Denis Kožljan-Početnici (zbirka poezije)

Nakladnik: Vlastita naklada autorice

Autorica: Denis Kožljan

Slike i ilustracije: Denis Kožljan

Naslovnica: Denis Kožljan

Copyright © 2022.Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Elektroničko izdanje 2022.

POČETNICI

Denis Kožljan

"Pišem da bih nešto radio. Bez toga bih se razbolio i umro. To je dio mene koliko i jetra ili crijeva i gotovo jednako je čarobno." prvi je zapis osebujnog Charlesa Bukowskog kojim započinje knjižica s njegovim mislima, okupljenima iz raznih izvora. Zapisi su okupljeni tematski o pisanju, o piscima i umjetnicima, o poeziji i pjesnicima, o čitateljima, o ljudima, o ljubavi i ženama, o životu, pa i o smrti, o piću i opijatima, o novcu i klađenju te - o sebi. prvi je zapis osebujnog Charlesa Bukowskog kojim započinje knjižica s njegovim mislima, okupljenima iz raznih izvora.

UVODNA RIJEČ AUTORICE

"Pišem da bih nešto radio. Bez toga bih se razbolio i umro", konstatira majstor Bukowski u svojim mudrim mislima odnosno u predgovoru "Pokvarenjakovih misli". Koliko istine ima u toj konstataciji, kaže i moja malenkost u uvodnoj riječi još jedne nove, samostalne zbirke naslova "Početnici".

Naslov kao i sadržaj zbirke došao je sasvim slučajno u vremenu, odnosno fazi dok su moje tijelo i duša prolazili katarzu boli, a koja nikako ne prolazi, dapače s mojim godinama guši i zatvara optimistički pogled na život.

Najiskrenije, nakon objavljivanja nekoliko pjesama na fb stranici, shvatila sam da sam nakon određenog smirenja strasti, opet započela pobunu protiv svih nepodopština koje prouzrokuje ljudski um, protiv ponašanja i neodgovornosti čovjeka odnosno njega samog u gotovo pa svakom segmentu društva. Čovjek kao biće, kao bitak radi početničkegreškekojesebrzinommunješireistvaraju probleme,uzrokujulošukarmu i rušenje stepeništem koje je postavljeno za uzdizanje i napredak, a ne kobne padove. I nema te sile, nema tog čarobnjaka koji bi te početničke korake satkane od laži, spletkarenja, sujete i ostalih negativnih vibracija, mogao popraviti, vratiti u kolotečinu i učiniti sve da društvo profunkcionira u jednu slobodu obavijenu istovremeno odgovornošću.

Stihovi su uglavnom pisani standardom iako se tu i tamo, uz želju posebnog naglaska na određeni promašaj, u zbirci mogu naći i pjesme pisane mojom "čakavicom". No, ponavljam sve je to iz mene prohujalo u određenom momentu posebnog stanja duha, vidjevši i osjećajući puls dešavanju u mojem rodnom gradu, na političkoj sceni ili pak sportskom terenu. Pjesme su prenesenog značaja, dinamičnost potvrđuju pjesničke slike i metafore odnosno moj bunt na sva dešavanja koja me, ponavljam, ne ostavljaju ravnodušnom, dapače, ponekad se i zasramim zašto baš tako mora biti.

Ovog puta lirika dakle nije na pijedestalu ali je rekla bih, jedan vid socijalne uznemirenosti, tema i zaokupiranost još jednog pjesničkog opusa koji će čitatelju dočarati mnoge negativnosti i površnosti čovjekovih postupaka.

Autorica, Denis Kožljan

MOLJCI

dosadni do zla boga, smrdljivog zadaha, ledenog osmjeha, naporni poput babe tračare na stolu kafenisanja, moljci, ima ih svugdje, zavukli se u svaki ugao, ne smeta im magluština, kiša što na refule moči, oni se koprcaju onim nožicama, cerekaju na svaki naš pokret, izruguju živo i mrtvo, moralno i ono drugačije...nema im kraja, ni srama, ni blama, takvi su izleženi, ne boje se napada i uništenja, prefrigane lije...to su moljci sa ljudskim očima....

PAD

pali smo..pali smo na ispitu zrelosti, svi kolektivno, pojedinačno poskliznuli se još pri izlasku iz majčine posteljice i nastavili dalje kao da se nije ništa dogodilo.. nismo se propitkivali zašto je nedovoljan upisan u matičnu knjigu pa prenesen dalje u sve tabele našeg znanja i praktičnog dijela, znali smo samo kukati, jadati se onako sitno kao u nekoj pozorišnoj igri, nismo se skupili tamo gdje je trebalo i raščistili stvari iz korijena, ne nismo, jer za to nismo imali muda (odnio ih vrag), šta će nam i ona kad sprdaju se sa svojom hirovitošću.... i tako u stilu prolaznosti brigo moja prijeđi na drugoga, ostali u zarobljenosti vlastitog neznanja, nemoći, pad je bio neminovan i za njeg nije više bilo šanse produžene nastave, ni popravnog ispita, vjera je nestala s vjetrom studeni, ono malo znanja rasitnilo se u smiješne misli i neku sladunjavu nadu kao mi to možemo i hoćemo, a rezultata primjernih učenika nigdje, baš nigdje na vidiku....

