Analiza fotografija SF . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Potječe iz imućne židovske obitelji koja mu je omogućila vrhunsko školovanje. Doktorirao je pravo na Sveučilištu u Münchenu. Nakon završetka studija vrlo kratko radio je kao odvjetnik. Preokret u njegovu životu desio se kupovinom fotoaparata Ermanox 1928. godine. Aparat je bio manjih dimenzija, jako kvalitetan. Stavio ga je u svoju odvjetničku torbu

ANALIZA FOTOGRAFIJA

Erich Salomon 1886. - 1944.

i neprimjetno u sudnici fotografirao proces suđenja za ubojstvo. Nitko u sudnici nije znao da se fotografira tako da su fotografije bile senzacionalne jer su prenijele originalnu atmosferu suđenja. Sve ih je vrlo dobro prodao različitim novinama. Napustio je odvjetnički posao i specijalizirao se za neprimjetno fotografiranje raznih međunarodnih skupova visokih političara i raznih društvenih događanja. Bio je vrlo uglađen gospodin, s finim građanskim manirama i uz malu je dovitljivost bio na svim važnim skupovima. Mnogi značajni svjetski političari izjavili su da nitko ne bi vjerovao da se sastanak održao, ako ga Salomon ne bi fotografirao. Njegov spontan i neposredan stil fotografiranja bio je uzor drugim fotoreporterima. Kao Židov se za vrijeme Drugoga svjetskog rata skrivao u Nizozemskoj. Tu ga je otkrio jedan nacist i deportirali su ga u Auschwitz gdje je umro 1944. godine.

ili tipkala2 kada je rampa podignuta. Tipkalima kontroliramo krajnji gornji položaj rampi. Rampe su podignute sve dok magnetski senzori očitavaju signal. Kada maknemo magnetsku karticu izvršavaju se potprogrami Ramp1_close i Ramp2_close spuštaju rampe vrtnjom elektromotora u suprotnom smjeru (M1, M2 = ccw) i vremenskom intervalu od tri sekunde (t = 3 s). Izlaskom iz potprograma motori se zaustave (M1, M2 = stop), rampe su spuštene i progam provjerava signal magnetskih senzora na ulazu i izlazu parkirališta.

Tablica stanja rampa1, rampa2

Izazov_1: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji upravlja automatiziranim sustavom dviju rampi na ulazu i izlazu u parkiralište. Program neprekidno provjerava ulazni signal

Magnetski senzori Tipkala LED-ica zelena

LED-ica narančasta Elektromotori I1, I3 I2, I4 O5, O7 O6, O8 M1, M2 0 0 0 0, 1 (0,5 s) STOP 1 0 0 0, 1 (0,5 s) CW 1 1 1 0 STOP

0 0 0 0, 1 (0,5 s) CCW

magnetskih senzora (I1, I3). Kada magnetski senzori nisu očitani, motori (M1, M2 = stop) miruju, signalna LED-ica (O6) treperi u periodu od pola sekunde, zelena LED-ica (O5) je isključena i rampa je spuštena. Kada magnetski senzori očitaju magnetsku karticu, rampa1 i/ili rampa2 se otvara pokretanjem motora (M1, M2 = cw) koji dižu rampu do krajnjeg položaja pritisnutog tipkala (I2, I4). Dodirom tipkala (I2, I4) motori se zaustave (M1, M2 = stop), signalna narančasta LED-ica (O6) se isključi i zelena LED-ica (O5) se uključi, te neprekido provjerava očitanja magnetskih senzora. Uklanjanjem magnetske kartice motori (M1,M2 = ccw) spuštaju rampu, zelena LED-ica se isključi, narančasta LED-ica treperi u intervalu od pola sekunde, te pritiskom tipkala (I5, I6 = 1) zaustavljaju spuštanje rampe. Program se neprekidno provjerava očitanjem magnetskog senzora. Napomena: Proširenjem konstrukcije, dodavanjem ulaznih elemenata tipkala (I5, I6) nadogradit ćemo sustav upravljanja rampom i očitanje krajnjeg donjeg položaja kada je rampa spuštena. Petar Dobrić, prof.

