Sapphoart Broj 4/Godina 4/ 2020 by Zoran Hercigonja

GODINA 4/BROJ 4/ 2020 |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||

WEB: sapphoart.wordpress.com

Impressum: ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||| ISSN 2584-3974 Naslov: Sapphoart-časopis za poeziju Autor: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Glavni i izvršni urednik: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Nakladnik: Vlastita naklada autora Mjesto i godina objavljivanja: Varaždin, 2020. Web: sapphoart.wordpress.com Kontakt e-mail adresa: zoran.hercigonja@gmail.com Godina objavljivanja: Godina 4./ 2020. *** Časopis Sapphoart izlazi jedanput godišnje u digitalnoj verziji. Izlazi krajem 12 mjeseca svake tekuće godine.

*Časopis je besplatan i neprofitan.* *Radovi se ne honoriraju.* Radove objavljene u časopisu “Sapphoart” dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Građa časopisa, arhivirana je u Hrvatskom arhivu web-a (HAW). Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NCND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje. Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

SADRŽAJ: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29.

In memoriam Branko Radaković [4] Dvije krajnosti nadahnuća [9] Intervju s Bojanom Tasićem [10] Grafički oblik pjesme [12] Predolimpijski bogovi [15] Intervju s Danilom Radočajem [17] San proćakulala [20] Tko je Cvijeta Zuzorić ? [22] Konopci s otiskom vrata [24] Katica Badovinac [26] Biljana Kovačević [27] Marija Juračić [28] Zoran Šolaja [29] Stanka Sršen [30] Denis Kožljan [31] Sanja Atanasova [32] Snježana Budanec [33] Dušan Dojčinović [34] Bojan Tasić [35] Josip Horvat Macado [36] Ivan Domančić [37] Jadranka Varga [38] Ante Dolić-Borky [39] Paško Romić Croatovski [40] Dina Bavčić [41] Milan Drašković [42] Tijana Radulović [43] Nada Matović [44] Igor Divković [48]

30. Predstavljanje zbirke poezije Biljane Kovačević [49] 31. Na putu do prestola [recenzija Branislava Markovića] [50] 32. Intervju s Andreom Turkovićem [55] 33. Od nekad do sad...[58] 34. Do kraja okrenut tradicionalnom stvaralaštvu [59] 35. Mate Balota [63] 36. ...par besid z Iris Aničić [67] 37. Recenzija: Vreme brutalnih dobronamjernika [70] 38. Objavljen zbornik „U srcu gazele“ [72] 39. Kratak osvrt na roman „Iza osmijeha, prokleto sama“ [73] 40. Beat pjesništvo [74] 41. Objavljena antologija „Konačište“ [79]

Ante Dolić-Borky (autorski radovi) Ljepota života Ljepota života, kao rudnik je srebra. Visoko u Andama, Gore iznad samog Potosija. Izvana obasjan suncem, Iznutra turoban … mračan. Tek ponekad, nit srebrena, na trenutak tamu razbija. Al’ kopati treba, uporno, postojano. Srebrene niti, ne nude se tek tako. Skrivene u bespuću, mraka dubokog, kao i ljepota života, ne predaju se lako. Tereta prepuni, Dani se redaju, Kao vagoni, pretovareni, sve jedan, po jedan. Kao grumen srebra, na škrtost osudjeni. Tek ponekad zabljesne, Život, življenja vrijedan. I ta kap … taj bljesak. Taj djelić trenutka. Taj grumenčić srebra, i rudarska divljenja. Zadovoljni osmijeh. Makar i za kratko. To je ta neizmjerna, ljepota življenja.

Strpljenje

Proliveno vino

Strpljenje izhlapilo. Idemo dalje! Sitnice zanemarite. I biti će lako. U slučaj ne vjerujte, babe vračare. U Tarot karte, Il´ nešto tako. Nemojte samo, da vas opominjem. Neugodne psovke neke spominjem. Nemojte u fino, I još šta više. Pustite kišobrane, nek’ padaju kiše. Ostavite … molim vas, navike stare. Na oči nabijte, sunčane naočare. Spremni budite, na sve i svašta. Kad lijevo treba, desno idite. Nemojte da vam nedostaje mašta. Život je šala, i sami vidite. Nepodopštine od reda, svijesno radite. Nemojte smireno, kao na straži. Gdje može, klicu razdora sadite. Neposlušnost gradjanska, od vas se traži. Pritegnite kolane, stisnite koljena. Uspravno sjedite, dok slijećemo. Mrmljajte nešto, kao da molite. Možda ćemo sletjeti, A, možda i nećemo.

Po haljini crvenoj prolila si vino … crno. Gledam te! … Nešto mi slabo danas sobom vladaš. Pijanica nisi … kažeš! Omaklo se!. To ti kao samo od umora padaš!?. I još bi htjela da se maziš, A već se podobro klatiš. Ja crno vino ne podnosim… Madam! I ne bi ga ljubio, Sve i da mi platiš. Ah, tako sam mokra… I tebe željna. Hoću te imati! Nesuvislo kličeš. I meni se opasno zavrti u glavi, Slušajući te kako … i šta mi vičeš. Sad si u ofanzivu prešla, pravu. A vino pogodno djeluje … crno. Trgaš sa sebe odjeću … bacaš. A haljinu tvoju … crvenu, mokru, Stup ulične svjetiljke, već je ogrno. Ni meni više ne smeta ništa, vino, ni vodka … ni rasčešljana kosa. Ni ulica što lebdi usijana, tvoja gola bedra … ni stopala bosa. Ponoć je …grad zamro … samo tramvaj kasni tišinu biblijsku muti. Nas dvoje sami … budni, jedno uz drugo pripijeni, bludni! A haljina mokra, na stubu visi … crveni se … i šuti.

Milan Drašković (autorski radovi) PRELUDIJUM

U TAMI ( Edgaru Alanu

PONORA

Rešava se, znaj, tajna Zlatnog jelenka, slično slučaju Kradljivice vizija. U nepoznatoj šumi, ekspedicija – šušanj u krošnji, komešanje odjeka. Prepunog pretnje poslušaj pev ponora, prapostojbinu Prokrustove postelje – prekoračenjem porodične povelje pleme ponosnih prizvaće predatora. Pepelom posut princip pridobijanja, prosjaci pakla proizašli plamenom, pad prorokuju proroci pred prazninom. Krupna kišna kap sred sunčevog zalaska, pripitomljeni porazi, posrtanja – ah, Anabel Li, čuvena tugovanka.

Tmina je u mojoj duši. Svi tonovi tame. Čemer i tmuša. ( tu sunca ne sijaju! ) Rođen za izgnanstvo ( demonsko seme! ) nosim stigmu muškarca što voleo je ponoćnu gospu. ( nauk za uklete! ) Kao stranac u stranoj zemlji lutam. Zavesa se lagano spušta. Svi moji gresi znam biće upamćeni.

PONOR Popodne puno poistovećivanja, pusta pučina pred poslednjom postajom, plavu planinu pozdravlja poezijom poslednji plamen predugog putovanja. Prepunog pretnje poslušaj pev ponora, prapostojbinu Prokrustove postelje – prekoračenjem porodične povelje pleme ponosnih prizvaće predatora. Pepelom posut princip pridobijanja, prosjaci pakla proizašli plamenom, pad prorokuju proroci pred prazninom. Pripitomljeni porazi, posrtanja, propušten poziv pred poslednjim prizorom: Poova ptica, privučena ponorom.

Pou )

Dina Bavčić (autorski radovi) Odvedi me Otmi me u sred bijelog dana u vrijeme pauze, kad vrvi od ljudi na sred ulice. Nek’ se zgražaju nad priprostim bestidnikom još bedastiji jadnici, nek’ se šćuđavaju hrabrosti poslednjeg viteza sve nadobudne kukavice, nek’ se pitaju zar je to još moguće u dvadesetiprvom vijeku.

Molitva za snove

Koliko se samo snova prospe u jednom trenu

u onom bezličnom trenu, kad stignu uspome

kad izrone sjećanja na neka davna proljeća

na one puste nepoznate ulice Odvedi me daleko od civilizacije na prazne riječi što vjetar u daljinu nosi tamo gdje ne zvone telefoni i gdje nema signala, na trag kiše što kvasi tuđe lice gdje prvi dan u mjesecu ne znači plaćanje rate za kredit na miris očaja što gubi se u kosi. i svih onih pristiglih dadžbina, tamo gdje dan počinje kad zora svane, Ne ubijaj snove nastale na svom ramenu gdje nema ponedeljka i radne subote, kad konačno sam prestala tražiti nadu izgublj tamo gdje će uspavanka biti šum talasa. kad konačno sam obojila dugu po mjeri mojih Zgrabi me poput dugo traženog plijena kad konačno srce iz duše iskrene stihove pi i odvedi na najpustije mjesto gdje ljudska noga nije kročila kad konačno tišina priča priče po mjeri mojih u tamo gdje miriše more i šume palme. kad konačno proljeće poznatim mirisom miri Lizaću ti so sa kože zaklonjena od tuđih pogleda kad konačno volim i vjetar i kiše i nametnutnih društvenih normi. kad konačno šutnjom govorim najviše Odvedi me, u jednom magičnom trenu. sakupljaću divlje kupine Ne okreći vlastite snove protiv mene, i jesti sirovu ribu dok budeš pravio plan za zemunicu, kad ne znaš ni kuda ni kako vode pripitomiću divlje zvijeri ne budi košmare odsanjane, da nas čuvaju od ljudi, spavaću pod otvorenim nebom ne daj im da krenu u nove pohode. prekrivena zvjezdama Ne govori riječi davno zaboravljene i tvojom rukom na stomaku, zaštićena u tvom zagrljaju. na vrhovima usana zaglavljene. Ne stavljaj mi teret na trepavice kad želim da gledam tvoje lice kad želim da slušam ptice i stihove u vremenu izgubljene djevojčice 6

dok sjetno zamišlja sve nepređene ulice

ne budi mojih snova ubice…

Katica Badovinac (autorski rad) SVENULE PERUNIKE

utku

ene,

Šuti u patnji, nema riječi pušta oholosti da zbori iako ne prestaje suza peči hoće khuenovski da ju pokori.

ELEGIJA TIŠINE S glave ti strgnuše krunu od zlata, krunu s pet bisernih tulipana. Planinski božure, u vrtovima velebitskim zalijevaju te krvave suze iz očiju oblaka.

Posvuda niče divlja čemina na toj zemlji što se poti, al’ još je grli stara maslina u grkoj jadovnoj mekoti.

Kao neustrašiva sokolica savijaš gnijezdo na vitim granama uzdignut' se želiš do žarkoga Sunca no, krila tvoja rastopiše se kao Ikarova, a goluždravi ptići guše se u živu glibu.

I resi je melibejska bjelina kao bokor svenutih perunika grudi poput retabla svjetlina ostaše samo uzduh pjesnika.

Snivala si o plemenitosti i ljubavi poput infante Ivane Lude, al' tvoje plahovite grudi gnječe hòjrati. Podariše ti udes težak, turoban izgubljena glavi njaš ilinštakom gdje god kreneš svud bodlje i kamenje.

jenu očiju

iše

ušiju

Bila si kraljica u baršunu i svili sad mlado tijelo rune grube halje lanene; glas tvoj neodoljiv kao pjesma Sirene ushićeno bi sva srca ogrijao. Ali tvoje zlatne strune zamrznuše snijezi, a utihnule viju vjetrovi zemni.

iše

Paško Romić Croatovski (autorski radovi) NOĆAS PROZOR MORA PASTI Ispod vatrenog pojasa Gori moja mašta Prži se mozak na mekom trbuhu Klasnog neprijatelja

UDARNE VIJESTI

Počela je ofenziva Noćas prozor mora pasti Crvene brigade su ovuda već prošle

Kavkaski brkati ovčar u bijegu Plodovi mora s Aurore Na pladnju Moskovske pravde Crveni tepih na Crvenom trgu Balzamirano carstvo kukastih noseva Gleda u križ Smjena straže u Berlinu NLO nad Teheranom Enciklika “eppur si muove” Pred porotom G7 Presudu donosi časni sud Cyber galaksije

Preda mnom brkata perspektiva Ispalija san zadnji metak Odjednom muk Zatim jedva čujan jecaj Znači pogodija san Pogodija san…

SPIKA LUZERA Sve je pogođeno Rukomet, košarka, Hokej, čak i bejzbol Samo taj gol! Onaj glupi centrafor Priznam bio je penal Ali slobodnjak? Sudac je ipak vol Drugi put sistem S četiri fiksa Ako oni prođu stari Letimo u nebo U boj, u boj za narod svoj!

Denis Kožljan (autorski radovi) ZABORAVLJENI POETE Dođe mi, vrijeme je da pitam: “Gdje se preseliše Vi, poete, trgatelji duša, vječiti jahači prerija, Vi, naizgled obični ljudi, a zapravo bića Svemira točke na pravcu koji vodi u beskonačnost, možda i ja bijah jedna od, samo šešir plave slame sakrio mi lice, povukoh se u svoje odaje željna neke nove vode, sjetih se da ima Vas, bilo Vas je mnogo, toliko mnoštvo, a svi buntovnici življenja, oni koji povlače se za kiše i marljivo pišu, započinju, mole se i guše u suzama ili pucaju poput Strijelca na igrama za pobjedu, čudno mi sve to, gledam, pratim, i ne vjerujem, ni jesen ni proljeće, ni jutro crvene zore, ni čarobni zalazak dalekog horizonta ne pronalazim u zbirci lirike, tužna ostah, zabezeknuta i ponovno pitam: “Zar je to mogućnost? Ima li istinitih premisa u mojim tvrdnjama ili izgubiše se samo načas iskrice što vuku kolovrat slika i riječi, a stvarnost daje prihvatljiv odgovor?”

MRZIM TIŠINU ponekad, u mojim minutama, mrzim tišinu, izaziva u meni nemir, zategnutost svakog mišića, bljedilo trenutka, tada ne osjećam ni ljepotu jesenske kočije, ni glazbu veselih berača, vrzmam se u stolici umjetnika i čekam neki pravi zvon, da trgnem se, dođem ponovno u status normale, uzmem ljubavni brevijar i krenem slikati naše brežuljke i livade okupane srebrom rose, no, šutnja i dalje skriva se iza teške kapije, tamo gdje caruje neki mnogo drugačiji razum koji boli, ubija me, i ostavlja do daljnjeg u mrtvilu godišnjeg pakla kad sve je moguće i nemoguće, mravi putuju na put bez povratka, a nebo boluje od sivila i mrene…..

Goran Krapić

(autorski radovi)

Paukove mreže Mnoge neopipanosti činile mi posve su posvudaste se, razumljive, a nijednom pomno, primjerice, paukove gledamislio nisam mreže. Raširila ovoga se ljeta jedna od ograde balkona do antene. Prvi u toliko sam joj godina put okvire za odabrane brojiti stao teme.

Igor Divković

(autorski radovi) Juda

Nabrijan na Countessu

Spremna za izlazak, za noćni provod, razmišlja, izaći, ili ne? Ako izađe, u što će izaći? Ako ostane, poznato joj je sve.

Naleti on, onako, nabrzaka, pod češalj, pod britvu, pod blajh. Ah, ako puhne vruć levant mogla bi, još, pasti Masai masaža, Taiwan tetovaža, Tortuga manikir, za slatki kraj. Countessa cupka, štiklicom lupka za iruda si pitura Šime, zar ne?

Grad je gad, pogotovo noću, guta, ždere, zavodi, melje. Kuća je raj, pogotovo noću, kupa, hrani, mazi i pazi. Spremna za izlazak, za noćni provod, traži povod da se svuče, ali gle' čuda, povod je Juda. Ipak će izaći, vrag je vuče.

Trend tračerica Ruža je ružna. Jela debela. Ana alapača. Goca droca. I Vilma i Roza i Mara i Sara sve su one cure bez dara. Maši se praši. Bebi blajha. Suzani slini. Fati fata, Sve one su mjesečeva mana samo sam ja zlatareva Zlata. Od Travnika do Do'ca Smuca se Goca. Sana je sama. Hilda bez srama. Ruta se šuta. Buga cuga. Samo sam ja Prava dama. U jutro sam haj. U podne naj. S večeri mahnem Svima baj baj. Tatina curica. Mamina misica. Sanja svoj san Za novi dan. Biti na duplerici, u tabloidu, jumbo plakatu na svakom zidu, dva reda bijelih zuba iza crvenih ćuba.

Viktor Đerek

(autorski radovi)

Prožimaju me osjećaji. Oni osjećaji baš kao i prije dvije godine, za vrijeme maturalca, kada sam odbio zabave zbog ljubavi na daljinu, kada nismo bili nešto, a bili smo sve. Podigao sam jedra i bura je zapuhala, odnijela me daleko od sigurnog pristaništa sreće. Okružen neverom, otvorenog srca čekam novu luku i vječno pristanište.

Bludni su zauzeti lažnim časkanjima, da i ne primjećuju pojedinca. Pa se i on krene pretvarati kako vodi ugodan razgovor, s drugom stranom linije. Linije koja uništava.

Ivan Luketić

(autorski radovi) TOPLIJI OD SVIH POGLEDA Oči su se zaklele jedno na drugo ljepotom koje nismo bili dostojni. i treptajem udahnule život onome što je preostalo od nas. I poput kapi vode nad oceanom, sa zadnjim šaptom zaronile u beskraj. U meni pronalazeći nešto izgubljeno, otkrivajući najtopliji od svih pogleda.

ZA ŠTO ĆEMO SE SADA BORITI

Jednom smo mogli disati u ritmu s vjetrom, njihani dubokim morima sna. Mogli smo zaspati bezbrižno, mogli smo disati ljubav. Ljubav, Poput ugasle zvijezde koja se rasipa pred ništavilom. Za što ćemo se sada boriti?

Dok ti snivajući dostojanstveno odlaziš i postaješ besmrtna.

Emsudina Deljo

(autorski radovi) Ljubav Zamišljam ljubav k'o jezero ledom okovano cakli se ploha pod sjajem punog mjeseca noć je za vampire stvorena krv mrzne u venama, a zaljubljeno srce uporno tuče dok inje skuplja se u kosi. Večeras će žrtva krvniku prići Bar na tren da se ugrije U laži da vjeruje, kad ljepše od istine zvuče nesluteći šta praskozorje nosi...

Vapaj

Biću dobro. Zbog sebe. Zbog drugih bi odavno poklekla. Trebala bih se prepustiti, ali toliko je još neispričanih priča, neizgovorenih pjesama.

Plutam i od gladi drhtim ne vidim sablasti s krvavim zubima migoljim ispod kamenja nervozno čekajući lakomislen plijen čujem pucketanje leda iznad mene nekog će smrt u ledenoj vodi zagrliti, a nekog poput mene nahraniti. Jegulje ne poznaju ljubav, dok jezerska čudovišta šapću ukusan komad će biti.

Moram biti dobro, nisam kao ostali stanari sobe. Greškom sam ovdje. Koraci moji su graciozni dok ih zamišljam, pokreti odišu elegancijom dok primičem šoljicu ka usnama i izvijam mali prst. Zatvaram oči da ne gledam izbodene vene ni skorele i žive rane po rukama. Smijem se. Kako jezivo odzvanja. Još dajem znakove života u mrtvilu odjela palijativne njege.

Život Na željezničkoj stanici ogromni sat u ritmu života kuca . Vozovi dolaze i prolaze, ljudi se grle smiju se, samo nek' ne puca. Poneki plaču od sreće što voljene dočekuju, od nesreće što voljene prate. Ne znam jesam li pošla ili sam došla dok samo stojim i u prazno gledam. Ne čekam nikog, ne pratim nikog i niko me ne čeka. Vrijeme odavno ne brojim, al' na ovoj stanici život teče.

Nada Matović

(autorski radovi)

Кључ

Кључ си мојих снова, истине, жеља и наде, кључ си љубави и печат златни, што спозна само љубави кључ си за језик без ријечи. Кључ си, али кључ у свакој причи, кључ што на слободу личи. Кључ лика истине што у сваку лаж пробија. Кључ загрљаја, кључ покајања и слободе, кључ стајања и борбе против одустајања, кључ изгубљених надања. Није ни битно чега кључ си, али битно је да кључ си, па бар и тајне вјечите.

На Цетињу Гдје Његош спава, гдје ноћи златом обасјане су, на гробу твом птице нашле су дом и говоре стихове твоје, да народ на тебе сјете, да стихови твоји у заборав, ко голубови, не одлете. На Његуше сви долазе, да са тобом прозборе, да мудрости твоје зборе, да сјутра у неко ново свануће о теби дјецу уче. Ову пјесму посвећујем теби, пјесниче сплавни, нек Ловћеном њен пој кличе, нек се са тобом сви диче. Нека дјеца с поносом уче стихове твоје Луче. За нас још умро ниси, ти само спаваш, а будни су твоји списи. Молим све оне врхове плаве, да кад прођу поред твог гроба, поклон свој дају теби, то не мора бити стих, већ доказ да још живиш у сјећању и малих и великих, тавкви људи умријети не могу. Хвала, хвала за мудрост сваку, иако млад умро си с поносом живи сјећање на личност такву, такви треба да живе и кад су у мраку. Највише сам вољела да учим о теби, у теби видјех и узора. С радошћу сјећам се сваке приче твоје и не дам да ми се сјећања на тебе упокоје!