ČISTINA

ostala na mjestu nekadašnjeg kolodvora, izbrisani zidovi na kojima ružom bila su ispisana ženska imena, okrznuti pločnici bulevara, dotakla ih osa i ostavila žalac, čistina, nikad viđena, teško popravljiva, rokovi istekli, beton zasušio poput afričke pustinje, nemam snage, ni volje ni vremena, a opet u meni tempirana bomba, ljubav stvara čuda, no, pitam se gdje je, želim sada da doživim taj vatreni pljusak, očekujem neka dobra dešavanja, karte su poprilično nesigurne, ponavljaju samo par rečenica poput gluhog automata, možda biti će nešto, možda vratit će se rode i on s njima na krilima zlatnim, čekam....stjerana u ćošak...mrzim takvu jazz izvedbu dok druga strana tamo negdje ismijava se mojim glupostima, ronim more, isplakah cijelo jedno prostranstvo Kalahari pješčane dine, nema nigdje klica posijane žitarice, zabrinuta postah ne zbog sebe, mislih i na ostale patnike, na one mlađahne tinejdžere što u sekund dodirnu suicidalnu misao ako nije im po volji, zrak odstajao od duhanskog dima, daleko je novo proljeće....

DAJ ČADAŠ

tako su nikada govorili stari ljudi kad su u nedilje hodili na samanj, peljali blago, kosiriče, bruse i stili dojti doma z ča više šoldi u žepu... ni bilo lako aš je siromaština bižala na sve kraje, a živiti je bila potriba... daj ča daš uni put ma gledan ni više ni samlji ni blaga, ni friških jaji i mlika...sve si je pošlo mater ženiti i da bi bilo još liplje, tu ni finjeno, aš u ovo moderno vrime botuni i škatul, čovik ne riva pojisti niš dobrega prez straha da ni špuntano, da ni škicano... ma ki spravlja te harte za markate i butige, vero para mi se nidan... niš nenemu ne moremo dati ni regalati, šoldi ni, dela ni, volje još i manje, srditi su delavci, šefi i dica u školah i svi manigaju kako njin se zapara..tote je balota ka valja, bandira ka se na vitru vijola,,,ki nas pita ko moremo, smimo...užmarilo je sunce lipote....

DRUGAČIJA PRAVILA

ne diži ruku na sebe čovječe ne isplati se...čekaj da dođe vrijeme za koje priroda zna, a vjeruj da to samo ona umije da zna...samo breze, tamarisi i alpski češeri mijenjaju pravila, samo huk valova i pjenica nalik isheklanom pokrivaču daje ti snagu da ne kloneš duhom...bogatstvo je to, skupocijeno zlato, čovjek moj, naći ćeš ga tamo na granici sunca i mjeseca, u dubinama oceana gdje ispisane su legende o ribama i škoju, ostalo sve je samo prazna tabularaza o kojoj nekad davno učili su nas neki bolji ljudi...onda smijali smo se tome, onda bili smo djeca i uživali život koji bio nam je na dar...no, snašlo nas sada neko poluvrijeme duhovne ispraznosti, kad ne pomaže energetsko piće ni cigara, tapkamo za pomoć kao poraženi borac u oktogonu, a nema u blizini suca koji zna pravila, majstora koji radi pravilno svoj posao...nastupila gladna godina, plač zamijenio igru šala i ciktanje školaraca, boli me...boli...ukočeno je ovo igralište u kojem postajem zamrznuti kip Sretnog kraljevića.....

ZAMUĆENI VID

oduvijek je bio problem, vidjela slabo na blizu u kombinaciji na daleko.. i bilo mi i previše teško, kamen na srcu, bilo mi žao što ne mogu bistro da gledam jutarnju rosu, vatreno sunce na zalasku, visibabe što zabijelile šume u proljeće, nisu pomagala nikakva stakla, ni tanka ni debela, nikakav skupi okvir, sve ono biserno, zlatno, svježe i okupano ja gledala bih poput oštećenog fotografa, neka žal, tuga zaokupirala dušu i postavljala pitanja zašto to tako biti mora... a onda zavrtjeo se karusel, ne, ne meni na korist, moj vid sve je više bivao zamućen, mijenjala često staklena pomagala, no, sada se više ne bunim jer prosto nemam zašto... zasušila pojila, paučina prekrila ljepotu prirode, more naše što vjekovima odoljevalo nedaćama ne uspijeva u borbi s čudnim nemanima, a i čovjek...homo hominis debelo zaglibio, ne drži se zapovijedi Onog odozgor i kazne spuštaju se na Zemlju poput gladnih ptica... moj vid ostaje na točki zamućenja, možda je i bolje tako....ja nisam rođena za strah, za kazne, nemar i otrovne strelice...ostajem doma, u toplini mog kutka, prilagođena trenutku.....

ŠKOVACE I ČENTRIN

kamo god se ubrneš, ko livo, ko desno, i naprid i uzada, sve je puno štramci, priškuljanih lonci, želiza i rže, razbijeno okno na travi strže, spod pini, poli mora, zuz čestu, u hladu se škovace hlade, umisto da ne čistoj zemlji restu mlade... Božić nan je blizu, fuzu se dani, korte zapuštene, pokrija hi mraz rani, ni u hižah niš bolje ni, aš hi snažiti drugo nima ki, Fuma je inkolane čentrine na vetrinu petala, za novu metlu kupiti, šoldi ni imala, pak je nervoža cili dan brontulala, na banak tavaju crlenu hitla, pokle je malo bolje na nogah stala... ne bacilja se čuda kaj nikad, lampadine i koltrine zaplešu na vitru katrkad, čentrin na prahu i paučini muči, suseda to ne pježa pak z rukami mlati i škrači.....

