno da bi se njime dobro služilo. Potrebna je još njihova ispravna primjena u životu, izbor i prila6

UVOD

godba pravila u skladu s promjenjivom situacijom, našim potrebama i čovjekom s kojim se susrećemo. Ne možemo govoriti u prazno, ne obraćajući se nikomu, mimo stvarnosti, ukoliko naš govor želi biti stvaran i dobro-činiteljski. Govorimo čovjeku, Bogu. Stvar se ne završava na šutljivoj spoznaji, pa bila ona i dobra. Upoznate vrijednosti nas privlače i za nas su izazov, baš kao i situacija u kojoj se nalazimo. Ipak, izazov sam po sebi ne izaziva naš odgovor. Nismo, napokon, bezvoljni predmeti koje pokreću izvanjske sile. Odgovor, da bi bio naš, zahtijeva da sami, iz svoje nutrine, rodimo dodatnu energiju – naše htijenje, našu volju. Da bi se odgovorilo “ljudski”, moramo htjeti odgovoriti – i to htjeti dobro. Čovjekov odgovor jezikom etike odgovor je cjelovita čovjeka – njegova razuma i volje, njegova osjećaja i tijela. Da se odgovori dobro, treba se postati vješt, treba se biti gospodar samoga sebe i svojih snaga, treba priznati istinu i postati slobodan. Etički jezik nije lagan, dapače, njegova abeceda je veoma teška.

Autor ovih feljtona bio je svećenik, docent Karol Wojtyla, prethodno profesor Krakowskog sjemeništa, a u ovo vrijeme odnedavno ravnatelj poslova na Katedri za etiku Filozofskog fakulteta Katoličkog sveučilišta u Lublinu. Moglo bi se upitati: što ga je potaklo na pisanje ovih feljtona.

Stari Aristotel, otac europske znanosti, sve znanje, kao i spoznaju čovjeka, podijelio je s obzirom na ono čemu to znanje treba služiti, s obzirom na cilj koji čovjek sebi postavlja u spoznavanju. Spoznaju koja služi zado7

TEMELJI ETIKE

voljenju ljudske radoznalosti spram svijeta, koja služi kontemplaciji stvarnosti, promišljanju svijeta i divljenju prema njemu, nazvao je teorijskom spoznajom. Naravna je čovjeku težnja koja proizlazi iz njegovih intelektualnih potreba, koja zadovoljava te potrebe i razvija čovjeka – težnja je za nezainteresiranom spoznajom “kako svijet jest”. Ta spoznaja ipak ne zadovoljava u potpunosti ljudsku radoznalost, ljudske spoznajne težnje, a pogotovu ne potrebe koje čovjeka sklanjaju, čak prisiljavaju na djelatnost koja je različita od spoznaje. Da bi čovjek živio, i to čovječno živio, da bi se razvijao i stvarao, da bi postajao više čovjekom, mora se spram svijeta postaviti aktivno i stvaralački, mora se nekako odnositi prema svijetu, mijenjati svijet i nešto u njemu stvarati. I tada se sučeljuje s pitanjem: kakvo postupanje je dobro, što i kako htjeti da bi ne samo proživio svoj život, već da bi ga proživio tako da postane više čovjek. Ako svojim životom želi dobro odgovoriti na ova pitanja, ako želi živjeti u dobru, treba naznačiti i drugi cilj svoje spoznaje – naime, služiti čovjeku u njegovoj praksi, njegovu djelovanju. Spoznaja treba čovjeku služiti u upravljanju vlastitim djelovanjem, u izgradnji vlastitog života. Stoga je takvu spoznaju Aristotel nazvao praktičnom spoznajom.

Ljudska praksa ima dvije dimenzije ili dva vidika koji, uostalom, ne dijele uvijek djelovanje na dva sasvim zasebna procesa, već se u mnogim slučajevima spajaju i uzajamno isprepliću. Jedna dimenzija je stvaranje, čovjekovo preoblikovanje svijeta. Njegovo tvorivo je izvanjski svijet. Tu spada jednako i gotovljenje obiteljskog ručka kao 8

UVOD

i stvaranje umjetničkih djela ili nove tehnologije. To je proizvodnja svakovrsnih umijeća i praktičnih i tehničkih znanosti, stvaranje civilizacije. Čovjek vlastitom energijom stupa u svijet i mijenja ga kako bi mu bolje služio.

