Mašine koje šaljemo u nebo

SF PRIČA

“Pobjegla je iz laboratorija jučer u 22:34”, pojasni doktor Kinnert. Cade je pomno promatrao video na zidnom zaslonu, snimljen nadzornom kamerom. Djevojka, naga, vitkog tijela, kratke plave kose, dolazi sebi u cilindru. Nekoliko minuta samo leži na leđima, pred Kinnertom i njegovim kolegama. Onda se uz urlik izvija u luk, grči, pada, pa skače u čučanj i šakom silovito udari u staklo. Jednom, drugi put. Treći. Staklo prska. Na snimci stručnjaci trče za kontrolne pultove, a Kinnert kao paraliziran gleda kako ruka prolazi kroz rupu ‒ neprobojno staklo, po propisima za biolaboratorije, objasnio je Cadeu ‒ i posiže prema upravljačkoj ploči ispod cilindra, ne obazirući se na krv. Prst pritišće tipku. Cilindar se otvara, djevojka iskače i smjesta se baca u trk, prije no što se zatvore neprobojna vrata laboratorija. Cadeu nije promaklo kako joj se posjekotine na ruci zatvaraju same od sebe. “Zanimljivo”, promrmlja on. “Sad vam je jasno zašto je nismo bili u stanju zaustaviti.” “Niste ni pokušali”, naceri se Cade. Onda uzdahne. “Dobro, sad ja moram naći golo djevojče tko zna kakvih sposobnosti…” “Dobit ćete specifikacije”, prekine ga Kinnert. “…i vratiti je vama.” Doktor kimne glavom. “Samo, više nije naga.” Sljedeća snimka, s kamere pred svlačionicom za tehničko osoblje. Djevojka ulazi gola. Nakon nešto buke (zvučalo je kao kidanje vrata limenih ormara golim rukama), izlazi u sivom urban-kombinezonu, kapuljače navučene na glavu, obuvena u tenisice. Negdje je našla i tamne naočale. S obzirom na njenu sasvim prosječnu visinu i tijelo što ne odaje snagu koju posjeduje, pomisli Cade, traži se igla u plastu sijena. “Je li bilo što u kombinezonu?”, upita Cade otvarajući na zaslonu datoteku koju mu je pripremio doktor. Nije mu se dopadalo to što vidi. Kinnert Biotech bio je poznat po raznim programima poboljšanja ljudi, ali ovo je bilo nešto sasvim novo. “Džepni nožić, još par sitnica. Nula gotovine.” “I uspjela je pobjeći iz Instituta, bez da su kamere zabilježile kuda je otišla. Brzo trči.” “Brzo trči”, potvrdi dobri doktor. Cade uzdahne. “Nije lako, ali vi ste na glasu kao dobar tragač, pukovniče Cade.” “Jesam”, kimne Cade, prstom pokrećući prijenos datoteke na svoj ODP. “Moja uobičajena tarifa plus troškovi. Svakodnevno javljanje, u redu?” Kinnert kimne. I kad se Cade htio okrenuti i poći u lov, on ga zaustavi. “Ona nema imena. Nismo je htjeli personalizirati. Vaši kolege... konkurencija, bolje rečeno... ponekad pitaju ‘živu ili mrtvu?’ Pukovniče, ona nije živa. Razumijete što želim reći?” Cade nijemo kimne.

Šest dana. Toliko je Cadeu i njegovoj ekipi trebalo da je otkriju na hakiranim nadzornim kamerama u