SF PRIČA

Robopas

Robopas je trčkarao ulicom, spretno se probijajući među ljudima, električnim monociklima i biciklima, drugim robotima. Na prvi pogled nije baš izgledao kao pas. Istina, imao je četiri noge: crne cijevi i servomotore koji su mu omogućavali da se kreće prilično brzo, ali ne i da trči, na primjer. Imao je tijelo. Podsjećalo je na valjak, obojan žuto. Imao je i glavu: žuti elipsoid na pokretnom vratu, što se mogao okretati na sve strane, i imao je ugrađene kamere i mikrofone te antenu. I zvučnik, ako je želio nešto poručiti. Rep nije imao. Ni ogrlicu oko mehaničkog vrata. Ovaj robopas bio je bez svog čovjeka. Što se zapravo dogodilo njegova umjetna inteligencija nije uspjela u potpunosti shvatiti. Škripa kočnica i guma, prasak kad branik udara u tijelo, krik. Povici, zapomaganje, kasnije sirene: sve je to vidio kad se, odbačen na pločnik, uspravio na noge. Nitko nije obraćao pažnju na njega. Gledao je tijelo prekriveno bijelom tkaninom kako ga unose u ambulantno vozilo i znao je da više nema čovjeka. Pa je lutao gradskim ulicama, sam, napajajući se svakih 48 sati na besplatnim punjačima. Struja iz vjetro- i solarnih elektrana bila je dovoljno jeftina, a grad dovoljno bogat, pa je energija iz javnih punjača bila besplatna.