Tehnika, civilizacija, znanost, koje bi trebale služiti Čovjeku, same po sebi su nekako “neutralne” prema čovjeku, neutralne prema njegovu dobru. Proizvedeni nož može jednako biti upotrijebljen za rezanje kruha gladnu čovjeku kao i za ubojstvo. Može služiti životu ili smrti. Je li upotrijebljen za dobro ili za zlo, ne zavisi od njega, već od čovjeka. Dobro i zlo zavise od toga kako se što upotrebljava. Dobro i zlo, dakle, ne postoje u materijalnim, prirodnim ili tehničkim predmetima, već u čovjeku koji ih proizvodi i koristi. Tako se izlazi na potpuno drukčiju razinu: razinu neposrednog odnosa osobe spram osobe, spram druge osobe ili spram samoga sebe. To je razina etike. To je također praktično znanje čiji je zadatak i svrha služenje čovjeku u upravljanju vlastitim djelovanjem.

To je znanje o ljudskom djelovanju, njegovu subjektu i objektu, o ljudskom dobru, o ljudskim pravima i obvezama. Da bi se postupalo u skladu s onim što čovjek jest i što bi trebao biti, da bi se djelovalo dostojanstveno, tj. da bi se činilo dobro dostojno čovjeka, treba spoznati, otkriti istinu. Treba doprijeti do istine o čovjeku i njegovu dobru kako bi mogao od sebe činiti više čovjeka, kako bi mogao “više biti”, kako bi postajao dobar. To je osobito znanje, umijeće i djelovanje, gdje je tvorivo, tvoritelj i stvoreno jedan te isti čovjek. Tako shvaća etiku Karol Wojtyla.

9

TEMELJI ETIKE

Moralno dobro čovjeka je objektivno dobro. Ova istina zahtijeva od čovjeka osobitu pažnju, čak brigu. Što to zapravo znači? “Objektivno” ovdje znači isto što i postojeće samo u sebi, dobra dobrota (ako se može tako kazati) nezavisna je od bilo čijih iskustava, intencija, težnji, spoznaje. Naznačeno dobro je sama struktura čovječanstva, način postojanja čovjeka i njegova sudbina. To što čovjek postoji i što postoji kao čovjek, što je naprosto čovjek, činjenica je koju čovjek susreće u svom životu, činjenica nezavisna od njegove volje, iskustva i htijenja.

Biti čovjek znači doživljavati svoje postojanje i postojanje svijeta, prihvaćati istinu o svom postojanju, znači doživljavati svoju budućnost i nadu, vidjeti kakav jesam, kakav mogu i kakav bih trebao biti, zavisiti sam od sebe i uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke, stvarati samog sebe. Čovjek samom sebi nije dan samo u trenutnom obliku, već je slobodom i unutarnjom stvaralačkom snagom zadan sam sebi. Spoznaja pokazuje čovjeku kakav je trenutno, ali pokazuje i da je na putu prema svojoj punini, da je započet, a ne u potpunosti dovršen. Bog je stvorio čovjeka u temeljima, fundamentima, ali je dalju izgradnju, budućnost, ostavio u njegovim rukama da je samostalno dogradi. Objavio mu je plan stvaranja i dao moć ostvarenja. Pokazao je povjerenje u čovjeka, a čovjek vrši svoj zadatak kroz povjerenje u Boga. Projekt svog daljeg životnog rada čovjek odčitava vlastitim snagama. Taj projekt ne sadrži pojedinosti, gotove recepte za svaki trenutak i situaciju, već samo naznačava obrise buduće zgrade. Podrobna dorada plana, njegova prilagodba danom “tvori10

UVOD

vu” i okolnostima djelo je svakog čovjeka, ljudske savjesti. Savjest može doprijeti do istine, do objektivnog dobra koje može očitovati i prisvojiti za sebe. To, pak, zahtijeva napor i skrb, zahtijeva ravnanje prema istini i dobru, spremnost da ih se prihvati. Ne zavisi od čovjeka odluka o tome što je dobro, a što je zlo, jer od čovjeka ne zavisi ni to da jest čovjek. On otkriva osnovna i opća načela djelovanja, a dorađuje ih i ispunja samostalno. Samo ono djelovanje koje je u skladu s prvotnim projektom Stvoritelja, koje se nalazi u osnovama ljudske naravi, samo takvo djelovanje jest gradnja u pravom smislu riječi i ostvarivanje moralnog dobra. Čovjekov zadatak je napor da se projekt odčita, njegova dorada u pojedinostima, prilagodba situaciji, kao i njegovo ispunjenje.

Doživljavajući sebe i uzdajući se u Boga koji objavljuje istinu, čovjek vidi sebe kao neusporedivog – po svojoj strukturi, snagama i mogućnostima djelovanja, po svojoj vrijednosti – s cijelim izvanjskim prirodnim svijetom. Mogućnost spoznaje i razumijevanja sebe i svijeta, mogućnost djelovanja u skladu sa samim sobom, samovladajućeg upravljanja vlastitom sudbinom, snaga tvorenja vlastite budućnosti čine ga gospodarom sebe i podlažu svijet njegovoj vladavini. Ljudska osoba ima strukturu različitu od svijeta, ima, dakle, i drukčiju savršenost.

