Svrha muzejskih robotičkih zbirki

SVIJET ROBOTIKE

Institucija muzeja u klasičnom smislu podrazumijeva fizički prostor u kojem se javnosti izlažu predmeti od povijesnog, tehničkog, znanstvenog, umjetničkog ili kulturnog interesa. Danas je tu definiciju potrebno proširiti zbog postojanja virtualnih muzeja, ali i kombinacije fizičkih i virtualnih izložbenih prostora u obliku tzv. proširene stvarnosti. Od vremena osnivanja muzeji su imali memorijalnu i obrazovnu ulogu pa su uz fizičke eksponate postavljani i informativni panoi s osnovnim podacima o izlošku. Robotika je utjecajan, slojevit i uvijek privlačan kulturni fenomen (pojavnost) s bogatom poviješću i različitom ostavštinom. Osnovno obilježje robotike je ubrzavajuća dinamika njena razvoja tako da je teško financijski održavati muzejsku izložbenu statiku. Robotika na internetu svakodnevno zasipa promatrače mnoštvom novosti, a postoje i brojne time-line povijesne retrospektive. To su razlozi zbog kojih je istovremeno očekivano osnivanje specijaliziranih robotičkih muzeja, ali i mogućnost njihova iznenadnog propadanja. Takva razmišljanja dovela su u Japanu 2011. do otvaranja prvog muzeja robotike koji je, unatoč zanimanju javnosti i velikoj posjećenosti, zbog neisplativosti, nakon godine dana rada zatvoren. Muzej robota u Nagoji zamišljen je kao komercijalni tržišni samodostatan izložbeni prostor konzumentske robotike, igraonica, robotskih učionica s trgovinama suvenira. Posjetitelji su mogli kupiti biste Asimova, Čapeka i False Marije iz Metropolisa, učiti voziti Segway, pohađati Robot Academy ili Studio za animaciju robota, igrati se s robotima poput tada popularnog QRIO-a, posjećivati specijalizirane japanske roborestorane... Za razliku od Dalekog istoka na Zapadu su imali posve drugačiji pristup. Svima je u razdoblju velike krize muzeja bilo jasno da je financijski teško održavati zabavno-obrazovni robotički park. Zbog toga, umjesto stalnih postava, susrećemo pompozno najavljivane tematske izložbe posvećene robotima po Londonu, Parizu, New Yorku. Smitsonian – američki nacionalni muzej, godina-

MUZEJ ROBOTIKE osim arhivske i obrazovne djelatnosti mora obuhvaćati i (zabavnu) interaktivnu povezanost posjetitelja sa sadržajima. Upravo ta dinamička vrsta zabave postiže i najupečatljiviji obrazovni učinak. Zbog toga se često za izložbena mjesta robota umjesto riječi muzej koristi naziv robotički park, igraonica i sl.

GRANDIOZNI MUZEJI ROBOTIKE DALEKOG ISTOKA. U Nagoji (slika lijevo) osnovan je 2011. prvi u svijetu veliki klasični muzej robota s brojnim sadržajima poput robotskih svirača tvrtke Toyota ili tada vrlo reklamirane Actroide. Muzej je zatvoren svega godinu dana po otvaranju vjerojatno zbog mnoštva konkurentskih sadržaja, ali i zbog novosti koje se u robotici umnažaju ubrzano. Japan se opredijelio za niz manjih otvorenih izložbi. Tako u Tokiju postoji najmanje pet izložbi robota na otvorenom. Tek 2020. godine oživljena je ideja o velikom projektu muzeja u Seulu (slika desno) pod pokroviteljstvom Hyundaia koji bi trebao biti završen otvaranjem 2024. Ključna ideja građevine je da će je sagraditi (sklopiti) veliki programirani roboti. 32

ZBIRKA STANFORD ROBOTIC INSTITUTEA (SRI) prikazuje razvoj autonomnih mobilnih robota poput Shakeyja (slika desno), robota Carta (Kolica) i s njima povezanih istraživanja vizualnih sustava. SRI je imao pionirsku ulogu pri provedbi unifikacije matematičke formalizacije robotskih mehanizama izložene u seminalnoj knjizi R. P. Poula čiji sadržaj je povezan s legendarnom obrazovnom rukom Stanford Arm (slika u sredini). Na slici lijevo je Sutherlandov šesteronožni hodač (Trojanski žohar) prvi računalom vođeni hodač insektoid.

ZBIRKA ROBOTA MIT-a ima svoje početke u kasnim šezdesetima kada su prva istraživanja vođena pod okriljem ranih radova umjetne inteligencije. Ruka Minskog (slika lijevo) predstavlja to razdoblje. Kismet (slika desno) gotovo je ikona rada na androidnim robotima krajem stoljeća. Na premisi da je lokomocija u osnovi inteligencije osnovan je Leg laboratory iz kojega su proizišli mnogi ključni strojevi o kakvima se prije nije ni razmišljalo. Poput jednonožnog skakača klokana (slika u sredini).

