Denis Kožljan
Trnoviti puti
1
Denis Kožljan
Trnoviti puti
TRNOVITI PUTI Denis Kožljan
2
Denis Kožljan
Trnoviti puti
Nakladnik: Vlastita naklada autorice
Autorica: Denis Kožljan
Naslovnica: Denis Kožljan
Copyright © 2022.Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Elektroničko izdanje 2022.
3
Denis Kožljan
Trnoviti puti
Kad nas obuzme tuga i potištenost zbog životnih okolnosti, nekih ljudi, dnevnih problema i drugih vanjskih faktora, imajmo na umu ove stvari koje nas podsjećaju kako je život lijep
4
Denis Kožljan
Trnoviti puti
Naviknuti se na pozitivu Svi se mi katkad uzrujamo i izgubimo nadu da će se situacija ikad popraviti i da ćemo uspjeti ostvariti život o kakvom sanjamo. No to nije istina. Nemojmo živjeti u zatvoru tuge i potištenosti zbog trenutačnih stvari, drugih ljudi, dnevnih problema i ostalih vanjskih faktora, kaže Lidiya K, blogerica i autorica tekstova o samorazvoju, ljudskom potencijalu i minimalističkom načinu života kojoj je cilj motivirati i inspirirati osmišljavajući kreativne i neobične načine nadilaženja straha, nesigurnosti, nezadovoljstva i mnogih drugih stvari koje loše utječu na naš život. Pozitivnost se može održavati cijelo vrijeme, tvrdi ona, i jednom kad se naviknete na takav stav prema životu, bit ćete mnogo zadovoljniji time tko ste i kako se stvari razvijaju. Bit ćete usredotočeni na dobre stvari u svom životu, a zahvaljujući tome, znatno mirniji i zadovoljniji. Stoga na umu imajte stvari koje će vas podsjetiti kako je život zapravo dobar – riječ je o jednostavnim i očitim stvarima koje svi znamo, ali smo ih skloni zaboraviti zbog onoga što nas svakodnevno zaokuplja. Ovdje ih je navedeno 30, no popis, naravno, nije konačan te mu možete dodatl vlastite stavke. 1. Sve što vam se ne sviđa na vama i u vašem životu može se promijeniti. 2. Sreća je upravo sad i ovdje, u sadašnjem trenutku. 3. Zaslužujete biti sretni. 4. Vaša djela nadahnjuju druge ljude. 5. Svakom teškoćom s kojom se suočite postajete snažniji. 6. Vaše su pogreške vaše iskustvo i sada znate što ne valja činiti sljedeći put. To vam daje prednost pred drugima. 7. U svakom trenutku možete susresti nekoga tko vam može promijeniti život. 8. Bez obzira na to koliko se loše osjećate i fazu kroz koju sada prolazite, zapamtite dvije stvari: - moglo je biti gore - to je privremeno. 9. Uspjeh ne ovisi o dobi, spolu, izgledu, vezama, kapitalu, obrazovanju... – to su samo vanjski faktori. Imate li životnu svrhu, ostanite usredotočeni i dosljedni te vjerujte u svoje snove i ostvarite ih. 10. Ovo je samo loš dan i to ne znači da je cijeli život loš. Samo pričekajte sutra i novi dan. 11. Poslije kiše pojavljuje se duga; poslije svakog zalaska – izlazak sunca. 12. Neki vam se ljudi dive a da vi to i ne znate. 5
Denis Kožljan
Trnoviti puti
13. Nijedno dobro djelo nije uzalud. Nastavite pomagati, davati i iskazivati empatiju. Vrijedno je truda. 14. O čemu god da razmišljate, to privlačite. Zato budite pozitivni i život će vam biti dobar. 15. Neka vam rezultati vaših napora budu motivacija potrebna da nastavite dalje. 16. Kad popravite odnos sa samima sobom – i počnete voljeti, slušati, prihvaćati i cijeniti sebe takvima kakvi ste – bit ćete u stanju imati i sjajne odnose s drugim ljudima. 17. Budućnost je nesigurna – to je jedino sigurno. No možete biti pozitivni u vezi s njom i sigurni da što god da se dogodi, bit će prava stvar za vas. Za to vrijeme, uživajte u sadašnjosti. 18. Možete imati tijelo kakvo želite: pravilna prehrana + vježbanje + dosljednost = jedina je formula koja djeluje. Izbor je na vama. 19. Lošim stvarima iz vaše prošlosti nema nimalo mjesta u vašoj sadašnjosti. Izvucite pouku iz njih pa ih otpustite i oslobodite mjesto za nove, lijepe uspomene. 20. Usredotočite se na stvari koje u svom životu imate. Uvidjet ćete koliko ste bogati i početi cijeniti obilje u kojem živite. 21. U ovom su trenutku stvari upravo onakve kakve trebaju biti. Vjerujte prirodnom tijeku i ne uplećite se. U sljedećem će trenutku biti drukčije, no i dalje onakvo kakvo treba biti. 22. Bolesti su posljedica stresa i lošeg načina života. Promijenite nezdrave navike. 23. Vi ste jedinstveni i to vam nitko ne može oduzeti. 24. Život je pun mogućnosti. Samo ih trebate iskušati. 25. Svoj hobi možete pretvoriti u posao koji će vam donositi prihod. Tada više ni dan nećete imati osjećaj da radite jer ćete svoje vrijeme posvetiti svojoj strasti, onome što najviše volite činiti. 26. Imate dovoljno vremena. Usporite. No ipak, nemojte gubiti vrijeme. 27. Ne morate raditi posao koji mrzite. Svoj ste šef i možete naći nešto bolje. 28. Ne trebate živjeti prema standardima drugih ljudi. Igrajte prema vlastitim pravilima i radite ono što želite. 29. Ako ste nešto pogrešno napravili ili niste uspjeli, uvijek možete ponovno pokušati sljedećeg dana. 30. Veza se uvijek može spasiti. Ono što vi možete učiniti jest da budete iskreni, ispričate se ako je potrebno i zaboravite. (izvor, NET)
6
Denis Kožljan
Trnoviti puti
UVODNA RIJEČ AUTORICE S obzirom da su vremena u kojima živimo zaista turbulentna, nepredvidiva, puna nekih novih nesretnih događanja, nisam mogla ostati imuna na sve to i tako negdje odmah po početku sukoba i političke eskalacije u Ukrajini započela sam pisati stihove u tom duhu. I previše je očito kako čovjek polako ali sigurno postaje nečovjek, odnosno obistinjuje se ona famozna izreka;"Čovjek je čovjeku vuk". Naravno da to nije dobro, ne sluti na dobro jer međuljudski odnosi, a samim time i odnosi preko granice ušli su u neku neprimjerenu dimenziju. Tako umjesto mira, u naše duše uvukao se nemir, biti iskren i nije više "IN", djeca već u vrtićkoj dobi ugledajući se na odnose u obitelji, počinju se i u praksi ponašati kako ne bi smjeli, i nitko ih zbog toga ne umije kazniti ili barem uputiti na drugačije i pozitivnije rješavanje stvari. Pozivajući se na neke od ovih, gore navedenih izreka, pitam se je li moguće igrati prema vlastitim pravilima, je li možemo biti sami svoj šef ako su sociološke zamke vrlo oštre i svakodnevno padamo na ispitima, imamo li vremena promijeniti stare i loše navike kad je nama zavladao stres-tihi ubica. Kako vjerovati prirodnom tijeku stvari kada se i taj tijek leluja na vjetru nemira, gubi se tlo pod nogama. Sve one lijepe uspomene blijede pred danima u kojima smo prisiljeni boriti se s ratovima, bolestima, lošim životnim standardom, zapravo , toliko je jasno da pucamo po šavovima. Kultura se guši u mnoštvu prepreka i ograničavanju sloboda koje opet ograničava čovjek. Da, čovjek kao osnovna bit društva u kojem živimo. Postajemo nastrani, nesložni, iskvareni. Ne želim biti patetična i držati se klišeja ali biti će da je počelo...započelo sve ono o čemu je Nostradamus nekada davno proricao. Ja, kao sudionik, kao mali atom ovog velikog bazena zvanog "društvo" i k tome stihoklepac, ne mogu ostati imuna na sve te promjene, dešavanja, nepravde,. Istina je da ne bih trebala, ne bih smjela svoje emocije stavljati na giljotinu, no, po prirodi sam takva pa kad već nisam u moći, učiniti nešto veliko, zrelo i pametno i sudjelovati na glavnoj sceni, onda sam odlučila uhvatiti se u koštac sa nekim od aktualnih problema, pišući stihove.
