Vaga

TEHNIČKE POŠTANSKE MARKE

Naprave za određivanje mase nekoga tijela ili predmeta uz pomoć mjernih instrumenata koriste se već nekoliko tisućljeća. Uređaj pomoću kojeg se određuje masa uspoređivanjem težine tereta i težine utega ili uspoređivanjem djelovanja težine tereta i neke druge sile, npr. elastične sile opruge, torzijske sile napete niti, magnetske sile električne zavojnice naziva se vaga (njem. Wage). To je jedan od najstarijih mjernih instrumenata, a najprimitivniji njezin oblik korišten je još prije pet tisuća godina u južnoj Aziji, današnjem Pakistanu. Olakšavala je razmjenu robe pa je već u davnoj prošlosti poznata gotovo kod svih naroda. Velik tehnološki napredak postignut je krajem XVII. stoljeća. Izumljene su opružne vage, koje su uvele novi pristup u mjerenju težine koji se nije oslanjao na protuutege. Ova vrsta vage sastoji se od opruge pričvršćene na jednom kraju, kuke za pričvršćivanje predmeta i pokazivača na vagi na drugom kraju. U XX. stoljeću pojavile su se digitalne vage, najprecizniji mjerni uređaji s najraširenijom uporabom na različitim područjima, kako u poslovnom svijetu (trgovine, laboratoriji) tako i u kućanstvima (kuhinje). Kilogram (znak kg) mjerna jedinica mase (m), osnovna je jedinica Međunarodnoga sustava jedinica (franc. Système international d’unités, SI). Manja jedinica je gram (gr), tisućiti dio kilograma, dok je tona (t) naziv za tisuću kilograma. U nekim zemljama engleskoga govornoga područja koristi se osnovna mjerna jedinica za masu funta (engl. pound, znak lb), vrijednosti 0,453 592 37 kg; a dijeli se na 16 unca (engl. ounce, znak oz). Kilogram je jedina međunarodna mjerna jedinica koja se do sredine 2019. definirala pomoću pojedinačnoga materijalnog predmeta. Taj se predmet i danas čuva u gradiću Sevresu pokraj Pariza, sjedištu Međunarodnog ureda za utege i mjere (franc. Bureau International des Poids et Mesures, BIPM). Predmet u sefu ima oblik cilindra promjera 39,17 mm i isto tolike visine. Izrađen je od 90% platine i 10% iridija. Masa mu je točno 1 kg i odgovara masi vode volumena 1L pri temperaturi od 4°C. Od 2019. godine mjerna jedinica mase kilogram određuje se na temelju prirodnih konstanti, fizikalnih veličina koje se ne mijenjaju u vremenu i prostoru. Vage imaju važnu ulogu i u poštanskom prometu, uslužnoj djelatnosti gdje se koriste poštanske marke. Poštarina se između ostalog određuje na temelju težine pošiljke, a zapis na pošiljci može poslužiti u slučaju reklamacija o otuđenju sadržaja pošiljke. Iz toga su razloga izdane brojne marke s motivima vaga različitih tipova i iz različitog vremena uporabe, npr. Francuska 2017., Mađarska 2019., Falklandski otoci 2018. i dr. Isto tako brojnim izumiteljima u čast tiskane su marke: francuski fizičar Charles Augustin de Coulomb (1736.-1806.), izumitelj torzijske vage (Francuska 1961.); talijanski inženjer Leonardo da Vinci (1452.-1519.) izumio je prvu automatsku vagu (Albanija 1969.); francuski matematičar i fizičar Gilles Personne de Roberval, konstruirao laboratorijsku vagu (Kanada 1934.); mađarski fizičar Loránd Eötvös, konstruirao posebnu vagu kojom se može odrediti promjena jedne milijuntinke vrijednosti gravitacijskoga ubrzanja. Danas elektroničke vage sve više potiskuju iz uporabe mehaničke jer su jednostavnije za rukovanje i

