Mala škola fotografije

Piše: Borislav Božić, prof.

HDR-FOTOGRAFIJA prvi dio

Otkad se fotografija tehnološki konstituirala za širu, da ne kažem masovniju, upotrebu, imala je problem s osvjetljenjem. Bolje reći s različitim ekspozicijskim zonama unutar zahvaćenog kadra. Pa i danas, unatoč skoro savršenoj digitalnoj tehnologiji, postoji taj problem različite količine svjetla na pojedinim dijelovima scene koju fotografiramo. Iz toga proizlazi i praktičan problem kako postići vidljivost ili dobru tonsku gradaciju na rasvijetljenim i zasjenjenim dijelovima prizora. Teško, vrlo teško jednom snimkom. Rekoh jednom snimkom, a iz toga zaključujemo da ih moramo uraditi više kako bismo dobili pravilno eksponiran prizor i u sjeni i na rasvijetljenim dijelovima. Ovaj problem i njegovo rješenje bilo je uočeno sredinom XIX. stoljeća pa već od toga doba možemo govoriti o HDR-fotografiji. (HDR ‒ High Dynamic Range, prevedeno znači visoki dinamički raspon.)

Fotografija lijevo od ovoga teksta najbolji je primjer problema različitih ekspozicijskih zona u jednom kadru. Ovaj problem posebno je izražen i skoro je redovito prisutan kod fotografiranja otvorenih ambijenata za sunčana vremena. Ne pojavljuje se samo kod sunčanog vremena, već je prisutan i kod bilo kojih svjetlosnih uvjeta, a postupak rješavanja ovoga problema ‒ da dobijemo korektno eksponiranu fotografiju ‒isti je ili sličan. U ovom slučaju to znači da nam trebaju biti vidljivi detalji prizora i na zasjenjenim i na rasvijetljenim dijelovima prizora, što nije slučaj

ni kod prve ni kod druge fotografije. Kod prve fotografije, na prethodnoj stranici, na rasvijetljenom dijelu prizora, tj. Gradska ura vrlo je razgovijetna, s mnoštvom detalja, ali je zato prednji plan i lijeva strana kadra jako zasjenjena i tek u naznakama razaznajemo sadržaj, a o vidljivosti detalja da i ne govorimo. Na drugoj fotografiji, desno od ovoga teksta, situacija je sasvim suprotna. Lijeva strana kadra s prednjim planom sada je vrlo vidljiva i vizualno čitljiva, ali je zato Gradska ura tek u naznakama i bez detalja. Dakle, razlika ekspozicije u ove dvije fotografije su dvije blende. Na prvoj je f 11 i t 1/250, a na drugoj je f 5,6 i t 1/250. Po kriteriju da imamo čitljivost i prednjeg i stražnjeg plana nije dobra nijedna od ovih dviju fotografija. Treba pristupiti nekom drugačijem načinu fotografiranja kako bismo imali ujednačeno raspoznavanje sadržaja i vidljivost detalja po cijelom prostoru fotografije. Taj drugi način fotografiranja, koji osigurava vidljivost detalja i u jednom i u drugom dijelu fotografije, je High Dynamic Range ili visoki dinamički raspon.

Jedan od kriterija procjene kvalitete fotografije je i raspon ili bogatstvo tonova. U slučaju, kad je što više tonova, od krajnje svijetlog do krajnje tamnog, tad govorimo o velikom dinamičkom rasponu. Lijeva fotografija je primjer bogatstva i mnoštva tonova između dviju krajnosti, dok desna fotografija istog motiva ima manji raspon tonova i skoro da nisu čitljivi svi detalji, pogotovo u zatamnjenim dijelovima. Kolokvijalno možemo govoriti o svjetlijoj i tamnijoj fotografiji što je u ovom slučaju autorska odluka. Lijeva fotografija je poetičnija, a desna je dramatičnija. Dakle, sam autor odlučuje po kojem će principu urediti krajnji izgled svoje fotografije jer time govori o svom autorskom kreativnom statusu.