7
Denis Kožljan
Trnoviti puti
Netko će reći kako sam opet depresivna, pesimistična, kako sve gledam crno, a zapravo život nije potpuno crn ni jednako bijel. Međutim poznavajući sebe i polazeći od točke koja je osnova mrvice boljitka i pravednosti, smatram da su moje pjesme u zbirci koju sam nazvala "Trnoviti puti", puka slika i prilika postojećeg, a slikovito prenesena na moj originalan način: jasno, glasno, bez okolišanja, a na svako moje unutarnje previranje i propitkivanje zbog čega sve to, odgovor se nazire u samim naslovima pjesama pisanim slobodnim stihom na standardnom jeziku ali ima tu i nekoliko specificuma koje sam baš trebala izbaciti iz sebe pišući na mojoj istrijanskoj čakavici. Jesam li u tome uspjela i koliko, prosudite sami čitajući zbirku na platformi ISSU. Denis Kožljan, autorica
Zbirku posvećujem svim ljudima koji pate, koji su nestali u ratovima pa i najnovijem u Ukrajini, ljudima koji jedva preživljavaju i koji umiru zbog nebrige najbližih ali i onih odgovornih u institucijama, Ustanovama....
8
Denis Kožljan
Trnoviti puti
9
Denis Kožljan
Trnoviti puti
MOJA ČESTA iskala san je od kad san se rodila, materi spod cice bila, još ontar kad nis čud kapila... stila sam imati samo svoju čestu ka če me za ruku peljati, smihon mi sriču dati, čestu bilu, čistu, prefumanu z odoron koromača, mora i rascvitalega drača, čestu z kon moren sve ča poželin, igrati se i tugovati, plesati i kantati aš kad me u oči pogleda, sve na duši grdo zajno če pasati, i Bog mi je regala, jušto onakovu čestu ka me nikad ne pušti da patin, da suze ronin...dok san živa ona je moja ruka desna i liva, moja noga, moj korak, moje življenje, sve na temu prokletemu oknu od svita....
10
Denis Kožljan
Trnoviti puti
NIZ Svakog dana veći, nesigurniji, a teži, crniji, nalik tornadu, neočekivan možda ili sasvim normalan, to više ne zna nitko jer nemani novih imena, potrošenih zuba trulog daha samo trpaju se na ogrlicu neovisno je li ju nosio muškarac ili žena, umjesto zlata i biserja, mirisnih kuglica i amajlija za sreću, nižu se čudne brojke i slova u obliku vijesti i zbunjuju, truju,ranjavaju, bacaju unazad, lome svaku pomisao na bolje, na korak unaprijed, šta reći, požalit se, koju izmoliti, kad latice same otpadaju i dok još nisu sazrijele, zemlja puca i sve više nalikuje ogradi bez stupova,
11
Denis Kožljan
Trnoviti puti
jauci, plač, i nisu daleko, jeka donosi nered dok niz loše misije preuzima postolje, popuštaju vilice, padaju kosti, ljušte se vrhovi nosača zidova, odlazi nam budućnost u nepoznati tok.....
12
Denis Kožljan
Trnoviti puti
NE PLAČI molim Te tugo ne plači, nije vrijeme, previše plavih različaka sjatilo se u košari, životnu ljepotu samo treba uzeti pod svoju opasku, zaljevati je vodom sa izvora, njegovati melemom ljubavi, puštati padobrane maslačaka u znak pobjede dana i pozdrava suncu, ne plači moje ime, ne proždiri dušu, već sutra mogao bi na prozoru zapjevati kolibrić, pomilovati krilima tvoju kosu, šapnuti one čarobne tri riječi i zatvoriti rane, a ti prepusti se danima žalovanja nakon čega uslijedit će prasak novog života...
13
Denis Kožljan
Trnoviti puti
VODA (posveta pok. M.P.) voda, u kojoj ležao je devet mjeseci pod majčinim srcem i postajao život, voda morska pod gradom Peristila gdje igrao se u društvu ribica i školjki, voda plavog Jadrana koja dala mu je kruh u ruke upravljajući svojom jurilicom zvanom skip, dok srebrna pjena čuvala ga od sunčeve žege, voda okružena mrežom gdje uživao je puneći golove i pjevajući Galeba, a onda se primaklo Silvestrovo i Dan nevine dječice, nije se uputio na oltar već krenuo za pozivom Dunava, rijeke koja ponekad zna imati zlu kob, on je odlučio bez bojazni zaveslati njome i ispričati joj bajku o plavokosom dječaku koji sreću pronašao je u snazi vode, no, ovog puta karma je htjela drugačije, voda koju je toliko volio, prevarila ga, uhvatila ga u svoje kandže i pomahnitalo krenula s dječakom na put bez povratka, tada zaplakao je kamen i stina, prepuklo srce majčino, otac ostao bez besjeda... nitko ne snosi krivicu, možda je tako trebalo biti, možda baš voda naumila mu grobak skriti...
14
Denis Kožljan
Trnoviti puti
15
Denis Kožljan
Trnoviti puti
VALUTA sve manje zvecka, gubi moć od pamtivijeka, preveć brzo mijenja oblike, i status pismo-glava... nije više ni kruna ni kuna, ni dinar, možda još samo djelić zvan lipa u spomen na mjesec mirišljavog blaga, sjećam se da bilo je dana kad ispadala je iz muških hlača nakon pijanke i očaja, kotrljala se po bubnju perilice, a ponekad smo je jednostavno zanemarivali ostavljajuć je ispod stolova u kavanama, valuta je to bila, dobra, jaka, stara maca, no, nešto se ovih dana krije u zraku, spominje se često kako došla je kuna zajedno sa svojim krznom do posljednjeg sata, da zamijenit će je prokleti, ukleti, bolesni igrač što potječe iz neke Unije, veoma nesložne i sklone virusnom oboljenju, ronim suze i nisam sama zar i moja će lipica postati muzejski primjerak izgubljenog ponosa i vrijednosti, zašto i tko je taj vladar svjetski koji nestabilno kuje tajne planove tjerajuć vodu na svoj mlin ,u vodi koju okreće drveni kotač, rađa se neka valuta, hladna, frigidnih momenata, a koja bi mogla zauvijek unijeti nemire i zbrku, kaos u i onako nemoćnu članicu imbecilne zajednice....
16
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ŽALBA imam je, na ustima, u misli ali kako je pretočiti u pozitivan ishod, velikih bridova, čvrstih dokaza, opisi odgovaraju stanju u svakom smislu, žalba na genocid, na štampu, na brojke koje lete u nebo, a mi nemoćni, dao nam netko da životarimo tek nekoliko jebenih mjeseci, a već upozorenja, dolaze sa majmuna...kako, nije baš jasno, zovu se majmunske boginje, prenose ih gej populacije...zajebana stvar, pa tek sramežljivo dajemo svima pravo na život, a života nigdje, migolji pred nosom, ne da mira, spokoja, otrovane trešnje, prve jagode, u školi plač zbog nasilja, gdje je pjesma, moram se požaliti na vjetar koji trese cvijet sa voćki, ništa neću moći ubrati iz vlastitog vrta, hoću li se okupati na rajskoj plaži preko onih ljigavaca i buba koje ne daju slobodu užitka, Sotono, odmarširaj tamo gdje ti je mjesto, a nas siromahe patnike pusti da odbrojavamo dane sa sitnišem ispod pazuha, grobno mjesto bit će nam možda na nekim vrletima dalekih Azija, pitam te žalbo moja imaš li još mjesta za nastavak jer nije to sve... ovo je samo zrno pijeska u najvećoj pustinji.... 17
Denis Kožljan
Trnoviti puti
SUNČICA
vajka reste, i z vodon i prez nje, slatka kako cuker, meka kako buro, ubadan je na pirun i volin anke kad je sama, nenačinjena, liči mi tilo, još više dušu, ta tanka svilena trava, puna force i blaga, sunčica je zoven, tako njoj je ime, a more i matovilac...bogatija vrtli, ne pitan koliko kušta, aš ma koliko da je, napro merita....