NEUTAŽENAGLAD

kako nazvati osjećaj koji baca me iz dan u dan, ubija svaki atom energije, gubim volju za svim i svačim, ljulja me i najmanji povjetarac, tko bi rekao, a ja komad, a ja žena u kraljevom znaku, prožima me neka neutažena glad, uspoređujem je sa željom trudnice, stavljam u usta slatke praline, grickam rajsku jabuku i slane krumpiriće, samo to nije ono, a to što zatvorilo bi osjećaj za hranom, negdje je daleko, negdje izvan mojih okvira, to je pojam zvan čežnja i patnja koju valjda samo ja prepoznajem i trpim bol, gutam otrov pjesničke slike, otvaram škrinjicu lirike, virnem u nju pa opet zatvorim poklopac..ne nalazim njega, gubi se u magli pariškog tornja, koraci postaju sve tiši, glad steže kao nikad, na suzu i ne pomišljam, što će mi ona, rođena sam za smijeh i uzvraćen osmjeh, gdje je smisao započete priče... ma ja, ja sam kriva...nije prvi put, a ni posljednji... krvotok postaje proziran, ti govoriš da nije te briga, je li se moja tvrdoglavost isplati rizika koji mogao bi me jednog dana koštati života.....

ULEGNUĆA

nakotila se ta bezobrazna stvorenja, ima ih u posljednje vrijeme baš svugdje, na ulici, tramvaju, na placi, morskim hridima, razmnožavaju se poput punoglavaca u zamućenoj bari i dižu frku, probleme nerješive običnim smrtnicima, ne daju se popraviti, gnjide tvrdokorne, samožive, razrogačile oči i zube, cerekaju se svakom svom uspjehu i provokaciji, izruguju razumu, čovjeka izluđuju, s njima diče se tek ulizice, šupljoglavci, hladne tintare, bijede ljudskog uma... ulegnuća izrešetala asfalt na novim cestama, u ormarima uspomena, digla prašinu i prekrila dijelove namještaja koji vjekovima mirisali su na jabuke i cimet...i što sad! što učiniti, kako istrijebiti te mizerije koje buče, plješću po cio dan i slave svoju pobjedu izjedajući diplome, zlatne pehare i medalje srebrnog sjaja....

NATANKO

lipi moji tanko nan je vrime rivalo, čuda je sebi uzelo, a malo nan dalo, svaki dan je nika nova štorija, utac je bradu puštija, niš se ni brija... Božič je na vrati, gre z palicon pomalo, šoldi biže, nikad se ni na tanje sralo i pišalo, precije poletile u nebo i zgor Učke gore, ma pitan te pretelju je li se tako naprid more, dica slabo ništo plaču, matere šparaju za kafe i mliko, šapču ljudi da lipe i kune partiti če u vitrine pasanega vrimena, niki novi šoldi u goste nan gredu, nisan hi još vidla, samo znan da su evropejskega imena...strah mi se kroz kosti stere, življenje če još teže biti, reka mi je sused Pere.....

PRVASVIJEĆA

upaljena je , prva od četiri, a zna li itko zašto baš prva, zašto trebaju gorjeti četiri, ma tko to brine, tko to zna, važno da se nešto radi, i da, ako je susjed stavio lampice, što ne bih i ja, a koji je datum, dani jure, ne broje se, kukaju svi redom, nema se, ne može se, skupoća, teškoća, ne razumije se ništa, no za blještavilo prije vremena može se i kažu treba se, a ja ludim jer nije još ni Nikola podijelio šibe, ni on nema onu veliku pravu, da nauči nas pameti, da opali šamarčinu za grijeh i neznanje, pa bogamu postoji li neki red ili ćemo Njegovo rođenje slaviti bilo kada i svagda samo da budemo el pari sa susjedom, prijateljem možda, a kumovi otprhnuli, neće blizu, bitna im samo vlastita guza, vlastita kesa, koja bijeda mozgova, koji nemoral... ali kome reći, kome se potužiti, teško je ostati svoj u ovom pomodarstvu od svijeta i ljudske gluposti....

MAjKE NE PLAČU

Ne, majke ne plaču, ne smiju da plaču, suze u oku skrivaju umjesto da jauču, u trudovima i muci rađanja, u borbi i miru, majke, moraju biti kamen da bi zemljom hranile novi život u utrobi, sina hrabrile na odlasku, kćerima poljupcem laštile obraze, majke iscjeliteljice, majke lavice, majke ruže bez trnja duginih boja, majke kojima Bog udijelio je jakosti Neba, psten vjernosti, palicu za pronalazak svjetlosti puta, orden pozlaćen kojim tjeraju zle vjetrove doma, majke, od pamtivijeka zvijezde vodilje, mjesec biserni što ogleda se u jezeru sreće, tamijan što liječi nesretne duše i ne traže ništa zauzvrat jer da, One su One, latice proljeća, zimska bajka, jesenja sonata, srebrna pjena ljetnog solsticija, majke su više od žena, pobjednice utrka, vrline skromnosti, dar kojega zauvijek treba isticati na pijedestalu života, a zalutalu suzu obrisati vrelim usnama.....

