Etika ratnih robota

nespretan broj 3,6 zbog seksagezimalnih jedinica sat i minuta. Na primjer, utrošak energije trošila od 2 kW kroz jedan sat lako se izračuna da je 2 kWh, dok za džule treba (zbog h = 3 600 s) računati: 2 × 103 W × 3,6 × 103 s = 7,2 ×106 W ∙ s = 7,2 MJ. Stoga se kilovatsat rabi i kao tržišna obračunska jedinica električne energije, pa strujomjeri pokazuju utrošenu energiju od početaka elektrifikacije izravno u kilovatsatima. U nastojanjima da se radi lakšega uspoređivanja jednako izražavaju i energije drugih energenata, od 1. siječnja 2012. u nas se i tržišna vrijednost energije prirodnoga plina iskazuje u kilovatsatima. Kako plinomjeri pokazuju obujam utrošenoga plina u tzv. normiranim kubnim metrima (Sm3), iz očitanoga se obujma V i donje ogrjevne vrijednosti prirodnoga plina Hds (u kWh/Sm3)3 izračunava utrošena energija u kilovatsatima:

E/kWh = (V/Sm3) ·Hds/(kWh/Sm3). Utrošak prirodnoga plina kao energenta danas se izražava i obračunava u kilovatsatima, jednako kao za električnu energiju.

Elektronvolt je iznimno dopuštena jedinica energije izvan Međunarodnog sustava, kojega se vrijednost dobiva pokusom. Definicija glasi:

Elektronvolt (znak eV), je iznimno dopuštena jedinica energije, vrijednosti eV ≈ 1,602 176 53 × 10–19 J. Definirana je energijom elektrona ubrzanoga u zrakopraznom prostoru naponom od 1 V. Elektronvolt se rabi samo u posebnim područjima fizike i kemije, posebno za izražavanje energije u mikrosvijetu. Mukotrpno definiranje i uporaba različitih jedinica energije, topline i rada kroz povijest, dovelo je i danas do uporabe triju jedinica. To su: 1) džul (J), koji je izvedena jedinica SI s posebnim nazivom i znakom, 2) kilovatsat (kW·h), koji je složena jedinica sastavljena od umnoška decimalnog višekratnika jedinice SI kilovat i iznimno dopuštene jedinice sat (h), 3) elektronvolt (eV), koji je umnožak prirodne stalnice (elementarnog naboja e) i jedinice

SI volt (V). Sve tri su međunarodno normirane i zakonite jedinice, ali se rabe za raznovrsne primjene. Dr. sc. Zvonimir Jakobović

3 Energetsku vrijednost prirodnoga plina prema zakonu ustanovljava operator transportnoga sustava i navodi se u računu za svako obračunsko razdoblje.

SVIJET ROBOTIKE

Antički filozof Heraklit nazvao je rat “ocem svih stvari”. Mislio je time na to da rat temeljito mijenja stvarnost i da se u njemu razvijaju, izrađuju i koriste sredstva koje će nakon rata ući u civilnu svakodnevnu uporabu. Heraklitovo zapažanje iz antičkih vremena potvrdilo se u mnogim ratovima, a danas je posebno zanimljivo uz trenutno povećano korištenje suvremenih ratnih robota poznatijih pod nazivom borbeni dronovi. Godine 2019. svjetsko tržište dronova vrijedio je 10,53 milijarde dolara, a predviđa se da će do 2027. dosegnuti 23,78 milijardi dolara, što nije iznenađujuće jer se već sada koristi oko 30 000 vojnih dronova, a broj operatera dronova na školovanju u SAD-u nadmašio je broj pilota klasičnih borbenih zrakoplova.

Službeni rječnik američke vojske pod pojmom “dron” podrazumijeva “kopneno, morsko ili zračno poluautonomno (daljinski upravljano) ili autonomno sredstvo namijenjeno nadzoru prostora i oružanom djelovanju”. Borbeni dronovi (leteći, zemaljski, morski i podmorski) kombiniraju uređaje nadzora (video, slušni, taktilni itd.) s različitim vrstama oružja. To su teleprezentacijska sredstva kojima se ostvaruje pasivna ili aktivna daljinska prisutnost.

Engleski pojam “dron” označava muške pčele ‒ trutove. U vojnoj terminologiji počeo se koristiti tijekom II. svjetskog rata. Označavao je savezničke letjelice bez pilota nakrcane eksplozivom kojima se upravljalo iz drugog aviona. Pokus nije uspio pa se na dronove zaboravilo. Masovna prodaja “konzumentskih” kvadrokoptera i sve veća uporaba bespilotnih ratnih letjelica samo na prvi pogled nisu povezani. No nakon što se detaljnije sagleda mogućnost vojne primjene malih kvadrokoptera u budućnosti postaje jasnija ne samo priroda nadolazećih robotiziranih ratova već i neka obilježja svakodnevice civilnog društva budućnosti u kojem je prostor zakrčen letjelicama kao što je danas svijet zarobljen automobilima.