Vanda Petanjek

(autorski radovi)

momentum siđi s tramvaja silvija znam da žuriš ali siđi ne plaćaju te da se mijenjaš novine su već objavile tu priču tvoj grudnjak na pola koplja i podignute mojsijeve ploče u zraku ništa od toga nisi poštivala i nije te učinilo ni mekšom ni poniznijom vrijeme je siđi oslobodi kanarince u komadićima vode zatrpaj stan vunenim cipelicama upiši u sobu crvenu fotelju dodaj i pisaći stroj ako treba kontraliht il protusvjetlo posudu sa spajalicama pojedi taj šipak citiraj koga trebaš kovitlaj i razapinji s pravom si nepremostiva prestani inzistirati ustani naglo omote od bombona uguraj iza utičnice iscijedi minimalizam siđi s tramvaja silvija znam da ne znaš zašto ali siđi

aristokratska

odavno smo strani i nedo volimo se porculanom tepisima polom u bontonu u desertu u gušćoj pašteti pronalazimo strast kojom prečesto smo sami ne drhtim

sutra dolaze rozenkranco zapišat će nam travnjak i i mi smo to odavno trebal trebali smo se voljeti pod ma u noćnim haustorima nas rađati djecu na malim ubo mirisati na vlagu i prljave

dalek si mi preko stola još uvijek ti volim gledati zažmirim i zamišljam kak dok sporo režeš krvavi biftek

ostižni

m se diramo

ovi sa psima i skupu englesku tratinu li učiniti d mostovima i krovovi-

slonjeni na bicikle ožničkim tavanima nokte

žile ko me diraš

limun počeli smo dobro zalijevala sam brinula da ne drhti okretala suncu pričala u zemlju zbilja sam se brinula sinoć je otpalo lišće s vrha okrećem ti se i kažem ovaj će otići kao i orhideje kako si se žuto nasmijao kažeš previše si zalijevala previše brineš da bi ga sačuvala za sebe moraš ga sačuvati od sebe okupaj se tako si rekao ulazim nogom u lavor polijevam se vodom kao da će mi to pomoći da se ne osušim da ti dam plod ti si se s tim odavno pomirio ja sam se samo smanjila zalijevam se buteljom žutog muškata i mirišem na citrus na blage tenzide šećera koji odstranjuju nečistoće na ulje sezama protiv isušivanja kože došlo mi je da prepuknem od nježne i učinkovite njege i njega da prepuknem na pola što me gleda manju što mogu biti veća samo ako nosim tako mi je bilo i možda jest do mene možda je plod teret ručna bomba za jedno tijelo ručna bomba i za limun 19

Josip Horvat –Macado

(autorski radovi) BAJKA NEPREMOSTIVIH LETOVA Nastanjen tišinom glazbe u čulima neću razmišljati o gordosti početka. Bijele obale listova i ovaj puta istrpit će avetinjski ožiljak uspomena bez datuma kao razuzdani oblik orgija vlastitog života. Ponekad su odnosi sa samim sobom sve gori i nešto nejasno poprima svoj oblik.

Ponekad je to i egzotični nemir u trenutku kada pada sumrak nepopravljive sklonosti ka zapletu.

Nomad ! Postao sam nomad svih svojih godina padova. Stranac u vlastitom tijelu.

Nalazim se u nekoj vrsti besanog iščekivanja.... ali čemu pretakanje uspomena ? Toliko odapetih strijela samo zato da bi jedno ranjeno srce vidjelo uništenu iluziju gledanja vlakova kako prolaze ? Ili je to osjećaj dodira sa mekom paučinom koja se zapliće na mom licu.... u ovoj pjesničkoj slobodi.... igri trajanja....

Možda će vrijeme uzaludno u jednoj zimskoj idili ukradenoj ljubavnoj noći izgoriti u plamenu kao zaborav jednog razumnog ili pametnog čina. ************************************* Miris u sobi poprima neku vrstu poganskog obreda.

Udiše se toplina sna u ovom razbijenom rukopisu na margini zabilješki tražeći prostor u obrazima suza uz neku pritajenu napetost.

Razaznajem sjajne zjenice i obnažena ramena.... ************************************* ( Prva kriza savjesti mrtve rijeke nikad uskrsnule ; dar bez dara. )

Aleksandar Bošković

(autorski radovi) Моја љубав и твоја мржња

Сањао сам синоћ твоје очи

Да ли видиш исто што и ја?

из којих је текла крв по мом јастуку.

Јер тамо где постојиш ти

Издали смо једно друго брже него

мене већ одавно нема

што је муња ударила у моје срце.

Тамо где се месец назире

И све то да би смо се још јаче волели.

изнад моје маште у којој пуца двеста нијанси прозрачно плаве нијансе твојих очију.

Сада лежим у соби по којој лете остаци твоје праскаве појаве над

Да ли видиш исто шо и ја?

мојим телом које непомично јеца.

У месечевим корацима

Из мојих жила извире твој посмртни лик

и стопама бесконачне дуге

удружен са сенком масног пепела.

који те воде кроз свод плавога неба где умире љубав и где трава мирише на твоју косу

На глави ми стоје твоје окореле кости

расплету над мојим срцем.

које бацају сенку на мој прозор. А ја на месечини видим твоју косу

Да ли видиш исто што и ја?

расплетену над мојим бледим лицем.

Док сунце подноси последњи

А онда угледах како ме убијаш.

извештај мом забораву. И док киша поново мирише на липу, која цвета на истом месту

Океан окупан крвљу мога тела

где је некада сијала једна

навире изнад мириса моје душе.

блистава звезда која се угасила.

Гледај сада како полако падам између две најудаљеније тачке моје љубави и твоје мржње.

Да ли видиш исто што и ја? И у Загребу и у Београду и у Дубровнику и у свакој постојбини наше изворне среће. Јер кога брига за вечност Да ли видиш исто што и ја и онда када више ништа не видиш?

Sandra Bogdan

(autorski radovi) BEZ PRATNJE ORKESTRA BEZ KARTE, U JEDNOM SMJERU (Poruka u boci) Biti samosvojan u svom hermetičnom mikrokozmosu nag u svojoj emociji poput asketa kojeg žulja introspekcija dok kopa zemlju do središta svog bića to je već stvar odabira onog koji pozna buku tržnice i prašinu usamljenog puta. Biti osoban i intiman u svijetu koji trga granice između kože i krvi čin je ekscentričnosti pobuna protiv silovanja bodljikava žica koja razdvaja tvoj i moj zvjezdani prostor. Misli poput valova zapljuskuju grlo teška kiša oprat će skorene psovke loše zarasle posjekotine na srcu crni talog na dnu dana. Misli fluidne i eterične poput notnih zapisa punih topline sunca s kojima rađaju se ptice, tako treba disati.

Pogled samo plošno bježeć od dubina bez spoznaje bitka bez okusa srži samo plutanje nikad zaranjanje ispod mutne površine vode. Priča nevidljivih ljudi. Koračati nepreglednom poljanom unutarnjih monologa U grčevitom pružanju ruku za nikad kušanom slatkoćom plodova, sučeljavanjem bijede s uzletom želja, rasplinjuje se opijenost s omaglicom sanje. Od mlohavih nastojanja ljudi postaju glineni gumeni bijelo brašno i voda Postaju stari kruh zaboravljen u kalupu, tvrde kore koja vonja na plijesan. Grozničavo otvaranje ustiju ne rezultira uvijek govorom. Suvislim. Neartikulirano, bez vokalnih ukrasa, sliči na utapljanje na mokrom i prljavom pločniku.

Biti pustolovan bez rezervacije leta bez kupljene karte samo stojeći na mjestu u pijesku kao uporištu postojanja koje uporno se prosipa i rasipa, Držeći bocu u ruci s porukom kao vremenskim putnikom otisnutom niz rijeku da plovi do neke druge obale na kojoj stoji nepoznat netko čekajući odgovor na svoje pitanje, tako treba živjeti.

Pod otvorenim kišobranom sve je već viđeno i pomalo otužno U hodu pod kišom bez pratnje orkestra odbijaju se perle od kišnih kapi iz rasute ogrlice neba. Socrealistička poetika običnog dana širi svoj zagušljivi miris, poput rublja ostavljenog na dvorištu da kisne danima. 22

HOD NA PRSTIMA Z. Krstičević,osvrt Denis Kožljan „Zar je tako Moralo biti?

rastanje i djetinjstvo.

Posvećeno (Biljani S.)…”

Dakle, možda u nekom blažem obliku ali nasilje

„Moj je život bio hod na prstima, hod po mukama, se nastavlja i samo mijenja svoje konačne oblike. hod po živom blatu”

Tako upravo i zbog samog Suzaninog života koji

Eto ovom metaforom koju je autorica Krstičević u nije bio ništa drugo do hod po blatu, na prstima, svojoj najnovijoj Zbirci posvetila Biljani S.., a u na mukamasvaki noć ai dan iz početka, sam nastvarnom je životu posvećena rodici Suzani, za- slov Zbirke povezuje i nasilje nad nekolicinom žepravo je lajt motiv same zbirke pjesama, a to je na koje autorica Krstičević imala priliku upoznati i obiteljsko nasilje.

njihove tužne životne priče kroz stihove zabilježiti

Autorica kako i sama kaže, vrlo teško emocional- u ovoj zbirci pa je onda i sasvim normalno da je no proživljava ponovno bilježenje stihova…ne knjiga nabijena emocijama, glagolima koji odaju prelijepih, pjzašno lirskih, oblikovanih, već stihova radnju i dinamičnost kod samog čina nasilja, a i u kojima se zaista osjeća nemir, strah, previranje unutarnji opisi stanja žene nad kojom je provededuše, iščekivanje sudskih epiloga. Tako, u nešto no nasilje, vrlo su jasni , gotovo perfekcionistički. više od dvadesetak pjesama, jasno su oslikane Sama knjiga je stilski dotjerana onoliko koliko je ozljede žena, njihovi duboki podočnjaci od nepro- potrebno, a crno bijele fotografije iz obiteljskog spavanih noći, modrice po nogama, bljedoća ispi- albuma, vraćaju nas u tužnu prošlost junakinja

jenih lica…Sve su to oznake nasilja nad nekolici- priča te ocrtavaju njihov hod po trnju, krvavim stanom žena s kojima se autorica upoznala 2006. zama. godine, a onda ih ona povezuje sa sada već po- (ovo je moje kojnom rodicom, mladom ženom Suzanom, koja osobno viđeje i sama kao dijete rastavljenih roditelja, bila žrt- nje vom obiteljskog nasilja.

nog)

Jer, kaže autorica…Suzana je bila dijete bez ljubavi, majku je viđala vrlo kratko, možda jednom ili dvaput godišnje, imala je teško djetinjstvo, djetinjstvo u kojemu je umjesto ljubavi, stanovao nemir, nadanje, iščekivanje, unutarnje patnje. Suzana je zapravo čitav život tražila oslobođenje od tih boli, trenuitaka samoće, u svakom pogledu. I zaista , kao da je prst sudbine rekao svoje, Sizana obolijeva od zloćudne bolesti i umire dok njeno maloljetno dijete biva udomljeno i opet bez roditeljske ljubavi, a što je vrlo važan faktor za normalno od26

pročita-

M. Behtan Cecelja; “Obrisi”recenzija Denis Kožljan M. Behtan Cecelja: Obrisi Eto, ovih dana pročitala sam Zbirku pjesama”Obrisi,” autorice Marice Behtan Cecelje. Jednostavno sam se nekako i ja našla u njenim stihovima, što će možda reći da imamo slična životna shvaćanja, tim više što je iz pjesama vidljivo da je Marica vjernica kao i ja. Svaku njenu pjesmu doživjela sam cjelinom duše i upijala svaki stih, jer često sam se i ja znala naći sama, osamljena nošena olujama života. No, nadanja ipak nisam gubila. Marica je u pjesmi “U slobodi beskraja,” tako jednostavno, a opet jako, opisala svakodnevicu koja se mijenja, ne gledajući njene potrebe. Posebno me dojmilo što autorica uzdiže obitelj na piestal života pa kaže “..obitelj je velika i kad je mala..” A naravno, sve se opet temelji na složnosti i pobožnosti, a što je vidljivo i u nekoliko njenih priča na kajkavskom dijalektu, u zadnjem dijelu knjige. Pa onda trenutke sreće i opuštanja, Marica pronalazi u običnim malim stvarima, u svirki klavira,u pruzi, u ljepoti prirode i mirisima cvijeća. Tu je također vidljiva sva jednostavnost umjetnice ali s druge strane i dat je naglasak na spasu od svakodnevnih briga i životnih nedaća. Ona ga pronalazi opet u laticama cvijeta i vjeri u Boga. Krasno i upečatljivo za mene kao čitatelja, a autoricu ne poznam osobno. Autorica u svojoj zbirci iznosi i socijalni element, a koji se nazire o obrisima svakodnevnih kušnji, padova i dizanja, pa tako, iako često kaže da “sreća nije na njenoj strani”, Marica opet uspijeva pobijediti sve nedaće. Zbirka je pisana bez znakova interpunkcije što mi se također posebno sviđa jer je to znak da je autorica u jednom dahu namjeravala iznijeti svoje osjećaje sreće ili tuge na duši. A nekoliko priča iz života njenog kraja, pisano kajkavskim dijalektom i popraćeno krasnim ilustracijama, Maričinoj zbirci “Obrisi” daje jednu posebnu i jasnu dočaranu puninu životne svakodnevice.

Nevješte duše zbirka poezije

https://issuu.com/zoranhercigonja/docs/nevje_te_du_e Denis, treba li joj čestitati, zahvaliti možda što svijet obogaćuje svojim pjesmama i pričama ispisanima u stihu, slobodnom kao što je i ona kao osoba koja živi neki svoj život? Ponekad tužna i depresivna, a onda opet prepuna snage i neke životne vatre. Dugo je znamo i nama to nije uopće ništa čudno ni novo, ona je vješta duša, pjesnikinja koja uvijek ima nešto za reći, s nekim podijeliti svoje dojmove ili ekspresije. Ove su pjesme, kako mi je napomenula pisane negdje u razdoblju od 2012-te do 2014 -te tj, u ranijoj fazi njezinog kreativnog djelovanja. Iako ih je bilježila na svojoj vremenskoj traci fb profila, sada ih je odlučila sabrati u jednu zbirku, možda pomalo intrigantnog naslova „Nevješte duše”. Kome se zapravo obraća, na koji način, je li u cijeloj toj formi, uopće njezin um igra presudnu ulogu ili ne, prosudite sami, čitajući stihove koji po tko zna koji put zapravo odaju tajnu njenog postojanja. Ticijan Peruško, izv. prof. 28

AMPLITUDA

SRCA,Denis Kožljan

SPISATELJICA DENIS KOŽLJAN DAMA I BORAC DO KRAJA /AUTOBIOGRAFIJA/ 2013. Denis Kožljan je višestruko talentirana i sinkretična priroda. Vrhunaravna

vrijednost njezine osobnosti se kao smjelost upuštanja uvijek u nove poduhvate koj iskrsavaju na obzorju života. Jedinstvo i neraščlanjivost osobnosti Denis Kožljan kao žene, supruge, majke, uposlenice, spisateljice i borca za bolji život čine, pa je sve to usko povezano s njezinom invencijom i eklektičnošću u rješavanju problema i poteškoća kojih je uvijek bilo i ima napretek. Dama Denis Kožljan je energetsko čudo ljudske dobrote. Uvijek zna šta hoće, kako i dokle. S najopsežnijim pripremama, najvećom željom i strepnjom polaže prijemni ispit na Pravnom fakultetu Rijeka, prilježno studira, ali kada ugleda plavca sa zlatnim lančićem koji će je zamoliti za ples, kao dva na putu odlazi na Fakultet i mada odličan student

ispisuje se kako bi se udala za sjajnog čovjeka Marjana sa kojim će izroditi djecu. Denis bez zazora prihvata biti servirka, pomagati drugima i raditi tuđe poslove, vanredno završiti studij, postati terapeut za rehabilitaciju retardiranih - osoba s posebnim potrebama, ali, bez zazora odbija mobing pretpostavljenog i uspravlja se kao humanost, pravda i otpor nepravdi.

DENIS KOŽLJAN je darovita pjesnikinja i slikarica, izvrsno fotografira i organizira svoje radove u zbirke i knjige i za relativno kratko vrijeme, već u invalidskoj mirovini, postaje ugledan kulturni poslenik koji je stvorio nezaobilazno djelo. Ovdje je potrebno posebno istaknuti knjigu stihova pisanu čakavštinom. Imamo na umu kako uistinu jedan narod opstaje samo u svome jeziku kao fenomenu kulturalne provenijencije. Kao što svoju svekoliku energiju i dobrotu daje suprugu i djeci, kao što ju je davala retardiranim ljudima - osobama kojima je bila potrebna njezina

svesrdna pomoć da bi dostojanstveno ljudski živjele. DENIS KOŽLJAN je beskraj ljudske duše koja je stasala u radničkoj obitelji i kući svoje Bake, stalno odgajana i podsticana da se slobodno razvija i stasa kao snažno ljudsko stablo koje može izdržati sve udare bure i nevremena. Oduvijek naklonjena i podsticana da se razvija neprekidno učeći i usavršavajući svoje humanističke sposobnosti i talente, Denis se nezadrživo ljudski i umjetnički uspravlja u svojoj plemenitoj snazi ljudskih moći i umijća.

Uporna i dosljedna doseže svoje stvarne poticaje, rascvjetava se u svojim darovima i opredmećuje ih knjigama, izložbama, književnim večerima, javnim nastupima koji predstavljaju Denis Kožljan kao široku, razuđenu humanističku i suvremenu osobu. DENIS KOŽLJAN je po svojoj prirodi, brižljivom obiteljskom odgoju, obrazovanju i kulturalnom profilu, rafiniran i slobodan čovjek koji poštuje ljudsko pravo na slobodu kao osnovu svega dobroga što čovjek nosi u svojoj prirodi i njegovom odnosu dobrote prema drugom čovjeku. Dobrota i odanost su osnovna Denisina ljudska premisa, jer, Denis je odrasla i odgojena kao čovjek koji poštuje i uvažava druge ljude i vodi računa o njihovom ljudskom sadržaju. To se na jednak način osjeti u svemu što Denis Kožljan producira u svome životu. U cijeloj priči, trebalo bi imati u vidu, Denisinu obitelj i njezinog sjajnog supruga Marjana koji Denis bezrezervno i uvijek podržava, stajući bezuvjetno iza nje i njezinih, nakana, planova i poduhvata, radova, ostvarenja i postupaka.

Denis Kožljan počela je sa pjesmama, originalno i duboko shvatajući sublimni pjesnički smisao svoga prisustva i okruženja. To je svojevrstan popis motiva i poticaja u kojima se otapa Denisin život i osjećajnost. Otpočeti spisateljski rad razvijala je primjereno svojoj recepciji i osjećanju za prioritete. Pokazala je visok čitateljski interes prema spisateljskim ostvarenjima suvremenika, pa i potrebu da iznese osobne sudove, kritička zapažanja i ocjene, što je u svakom slučaju bilo podsticajno i za rad na njezinom djelu. Denis vješto oblikuje rečenicu i stih, ima odmjeren i ujednačen stil, ima što za reći i ne zadržava to samo za sebe.