USIJANE GLAVE

niču kao gljive poslije kiše, sve ih je više, bez mozga, da ne spominjem sve ostalo jer to su glave usijane toliko jako, kao da kovale se danima pod teškim čekićem u seoskoj radnji... mrzim ih iz dna duše, nemam snage da s njima uspostavim gard, pogled s njih odvlači mi roda u letu za jug... a te gadure ljudskog roda kote se ko mladi miševi u polju kukuruza, uzdižu se nad svime što im se nađe na putu, tumače svoju filozofiju na štetu ostalih i ono najnepoštenije, dospijevaju uvijek tu negdje na postolja ili pak u prve redove, dobro prolaze u borbi za koricu kruha i pokoji poklončić za božićno vrijeme... što da kažem, pišem, kako da ih slikam kad uzalud im kravate i plava odijela, lakirane cipele i skupocijeni parfem, one ostat će zauvijek samo hrpa lubanja praznih, izgorjelih od neznanja, hvalisanja i uvlačenja u zadnjicu svojim poltrolima... od kad je svijeta upisane su u knjige kao glave usijane, namazane prljavštinom ulica, fabričkih tornjeva i kao takve podsjećaju na NIŠTA...veliko, ogromno NIŠTA....

NIŠTA SILOM

iznenadih se u trenu, iako naučena trikovima starije gospode, pomislih možda još uvijek ima onih pojedinaca što razmišljaju svojom gornjom, pa vratih nekadašnje strpljenje, želim vidjeti novinu, hoću demantirati sebe, no, čovjek se ne mijenja preko noći, poneki i nikad, samo puste želje bauljaju mislima kad daleko su od kućnog gnijezda, i upadaju sami sebi u klopku, iz koje može ih izvući tek prisilni osmijeh i čaša crnog, vidjeh to, osjetih bezbroj puta, i ne čudih se, ne zamjeram, muško čeljade što izgubilo putem životnih kočija i zadnji djelić svog srčanog zaliska, čitava se priča svela tek na pokušaj, u slučaju da nasjednem, a ja stara karma bila i ostala, ne koketa već duša prirodnih zalisaka koja liječila je prošlost, budi sadašnjost, a cestu budućnosti prepušta glavnom junaku....

LAŽU NAS

zar ste slijepi, narode zar ne vidiš, ne osjećaš da lažu nas na svakom koraku, ubijaju dogmama svih vrsta, rugaju nam se, hoće da nas stjeraju u kut, vežu lancima i pale na lomači, a mi šutimo, baš smo bijedni, baš smo jadni i kukavice, šutimo kao zaliveni, da bismo riječ rekli u svoju obranu...ne, ništa, nikad... a bagra napda iz svih plotuna, maže nam oči katranom, skida obrambeni sloj kože, ljudi, dignite haljine, skočite na noge dok nije kasno... zar smo se zato kroz vijekove borili, krvcu putevima bojišnica ostavljali..pa sada umjesto pjesme, pokliča slobode, pobjegli u mišje rupe, postajemo zemlja nekog drugog naziva, mentaliteta, uskoro krojit će nam pravdu, tamo neki nindže, bradati šamani, ovce smo vjerujete li što kažem, uskoro i izgovoriti ću, vjerojatnost velika je da i progovoriti jer ne trpim dešavanja bahatosti na svakom koraku, izgubio se red, poštovanje samih sebe...gubimo se u blatnjavoj bari gdje pojest će nas neka ukleta sila, plakat će generacije, naša pokoljenja ali sve biti će tada uzalud, kasno, bez nade i svrhe za vraćanje pod reflektore one naše male koljevke, okićene modrim morem, šumama lijeske, bistrim rijekama i brzim potocima....

BUDI MOJ LJUBIMAC

nisam neki fan mački, pasa, ptica, hrčci od mene dalje što više. volim ljude dok godine putuju nizbrdicom, dok nitko više nikoga ne pozdravlja, želim postati topla kao nekad, želim pjevati kao onda, zato hoću savjet kojeg da nabavim ljubimca, kako da nadjenem mu ime, koju opravicu da kupim za to drago biće.... ne, uopće nisam pukla, mijenja se situacija, izmjenjuju pogledi na život, sebičnost previše uzela maha, zato ja hoću, zato žarko želim imati mog ljubimca iz snova, koji dobit će počasno mjesto u mom hladnom krevetu, s kim popit ću jutrom prvu kavu, pojesti slatki kolačić od cimeta, to jedino želim, okupira me pomisao na taj potez... i ne odustajem...krećem na ulicu, zatvaram,dva put zaključavam vrata iza sebe, vraća mi se dah, popušta bol u moždini... hurrrrraaaaaaa....

TRAŽIM RIJEČ

probudih se snena, treba mi vremena, nedostaje vina, željna sam života bez boli, borim se s pitanjem gdje nestade onaj moj omiljeni... osmijeh što liječio je druge? kamo protjeran je i s kojim to razlogom? zašto na njega pao je teret krivice? odkud Bog umiješao svoje prste , a nije trebao, a nije smio jer samo sam i njemu vjerovala, njega pozdravljala usnama mednim, njemu se klanjala u danima kušnje.... sada nastupiše vremena čudna, kiše dignuše more, obala prazna bez šetača, zaljubljeni skinuli ruke sa uzdignutih ramena, gdje je moje oko u cijelom tom zaluđenom filmu zbunjenog scenarija, umjesto srećice, evo pogodiše me strelica zvana"patnja", hladne obloge neminovne na čelu, a skupocijeni parfem nedavno kupljen, tamo u ormaru čeka neke bolje dane, bojim se...hoće li...on zajedno s mojim pazusima dočekati sunce.....