megapolisu od 27 milijuna stanovnika. Zapravo, otkrio ju je program za prepoznavanje lica. Kvragu, promrsi Cade. Ako je AI nije uhvatio punih šest dana... Ali Bob, stručnjak za kamere, uspio ju je dalje pratiti. Kroz objektive dvije kamere. I to je bilo sve. “Ništa?” “Ništa”, Bob otpije gutljaj kave. Vratio je snimku s jedne od kamera. “Dobra je. Dva pogotka u šest dana... Stvarno je dobra. Gledaj! Diskretno se ogledava. Traži kamere. Nalazi ih, i to brzo. Sekunde. I onda smišlja načine da prođe ispred njih, a da je ne uhvate. I najčešće uspije. Vidiš ovdje? Dva visoka muškarca.” Zaustavio je sliku. Cade spazi nogu u sivoj nogavici. Ali nije mogao vidjeti i lice. Djevojka je koristila zaklon iza dva prolaznika, dovoljno krupna da je sakriju. “Policijske frekvencije ne daju ništa”, dobaci Marta. “Kinnert ne želi policiju”, odvrati Cade. “A oni se neće na nju obazirati ako nema razloga.” “Da, ali”, nastavi Marta, “rekao si da nema para. Što jede? Ne može čak ni otpatke s ulice, nema ih. Jebi ga, štakori su nam emigrirali jer nema otpadaka. Znači, ne može jesti ni štakore. Što jede?” “Daj mi sitni kriminal, molim te”, reče Cade umjesto odgovora. Pitanje je bilo dobro. I spavanje košta, čak i u konzervi ‒ cilindru s madracem, na noć ‒ ako neće na ulici. A to je skitnja. A onda te pobere murja, pa bi problem bio riješen. “Provale u kioske i automate, takve stvari.” Marta utipka zahtjev i na taktičkom se prikazu iscrtaju mjesta svih uličnih provala u zadnjih šest dana. Cade je pratio takve stvari, i činilo se kako nema nikakvih odstupanja od prosjeka. “Daj mi položaje svih kamera.” Čulo se tipkanje pod Martinim prstima. Taktički prikaz postao je nečitljiv, pointilistički obris grada. “Ne valja”, promrmlja Bob. Cade ga zaustavi pokretom ruke. Činilo mu se kako vidi... On bi uvijek uočavao nešto što iskače. Zato mu je uobičajena tarifa bila tri puta veća nego inače. “Daj mi sve provale oko kojih u krugu od... recimo, pedeset metara... nema kamera.” Mnogo se točkica pogasilo. Bob ustane sa stolice i priđe prikazu. I on je primjećivao. Kao i Marta: nastavila je tipkati, izbacila je slučajeve kod kojih već postoje osumnjičeni. Ostalo je puno manje točkica, razbacanih. Osim četiri razbijena automata za hranu. Na prvi pogled bez uzorka, ali ni jedan nije bio dalje od dva kilometra od Šume Čovječanstva i svi su bili poharani u istoj noći. “Evo što jede”, slavodobitno će Cade. “Da, u šumi se ima gdje skrivati”, Bob će. “Svakih par dana ode po nove zalihe.” “Ali, prije ili kasnije, i policija će uočiti uzorak”, primijeti Marta. “Možda i ne”, odmahne Cade glavom. “Neće ona vječno čučati u šumi. Vrati mi natrag onu snimku s dvojicom visokih.” * * * “Čuješ?”, pokaže Cade. Djevojka ide ulicom, skrivajući se iza prolaznika. A onda se začuje daleko, potmulo BUUUM! Ona zastaje, tek na trenutak, ali dovoljno da je kamera uhvati kako gleda u nebo, prije no što će se izgubiti iza muškaraca. “Zvučni zid?”, pogleda ih Marta. Cade kimne. Bob pogleda taktički prikaz. Sjeveroistočno od Šume Čovječanstva nalazio se kompleks kozmodroma. “Ona briše iz grada”, promrmlja on. “Iz države”, složi se Marta. “S planeta”, zaključi Cade. “Zovite mi Šandora.” * * * Šandor i njegovih deset ljudi, svi pod punom taktičkom opremom, klizali su šumom bez i jednog zvuka. Cade pogleda Šandora. On polako posegne za oružjem o pojasu, automatskim pištoljem s eksplozivnim zrnima. Koliko je Cade mogao zaključiti iz Kinnertovih podataka, djevojku se moglo ubiti jedino tako, ili upotrebom nervnih bojnih otrova. To nije bila mogućnost. Dakle, ako se bude moralo... Obruč se zatvarao. Na maloj ikoni u kutu njegovog taktičkog vizira ‒ slici s mikrodrona koji je bešumno lebdio među stablima ‒ Cade je mogao vidjeti metu. Sjedila je na deblu palom preko potočića. Pukovnik je upozorio Šandorov tim kako je plijen ekstremno brz. Ali, znao je, i njegovi su lovci brzi i vrhunski obučeni. Pravi ljudi za posao koji se morao završiti ovdje, prije no što djevojka dođe do kozmodroma. Skoro nevidljivi pod optomaskama, lovci su se prikradali djevojci, spremni na sve. Spremni da ubiju. Rastave, ispravi se Cade. Ona nije bila ljudsko biće. Nije uopće bila biće. Bilo mu je drago što joj Kinnert nije nadjenuo ime. Petnaest metara. Deset. Sedam.