Ono što razlikuje i bitno određuje čovjeka jest njegova “nutrina” – subjektivnost, razumnost, sloboda, djelovanje i osjećajnost. Ta “nutrina” je duhovnog karaktera i ima, u skladu s tim, odgovarajuću vrijednost – dostojanstvo. Dostojanstvo je objektivna točka s kojom svi ljud11

TEMELJI ETIKE

ski čini stupaju u odnos, ono je smjernica i norma moralnog života. Sjeme ljudskog dostojanstva, koje je Bog ucijepio u našu narav od početka našeg života, pripravno je na rast. Samo od nas zavisi hoće li narasti i donijeti plod ljudskog ispunjenja. S tim u svezi čovjek nalazi još jednu pripomoć, još jednu svoju unutarnju moć. Kao što je izgradnja vlastite sudbine i vlastite budućnosti stvarno dobro samo u određenim granicama, a izvan njih je zlo, tako se dobro i zlo ne doživljavaju jednako. Čovjek ne odčitava dobro i zlo samo kao različite oblike svoje sudbine.

Po svojoj naravi usmjeren je i gurnut ka dobru, nagnut na stranu dobra. U tišini savjesti otkriva svoje najdublje suglasje s dobrom i odbojnost prema zlu. Doživljava dobro kao nešto obvezatno. Ljudska dužnost činjenja dobra, a izbjegavanja zla, koja izražava osnovni i neugasiv dinamizam postojanja, dakako, ne usmjerava bezuvjetno ljudski čin. U svojoj slobodi čovjek tu dužnost može priznati i ispuniti, a može je i odbaciti. Savjest ipak nije sposobna negirati je ili je prekrižiti. Može pogaziti samu sebe usmjeravajući čin u stranu zla, ali ne može prestati biti savješću, jednako kao što čovjek uslijed toga ne može prestati biti čovjekom, ali može postati zao.

Cijeli taj proces odčitavanja čovječanstva i svijeta i proces ispunjavanja nije ni izoliran ni samotan – nitko nije samotan otok. Moje viđenje sebe i izgradnja sebe događa se među ljudima. Moje postojanje je dio zajednice, ono je supostojanje. Živim, spoznajem i djelujem među drugim ljudima i zahvaljujući njima. Među drugima i zahvaljujući drugima ostvarujem sebe i sam sam za 12

UVOD

druge dio njihova života. Ne otkrivam, dakle, svoje “ja” samo kao vrijednost za sebe, već istodobno i kao vrijednost za druge. Ljudi uzajamno žive jedni prema drugima i jedni radi drugih. Stoga se osjećam povezan s drugima i sve što se odnosi prema mojem “ja” odnosi se na odgovarajući način i prema drugom “ja” i prema zajedničkom “mi”. U povezanosti i zajedništvu leži spasenje čovjeka.

Povezanost s drugima, nastanak zajednice, proizlazi iz spoznaje i priznanja najviše vrijednosti osobe, svake osobe. U tom pogledu sve osobe su jednake i jednako važne, imaju jednaku vrijednost. Svako “ja” je središte vlastitog svijeta, ima svoju svrhu, svoju budućnost i nadu.

Stoga je moguće stvaranje zajedništva života, zajedništva djelovanja i težnja zajedničkom dobru. Jezik sporazumijevanja, zahvaljujući kojem se stvara zajednica, jest jezik dobra, etički jezik. Osnova etike, od koje polazi Karol Wojtyla, jest ono što on naziva personalističkom normom – osnovnom i prvotnom etičkom normom. Njezin sadržaj, s negativne strane, postavljanje je brane ljudskom egoizmu, obrana ljudskog dostojanstva pred iskorištavanjem, pred ponižavanjem. Osoba ni za koga ne može biti uporabni predmet, ne može biti tek sredstvo djelovanja, već uvijek svrha. To se tiče ne samo međuljudskih odnosa, već i odnošenja spram samoga sebe. S obzirom na dostojanstvo, čovjek ne može na svojevoljan način raspolagati sobom, “koristiti” sebe; znači, ne može više dobro, moralno dobro, podrediti nižem dobru. Takvo djelovanje je zlouporaba slobode i stoga uništavanje samoga sebe.