NAUČI ME

jedino moje, more, list dozrele trešnje, moja zoro još nedosanjana, pozovi me k sebi u naručje srebrnih bisera, dodaj mi ruku pomirenja, znaš što je meni , a ja pojma nemam... takvo je vrijeme, stao je kompas, pokvareno društvo, raskopane uspomene, iskidane knjige koje smo nekada zajedno pisali, noći zagrljeni provodili, cigarete dim, istovremeno izdisali, a bilo nam je kako smo si sami htjeli, bili smo nikad srećniji, u našim jutrima cvali su jorgovani, puštala se glazba narodnih svirača, samo ono što prijalo je našim dušama, onda prevrnuo se zlatni tanjur, dogorjela božićna svijeća, strah neki, čudan nemir poklopio tvoja osjećanja, povukla sam korak, nije od bojazni vjeruj, sada želim onu istu želju, hoću da naučiš me iz početka gledati kroz dvogled horizont, more i jedrenjake, ti jedini poznaš rutu kojom od rođenja hodam zatvorenih očiju ali bijah je zaboravila u trenu kad ostavio si moju haljinu mokru od suza i slanu od soli na morskoj hridii nestao u smjeru koji naslućivao je kraj, znam da moguć je povratak, ljubim ti prste umornih nogu, čekam na pragu našeg gnijezda, grijem postelju za nas dvoje, za naša buduća sanjarenja....

MED

cidi se, pomalo ma jako po mojih usti, takiva usnice, uzdravlja sve bono, čini me da se smijen aš me kodička, frmiva se na svaken kusu tila, jušto kapi ča me boli, kadi su mi rane... svaku noć biži h meni u postelju, mili mi se, kanta po mojoj želji, lipo mu je s nami...pokriva me kad mi zdrhi zime navru na rame...to je pravi lik, med učinjen od kacije ča zadaje u maju, med žut kako zlatni prsten kega san zgubila i ne moren ga naj, vrči na prst... ma ta kapljica cukra torniva mi se jušto u pravu uru, legne tamo kadi rabi i zato mi dojde kako največi, najbolji pretelja, kapi me više od oca i matere...držin ga napro, stiščen i skrivan u duši dimboko.....

DALJINE

daleke daljine usnama pretvorene u najbliže blizine, vinom opijene, pjesmom oslobođene, u najljepšu bajku ispričane, nastavljene granajući se uz ružičnjake jutarnjeg izlaska, i smiraje vatrenih zalazaka... daljine, moje i tvoje, rječju ispisane na kamenu čarobnom, čekajući sutra, radujući se slijedećim danima, zorama... to je eliksir jedini koji ne traži plaću, a ozdravlja nutrinu, ispire melemom dlanove surovih istina....

TORNAJ SE

tornaj se lipa moja, šapču mi nika usta, tornaj se tamo nazad kadi si napro srična bila, tamo kadi si se rodila, zgojila i friško ud krave mliko pila... ne pitaj ninega niš, samo se lavaj, ne rabu ti pastoli ni lumbrija aš tamo vajka sunce sviti, tamo sve lipo daje, jorgovani u cvitu, janjci na kavadanji...ma nego je lipo, ma i ljudi su krotki, i zasvire, zakantaju, manje od nas u ten porken gradu porkarije gledaju... poteči, niš ne reči, samo se zdicon pozdravi i tornaj se u oni dragi, sanjivi i svileni svit...budi tamo i živi, pleši i švikuljaj....

SNIVAJTE DUŠE

snivajte Duše, rasterećene svih boli, oslobođene svake patnje i zle kobi, samo snivajte u nebeskom kraljevstvu, u vječnom počivalištu, u miru gdje svi su ravnopravni, gdje više nema grijeha, na livadi očaranoj ljepotom krizantema, mirisima ljiljana i hladovinom vječnih čempresa, Duše moje, Duše naše budite blagoslovljene, okupane miomirisom tamjana, sanjajte rajske ptice, ušuškane pod anđeoskim krilima, Duše, Vi nastanjene se u svjetlosti, tama obješena je na nekom drugom svijetu koji bije, tuče, vara i muči nas koji životarimo iz dana u dan znajući da svih će stići čas kad postat ćemo Vama bliski....

UMORNA

od života, puta bez ruža, ljudskih gluposti, svladao me umor, težak poput vreće na ramenima, štipa me koža, natekle usne, bole oči kao nikad do sada, krepala stara ura, izjedeni zidovi svjetlosti, zahrđala lađa što donosila pisma, negledljivo stanje isteglo se pred mojim koljenima, škripi hrskavica, ne vjerujem da je od godina, mnog gore je nešto u igri, gore potplati, nagrišpan jastuk trebam namještati po cijele noći i gubim san, onaj moj istinski, slatki s mirisom smilja, ne razlikujem više tekstove lijepih želja, sadržaj izblijedio kao list u magli, umor steže gdje god stigne, ne prepoznajem sebe, a i svi ostali pali u drugi plan bez patetike kažem uvjerljivo i točno.....

KARIjOLA

stoji sama zahitana i priškuljana, rža njoj je tilo pojila, vrime uzelo dušu, kolo zgubilo forcu, manige nima ki uzeti, to je ta stara karijola od priko sto lit, nikad san se i ja u njoj peljala, kako mala igrala pak anke šnje pala, nos uderala i zube razbila... domislin se čuda puti na nju, ža mi je napro da njoj je umra gospodar, a ti mladi biže na nike drugašlje karijole ke se zovu tiki tokeri, roboti, a ne šljakeri... pobisnilo sve, ne znaju da se šoldi ne broje prez pota i muke, a karijola čeka smrtnu uru. zgubila je i ona intereš za život aš je nima ki lavati, cuke u njoj peljati...

