Mala škola fotografije

Piše: Borislav Božić, prof.

CANDID ILI ISKRENA FOTOGRAFIJA

Riječ candid u engleskom jeziku znači iskren, pa bismo ovaj pojam mogli prevesti kao iskrena fotografija. Prvi put pojam je koristio jedan engleski časopis 1928. godine za fotografije Ericha Salamona. Naime, ovaj vrli gospodin prvi je koristio fotoaparat malih dimenzija, s objektivom velike svjetlosne jačine i njime fotografirao javne osobe na službenim sastancima. Nitko nije na njega obraćao pažnju jer je fotoaparat bio relativno malih dimenzija u odnosu na aparate toga doba kojima se radila službena fotografija. Fotografije su bile fantastične jer su prikazivale osobe iz javnog života sasvim spontano ‒ nisu bile svjesne da ih se fotografira pa se nisu niti namještale ,“glumile” određenu pozu.

Fotografija iznad ovoga teksta prikazuje prizor kako sjajni fotograf Arnold Newman fotografira Lyndona B. Johnsona 1963. godine, kada je imenovan za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, za njegov službeni portret. Newman je improvizirao cijeli fotografski studio u prostoru Bijele kuće. Pravilo je da se osobe iz visoke politike ili javnog života portretiraju i te fotografije služe kao njihovi službeni portreti za različite potrebe. Kod fotografiranja ovakvih službenih portreta, pored toga što fotograf ima ideju i zna kako tu sliku treba napraviti, portretirana osoba treba i mora surađivati. Dakle, portretirana osoba

svjesna je čina fotografiranja pa se prema tome i psihološki i emocionalno priprema, a i položaj tijela prilagođava savjetima fotografa tako da konačan izgled i doživljaj portretiranog ovisi i o fotografu, ali i o osobi koju se portretira. Candid ili iskrena fotografija neke osobe suprotna je od ove režirane, tj. namještane fotografije. Najjednostavnije tumačenje candid fotografije je da osoba koju se fotografira nije svjesna čina fotografiranja i uopće ne primjećuje fotografa. U tom slučaju ona se neće namještati, niti prilagođavati izraz lica, već će biti spontana, iskrena. To znači da će položaj tijela i izraz lica biti posljedica one aktivnosti kojom se trenutno bavi, a ne saznanjem da je prisutan fotograf i da je fotografira. Dakle, ponašanje je iskreno jer je osoba u potpunosti posvećena svome poslu. Da bi fotografi uopće mogli raditi ovu iskrenu ili candid fotografiju, trebali su imati visokoosjetljive filmove i objektive velike svjetlosne jačine i fotoaparate manjih dimenzije kako ne bi bili upadljivi i time skrenuli pažnju fotografiranoj osobi na čin fotografiranja. Ako nisu imali svjetlosno jake objektive i visokoosjetljive filmove, mogli su raditi samo na dnevnom svjetlu jer bi im u zatvorenom prostoru trebala bljeskalica koja bi pak uznemirila snimanu osobu i snimka ne bi bila spontana. Zbog kvalitete filma i slabijih objektiva prve iskrene fotografije iz razdoblja 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća bile su dosta kontrastne i zrnate. Ovom tehničkom “nedostatku” doprinio je i prisilan način razvijanja (push) jer su autori povećavali osjetljivost kod fotografiranja, a onda ovim načinom razvijanja koliko-toliko dobivali korektnu ekspoziciju.

Ove dvije fotografije izvrsno svjedoče tu spontanu, iskrenu ili candid fotografiju. Na gornjoj fotografiji grupa političara je do kasno u noć raspravljala o važnim temama pa su neki od iscrpljenosti i umora zaspali i taj je trenutak uhvatio fotograf Erikch Salamon. I lijeva fotografija istog autora nosi taj duh neposrednosti.