Svaka “osoba je takvo dobro da ispravno i punovaljano 13

TEMELJI ETIKE

odnošenje spram nje predstavlja samo ljubav... Takav način odnošenja, takav stav je u skladu s onim što osoba jest, s vrijednošću kakvu ona predstavlja – i odatle njezino dostojanstvo”. Pozitivan sadržaj osnovnog etičkog načela, istina koju je Bog objavio i istina koju je čovjek samostalno otkrio jest, dakle, ljubav, djelovanje u prilog čovjeku.

Tako se predstavlja objektivna strana ljudskog postojanja. Ali postoji i druga, koja jednako snažno obilježava naše postojanje, subjektivna strana, “nutarnja” strana. Jedno od osnovnih obilježja ljudskog života jest mogućnost odčitavanja istine, ali i mogućnost da tu istinu dovede u odnos sa sobom, da doživljava sebe i svijet, da ima svijest, da svojim osjećajima “osjeća” svoje postojanje u svijetu, da čulima dopire do svijeta, razumije ga i voljom teži svojim ciljevima – da može sve to s razumijevanjem dovesti u odnos sa sobom, da se napokon može odnositi sam prema sebi. Čovjek je u odnosu spram svijeta, spram sebe, svijet dovodi u odnos spram sebe – i to ne čini nesvjesno, već sa sviješću. Drugim riječima, čovjek živi ne samo u svijetu, već živi i u sebi i radi sebe, živeći istodobno radi drugih i radi svijeta. Ipak, ovo “radi” sebe i drugih, i “radi” svijeta, nije samo činjenica – objektivna, nužna, susretnuta sudbina. Čovjek može tu sudbinu prihvatiti, svjesno i osobno se u nju uključiti i upravljati njom. Upravo to je subjektivna strana postojanja. Ona ne predstavlja subjektivizam (premda i tako biva), to znači proizvoljnost i arbitrarnost usmjeravanja sebe prema osjećajima koji provaljuju, a ne prema istini – ona ozna14

UVOD

čava vlastiti, osobni, nezavisni nutarnji život. Taj život je čovjekova činjenica, a njegov oblik zavisi od čovjeka. Čovjek dopire do istine svoga postojanja, do dobra, osobno je otkriva i prihvaća. Čovjek oblikuje svoje nazore, a dobro koje otkrije postaje njegova vrijednost. Može se ipak upitati: je li uvijek i nužno tako da je ono što čovjek prihvaća i obuhvaća svojom nutrinom, svojim subjektom i subjektivnošću isto kao i u objektivnom obliku njegova postojanja – je li njegova istina objektivna istina, je li njegova vrijednost objektivno dobro. Zahvaljujući svojoj duhovnoj osobnoj “nutrini” čovjek može općenito govoriti o istini i dobru, može ih razumjeti. Ujedno, pak, kroz raznovrsne unutarnje dinamizme i njihove uzajamne utjecaje, kroz svoj nutarnji život, otkrivanje istine i dobra nije lagana stvar. Primajući dobro i istinu u svoju nutrinu, čovjek ih prima na svoj način, po mjeri svojih mogućnosti i napora, po mjeri vlastitog bogatstva oko čega se starao ili što je zanemario. Zadatak i dužnost čovjeka je težnja prema unutarnjem ujedinjavanju subjektivne slike istine i dobra s objektivnim poretkom postojanja, znači, mar za istinitost savjesti.

To je teško, tim više što se ne radi samo o spoznaji istine o dobru, već i o njezinu unutarnjem prihvaćanju, priznanju. Jer, ta istina je zahtjevna. Često narušava naš ustaljeni poredak i mir, izaziva nutarnju borbu. Čini život ljepšim, ali i težim. Ona nije samo “teorijski “ sadržaj naše svijesti, već “praktični” sadržaj našeg djelovanja. Treba biti činom uvedena u naš život. Videći njezine konzenkvence, praktične i životne, često se povlačimo 15

TEMELJI ETIKE

pred njezinim priznanjem. Radije živimo u konformizmu, prigušujući vlastitu savjest, nego u muci istine. Čak i kada je priznajemo, u tom smo nepostojani. Tako se, dakle, moramo brinuti i za čvrstinu naše savjesti. Čovjek kroz težnju da svoj život zasnuje na istini, da spozna i prizna istinu o dobru u savjesti i činu, stvara etički jezik. Zadatak koji postavlja etici jest pomoć u odgoju za istinu i dobro. Stvaranje etičkog jezika zapravo je dopiranje do ljudske savjesti da bi se u njoj pojavili i ugnijezdili istina i dobro. Stoga etika u sebi obuhvaća i povezuje dvije razine – teorijsku i “nezainteresiranu “, slobodnu od pritisaka naših žudnja i težnja, zahvaljujući kojoj možemo dopirati do nepokvarene istine; kao i praktičnu razinu, usmjerenu na naše djelovanje i stvaranje.