18
Denis Kožljan
Trnoviti puti
GOMILA svakog dana, od jutra do sutra i nazad, gledam i slušam gomilu lažnjaka, kretena, budala, crkvenih miševa, ledenjaka, pokvarenjaka, seronja, dekadentnih faca što junače se prostorom predviđenim za neku normalu, kolotečinu u kojoj rastu sretna djeca, djedice i bake šetaju uz pomoć štapa, treba i njima malo mira u godinama kasnim, no gomila smrada, gura se, drapa sve pred sobom, busa se o prsa, to smo mi, zastavama mašu, koriste raskol u prvim redovima i ide im dobro, za sada...kasnije?...i poslije toga, vjerujem da nastat će ogrlica i red izabranih bića, razuma i pisat će se pobijeda normalnih... hoću li dočekati?, bojazan postoji zbog sata koji radi i šiba naprijed...možda budem prave sreće....
19
Denis Kožljan
Trnoviti puti
SKLONOSTI jedna od onih koja traži nešto novo, neisprobano, jednom ružičassto, drugi put sivo, a sklonost suicidu tjera je da želi stalno u crninu, ući i obitavati, nikad se iz nje ne skidati...to je njen raj, njena muka i svakdašnji kruh, ne boji se reći ni priznati da sklona je skočiti s najvišeg tornja, a sve za neke čudne ideale bez kojih oni drugi mogu normalno jesti, piti, slaviti... ona ne može...jednostavno ne zna takvim modusom hodati pa upada u zamke ljudskih štakora, bol u tjemenu čini je stariju, kad u ogledalo se pogleda, plače jer nije svježa kao nekada pa u pomoć Boga priziva da objasni joj drugačije sklonosti, zašto ljubi svakoga, umire dok ostali žive, nazdravljaju čašama... nema pomoći, svjesna je da vlak ne čeka, da drži se reda...ona bira alternativu ma kakva bila....
20
Denis Kožljan
Trnoviti puti
IZGUBLJENI SMISAO misli jednostavno roje se poput mrava u mjesecu svibnju, one lijepe, one snažne i sjajne poruke ovozemaljskog života gube se pod okriljem noći, gutaju ih zalutali meci, briše pustinjska kiša, smisao postojanja, hodanja po zemlji, vožnje globusom u hipu pretvara se u zagubljene stvari, nikad nađene, nikada vraćene čovjeku... krivica svega gdje je? okrećem kanale Tv-a, kucam slova stare tastature, obraćam se sveznajućem, no, gubi mi se ekran, prijateljski stisak ruke nije više čvrst kao u neka davna vremena, poljupci ostali zaleđeni ispod odbačenih maski, postoji ozbiljna bojazan kakva biti će nadolazeća jesen ili tek Božić... slušam samo kuknjavu siromašnih, sve je manje zapisanih u knjige rađanja, a umrli nižu se na ogrlici masline.. nepravda, pakao, gori ono što ne bi trebalo, isušili izvori ljubavnog napitka, zrakom kruže sitne crne nemani i pikaju...razlog vjere u bolje i ljepše, raspršuje se i nestaje u hladnim prostranstvima ruskih tajgi i ledenjacima koji to više i nisu....
21
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PUT BEZ POVRATKA bez plača i objašnjenja, bez opravdanja i ikakvih zapitkivanja, svi ćemo redom, po zakonu gospođe Karme, na neki drugi i drugačiji svijet, bez torbi, prtljage, odjeće i cipela, sami sa sobom u svojoj koži, bilo tijesnoj ili možda preširokoj, u koloni, a možda i sami potpuno, u mrkloj noći dok samo će tamijan podsjećati da došlo je ...da to je to i nema bijega ni opravdanja... svi po zasluzi, u smjeru iz kojeg nitko se neće vratiti i tražiti osvetu.. tada kad svijet postane rajsko ostrvo, a čovjek bude odslužio svoju ovozemaljsku misiju... neće biti moguće ništa razmišljati, analizirati, mijenjati jer tamo u onom smjeru neće postojati ničega osim pepela iz kojeg smo potekli....
22
Denis Kožljan
Trnoviti puti
23
Denis Kožljan
Trnoviti puti
KVARNO krvavo, blijedo, slomljeno, kvarno do srži, izvana zaudara, iznutra trulež, pesticidi skrivećki uštrcani, pčele u pogibelji, ostadosmo bez meda, bez ogrijeva, hrane, ljekovi nam i neće trebati, kvarna pamet ako je ikada bilo, pokvarena glava starješina gradskih, jer oni pipaju samo svoje kojone, ne briga ih bijeda ulica, porušenih domova, sve u sukobu-interesa i tko zna čega, u hladnjaku propuh, isključena struja, auto spava u garaži, djelatnici na spavanju, novčanici u banani, sa terasa nestali suncobrani, ukrale ih divlje zvijeri, u plućima riba zapetljane vrećice, u vlasištima uši, sramotno i bijedno, stoljeće tako visoko, a čovjek u životu nedostojnom....
24
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PUŠTI MI ČA MOREŠ dragi Bože ter znaš da nisan vicijana, nisan navadna na velike šolde i bogatiju, meni su dosta miće stvarčice pak kad drugo ne buden znala i mogla hoditi, špašiđati i kantati, te prosin da mi puštiš par mrvic divljega radiča, hranu moje mladosti, ko bude kadi kakov kus teplega kruha z kamene peči... ne pozabi moj Dragi Spasitelju da dok san umila san i kantala i plesala, kako mažinin čakulala pak najdi za me i moje stare dane kakovu svirku z roženicon, kantu na tanko i debelo da mi stepli mrvu duše, uši mi panke meke za moje prste nadute i za ručenje čikaru kafela od žita...i niš više, veče ni bolje aš male i cine stvari za moju sriču i lik su vero najbolje...
25
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PAMET bilo je onih dana i vremena onog dok svijetom brijala je pamet, bistra poput planskog potoka, britka i čvrstog jezika, odrješite ruke kad stvari sjedale su na svoje mjesto bez uzvika i biča, onako lijepo, ljudski, tiho, bez paljbe i rafala...to su bili krijesovi koji viđali su se sve do kraja svijeta i nazad, pamet upisana u jednostavne okvire sa pozitivnim rezultatima za koje nije bilo potrebno diplome, a onda dojurio iz pustinje vjetrina noseći sa sobom žutu prljavu kišu, bića zvani ljudi pomahnitali, promijenili sebe kao zmija kad odbaci kožu, zatresle se kuće, skromni domovi, pamet postade kancerogena patvorevina ,izjeda dan po dan, pomažu joj crvi, bijeli prah, tabletice neobičnih supstanci i eto kaosa gdje god se okreneš, a u svemu tom buvljaku, čuje se dječji plač, pucnjevi tamo u neboderima u sitne sate, ma ludilo da čovjek onaj isti od nekada, ne može povjerovati kako se pamet obila o hladni zid i nestala u milijun otrovnih čestica... takvog pojma nema više u enciklopediji života, a ni u praksi, na djelu....
26
Denis Kožljan
Trnoviti puti
TRNJE NA PUTU namjere istinske, propješačiti put od rođenja do smrti od koljevke do mjeseca, bilo u zbilji ili snovima, to je moja davna namjera, a noge sve slabije drže, pitam ih što je s njima, one samo mudro šute, mnogo se trnja nakrpalo na mom putu, oštro kao nož, peče poput stare koprive, udara kao nešto nalik zmijinom repu... kažu stari ljudi koji žive uokolo kako ti su puti ukleti od davnih davnina, možda zatrovani slinom opasnih moruzgvi.....gmižu i siju smrt, bolest tešku, čudo neviđeno, a ja tvrdo neko jaje hoću da prijeđem taj nepregledni košmar neprijatnog zadaha, želim samo vjerovati da bojazni nema, da moja je duša stara kao hrast stoljetni, okoštana imunim slojem što očuvat će me na stazi koju želim bar još jednom prijeći pa nek otope se ledovi, nek prorade vulkani i izađu iz svojih skrovišta sve zvijeri...meni tada nitko i ništa neće nauditi...