RAZVOJ OD RAKETA V2 DO LETEĆIH DRONOVA. Rakete V2 iz II. svjetskog rata (slika lijevo) bile su bučne, razorne i neprecizne dalekometne bombe. Krstareće rakete iz 80-ih godina XX. st. za jednokratnu uporabu (u sredini) slijedile su reljef leteći nisko ispod radarskog snopa. Dronovi (slika desno) su globalno daljinski vođene letjelice. Lete sporo, nečujno i dugo na visinama od oko pet tisuća metara što im omogućava gotovo satelitsko statično nadgledanje cilja. Optički sustavi omogućavaju vrlo precizno ciljanje, a rakete veliku snagu udara po objektima napada.

U najširoj vojnoj upotrebi su bespilotne letjelice opremljene različitim videosustavima visokih rezolucija za dugotrajan tajni nadzor i raketama za precizno pogađanje meta. Upravljaju se interkontinentalno iz vrlo velikih daljina posredstvom satelita i brzih zemaljskih komunikacijskih mreža. To su podmukla i učinkovita ratna sredstva za “kirurški precizne” ubojite operacije koje imaju i kolateralne žrtve. Opisuje ih se i kao “oko pretvoreno u oružje”. Razloga razvoja robotičkih ratnih sredstava je mnogo. Najvažniji je ubrzavanje ratnih operacija do mjere kada čovjek može teško ili uopće ne može aktivno pratiti i predviđati njihove ishode i na vrijeme donositi odluke. Takvi uvjeti ratovanja zahtijevaju strojeve s autonomijom djelovanja. Važan razlog je i uklanjanje ljudi iz ratnih djelovanja i smanjenje žrtava, posebice skupih vojnih pilota. Robotizirana oružja omogućavaju držanje protivnika praktično na neograničenoj udaljenosti i prisutnost u čovjeku nedostupnim prostorima i uvjetima. Čovjek konceptualno u kompleksnim ratnim sustavima postaje daljinski pratitelj (supervizor) ratnih robotskih sustava koji ga izvještavaju o stanju na ratištu, izrađuju

RAŠIRENOST I RAZNOLIKOST RATNIH ROBOTA. Na slici je suvremena reklamna shema proizvođača autonomnih ratnih sredstava. U standardizacijskoj tipologiji International Federation of Robotics grupa “Vojni roboti” obuhvaća sljedeće “robote profesionalne servisne namjene” za obrambene primjene: 47 Roboti za razminiranje, 48 Bespilotne letjelice, 49 Bespilotna zemaljska vozila, 50 Bespilotna podvodna vozila, 51 Ostale obrambene primjene, 52 Podvodni sustavi (civilni/opća uporaba), 53 Ljudski egzoskeleti s pogonom, 54 Bespilotne letjelice (opća upotreba), 55 Mobilne platforme opće upotrebe, 56‒60 Podvodni sustavi (civilni/opće uporabe). Zapaža se pomiješanost civilne i vojne uporabe.

VELIČINE RATNIH LETEĆIH DRONOVA. Dok su američki dronovi poprimili razmjere aviona (slika desno) poput drona Gruman Northrop koji leti na 18 000 m, dron europske agencije za nadzor granica Frontex (slika lijevo) je “standardna” manja letjelica duljine oko 10 metara kakve su i konkurentski jeftini turski dronovi upotrijebljeni u borbama u Libiji i Gorskom Karabahu. No na bojištima se sve više koriste i mali osobni ratni dronovi (slika u sredini) za taktički nadzor i pojedinačna borbena djelovanja. Njihova će se minijaturizacija nastaviti, a uporaba će im biti sve veća u području ratnih rojeva.

PRELAZAK GRANICE AUTONOMNOSTI U RATU. Sredinom 2021. pojavile su se prve naznake da vojni roboti koriste autonomne načine djelovanja. Izrael je uveo poluautonomne robote u čuvanju granice. Kopneni dron Jaguar (slika desno) mijenja pješaštvo prema Gazi gdje se kontrolira zid. Opremljen je pored ostaloga i strojnicom MAG kalibra 7,62 mm koja može raditi dok miruje ili je u pokretu. Robot se upravlja iz baze (slika u sredini), ali i autonomno djeluje na sve češće male kvadrokoptere koje Hezbolah šalje na Izrael. Robot u gibanju prati strojnicom uočeni dron i puca na njega dok ga ne sruši. Zemlje poput Kine i Turske ponudile su tržištu mnogo jeftinije ratne dronove od onih SAD-a. Posebno su aktivni turski dronovi Bayraktar (slika desno) koji se koriste u trenutnim sukobima poput libijskog rata. Upravo su tamo zabilježene aktivnosti za koje se smatra da su bile autonomne.

