OPTIČKE NAPRAVE
Dalekozori i teleskopi Optičke naprave razna su pomagala, instrumenti i uređaji koji primjenjujući optičke pojave imaju vrlo široku primjenu. Sastavljene su od optičkih sastavnica (zrcala, leća, prizmi, svjetlovoda i dr.). Obično se razvrstavaju na optička pomagala kao jednostavnije naprave, optičke instrumente za promatranje predmeta, optičke mjerne instrumente za mjerenje svjetlosnih pojava i posredno optičkih svojstva tvari, optičke uređaje ili aparate za obrađivanje optičkih slika (prikazivanje, prenošenje, oblikovanje, pohranjivanje) te svjetlila kao izvore svjetlosti za osvjetljavanje i rasvjetu. Važni dijelovi mnogih suvremenih optičkih naprava su optoelektroničke sastavnice i uređaji (fotodiode, fototranzistori, svjetleće diode, pokaznici, kamere, laseri i dr.). Optički instrumenti za promatranje na daljinu, iako rade na istim optičkim načelima, razvrstavaju se povijesno u dvije skupine: dalekozore za promatranje na udaljenosti na Zemlji i teleskope za promatranje svemira.
Dalekozori
Dalekozori, zastarjelo durbini (tur., prema perz. dur: daleko + bin: zor, vid) optički su instrumenti za promatranje na daljinu, ponajprije na Zemlji. Sastoje se od najmanje dviju optičkih leća u
cijevi, tzv. tubusu (lat. tubus: cijev), na istoj osi. Njihovim prikladnim rasporedom pri promatranju kroz njih proširuje se vidno polje, što promatraču daje dojam da su promatrani predmeti bliži. Leća na strani predmeta, koja stvara njegovu sliku, naziva se objektivom (prema lat. objectus: predmet), a leća na strani promatrača kojom se promatra ta slika naziva se okularom (prema lat. oculus: oko). Kao i svi drugi instrumenti za promatranje razvrstavaju se na monokularne dalekozore ili jednoglede za promatranje samo s jednim okom, i na binokularne dalekozore ili dvoglede za promatranje s oba oka. Smatra se da je prvi monokularni dalekozor konstruirao oko 1590. godine Giambatista della Porta (~ 1535.–1615.), talijanski fizičar i astrolog, neovisno od njega 1608. godine Hans Lipperhey (~ 1570.–1619.), njemačko-nizozemski optičar, a istodobno Jacob Metius (~ 1571.–1628.), nizozemski graditelj instrumenata i brusač leća, te Zacharias Janssen (~ 1588.–1631.), nizozemski optičar. Stoga su se takvi dalekozori nazivali nizozemskim dalekozorima. Galileo Galilei (1564.–1642.), genijalan i svestran talijanski znanstvenik, saznao je za Lipperheyev izum te je 1609. godine konstruirao takav dalekozor, koji je odmah upotrijebio kao teleskop i javno ga prikazao na tornju crkve Sv. Marka u Veneciji. Galilejev dalekozor kao objektiv ima konvergentnu leću, a kao okular divergentnu leću. Nedostatak je takvih dalekozora nedostatak leća, tzv. kromatska aberacija. Sljedeći dalekozor konstruirao je i opisao 1611. godine Johannes Kepler (1571.–1630.), znameniti njemački astronom. Keplerov dalekozor ima dvije konvergentne leće i prikazuje obrnutu sliku, ali to nije smetalo da se odmah počeo
Monokularni dalekozor (Nizozemska, 1624. Suvremeni binokularni dalekogodina) zor, tzv. dvogled
26
Galilejev teleskop