27
Denis Kožljan
Trnoviti puti
28
Denis Kožljan
Trnoviti puti
REZ nije carski, jer nisam car još manje carica ali jesam žena sa zlatnom krunom u trenutku kad bez oštrice svjetle i izbrušene, maknem od sebe zvijeri gladne moje utrobe, stijenice dosadne i krpelje željne moje slabe krvi... tada postajem snažna poput biblijskog Golijata, ne vidim nikoga, ne osjetim ništa, samo udaram u pravo mjesto dok svjetina neuka iščuđava se takvom bezobrazluku osuđivavši me bez razloga... ne zna ona za vrijeme u kojem morala sam popljuvana puzati pred mrcinama žednim moje ljubavi, pa naumili uhvatiti se sa mnom u koštac misleći da ja sam tek jadnica neka s ruba ulice i gadno se prevarili... to su ti i takvi koji nemaju stida ni ljudskosti pa htjeli udarati poput sile na nejačad, posali na me pijavice, paukove, otrovne rakove, cerili se dok pišala sam suze slane,, a mozak propadao od muke, a onda...? eto konačno izmijenio se zemljani solsticij, zagrmjelo nebo i njegov Gospodar, podarilo mi haljine satkane od mudrosti najmudrijih, ojačalo desnicu ruku i ja postah drugačija za one iste slabašne lovce koji htjeli su naumom satrti me s majkom zemljom, odvojiti od rođene kćeri i sina junaka... u hipu, usred svjetlosti dana rezom zarezala sam prišt zle krvi dok ispred mojih nogu potekla je morska nit narančastog tona...mir zaustavio nepotrebne vjetrove, opet stala sam na vlastite noge ponoseći se imenom i prezimenom....
29
Denis Kožljan
Trnoviti puti
JEDEM KOKICE šakom stavljam u krilo i tako uporno dalje u usta, svaku bogovjetnu večer, otrov je kažu to, nije zdravo, a ja ne marim jer razmišljam ima li ičega što je zdravo, što daje snagu, obnavlja, podiže, usrećuje... kutija od ekrana radi bez glasa, ne gledam slike, pažnja je sva na bijelim slanim, prženim u dubokom ulju, kokicama čiji me okus podsjeća na neku sasvim drugu stvarnost, nije da nisam zabrinuta, nije da me glava redovito ne zaboli od teških misli, a kako biti imun na cijene koje lete u nebo, na sve više gladnih u svijetu bezumlja, ludosti i grabeža.. ludim i svaku kokicu koju stavim pod zub, čujem kako otkine se zrno plombe, morat ću staviti nove zube, po četvrti put...zbog tuge, nervoze, straha od budućnosti, ljutnje na idiote i njihove usrane filozofije koje nemaju veze s vezom, oni žele ratovati, tući, uzimati djecu i pokapati bez groba, grizem jače, punim usta, bijes je strašan, uništit ću si zaista umjetno moje zubalo i ostati bez novog jer odvojiti jednu ministarsku cifru za usta koja ne trpe nepravdu i blamaže, zube koje mogli bi krckati ne samo kokice već i sve grickalice u satima nervoze...ne bih nikad više mogla prije smrti konačne, a tada ništa više neće biti bitno.... 30
Denis Kožljan
Trnoviti puti
MOJ ŽIVOT moj život ima težinu bez vage i ostalih mjera, uvukao se u male platnene sandale i haljinicu na volane, igrao se skrivača u plotu drača dok usta crnila se od divljih kupina, a ruke izbodene ostale od ruža dobivenih na poklone za svaki august jer to je taj datum koji ostao je zapisan one godine kad sve se gledalo u crno bijelo, a pričati se malo smjelo... i ja sam tako morala pa sam na ispitu takve vrste pala jer jezik moj sijao je pravicu i često sam u pomoć dozivala bijelu pticu da od nemira složi mir pa da zajedno krenemo u neki slobodni đir... tekla je rijeka...ulijevali se u nju potoci često prljavi i bijesni, ljudi samo su neki, teškoća bivali svjesni...i sve me to glodalo do kosti, pucale na rukama kapilare, u ribara ostajale prazne osti, dok život selio se često na kazališne daske, prikazivao crne scenarije kojemu nisu uspjele pomoći ni krunice Djevice Marije... padala sam tako i po stotinu puta, prespavala na podu noć pa ustala kad zamirisala bi dunja žuta, uvijek nekako sama spremala torbu za školu, radovala se vlastitom bolu bez trunke mazohizma, odrastala u vrijeme zvijezde i komunizma, a onda zamračilo se nebo, zaprašila južina od mora, shvatih kako život je kruh sa sedam kora i da zato nije potrebno biti moreplovac ni za pravdu borac... sada sam na nekoj čudnoj prekretnici kad šiba me hoće tući jer da neozbiljna bijah poput vretena u vlastitoj kući...težina ostaje poput krpe na zakrpi, pomaka na bolje baš i nema, prozor na obzorju neprestano škripi....
31
Denis Kožljan
Trnoviti puti
KAO KRUH ona mi je ruka desnica kad zatreba i lijeva, ona mi je noga i prijateljica, svakog jutra šnita kruha, žlica meda i potrebni vitamin, samo poezija, riječi u slike pretočene, igra na valovima, borba s vjetrenjačom, ponekad slatka tajna, a onda daleka tiha čežnja proiznikla iz dalekih vremena kad bila sam opijena duginim bojama, zujanjem pčela i ptičjim pjevom, sada je sve nekako tvrđe, drugačije, otkriveno na hladnoći, otužno u samoći, a opet dio mog tijela, komadić mog postojanja i ukras duše..što bi bez nje...neću da pomišljam, ushićena sam što je imam u svakom trenutku, što me mazi, miluje rane, suši suze, poezija, blaženo moje rame....
32
Denis Kožljan
Trnoviti puti
BOJAZAN iskrena do bola, gotovo i ne vjerujem da sustižu me godine, a s njima uvenule ruže, krckanje tkiva, škripanje vena... nije umišljenost, nije ni strah jer što ima biti, zapisano je nekad negdje ali...postoji ono ali kao i kod svakoga, urezalo se u moždane vijuge poput neke upečatljive slike, bojazan od starenja pa zapitah se je li to zaista treba biti, zašto se vrijeme ne bi zamrzlo i ostalo u istom stanju zauvijek, zašto mi na usnama ne bi svjetlucao onaj ruž boje konjaka, na obrazima rumenilo, a trepavice ocrtavale moje oči željne gledanja.. baš je to nepravda i dok uspomene gledam i razmještam po ovim tehnološkim čudima, kao da mi pozli, ne volim starost, ne priznajem je, a ona se ceri poput kraljice asfalta, gadljivica jedna...kuš od mene!
33
Denis Kožljan
Trnoviti puti
U POKRETU sve je ove noći u plesnim pokretima i krv u žilama pleše, njišu se gnijezda lastavičjih krila, mjeseca nema ali zvijezde same okrenule kolo, one su najljepše balerine ove Planete... gledam i pratim, oči zatvorene ali sanak lak kao i često u posljednje vrijeme, smijem se vjetru koji njiše stabla olistala, ugoda mi u duši, iako možda već sutra izmjenjivat će se sunce i pljusak, svadbeni mu kum, svirat će violina čardaš u brzom ritmu, mladi Ciganin plesat će oko vatre, takvi su u njega običaji... pokreti udova pokrenut će buru pljeska, zasluga neće nikoga zaobići, ni more ni stijene, polja uzorane zemlje slavljenički će podizati plodove...nestat će straha, otvorit će se fontane sreće, a povijest pisat će knjigu dvogodišnje stanke kad trajala je mračna strana zaljepljena influencom širokih razmjera....