Denis Kožljan je osoba kontinuirane i neiscrpne energije. Naprosto ide iz knjige u knjigu i plamen svoje nade da svijet može učiniti boljim dosljedno pronosi s vjerom u koj ne možemo naslutiti niti trag sumnje. To je blistavo u ljudskoj prirodi i društvenom odnosu. Rujna, anno Domini, 2013. Atif Kujundžić

http://www.digitalne-knjige.com/p207.php

RUBAIJE OMERA HAJJAM

ipičan predstavnik Perzijskog pjesništva je Omer Hajjam. Vjeruje se da je rođen u familiji nišapurskih zanatlija. Djetinjstvo je proveo u Belhu, studirajući kod šeika Muhameda Mansurija, najpoznatijeg učenjaka tog doba u Perziji. Legenda kaže da su tri vanredna učenika studirala pod pomenutim šeikom. Jedan je bio Nizam-ul-Mulk, koji će kasnije postati vezir, drugi Hassan-i-Sabah koji je postao vođa Asasina, a treći je Hajjam. Vjerovalo se da će svaki student Muhameda Manusrija doseći čast i sreću. Tri studenta, koji su postali prisni prijatelji, zakleli su se da će svoju sreću međusobno podijeliti. Kada je Nizam-ulMulk postao vezir, Hassan-i-Sabah Hajjam su došli na dvor i podsjetili ga na dato obećanje. Na Zapadu je Hajjam poznatiji po svojoj poeziji. Vjeruje se da je napisao preko hiljadu rubaija, pjesama od četiri stiha. Rubaije je na bosanski preveo Bašagić • Na kraljevskom dvoru – sada bez krova – • kome jedan narod v’jekove robova, • na dvoru, koga pjesnici slaviše • s hiljadu stihova – danas buhće sova! °°° • Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet, • kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet; • i prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet, • i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet. (Omer Čayam: Rubaije, prevod, 1928) “Rubaije” svakako idu u red najpopularnijih i najprevođenijih djela arapskoga Istoka. Njihova autora, perzijskog mistika Hajjama, Istok je ustoličio kao astronoma, dok je na Zapadu čuven kao pjesnik-filozof. I ovaj izbor iz njegova opusa značajan je prilog upotpunjavanju korpusa vrijednih pjesničkih prijevoda klasika (na bošnjački jezik). Osobitost rubaija (lirskih katrena različita metra) leži u njihovoj gotovo aforističnoj konciznosti i jasnoći. A upravo je Hajjam u lapidarnoj formi rubaija ostvario umjetničko savršenstvo, tematizirajući, puno prije novovjekovnih pjesnika, unutarnju rastrzanost čovjeka na razmeđi želje za ovladavanjem puninom obilja ovozemaljskih darova i krajnje spoznaje o potrazi za Bogom. Pisci: Rumi , Hajam , Sadi , Hafiz (predstavnici perzijskog pjesništva), koje ima svoj ogroman doprinos cjelokupnom svjetskom pjesništvu. Dr. Enes Karić o ovoj specifičnoj vrsti iranskog pjesničkog izričaja piše: “Od višeg pjesništva gotovo da nema boljeg sredstva da se izrazi “prolaznost čovjeka” i njegova “vremenitost”. Ova vrsta poezije opominje neumitnim što očekuje čovjeka, podsjeća na mijenu dana i noći, bodri čovjeka da ustraje u dobrim djelima. Ukratko, traži višu budnost čovjeka. Kad je posrijedi “čovjekova prolaznost” kao tema ovakvog pjesništva, među arapskim i islamskim pjesnicima najljepše je pjevao (i slao “najturobnije” poruke) Ebu l-Atahija (um. 210/826.), koji je živio u vrijeme dinastije Abbasija. Njegove mnogobrojne stihove o smrti mnogi smatraju neprolaznim. Evo jednoga: Ne vjeruj vremenu, Obuci haljine prema svakoj prilici.J jer, i nas će u grob zagrnuti ljudi Baš kakono smo i mi ljude zagrtali!

Perzijanac Omer Hajjam je o prolaznosti čovjekovoj kazao porukama duboke i smislovima dalekosežne stihove. U jednoj svojoj rubaiji on je zapanjen veličinom svijeta, opčinio ga je kao pjesnika, pomalo i zbunio, pa pjeva o svijetu priričući mu neku vrstu vječnosti Ovaj svijet početka nema, čini nam se, a ni svrhe ni granice! Nisam našao ko po istinu kazuje. Odakle to dođosmo, i gdje ćemo osvanuti. Ali čovjek ima i početak, i kraj, i smrt – poruka je Hajjamova iz ove rubaije. U jednoj drugoj rubaiji on se poigrao sa svojim prezimenom al-Hajjam (izrađivač šatora), te je, unoseći sufijsku simboliku, šator usporedio sa prolaznim/vremenitim tijelom, a dušu sultanom iz vječnoga svijeta. Naš se život sastoji od privremenog “pobadanja” i “podizanja” i sklapanja šatora. Omer Hajjam kaže: O stari ispravitelju šatora, i tvoje tijelo je šator, A tvoja duša, čije je konačište Vječna kuća, kao sultan. Pa kada sultan krene, zar nećeš šator sklapati. Ovaj katren Omera Hajjama izvanredno dobro nas podsjeća na jedan stih koji je angloirski pjesnik William Butler Yeats (1865-1939) napisao kao epitaf na svome grobu: Baci pogled hladanna život, na smrt.. .Konjaniče, prođi!” To pokazuje da tema čovjekove vremenitosti prelazi granice jezika, kultura, religija, epoha. Po svuda vidimo, u tim duhovnim vodopadima pjesni ljudske duše, čovjekovu smetenost prizorima nebesa i univerzuma. Kad god pomno razmišlja o veličini svijeta i njegova Stvoritelja, čovjeka neminovno opominje ona Božanska iskra u njemu. Upravo je o tome riječ u ovom Rilkeovom stihu: Milijarde zvijezda idu jureći kroz noć Plamteći visoko iznad tvoje glave; Ali, u tebi je Prisustvo koje će bivatii tada kad sve zvijezde budu mrtve. Još jedan iz plejade iranskih pjesnika je i Hafiz iz Širaza, perzijski lirski pjesnik; rođen u Širazu (1325-1388). Hodža Šemsudin Muhamed, poznatiji pod pseudonimom Hafiz uz Saadija, Firduzija i Hajama dio pjesničkog četverolista jednodušno priznatog u Iranu. Hafizov otac emigrirao je iz Isfahana u Širaz gdje je umro ostavivši iza sebe budućeg velikog pjesnika u njegovoj ranoj djetinjoj dobi a porodicu u velikoj nevolji. U jednom središtu islamske civilizacije u punom procvatu, što je tada Isfahan nesumnjivo bio, skromni počeci su tada bili sve drugo samo ne i relativna olakšica iako je, vjerovatno je, primio kompletno klasično obrazovanje. Njegovi stihovi svjedoče o poznavanju arapskog jezika, islamskih nauka i perzijske književnosti. Za pretpostaviti je da je njegov panegirički talent zarana dostigao svoj vrhunac jer njegova najslavnija pjesma koja slavi brojne uglednike Širaza tog doba spominje i suverena (godine 1350. poslije I.K.). Po tradiciji smješta se objavljivanje Diwana u godinu 1368. iako ni jedan njegov rukopis iz tog perioda nije poznat. Usprkos svim biografskim nedoumicama jedno je sigurno: Hafiz je prvi pjesnik u svijetu koji je panegiriku (hvalospjevu) dao lirsku formu. Jednako tako podigao je na najvišu moguću razinu formu gazele, formu iranske mistične i ljubavne lirike u prostorima radosti i patnji gdje vino, ljubav i užici u prirodi vladaju čovjekovim udesom. Lirski žanr s Hafizom dostiže svoj apogej a metrika je njegova prva poteškoća nametnuta iranskom naglašeno evropskom jeziku a što ga stavlja u okove arapske poezije utemeljene na dugim slogovima. Hafiz ima svoju omiljenu metriku od kojih je dawri najčešće u formi od dva puta po sedam slogova. Hafizovi stihovi su prije svega namijenjeni pjevanju. Jedinstvena rima, arapska grafija perzijskog jezika (koji nije semitski jezik kao arapski) nimalo ne olakšavaju stvar u odgonetanju tajne Hafizovog vrhunskog pjesničkog umijeća. Hafizove pjesme, po svojom sadržaju, čine sintezu svega što je u proteklih par stoljeća opjevano u perzijskoj lirici. On je sjedinio sve osobine ranijih stvaralaca perzijske poezije, dajući toj sintezi čar svog osobnog pjesničkog genija. To je razlog da i u svjetskoj književnoj povijesti zauzima visoko mjesto. Izvršio je snažan utjecaj na mnoge europske pjesnike, a posebno na velikog Goethea. 33

evlana Dželaludin Rumi je bio persijski islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika islama, koji je pisao na persijskom jeziku. Ime Rumi dobio je zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, a Mevlana na perzijskom znači “naš vodič” ili “naš gospodar”. Potiče iz ugledne porodice, a njegov otac Bahaudin Velad je bio veliki učenjak. Pred najezdom Mongola, ili zbog dvorskih intriga kojima je njegov otac Bahaedin postao izložen, njegova porodica napušta Balh između 1213. i 1217. godine. Nakon nekoliko godina putovanja kroz razne oblasti Istoka, porodica se najzad nastanjuje u gradu Konyi, gdje je Bahaedin 1227. godine uspio dobiti položaj profesora teologije. Konya se nalazila u istočnoj Anadoliji, u oblasti koja se nazivala Rum (prema Rumskom Sultanatu, tj. ranijem Istočnom Rimskom Carstvu), po čemu je budući pjesnik dobio svoj nadimak Rumi. Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Alepu, nakon čega se vraća u Konyu, gdje nasleđuje očevo mjesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni najmanje vjerski isključiv – imao je puno prijatelja hrišćana, posjećivao je kršćanska svetišta, a u njegovim djelima ima i metafora koje vode porijeklo iz Evanđelja i kršćanskog predanja. Godine 1244. godine Rumi je doživeo susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmenio dalji tok njegovog života. Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pjesnika. Rumi umire u Konyi (današnja Turska) 17. decembra 1273. godine. Njegovoj sahrani je prisustvovalo na hiljade stanovnika grada, bilo da su muslimani, kršćani ili Jevreji. On sam je ostavio amanet da mu na sahrani svira muzika. Ta noć ostaje poznata kao Noć vjenčanja (Šabe Arus), i od tada svake godine dolazi reka njegovih poštovalaca iz cijeloga svijeta na njegovo turbe. • • • • • • •

Ako Voliš Dođi Kada Sam S Tobom Neka Spavaju Nemoj Se Vraćati U San Tihost Zaljubljen

Zaljubljen Kad voliš tad živiš lud, sa patnjom, i čežnjom i brigom. Pa šta? Bez ljubavi nikuda ne vodi put, sa ljubavlju, već si stigo. Veliki pjesnik Mevlana Dželaludin Rumi bio je perzijski i islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i sufi mistik iz 13. vijeka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika Islama i njegova poezija je utjecajna i dan-danas. Donosimo vam najljepše i najmudrije Rumijeve riječi koje ostaju za cijeli život. – Postani nebo. Sruši zid koji te zatvara. Pobjegni! – Ne bih znao šta je ljubav, da nisam osjetio šta je čežnja. – Na sebi nosim ono sto imam, a u srcu nosim ono sto volim. – Naučit ćeš čitajući, razumjet ćeš voleći. – Neka vas ne uznemirava to što hodam pognute glave; moja jedina briga je da ne zgazim vaš odgoj koji se vuče po zemlji. – Kada god smo u prilici da volimo bez očekivanja, proračunatosti i pregovaranja, mi smo uistinu u raju. 34

– Sva nadanja, čežnje, ljubavi i težnje, koje ljudi imaju prema različitim stvarima – očevima, majkama, prijateljima, nebesima, Zemlji, vrtovima, palačama, znanostima, djelima, hrani, piću – evlija zna da su sve to čežnje za Bogom, a sve one stvari su samo zastori. Kada ljudi napuštaju ovaj svijet i kada vide Kralja bez tih zastora, oni će tada znati da su sve to bili samo zastori i koprene, a predmet njihove čežnje je, zapravo, bila samo Jedna Stvar. Sve njihove poteškoće će biti razriješene, sva pitanja i nedoumice koje su imali u duhu svome bit će raspetljane. Oni će sve stvari vidjeti licem u lice. – Očisti sebe od svojstava sobosti, kako bi uzmogao vidjeti svoju čistu, nepotamnjelu suštinu. – Rana je mjesto gde svjetlost ulazi u tebe. – Kad god radiš nešto iz duše, osjetit ćeš rijeku kako se u tebi kreće. To je radost. – Vidljivo je tijelo, skriven je duh. Tijelo je poput rukava, duh je ruka u rukavu. I um je nevidljiv, ali se i um i duh naziru u ponašanju čovjeka. – Kada god se tuga ukaže, budi ljubazan prema njoj, jer je Bog smjestio biser u ruku tuge. – U biti tvoja i moja duša su iste; zajedno se pojavimo, pa nestanemo. – Ako još uvijek imate snage da nazivate selam osobama koje su vas ražalostile, to nije ništa drugo do sadaka vaše savjesti. – Ti sve misliš to je suton, Ne, svitanje to je pravo, jer spuštanjem tijela u grob, radi se o duše zori. (iz pjesme Gazel o smrti)

Na rubu ljubavi, osvrt Denis Kožljan

oliko sretnih trenutaka u životu, ljubav može čovjeku priuštiti, isto toliko, ljubavno razočaranje može pjesnika dovesti do stanja zaluđenosti, do potpunog kraha, kad on ostaje potpuno sam, poput boema, napušten, s dogorjelom cigarom u u suhim ustima. Uvjerih se u to, po tko zna koji put, pročitavši večeras Zbirku ljubavne lirike mladog autora Daria Fabijanca, naslova “Na rubu ljubavi”… Kao što sam nedavno u svojoj zbirci konstatirala..”.ljubav je ljubav, o ljubavi, u ljubavi i sve se okreće oko te čudnovate emocije”. A autor ovih pedesetak , veoma dopadljivih ljubavnih pjesama, od početka do samog kraja preispituje sebe, svoje vlastito JA u stanju zaljubljenosti, pa onda u trenucima kad ljubav sve više sazrijeva, zatim i onda kad se upušta u obična ljubavna sanjarenja, i sve više čezne za ljubavi koja nikako da zauzme u njegovom životu pravo mjesto, dapače dolazi do neke krajnje granice, do samog ruba i ostavlja ga u običnoj glazbenoj nedovršenoj simfoniji. I kaže autor:”Jesam li ja to naivni romantik ili izgubljeni sanjar?” A njegova je ljubav satkana kroz stihove, prikazana vrlo dinamično, slikovito, poput notnih zapisa na papiru. Kompozicija cijele jedne, rekla bih ljubavne poeme, započinje pjesmom”Sloboda” gdje se osjeti ironičan pristup tematici…”cijepljen sam protiv svih osjećaja, slobodan, ni tužan ni sretan, izliječen od sjećanja, lebdim beskrajnim prostranstvima vječnosti”… I kao da Dario već unaprijed zna na što se svodi svaka njegova ljubavna avantura ali i ljubav. Iako , u početku sve govori i upućuje na sretan završetak, ipak se sve na kraju raspršuje u kapljicama vode, nestaje, osjećaja, erotike, maženja, otkucaja srca, nestaje u blatu svog lica…Ostaju samo snovi u kojima može slobodno, prepustiti se sjećanjima na djevojku prekrasnog imena, plavih očiju, na onu drugu, mladu, poput djevojčice koja mu je znala doći u susret i uzbuditi mu osjtila.I čežnja postaje sve jača, izluđuju ga , pogledi znatiželjnika, želi biti sam sa svojom ljubavi, sa svojom Emanuelom i govori joj:”Samo večeras budi moja Emanuela, iako znam da nismo jedno za drugo, ali skini sa sebe haljinu od svile, prepusti se nagonima, a već u jutro ćeš mi ići na živce..!” Kojeg li ironičnog stava?! Pa onda opet, žali, žudi zapravo za ljubavnim dodirima i doziva svoju dragu da dođe mu u noći punog mjeseca, neka ne sluša ljude, jer oni koji su ih poslušali, rekli su zbogom ljubavi. Simbolično rečena prava istina, koju sam i ja u životu iskusila… I eto, kako se nižu pjesme: Posljednji otkucaj, Kada jutro ne bi svanulo danas, Da sam znao, Roba s greškom, Posljednja noć ljubavnika, Tvoje ime, Vodi me, Noćna šetnja, Čaša izgubljenih snova…tako sve više doznajemo kako se autor osjeća kao mlad, slobodan čovjek i kako se istovremeno bori s raznim osjećajima, unutarnjim nekim previranjima i stanjima duše.I zaista, Dario bi htio uživati sve dok iluzija traje, sve dok traju šetnje elizejskim poljima, htio bi osjetiti , puninom tijela i duše osjećaj ljubavnog zanosa, no s druge strane, preispituje samog sebe je li on uopće spreman na sve te avanture, pa se ponekad nađe kao čaša izgubljenih snova, kao dječak ili pak usamljeni starac. A djevojke, dolaze kroz ključanicu, kao nepozvane gošće, i ljut je na njih na neki svoj način, kaže kako je sve to zapravo perverzno od njih jer će se već ujutro naći sam u “gospođi samoći”.

Vrlo slikovito, Fabijanac iznosi svoja filozofska razmišljanja o ljubavi kao nečem postojanom ali istovremeno i teško održivom. Zbog čega , ne zna ni on sam. Ironija je kao lait motiv sveprisutna u čitavoj zbirci, pa tako za djevojku kaže da često zna biti obična “Roba s greškom”, odnosno kako se može zeznuti i zaljubiti se u “mačka u vreći”, ali onda zaključuje kako je sva sreća što sačuva račun pa ako ga ista iznevjeri, može je vratiti na policu zajedno s cijenom i rokom trajanja. Zanimljivo razmišljanje, rekla bih, ima Dario u svojim pjesničkim putovanjima. No, možda se sve još da i pretrpjeti, možda se može i da preskočiti taj famozni rub ljubavi, iako su njegova iskustva zapravo ipak samo puste želje, iza kojih su ostale zgužvane slike u novčaniku, pa nema više hrabrosti nazvati ni jedan broj. A, ja bih ga ipak malo kritizirala i konstatirala kako je možda previše suzdržan i malodušan jer za ljubav izboriti treba se boriti pa i onda kad se čovjeku učini da je kraj, gotovo… U ovoj knjizi autor Fabijanac progovara i o još nekim ljubavima, za njega značajnim kroz životnu putanju. Tako se u pjesmi “Zoran Čikotić” podsjeća na svog prerano izgubljenog prijatelja kojega su 1991, našli u bunaru, a u pjesmi “Tri suze za dječaka”, vrlo dojmljivo, listajući izblijedjelji album, sjeća se majke koja je često znala zaplakati za svojim dječakom. Također vrlo slikovito, gotovo živim jezikom kroz stihove , saznajemo da autor ne voli ni jedno godišnje doba, osim ljeta, sjeća se mnogih žena prekrasnih imena poput Lolite, Snježane, Ivane, Vlatke, no sve su one kako ušle u njegov život tako i isplovile. Zašto i zbog čega? Pa ili je bilo rano za njih, odnosno kasno za njega, nekima je možda bio samo ljubavnik u slatkim snovima, Vlatku je ostavio na obalama Dunava, a zbog Jeleninog pogleda često je ostajao kao paraliziran… Eto takva je bila sudbina, ili loša sreća sa ženama ili nešto sasvim treće, a riječi su samo izlazile iz pjesnikove duše, prštale, rimovale se i zvale da ih se čita. Moram svakako spomenuti , posebnu Fabijančevu ljubav i odnos prema rodnoj Slavojiji i rastanak sa Dravom i Dunavom, sa ravnicama i oštrom zimom, pa se u tom dijelu zbirke osjeća i Cesarićeva nota pjesnička, što je svakako još jedan plus odnosno lijep dodatak na ovu zbirku pjesama koju sam čitala s nekim posebnim guštom. Zahvaljujem autoru, Dariu koji je Knjigu “Na rubu ljubavi” posvetio umrlom prijatelju Josipu, a inspiracija je kako i sam kaže skrivena u stihovima. I meni se zaista čini da je to tako.