Odao ih je glasan kreštavi krik šojke u krošnji iznad njih. Cade opsuje. Djevojka skoči na noge. Osvrtala se oko sebe, tražila pogledom prijetnju. A onda ih, usprkos optomaskama, uoči. Ona se opusti. Ruke joj padnu niz tijelo. Cade iskorači i isključi optomasku. Skrivanje više nije imalo smisla. Pokušat će je dovesti čitavu. “Predaj se”, pozove on djevojku. “Nemoj da moramo...” Njezin skoro prezrivi smiješak nagovijestio mu je što slijedi. Ali mu nije najavio što će se točno dogoditi. Djevojka skoči, mišići su joj bili nabijene opruge, što su sad bacile tijelo četiri metra uvis. I prije no što je doskočila, ona se u djeliću sekunde promijeni, kao da je bila od neke guste tekućine što se sad razvlačila. Odrazi se od tla, doskoči do najbližeg stabla, odrazi se od njega, pa do sljedećeg, u sumanutim skokovima, praćena odavno zakašnjelim pucnjevima i eksplozijama ubojitih zrna.

Da, pomisli Cade dok je trčao za njom, praćen Šandorovim ljudima. Zašto je mislio da će se ona boriti? Djevojka je, stalno mijenjajući oblik, skakala da pobjegne od lovaca. Pratili su je, ali su i zaostajali. Iz sekunde u sekundu sve više. Ali, Cade je znao kuda ide. Prema ogradi kozmodroma. Izduženi torzo, nevjerojatno duge noge i ruke, glava... Hitala je kroz šumu, a onda ona ugleda ogradu i samo se odrazi i preskoči je, preleti kao kakva utvara preko table s natpisom NAJSTROŽE ZABRANJENO ZADRŽAVANJE!, pa sleti na travnjak iza ograde. Zakotrlja se, skupi u nešto sličnije ljudskom biću. Zastane na djelić sekunde, munjevito analizirajući prostor oko sebe. Kad je Cade stigao do ograde, djevojka je već trčala prema redu svemirskih brodova na stajanci. “Što sad?”, upita Šandor. “Za njom!”, poviče Cade. Svi su preskočili ogradu kao od šale. Za njom! Preko stajanke. Praćeni povicima zemaljskog osoblja. Cade je znao kako će se tu za minutu, dvije najviše stvoriti kozmodromsko osiguranje, a za njim policija, pa... Kvragu! Misli mu prekine isprekidano tuljenje sirene, sve glasniji huk. Jedan se brod spremao za polijetanje, oko njega crvene rotirke. I naravno, djevojka je trčala prema njemu. Ona zastane, kao da je čekala da se motori potpuno razrade, da se letjelica podigne s tla, da se krenu uvlačiti stajni trap i zatvarati vrata. Cade je dostigne. Šandor je zaostajao, zapuhan, rumen, znojav. Bila je to žestoka trka. Pukovnik povuče pištolj. Uperi ga u djevojku. Ona ga pogleda, sad bijesno, i rastvori se pred njegovim zaprepaštenim očima. Sljedećeg trena, gusta ga masa obavije, stegne kao pipac oko desne ruke, zakrene je, prijeteći da će mu je slomiti. Cade ispusti pištolj. Šandor je ciljao u amorfnu stvar što je obuhvatila Cadea, ali nije se usudio pucati. Djevojka povuče Cadea prema brodu. Začule su se sirene. Kozmodromsko osiguranje. Šandor posegne za dimnim bombama, baci dvije. Zastor gustog bijelog dima zaklonio ih je od neželjenih pogleda. A onda huka motora dosegne maksimum i djevojka potegne Cadea za sobom. Odbacila ga je od sebe tek kad se uvukla u spremište stajnog trapa, otvorila servisni poklopac i izgubila se u utrobi grdosije što se stala penjati. “Brzo!”, poviče Šandor. Cadeu nije trebalo ponavljati. Dvije minute poslije, ostavljajući za sobom dimni zastor, bili su u šumi. * * * “Nismo uspjeli”, prizna Cade doktoru Kinnertu preko ODP-a. “Nije bitno. Ne bojte se, pukovniče, bit ćete u potpunosti isplaćeni.” “Ne razumijem.” “Ona je pokusni model. Mašina koju šaljemo u nebo, poput sondi i dronova i rovera. Mislite o njoj kao o najnovijoj generaciji robota. Brza, izdržljiva, otporna. Sposobna se prilagoditi okolišu. Raditi. Teraformirati. Braniti se, u krajnjoj liniji. Kad je pobjegla, shvatili smo da imamo priliku isprobati je.” “I, je li prošla?” “O da, pukovniče”, nasmije se Kinnert. “Da ste je uhvatili, značilo bi da je pala na ispitu. Da nismo uspjeli. Ali prošla je!” Nad šumom odjekne potmuli tutanj. Cade pogleda uvis. Bio je to brod što je nosio djevojku među zvijezde.