34
Denis Kožljan
Trnoviti puti
35
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ZEMLJA Kako zaboravih ti rođendan, minus je to za mene, možda i nije neki problem jer Zemljo gledam te svakog dana, raduju me tvoji izlazci sunca i vatreni zalasci tamo daleko iznad pronstranstava nebeskih, tamo gdje spajaju se oceani i masivi planina, griju mi dušu u trenucima tuge i plača, zapravo zasuzim na svaki otvoreni tulipan, na pjev ćuka i rođenje mladih kozlića i nije to suza kao i za crne duge već kap sreće jer volim Te Zemljo, jedina moja, koljevko snova, hranilica djece, uvalo gdje bačeno je sidro ruzinavog broda, i kažem Ti jedina moja, budi jaka i kad te lome, kad ti pale korijenje, a oluje čupaju srce, ne daj se Lane moje kad začuješ hitac snajpera tamo na granici sjevera, bilo je i gorih stvari zar ne ali izdržljiva si Ti, junačino moja, jakih bokova, snažnih udova, očiju plavih poput svjetionika, znam udarci su to i nije lako, ni tebi, ni meni, ni djeci što ostaju bez očeva i majki, bez dude, umiru od gladi...no, ostaje nam nada i vjera, svjetlost božanska i rađanje nove mladosti na ugašenim ognjištima...
36
Denis Kožljan
Trnoviti puti
TORNAJ SE tornaj se lipa moja, šapču mi nika usta, tornaj se tamo nazad kadi si napro srična bila, tamo kadi si se rodila, zgojila i friško ud krave mliko pila... ne pitaj ninega niš, samo se lavaj, ne rabu ti pastoli ni lumbrija aš tamo vajka sunce sviti, tamo sve lipo daje, jorgovani u cvitu, janjci na kavadanji...ma nego je lipo, ma i ljudi su krotki, i zasvire, zakantaju, manje od nas u ten porken gradu porkarije gledaju... poteči, niš ne reči, samo se zdicon pozdravi i tornaj se u oni dragi, sanjivi i svileni svit...budi tamo i živi, pleši i švikuljaj....
37
Denis Kožljan
Trnoviti puti
TULIPAN, CRV I BEŠTIJE evo ga, samo što nije, tulipan moj, crvene boje, crv se oko njega vrti, gladan bijaše al nek se strpi, želim do kraja gledati život koji traje u cvijetu kad farba se jaje dok svijetom užareni jezici, nabrijani mozgovi kuju planove otrovne beštije, teško podnosim radnje grdih vijesti, zbog svih tih gnjusnih stvari, ostajem bez svijesti.. i znam nisam jedina, a i tulipan je jedan unikatni tako neobične boje, možda odlučio je otrovnom jeziku reći dosta...nije krv na prodaju... povucite se crvi sa lijesova, recite zbogom ratnom stroju....
38
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PLES kakav ples, kakav spektakl, kakvo okretanje i koraci, držanje i govor, ma sve se vrti, okreće u glavi, ali putanja uvijek ista, živcira me to i podsjeća na Martu, ludu Martu iz sela moje pokojne bake...njoj bilo je sve ravno od Učke do mora, prala je noge u lavoru, uvečer otišla u skitnju ali vratila se plačuć jer nitko je nije htio, još manje volio, a bila je drugačija, bila je zapravo svoja, plesala je u svom ritmu, uzimala vrijeme kad joj se prohtijelo... gledam i slušam, ovu današnju predstavu od Rigoleta, to ničemu ne liči, nije ni opera ni opereta, plesači neposlušni, ušljivi lažovi, žicaroši... luda kuća ili se to samo meni pričinjava, ostali šute i trpe iako žuljaju ih cipele, a nemaju lipe za kupiti nove, potrgana im od znoja radna odijela, a nema sluha za njihove zahtjeve, tema momentalnog plesa u djelu zvanom "Domovina" je.....anarhija u kojoj nema libreta, inspicienta, režisera, urednika...tek je to popunjavanje termina za kojeg nitko ne kupuje kartu...
39
Denis Kožljan
Trnoviti puti
RAT zašto rad zašto sad, zašto onda, zašto tada, tko je kriv, tko je lud, tko puca, tko glavu čuva, zašto rat izmislio netko, gdje mu je pamet bila, je li se možda u potok slila.. rat u dvorištu, u kući, u krevetu na cesti, rat se samo čuje dok traju vijesti, ima krvi, smrti i istine teške ali u bitku umiješane su i laži, ima li za sve isto pravilo da važi... rat, borba psihopata što traže nešto, ne poznaju Krista, mržnju skrivaju vješto, a radio veza stalno prekida, mir nikako da se vrati, nestao iz vida...
40
Denis Kožljan
Trnoviti puti
41
Denis Kožljan
Trnoviti puti
GRLIM TAMU objema rukama i nogama slabim, i dušom tankom grlim ovu nebesku tamu i tješim se u njoj od svjetlosti muke, bluda, žeđi i riječi lijepe... gutam noć, crnu, bez mjesečine poput lave u trenutku aktivnog vulkana, držim tišinu noći travanjske i osjećam se poput svjetske dive na pozornici pod svjetlima, ljubim nedoglednu površinu umjesto mog čovjeka jer on ostade zaboravljen u jarku otpalog lišća prošle jeseni, topla je ova noć, dira me poput harfenih žica, škaklja na mjestima ranjivim od dana, od tijesnog puteljka zaraslog u jad i bijedu, straha i očaja slučajnih prolaznika, to sam ja, samo moja cjelina zauvijek različitija od zlatnih cipela i platinaste krune koja mi baš ništa ne znači, gledam tamu, tada nastupa moje vrijeme zrelosti i izdanaka slova.....
42
Denis Kožljan
Trnoviti puti
JELENJE OČI Daj mi Bože oči jelena, plahe, mile i staklenaste, oči kojima promatrala bih krug zemljine osi, pasla rosu proljetnog jutra, udisala mirise proljeća, htjela bih navući kožu jelenjeg života, šuljati se šumom i preskakati zelenim morima, kratiti tugu što kuša mi dušu i ne da mira jer ja sam čovjek... pa zar mora tako biti, tko krojio je pravdu sa okusom nepravde, tko dao je znak na udarce ispod pojasa, samo zato jer imam dušu razumnog bića, a gle jelene moj , Jelenko, ti uživaš u slobodi bez krvi i metka, promatraš tišinu biljnog svijeta, a teške stvari nisu u domeni tvog videokruga... podaj mi mladiću perle što igraju se u tvoja dva zanosna oka, možda ću i ja tada lakoćom skoka činiti djela koja davno bijah zaboravila i ostavila na ivici hladne kule.....
43
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ĐARDINI na svaken korku, poli svake hiže, lipi, kolorani, kako nacrtani, njuše na sve mile foze, đardini ki mašu suncu u pramaliče, kantaju rožice i tiči, plešu bumbari i čele, a dica plješču z ručicami, to su kolpi ki valjaju, ki nan forcu daju... a pokle sunca pasti če i pljuhada, zazeleniti boške, srca če nan puna biti, kapote i maje u armarone za drugu zimu čemo hiti.....
44
Denis Kožljan
Trnoviti puti
STRME LITICE Guraju me godine ali još uvijek nekako sporo, nesigurno. Htjela bih preskakati litice onako, lakoćom kao nekad, a zaboravih period odrastanja, prolaska životnih nedaća. Neću se zavaravati, ne želim jednostavno istini lagati jer svaki je moj korak kao grumen, težak, gorući, nečastivih namjera. Šutim. Nemam se kome jadati. Svatko za se Boga moli u svijetu koji šiba i ruši nježne, tankoćutne i plačljive. Lažu kad govore da suze su paravan za igru žrtve. Još jedan dan pomješan bolom i proljetnom svirkom pretvara se u noć. Petak po redosljedu. Veliki, za vjernike. I za mene je nekad bio. Više nije. Litice zatvorile vidike i svjetlost Uskrslog. Ne slušam blaćenje od licemjera. Tišina u zraku kao i uvijek u to doba. Samo u meni cvili crv sumnje i vječno pitanje Zašto k meni samo uzvisine, teške, kršne, nepremostive.
45
Denis Kožljan
Trnoviti puti
NI MLAD NI STAR takav si u mojoj glavi, miješaš se s gomilom, a drugačiji od nje, onakav si kakvog moja mašta crta, sa svim detaljima, kosa zalizana tek nedjeljom čuperak igra se s vjetrom, cigara pri ruci, a glazba trešti, doduše meni je taman, ne želim pitati za godine, možda si i rekao ali moj mozak u sjećanju ne ostavlja takve nevažne fragmente, lijepo je udisati homeopatski lijek koji me drži u ravnoteži, na kolosjeku, a opet čujem vlak i sklonim se na vrijeme iako ne znam dokle, kod mene je ipak u pitanju dijagnoza pod slovom frule, flaute, finese što život stavlja na giljotinu, a onda uskačeš ti, ni mlad, ni star, spasiše me tvoj čudesni pogled od pada u pakao iz kojeg nema povratka... divim se samoj sebi, hvatam za krhotine pozitivnih misli koje nitko ne može prozrijeti, baš nitko pa možda ni ti....