To je, dakle, znanje o najhitnijim stvarima života, koju stvara čovjek i radi čovjeka.

Objektivno dobro nije nešto u čemu već sada živimo, oko čega više ne moramo nastojati, što postoji samo po sebi bez našeg rada. To je prije zadatak čiji plan moramo otkriti i posvojiti, priznati. Dobro je zadatak našega života. Nije dovoljno ukazati na objektivno dobro i ustanoviti da ono postoji. Radi se o nečemu više – o dopiranju te istine o dobru do naše nutrine, do naše savjesti, kako bi u nama zablistala i ispunila nas, kako bi se kroz nju u činima ostvario čovjek, svaki čovjek. Upravo radi toga stvara se etički jezik i stoga se njime govori da bi ga čula savjest koja se nerijetko gubi u mozaiku raspršenih mrvica istinitog ili lažnog dobra i, zasljepljena svjetlucajućim svje16

UVOD

tlašcima, ne može uvidjeti zrcalo stvarne ljudske istine i dobra zaklonjenog sjenom.

Mar oko razumljivosti i snaga uvjeravanja etičkog jezika izraz je štovanja čovjeka, izraz ljubavi. Tko ljubi, taj nastoji oko dobra onoga koga ljubi. Nema većeg dobra od postojanja potpunim čovjekom. Etika je ogranak filozofije, ljubavi prema mudrosti. Tko ljubi čovjeka, on nastoji svjedočiti njemu u prilog – mudrošću i ljubavlju, istinom i dobrom. Svjedočiti, tj. posredovati mu ih, svjedočiti, tj. biti mu svjedokom istine i dobra, tj. sam biti u istini i dobru. Ne može se ni za koga odlučiti, ne može se nikomu posredovati nutarnja sloboda, savjest, snaga uvjeravanja, istinske i čvrste savjesti. Može se, ipak, biti s drugim, djelovati s drugim, može se s drugim razgovarati – jezikom istine i dobra, jezikom etike, kako bi i njega obuzela svjetlost istine i toplina dobra.

Tako se nekako može odčitati zadatak etike, koji je izražen u “Početnici iz etike”, a i u mnogim drugim radovima Karola Wojtyle. To je i odgovor na pitanje zašto je ona napisana i zašto se tiska danas, nakon dvadeset i pet godina.

Jerzy W. Galkowski

17

MORAL I ETIKA

MORAL I ETIKA

1. U svakom vremenu postaju aktualni određeni etički problemi – danas je problem postala sama etika, o njoj samoj se naveliko i neprestano piše i govori. Da bi se u sve, što se piše i govori na tu temu, uveo određen red, neophodno je razlikovati tri pojma koji se u uporabi veoma često zamjenjuju.

Kao prvo, govori se o moralu. Uzmimo da taj pojam označava manje-više moralni život, a moralni život je naprosto ljudski život, kako individualni tako i društveni, promatran u svjetlu normi. Moralni život postaje predmetom znanosti, znanstvenog istraživanja. Ukoliko ovo istraživanje polazi od činjenica moralnog života samo na opisan način uz primjenu iskustveno-induktivne metode, tada imamo posla s tzv. znanošću o moralu. Ta se znanost bavi postojećim moralnim normama, a potom utvrđuje što u danoj sredini ili u danoj povijesnoj epohi slovi ili je slovilo kao dobro ili zlo. Znanost o moralu ne određuje što je dobro a što zlo. Time se bavi etika, koja moralnom životu ne 19

TEMELJI ETIKE

pristupa opisno, već normativno. Određuje dakle norme, odnosno sudi o tome što je dobro a što zlo i te sudove obrazlaže, tj. dokazuje zašto je to tako. Na taj način jasno se ocrtava razlika između opisne znanosti o moralu i etike – normativne znanosti. Pa ipak se razgovorno nerijetko govori o “znanosti o moralu”, imajući na umu “etiku”, a isto tako se govori o “etici”, imajući na umu “moral”. Osobito se ova dva posljednja pojma zamjenjuju u uporabi u raznim iskazima. Tako se, dakle, nerijetko govori i piše o “kršćanskoj etici” imajući na umu samo činjenični moral nekih kršćana i to tako da se potpuno zanemaruje istraživanje: proistječe li taj činjenični moral iz načelâ kršćanske etike, ne suprotstavlja li se tim načelima. Iskazi te vrste posljedica su miješanja pojmova i doprinose njihovu još većem miješanju.