Igor Divković zbirka poezije “Vedrana se oblači” Impresije MEDITERAN, TOČKA I KRUG, POSLJEDNJEG PRIORA, PJESNIKA IGORA DIVKOVIĆA Drag mi čovjek i pjesnik Goran Simić, svojevremeno, održivo ustvrdi u naslovu svoje prve knjige /Svjetlost. Sarajevo. 1976./ da i Tačka do kruga može biti put, svođenje sebe na malenkost kojoj prirodno pripadamo. I, mada tačka tvori svaku crtu i iscrtava krivulje i krugove, teško ćemo ikad dokučiti šta zatvara krug i koliko ga tačaka tvori. Suviše je to za malu ljudsku pamet i veliku želju. Kada Uno, ploveći Unom, krene slivom i kada Sliv kroz Crno more izbalansira vode Mediterana u Bosforu i Dardanelima, bljesne velika zvijezda na blistavoj površini Mramornog mora, koja se vidi i s drugih planeta, o čemu nadnaravno nadahnuto govori – pjeva moj drugi dragi prijatelj i Pjesnik – Igor Divković, u svojoj novoj zbirci – VEDRANA SE OBLAČI. Svjetlost i zvonka pjesma meni dragoga prijatelja i pjesnika Igora Divkovića tvore Kozmos kao savršeni virtualni prostor. Sada nebesa izgledaju kao gledana kroz suzne oči. Kao uzzibana površina vode u srebrnoj posudi. Pjesnikove Suze liju i mijenjaju optiku, uspostavljaju dioptriju svemirskog nedogleda. Magline osluškuju pjesnikov glas. Bit će zvjezdana noć i svanut će vedar dan. Sigurno će se javiti slavuj. Sav Levant, Bizant Balkan i Mediteran su takvi dok snivaju san u Igorovoj pjesničkoj slici ispod zvjezdane kupole, u prozirnoj tami, koja sluti Igorovu pjesničku nesanicu i duboku, na trenutak zatomljenu želju, koja se primiče ostvarenju. U cik zore, blješti Mediteran u očima i otočje baca sjene, baš kao što sjaji i varniči noćima i moj pjesnički Brat Igor Divković, koji ostaje bez daha u svojoj pjesmi, koja kontinuirano traje. Moramo i hoćemo živjeti bez straha u odsustvu svakog mraka i nejasnoće, život nas je dao i život nas hoće. 38

Bože Moj, molim Ti se jer me moj pjesnički Brat Igor Divković Piše, a ja se/ga čitam i volim ga kao sebe Tebi. Pomozi nama dvojici. Veći će biti i Tvoj svijet, ako ne nama, pomozi njegovoj (i svojoj) VEDRANI, podari joj vedar dan. Dragi moj pjesnički Brate, Igore Naš, pjesnici bi trebali zajedno putovati /od čega – ničega/ tek u virtualnom svijetu, zamisli, među toliko svjetova. Ovo su naše RIJEČI i ovo smo, samo, MI, Tvoja djeca, djeca Bosne ponosne, usamljena djeca Zavičaja u duhu i srcu Lipnice ili Gračanice, u Tuzli, Solima, Salinesu… Tvorimo Sve: Svijet, Mir i Svemir Brate Moj lirski. I, nije nam loše u nebeskim omaglicama. Ne znamo do kad. Smiješe nam se naše zvijezde i neosjetno jezde u dan. O Sole mio! Heretički je sve ovo što tvorimo u podnebesju, što bi rekao naš Lirski Brat Ivo Mijo Andrić iz Čanića, ali to nije s neba palo, to je palo na Zemlju iz naših pjesničkih srca, Pišemo i čuvamo ljubav za sve – život nas zove u daljine. Ako to heretički pogledamo, nikome neće nedostajati snova, Žilavke Blatine, a Pelješac će biti svaki dan osunčan i mi ćemo, Prijatelju i Brate, hoditi prema tvom lirskom Mljetu, Dingaču, Blatu, Korčuli, Veloj Luci… u sve sunčaniji i svetiji prostor koji nas je učinio neuništivima i vječnima kao masline. Svijet svijetli Svijetu. Imamo o čemu pjevati, jer, dok isparavamo – oblakom se vraćamo u onaj isti tok jedne jedine, neizbježne – tvoje artificijelne, jedne i jedine, lirske UNE. Mjesec je nabubrio u raspetom nebu koje je oblilo bijelo vino, a grožđe zrije u kraju koji zovemo svojom dušom, svojim vječnim snom. Hoće li pjesma Igora Divkovića donijeti jutro i dan? Moj Brat je snio, živ bio. Mirišu ruže da

snove pruže, svibanj će opet doć. Za sad je, ipak, dobro uživati noć. Kako tek sjaje levantske minđuše u ovo doba? Ako jesmo u Levantu i Bizantu, po Igorovoj životnoj pjesmi, isto i istovremeno smo i u Latini, volio bih doživjeti taj Igorov pjesnički fenomen, makar na tren, volio bih to probati u treptaju suznog oka, kao budućnost pjesničke (Bratske) ljubavi koju snijem. To je Vatra koja gori cijelu zvjezdanu Noć. S kojom i ja gorim od Želje da me Una zanesenog ponese Igoru PRIORU i priorovom Mediteranu. Igore Divkoviću, prijatelju, Igore brate, GDJE SE TO NAĐOSMO? U Tvojoj pjesmi! U našem Zavičaju! U našoj Bosni! Život tvoje Pjesme jest radosna opcija! Ime tvoje pjesme jest VEDRANA! Nisam ni znao da ne treba putovati daleko, Raj Tvoje Pjesme jest blizu, preblizu, odmah iza Tvojih otvorenih pjesničkih vrata. Moram to imati na umu. Tvoja VEDRANA se oblači, ali nije svaki dan petak… Naš Brat Dobriša Cesarić piše: „Vedri se vrijeme / Sunce se rađa / Plovi iz luke jedna lađa / Jedna što dugo stajaše na doku / Sva razbijena / s ranama na boku…“ februara/veljače, anno Domini 2015. Atif Kujundžić

Tko je Alen Vitasović, osvrt Denis Kožljan UZIMAM SI ZA PRAVO…

a, ovaj ću si put uzeti za pravo i napisati nekoliko iskrenih i pravih riječi za velikog umjetnika ali prije svega, hipersenzibilnog čovjeka, mog prijatelja, Alena Vitasovića… Pa kakav bi to i bio umjetnik, (pjevač, tekstopisac, klavijaturista, slikar…), a da ne posjeduje ogromnu količinu emocije, a koje zapravo i kreiraju osobnost svakog čovjeka i umjetnika, dakako. Sudim to po sebi. Naime mene su moje emocije “koštale”, mnogo puta i zbog njih sam bila “žrtvovana” doslovce od ONIH ljudi koji te emocije nemaju, koji ne znaju što znači veseliti se uspjehu ili tugovati zbog neuspjeha…. Međutim Alen Vitasović sasvim sigurno cjelinom svoje duše osijeća svaku lijepu riječ, svaku melodiju vjetra, svaku tugu izgubljene ljubavi i onda te svoje emocije pretače u svoje prekrasne stihove u svoje stvaralaštvo koje je, uvjerila sam se i na mojoj Glazbeno poetskoj večeri “Istra nan je mati”, na vrlo visokom nivou.

ije potrebno pametovati i po tko zna koji put, spominjajući njegove uspjehe, konstatirati da je Alen nasljedio glazbeni dar i talenat od svojeg oca pa je i njegova kćer Mia, čini se u tom pogledu krenula očevim stopama. Zahvaljujući njegovoj ranoj samostalnoj karijeri i ljubavi prema rodnom kraju, Istri i njegovim Orbanićima, cijela je Hrvatska, pa i šire, pjevušila njegovu pjesmu “Ja ne moren više tako…ja ne moren brež nje”. Jednako dobro čakavskom besidom pjevali su i Istrijani ali i Dalmatinci, Slavonci, Zagorci…Zar to nije nešto, najveće, nešto, sveto što jedan umjetnik, pjevač u ovom slučaju, Alen, prenosi ne samo na glazbenu scenu Hrvatske već i mnogo šire. S druge je strane , junak moje priče vrlo iskren, otvoren i sasvim otvoreno priča o onome što ga tišti, zbog čega pati, duboko pati ali su njegove pjesme proizišle iz takvih trenutaka duše, zato, vrlo duboke, kvalitetne i s jasnom porukom…Jasno je također da Alena poznaju i njegovi prijatelji i suradnici koji za njega pišu tekstove poput Livia Morosina, a onda se iz takvih iskrenih i pravih prijateljstava rađaju nove glazbene note, nastaje nova melodija na flauti kojom Alen jednako dobro “barata” kao i klavirom, saksofonom, gitarom ili harmonikom, pjevajući tako istrijanske kante Barba Grgo kao i pop melodije, balade…”Po ud mene”, Samo Bog te moga učiniti”, Sandra, Jenu noć…. Eto kako i sam kaže za sebe i on je samo čovjek od krvi i mesa koji je samim time što iza sebe ima bogatu umjetničku karijeru, svakodnevno podvrgnut stresu, a što nije ništa čudno jer je onda stres sastavni dio takvog života. Moj prijatelj, senzibilan mladi čovjek kaže da se baš takvog stresa rješava odlaskom u vinograd, na njivu gdje se osijeća potpunim Istrijanom i ne obraća pažnju na to “Ki ga voli , a ki ne” (ovo je naslov jedne njegove pjesme). 40

Želim na kraju ovog mog malog osvrta na život i djelo istarskog slavuja, velikog čovjeka Alena Vitasovića, reći i zahvaliti se što je našao trenutak vremena, što se odazvao da jednim vrlo suptilnim , osvježavajućim nastupom, uveliča Glazbenu poetsku večer “Istra nan je mati”, koju sam režirala povodom Mjeseca hrvatske knjige 15. listopada i koja je zasigurno zahvaljujući njemu ali i ostalim mojim gostima, kantadurima, svircima i poetama, dala i ostavila pečat uspješnog predstavljanja domaćeg izričaja… Hvala ti Alene, još jednom od srca i nadam se našoj daljnjoj suradnji, Denis Kožljan , književnica Alen Vitasović bio je jedan od glavnih zvijezda glazbeno poetske večeri pod nazivom “Istra nan je mati”, u listopadu 2012-te, a povodom Mjeseca Hrvatske knjige, koju je realizirala i uredila književnica Denis Kožljan iz Pule, a kao najaktivnija članica Čitaonice Kluba umirovljenika. Evo i video uratka s iste večeri: Uživajte u prekrasnim kreativnim izvedbama poezije , pjesme i folklora

Patrik Weiss S kandžama na očima

va zbirka pjesama je antiratni urlik; jedno zaustavljanje vremena kroz stih s ciljem nagovora na promišljanje naše zajedničke prošlosti. Na početku zbirke autor jasno naglašava intenciju napisanog: „Poezija je iskustvo duše – poriv savjesti da denuncira naturalizirano zlo.“ Također, nedvosmislena je i poruka djela koja odbijajući svaku pretencioznost skromno govori „oprostiti svima i u ime sviju“. Na kraju krajeva ovo je zbirka za sve majke i svu djecu; za sve zločince i žrtve. Jedna veoma fokusirana zbirka koja poručuje svim krvnicima i tiranima da se zločinačka lica ne mogu sakriti rukama uprljanim krvlju. Knjiga za sve, jer svatko u sebi nosi dio krivice. Knjiga za sve, jer svi prečesto okrećemo glavu slijedeći jeftini hedonizam. U prvom redu ova knjiga je otriježnjenje iz mamurluka komodifikacije; interpelacija sviju nas koji vjerujemo da smo apolitični. Stilska otvorenost te fluidnost u kombinaciji sa slobodnim stihom ne samo da prate suvremene tokove u poeziji, već i naglašavaju svojevrsni pesimizam spram budućnosti. Ova zbirka kao vrijedni svjedok današnjice ne predstavlja samo jedan trenutak u vremenu, već sasvim suprotno, funkcionira kao slika, odnosno ogledalo u kojem se zrcali prošlost; prošlost, koja htjeli mi to ili ne, u potpunosti tvori etos nas kakvi smo danas, ali kakvi nužno ne moramo biti i sutra. Bilješka o autoru/autorici: Patrik Weiss rođen je u Rijeci 1. svibnja 1996. godine. Trenutno je student diplomskog studija kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljuje poeziju u raznim Internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Do sada su mu objavljene 4 zbirke poezije.

Naslov: S kandžama na očima Autor: Patrik Weiss Broj stranica: 70 Nakladnik: Redak Godina izdanja: 2019 . ISBN: 978-953-336-600-5 42

Patrik Weiss I papiga može ponavljati

va zbirka poezije nastala je kao jedan određen zahtjev, kao nužno pitanje koje se moralo postaviti u vrijeme kada se gubi svaki osjećaj za kreativnost i originalnost u području umjetnosti. Ovu zbirku pisao sam na tragu poetike poezije Dragutina Tadijanovića. Motivi, teme i forme pjesama su preuzete iz njegove lirike, no ne kako bi išta ukrao, već naprotiv, kako bi iskazao čast jednom od naših najvećih pjesnika i kako bi upravo ovakvim postupkom sproveo glavnu misao ove knjige. Naime, već u samom naslovu zbirke moglo bi se naslutiti da se radi o svojevrsnoj ironiji, određenom paradoksu. Upravo simbol papige koja ponavlja je i glavna antinomija i glavno pitanje koje ova pjesma problematizira i svojevrsno uzima za zadaću da na njega i odgovori. Radi se propitivanju samih književnih kanona, samih klasika u književnosti i našeg ( današnjeg ) odnosa prema njima.

Izdavač: Udruženje nezavisnih pisaca Srbije, Beograd Tisak: Slava-Beograd Beograd 2018. ISBN 978-86-81192-07-8 43

Dina Bavčić (autorski radovi) JOŠ UVIJEK Još uvijek umijem tako čarobno da se nasmiješim kao da u mom životu nema loših trenutaka moje je svo vrijeme svijeta i jednostavno kako god ne mogu da pogriješim. Kao da ne znam da djecu po svijetu ubijajaju nedužne djevojčice manijaci siluju čak i dječake još veći perverznjaci. Pravim se da me se ekološke katastrofe ne tiču ni parade ponosa jer ko je danas na šta ponosan i kome možeš još uvijek prodati šuplju priču.

UNUTRAŠNJA PREVIRANJA Zar kriva sam što tajnu spoznah o beskraju kroz sebe. Zar kriva sam kad ključ pronađoh Još uvijek umijem tako divno da slažem, što ništa ne otvara. a ti još bolje da se pretvaraš Zar kriva sam i da me onako baš pažljivo slušaš što sam međ’ ljudima usamljena, kao da najveću istinu pričam, a s tobom mi i tišina dovoljna? te se ja u jednom trenu zapitam Sudi mi do čega ti je stvarno stalo. ako si čedniji sudi mi Još uvijek umijem tako krasno da te pogledam i ako si griješniji, da neko pomisli da nema zaljubljenije žene od povinovaću se svakoj presudi mene i da taj što posmatra zažali što nije na tvom mjes- pokoriću se tvojoj surovosti. Presudi mi, tu. odavno sam ja na robiji. Još uvijek umijem sebe da ubijedim i da se natjeram čvrsto da vjerujem da još uvijek umijem…

Marija Juračić Miroslav Krleža „Europa danas“ Zora, Zagreb, 1956.

MIROSLAV KRLEŽA „EUROPA DANAS“

ez namjere da polemiziram o današnjoj europskoj zbilji i njenoj budućnosti, prezentirat ću vam esej Miroslava Krleže, velikog hrvatskog intelektualca, ljevičara i oštrog protivnika kapitalizma. Kritika a priori ne mora imati negativnu namjeru i kod pravih intelektualaca ona znači želju za promjenom na bolje pa je ne treba miješati s kritizerstvom, kojeg su naši prostori puni, a koje ima za cilj samo vlastitu promociju i zadržavanje na nekim punktovima moći. Dakle, iz perspektive moje ulice, moga grada i moje države, ne želim donositi sud o zajednici koju zovemo Europom, ali mi je zanimljivo, iz velikog vremenskog odmaka, pročitati Krležino mišljenje o europskoj prošlosti i vidjeti, je li ta stara dama imalo promijenila svoj karakter i svoju ćud. Krležin esej počinje tvrdnjom da Europa ne zna što hoće. Pametna je kao maska protiv otrovnih plinova i izazovna kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Ona je danas rafinirano bezglava… Ne zaboravimo da je Krleža ovu misao zapisao prije 1956. godine, pa ako nalazite neku sličnost s realnom slikom današnje Europe, nije do njega. Ako na ulicama još ima gladnih koji prolaze kraj bogatih izloga, nije do njega. On će vam samo reći da je ta gradska slika već postala dosadan književni klišej, kao što postaje svaki motiv koji se eksploatira duže od pedeset godina. Ako se negdje nose ženske torbice vrtoglavih cijena, u sva doba dana neukusno pokazuje skupocjen nakit, a neke se stražnjice gnijezde po naslonjačima obloženima leopardovim krznom, dok negdje netko zuri u prazan lonac, opet nije do njega. Krleža je samo imao osjećaj i za one siromašne, obespravljene i nemoćne europske žitelje. Iako je Krleža Europu gledao u vremenu njezine razjedinjenosti, nalazio je mnoge zajedničke crte njezinih država: „Zaljubljen sam u sebe, svaki taj pojedini europski narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti… europski narodi miču se u slijepim povorkama po cestama svoje historijske slave, koje redovno završavaju monumentalnim slavolucima…“ Ako i danas europski narodi zveckaju oružjem, pale novinske članke i ne dozvoljavaju pristojnom europskom mozgu da živi miran i običan život, opet nije do Miroslava Krleže. On je bilježio zbivanja svoga doba. Stoji činjenica da je Europa stoljećima uništavala samu sebe. „Čovjek je predugo grizao po prašumama jaguarske grkljane, da bi mogao sve to tamno i zvjersko u sebi da pregori, što ga je u posljednjoj konsekvenci i stvorilo čovjekom.“ Nije Europa voljela ni vizionare, pionire svoga doba. Nije znala da se ideja znanja i spoznaje ne može ubiti, ma koliko je puta ubijali. Uvijek će niknuti u nekom novom umu. Spalila je Giordana Bruna, a onda su se dogodili drugi mislioci… Ali zajedno s njima putuje i ona mračna, zadrta njezina crta. Ona koja i sada tvrdi da je Zemlja ravna ploča. 45

Intervju s Milanom B. Popovićem, pripremila, Denis Kožljan ŽESTOKA POEZIJA-ŽESTOKE GITARE! Nedavno sam imala priliku upoznati se vrlo intenzivno sa Milanom B. Popovićem, beogradskim pjesnikom, rock novinarom, kolumnistom i kritičarem, budući sam napisala recenziju dvije njegove zbirke pjesama: “Molitva istetoviranog srca” i “Vreme brutalnih dobronamernika”. No, želeći da šira javnost dobije informacije o radu i uspjesima ovog svestranog umjetnika, postavit ću mu nekoliko pitanja te unaprijed zahvaljujem na davanju suglasnosti… – Za početak, recite nam Milane nešto o sebi… Pesnik sam. Objavljene su mi četiri knjige pesama. Objavio ih je ugledni srpski književni izdavač „Narodna knjiga“. Novinar sam u kulturnoj rubrici mnogobrojnih dnevnih novina, dvonedeljnika i mesečnika u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. – Kada i kojom vrstom umjetnosti je započeo Vaš ozbiljniji književni stvaralački rad? Prva knjiga pesama, “Molitva tetoviranog srca”, objavljena je 2006. godine. Iste te kalendarske godine, što je retkost u domaćem i regionalnom književnom izdavaštvu i praksi, objavljena mi je i druga moja knjiga pesama, “Vreme brutalnih dobronamernika”. Njihov nastavak, svojevrsna poetska trilogija, završila se 2007. godine, knjigom pesama “Oka da ne ispustim dah”. • Pročitah negdje kako se vaš buntovnički duh iščitava kako u Vašim stihovima, tako i u stvarnom životu. Koja je veza odnosno nit koja se prožima cijelo vrijeme Vašeg umjetničkog djelovanja i kome se zapravo kroz isticanje mota: “Ne odustajte od svojih snova, želja, ljubavi i hobija..nikada”, zapravo želite obratiti, odnosno koja se poruka krije u pjesmama dosadašnjih objavljenih zbirki? Moja poezija sadrži iskrenost u svom ispovednom tonu. Poezija je refleksivna, emotivna, ali i protestna, buntovna, rokenrolerski orjentisana. -Što je ono , kažimo to “samo Vaše”, a što vas vuče pisanju poezije? Navedite nam svoja objavljena djela, imena recenzenata te ilustratora! Samo moje je taj moj takozvani diktat podsvesti, kojem često dopuštam da se razmahne i rasplamsa. Recenzenti moje četiri knjige su: Aleksandar Žikić, Jadranka Janković-Nešić, Branimir Lokner, Olga Stojanović, Branislav Lazić i Raša Popov. Ilustracije za moje prve tri knjige radio je Jakša Vlahović, a za poslednju knjigu, “Na kori integralnog hleba i olovci”, koricu i ilustracije je nacrtala Mina Simić. -Dobila sam dojam kako ste vi naizgled mirotvorac, skroman u svojoj životnoj filozofiji, no mislim da imate argumenata za me demantirati…. Ja jesam mirotvorac, i to stoji stoprocentno. Boli me nepravda, boli me zlo u svakom smislu. U tom kontekstu sam buntovan, pa i besan ponekad. – Milane, Vi pišete koliko znam i za neke časopise pa nam recite koje su teme u žiži vašeg interesa? Poezija i savremena rokenrol muzika, su tematske oblasti kojima posvećujem najviše pažnje i privatno i javno u novinskim tekstovima. • – Kako obično to biva, rjetko jedna umjetnost opstaje sama na svojoj sceni, i u Vašem slučaju, dogodilo se sljubljivanje poezije i glazbe. Kažite nam nešto o tome! Tačno tako. Oko 70 muzičara i kompozitora iz 18 rokenrol bendova, komponovalo je muziku na stihove iz moje knjige “Vreme brutalnih dobronamernika”. Podeljeno je besplatnih 1.000 (hiljadu) original CD primeraka, ali vaši čitaoci, sada, ceo CD “Vreme brutalnih dobronamerni46

ka” u mp3 formatu i knjižicu u pdf formatu i press materijal mogu naći na mom sajtu www.MolitvaTetoviranogSrca.com , koji je dizajnerski i grafički osmislio IT umetnik Goran Kostić. Na kompilacijskom albumu „Vreme brutalnih dobronamernika“ nalazi se 18 grupa i izvođača: Aleksandra Slađana Milošević, „Alogia“, „Instant karma“, „Abonos“, „Art diler“, „Backbone“, „Tales of dark“, „Broken strings“, „Atlantida“, „Disparador“, „Amaranth“, „A. R. Club“, „Heaven rain“, Iskaz, „Darkshines“, „Asphalt Chant“, „Seraphim“ i „Demether“. Pri odabiru sastava vodilo se računa prvenstveno o kvalitetu, ali i o teritorijalnoj rasprostranjenosti muzičara-učesnika, tako da se na CD kompilaciji, pored nekoliko sastava iz Beograda, nalaze i umetnici iz Kragujevca, Novog Sada, Smedereva, Zrenjanina, Pančeva, Petrovca na Mlavi, Banja Luke i drugih gradova. – Kao i svakom umjetniku, vrlo su važne povratne informacije o njegovim djelima. Što biste nam o tome mogli reći? Prepoznaju li Vaš rad i trud, ogromnu energiju koju ulažete, samo u Srbiji ili se Vašim projektima bave i kritičari na prostorima bivše Države? Prepoznaju moj rad i trud, ali ne samo moj, prepoznaju i kvalitet svih ovih 18 bendova sa CD kompilacije “Vreme brutalnih dobronamernika”. –Mogu slobodno konstatirati kako osobnost multimedijalnog umjetnika Milana B. Popovića krase vrline jednog čovjeka , a koji se cijelo vrijeme svog postojanja koprca sa duhovnom ispraznošću društvenih struktura, nerazumijevanjem i neosjetljivošću za egzistenciju jednog umjetnika. Vidite li Vi odnosto očekujete li povratak optimizma za neko bolje vrijeme naših pjesničkih duša? Ja se optimizmu iskreno nadam i očekujem ga svaki dan. Na nekim stvarima, čovek mora krenuti od samog sebe, i ja na sebi radim u tom smislu. – I ono nezaobilazno pitanje za kraj…Što vas tjera prema naprijed, na kojim planovima možemo očekivati rezultate vaše kreativnosti, a što?…Što….činite kad naiđu trenuci napuštanja umjetničke Muze? Napred me tera ljubav prema umetnosti, poeziji, muzici, novinarstvu… Hvala što ste se odazvali ovom Intervjuu i mnogo sreće i uspjeha u daljnjem radu, želim. Hvala i Vama poštovana Denis, i čitaocima ovog intervjua Denis Kožljan, spisateljica • Intervju , uradila 2013-te