46
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ROK TRAJANJA baš nikad ne gledam rok trajanja, nije mi to važno jer znam da volim mlađe i slađe, opičene i one slične njima, možda sam i sama takva, tko to zna, vrijeme odlaska nigdje ne piše, za razliku od vremenske prognoze koja rjetko pogriješi, rok, rok, vražje sedlo i tko ga odabire, zašto da mozak njime opterećujem, otići ću kad za to dođe vrijeme, a do tada bacit ću iz frižidera ukiseljeni jogurt, pokvarene hrenovke, pljesnjivu salamu, o voću da i ne pričam...ono je poseban slučaj sjeme je već otrovano pesticidima i drugim nekim otrovima...kažu sad odjednom da bacimo maske i samu pomisao na onu neman što progonila nas dvije godine, a onda zajeb...zabuna ...da....jer maske ipak ostaju u prostorijama gdje miriše na otrove, tablete, šprice, mokraću i znoj...laž je to vjerujte...samo još jedna u nizu dok elita ne vrati se s uskršnjih blagdana i neka se pomole za sve nas nije im na odmet, trajanje sirena za uzbunu moglo bi nas iznenaditi, pljuc....
47
Denis Kožljan
Trnoviti puti
OMIKRON ne umin reči ča je to, ki ga je vrag hnan dopelja, zkon je makinon doša pak poli ljudi štalamento učinija... grd, z velikima rogi, antene mu na glavi, a force u njemu pak krstijana ždroca, truni mu glavu, daje febru sve do špitala i još čuda gore, ne znan ki mu je zdija to skureno ime, lipo su ga mogli gripon zvati i zajno ga otrovati, ne priko praga puštiti, u more hiti....ma to je on Omikron, strah nan je u piske zatuka pak nan je u štumigu muka, kosti bole, duša joče, nikad na svitu tega zlamenja.... dase je i na malu dicu, umisto matere, stija bi njin dati cicu, sran ga more biti, napro znan kako je šnjin u postelji se vrtiti... ne pomoru sve špunte tega svita, dokle Omikron palicu drži, više san lačna nego sita.....
48
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PJEV nema ga još uvijek, a proljeće u punom jeku, čudno mi sve to, osamljenost, ta može li gore... svake godine u to vrijeme spuštaju se u jatima na crvene krovove, drmaju antenama satelitskim i onim drugim.. te vražje ptice! volim ih slušati dok cvrkuću ranim jutrom, razgovaraju nekim svojim jezikom koji noći i dane čini božanstvenim... laste, hoće li...stići i saviti gnijezda u potkrovlju kao lani, one su osim ćuka i sove, glavne laprdače, ponosno ulijeću u svaki kutak iako najbolje, osjećaju se na žici gdje suši se rublje... špotam ih često...baš su neuredne te ljepotice neba...čekam ih, kažu susjedi "samo što nisu"...nadam se da je tako, vjerujem da nije ih negdje na putu iz toplih krajeva pogodio metak bolesnih ratnika jer one pak ništa nisu krive kao ni ono dijete u koljevci, starac na klupi u parku ili majka koja žuri na posao ,u firmu što nestala je u ruševinama obijesnih zlikovaca.....
49
Denis Kožljan
Trnoviti puti
50
Denis Kožljan
Trnoviti puti
BIJEG ovog trena, želim realizaciju davno smišljenog scenarija, želim izuti se iz istrošenih kućnih papuča, napustiti četiri kućna zida i ustajali miris sobne kvadrature, želim prijeći preko hladnog mramornog praga u stilu junaka iz davnih legendi i priča, želim navući svilenu haljinicu na volančiće, bijele štramplice i crne lakirane balerinke pa pjevajući prevaliti kilometre livada mirisnih, osjetiti svu čar doba rađanja, na pleća primiti sunčevu toplu kuglu, bjekstvo biti će to u velikom stilu, popraćeno pjesmom kolibrića i valovima rosne trave dok mahali mi budu zreli makovi... biti će to moj i samo moj dan o kojemu nikad nisam prestala sanjati, dan kojega čuvam kao oko u glavi i dinar u džepu i nije me briga za svijet koji možda proglasiti će me ludom, samo zato jer sam drugačija od drugih, različitija od različitih, a ne mislim i ne živim hraneći se izopaćenim mislima i djelima....
51
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ALERGIJA Pomozi Bože ako Te još uvijek negdje ima, učini nešto za ovu alergičnu prirodu, ljude i sve na putu patetike koja svakim danom sve više uzima maha... umjesto tvrdoće i koraka naprijed, curi nos, plaču oči, kišemo, previše spavamo i često se budimo, cvijeće ne beremo...valjda ne smijemo... alergična sam u ovom kasnom stadiju života na sve oko mene pa se pitam tko je tu lud, je li zaista sve tako poškropljeno nekim čudnim mirisima ili ne daj bože otrovima.. smrde kruške, gnjile naranče, naviru herpesi, psiha nagrizana i tako sve više... dolazi Uskrs.. nema sigurnosti da ćemo Ga proslaviti kako treba...odbačene maske umjesto uskršnjih jaja...tko ih može kupiti, šunke samo sjećat ćemo se iz nekih boljih dana, licemjeri pretvoriše svaki petak u prijevaru Križnog puta, a nama ostalima što preostaje? zatvaram prozor, vani proljeće...ne diše već uzdiše...i njemu je jasno da alergija prelazi dozvoljene norme...odnio vrag sve ove cirkuse koji unaprijed znaju ishod svake čarolije...nije to to...ni ono drugo.. kaska sat, dahće stoka, težina i jad...ostajem i ja nijema pored afričke prljave kiše....
52
Denis Kožljan
Trnoviti puti
SLIKA nebo, zemlja, voda i ptice, držim u ruci jednu te istu sliku, zelena nadopunjuje plavu dok tirkizna želi svoju krunu, upliće se ruža moja crvena bez ijednog trna, drago mi je opipati je takovu, nježnu, rastem, dišem, njišem ruke dok prsti hvataju detalje zlatnog koda, srebrnkasta pjena tjera na oči spokoj koji želi biti moj najveći dio... slika bez dosadnog okvira širi se na ledinu rosnih bisera, veselim se novoj ogrlici dok u kosu doletješe veseli padobrani zrelih maslačaka i nisu sami ,imaju za mene pregršt poruka ljubavi, želja koje žele mi ispuniti i učiniti škrinjicu duše najvećim bogatstvom...što da poklonim zauzvrat? u nevolji sam malčice no, obuvam cipele bez potpetica i odlazim na put dugačak, ne znam što me čeka ali vjerujem da slijedeći uradak na platnu biti će nešto grandiozno, uklopljeno u paletu duge ispod koje rađat će se janjci i orlići, jedrenjaci dignut će purpurna platna...konačno osvanut će dan okupan srećom djeteline s četiri lista, nestat će ratova i pakla nemira, čovjek čovjeku bit će brat, umjesto Doline suza orit će se himna ljepoti života.....