2. Moralne činjenice govore o ljudima, o društvu, a ne govore neposredno o načelima, tj. o samoj etici.

Ipak je na mjestu pitanje da li i u kojem stupnju etika (u značenju koje je gore određeno) doprinosi oblikovanju morala.

Sam moral je život i oblast života, veže se uz ljudsko djelovanje. Tvorac morala je, dakle, čovjek kroz svoje djelovanje. On ga stvara i sustvara između ostaloga kroz utjecaj na čine drugih ljudi. Ovdje praksa ide ispred teorije. Znakovite su glede toga riječi o Isusu Kristu: “počeo je djelovati i naučavati” – znakovito je isticanje čina ispred nauka. Eto, etika je nauk, zbroj tvrdnjâ, sudova, koji su nesumnjivo usmjereni na upravljanje činima, pa ipak se prema tim činima odnose kao svojevrsna teorija prema samoj praksi. Jer, prije 20

MORAL I ETIKA

svega, pojedini ljudski čini imaju uvijek konkretan karakter, usko individualan, a načela koja su formulirana i obrazložena u etici imaju općenit i apstraktan karakter. Nastaje problem povezivanja tih općenitih načela s konkretnim činima, ukoliko ih načela trebaju oblikovati, ili ako sa stajališta tih općenitih načela trebamo donositi sud o pojedinim ljudskim činima.

Ovim privođenjem općenitih načela konkretnim činima bavi se dijelom tzv. kazuistika (naziv potječe od casus = slučaj, jer su predmet te znanosti zasebne činjenice, tzv. moralni “slučajevi”). Treba računati s tim da u svakoj takvoj činjenici, tj. slučaju, stupa u igru cijeli niz pojedinih okolnosti, kako vanjskih tako i unutarnjih, koje proistječu kako iz situacije u kojoj se čovjek koji djeluje našao iznutra ili izvana, tako i iz karakterističnih crta njegova individualnog temperamenta ili naravi. U tim dakle izvanjskim i unutarnjim uvjetima svaki se čovjek mora sam osobno probiti do aktualnog obrazloženja moralnog dobra ili zla svog djelovanja.

To je uloga njegove savjesti. Na svoj način u toj oblasti može puno doprinijeti institucija tzv. duhovnog ili unutarnjeg usmjeravanja; to usmjeravanje vrše ljudi za ljude – i to raznorazni ljudi: roditelji, znanci, odgojitelji itd. (ne samo oni čiji je poziv usmjeravanje savjesti).

Je li takvo usmjeravanje na mjestu, može li netko drugi biti pozvan za suca u stvari koja se tiče mene? Praksa pokazuje da može. Nerijetko biva tako da je nekomu drugomu lakše biti objektivan u toj stvari, dok meni samomu snažna afektivna navezanost otežava objektivno promatranje. Događa se i da netko drugi katka21

TEMELJI ETIKE

da bolje razumije moju individualnost, njezine mogućnosti, nego što to ja sam razumijem.

U svemu tome, dakle, etika svojim poštenim i, koliko je moguće, svestrano obrazloženim sudovima o moralnom dobru i zlu daje čovjeku, doduše, posredan, ali ipak jak oslonac. Stoga se isplati uključiti u danas izazovnu raspravu o etičkim problemima, a prije svega o problemima same etike.

22

PROBLEM ZNANSTVENE ETIKE

PROBLEM ZNANSTVENE ETIKE

1. Veoma često se susrećemo sa sintagmom “znanstvena etika”. Za mnoge pisce i publiciste ovaj termin je postao utabani postulat, slično kao tzv. znanstveni svjetonazor. Ovaj postulat je u osnovi ispravan ukoliko izražava težnju da se ljudsko postupanje osloni na što točniju spoznaju. U takvom smislu svaki čovjek koji razmišlja prihvatit će ovaj postulat. Jasna je stvar da se tu mora raditi o što je moguće točnijoj, ili radije, što je moguće zasnovanijoj spoznaji svega što je u svezi s ljudskim djelovanjem, sa svrhom i smislom njegova života. Treba biti na čistu s tim da pojedinačne znanosti svojim pozitivističkim pristupom ne doprinose puno toj oblasti. Problem smisla ljudskog života ostaje u tijesnoj svezi s problemom ljudskog bića ili bića općenito – odatle autentična filozofija o biću predstavlja primjereno uporište za etiku. Ako neka etika ima pravo na naziv “znanstvena”, tada je to ona koja se veže s istinskom filozofijom o biću. Poznato je da ova posljednja nije znanost u značenju u kojem su to razno23

TEMELJI ETIKE

rodne pojedine discipline. Nužno je i znanstvenost etike drukčija od znanstvenosti iskustveno-induktivnih znanosti, pogotovu od onih koje se služe matematičkom metodom. Mora tako biti jer, bez savjesne refleksije nad ljudskim bićem kao i nad njegovom svrhom, ne može se izgraditi zasnovana znanost o onome što je moralno dobro ili zlo, tj. etika.