Lirika, M. Cvetnić, osvrt Denis Kožljan Milivoj Cvetnić rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 19. ožujka 1921. godine u građanskoj obitelji. Literarni rad započeo je još kao gimnazijalac, pisao je prozu (kratke priče) i poeziju, no nažalost ništa od pronađenoga u njegovoj ostavštini nije, ponajprije zbog ratnih okolnosti, dospio objaviti, tako da je do ove pjesničke zbirke potpuno nepoznat hrvatskoj književnoj povijesti. Naime, početak rata (1941) donio je Cvetniću prekid studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a s obzirom da je politički bio lijevo orijentiran, imao je problema s ustaškim režimom – uhićen je 1942. godine i poslan u Petrinju u zatvor. Godine 1943. dospijeva u domobrane, ali je 1944. zbog bolesti otpušten kao privremeno nesposoban. Kako mu je, međutim, uskoro zaprijetilo novo uhićenje, odlazi u partizane, gdje pogiba 26. prosinca 1944, dakle u 23. godini života. S obzirom da je riječ o nekoj vrsti spomena na prerano i davno preminula pjesnika, izbor iz Cvetnićeve lirike uključio je gotovo sve što je pjesnik ostavio za sobom: 55 pjesama i 1 sonetni vijenac. U središtu Cvetnićevih lirskih interesa dvije su tradicionalne pjesničke teme – ljubav prema ženi i priroda, pri čemu je prva tema karakteristična za, uvjetno govoreći, početno razdoblje Cvetnićeva stvaralaštva (kraj 1930-ih i sam početak 1940-ih), a druga – za kasnije razdoblje (1942 – 1944). Vjerojatno najljepše i najzrelije Cvetnićeve pjesme idu u red pejzažnih. Nekoliko bi se pjesama, na primjer, moglo ujediniti u svojevrstan ciklus o vodi. Voda kao mogućnost zacjeljenja, kao utočište zelenila i mladosti, kao pradavno vrijeme, uspavanka, umirena crta na obzoru, kao slika početka i kraja – vječnoga životnoga kruga. Cvetnić je majstor pejzažnih ugođaja – bilo da je riječ o slikanju predvečerja, noći ili srpanjskoga popodneva. Isto su tako važne pjesme koje upućuju na stanja i proživljavanja lirskoga subjekta. Ovdje valja istaknuti da je Cvetnićevo lirsko Ja ranjivo, suptilno, dano i diskretnim (nenapadnim) tonovima te je obično uklopljeno u kakav krajobraz ili kakvo lirsko događanje (veslanje niz rijeku, skok s mosta, susret sa splavarima). Također valja reći da je Cvetnić i majstor forme. Mnoge su njegove pjesme – soneti, a osobitō, možda čak i središnje, mjesto u njegovu lirskome opusu pripada sonetnomu vijencu, u kojem je dana sva paleta Cvetnićevih lirskih ugođaja – od čežnje, radosti, trijeznosti i zanosa do strasti, muke i boli, “trnja jave” i prkosa. U pogovoru zbirci njen urednik Josip Užarević zaključuje: “Poezija je za Cvetnića bila životni projekt, tj. temeljno stanje njegove svijesti i osnovni duhovni sadržaj njegova 48

života. Nema nikakve dvojbe da bi Cvetnićev daljnji razvitak, da ga je doživio, tekao u pravcu potpune stvaralačke zrelosti i da bi njegovo djelo, i u kvalitativnome i u kvantitativnome smislu, u hrvatskome književnome prostoru (od)igralo važnu ulogu u razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata.” Za ilustraciju Cvetnićeva pjesničkog umijeća ovdje donosimo jednu njegovu pjesmu:

VJEČNA VODA Evo me k tebi, vodo roditeljko. Isperi taloge raspalih ispraznih dana. Smrskana mi je radost i mladost je knutom nemilosrdnih godina do kosti bičevana. Prožmi sve suhe skorile ožiljke. Besprekidno se rađaš iz plodnih podzemnih žila, i miris ti je vječno mlad. A ja tako želim draganje smirenih ruku tvoga zelenila. Razastri pelene tvome velikom sinu i daj da položi u njih svoje žigosano čelo. Počinut će slatko u toj hladnoj postelji golo, izranjeno tijelo. Jer ti me poznaš – ja sam od onog života koji posta u tebi u pradavno vrijeme. I vazda, kad staru uspavanku šumiš, svi glasovi svijeta, sve glazbe, sve riječi pred tvojim pjevom zanijeme. Primi me, primi u studeno krilo. Prelij mi vjeđe, spržene strahotom, blagom svjetlošću mira – i tvoje spokojno disanje ispunit će snova otrovane grudi životom. Obnovit ću se iskonskim izvorom, upiti zakone bitka iz daha zemaljskog soka. I stopljen sa slikom svijeta teći koritom, sve širi, sve dublji do ušća na kraju toka. I onda mirovati na obzorju u ravnoj crti, slijep za tmine i sjaj. U vječnoj mijeni prostorom kružiti i biti početak i kraj.

Otkriće Cvetnićevih papira i bilježnica pokazalo se otkrićem u hrvatskoj književnosti. Nizu međuratnih hrvatskih pjesnika dopisano je još jedno značajno ime. (…) Tko je Milivoj Cvetnić? Za hrvatsku književnost, umjetnost, duhovnost ništa novo, još jedna tragična ličnost, kakvih je puna hrvatska povijest, svako njezino doba. (…) Voće što ga streslo nevrijeme u narodu ima ime strovo. Pjesme Milivoja Cvetnića mogu se nazvati strovom. (…) Cvetnić je, što nije malo, rijeku Unu, Kostajnicu i kostajnički kraj, mada nikada nije pisao zavičajno, uveo u hrvatsku poeziju. Vodom ili duhom što nad njezinom vodom lebdi.“ Mile Stojić u svom prikazu Cvetnićeve lirike dodaje: „Začuđujuće je koliko je ova poezija i nova i moderna, a to znači autentična i uvijek suvremena. (…) U obranu samog života Cvetnić je položio i svoj život, a nama ostavio svijetao znak i trag u stihovima koji govore da je najviše što se može u zlim vremenima – biti i ostati čovjek.“ Cvjetko Milanja u predgovoru je Lirici Milivoja Cvetnića napisao: „Ostaje nam utvrditi da je Cvetnić ponajbolji upravo u sonetnoj formi, u sonetima koji manipuliraju motivima prirodnog stratuma, posebice pejzaža, (…) opsesivnim motivom vode – od doslovnog značenja kao prostora odmora i predaha, do simbolične transferacije kao mjesta jedine moguće harmonije, a u psihološkom smislu kao gesta utjehe.“ Josip Užarević u pogovoru Vječna voda ističe: „Ako je, dakle, ljubavna tematika bila izvorištem trajnih i neprevladljivih Cvetnićevih frustracija – uranjanje u sferu prirode dalo je sasvim suprotne pjesničke učinke… Fascinacija vodom ima mnogo rukavaca i smisaonih razina, i mnogo načina da u se upije nemire i sve težnje lirskoga subjekta.“

Vodeni cvijet Ne želim ničije blizine. Nek budem sam, i svima stran. Tko će da prezre, tko će da priječi Moj krhki, bijeli san. Nikakvo tijelo ja ne dotičem. Niti što tražim, niti dajem. Ko rijeka, iz tla istog ničem, No plovim svojim rajem. Jalovo dotraje hladna krasota, Bez traga, ali čista. Spokojno mre se, pavši bez glasa, Na ploči vlažnoga lista. Nikome ne budim tuge, Nit kome srećom bojim dan. Žudim samo da snivam do konca Svoj krhki, bijeli san. Milivoj Cvetnić Knjiga “Lirika”, autora M. Cvetnića samo je jedna koju možemo pronaći na ovogodišnjem Interliberu.

Denis Kožljan… Moć riječi (povodom 23. 11. Međunarodnog dana riječi)

Potekla od Boga ili sile prirode, sasvim svejedno, jer riječ ima moć nad moćima, snagu Herkula, ljepotu žene, miris zlatne dunje i jakost vina iz daleke berbe. Ona, žila kucavica, pokreće svijet bilo milom ili svojom silinom i udahnjuje život beznađu, ispisuje blagoslov u smrtnoj uri da duši lakše bude. Što ona može, što ona zna i umije neusporedivo je s ičim na ovozemaljskom proplanku, gdje kroz povijest vodile su se teške bitke na život i smrt, na pobjedu i poraze… I tada, poput mudre lije, znala se uvući u usijane glave i donijeti prave odluke, odbaciti ljudsku glupost koja vodila je u negaciju negacije.

ISTINA, PUT, LJUBAV I ŽIVOT U CIJELOSTI, a sve sadržano u jednoj riječi i ispisano u Knjizi postanka, poticalo je na čitanje, razmišljanje i razradu novih ideja bez kojih danas ne bismo hodali ulicama grada, bili narod s vlastitom kulturom, baštinili sebe i druge u punom svjetlu… Zato draga moja riječi, i tvoja i njegova i naša i vaša, sretno ti bilo sve dok postojiš, živi u slobodnoj krošnji među pticama, u dubokim podmorjima i sunčevim skutama!

Denis Kožljan, The best contemporary poetry, esej

Moderni pjesnik oduvijek je bio prikaz toga doba. Stoga je toliko važno znati koji kreativni ljudi koji ih najviše osjećaju pišu o aktualnoj stvarnosti. Istodobno, često prepoznajemo imena najboljih pjesnika našeg vremena nakon mnogo godina, jer nije uvijek moguće proći kroz džunglu tisuća stranica grafomanije do pravih remek-djela književne umjetnosti. Pa krenimo redom…u moru svjetskih pisaca poezije izdvojiti ćemo:

Dmitri Prigov

Lev Losev

Jedan od najpopularnijih je Dmitri Prigov. Suvremeni pjesnik, jedan od osnivača takvog trenda u umjetnosti kao i moskovski konceptualizam. Svijetli predstavnik metropolitanskog podzemlja. Sovjetsko vrijeme objavljen samo u samizdatu. Njegova prva službena zbirka objavljena je tek 1990. godine. Zvao se “Suze heraldičke duše”. Osim poezije, Prigov je stvorio i veliki broj grafičkih radova, kolaža, uređenih izvedbi. On je glumio u nekoliko filmova – “Taxi Blues” i “Khrustalev, auto!”. Mnogi suvremeni ruski pjesnici vodi ga u svom radu. Njegove glavne lirske slike su “policajac” (na taj način) i “apstraktni”. Oni gledaju na vanjski svijet očima stanovnika.Njegove su pjesme odgovor na pitanje može li umjetnost postojati nakon strašnih događaja 20. stoljeća – Auschwitza, GULAG-a, Drugog svjetskog rata, kada je samo postojanje čovjeka, a ne samo kultura, bilo veliko pitanje. U svojim pjesmama Prigov tvrdi da je poezija mrtva, a svjetska kultura se raspala na mnogo malih dijelova. Ali od njih je još uvijek moguće prikupiti nešto cjelovito. Prigova djela su konstruktorski tekstovi koji odražavaju glavno načelo postmodernizma – ne stvarati ništa novo, nego iskorištavati staro beskonačno mnogo puta. 51

Mnogi suvremeni ruski pjesnici vodi ga u svom radu. Njegove glavne lirske slike su “policajac” (na taj način) i “apstraktni”. Oni gledaju na vanjski svijet očima stanovnika. Njegove su pjesme odgovor na pitanje može li umjetnost postojati nakon strašnih događaja 20. stoljeća – Auschwitza, GULAG-a, Drugog svjetskog rata, kada je samo postojanje čovjeka, a ne samo kultura, bilo veliko pitanje. U svojim pjesmama Prigov tvrdi da je poezija mrtva, a svjetska kultura se raspala na mnogo malih dijelova. Ali od njih je još uvijek moguće prikupiti nešto cjelovito. Prigova djela su konstruktorski tekstovi koji odražavaju glavno načelo postmodernizma – ne stvarati ništa novo, nego iskorištavati staro beskonačno mnogo puta.

Oleg Chukhontsev

Oleg Chukhontsev postao je još jedan pjesnik koji je osjetio i opisao Rusiju devedesetih godina. Ali on je, za razliku od Borisa Ryzhya, to učinio sa stajališta druge, zrelije generacije. Ako je za Ryzhy 90-ih bio početak neovisnog i smislenog života, onda je za Chukhontseva, rođenog 1938., 90-ih godina sovjetske ere završila, u kojoj je živio veći dio svog života. Pjesnici modernog doba, poput Chukhontseva, su kroničari svoga vremena. Oni iznimno točno primjećuju ambleme i mitove iz tog doba. Međutim, njegov jezik nije tako jednostavan, nepripremljena osoba neće moći odmah razumjeti što je autor htio reći. Počeo ga je objavljivati krajem 50ih. Međutim, svoje pjesme nije mogao objaviti kao zasebnu knjigu. Nakon što je 1968. objavljena njegova pjesma “Priča o Kurbskom”, ona je u potpunosti uklonjena iz sovjetskog književnog života. Počeo je pravi progon pjesnika. Objavljivanje njegovih pjesama bilo je strogo zabranjeno. On je, kao i većina disidentskih pjesnika koji su pali u sramotu, prepušten prevoditi. Chukhontsev je i danas bio relevantan. Njegove pjesme počele su se masovno objavljivati, a sam pjesnik dobio je nagrade i nagrade.

Boris Red 52

Još jedan svijetli suvremeni pjesnik – Boris Red. Rođen je u Čeljabinsku, živio je u Jekaterinburgu. Odrastao je u dvorištu, među radnim ljudima, koji su radili iz tvornica ujutro do večeri, i susjedi koji su se vratili iz zatvora. Ali čak i to okruženje nije ga spriječilo da postane posljednja romantična devedesetih godina. Redhead nudi vlastitu strategiju preživljavanja – da prihvati okolnu stvarnost onakvu kakva jest, a onda postane njezin heroj, aktivni sudionik. On je među dvorskim pankerima, izgubljenoj generaciji svojih kolega koji su odrasli u devedesetima. On uspijeva prenijeti svoje misli svakom čitatelju. Njegove teme su vječne i istodobno relevantne kao i uvijek: ljubav i smrt, pokušaj da se proslavi i ostavi trag o sebi u ovom svijetu, graniči s potpunim samouništenjem. Tijekom svoje kratke kreativne karijere napisao je oko 1500 pjesama, od kojih je objavljeno oko 350. Dobitnik je prestižne ruske književne nagrade “Antibuker”. Godine 2001., u dobi od 26 godina, počinio je samoubojstvo. Moderni pjesnik Boris Ryzhiy objesio se u svom stanu u Jekaterinburgu. Po mišljenju mnogih njegovih suvremenika i književnih kritičara, posebno Borisa Reina, on je bio najtalentiraniji predstavnik svoje generacije.

Vera Pavlova

Pjesme suvremenih pjesnika 21. stoljeća osobito su popularne kod čitatelja ako govore o onome što je svima blisko. Na primjer, ljubav. Poznata ruska pjesnikinja Vera Pavlova otišla je još dalje: glavna tema njezinih djela je erotika. Zato je njezina slava u književnom svijetu bila stalno popraćena skandalima. Književni kritičari nisu prestali raspravljati o tome tko je Vera Pavlova. Suvremeni Sapfo ili pjesnikinja, piše u korist nezahtjevne većine? Iako stručnjaci nisu mogli postići konsenzus, popularnost autora rasla je objavljivanjem svake nove zbirke. I Pavlova je čitateljima privukla ne samo tekst ljubavi, nego i rijetka mogućnost da jednostavno objasni o čemu većina ljudi jednostavno želi šutjeti. Pjesme o zimi modernih pjesnika uvijek su žive i nezaboravne. Vera Pavlova nije bila iznimka. Njezina zima je personifikacija kontradikcija koje nas prate posvuda. Prvo, lirski junak se raduje proljeću, a kad ona dođe, počne se sažaliti zbog topljenja snijega. Tako se često događa u životu. Počinjemo cijeniti nešto važno samo u trenutku kada dolazi do razumijevanja da nas neopozivo napušta. Zato moderni pjesnici vole govoriti toliko o zimi.

Suvremeni pjesnici 21. stoljeća ne samo da traže smisao, već i jasnoću. Njihove pjesme moraju odgovarati sadašnjem duhu vremena. Brzo i neumorno. Zato mnogi ljudi vole pisati što je moguće kraće, potpuno i jasno. Možda je najbolje od svega što je dobio od mladog pjesnika Es Soya. Rođen je u Ukrajini, u Odesi. No, vrlo brzo postao popularan daleko izvan granica njegova grada. Njegova prva pjesnička zbirka – Pjesme iz ničega – ušla je u prvih deset najprodavanijih knjiga u Ukrajini. Tip je stvorio svoj vlastiti stil, što je gotovo nemoguće ponoviti. Mnogi ga pokušavaju oponašati, ali uvijek možete vidjeti gdje je Es Soy i gdje je imitator. I ne skriva se iza vrata svog ureda, u kojem stvara remek-djela. Es Soya redovito obilazi gradove Rusije, Ukrajine i drugih republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Na svojim pjesničkim večerima, susretima s čitateljima, nije ograničen samo na monotono čitanje vlastitih pjesama. Uspijeva stvoriti jedinstvenu, obiteljsku i prijateljsku atmosferu u kojoj se svatko osjeća da nije došao na slavnu piščevu večer, nego da posjeti prijatelja. Prijatelju o kojem smo dugo vremena čuli, i to samo dobro, ali u stvarnosti to smo prvi put vidjeli. U mnogim gradovima organizira pravi “dom”, dobro poznat ljubiteljima neformalne glazbe iz sovjetske prošlosti. Ali ovdje je posve drugačija atmosfera. Za svakoga, čaj, kava, kolačići, čitanje poezije, rasprava o najnovijim književnim novitetima i mogućnost kupnje najnovijeg izdanja omiljenog autora. Upravo zbog obiteljskog ugođaja mnogi vole ovog izvornog i izvornog pjesnika.

Es Soya

Linor Goralik

Posebnost mnogih suvremenih pjesnika je strogo pridržavanje najnovijih promjena u modi, slengu i kulturi. Možda je najbolje što Linor Goralik uspije. U njezinim pjesmama možete se susresti s placersima danas. Štoviše, tweets i memi se pretvaraju u djela organski zahvaljujući velikom broju umjetničkih i izražajnih sredstava, koje autor savršeno posjeduje. Što je još toliko privlačno u Goralikovoj poeziji? Pravičan i točan opis kako se osoba prvi put susreće s nekim događajima i fenomenima svoga života. Ljubav, izdaja, izdaja, smrt. Što učiniti kad se suočimo s zaglušujućom stvarnošću? Autor pokušava dati odgovore na ta pitanja. Danas suvremeni pjesnici djeci ne posvećuju mnogo pjesama. I ovdje Goralik – opet iznimka. I to nije samo poezija, nego i bajke, stripovi, kratke priče. Sve što bi moglo zanimati mladog čitatelja. Primjerice, fascinantna knjiga “Martin ne plače” posvećena je mladom slonu koji zna govoriti. Živi s jedinstvenom obitelji Smith Thompson koja živi u neobičnoj kući sa samo jednim stupcem. I sami, bez roditelja. Svi odrasli rade dan i noć u tajanstvenom laboratoriju za kloniranje (još jedan znak modernog vremena). Upravo od roditelja Smith-Thompsona jedno lijepo jutro dobivaju paket u kojem pronalaze pravog slonicu koji govori. Istina, vrlo mala. Veličina nije veća od sobnog psa. Štoviše, ovaj slon podsjeća jednog od mačaka Matroskina iz Prostokvashina – pjeva stare ruske romanse, prateći sebe, ali ne na gitari, nego na škotsku gajdu – još jednu nevjerojatnu sposobnost. Ali što je najvažnije, on zna kako se zaljubiti. Zauvijek. Za život. A mali slon Martin zaljubljuje se u običnu djevojku Dinu. I ovdje počinju prava čuda. I to nije jedina Goralikova knjiga koja osvaja dječja srca.

