Pozoj Cheela zastane i osluhne. Tutnjava, daleka. Lavina, bila im je sezona. Ona ispije mlijeko i spusti šalicu na drveni stol. Skoro sve u izbi bilo je od drva. Izba je bila od trupaca, iznad sela, na prvi pogled siromašna, ali iznutra je bila topla, imala je struju (fotonaponska ploča na krovu), telepodatkovnu antenu i tekuću vodu. Cheela je bila zadovoljna. Bila je to kuća njenih roditelja. Kad ih je odnijela lavina, postala je njena. Cheela baci pogled na sat. Morala je požuriti u rudnik. Za sutradan su bili najavljeni iz Zadruge, otkupiti joj urod za ovaj mjesec. Obukla je jaknu, stavila na glavu kapu od sintkrzna i izašla. Vrata su se zatvorila za njom, čula je tihi škljocaj autobrave. Ovdje se nije kralo i nije zaključavala zbog suseljana, već radi goroždera. Kao što im ime kazuje, gorožderi su živjeli u planinama i žderali sve u što su mogli zariti zube. Bile su to inteligentne zvijeri, velike poput omanjeg medvjeda i uvijek gladne. Cheela je čula ljude pričati kako bi ušli u selo i, ako bi negdje našli otvorena vrata, pojeli sve što su namirisali. Naučili su čak otvarati i hladnjake. U njihovom selu to se nije nikad dogodilo, ali pričalo se kako su u nekim selima znali zaklati ljude koje bi zatekli na spavanju. I zato je zaključavala. Cheela je gazila stazom preko proplanka. Hajdučke litice dizale su se pred njom, skoro okomite, kamena sječiva što su rezala plavo
SF PRIČA
nebo. A u njihovom podnožju bio je Cheelin rudnik. Nije to zapravo bio rudnik, već hodnik izbušen termobušilicom nekih tristo metara u stijenu. Unutra je bilo još hladnije nego vani, mračno i vlažno, idealno za blijede stjenogljive što su rasle na hranjivoj podlozi koju je dobivala od Zadruge. Zadruga je davala dobru podlogu: na njoj su gljive nicale kao... pa, kao gljive poslije kiše. A stjenogljive su bile jedna od cijenjenih
21