ISTINA

besramnica, neotesana, tinejđerica, pobjegla od kuće, od realnog svijeta, nije rekla ni doviđenja, nije se ni oprostila, samo je u širokom luku zaobišla dom i izgubila se bez traga, bez glasa, bez isprike... uzalud potraga, dozivanje, ne pomažu mediji, ni oltar, nema vjere da mogla bi se vratiti u prvobitnom stanju....ćista, nevina, britka, jasna, a istovremeno mila, djetinjasta, nevinija od nevinoig djeteta... pitam sebe...i tebe...zovem u pomoć, ne mogu bez nje, fali prokleto fali kao otkinuti komadić kože, gledam u horizint, u zahod vatreni iza devet brda, molim Krunicu, čekam glas s Neba i Njegovu moć ali ne....još jedno razočarenje do bola, istina putuje svojim stazama gdje nema sujete, gdje samo čuju se ptice dok frču krilima i žabe u ljubavnom zovu....

ČATO ZADAJE

nedilja, vrime miholja, dan tepa kako da je lito na dlanu, očale za sunce ne škode, gremo na feštu od kostanji, vitura se fuze pomalo zgorun, ni sila, čemo rivati, lipo mi je u odori uživati... čuje se vonj blaga, trave i boške, ma ja želin pokusiti te moje kostanje, volin hi koliko i zlato... pasivamo riku Mirnu, pak dalje gnjizda u kih tartufi se skrivaju, Oprtalj, mali grad, danaska je ubučen u veštit od dragosti, trieština se čuje, sinja da smo blizu, još samo par minuti i eko nas tamo kadi se dimi od iča i piča, žene tancaju, muški čuvaju dicu ka se anke vesele i slikivaju...kapuz, fuži, pičurke, ombolo, kobasice, slatko svake foze....danas san i ja našla mrvu lazno i došla u kraj vridnih ljudi, hižic uzidanih prije napro čuda lit, pozdravlja me svit, vidin nike druge ljude ma jopet dobrega srca i kunšenja....

"Dominus vobiscum". - "Et cum spiritu tuo!"

"Mir s Tobom"-"I S Duhom Tvojim!" Mi vjerujemo, Mi Te slavimo, ime Tvoje spominjemo, Oltar Tvoga imena ljubimo, a da li shvaćamo?

Evanđelje, Riječi Istine slušamo dok pečat Božje besjede ostavlja trag u našem umu, našim srcima... "Mir s Tobom" prijatelju, stranče, mir tebi na smrtnoj postelji koji umireš u mukama, mir neka ostaje u vječnosti kad jednom zauvijek odeš... "Dominus vobiscum", Milost Duha Svetoga neka prisutna bude, u svakom danu, u svakoj zori, svakom novom životu ovozemaljskog, dok lomeći kruh i ispijajući vino iz Njegova kaleža, prinosimo žrtvu, slaveći Otajstvo Presvetog.... Raspelo na stolu slavlja kao znak podnošenje žrtve "Jaganjče Božji, Ti koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!" A mi? Tko smo mi?

Sluge Tvoji, Kralju Nebeski koji znaš opraštati, koji preuzimaš grijehe naše u Sakramentu Ispovijedi i dok je tako, među nama vladat će Tvoj mir, neumorno vršit ćemo volju Tvoju bez straha, uživati u plodovima rada naših ruku....

TKO KRADE LJEPOTU ŽIVOTA

iskustvo istinu zbori, ljepota života pala je na posljednjim ispitima, stislo se more u zibki od pjene, utišali galebovi kao da naslućuju nešto, osmjesi pokradeni, snaga mišica olabavila, maslačci prorijedili, kupine zauvijek ostale divlje, nema tko da ih bere, vrijeme, zamrsilo kose, paučina divlja poput zaigranog klauna, a čovjek? slab, bezličan, tanak, osjetljiv na udarce, plačljiv, predaje se bez borbe i ostaje posramljen, prošlost prodana za bakšiš, djeca slabašno plaču u salama dolaska na svijet, zavladalo ludilo, poispadali ključevi za rješenje enigmi, lopov ostao lopov...i dalje nastavlja putem krađe svega što nađe mu se na putu....

OTPADNUTARADOST

tisuću pitanja nadvilo se iznad moje teške glave, sve pitanja sa po nekoliko upitnika, gdje?, kada??? zašto??? s kojim ciljem???? u kojem smjeru???? otpunula je moja radost, onaj ljepši, onaj draži dio mene, onaj kotačić što držao me revnom od rođenja, sada, u Vrijeme Miholja, nestalo je poput jesenjeg šuškavog lista, na srcu ostavilo ožiljak, dubok poput sibirske rijeke, bacilo me u neko beztežinsko stanje, buljim u točku oko koje ne nazire se svjetlo, tmasti oblaci zaboravili mahnuti mi u znak prijateljstva, sama ostajem poput siročeta na sred amazonskog prostranstva....kakav kraj...