I na kraju treba reći kako je poezija samo jedan djelić životnog vrtuljka. Je li dobra, kvalitetna ili pak loša, otrcana, pokušaj imitacije ili nešto sasvim treće, to će reći njeni čitatelji kao najbolji kritičari.

Osvrt na pročitano “Hodanje u snu”, Želimir Komadina (piše: Denis Kožljan) “U snu i knjigu napisah sa tajnim kodom kog ću prepoznati kad me probude nakon ovog hodanja u snu”… tim stihom završava Želimir svoju prvu knjigu poezije i kratke proze odnosno zapisa iz onih mladih dana kad je švrljao mostarskim bulevarima, sa svojim prijateljima šetao mostom nad Neretvom, jeo čevape, šetao svoju Đinu, psa mješanca ali i upoznao Ernu, svoju prvu ljubav. Bili su to dani stvarnosti, jave, bilo je to neko ljepše vrijeme prošlosti kad je živio s ocem, rudarskim radnikom i majkom. A onda kad se na Balkanu počelo tresti, kovitlati, kad su zapuhali neki drugi opasni vjetrovi, i sam se autor kao i mnogi iz njegova kraja našao u dalekoj Kanadi, preko ocena i plavog Jadranskog mora. Našao se i on, poput mnogih, tadašnje države, raštrkan po Svijetu u kojemu se živjelo drugačije, u kojemu se riječ pod maskom krila, živjelo se s mislima na svoj daleki kraj Hercegovine, zemlje, masline i vina, stećaka, dobrih ljudi poput Mate Bunoze kojega Želimir naziva Supermenom. Izmjenjujući najprije misli stopljene u poeziju, a zatim u ispričane priče, autor se u svom prvijencu podsjeća na staru razglednicu ali i žive slike nekog drugačijeg i zasigurnog ljepšeg vremena. Preko dana, kad je njegov dnevni ritam prepun obaveza, hodanja, rada, teškog rada i bitke za opstanak, jednostavno ne stigne razmišljati i nadodavati u svoj album slike ponornice, i svih onih prekrasnih detalja sa drugog meridijana. Kako i sam priznaje, .! Svatko sanja taj san koji se nikad ne završava, gdje god da je čovjek raštrkan po svijetu, ipak se svi prepoznaju jer su s istog toplog kamena. Želimir, u snu, ne jednom, već sveke noći hoda i putuje po svakom komadiću rođene zemlje…”daljine puste vuku, dubine modre vuku, zagledam se u zvijezde, plovim duboko u sebe”. I zaista se u stihu, prepunom čežnje za rodnom grudom, osjeti pjesnikovo stanje duše…”Kiša duše…prebirem riječi, polako, oprezno…”topi kiša očaja po izmorenom licu istine..” Riječi njegove poezije ostaju poput pečata u vremenu zakačene o štrik samosvjesti!” A i ostali, svi koje je vjetar s istoka prenio na zapadnu stranu meridijana u Miraculum, ukalupljeni su u svoje misli, u svoja lica, u svoje sudbine…Tako Želimir i dalje, u snu, u kojemu tek pronađe mira i vremena dok slapovi riječi huče pod njegovim mokrim tabanima, nastavlja plovidbu makar među riječima. U njima progovaraju svi njegovi strahovi, treptaji srca za rodnim krajem. Zahvalan je najviše Bogu i u molitvi je sa slikama iz djetinjstva i mladosti, sa svime onime što ga zapravo “drži” u tuđem svijetu, njega u Kanadi, a njegove sunarodnjake i poznanike tamo negdje u….edskoj, …meriki…rveškoj…straliji…Igrom riječi i svojem nas djelu što vjernije želi upoznati sa stvarnošću u kojoj živi, često i samo glumeći kako je sve blistavo, lijepo i dobro…pa kaže:”Kad se sretnemo nasmijani, lažemo da nam je dobro!”Svjestan je potpuno Želimir surove stvarnosti i istine koja bi se svim sredstvima htjela nametnuti, no, on joj to ipak ne dozvoljava jer kad ne može drugačije, U snu hoda…”daljine puste vuku, dubine modre vuku, zagledan u zvijezde, plovim duboko u sebe…” Slikovito i pjesnički jako dobro rečeno. Pa, onda Želimire, putuj, hodaj i dalje, krči svoj put snova i dodaj svoju životnu razglednicu, nekim novim slikama, detaljima iz onog slatkog vremena majčinih uštipaka i vrućih kestena.

Sanja Atanasovska – nova zbirka poezije “Šafrane moj” Imperija Odustajem iz svakog savršenog sna koji donosi ljubav. Bježim od tvoje nevjerne potrage! Neću te više pratiti Neću pisati za tebe moj sjajni dijamante, ti gradiš imperiju drugoj ženi!

Okean Vlažna sam od kiše što mi se dogodila slučajno. Nosim ocean u sebi noge su mi vođene korak plima ja sam voda žeđ gašim na divljoj ruži s trnjem.

Stari grad Uzeli su dušu staroga grada proklinjat će ih dim iz praznih kuća i cipele nerođene djece.

Sanja Atanasovska je makedonska novinarka i pjesnikinja. Rođenа je 21. prosinca 1985. u Kumanovu. Nedavno је objavila pjesnička zbirka “Šafranе moj”. Ovo je njena četvrta knjiga poezije. Ranije, osvojila je nagrade Lesnovski Zvona i Karamanov.

Sanijela Matković PRSTOHVAT ŽEĐI—nova zbirka poezije

O autorici: Sanijela Matković je hrvatska književnica iz Širokog Brijega, gdje trenutno živi i radi na mjestu savjetnice ministra Pravosuđa i uprave ŽZH. Autorica je devet tiskanih i pet digitalnih knjiga. Članica; – Društva hrvatskih književnika, -PENA-a BiH, -Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, – širokobriješkog ogranka Matice hrvatske, kulturna i kazališna djelatnica Objavljuje na Hrvatskom, Engleskom i Talijanskom jeziku. Njezini poetski i prozni uradci zastupljeni su u međunarodnim antologijama, zbirkama i zbornicima. U listopadu 2019., godine izborom iz njezinog poetskog opusa, otvoren je Međunarodni književni Festival X. Čehovljeve JESENI NA JALTI. 58

Pjesme iz njezine nove zbirke: BEZAzLENOST Odvedi me koraljnim grebenima da obrubimo zagrljajem granice mora, na vrhove omiljenih ti planina povedi. Uberi kupine, spusti zastave na pola koplja zbog bivših ljubavi.

Suze su staromodne, obriši ih osmjehom. Na granične prijelaze povedi me da nanižem oblake na ruke, snove na daljine naslonim. I vodi me sve dok ne pronađemo buket bezazlenog cvijeća.

NE BRIŠI MI SUZE Ni pogledom, ni dodirom, ni suosjećanjem ne briši mi suze. Ako me dotakneš, zarobit će me tvoja hladnoća, pretvorit ću se u stalagmit u pećini samoće. Pređi ulicu po mojim trepavicama, obuci mjesec mojim kapcima, porodi jutro na mojim obrazima, samo mi ne briši suze. Ni pogledom, ni dodirom. Pusti da njima ugasim požare što u meni titraju. Da sagorim u boli, neželjena, neljubljena… Sve ti noćas dopuštam, samo mi ne briši suze!

Denis Kožljan, Ljubav i refleksije u poeziji H. Hessa, esej

Hermann Hesse Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj. Hesse dolazi iz obitelji evangelističke vjerske tradicije, no on je već s 13 godina odlučio da će biti pjesnik. Na početku ga je ljubav prema književnosti odvela prvo u knjižarstvo, da bi se ubrzo nakon početnih uspjeha u književnosti posvetio pisanju. Na početku stvaranja brojnih djela Herman je bio pod utjecajem Hölderlina, a nakon toga pisao je slijedeći učenje Dostojevskog, Nietzschea te Freuda. U početku je pisao romantične pjesme i priče, a kasnije se ističe kao njemački pripovjedač i romanopisac. Jedan od prvih romana “Pod kotačem” (1906.) imao je autobiografske elemente. Djelo “Peter Camenzind” koje ga je proslavilo kao književnika objavljeno je 1904. godine. 1912. odlazi u Indiju što je uvjetovalo nastanak djela: “Iz Indije” (1913) i “Sidarta” (1922). Imao je demokratska uvjerenja i česte pacifističke napise zbog čega odmah po završetku Prvog svjetskog rata 1919. odlazi u Švicarsku te 1921. postaje Švicarski državljanin. Hesse se okreće psihoanalizama mladih usamljenika koji se suprotstavljaju društvenim normama te nastaju dva romana “Demijan”(1919) i “Stepski vuk” (1927) koji mu donose svjetsku slavu. Upravo je zahvaljujući romanu Demijan osvojio mlađe čitatelje, gdje se junak želi osloboditi od ograničenih društvenih okvira.

NEKE OD PJESAMA OVOG NJEMAČKOG PJESNIKA I ROMANOPISCA Aprilsko veče Besmrtnici Biti sretan Bez tebe Da li si mogla da zaboraviš Elizabet Igra staklenih perli Jednoj ženi Karanfil Kako su teški… Ljubavna pesma Ljubav Munja Mehuri od sapunice Na planinskoj stazi Ponovni susret Planine po noći Pisano na pijesku Plamen Povezanost Pesma ljubljenoj u proleće Ravena Suviše kasno Stepski vuk Šala Tako tuguje vetar Tako putuje zvezde Tajanstvene U zanosu Usamljenje Volim žene Zavodnik Zaljubljeni

ZALJUBLJENI U blaženoj noći tvoj prijatelj bdi, još od tebe topao, još mirisom, tvojim pogledom, kosom, poljupcima tvojim opijen. O, ponoći, o Mesece, zvezdo i plava izmaglice. U tebe voljena moja, moj san uranja, kao u duboko mora ili planinski bezdan, razbija se o hrid i nestaje u peni postaje Sunce, koren, životinja, samo da bi s tobom, samo da bi pored tebe bio. Daleki Saturn kruži, a Mesec ne vidim, vidim samo lik tvoj bled kao cvet, i smejem se muklo i opijen plaćem, nema više radosti, ni bola nema više, samo ti, samo ja i ti,tonemo u svemirski bezdan, u duboko more, gubimo se u njemu umiremo i ponovo se vraćamo na svet. Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi, od nje izgaram ali za nju ne znam. Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka, ja sam vetar, oluja, ja sam melodija… Ja samo uzimam ljubav i upijam njenu slast, suze me večno prate, jer veran nisam nikom nit ikom pripadam. Odan sam samo svojoj zvezdi koja me na uništenje priziva, koja moj užitak u mučenje pretvara a koju moje srce ipak voli i slavi. Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina! Sejem gorka zadovoljstva što traju tek tren, Gospod moj i vođa je smrt.

Denis Kožljan, promocija knjige Ukradena strana duše

ulska književnica, slikarica i fotografkinja, Denis Kožljan, ovih je dana izdala svoje ukupno dvanaesto samostalno autorsko djelo i osmu zbirku pjesama naslova „Ukradena strana duše“, a u pripremi i tisku, Grafike Osijek. Djelo na svojih dvjesto stranica sadrži stotinjak pjesama pisanih uglavnom na standardu ali isto

tako i na njenom čakavskom narječju. „Duša ima boju čovjekovih misli“ kaže Marko Aurelije, a Denis svoju dušu , kontinuirano i nepresušno boja mislima s kojima živi, s kojima jutrom ustaje, i u kasnim satima liježe. No,

priznat će kako joj je uprkos pažljivom njegovanju i čuvanju najdubljeg dijela sebe, ipak netko, jako okrutan uspio dodirnuti površinu kovčega s emocijama. U tim joj je trenucima posebno teško…“trganje u grudima, znam tko želio je poremetiti moj umutarnji mir, razbiti bonacu ljetnog predvečerja“….(stihovi istoimene pjesme „Ukradena strana duše). No, autorica se nikad ne predaje, već prepušta svoju nutrinu muzi vodilji i dalje oblikuje pletenicu stihova. I dalje su motivi njenog pjesničkog izričaja obilježeni blagom cvjetnom notom, obavijeni simbolima godišnjih doba, a onda je ona ili sjetna i prepuna tuge za izgubljenim vremenom ili pak očarana optimizmom rađanja života u pjesmi proljeća i cvrkutu ptica. ”Početak ove moje osme pjesničke zbirke ipak se odnosi na možda samo pokušaje nadrea-

lističkog bunta na općenito stanje u društvu i kozmosu kao takvom…kažem samo pokušaji su to, jer sam neke od tih pjesama slala na pjesničke natječaje nadrealističke poezije i dobro su prošli u jakoj konkurenciji. Pa tko mi je to pokušao ukrasti jednu stranu duše, je li u naumu uspio ili sam se i ovom prilikom uspjela othrvati ljudskoj zloći i sitničavosti, shvatiti ćete ukoliklo pročitate ovaj uradak, još jedan u nizu samo…(iz „Riječ autorice“) Neki od naslova ovog Denisinog pjesničkog djela su: Moć svemoćnih, Sud života, U noći plavih ruža, Krinolina Božjeg oka, Škafetin, Lesa, Potrgana stranica i drugi. Treba svakako podvući kako se osjeti razlika odnosno napredovanje u autoričinom stihu, načinu isticanja

njenog unutarnjeg JA, od prije nekih pet godina kad se Denis zapravo počela istinski baviti pisanjem i današnjim vremenom kad pažljivo bira pravi trenutak i ukomponira ga u stih, slobodan od svake rigidnosti. Ona to i inače čini u ostalim dijelovima svog umjetničkog djelovanja. Ovo, izdanje, svakako nije i posljednje, a možete ga nabaviti kontaktom autorice na facebook adresi i na netu pod njenim imenom i prezimenom.

Denis Kožljan; Česlav Miloš-diplomat, pjesnik i još… esej

ol Belou je o dobijanju Nobelove nagrade rekao da može da bude »kiss of death« (poljubac smrti) za pisca. Dvadeset godina posle ovog dobijanja ove nagrade Česlav Miloš je napisao dve izvrsne knjige pesama TO (2001) i Drugi prostor (2002), a do poslednjeg dana objavljivao, najviše eseje i pesme. Samo pet dana pre vesti o njegovoj smrti, 14. avgusta, na moju adresu stigla je od Miloša poveća pošiljka, žuti koverat s naznakom »prioritaire« s tri nove knjige: Književna ostava, O putovanjima po vremenu i IV tom Pesama, u izvrsnom izdanju »Znaka« iz Krakova. Kada je pre nekoliko meseci »Paideia« imala manji problem oko dobijanja autorskih prava za izdavanje Miloševih izabranih dela obratila sam mu se i odmah dobila odgovor. Pomogao nam je i podržao naš izbor. Obećao da će napisati Uvod za sledeću knjigu. Retki su pesnici i ljudi koji dožive poznu starost u punoj vitalnosti. Još su ređi oni čije je delo tako dramatično obeležilo svoju epohu, ostavilo neizbrisiv trag i postalo dragoceno svedočanstvo. A to se dogodilo upravo najvećem poljskom savremenom piscu – Česlavu Milošu. Kada je pre desetak godina »na predlog lorda Darendorfa, dekana koledža Sveti Antonije u Oksfordu, grupa autoriteta za svetsku književnost sastavila ‘Tajmsov književni dodatak’1, listu od sto knjiga koje su izvršile najveći uticaj na kulturu i civilizaciju Evrope«, na njoj se našao i Zarobljeni um Česlava Miloša. O Milošu su napisane opsežne knjige, brojni monografije i studije u čitavom svetu. I dok je u Poljskoj bio uvek više poznat kao pesnik u Evropi i Americi afirmisao se najviše zahvaljujući svojim esejima, pre svega, Zarobljenom umu, za koji je u razgovoru s poljskom novinarkom rekao da to nije njegova »linija«, da su mu ga »okolnosti nametnule«. Međutim, istovremeno je priznao da je tek kad je »Galimar« objavio ovu knjigu, on »iskočio na površinu«. U izgnanstvu se okrenuo prozi, pored brojnih eseja, napisao je i dva romana: Osvajanje vlasti i Dolina Ise. Sebe nikada nije smatrao romanopiscem mada je za prvi roman, koji je na francuski prevela njegova prijateljica Žana Erš, inače poznata filozofkinja, dobio 1953. godine nagradu evropskih knjižara – Prix Litteraire Eurpéen, dok je u Poljskoj drugi mnogo više cenjen. Izvrsni film koji po ovom romanu snimio Tadeuš Konvicki imali su priliku da vide i naši gledaoci. Poezijom je počeo da se bavi 1930. kada je objavio svoje prve dve pesme. Mada je završio pravo i stekao diplomu magistra, nikada nije radio kao pravnik. Družio se više s mladim pesnicima, s kojima je 1931. godine osnovao književnu grupu »Žagari«. Iste godine, zajedno s dva prijatelja posetio je u Pariz, gde je upoznao svog daljeg rođaka Oskara V. Miloša, francuskog pesnika, samotnjaka i vizionara. U jesen 1934. godine dobio je stipendiju Fonda za nacionalnu kulturu koja mu je omogućila da celu školsku godinu provede u Parizu, nauči jezik i zahvaljujući svom rođaku, upozna neke znamenite ličnosti. Veoma je cenio i voleo Oskara Miloša, o njemu je najviše i pisao, od najranijih dela pa sve do zbirke Drugi prostor (2002), u kojoj mu je posvetio poemu, pod naslovom, Kalfa. Sebe je smatrao njegovim »kalfom«. »Ova poema je o njemu, to je plaćanje duga njemu« – rekao mi je u jednom razgovoru. U svojoj besedi, prilikom dodeljivanja Nobelove nagrade, decembra 1980., Miloš je istakao da su na njega posebno uticali Simona Vej i Oskar Vladislav Miloš »pisci u čijoj sam školi bio poslušan đak«. Od Oskara je mnogo naučio. »Pružio mi je dublje razumevanje religije Starog i Novog zaveta i nametnuo potrebu za strogom hijerarhijom u svim problemima duha.« Drugom prilikom priznaće kako su stihovi Oskara Miloša i lični kontakti s njim bili odlučujući za to da postane pesnik i da su u njemu stvorili »otpor prema književnoj modi«. Mada ga nikad nije oponašao, svestan da »svako pokolenje ima svoju stilistiku«, postoji ipak velika podudarnost u pogledima dva pesnika na neka pitanja, kao što su nacionalizam, poljaštvo, religija, poezija…, što poljski čitaoci nisu voleli. »Kost u grlu čitalaca Zemlje Ulro ostaće sigurno Oskar Miloš, to znači moja sklonost ka prihvatanju (ponekad) njegovih pogleda za svoje«. Pre početka rata radio je u Poljskom radiju u Vilnu, odakle je izbačen zbog »levičarskih pogleda«, a potom u radiju u Varšavi. Objavio je u to vreme knjige pesama (Poema o ukočenom vremenu i Tri zime). Za vreme rata, koji je proveo u Varšavi, radeći kao poslužitelj u Univerzitetskoj biblioteci, u podzemnim izdavačkim kućama štampao je tri knjige pesama i više prevoda (Šekspira, Žaka Maritena…). Po završetku rata preselio se u Krakov. Tu je 1945. objavljena zbirka pesama Spasenje. Krajem godine otputovao je u SAD, gde je radio u diplomatskoj službi socijalističke Poljske, najpre u SAD-u, a potom u Francuskoj. Godine 1951. prekinuo je odnose s Poljskom i započeo život emigranta.