Vidio ju je tog sunčanog dana. Kroz noć je kišilo, ulice su izgledale oprane, krošnje drvoreda zelenile su se. Robopas je upravo bio završio s punjenjem i osjećao se poletno. Bio je solidno rađen (japanska marka, kineska proizvodnja, za zapadno tržište), njegove komponente nisu se nijednom pokvarile, iako je bio u funkciji već četiri i pol godine. Robopsi su se mijenjali kako se mijenjala moda, i on je vidio mnogo novijih modela na povodcima njihovih vlasnika. On je bio jedan od ranih modela, koji nije bio predviđen da se na njega navuče umjetno krzno pa je i izgledao poput robota. Osim što je mogao nositi do sedam kilograma tereta (idealno kad bi pokojni vlasnik išao u trgovinu), imao je ne baš zanemarivu umjetnu inteligenciju te senzore visokog raspona i razlučivosti da je pune informacijama o svijetu oko njega. Za razliku od pravih pasa, koji su se također mogli vidjeti na ulicama i uvijek ga odmjeravali sumnjičavo i režali na njega, robopas je vidio cijeli spektar boja. Prednosti robopasa pred pravim psima bile su brojne. Jedna od njih je da je robopas bio čist: nije dizao nogu uz svaki stup, nije čučao nad pločnikom, tjerajući gospodara da ide za njim s izvrnutom najlonskom vrećicom navučenom na ruku, nije slinio. Bilo je i nedostataka. Udruge za zaštitu životinja pomagale su skloniti i udomiti napuštene pse i mačke, ali uopće ih nije bilo briga za ostavljene robopse. I tako je robopas, bez svog čovjeka, lutao gradskim ulicama. Dakle, vidio ju je tog sunčanog dana, svježeg nakon kiše, u izlogu modnog salona. Stajala je tamo bez ikakve odjeće: dekoraterka izloga svukla je jednu haljinu s nje, prije no što će joj odjenuti drugu, kako se promijenila sezonska kolekcija. Tijelo joj je izgledom i proporcijama bilo ljudsko; kao da je imalo metalnu kožu, ali bez sjaja. Nije imala kose: na glave takvih robomodela obično se stavljala perika, a ponekad niti to. Lice joj je odavalo neko daleko dostojanstvo, koje nije mogla pomutiti čak ni činjenica da stoji naga naočigled cijele ulice. Zglobovi su joj bili savršeno izvedeni, jedva vidljivi. Robopas to nije znao, ali ona je bila proizvod kineske tvrtke, indonežanske proizvodnje, za zapadno i dalekoistočna tržišta. Drugim riječima, ona je bila model koji se, kao ni robopas, nije lako kvario. Dok ju je tako gledao kroz neprobojno staklo izloga ‒ u jednom trenutku, prije desetak godina, a nakon tko zna kojih demonstracija i razbijanja izloga, većina trgovina jednostavno je ugradila neprobojna stakla ‒ robopas pomisli kako je lijepa, što god jednoj umjetnoj inteligenciji bio pojam ljepote. Odjednom, lutka kao da je postala svjesna da je robopas promatra. Lagano je nagnula glavu, jedva primjetno, i pogledala ga svojim japanskim kamerama skrivenima iza dizajnerskih očiju. Šarenice su joj se prelijevale u svim duginim bojama. Robopsu se učini da mu se nasmiješila. Odlučio je kako je ona njegov novi čovjek. * * * Jasno, kad je ušao u dućan, požurivši za jednom starijom gospođom da se provuče prije no što se zatvore neprobojna vrata, “prokletog cucka” je poslovođa zgrabio ispod trbuha i bez imalo obzira izbacio natrag na ulicu. Robopas je bio programiran da ne napada, osim ako nije primijetio neposrednu prijetnju oružjem. Uostalom, nije ni imao zube kojima bi ugrizao poslovođu. Neki drugi robopsi, oni što su se koristili za čuvanje i osiguravanje objekata i osoba, bili su opremljeni zastrašujućim zubalima. Nije mu palo na pamet da se zapita bi li ga se moglo preraditi, da i on ima zube. Po prirodi (ili bolje rečeno programu) nije bio agresivan. U svakom slučaju, dok je pokunjeno (podvijenog repa, da je imao rep) odlazio ulicom, shvatio je da će morati pokušati drugačiji pristup. Srećom, i robolutka je imala antenu. Sljedeće noći, kad u dućanu nije bilo nikoga, njih su se dvoje našli na istoj frekvenciji, kako to ljudi vole slikovito reći. Robolutka je bila pod nadzorom videokamere, pa nije bilo pametno da se počne micati, ali kamera nije mogla registrirati digitalnu komunikaciju. E sad, kad dva robota komuniciraju bežičnom vezom, brzina prijenosa ogromne količine podataka je velika. I tako, za trideset sekundi stajanja pred izlogom, robopas je znao sve o robolutki, a robolutka je znala sve o robopsu. Robolutka je odlučila kako je on njen novi robopas. I dodijalo joj je provoditi dane stojeći u izlogu, slobode kretanja ograničene programskim okovima na povremene promjene poze. Oboje su zaključili da robolutka mora pobjeći iz tog izloga, iz te trgovine, možda i iz grada. Jedino pitanje bilo je “kako”? * * * Oboje su potrošili nekoliko dana i noći prevrćući sve moguće planove. Problem se sastojao od dva koraka: 1.) skidanje programskih okova, 2.) izlazak iz trgovine. Robopas nije mogao skinuti okove u salonu, pred svima. Ne bi mu dopustili da provali šifru. Okovana, robolutka nije mogla jednostavno odšetati iz salona. A onda je robomodel došla na genijalnu ideju.