procjene pojedinih ishoda i nude modele budućih postupaka. SAD je naoružane bespilotne letjelice Predator počeo po ugledu na Izrael koristiti krajem XX. st. u operacijama na Balkanu 1994. (Bosna, Kosovo, Srbija) i poslije u Jemenu, Pakistanu, Afganistanu itd. U tim akcijama piloti dronova ‒ operateri, bili su tisućama kilometara daleko u vojnim bazama u SAD-u. Korištenje letećih dronova za etički problematična uklanjanja neprijatelja donijelo je tim sredstvima u širokoj javnosti naziv “roboti ubojice”. Mogućnost da bi robotski ratni strojevi u bliskoj budućoj fazi razvoja mogli sami birati ciljeve i donositi odluku o njihovu uništenju potakla je mnoge mirovne organizacije širom svijeta da pokrenu inicijativu za donošenje međunarodne rezolucija o potpunoj zabrani autonomnih ratnih robota i prije nego su se oni stvarno pojavili. Deklaraciju je potpisalo oko 150 država, no među njima nisu najveći proizvođači i korisnici. Nasuprot tome, pojavili su se vrlo poduzetni novi proizvođači jeftinih letećih dronova, a počeli su se masovno u ratnim i kriminalnim aktivnostima koristiti kvadrokopteri. U odgovoru na proteste javnosti SAD je izjavio da njihovi ratni roboti nisu i nikada neće djelovati autonomno (nezavisno od čovjeka). Pokrenuo je i projekte razvoja tzv. etičkih ratnih robota čiji je cilj bio reguliranje ubojnih ponašanja autonomnih robota. Po tom konceptu etički ratni robot sudjeluje u borbama “pravednog rata” na temelju zaključaka izvedenih iz analiza Zakona ratovanja, postojećih ratnih konvencija o dopuštenim ratnim djelovanjima i Pravila o ratnom angažmanu vojne sile. Znanstvenici koji su radili na kontroli etičkih robota smatraju da je “pravedni rat” jedno od zakonski najuređenijih područja ljudskih aktivnosti. Ti se zakoni ne poštuju, ali se na temelju njih može načiniti autonomne ubojne robote koji će se na ratištu ponašati etičnije od ljudi.

Etički regulator ubojnih ponašanja autonomnih ratnika čine dva glavna segmenta: viši savjetodavni (deliberativni) upravljački sloj i niži reaktivni skup sastavljen od mape raspoloživih ponašanja. Etičke komponente su: etički regulator kao “savjetničko usko grlo” koje transformira ili potiskuje smrtonosno djelovanje ako nije dopušteno; etički kontrolor ponašanja koji sva ponašanja koja mogu proizvesti smrtonosne posljedice razmatra i stavlja unutar “prihvatljivih etičkih granica”; etički prilagoditelj (adapter) koji nakon akcije procjenjuje i oblikuje kritički izvještaj o izvedbi akcije; savjetnik za odgovornost utvrđuje odgovornosti unutar akcije. Od zapovjednika, preko programera i operatera do samog robota. Autonomno ponašanje robota ne podrazumijeva samo obuku u prepoznavanju potencijalnih ciljeva već i analizu moralne i pravne zakonitosti smrtonosnog napada na metu. To će dovesti do novog koncepta odgovornosti i voditi prema hibridnim oblicima djelovanja i autonomije. Sada dominantni koncept “master-slave” (čovjek-rob) odnosa čovjeka i stroja zamjenjuje se konceptom isprepletene suradnje dvaju sudionika. Stroj i čovjek su “partneri” u procesima donošenja odluka i taj odnos širi s većom “autonomijom” stroja. Razvoj uzajamnog djelovanja ljudskog i robotskog borca u etičkom ratnom stroju ne ovisi samo o pouzdanosti robotske inteligencije već i od sklonosti ljudi da vjeruju stroju. Već danas je uočljiv fenomen čovjekove “automatske pristranosti” i snažnog povjerenja u sposobnost stroja da korektno izvršava zadatak (Strojevi ne griješe!). Zato bi se moglo dogoditi da i kod loših procjena uspjeha ubojnog ponašanja operateri vjeruju strojnom segmentu sustava i zanemare potrebu za “nadjačavanje” stroja pri konačnoj odluci. Strojni segmenti ratnih robota ostaju tehnički objekti, ali nisu pasivni, slijepi i glupi već su proaktivni, osjetljivi na uvjete koji ih okružuju i kooperativni. Oni su posrednici između rata i čovjeka. Sposobni su surađivati s ljudima. Koriste intencionalni rječnik kojim obrazlažu svoje aktivnosti kao što to čine ljudski akteri, sa sličnom semantikom. Dron skuplja i pruža informacije, ali i predlaže, “poziva” i nagovara operatera da izvrši određene radnje. Slično kao što automobil posredstvom gradske mape i GPS-a sugerira aktivnosti vozaču. U složenom postupku donošenja odluka ljudski i strojni dio ratnog robota postaju nerazrješivo povezani. No miješanje djelovanja čovjeka i stroja stvara poseban problem odgovornosti. Zapravo je odgovornost u žarištu rasprave o vojnim teleoperatorima s elementima autonomnosti. U početku se izabiru i pokreću raspoloživa ponašanja na neemocionalan način, a ako rezultati procesa budu u suprotnosti s tzv. cenzorom krivnje, onda se opcija djelovanja odbacuje. Možemo zamisliti događaje u kojima će se ljudska krivnja i strojna krivnja morati nekako sinkronizirati kako bi se artificijelna i autentično biološka krivnja usuglasile i na temelju toga “optimizirala” ratna izvedba suradnje čovjeka i stroja.

Igor Ratković