NAVADE

svi smo pomalo pogubili, navade z naroda zgubili, po glavi mi šeču oni lipi hipi kad hodila san na feštu od vina, plesala i na banku se vrtila, pak ni drugo ni paljarice aš postelje su sada meke kako od bumbaka, u njih more spati peršona svaka. ni drugo ni piri ki durali su po par dan, roženica svirila, mlada se oko svoga mladiča vrtila, znan tako siditi sprid hiže poli moje ulike, štiplju mušati u srid dana, a ne samo kad je ura za poj spati, čekan da ču otkuda počuti kako njuši rakija, zdrile kunje i marmelada, ma niš od tega, grusti se svaken ruke zvaljati, nisko kalati, zemlja je teška za kopati, navada se gubi u selu i gradu, povidaju se nike drugašlje štorije, škucamo da je sve karo i tropo karo, a guzicu nan je teško lavati, šoldo na zemlju poj iskati....

TIŠINA

tišina požutjele šume, crvenih mrava što putuju, godi, oplemenjuje moje stanice, sjedim na stijeni učinjenoj od mora, i napajam se mira što pretače se mojim ranjenim kapilarima, nirvana posjetila me u pravom trenutku, taman, kao da je osjetila što nedostaje mojoj umornoj duši, zatvaram oči, sunsat zlatni pozdravlja me i maše, poruka je to za lakšu noć, bosa, bez ijedne krpice odlučih noćas usnuti tiho, prepustiti se tek pjesmi noćnog zrikavca koji jedini razumije moje tajne, moje potrebe, možda i usliši mi neostvarenu želju..... volim te prirodo, baš takva kakva jesi u godišnjem dobu što uveliko pokucalo je na moja vrata...

ZRELO CVIJEĆE

ubrano na poljani naših snova, šuškalo umjesto pjesme o ljubavi, zrelo, prezrelo, poispadale latice, odnio ih vjetar zauvijek bez isprike, sada posramljeno visi na stolu uz svijeće, neispijene čaše, a mi žedni svatko na svojoj strani, ranjenih rebara, puknutih mrežnica, zasebno tražimo utjehu za propuštenu sreću, za uvenuli buket ljiljana i ruža, pojela ih laž i tko zna što još, ima li neke druge šanse, koliko čekati.....žžž

VELIKE GLAVE

zbrišivaju, se skrivaju, velike glave prez i malo krijancije, prez pameti, šoldi njin po žepi zvocaju, ne kape da su živi, samo da oni imaju to je u njihoven interešu... pak kredu, grebu, porkarije delaju, prez kaplje srama, čine se munjeni, ni hi briga za malega čovika, za hiže razrušene, za česte pune vode i škulj, šoldima se đogaju i potaparaju umisto da hi za potribu daju...lažu kako tati, ubečivaju, a nideri niš od fati...to su oni, takove su te velike glave, a jušto za reči ne meritaju spomena, samo hi pljuknuti i neka znaju da ti brižan krstijan ni šljutav....

UTVARA

svake noći, uvijek u isti sat, budi me iz snova, utvara, sablasna, kričava, ženske glave, velikih očiju i dugog jezika, krevelji mi se u lice, pokazuje prstom prijeteće poruke... nemoćna ostajem, paralizovana za krevet, zapravo sramna jer ne znam se suprostaviti kao nekad, slaba sam, sve slabija, umorna od navale raznoraznih izroda, utvara odlučila uhvatiti me na zub, slomiti snagu što dodjeliše mi Uskrsli, naviru teški trenuci, oni isti kad u mislima smo s mrtvim dušama...košmar traje, probudih se hladna znojnog čela, drhatvica preplavila tijelo...zaglibih... čekam da povratim osmijeh, to je jedini izlaz, način da maknem mržnju i bol sa usana...

NISAM EVA

Jesen uzima mi snagu, vani magla masna, prljava i grešna, krenula k meni u pohode da naredi gnjusno djelo, da budem izdana, da Bog me kazni prije vremena....

Poput pijanog studenta sjedim zavaljena, oči utrnule peku, ekran pretvoriše se u Vrt rajski... preko puta, iza slijepe linije, vidim golog Adama, bulji me, zaljubio se očajnik iz prve, vabi za mojom Venerom, za mojim golim tijelom, obnažene grudi, hoće da jezikom takne pa tapče u mjestu, nemiran do bola.. "Stani, Đavle, zauzmi korak nazad, pusti mene da uživam u paleti stvarnosti!

Neću, ne želim izgubiti nevinost u godišnjem dobu umiranja, smrada i blatnjavih plodova.. Nisam Eva, Ti čovječe što prevarom i silom tražiš mene na pladnju. Zar da poslušam Te, žoharu dosadni i prekršim Šestu...zapovijed?"

Zapamti jednom za svagda:" Nije vika moj modus", dovoljno je da šapatom prozborim: "Nevinost izgubiti voljna sam u doba rose i mladih jaganjaca, dok noć bude pjevala Pjesmu anđela."

NEDOSTIŽAN

pokušavam učiti iz starih knjiga, kako upecati dobrog šarana, uporna bijah, odlazim na rijeku i za najveće kiše i noći bez mjeseca, uzela sa sobom molitvenik i udicu, pažljivo promatram svako mreškanje vode, ali nemam sreće ni pod razno, dozivam Allaha ili Boga sasvim svejedno, za mene su to sitnice, bezvezne formalnosti, hoću li dočekati ulov da mogu dignuti trofej, ako ne za svijet, možda samo za moje srce, za moj herbarij kojega stvaram pažljivo, slažem u nj samo one originalne primjerke, one travke što mirišu na daljinu na divlji mošus, hoće li se isplatiti taj vražji trud i moja tvrdoglava upornost, zvijezde upozoravaju da budem mirna, da ovo je to vrijeme, da doći će k meni moj ulov, kimnuti glavom u znak pomirdbe, a tada će moj san valjda napokon postati dostižan.....