53
Denis Kožljan
Trnoviti puti
TKO SU TI praznoglavci, lašci, beskičmenjaci, milijuneri, u glavi propuh, rukama grabe, nogama gaze, jezikom pasu, ima ih na svakom koraku, u svakoj ćeliji, skrivaju se pod maskama kraljeva, princeza, a zapravo su dvorske lude koje ljube stopala svojim nadređenim. ne smeta im sramota, hrani ih grehota, neprestano putuju iz praznog u šuplje, love u mutno, ne koriste mrežu ni udicu, tek premeću papire i lome tipkovnicu, loču, žderu, a onda bljuju i sve im to piše u stažu dok oni drugi, skromni, mili, slabašnog koraka sliježu ramenima, šute, boje se sudbine loše, a već su na zadnjem oblutku prije dubine oceana, svijet sve to gleda, posustaje, možda i ne razumije, ne poduzimaju se mjere popravka, Planeta tone i stanovnici plaču, uzalud jer Đavo pleše svoj pobjedonosni pir..... 54
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ZAMIŠLJENA jesam, ne od jučer ni od sutra, zamišljena sam još od puberteta, čini mi se da tada desio se neki težak mentalni sklop u mojoj glavi, pa u meni zavladao čudan osjećaj, gladi za pjesmom, igrom, svirkom, gledam se i pitam je li to istina ili?... dvoumim se uvijek oko istih stvari, zadubih se u neke teške polemike pa onda ni naprijed ni nazad dok ostatak svijeta ne brine ni prljavština gradskih parkova, ni nepravda na svakom koraku.... što god da je, nešto ne valja, uspoređujem se s golubom što satima stoji na obali zabrinut, gladan, željan pažnje... možda sam i ja željna pažnje...hahahahhaha tako mi pojedinci kažu i uvjeravaju, ljuti me to, strašno jer da...željna sam ali ne baljezganja tamo nekih goluždravaca već čiste bistre vode potoka, nevine topline sunčevih zraka, jasne pjesme ptičjeg jata... toga jednostavno nema više, nema ni za mene ni za svijet ni za nikoga...tek čestice otrova oružja što zvecka svakim danom sve više ubija, ranjava do boli i smrtnog ishoda....
55
Denis Kožljan
Trnoviti puti
BUDIMO LJUDI kažem to onako iz dubine, no, odlaze riječi u vjetar i ništa od toga jer neljudi svijetom vladaju, oni su ti koji ispadaju žrtve, uvrijeđeni, govna iz mašine koja truje, koja svira samo svoj jingl, a mi, koji rođeni smo pod nesretnom zvijezdom patimo, trpimo, šutimo, mislimo da sve je pravo, a zapravo je krivo i tako stradamo, ostajemo sami na ulicama ispod drvoreda u suzama...kakve li ironije, bez smisla, nema pravice, otišla je davno s lastama na jug nepovratno, ljudi, toliko teški i gadljivi sami sebi, a onda i ostaloj raji, sposobni na najteži čin bez kajanja, zarobljeni u maskama svojom krivicom i tako ostaju do smrti, a onda u smrtnoj uri traže pomazanje, tek onda možda promisle o svojim lošim činima pa koriste onu "da Bog svima oprašta na smrtnoj postelji", da istina, samo kako je djeci koja ostaju poslije njih, možda ih ni to previše ne dira, debelokošci su to, pa šta im reći i poručiti...ništa...apsolutno ništa...jer ne vrijedi.... suši se priroda polako ali sigurno dok čovjek gubi se u kaljuži nečastivih....
56
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PROKLETA SUBOTA i uvijek takva, nije to nešto novo, čim otvorim prozor, nešto me zabljesne, zabole oči, mozak se blokira, stih koji bi željela napisati pretvara se u komad olova, fotelja razbila se od sjedenja, a tek kupljena, vani čujem neku pjesmu, u živo, pjevaju samo muškarci, neko društvo...ne znam je li u pitanju svadba (o ne sjećam se kad je zadnja bila) ili je to uvertira pred utakmicu...osjećam se sama, osamljena, nezadovoljna, teška sebi samoj, je li u pitanju promjena vremena ili su to samo loše vijesti sa raznih portala...možda me ubija znatiželja, a nemam što lijepog za nahraniti dušu, čekam večer, nedostaje mi noć jer dok spavam ne čujem ništa, ne mislim ništa i ne znam ništa, a sutra je Božji dan...meni svejedno, kao i svaki, tek nekoliko namirnica na stolu za staviti u lonac, ako kažem...jer i to je teško, bole ruke, kosti jauču, noge poput željeza, a glava? ona me testira svakodnevno, rezultati nisu toliko poražavajući no, ne sviđa mi se takvo stanje... prokleto vrijeme, subota i sve što uz nju drži se...razapinje... dokle trpjeti mogu...pitam se-.....
57
Denis Kožljan
Trnoviti puti
58
Denis Kožljan
Trnoviti puti
KAD JE BIJA TITO učera smo tako šetale moja nuka i ja, vrime je bilo lipo i teplo magari suho, držala me je pod ruku, stiskala se poli moju cicu i govorila "ja samo volin moju babu", pak meni milina na srcu, ontar smo se frmale u boški, slušale tiče kako frču i kantaju pak san valje napro doprla oči kad san sprid sebe zaočala krasu punu visibab, šumaric, vijolic...u ruki nisan te lipe rožice držala čuda vrimena, ma još kad je bija Tito živ, a ja mića... i tako san se skalala i počela brati visibabe kad me je nuka potegla za rukav i zvikla; "Baba, ne smiješ brati to cvijeće! To su proljetnice i rekla je teta u vrtiću da se ne smiju brati...možemo ih samo gledati jer one su ukras šume!" Valje san ustupla...propensala san na svoju lipu mladost kad smo ja i moja baba brale vijolice pak hi prodale na mrkatu za bigu kruha... Drugo ni tako...forši je moja mala jušto rekla, ma meni se zaparalo teško...pak ča da delan, sad su nike druge regule u điru kad se more karati, ubijati samo rože u proliče-nikako ne brati....
59
Denis Kožljan
Trnoviti puti
KAD ZAPIRI kad vitar zapiri, kad me po ubrazu pogladi, čujen nidi roženicu kako sviri, armonika je prati, a moj utac kanta Sve spod mi Raklja" i mati šnjin na tanko...slušan hi, zdrhi mi kožu pokrili, srce veliko kako more, to je za me ništo ča dura... a vitar litnji sve više se igra, diže me i tira na noge, da zatancan kako i nikad, puna san lipih šenji, vrtin se kako da iman dvajset manje, ma su tu, poli dame, čujen hi, ne ujdu nikad samo gredu zgorun, piri, levant, vitrič i hladi, gušti su to... samo sve manje mi gredu u goste, se šperan da biti će bolje jedan dan...
60
Denis Kožljan
Trnoviti puti
RUSKI RULET čula nekad za njega ali pažnja je sjela tek ovih mjesec dana, a oduvijek je bio ruski, igrao se pištoljima, pa tko prvi, njegova je, danas je to mnogo gore, za igru je potreban samo jedan, nečovjek, idiot, bljedoliki ćelavko što češlja se na stranu koja njemu paše, nikog osim sebe ne trpi, dapače sve mrzi, svima prijeti, sve ucjenjuje, ruši gradove i sela, pije krv ljudsku, bez razloga, on nameće pravila igre, dok ostali u čudu gledaju i trpe, scenarij kojeg nitko živ nije shvaćao baš nešto ozbiljno, pitanje dokle će rulet važiti kao igra opasna i luda ostaje visjeti u zraku koji zagađen je padovima aviona, ostatak svijeta pokušava ostati van događaja, ma ironija živa i nastavak je sutradan sve gori, teško nama i svima, njemu valjda fućka se za sve, dijagnoza je zatefterena....
61
Denis Kožljan
Trnoviti puti
UROK tko je to bacio urok u vrijeme dok trajao je oporavak, dok djeca zaboravljala su igru i sreću na kućnom pragu... stvari počele se odmotavati poput vune u klupku pokojne bake, vrata odškrinula lice, neopisivo drago bilo nas je vidjeti dok pili smo ponovno kavu na gradskoj tržnici... a onda...a onda zasjevnula je oštrica, nož zaigrao tešku ulogu, nedaleko naših kuća, gorjele su njihove, sirene sijale strah, tutnjava pokorenih gradova prisilila me na pomisao da svijet napao je urok čudnovati, crni, jezivog izgleda, nagaz se to stručno zove, a poslao ga tko? zašto? gdje leži krivnja? tjelesa rasuta po cestama poput aveti, smrad betona i željeza usitnjenog do minimuma... događa se kaos, ruše se avioni u kojima ginu civili, obični putnici ni krivi ni dužni... pitanje tko je tu zakazao, tko je pilotirao, je li suicid ili urok kojega neće više skinuti ni jedan mag...svakog časa isto slušam, ne mogu izbjeći zloruke vijesti jer dućani postaju prazni, plava radnička odijela sve se manje peru, a bojazan za život stoji predamnom, pred tobom i njima kao Isusov trn...Korizma je to bez posta, a od molitve i nema neke koristi....