Slika 1. Rimska vaga poznatija pod nazivom kantar opisana je još u I. stoljeću prije Krista Slika 2. Vaga je jedan od najstarijih mjernih instrumenata, a primjenjuje se u gotovo svim granama ljudske djelatnosti Slika 3. Poštanska vaga za pakete iz 40.-ih godina prošlog stoljeća

preciznije od mehaničkih vaga, a daju i dodatne mogućnosti uporabe poput automatskoga bilježenja i uspoređivanja izmjerenih podataka, daljinskog upravljanja, umrežavanja s drugim mjernim uređajima i slično. Jedan od često korištenih uređaja za mjerenje mase teretnih vozila s teretom ili bez njega je mosna vaga. Služi kako bi se prilikom prijevoza nekoga materijala kamionom, cisternom, vagonom i sl. ustanovila njegova količina, npr. carinski pregled robe. Zato se prvo važe prazno vozilo, a potom i nakrcano, pa se odeđuje masa tereta kao razlika dviju izmjerenih vrijednosti. Još uvijek je u upotrebi i kantar, hrvatski naziv za rimsku vagu. To je vaga s pomičnim utegom, nosivosti 10 ili 20 kg, koja se prilikom vaganja drži u ruci. Sastoji se od poluge nejednakih krakova, sa zdjelicom ili kukom za teret obješenom na jednoj strani i utegom koji se pomiče po urezanoj ljestvici na drugoj strani poluge. I na kraju, vaga je simbol za jednakost, istinu i pravdu, još od samih začetaka ljudske civilizacije.

Solane Pretpostavlja se da je čovjek sol otkrio još prije više od deset tisuća godina. Kolika joj je vrijednost govori podatak kako je ona duboko ukorijenjena u kulturu, religiju, gospodarstvo, društvene odnose i politički razvoj. Solane postoje tisućama godina, a već su u antičkim vremenima bile temelj gospodarstva. U antičkim vremenima sol se pretežito koristila za konzerviranje ribe i mesa. U srednjem vijeku i antici sol je imala veliku važnost u prehrani jer je omogućavala pohranjivanje i konzerviranje hrane za zimske mjesece. Stoljećima se sol mijenjala za zlato, a poznato je da su i Rimljani svoje vojnike plaćali sa soli. Rimski je naziv za ovakav način plaćanja salarium, pa se smatra da od tog termina potječe engleska riječ za plaću: salary. Sol je poznata i kao bijelo zlato. Solane su na različite načine utjecale na razvoj gospodarstva. U prošlosti sol je bila glavni predmet trgovine, a danas se koristi u najrazličitijim industrijama i bez nje mnoge gospodarske grane ne bi ni mogle postojati. Već u ranom Rimskom Carstvu građene su ceste koje su služile za transport soli od solana do Rima. Među najstarije solane u Europi svakako se ubraja ona u Stonu na poluotoku Pelješcu. Antički toponim Stagnum (lat. mrtva voda, slano jezero, bazen) upućuje na važnost morske pličine koju su Rimljani pretvorili u polja soli. Antička proizvodnja soli obavljala se uz pomoć sunca, mora i vjetra, na prirodan način – isparavanjem – a tako je ostalo sve do današnjih dana. U doba Dubrovačke Republike, sve do njene propasti 1808. godine, Ston je bio drugi grad po važnosti – nakon Dubrovnika. Republika je svoj gospodarski napredak velikim dijelom temeljila upravo na proizvodnji i trgovini solju, stoga je obnovila i proširila solane iz antičkog razdoblja, sagradila veliko skladište soli u Malom Stonu te organizirala prijevoz soli u zaleđe. Dubrovčani su, da bi trajno osigurali svoj vrijedan stečeni posjed, nakon prvotne ideje o prokopu kanala preko prevlake, odlučili sagraditi dug obrambeni zid. Tako je Dubrovačka Republika poklonila Stonu njegovu najveću znamenitost – impresivne kamene zidine. Ništa manje nisu vrijedne niti solane u Ninu kod Zadra te na otoku Pagu koje imaju povijest staru više od dva tisućljeća.

Slika 4. Još iz vremena antike u Stonu se obavljala proizvodnja soli uz pomoć sunca, mora i vjetra, na prirodan način – isparavanjem – a tako je i danas Slika 5. Solane uz svoju primarnu proizvodnju sve više postaju i prvorazredne turističke atrakcije

Ivo Aščić