ADIO

adio mi amor, kad bi samo znao koliko su puste zračne staze, meridijani istoka i zapada, ovih jeseni zlatnih, na bankinama pečeni kukuruzi, rakija, tikve, a gdje je tvoj osmijeh koji dizao me s patosa baš svakog puta, zadovoljavam se ukucavši tvoju lokaciju pa gledam jesi li tamo, znam da jesi ali snivaš, ne možeš mi reći dobro jutro, ne zajebavaj, budi mirna moje slatko... hej...znaš da otkad te nema nisam ni ja više slatka, nisam lagana ni mnogo toga nisam, sanjam teške snove iako tebe nikad, možda mi netko bude objasnio zašto je tako, za sada sam i ja jesen, razdražljiva, danas žuta, sutra crvena i obrnuto, s tobom pričam, tebi se jadam, ma čuješ me, znam i sigurna sam jer ti si otputovao samo u zemlju gdje nema boli, težine, suza, trpljenja... možda ti i zavidim znaš...ehhh sad... adio micek, ne zamjeri ako te smetam, čujemo se opet da ti se požalim, znam da samo si me ti shvaćao i pametno savjetovao....

SLATKA SMRT

Bila je to smrt na Bulevaru ambrozije, dok nebo uzdisalo pod težinom sivila, nigdje žamora, smijeha ni pjesme, oluja s mora primicala svoje krakove, gazila pred sobom ptice i grmlje, tražila ljudsko meso.... Fasade u zrcalu crnile se dok strah prodirao u unutrašnjost pisca boema što završavao je svoje prvo ozbiljnije djelo posvećeno izvjesnoj Lady... umjesto prologa umjetnik perom nacrta usne, jake i močne koje ljubio je, koje ljubile su njega dok nedjeljni dan zatvarao oči hodeći na počinalk... a onda?

"Pobogu, Grome, zaobiđi ovu kuću bluda, promijeni smjer, molim Te, Grome", zavapio crnomanjast artist, kratkih brčića... Udari munja, odbaci na patos čovjeka, slomi se srce...bila je to trenutačna ali slatka smrt, njezin francuski parfem blagoslovio smrtnika umjesto tamijana, potekla krvca u tankom mlazu......

SKALA SE DAN

dobrano se skala dan, magari se oni jaki još u moru točaju i picigin igraju, ma lipo se čuti arija zadaje po zdrilen grojzu i krekami, ovo lito su i cuki napro rodili, a tamo priko Učke plače težak aš sve mu je prikučer stuka grad... lito je pakleno pustoš zad sebe puštilo, pak je napro zagrmilo, jesen navistilo, zemlja se refiva, voda se spuštila. dan sve manji, noči duže, finile su ferije svake foze, potriba je delati za koricu kruha u hiži imati....

NABORANE MISLI

od zore tik sa izlaskom žute kugle, borim se s mislima, teškim, naboranim ispisanim nedorečenim stihovima, spletene u život kojemu ime je izgubilo smisao, ne usudim se više trošiti, ni gledati greške, jednostavno popustila snaga, slomljene tetive, ne pomaže gel, kapsula ni vitamin, možda tek da netko slučajno naiđe i pokloni mi omiljenu ružu u boji koja razgaljuje vatru zvanu ljubav, mogla bih sabrati misli sa prašnjavog puteljka i uredno posložiti u ogrlicu snova....

S UU UFENĐENA

ne udučer, ni prikočer, duže vrimena našla san se ufenđena, krv u žilah se stisla, ruke utrnule, usnice kako žuta žuč.. ufendilo me vrime, pop na oltaru, daž ki svaki dan pada kad ni potriba, našla san se kako bila udovica, sama zuz fameju, štufa san govoriti ja san doma, oni delaju od jutra do sutra za male šolde, toliko san rabijana pak ni lasi ne stoje kako bin stila, sičan se vrimena kad san mlajža bila, kad mi je prefum u boršeti sta, a sad drugo nima za ča....

UU

UFENUFENĐENAĐENA

Denis Kožljan, rođena prije šezdeset godina u Puli gdje intenzivnije stvara od 2010-te. Odgajateljica je po struci, u mirovini, Piše poeziju i prozu dakle liriku ali i kratku prozu, recenzije, dramske tekstove, igrokaze, kolumne, romane, intervjue. Do sada je napisala oko 5000 pjesama kako na standardu tako i na čakavici, roman Iza osmjeha, prokleto sama, kalendar Istrijan u vitru vrimena, dakle ukupno ima preko dvadeset samostalnih autorskih djela, a gotovo isto tolikoprisutnajeu zajedničkimzbornicima.Nekolikoputanagrađivanajezbog svojih postignutih uspjeha, pogotovo kad se radi o poeziji na čakavštini. Napisala je i autobiografiju Amplituda srca. Urednica je dvije zbirke pjesama „Strunjeni pensiri” te „Vrtovima mojih misli”, imala je nekoliko pjesničkih večeri i evenata koje je sama i režirala. Autorica je romana „Iza osmjeha, prokleto sama“ i romana "Lice i naličje". Neumorno piše i dalje, okušava se u nekim novim formama (haiku), a vrlo je aktivna i na polju umjetničke fotografije te slikanja (akril na platnu), također momentalno piše za Sapphoart, Stranicu Centar kulture, Avlija, Kvaka, a ima i svoje aktivne fb stranice