2. Nerijetko se može naići na tendenciju povezivanja znanstvene etike s hipotezom antropološkog evolucionizma. Kao što je čovjek, prema toj hipotezi, proizvod razvoja prvotnih životinjskih oblika, tako bi i etičke činjenice, moralni doživljaji čovjeka bili, prema tom shvaćanju, proizvod razvoja iz prvotnih reakcija, svojstvenih životinjama. Takva pretpostavka ne uzima u obzir da bît moralnog iskustva leži u razumskom poimanju dobra ili zla, bez čega ne može biti govora o moralnom iskustvu ili o moralu u pravom smislu riječi.

Evolucionizam u primjeni na etiku na svoj način stavlja naglasak na potpunu navodnu promjenjivost etičkih načela i nazora o tome što je dobro a što zlo.

I tako bi posvemašnja promjenjivost načela ljudskog djelovanja morala voditi k prihvaćanju potpunog relativizma u etici: što je danas dobro, to će sutra biti zlo, i obrnuto. Uz činjeničnu promjenjivost, međutim, prisutna je i određena stalnost u nazorima o moralnom dobru i zlu. Nisu to, ipak, relativne vrijednosti ljudskog uvjerenja, već upravo bezuvjetne, koje obvezuju čovjeka jednostavno zato što je čovjek. Promjenjive okolnosti sa sobom donose samo određenu promjenjivost u načinu ostvarenja onoga što je dobro ili onoga što je zlo, ali sama bît tih vrijednosti ne mijenja se uto24

PROBLEM ZNANSTVENE ETIKE

liko ukoliko se ne mijenja ni sam čovjek. Kod čovjeka zatječemo raznorodne drugotne, slučajne promjene, uz istodobnu nepromjenjivost onoga osnovnog, bitnog. Upravo ta nepromjenjivost čovjeka u samoj njegovoj bîti dopušta nam da nazovemo ljudima pojedince koji se veoma i razlikuju po drugotnim, slučajnim osobinama, te ih možemo ubrajati u istu vrstu i držati bićima koja su sposobna za moralni život. To je također uporište za formuliranje načelâ ljudskog djelovanja. Evolucionistička koncepcija (ne radi se pri tome o samoj hipotezi antropološkog evolucionizma) ima veće značenje za pozitivističku znanost o moralu, dok za etiku ima drugotno značenje.

3. Kada mnogi pisci i publicisti ističu postulat “znanstvene etike”, tada se nju bilo izravno bilo neizravno želi suprotstaviti religijskoj etici.

Ova posljednja bi u neku ruku trebala biti sinonim neznanstvenosti. Da bi se u toj stvari oslobodilo od svake tendencije koja nema ništa zajedničko sa savjesnim traganjem za istinom i, tim više, ništa zajedničko sa znanošću, treba obratiti pozornost na neke osnovne okolnosti.

Religijska etika, pritom se opet radi konkretno o kršćanskoj etici, proistječe iz refleksije o biću, posebno o ljudskom biću, za koju je uporište Objava. Objava glede nazora na čovjeka, na svrhu njegove egzistencije, na smisao njegova postojanja, s kojima se u njoj susrećemo, također formulira određena načela djelovanja. Ako se radi o samoj znanosti o čovjeku, poznato je da su razumske istine, koje su predmet znanstvenog pristupa od strane filozofije, a (pod drugim vidikom) 25

TEMELJI ETIKE

i od strane pojedinih znanosti, u Objavi nadopunjene nadnaravnim istinama koje razum prihvaća samo u svjetlu vjere (npr. istina o milosnom posvećenju ljudske duše, istina o sjedinjenju s Bogom u vječnom životu, u blaženom gledanju itd.). Ako se pak radi o načelima djelovanja koja su sadržana u Objavi, cijeli niz njih se naprosto poklapa s čisto razumskim načelima, takvima koje bi čovjek morao formulirati kao načela svog djelovanja i bez Objave. Druga se pak objavljena načela u svakom slučaju ne protive razumu, premda sam razum vjerojatno ne bi došao do njihova formuliranja. Takav je npr. nauk o ljubavi prema neprijateljima, koji predstavlja za razum teško načelo moralnog djelovanja. Pa ipak, ako se čovjek ravna upravo prema razumu, mora utvrditi svu etičku veličinu koju ovo načelo u sebi krije. Dodajmo da zbroj načela postupanja, s kojima se osobito susrećemo u Evanđelju, biva u potpunosti razumljiv na pozadini onoga nazora na čovjeka i na svrhu njegova bivstvovanja koju Evanđelje naviješta. Povrh toga, treba kazati da su tijekom dva tisućljeća razni kršćanski mislioci nastojali i stalno iznova nastoje da savjesnim marom objavljenoj etičkoj istini daju znanstveni karakter. Posebnu pozornost ovdje zaslužuje napor koji smjera k asimiliranju svega do čega se u etici probila ili se probija ljudska misao. Jedan od brojnih čimbenika na koji ovdje želim obratiti pozornost jest činjenica da je kršćanska etika, kroz djelo sv. Tome Akvinskog, posvojila Aristotelovu misao.