62
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PROLJEĆE JE....... A U MENI "proljeće je, a u meni nemir", pali se koža, smrad osjeća u zraku, pa gdje su ti vjesnici, jesu li uopće provirili iz zemlje, raspucale, suhe jer za kišu i zaboravismo, onu pravu kišu koja čisti miris baruta u gradu leševa, ono malo ljubica i potočnica prekriveno čudnom prašinom što izaziva bol umjesto smijeha, tugu umjesto radosti što konačno stiglo je proljeće, dok snijeg tamo ne dopušta skidanje iz debelih pelica i gumenih čizama... ne osjećam se dobro, kako da pjevam Njemu u čast, kako da obraćam se mom Proljeću kad misli zbunjuju razum, slušam kuknjavu o besparici, mrtvacima, praznim dućanima dok šume gore pod paljbom metaka...razočarano pokušavam trezveno dozvati pameti čovjeka što bijaše pretvorio se u hladan stroj i postalo mu svejedno za sve kao da on nije otac, kao da njega nitko nikada volio nije...a šta se čudim...možda i nije...gdje su ta zrnca topline za druge dok on samo gleda u svoju sliku, njegovo proljeće čini himna pogibelji i buka strojnica, narcisi žuti i modro nebo nisu više simboli jedne zemlje, ona nestaje polako ali sigurno, utapa se u boli vječite zime i doživljava smiraj u blatnjavom lišću nekadašnjih šuma....
63
Denis Kožljan
Trnoviti puti
64
Denis Kožljan
Trnoviti puti
BIJELA LEDINA bijela ne od snijega, to samo je moja želja, a ledina daleka crvena od krvi, izrovana od napasti, traže krivca...a što će s njim? on više nije On, on je jadno, jezivo stvorenje, prazne glave, nitko ga više ne ljubi, ni mazi jer nema mjesta za te stvari, ledina hladna, tamo na sjeveru, politika umiješana u sastav tla, trzaj bebe izaziva dramu u srcima nas pacifista.... snijeg baulja, dvoumi se razočaran jer nema više djece da na ledini naprave Snješka koji osvanuo bi sutradan na mrežama i dobio milijun lajkova... ehhhh, živote...živote čuješ li molbu ljudskog roda, uzmi violinu i zasviraj Plavi Dunav, željna sam valcera, htjela bih još koji plesni korak prije Posmrtnog marša... jao, rode...nemoj mi uzeti za zlo, pišem danas nešto što od mene nisi očekivao...danas nema latica cvjetnih, oblaka snenih ni ljubica mirisnih, a kako da bude, a kako? pozornica probija mi uši, u daljini zvecka nešto nalik oružju, pričaju se ozbiljne priče o mjestu zvanom Bijela ledina koja po drugi put umire tamo u susjedstvu Černobila...Apokalipsa prijatelju! Dižem se...sramota me jer večer se spušta, a ja još krmeljivih očiju od prethodnog jutra, glava u kolapsu....Bože, udari bar Ti palicom da zavlada mir...napuni tlo dječicom i zaustavi nemir što uvukao se u kosti i tjera u status očajnika..... 65
Denis Kožljan
Trnoviti puti
ČA BOG ZNA ma ki to više more znati ča če nas u ten životu tukati, prah na svaken korku aš i daž zabija je padati pak umisto njega padaju eroplani ki su rivali z vrajže hiže i ne zna se ki hi je posla, niki kaživaju da su prez šofera, drugi pak povidivaju dam je to nika greška samo mene je stešo jeno malo strah aš cili svit gori od grdih fati, za Boga ču vajka držati, ni fari se š njin đogati ter valja On zna ča je za delati, mi, mali, pići krstijani gremo svaki dan još manji...naša besida ne vridi, ne dura, šoldo laškiva, benzina ne kaliva, škole drugo nisu kaj nikad pak ko nimaš ove škatule na botuniče ne piše ti se dobrega, tako je to, riga življenja zgubila je busolu, nidan ne pensa na sutra, a i kad propensaš za hip u danu zaboli te duša...tilo če anke vreda... ki to više zna, ki to kapi, ki to razumi....
66
Denis Kožljan
Trnoviti puti
PREGAŽENE ILUZIJE bilo ih je prije nekih godina, ne bi stale u košaru šibljem ispletenu, bilo je tih mojih iluzija toliko lijepih, u bojama duge, slatkih poput šećerne vune koju sam obavezno kupovala na seljačkim sajmovima, bile su to uspravne, moćne, ponosne , iluzije s kojima sam bila najbolja prijateljica, pa i majka ponekad, rjeđe otac, lovila sam ih trčeći kroz žitna polja i još svježe strnište i nisam osjetila bol tabana, onda, govorim za onda i tada dok živjela sam mladost i disala punim plućima, ubirala zrele plodove na svakom koraku, a onda desetljećima poslije, osjećaja sam da zatajio je svijet, da vodenica zahrđala, a rijeka okrenula smjer, ukrala mi snove, povrijedila dostojanstvo i ponos dok moje iluzije raspale se negdje na putu u nepoznato, zaglibile u pješčanim prostranstvima, pretvorivši me u pticu kamenih krila, u osamljenu vlat požutjele trave, zaleđenih ruku, tek očima promatram žuto plavu mrlju poškropljenu krvlju ratnih strahota... polako se gasim, prigušeno svjetlo, vrtim se u postelji dok okrugli mjesec gleda me sa tugom.... to nije ono što sam zazivala, što sam htjela slikati na mom platnu...jecaji djece koja ostaju bez topline doma poput bodeža udaraju srce dok djelić civilizacije odumire na očigled ostatka svijeta....
67
Denis Kožljan
Trnoviti puti
RUTA cijeli je svijet svakodnevno uzima u usta, o njoj se piše na široko, jedino ja mala trudim se iz petnih žila provući se u samu bit te rute... a ona poput nemirnog djeteta oscilira s vremena na vrijeme, mijenja smjer krivuda tamo gdje poklanjaju joj vreću s dukatima, bojim se da moj novčanik bio bi beskoristan, kako da joj se obratim, možda preko medija, novinarčići morali bi razotkriti sve njene tajne labirinte, hm...nemoćna sam, luda više pa stalno listam po jedno te istom podiju i prisilno gledam i slušam prazne fraze, luda obećanja, zna me uhvatiti panika do bola, a rute nigdje još ni blizu...uzimam torbu, sašivenu i načičkanu mašnicama, one me čine jačom iznutra, daju mi hrabrost da maknem od sebe negativu neozbiljnih doktora, licemjernih političara, lažnih pomagača u stresnim danima... rutu ištem...samo rutu, onu jedinu istinski pravu, ta nema ih beskonačno, jedna je samo ali valjda ću prije dočekati Sudnji dan nego ispisane prave koordinate života bez strepnje i plijesni....
68
Denis Kožljan
Trnoviti puti
Denis Kožljan, rođena prije šezdeset godina u Puli gdje intenzivnije stvara od 2010te. Odgajateljica je po struci, u mirovini, Piše poeziju i prozu dakle liriku ali i kratku prozu, recenzije, dramske tekstove, igrokaze, kolumne, romane, intervjue. Do sada je napisala oko 5000 pjesama kako na standardu tako i na čakavici, roman Iza osmjeha, prokleto sama, kalendar Istrijan u vitru vrimena, dakle ukupno ima preko dvadeset samostalnih autorskih djela, a gotovo isto toliko prisutna je u zajedničkim zbornicima. Nekoliko puta nagrađivana je zbog svojih postignutih uspjeha, pogotovo kad se radi o poeziji na čakavštini. Napisala je i autobiografiju Amplituda srca. Urednica je dvije zbirke pjesama „Strunjeni pensiri” te „Vrtovima mojih misli”, imala je nekoliko pjesničkih večeri i evenata koje je sama i režirala. Autorica je romana „Iza osmjeha, prokleto sama“ i romana "Lice i naličje". Neumorno piše i dalje, okušava se u nekim novim formama (haiku), a vrlo je aktivna i na polju umjetničke fotografije te slikanja (akril na platnu), također momentalno piše za Sapphoart, Stranicu Centar kulture, Avlija, Kvaka, a ima i svoje aktivne fb stranice
69