Tadašnji poljski institut za kulturu »Kultura« i njegov direktor Ježi Gjedrojć prihvatili su ga i veoma mnogo mu pomogli. U Parizu je pisao uglavnom eseje i članke, kako bi mogao da zaradi za život. Na Zapadu je bio poznat kao autor esejâ (Zarobljeni um, Druga Evropa, Zemlja Ulro, Snoviđenja nad zalivom San Francisko…) i pomenutih romana, mada nikada nije prestajao da piše pesme. Poeziji je mogao više da se posveti od 1960. godine, kada se preselio u SAD, gde je na Univerzitetu u Berkliju predavao slovenske književnosti. Tamo su nastale knjige pesama: Kralj Popjel i druge pesme, Začarani Gućo, Gde sunce izlazi i gde zalazi, Himna o perli, Neobuhvatna zemlja, Hronike, Dalje okoline, Na obali reke… Od 1990. godine, kada je kupio stan u Krakovu, sve više vremena je provodio u njemu. Konačno, nastanio se. Poslednjih nekoliko godina skoro da nije uopšte odlazio u SAD, gde žive njegovi sinovi iz prvog braka i gde su sahranjene obe supruge – Janjina (Janka) i Karol. Krakovski period u književnom pogledu bio je veoma plodan. U Miloševom stvaralaštvu značajno mesto imaju autobiografski elementi. Na sebe, svoju zemlju i narod, njegovu religiju i tradiciju kao da gleda očima nekoga sa strane. U njegovom delu vidljivo je jasno i konsekventno načelo, zasnovano na primeni rigidnih sudova. Poljska prošlost i tradicija su stalno »na ispitu«. Retko kada su pisci tako otvoreno govorili o nekim lošim odlikama svoga (ali i drugih) naroda, kao što je to činio Miloš, posebno o nacionalizmu. Specifičnost njegovog stvaralaštva je u preplitanju perspektiva »javnog« i »privatnog« čoveka, kako u istoriji, tako i savremenom životu. Filozofsko-metafizički problemi su veoma česti u delima poljskog nobelovca. Iako nema izgrađen celovit sistem, kod njega se mogu identifikovati njegovi ključni filozofski stavovi, prožeti metafizičkofilozofskim viđenjem. On često govori o neuhvatljivoj tajni postojanja i nemogućnosti njenog izražavanja razumljivim jezikom. Čitavog života pokušavao sam da odgovorim na pitanje: odakle zlo?/ Nemoguće je da ljudi tako pate kad je Bog na nebu/ i pored mene (iz zbirke Drugi prostor). U drugom značenju metafizika postaje spas i saveznik čoveku kome preti opasnost od savremene civilizacije. Vera, shvaćena ambivalentno, slično kao kod Simone Vej, nalazi se u funkciji borbe s ništavilom. Najzad, u trećem značenju, metafizika je temelj i sadržina pisca-moraliste. Milošu nije nepoznat pakao. Sretao se i sporio s Bogom. U čitavom svom delu pokušavao je da nađe jednostavan, svima razumljiv jezik, kojim se mogu izraziti religijska stanja. U knjizi Pas krajputaš pronicljivo i veoma oštro ocenjuje poljsku obrednu religiju koja se svodi uglavnom na proslave, svečanosti, praznike, rituale. Unutrašnje opštenje s Bogom, muke i sumnje čoveka – ostavljene su teolozima i filozofima, čiji je jezik teško dostupan običnom malom čoveku. U Drugom prostoru Miloš pokazuje svoje sumnje, postavlja pitanja koja ga muče i na koja ni sam nije u stanju da odgovori, da odgovori samome sebi. Zato najznačajniji deo knjige, ciklus pesama Teološki traktat u stvari predstavlja njegov sasvim lični razgovor s Bogom. Kad se pojavila, knjiga je izazvala pravu buru negodovanja kod jednog dela religioznih Poljaka. Devetdesetogodišnji pesnik uspeo je da uzburka javnost baš kao pedeset godina ranije sasvim drugačijom knjigom – Zarobljeni um, u kojoj govori o problemu autonomnosti književnosti i umetnosti, kao i o ideološkom »zarobljavanju«, o komunizmu i totalitarizmu. Zbog ove knjige eseja i romana Osvajanje vlasti Miloš je na Zapadu dugo bio smatran političkim piscem i velikim antistaljinistom. Zarobljeni um je primer veoma originalne esejistike sa elementima autobiografije, introspekcije, duboke refleksije. Uostalom, sam Miloš je rekao da je »politički aspekt samo spoljašnji, u stvari, reč je o nekoj vrsti antropološke ili sociološke studije«. Najveće zlo totalitarističkog sistema video je u porobljavanju umova, u strašnom ideološkom pritisku koje su vršile staljinističke vlasti da bi stvorile »novog čoveka«. Jedno od glavnih pitanja u delu je pitanje konverzije, naime, kako je moguće da već formirani, zreli ljudi postanu pristalice staljinizma, da se prilagode uslovima koji su im sasvim strani. Miloš predstavlja dva mehanizma koja čoveku iz zemalja Centra služe za prilagođavanje novoj situaciji koja ugrožava njegov identitet. Prvi je Murti-Bing, a drugi Ketman. Prihvatanjem prvog on podleže »zarobljavanju« uma, menjajući svoju ličnost, dok se prihvatanjem drugog bori protiv toga. Termin Murti-Bing Miloš je pozajmio iz romana Stanislava Ignacija Vitkjeviča Nezasićenost da bi ilustrovao ponašanje ljudi u zemljama Centra, naročito intelektualaca, i njihovu povodljivost za lepotama Nove vere. U društvu koje je opisao Vitkjevič u Nezasićenosti religija je prestala da postoji. Njeno mesto zauzela je filozofija koja je postajala sve apstraktnija i sve više se udaljavala od laika. To se dogodilo s muzikom, slikarstvom i književnošću. Nastao je horror vacui. Tada su se pojavili trgovci s Murti-Bingovim pilulama. Murti-Bing je bio filozof koji je pronašao pilulu u kojoj je sadržan njegov filozofski pogled na svet. Onaj ko je uzimao ove pilule potpuno se menjao.

Nisu ga više mučila metafizička razmišljanja, nije imao problema. Nova vera povezivala je ljude. I drugi termin, Ketman, pozajmljen je iz literature, naime, iz knjige Žozefa Artura Gobinoa Religije i filozofije u Centralnoj Aziji, nastale krajem XIX veka. Gobino je više godina radio u francuskom poslanstvu u Persiji i opisao je pojavu koju je zapazio kod muslimana, a koja se naziva Ketman. Miloš je našao veliku podudarnost između Ketmana i običaja primenjivanih u zemljama Nove vere. Iz Gobinoove knjige uzeo je »priču« kojom je hteo da pokaže da ljudi, o kojima piše, Novu veru nisu prihvatili bezrezervno i do kraja. Glumili su, odnosno, praktikovali neku vrstu igre, u kojoj su se svi maskirali, i vladari, i oni koji su im podređeni. I svi su znali za to. Praktikujući Ketman, dovodeći u zabludu predstavnike vlasti, čovek se osećao moralno čist. I tu dolazi do aksiološkog pomeranja. Jer, niko nije osuđivao takvog čoveka, važno je da je bio »lojalan« vlasti, već su osuđivani oni koji nisu umeli vešto da se služe maskom. Dejstvovanje ovih sila (murti-Bingizma i Ketmana), pomoću kojih Nova vera porobljava ljudske umove, Miloš je pokazao na primeru četiri poljska pisca: Alfe, Bete, Game i Delte, čiji su portreti po mnogo čemu paradigmatični. Pošto je reč o veoma poznatim poljskim piscima, poznavaocima poljske književnosti neće biti teško da pogode ko su oni. Ali, ako je već tako, zašto Miloš ne daje njihova prava imena? Da li time želi da naglasi njihovu paradigmatičnost ili pak da pokaže da su oni do te mere obezličeni da im čak ni ime nije potrebno? Zato oni donekle podsećaju na »brojeve« ili »unife« iz Zamjatinovog romana Mi. Stvarnost, koju nam je Miloš pokazao, možda je manje strašna od Orvelove 1984. Jer, njegovim junacima dovoljno je da prihvate Novu veru i budu lojalni prema Centru. Čak ne moraju da čine to iskreno, važno je samo da dobro »igraju«. Da, Centru, a ne Rusiji ili Moskvi. Jer, umesto reči: Rusija, Moskva, Staljin, komunizam… Miloš upotrebljava: »Centar«, »On«, »Nova vera«… što odgovara orvelovskom newspeak-u: »Okeanija«, »Veliki brat«, »Policija misli«, »proli«… ili pak Zamjatinovom: »Jedinstvena Država«, »Dobrotvor«, »Čuvari«, »brojevi« (»unifi«)… Ova mala digresija pokazuje koliko je interesantan, ali još uvek neispitan leksički sloj Miloševog dela. Imaginativna apokalipsa zastrašujuće Orvelove vizije pretekla je istoriju. Miloš je o komunističkom totalitarizmu pisao u vreme njegovog najvećeg razvoja na istoku Evrope, kada je na Zapadu u nekim intelektualnim krugovima izazivao divljenje. Zato je i njegovo kritikovanje označavalo konzervatizam. Miloš je na politička pitanja Istočne Evrope umeo da gleda šire, da se uzdigne iznad mišljenja vladajućih autoriteta. Odlikovale su ga neobične za pisce onoga vremena, duhovna hrabrost, nezavisnost i ironija. Pesnik Ernest Bril je za njega rekao: »Nije se bojao da sebi pripiše najcrnje odlike. Bio je specifičan moralista: nije stajao po strani, govoreći grešni, već kao da je stajao među grešnima i govorio o svom grehu.« Za razliku od poljskih kritičara i čitalaca u emigraciji i zemlji koji su, naročito pedesetih godina, uglavnom oštro osudili Zarobljeni um, kod nas je on prihvaćen bezrezervno i nesporno. Ali, da li s razumevanjem? Istina, na srpski je preveden tek 1985. godine. Govorilo da je »Biblija jugoslovenskih intelektualaca«, što Miloš pominje u nedavno objavljenom prevodu Godina lovca. Na osnovu napisanih članaka i kritika o knjizi kod nas, može se zaključiti da je samo mali broj intelektualaca zaista razumeo knjigu, mnogi su smatrali da se to događalo »tamo, iza gvozdene zavese«, da je za nas sve to egzotično, jer mi imamo drugačiji socijalizam, veću slobodu. Istina je, ali imali smo i drugačiji Ketman. Njihov totalitarizam bio je svirepiji, naš mekši, pa je i Ketman bio takav. Jer, dok su na Istoku ljudi »ketmanili« ponekad samo zato da bi sačuvali glavu, kod nas se Ketman upražnjavao radi lakšeg života. Nikada se nije favorizovalo kritičko mišljenje. Govorilo se o hrabrosti, a negovala se servilnost. Ulizištvo i podaništvo bili su glavni preduslovi za napredovanje, za mali rad i velike plate. Radili su »nesposobni«, »nesnalažljivi«, »neprilagodljivi«… I upravo zato, zbog tih naših »vrlih« osobina za dvadesetak godina naš Ketman se toliko razvio, ukorenio, da ne postoji nikakva šansa da ga se oslobodimo. A »ketmanjenje« je bolest. Preživeće samo oni koji su »najprilagođeniji duhovnoj akrobatici« (Miloš). Miloš je napisao nadnacionalno i univerzalno delo, pokazao fenomen koji nije određen ni mestom ni vremenom. Poput svih velikih dela, Zarobljeni um ni danas nije izgubio aktualnost. To, o čemu Miloš piše, bilo je i još postoji. Ni zemlje nekadašnjeg Centra nisu ga sasvim lišene. Jer, da bi se u glavama ljudi, u njihovom ponašanju izvršile korenite promene potrebno je, kako kaže, zaista mnogo vremena. Spoljašnji uslovi mogu da dovedu samo do delimičnog »oslobađanja«. Ljudi koji su 30 ili 40 godina praktikovali Ketman, teško mogu da ga se odreknu, čak i kada žive u politički slobodnim zemljama.

Pesme iz zbirke “Drugi prostor” (ciklus Teološki traktat) prevela Ljubica Rosić Pesma o kraju sveta (preveo: Petar Vujičić) Na dan kraja sveta Pčela kruži oko cveta dragoljuba, Ribar blistavu mrežu popravlja, U moru skaču blistavi delfini, vrapci čavrljaju u detelini i zmija ima zlatnu kožu, kao što valja. Na dan kraja sveta Poljem idu žene pod suncobranima, Na rubu travnjaka pijanac spava, Na ulici viče prodavac variva, I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava. U vazduhu traju zvuci violine I noć se zvezdana otvara. A oni što čekali su munje i gromove, Razočarani su. A oni što čekali su anđeoske trube i horove Ne veruju da to već počinje. Dok sunce i mesec na nebu stoje, Dok bumbari posećuju ruže svoje, Dok se rađaju rumena deca, Niko ne zna da to već počinje. Samo sedi starac što bio bi prorok, Ali prorok nije jer brižljivo mora raditi, Paradajz privezujući govori: Drugog kraja sveta neće biti,

IZJAVA Gospode Bože, voleo sam džem od jagoda I tamnu slast ženskog tela Kao i ledenu votku, sleđa u ulju, Mirise: cimeta i klinčića. Pa kakav sam ja onda prorok? Toliko je drugih S pravom bilo odabrano, verodostojnih. A ko da meni poveruje? Jer videše Kako se bacam na jelo, kako praznim čaše I pohlepno se zagledam u vrat konobaričin. S manama i njih svestan. Žudan veličine, Vešt da je opazim pa ma gde bila, Pa ipak, premda ne baš oštra vida, znao sam što preostaje manjima, kao što sam ja: Vašar kratkih nada, zborište oholica, Nadmetanje grbavaca, književnost.

Denis Kožljan, Hrvatska moderna dječja poezija, osvrt

NOGOMET U BARI U bari je odigrana nogometna utakmica: igrali su žapci protiv komaraca i mušica. RATKO ZVRKO Igrao se novi sistem, Isključivo dječji pjesnik pucalo se preko krila Uz klasične motive i motivi suvremene civilizacije (rakete, i cijela je utakmica sateliti, u burnome tempu bila. put na mjesec), ali po većini komponenata svog pjesničkog Ali kad je igra bila iskaza na vrhuncu sportskog žara, izraziti tradicionalist. i komarci kad su došli Zadržava narativan ton pjesama. Čvrsta forma. u napadu do vratara, Nema igre riječi ni bilo kakve jezično-stilske akrobatike. žabac-bek, u silnu strahu Akcije ima toliko da se može govoriti o junacima njegovih da gol neki ne bi pao, pjesama kao da je riječ o proznim djelima. Uglavnom dječaci zagrebačkog gradskog ambijenta: protivničkog je centarfora jednostavno – progutao. Griča, Zrinjevca, Maksimira, Trešnjevke. Njihove igre, nestašluci, pozitivni i negativni podvizi, drugovanja, svađe, prijateljevanja, mržnje. Crta djecu s mnogo osjećaja i razumijevanja za njihovu psihologiju. Ne gleda u njima niti anđeosko utjelovljenje dobrote, ni oličenje zloće u malome. Djeca su kod njega dobroćudna i vragoljasta, plemenita i obijesna, prpošna i radoznala, nemirna i lijena, iskrena i lažljiva, spremana pomoći, ali i načiniti nepodopštinu – istinska bića sa svim svojim

ŠTO SE PRAVI OD VINA Od VINA se pravi djedoVINA domoVINA, jugoVINA, ivo VINA, MoslaVINA, PodraVINA, LepaVINA, siroVINA, osoVINA, poloVINA, rušeVINA, piloVINA, paljeVINA, koVINA, miroVINA, mahoVINA, cedroVINA, ušteđeVINA, svetkoVINA, slaVINA, padaVINA a najčešće se pravi od VINA žiVINA volovi, jarci i magarci.

ZVONIMIR BALOG Pristup motivima vedar, šaljiv, slobodan, nonšalantan, bez pedagogiziranja, duhovit Razbijanje riječi i poigravanje morfemima. Pun paradoksa, ironije, duhovitih obrata, neočekivanosti, dovitljivosti, bizarnih slika. Bez respekta prema gramatici, pedagogiji i ustaljenoj pjesničkoj tradiciji. Najradikalniji prekid s tradicionalnim jezikom dječje pjesme i najdjelotvornija afirmacija modernog pjesničkog govora. Moderni humor ne izvire iz šaljive priče ili anegdote, nego je rezultat duhovitih obrata, dosjetki, kontrasta i paradoksa. Dječja sklonost prema neobičnom i bizarnom

Paji Kanižaju Đelekovec je rodno selo, a Koprivnica mu je rodni grad u kojem je živio od pete godine i završio školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je proveo većinu života. Bio je glavni urednik satirično-humorističnih časopisa Paradoks i Žalac , te je uređivao humornu rubriku “Semafor” u Studentskom listu, Vjesniku i Večernjem listu. Na Hrvatskoj televiziji uređivao je zabavne emisije, humoristične serije i serije za djecu.

Djela Knjige za odrasle: Na golom otoku (1967., satiričke priče i aforizmi), Jedi bližnjega svoga (1970., aforizmi), Kralju Tomislavu (1971., kajkavske pjesme), Naprijed u rikverc (1988., aforizmi), Jedna stvar na P. (1988., pjesme), Fris deinen Nächsten (1989., aforizmi na njemačkom), Srhovi (1995., haiku pjesme), I onda neš pil (1995., kajkavske pjesme), Grebigrami (1997., epigrami), Autobiografia aforizmy inezmy (1999., izbor iz stvaralaštva za odrasle i djecu na hrvatskom i slovačkom), Prometej s Golog otoka (2005., humorističnosatirička proza), Čuvajte mi mjesečinu (2005., satirički zapisi), Osmjesi i podsmjehavanja (2007., izbor pjesama).

Knjige za djecu i omladinu: Bila jednom jedna plava (1970., nagrada “Ivana Brlić Mažuranić”), Prsluk pucam (1976.), Šarabara (1976.), Zeleni brkovi (1986.), Zdrprmapan (1990.), 3čave pjesme (1993., nagrada “Grigor Vitez”), Čudo u djetetu (2002., pjesme), Zapisi odraslog limača (1978., roman za djecu i omladinu), Kad sam bio odrastao (1983.), Ta divna čudovišta (1988.), Druge i treće priče (1995.), Prozor u prozu (2003.), Vegetarián mäsojed (2006., izbor proze na slovačkom). Napisao je stihove za 42 slikovnice, mnoge kazališne predstave, radijske i televizijske emisije te dva cjelovečernja crtana filma. Kao dramski pisac napisao je nekoliko kazališnih (E moj Gorane, Prvi cvjetni rat, Minica, Šarabara, Djevojčica i neman – prema priči Ivane BrlićMažuranić), televizijskih (E moj Gorane, Guske koje nisu spasile Rim) i desetak radio-drama za djecu i radio-komedija od kojih su neke i nagrađivane. Napisao je i scenarij za cjelovečernji crtani film Čudnovate zgode šegrta Hlapića prema romanu Ivane Brlić-Mažuranić.

Denis Kožljan, Parnasovci, esej Parnasovcima se nazivaju pjesnici koji su pripadali pjesničkom pokretu parnasu. Ovaj pokret javio se u drugoj polovici 19. stoljeća u Francuskoj, a njegovim začetnikom smatra se Leconte de Lisle. Većina pjesnika parnasovaca objavila je svoje radove u zborniku pjesama “Suvremeni Parnas”, objavljenim 1866. godine. Najprije su se samo pjesnici koji su objavili svoja djela u tom zborniku nazivali se parnasovcima, ali kasnije su pokretu pristupili i drugi pjesnici. Parnas je nakon toga postao književni ili točnije – pjesnički – pokret, jedan od najznačajnijih unutar modernizma, uz, naravno, larpurlartizam, iako poezija parnasovaca po svojim karakteristika ne odražava sve modernističke ideje. Parnasovci su u književnosti bili preteča simbolista. Mnogi najznačajniji simbolisti razvili su se upravo iz parnasovaca, poput Charlesa Baudelairea, Stéphana Mallarméa i Paula Verlainea. Značajniji predstavnici ovog pokreta su Théophile Gautier, Sully Prudhomme, Teofil Rothe i mnogi drugi. Parnasovska doktrina izgrađena je na onoj larpurlartističkoj. Poput larpurlartista i parnasovci se bore protiv utilitarizma u poeziji, tj. odriču se ideje da poezija i umjetnost općenito budu u službi bilo čega osim samih sebe. Upravo zato je parnasovska poezija hladna i objektivna, ponekad i bezlična, ali uvijek uzvišena, jer je naglasak uvijek više na formi nego na sadržaju. Osim protiv realističke utilitarnosti, parnasovci se odriču i sentimentalizma koji je bio odlika romantizma. Parnasovci stoga njeguju kult ljepote, ali uglavnom ljepote izraza, što postižu savršenom formom svojih pjesama. S druge strane, pjesme nemaju nikakve dodire sa stvarnošću, pogotovo s nekakvim socijalnim ili političkim problemima, a ni izražavaju individualne emocije. Jedino što je kod ovakvih pjesama važno je naglasiti ljepotu umjetnosti upravo radi nje same. Zbog njegovanja forme, parnasovci su bili zaslužni za otkrivanje nekih novih pjesničkih oblika, a nakon dugo vremena u pjesništvo su vratili i sonet. Inspiraciju su pronalazili u antičkoj (grčkoj) književnosti, u mitologiji i epovima. Čak i samo ime parnasovaca dolazi iz grčke mitologije, gdje se Parnasom nazivao brijeg na kojem su živjele muze.