Nije se, dakako, radilo o nekakvu miješanju poganskih i kršćanskih moralnih načela, već o uključivanju svega onoga do čega se u etici kao znanosti, kao djelu razu26

PROBLEM ZNANSTVENE ETIKE

ma, probila ljudska misao, nezavisno od Objave, kako bi objavljena etička istina time dobila na izrazitosti i bjelodanosti.

Osim toga Crkva, koja se u svojoj naučavateljskoj djelatnosti službeno bavi, uz pitanja vjere, i moralnim pitanjima, stalno uzima riječ na temu problemâ koji su naročito značajni za individualnu etiku. Tako je, na primjer, glede suvremenog narastanja društveno-gospodarskih problema, osobito stajalište zauzeo papa Leon XIII. u enciklici “Rerum novarum”, kao i papa Pio XI. u enciklici “Quadragesimo anno”. Glede brojnih moralnih problema, koji u svezi s napretkom biologije i medicine narastaju na ogranku seksualnog, bračnog i roditeljskog života, već se nekoliko puta oglasio papa Pio XII. (makar samo 1951. g. u svezi problema moralnosti regulacije začeća i potom u svezi tzv. bezbolnih poroda). Čak i takav, veoma osobit problem, kao što je to pitanje moralne dopuštenosti tzv. liječničkog eksperimenta, bio je predmet govora pape Pija XII. u obraćanju sudionicima I. međunarodnog kongresa histopatologije živčanog sustava u rujnu 1952. g. kao i V. međunarodnog kongresa psihoterapije i psihologije u travnju 1953. g.

Osviješten katolik koji zasniva svoj moral na razumu i Objavi nema nikakva razloga da doživljava kompleks manje vrijednosti radi toga što zastupa etiku koja navodno nije znanstvena.

27

KAZALO

KAZALO

Uvod (Jerzy W. Galkowski) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Moral i etika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Problem znanstvene etike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 O podrijetlu moralnih normi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Realizam u etici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Narav i savršenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Značenje dužnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Naravni zakon. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Humanizam i svrha čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Problem istine i milosrđa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Problem nesebičnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Ispravna interpretacija nauka o sreći . . . . . . . . . . . . . . . 67 Odnos prema ugodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Što je to askeza?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Ideja i poniznost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Gledanje Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Zaglavni kamen socijalne etike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Pravednost i ljubav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Problem rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Nezavisna etika u svjetlu ideje pravednosti . . . . . . . . 109 115

U ISTOJ BIBLIOTECI

416 str. Meki uvez.

232 str. Meki uvez.

200 str. Meki uvez.

208 str. Meki uvez.

184 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

352 str. Meki uvez.

464 str. Meki uvez.

248 str. Meki uvez.

592 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

368 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

348 str. Meki uvez.

160 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

192 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

136 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2013.

VERBUM USKLIČNIK

!

U vremenu u kojem caruje moralni relativizam i permisivizam, u kojem kao da su pokopane sve etičke norme, ima li nešto potrebnije nego svratiti pozornost na temelje etike, na moralni red i njegovu nepromjenjivost? Osoba koja to može učiniti s najviše prava i vjerodostojnosti svakako je Karol Wojtyla, Ivan Pavao II., koji uživa nesumnjivi moralni autoritet u čitavom svijetu, i van katoličkog kulturnog kruga. Stoga s radošću nudimo i hrvatskom čitateljstvu ovaj prijevod Papinog djela, nastalog najprije u obliku feljtona dok je on još bio profesor na čuvenom Katoličkom sveučilištu u Lublinu. Iako je od tada prošlo više od četrdeset godina, aktualnost misli Karola Wojtyle iznesenih u ovoj knjizi danas sasvim sigurno još više dolazi do izražaja.

U svakom vremenu postaju aktualni određeni etički problemi – danas je problem postala sama etika…

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-343-3

VERBUM

9 789 532 35 343 3

39 kn

www.verbum.hr