Aleksandar Žiljak

Tablica istine ulaznih/izlaznih elemenata IR (Trail) senzor MOTOR I7 (lijevi) I8 (desni) M1 (lijevi) M2 (desni)

0 (crno) 0 (crno) cw (naprijed) cw (naprijed) 0 (crno) 1 (bijelo) ccw (nazad) cw (naprijed) 1 (bijelo) 0 (crno) cw (naprijed) ccw (nazad) 1 (bijelo) 1 (bijelo) ccw (nazad) ccw (nazad)

Zadatak_2: Konstruiraj model policijskog robotskog vozila koje se autonomno giba po svijetloj podlozi na kojoj je označen smjer kretanja crnom širokom izolir-trakom. Pokretanjem programa robotsko vozilo stoji i čeka pritisak na tipkalo1. Otpuštanjem tipkala1 robotsko vozilo prati crtu i kreće se naprijed (cw). Kontinuirano IR-senzori (I7, I8) očitavaju boju podloge i upravljaju putanjom robotskog vozila očitavanjem podloge. Istovremeno su LED-signalne lampice (O7 i O8) isključene. Aktiviranjem i otpuštanjem tipkala2 počinje kontinuirani proces uključivanja i isključivanja crvenih i plavih signalnih LED-lampica u vremenskom intervalu od (t = 0,2 s). Proces uključivanja i isključivanja LED-lampica ponavlja se sve dok ne pritisnemo tipkalo2. LED-lampice se isključe i program čeka ponovno dok ne pritisnemo i otpustimo tipkalo2. Robotsko vozilo kreće se neprekidno sve dok ga ne zaustavimo pritiskom na tipkalo1 na pola sekunde (zaustavljanje). Istovremeno, LED-lampice rade neprekidno u zadanom intervalu. Zaustavljanje programa i isključivanje svih pokrenutih procesa omogućava istovremeni pritisak na oba tipkala. Slika 33. RP Police Pokretanjem programa izvršavaju se usporedno dva programa. Lijevi program upravlja radom robotskog vozila koje prati crtu pokretanjem i otpuštanjem tipkala1. Desni program pokrećemo pritiskom i otpuštanjem tipkala2. Upravljanje procesom uključivanja i isključivanja LED-lampica u vremenskom intervalu od (t = 0,2 s).

M_stop je potprogram za zaustavljanje vrtnje elektromotora.

O7_O8_off je potprogram za isključivanje LED-lampica.

Tablica istine ulaznih/izlaznih elemenata

Tipkalo LED I1 (lijevo) I2 (desno) O7 (lijevo) O8 (desno)

0 0 on (0,2 s),

off (0,2 s) off (0,2 s), on (0,2 s)

1 0 0 1 M1, M2 stop (0,5 s) off M1, M2 stop (0,5 s) off

1 1

kraj kraj Izazov_1. Konstruiraj model policijskog robotskog vozila koje se autonomno kreće po podlozi koja je označena crnom širokom crtom. Pokretanjem programa robotsko vozilo stoji i čeka pritisak na tipkalo1. Otpuštanjem tipkala1 robotsko vozilo prati crtu i kreće se naprijed (cw). Kontinuirano IR-senzori (I7, I8) očitavaju boju podloge i upravljaju putanjom robotskog vozila očitavanjem podloge. Istovremeno su LED-signalne lampice (O7 i O8) isključene. Aktiviranjem i otpuštanjem tipkala2 počinje kontinuirani proces uključivanja i isključivanja crvenih i plavih signalnih LED-lampica u vremenskom intervalu od (t = 0,4 s). Dodaj sirenu (zujalo) na konstrukciju i poveži ju s međusklopom. Sirena se uključuje i isključuje u jednakim vremenskim intervalima kao i LED. Proces uključivanja i isključivanja LED-lampica ponavlja se sve dok ne pritisnemo tipkalo2. LED-lampice se isključe i program čeka ponovno dok ne pritisnemo i otpustimo tipkalo2. Robotsko vozilo kreće se neprekidno sve dok ga ne zaustavimo pritiskom na tipkalo1 na pola sekunde (zaustavljanje). Istovremeno, LED-lampice rade neprekidno u zadanom intervalu. Zaustavljanje programa osigurajte istovremenim pritiskom na oba tipkala.

Petar Dobrić, prof.