Modernizam u europskoj književnosti – PARNASOVCI Francuska, 1860.-1866. – začetnik je Leconte de Lisle [Lekont d’ Lil] Zbornik – Suvremeni Parnas (1866. i 1871.) Značajke: • izbjegavanje suvremene tematike • hladnoća izraza • bezosjećajnost • detaljan opis • objektivnost, zanemarivanje “ja“ (depersonalizacija) • dekorativne pjesme • kult savršene forme – sonet Larpurlartizam je literarni pokret koji promiče Théophile Gautier. On smatra da umjetnost treba biti samoj sebi cilj. Naziv dolazi od fraze l’art pour l’art, što u doslovnom prijevodu znači umjetnost radi umjetnosti. Larpurlartizam poriče društvene osnove i društvene funkcije umjetnosti, a time joj zapravo izmiče osnovni sadržaj. Osnovno je obilježje larpulartističke poezije savršena forma koja je sinonim za ljepotu, zatim impersonalnost i detaljiziranje pjesničkih slika. Parnasovci je naziv za skupinu pjesnika okupljenih oko zbornika pjesama Suvremeni Parnas koji izlazi 1866. Začetnik ovog pokreta je Leconte de Lisle, a uz njega kao izrazite parnasovce valja spomenuti Sullya Prudhommea i Josea Mariju de Herediju. No, u zborniku Suvremeni Parnas svoje pjesme objavljuju i Gautier, Baudelaire, Verlaine. Osnovna obilježja parnasovačke poezije je objektivnost i hladnoća izraza, bezosjećajnost, impersonalnost. I njima je važna forma, izraz je gotovo virtuozan. U sadržajnome smislu u početku su se koristili temama iz suvremenog života (pejsažne, mitološke i povijesne), a poslije su počeli svoju inspiraciju pronalaziti u mitologiji, epovima, sagama egzotičnih zemalja i prošlih civilizacija, posebno Indije i stare Grčke.

Ljepota Ko san od kamena lijepa, o smrtnici! Grudima svojim već svakoga izranih, I l’ubavlju vječnom i nijemom za njih. Ko tvari nekom izgaraju pjesnici. Modrinom kraljujem, sfinga neshvaćena, Put mi je labuđa, a srce od snijega,

Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega, Nikad nasmijana, nikad napaćena. Preda mnom pjesnici provode sve noći I dane, da vide ponosno mi lice, Jer nema spomenika ravnih mojoj moći; Ja ih očaravam poput ljubavnice, Čistim zrcalima od Ijepše stvamosti, Očima svojim, što sjaju u vječnosti. (Charles Baudelaire)

Denis Kožljan, Ferdinand Zovko - U cvrkutu ptica, pronašao životni poziv osvrt: Danas, nedjelja, dan odmora po Božjoj nakani. Glazba i općenito lijepa umjetnost predmet su mog obzora, pa tako klikajući po youtubeu, naiđem na video u kojem moj fb prijatelj Zovko, pjeva Ave Mariju, molitvu Zdravo Marijo. Istog trena prođe me jeza ali ne onakvog intenziteta kao i inače dok slušam tu molitvu na latinskom. Jednostavno me dotakla emocija, jaka i dirnula u svaku žicu moga tijela. A nije baš uvijek tako. Ovog puta , slušah opernog virtuoza, slavnog baritona, bosansko hercegovačkog porijekla, Ferdinanda Zovke. Priznajem, čula sam za njega još tamo osamdesetih, u školi naravno, na satovima glazbenog i slušanja izvadaka iz opernih djela. Danas, pak, godinama poslije, eto slučajnosti, da u napretku tehnologije upoznam čovjeka koji se u zasluženoj mirovini, vratio rodnom kraju, no, glazba je ostala njegov život u potpunosti jer tu i tamo zapjeva neku svoju ariju iz Aide, Figara, Dalmaroa i Stranca, Jakova Gotovca, Ere s onog svijeta, Ekvinocij, Zlatka, Nikola Šubić Zrinjski kojega je kako kaže u jednom intervjuu, otpjevao sigurno 30 puta. Zdravo Marijo – Ave Maria AVE MARIA, gratia plena, Dominus tecum. Benedicta tu in mulieribus, et benedictus fructus ventris tui, Iesus. Sancta Maria, Mater Dei, ora pro nobis peccatoribus, nunc, et in hora mortis nostrae. Amen. Dakle vraćam se ponovno na preslušavanje Ave Marije u njegovoj majstorskoj izvedbi. Kako samo iz ovog čovjeka pršti ta neka čudnovata energija, istovremeno praćena životnom srećom i optimizmom. Očito je Ferdinand kako su ga vidjeli njegovi vršnjaci u ranom djetinjstvu, dijete različitije od drugih, zapravo čovjek, osoba u kojoj su pohranjeni atomi prirode, notne izvedbe cvrkuta ptica koje je obožavao slušati kao klinac i za koje smatra da su bili od velike , presudne važnosti za njegov životni poziv. Na pozornici suvereno vlada i poput virtuoza svjetskog kalibra upravlja rijekom tonova sročenih u glazbenom formatu dajući svojim slušateljima potpuni dojam sadržaja pojedine operne izvedbe da bi mu povratna informacija bila gromoglasan pljesak pa i mnoge osvojene nagrade od kojih mu je kako kaže, ipak najdraža “Mimar mira”.

I ono što nas, poznavatelje ovog vrsnog umjetnika, najviše tjera na razmišljanje, jeste činjenica kako je u cijelom tom vremenu i svjetskom prostoru gdje se školovao i nastupao, uspio zadržati onu humanu, ljudsku notu, mnogo učinio za napredak svog rodnog kraja pa i šire i može se pohvaliti kako je jedan od rijetkih od mnogih u njegovoj umjetničkoj branši kojemu je ego ostao na razini i granici između velikih i malih i to je ono što treba podvući i istaknuti budući živimo u svijetu pokvarenih vrijednosti. Ferdinand Zovko, rođen u Čalićima, znao je sam šetati šumom i pjevati zajedno sa njenim stanovnicima dok bi ga otac ukoravao neka čuva glas jer će jednog dana postati operni pjevač. Tako je i bilo, iako se Zovko nije zadovoljio biti samo operni pjevač, već i prvakom Opere tj. pjevati naslovne uloge. Koja je to samo hrabrost i odvažnost, iz siromašne hercegovačke zemlje otisnuti se u svijet, raditi paralelno sve i svašta za prehraniti sebe i obitelj, a onda plaćati satove pjevanja, klavira i najzad postati slavan među najslavnijima, a skroman u duši. To mogu samo najveći, među kojima su i njegovi učitelj Vladimir Ružđak te Marija Callas koja mu je i veliki uzor u radu.

Denis Kožljan, Istrijan u vitru vrimena-promocija

EVO DRAGI MOJI VEČERAS SAM ZAPOČELA PISATI MOJE SLIJEDEĆE DJELO, PISANO ISKLJUČIVO ČAKAVSKIM DIJALEKTOM NASLOVA “Istrijan u vitru vrimena”…evo i uvoda da vidite o čemu se radi Samo par besid Dragi moji Istrijani, pravi krstijani ma anke i svi ti drugi ča vole svoju zemljicu istrijansku kadi su se rodili, zgojili, resli, uženili se i ustarali pak najzad i na uni drugi svit partili. Kako je to vajk poli mene kad ništo vržen u glavu, tako če biti anke uvega puta. Pokle bimo rekli jubilarnega dela i moje autobiografije „Amplituda srca“ , a ku imate priliku štiti , na uvi moderni način, da mišen kliknete na http://www.digitalne-knjige.com/kozljan9.php, ja san se lipo naoštrila, prontala i odlučila napisati jenu više bin rekla knjižicu, libret a ki bi jopet bija ništo kako kalendarjo. U ten libretu ču provati po miseci, vrči na jeno misto, u jedan mali kantunič par besid ča se to more u Istri viditi, delati i kamo pojti u antoščaku, ma i u marču, kada moremo pojti na samlje kupiti kakovu medežiju zase ma i za svoje blago. Jušto sve slike če biti originalno moje kako i verši i beside ke ču napisati kad budete dragi moji uzeli libret u ruke da se forši morete i nasmijati u ovin teškin i grdin vrimenin. Čuda tega se domišljan ud svoje mladosti, kako se je plesalo i vragalo, pak mi je ništo povida moj tac, ništo i muž, ma bih spomenula i moga dragega suseda i mediga za čuda lipih stvari ča čete moči proštiti i viti, a to je šjor Milan Lupetina…On mi je da jenu ruku kad san odlučila prehititi se na ovi projekt ki če biti prižentan vani, se napro šperan tamo na proliče dva miljara i četrnajstega lita.Gledati ču da ča više tega politratan, pokažen sve uno lipo i drago ča u mojoj , ča u našoj Istri stoji kako spomen na življenje, zato se libret zove „ISTRIJAN U VITRU VRIMENA“

“Ispod Colosseuma”(zbirka kratkih priča), Denis Kožljan, Promocija

IZAŠLA MOJA NOVA KNJIGA (KRATKE PRIČE “ISPOD COLOSEUMA” Čast mi je objaviti svim pratiteljima i poštovateljima mog stvaralaštva kako je na platformi ISSU (dakle u elektroničkom obliku), izašla moja ZBIRKA KRATKIH PRIČA “ISPOD COLOSSEUMA”, NA NEKIH TRIDESETAK STRANICA, U VLASTITOJ NAKLADI. ZAHVALJUJEM SE UREDNIKU ČASOPISA SAPPHOART ZORANU HERCIGONJI KOJI MI JE ISTU PODIGAO NA PLATFORMI POGODNOJ

Prepoznatljivost Durmiševićevog stiha, IN MEMORIAM Smail Durmišević, piše Denis Kožljan

"Ljudi bogati duhom, ljudi koji osjećaju, zapažaju, koji imaju simpatiju ili empatiju prema drugom mogu pisati haiku. U centar se stavlja priroda. Suština haiku poezije je haiku trenutak i haiku doživljaj. Te dvije stvari su u centru pažnje. To je živa materija, razvija se stalno. A forma pisanja je 5-7-5 slogova kod klasične haiku poezije. Kada se moja poezija prevede na engleski jezik izgubi se ta metrika, tako da je bosanski jezik izuzetno pogodan za ovu metriku" , kaže Durmišević. Osim poezije, Smajil piše i druge kratke forme, kao što su lirika – kratki izlomljeni stih, kratke priče, humoreske ili satiričnog sadržaja i aforizme što je i najkraća forma. Durmiševićeva haiku poezija ipak je prepoznatljivija u odnosu na haiku nekih drugih autora prije svega po razlučenosti emocije i razuma, svega svetog i sekularnog. Čitatelj poprima dojam kao da je njegov stih zapravo nastao rascjepom božanskog na onih sedam nijansi duginih kolorita. Njegov stih jednostavno obogaćuje čovjeka u tolikoj mjeri da se on poistovjećuje sa ljepotom i svjetlošću tog nečeg originalnog i jakog. Ima u Smajlovom haiku i spiritualnog daha ali jednako tako i ovozemaljske čari koja ozdravlja i budi. No, važno je naglasiti da je i forma što se samog jezika tiče čista, jednostavna, pravo bosanska što bi se reklo. Mnogi se dive autoru zbog uzvišenosti koja oplemenjuje svaki njegov stih predstavljajući tako bošnjačku pjesničku dušu koja vječito živi pa i preseljenjem Smaila u ahiret.

APEL Apelujem na sve prijatelje, kolege i poznanike, na sve ljude dobre volje, da paze kada pišu na svome profilu ili kada komentarišu, da pišu lijepo, razgorovjetno, gramatički i ortografski ispravno...! Budimo Narod koji voli i njeguje svoj jezik i koristi ga na najljepše način. Sačuvajmo ljepotu i čistoću našega jezika, kojemu su se divili jezikoslovci kroz vjekove. Tako nam Uzvišeni Stvoritelj pomogao. Amin." (eto, i ovim statusom vidljivo je koliko ovaj majstor voli svoj jezik i pazi na svaku sitnicu što ga svakako čini velikim i originalnim) "Dijelim lijepu vijest sa svojim dragim prijateljima - 01.4., po četvrti put u 2016. godini, objavljen je moj haiku u Asahi Šimbunu, u njegovom književnom dodatku Asahi Haikuist Network, koji izlazi u dnevnom tiražu od deset miliona primjeraka:" ............................................................................................ The Asahi Shimbun ASAHI HAIKUIST NETWORK / by David McMurray April 1, 2016 at 16:10 JST ........................................................................................... Deep, cold, river Drina is ready, Bosnia does not need a cemetery -- Smajil Durmisevic (Zenica, Bosnia and Herzegovina)

Hladna, duboka, Drina je spremna, Bosni ne treba groblje "Almasli grana U sabah rani Kad trešnje cvatu Šehidska duša Dobra Stade na koti Ravnoj Da vidi Zavičaj drevni: Allahu Moćni, Ti stvori Žepu, Od suza Časti I bola, Viteškoj Bosni Almasli granu U sabah rani Na koti Ravnoj Ostade Pismo, Mûdro i krátko: Pazite Ljudi, Žepa je mati! .......................................................................... Smajil Durmišević, ALMASLI GRANA, neobjavljena zbirka poezije!"

Na današnji dan 14.06.2020. umro je veliki Jorge Luis Borges; piše Denis Kožljan 1986. – Umro je argentinski pisac Jorge Luis Borges. Introspektivnog duha, enciklopedijski obrazovan, maštar i sjajan znalac klasičnih jezika i literature i šekspirolog, tvorac je sasvim ličnog izraza kratke priče kojom govori o zagonetkama postojanja. Veoma ironičan, često se pozivao na pseudoistorijske izvore, što je dalo posebnu snagu njegovim tekstovima u kojima se miješaju fantastika i realnost. Saosnivač je više avangardnih književnih glasila, uključujući časopise “Proa”, “Prisma” i “Martin Fierro”. Djela: zbirke pripovijedaka “Univerzalna istorija beščašća”, “Maštarije”, “Alef”, “Izvještaj o Brodiju”, “Pješčana knjiga”, zbirka pjesama, kratkih parabola i priča “Stvaralac”, eseji “Devet eseja o Danteu”. “Modernisti se nisu pobunili samo protiv didaktičkih ili bolje rečeno namjenskih stremljenja klasične poezije (poput ljubavne, prigodne i tome slično), nego i protiv grandiozne retorike romantika, koji su prema nezaboravnim riječima Percya Shelleya pjesnike vidjeli kao “nepriznate zakonodavce svijeta”. Možda to oni doista jesu ili su barem bili. No, zasigurno postoji i pregršt drugačijih pristupa u poeziji, među kojima želim podsjetiti na onaj velikog i osebujnog umjetnika Jorgea Luisa Borgesa. Nitko od poeziji ne bi mogao govoriti tako inspirativno i uvjerljivo kao Borges u njegovoj vlastitoj ‘Arte Poetici’. Poezija je, poručuje nam on, znanje o vremenu, o smrti i vječnosti, te o nama samima. “Ranjivima i besmrtnima”, poezija nam omogućava da vidimo “simbol u svakom danu godine”.” Iako je poznatiji po svojoj prozi, Borges je započeo svoju pisačku karijeru kao pjesnik i bio je poznat prije svega po svojoj poeziji, posebno u Latinskoj Americi. Osim što je napisao vlastitu originalnu poeziju, prevodio je važne strane pjesnike za argentinsku publiku. Također je autor brojnih eseja i održao čitav niz predavanja o poeziji i različitim pjesnicima, od Dantea do Whitmana. Primjećujući da je Borges “jedan od glavnih latinoameričkih pjesnika dvadesetog stoljeća”, Daniel Balderston uRječnik književne biografije dodao je da je u Latinskoj Americi Borgesova poezija “imala širok utjecaj: mnogi stihovi korišteni su kao naslovi za romane i druga djela, mnoge pjesme su postavljene u glazbu, a njegova raznolikost pjesničkih glasova bila je važna za mnogo mlađih pjesnika. “ Iluzija je važan dio Borgesovog izmišljenog svijeta. U Borges: Tvornica labirinta, Ana Maria Barrenechea nazvala ga je “svojim sjajnim svijetom sjene”. Ali iluzija je prisutna u njegovom načinu pisanja kao i u izmišljenom svijetu koji opisuje. U svjetskoj književnosti danasWilliam Riggan citirao je razmišljanja islandskog autora Sigurdura Magnussona o ovom aspektu Borgesova djela. “Uz moguću iznimku Kafke,” rekao je Magnusson, “nijedan drugi pisac za kojeg znam da ne uspijeva s takvom neumoranom logikom preokrenuti jezik da se preokreće s vremena na vrijeme rečenicom ili stavkom, i bez napora, tako se čini , dođite do iznenađujućih, ali neizbježnih zaključaka. “

TRENUCI Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život pokušao bih učiniti što više pogrešaka. Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji. Bio bih gluplji nego što sam bio. Ustvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno. Bio bih manje čistunac, više bih riskirao, više putovao, gledao više zalazaka sunca, penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka, išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio, jeo manje mahuna, a više sladoleda, imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih. Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i promišljeno svaki trenutak svoga života. Naravno da sam imao trenutaka radosti.

Ali, kada bih se mogao vratiti unatrag, pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke, jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka. Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se da nikada ne izgubim “sada”. Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli bez termometra, termofora, kišobrana i padobrana. Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen. Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen. Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja, igrao se s više djece… da imam ponovo život pred sobom. Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem.

O raznolikoj Andoluziji Koliko stvari. Lukan svoj stih kujuć, Onaj se drugi izrekama bavi. Džamija i luk. Duh islama slavi drvored, ritmom vode odjekujuć. Zvukovi divlji, ipak tako čisti. U sutonu bik usred borilišta. Običaj dobri ne činiti ništa. Iz židovske predaje kabalisti. Uz prijateljstva trpezu se nađe Rafael noćni. Gongora se zlati. Blago što mogu Indije ga dati. Mačevi, gvožđa, štitovi i lađe. Koliki zvuci i čudesa stoje U jednoj riječi. Andaluzija to je.

Sjećanje na D. Tadijanovića, piše: Denis Kožljan

ragutin Tadijanović, legenda i bogatstvo hrvatske književne scene, Njegovo je srce prestalo kucati na jučerašnji dan 27. 06. 2007. Doživio je 102 godine, prošao gotovo sve one lijepe trenutke svog stvaralaštva i dao pregršt bajkovitih pjesničkih ostvarenja svojoj vjernoj publici.

“Svakog dana sunce zapada. Doći će Dan od kojeg će se znati: mene Više nema.” I eto taj je dan morao doći ali sjećanje na ovog plodonosnog umjetnika ostaje kroz njegove prelijepe stihove, a u kojima prevladava ljubav, spona koja jedina može održati čovječanstvo. Zvali su ga Tadija. Počeo je pisati još kao dječarac. Prvu je pjesmu „Tužna jesen“ objavio 1922., a potpisao ju je pseudonimom Margan Tadeon. Tim se imenom koristio sve do 1930. kada se počeo potpisivati svojim pravim imenom. Slučajan susret u vlaku od Broda prema Zagrebu bio je fatalan. Jedna je obična naranča bila povod sramežljivom studentu Dragutinu da zapodjene razgovor s mladom i lijepom studenticom povijesti umjetnosti Jelom Ljevaković. Vjenčali su se nekoliko godina kasnije, 1939., ostajući cijelog života snažno povezani, sve do smrti. Neki su Tadijini stihovi toliko poznati, kao da su dio narodne tradicije, poput „Dugo u noć, u zimsku gluhu noć / Moja mati bijelo platno tka“. I danas su dio obvezne lektire. Njegove su pjesme jednostavne, jasne i nadasve tople, ljudske. I baš zato su ih prigrlili čitatelji svih generacija.

TI I MOJE SRCE Te tvoje modre oči (u polju lanovo cvijeće), Teške i crne kose (oblaci kišni u tmini), Zanesoše moje srce, Nenadano, u visinu: Ono sad kuca puno miline I novih naslada. Pomišljao sam, zabrinut: Umorno je Moje bijedno srce, I tko će da mu daruje snagu Novu? OH, KAKO JE SIROTINJA BEŠĆUTNA Ispred Kazališta Zdenac je života: Voda u njem besprekidno šumi, žubori, klokoće. Svakog dana iza podneva Ovamo dođe povorka gradske sirotinje. O, hvala vama, dobrotvori presvijetli! Gospod vam dao u raju veselost! Progutavši skromni obrok, poklonjen, Guraju se dok operu na Zdencu posude. Čuje se zveket zdjelica limenih, Psovke i prijetnje. Pogledi mržnje. Turobnost. Sutra, sutra opet će se sastati I glodat će, u ime božje, novu kost. Tad zgureni odlaze, il u hrpama, Il jedno po jedno, mrmljajuć, U pljesnive brloge, u vlažne podrume. Kose dječaka u igri sunce miluje. Oh, kako je sirotinja bešćutna. Blizu njih gospodin Lamian golubove hrani nasmijan; Oni nježno slijeću na pruženu ruku: Krila u letu šume ko vjetar u granama. A nijedan od prljavih gladnika Neće ni da pogleda blaženstvo lica i osmijeha Gospodina Lamiana… Il raskriljene golube nad glavama!