Pokvarit će se. Tri dana poslije (da ne bi bilo sumnjivo, za slučaj da je netko iz trgovine zapamtio robopsa), robomodel je bez ikakva povoda i sasvim iznenadno zamahnula rukom na prodavačicu koja je u izlogu namještala nove cijene. Nije je udarila, naravno. Zamah je bio precizno odmjeren da je promaši. Ali je prodavačica kriknula, iskočila iz izloga pred zaprepaštenim poslovođom i svojim kolegicama, i konačno se saplela i pala na stražnjicu. Robolutka se uz jedva čujno zujanje servomotora vratila u početni položaj. Poslovođa je pomogao sirotoj djevojci da ustane. Svi u salonu napeto su promatrali robolutku, kao da su čekali njen sljedeći potez. Nije ga bilo. Do večeri, slučaj je bio skoro zaboravljen. Ali tri dana kasnije, robolutka je napravila novi izgred. Pred zabavljenom publikom na ulici i zaprepaštenim prodavačicama, zavodnički je svukla haljinu koju je nosila i stala naga, da je svi vide, visoko podignutih ruku. Konačno, kad je nakon još dva dana, robolutka okrenula glavu, apsolutno odbijajući da vrati svoj pogled na ulicu, poslovođa se dohvatio garantne kartice i, čitajući broj s nje, pozvao servisere. * * * Elektroaviokombi ovlaštenog servisera sletio je pred salon ni deset minuta kasnije. Nakon daljnjih dvadeset minuta, dva su servisera ‒ isključivši joj prije toga programske okove koji su je sprečavali da hoda ‒ izvela robolutku iz trgovine i utrpala je u kombi. Nitko nije primijetio robopsa kako sa sigurne udaljenosti čita poštansku adresu, web-adresu, e-mail adresu i telefonske brojeve servisa, ispisane na boku kombija. Dok je vozilo polijetalo, robopas je konzultirao plan grada i, ne žureći, da ne bi bilo čudno, pošao na pročitanu adresu. Stigao je predvečer ‒ servis je bio u poslovnoj zoni na rubu grada ‒ i sakrio se iza kontejnera za smeće, pažljivo promatrajući oba ulaza u zgradu. Trajalo je pola sata prije no što je i zadnji majstor izašao i karticom zaključao vrata za sobom. Robopas je još čekao, da poslovna zona opusti ‒ tek koje dostavno vozilo što bi prošlo ulicom ‒ a onda je, što je brže mogao, prišao sporednom ulazu. E sad, elektronske brave, poput one na sporednom ulazu, obično imaju dijagnostički priključak koji inače nije lako hakirati. Ali robopas je imao odgovarajuću podatkovnu iglu ugrađenu u glavu i potrebne algoritme u svojoj bazi programa. To, na primjer, ako gazda izgubi ključeve stana. Propeo se na stražnje noge. Nije dosizao dovoljno visoko. Robopas pogleda oko sebe. Nije dopustio da ga svlada očaj: bio je to problem, i u njegovoj naravi robota bilo je da ga riješi. Uz sporedni ulaz bile su poslagane prazne kutije od rezervnih dijelova, odložene da ne smetaju u radionici prije no što će završiti u reciklaži. Robopas priđe jednoj od kutija i gurne je. Bila je lagana. Dogurao ju je pred vrata, skočio na nju i onda se propeo. Njegova podatkovna igla sad je bez problema kliznula u dijagnostički priključak. Ubrzo je robopas, prošavši kroz desetak algoritama, provalio šifru, a vrata su se uz tihi škljocaj brave otvorila. Cijelo to vrijeme snimala ga je kamera na ulazu: robopas je to znao, ali se jednostavno nije osvrtao. Ujutro će momci iz servisa i policajci koje će pozvati imati što za vidjeti. Ali to će biti ujutro. Nije mu trebalo dugo da nađe robolutku. Ležala je na stolu, tijela prekrivenog bijelom plahtom. Odgovorila je na njegov poziv, ali je i opet bila sputana programskim okovima koji su se otvarali slanjem odgovarajuće šifre. Ovaj put je robopsu trebala radna stolica na kotačićima, ali ubrzo je robolutka ustala, zbacila sa sebe plahtu i stala na pod. Pogledala je robopsa, a onda se nasmiješila, posegla za njim i podigla ga u svoje metalno sivo naručje. Ljudi ne znaju kako roboti osjećaju zadovoljstvo. Sreću. Radost. Ono što su u tom trenutku osjetili robopas i robolutka. Pred spoznajom kako više nisu bili sami. Kako robopas više neće besciljno lutati gradom, niti će robolutka stajati sputana u izlogu, noseći skupocjene kreatorske haljine, od kojih većinu ne bi ni ugašena obukla, samo da je mogla birati.

Svitalo je. Ostavili su grad za sobom. Robolutka u radnom kombinezonu i laganim cipelama nađenima u garderobi. Robopas u njenom naručju: lutka se kretala znatno brže. Pored njih prozujao bi neki elektrošleper, iz kabina su treštali folkeri, ili neki drevni rokeri, ili pak glas noćnog spikera čija se smjena bližila kraju. Robolutka bi podigla palac, ali nitko se nije osvrtao. Ali, robolutku i robopsa to nije smetalo. Uz put je bilo dovoljno punjača. Roboti već odavno nisu bili nov prizor i mnogi su šetali naokolo, obavljajući zadatke za svoje vlasnike. Obični ljudi na njih najvjerojatnije neće obraćati pažnju. Morat će se čuvati policajaca. Ali, bili su slobodni.

Aleksandar Žiljak