ma obogaćuje zbirku ikoničnih najvažnijih robota, kako stvarnih tako i medijski fiktivnih. Još od samih početaka nastojalo se atraktivne robote iskoristiti kao mamac u prašnjave muzejske zbirke. Roboti su posebno privlačni kada rade, a pogotovo ako je moguć interaktivan odnos s njima pa su uvedeni roboti vodiči po muzejskim zbirkama. U SAD-u susrećemo mnoštvo sadržajem malih, ali za povijest robotike neprocjenjivo važnih zbirki robota koje su osnovane i održavaju se pod pokroviteljstvom raznih sveučilišta. Bez njih nije moguće razumjeti suvremenu robotiku. Najvažnije su tri: Robotička zbirka u muzeju MIT-a, Zbirka Sandfordskog sveučilišta i Arhiva na Sveučilištu Carnegie Mellon (CMU). Zbirka CMU-a je dio “Arhiva robota” koji je osnovica “Projekta Robotika”, prvog na svijetu pokušaja očuvanja i promocije robotičkog naslijeđa. Repozitorij za prošlost, sadašnjost i budućnost robotike. CMU-ov doprinos području robotike uključuje nekoliko prvih mobilnih robota iz kojih je proizišla industrija razvoja autonomnih automobila. Važna je i zbirka svemirske robotike koju održava NASA. Veliki muzej MIT-a poseban je u svjetskim razmjerima jer se bavi poviješću instituta koji predstavlja. Dio prostora muzeja MIT-a posvećen je i robotici, koja je predstavljena stalnom klasičnom postavom fizičkih eksponata nazvana “Roboti i poslije”. Zbirka robota obrađuje razdoblje iz kasnih 60-ih godina XX. st. i važnog projekta hand-eye iz 60-ih do početka novog tisućljeća kada je MIT bio ishodište znanstvenih paradigmi važnih za globalni razvoj robotike. Izložen je “manipulator kojim su rađeni prvi pokusi MIT-eva AI Laba na projektima prepoznavanja objekata videokamerama i manipuliranje njima. Ovi strojevi slagali su kockice i prepoznavali blokove na sceni, a to je kasnih 60-ih i ranih 70-ih bio pionirski posao. Posebice je važan Leg laboratory iz kojega su izišli mnogi za svoje vrijeme neobični strojevi poput brzih četveronožnih kasača, trkača i galopera. Tamo je moguće vidjeti prve mehanizme koji su skakali poput klokana ili različite dvonožne hodače što je poslije dovelo da poznatih uradaka

U tokijskom Nacionalnom muzeju znanosti Miriakan nalazi se i stalna zbirka robota. Japan se u robotici uglavnom predstavljao preko androida. Moguće je uspostavljati vezu s robotima širom Japana. WABOT-1 (WAseda roBOT) (slika desno) iz 1976. prvi je android koji je mogao je komunicirati s osobom na japanskom, kao i mjeriti udaljenost i smjer, mogao je hodati i baratati predmetima. Projekt ASIMO predstavlja se svakom posjetitelju Miriakana, posebice uglednicima. Actride (slika lijevo) predstavljale su otklon od tradicionalnog japanskog pristupa androidima. Boston Dynamicsa. Iz prostora MIT-a razvile su se mnoge globalne ideje, poput uspješnih tržišnih servisnih i zabavno-obrazovnih robota. Ali i mnogi obrazovni tečajevi. U dijelu muzeja MIT-a posvećenom robotici održavaju se radionice za srednjoškolce s modulima LEGO Mindstorms NXT. Nakon zatvaranja Muzeja robotike u Nagoji nacionalno središte izložbe robota postao je Miraikan Science Museum u Tokiju koji ima poseban odjel posvećen povijesnim japanskim robotima, poput Wabota ili ASIMA. No u Japanu postoji i mnoštvo muzeja velikih tvrtki, poput spomenute Toyote koja osim svojih automobila pokazuje i robotičke svirače. O izložbama poznatih tradicionalnih proizvođača industrijskih robota da se i ne govori. Sličan pristup je i kod japanskih sveučilišta koja su svoje najvažnije primjerke robota ustupila nacionalnom muzeju, ali imaju mnoštvo drugih koje koriste u obrazovne svrhe. Primjer je sveučilište u Osaki. Koliko god to izgledalo čudno, u Europi ne postoji značajnije mjesto posvećeno isključivo robotima. Neko vrijeme reklamirana je nezavisna izložba u Madridu, ali ona svojim opsegom i sadržajem predstavlja tematsku igraonicu ili park. To je samo djelomično kompenzirano velikim povremenim tematskim izložbama koje se održavaju u Londonu ili Parizu. Kakva je uloga i budućnost muzeja robotike? Već danas ona je manje popularizacijska jer se robote susreće posvuda. No ono što nedostaje je usustavljeno tumačenje bezbrojnih podataka među kojima je potrebno selektirati najvažnije i uklopiti ih u širi kontekst “robotologije” kao znanosti o smislu i svrsi robota. Pri tome je potrebno iskoristiti veliko zanimanje umjetnika za robote kao umjetnički supstrat kojim se izriču ideje i poruke okolini. Muzejske izložbe sve će češće biti virtualne jer se tako najlakše odgovara na brze promjene. No mediji VR i proširene stvarnosti omogućavaju različite ekskluzivne posjete. Poput, na primjer, iskustva teleprezentiranja pri vožnji podmorskog drona ili daljinskom igranju Robotske alke. Nacionalni muzeji robotike trebaju biti repozitoriji (uređene i obrađene zbirke podataka) svih važnijih događaja, ali i mjesto nenametljivog neprestanog ispitivanja utjecaja, svrhe i smisla robotike. Svojedobno smo od jednog hrvatskoga sveučilišnog profesora (robotike) mogli čuti “antologijsko učeno mišljenje” da su se roboti pojavili zbog toga “jer su ljudi bili lijeni”. Uza svu ležernost u tumačenju pojave i razvoja globalnog fenomena robotike teško je prihvatiti da bi se takvim “znanjima” moglo obrazovati nove tehničke generacije koje su u pravilu usmjeravane na zanemarivanje pa i podcjenjivanje svega što nije vezano uz usku specijalizaciju. Muzeji robotike trebaju dakle preuzeti na sebe ulogu kulturne i biohumanizacijske korekcije siromašnosti formalnih obrazovanja. A to je velik i vrlo važan zadatak.

Igor Ratković