DIskurs - broj 16

ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME

Vol 6. No 1. 2022.

Impressum

Naziv: Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme Web adresa: diskurs casopis za kulturu umjetnost i drustvene teme.webnode.hr Osnivači i pokretači časopisa:

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Urednici: Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Nakladnik: vlastita naklada časopisa Učestalost izlaženja: periodički ISSN 2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora.

Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY NC ND 3.0)

Ovodjelojedano nakorištenjepodlicencom CreativeCommons Imenovanje Nekomercijalno Bez prerada 3.0 Hrvatska.

UVODNIK [5]

POSVEĆENO JURI KAŠTELANU [6]

JOSIP ERGOVIĆ [8]

MARIJA JURAČIĆ [13]

MILJENKA KOŠTRO [16]

SUZANA MARIĆ [18]

POEZIJA [20]

ALJOŠA ĐUGUM [21]

ANJA LEKIĆ [23]

BOBA GRLJUŠIĆ [25]

ĐURĐICA BRČIĆ [26]

GORAN MAKVIĆ I TANJA OCELIĆ [27]

GORDAN TOKIĆ [28]

EMINA ĐELILOVIĆ KEVRIĆ [30]

LEAN RADIĆ [31]

MARIJA JURAČIĆ [33]

MARIN ČAVELIŠ [34]

MILAN DRAŠKOVIĆ [36]

MILAN JANKOVIĆ [38]

MILE LISICA [40]

MILJENKA KOŠTRO [41]

RIJAD ARIFOVIĆ [43]

SANJA BERAKOVIĆ [44]

SLAVEN KOPANJA [45]

SONJA KOKOTOVIĆ [46]

SUZANA MARIĆ [48]

VALENTINA BERIĆ [50]

VALENTINA MILAČIĆ [52]

VLASTA SUMAREV [53]

ZDENKO DUNDOVIĆ [54]

PRIČE [55]

EMINA ĐELILOVIĆ KEVRIĆ [56]

JOSIP ERGOVIĆ [67]

LADISLAV BABIĆ [72]

SANIJELA MATKOVIĆ [75]

VALENTINA BERIĆ [82]

STJEPAN CRNIĆ [84]

ESEJI [87]

LADISLAV BABIĆ [88]

MARJAN UREKAR [90]

LIKOVNA UMJETNOST [103]

MARIJA JURAČIĆ [104]

MARIJA JURAČIĆ [108]

KNJIGE, KNJIGE [112]

MARIJA LOVRIĆ [113]

DRUŠTVENE TEME [116]

HALLOWEEN U OPATIJI [117]

UVODNIK

Ovaj smo broj Diskursa namijenili Juri Kaštelanu, zanimljivom hrvatskom pjesniku, Dalmatincu koji je na kamenu sanjao, koji se hitlerovskoj najezdi odupiraospuškomuruci,kojijeumiruradionaFilozofskomfakultetuuZagrebu, a nakon umirovljenja 1980. obnašao dužnost ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU

Uredništvo: Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Vatra vatru ne opeče. Zakuni me ovom vodom, ožegom. Zavjetuj me nemirom.

Jure Kaštelan

JOSIP ERGOVIĆ

VIDITE, TI NJEGOVI... NEMIRI...

Kolegice i kolege koji su, kao i ja, sedamdesetih godina kod Kaštelana slušali `teoriju književnosti` sa sjetom će se nasmiješiti čitajući riječi iz naslova...

No krenimo od početka: Na književnoj pozornici Jure Kaštelan je djelovao duže od pola stoljeća (19351990). Čini se da je svoju prvu pjesmu Prvi grozd objelodanio u Omladini 1935/36., broj 2 Njegova prva tiskana knjiga bila je Crveni konj (vlastita naklada,1940.). Starojugoslavenska policija zaplijenila je i uništila čitavu nakladu, izuzev nekoliko primjeraka. Iako mu je prvo djelo bilo politički nepodobno, njegovo književno stvaralaštvo, posebice nakon 1945. godine, bilo je izrazito politički podobno, što je - nesumnjivo - utjecalo na masovnost njegove javne recepcije (tiskanje sabranih, odnosno izabranih djela /Stamać, Donat/, utemeljenje nagrade koja nosi njegovo ime, održavanje znanstvenog skupa o njegovu opusu, njegovo uvrštavanje u tematske antologije te prevođenje njegovih djela na strane jezike).

JureKaštelanjepisaoidrame poetski intoniranedijaloge(Pijesak i pjena /1958./ i Prazor /1972./ izvođen kao Prizor s pticom) s obilježjima antidrame.

Kosta Spaić je u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas G.D.K. Gavella) krajem `58. postavio Pijesak i pjenu (Komad: Igre i dijalog s nepoznatim. Igrali su: Mia Oremović, Fabijan Šovagović, Vesna Starčević, Mato Ergović, Semka Sokolović...). Podatak nisam morao tražiti u literaturi. Fotografije neobičnih scena, iz ladice moje kućne vitrine, oduvijek su imale dozu mističnosti... otklona.

A naslov Pijesak i pjena i danas mi slinom puni usta i maštu. Bile su te fotografije - onako dehumanizirane i obestvarene u postavi, masno-crne i sive - dječjim prstićima pomalo zastrašujuće, ali dragocjeno iskustvo, kao priprema za modernističke inovativne predstave članova kultnog postgavelijanskog `Zagrebačkog redateljskog kartela` - (Božidar Violić: P.Weiss Mockinpott /`73./... ili, na primjer, Georgij Žorž Pāro: M.Matković - Heraklo /`77./, B.Brecht Eduard II. /`71./ , M.Krleža Kristofor K. /`72./...) koje su pred njega tek imale nahrupiti.

S bibličarom, prof. dr. Bonaventurom Dudom, Kaštelan je uredio, dijelom i preveo, kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku (Stvarnost 1968.). Sam o tome piše: Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva... Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja...

Ne može biti točnije, no sjećam se da je za mene, u vrijeme mentalnog dozrijevanja, ta Kaštelanova aktivnost predstavljala nemalo iznenađenje, neovisno o njegovoj klasičnoj naobrazbi (od 1930. do 1936. bio je pitomac Dijecezanskog sjemeništa u Splitu). Samo beskompromisna i neustrašiva osoba unatoč svem` svojem neospornom književnom i javnom ugledu i političkoj podobnosti mogla si je u to doba dopustiti takav „izlet“.

Prevodio je (pjesme) sa češkog, grčkog, francuskog, makedonskog, ruskog, španjolskog i talijanskog jezika. Pisao je znanstvene monografije, eseje studije (o A.G.Matošu iA.B.Šimiću, npr.)i članke.Uredio jenizizdanjahrvatskih pjesnika.

Od 1956. do 1958. godine bio je lektor hrvatskoga jezika na pariškoj „Sorboni“ (fr.Sorbonne). U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu, danas dramaturginju i dramatičarku.

Ali sve u svemu, i prije svega, bio je Pjesnik.

Dodao bih... i sveučilišni profesor (između ostalog, i šef Katedre za Teoriju književnosti Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je mjestu i umirovljen 1980. godine, a po njegovom vlastitom izboru, naslijedio ga je dr. Ante Stamać).

Jednom prigodom zatekao sam se u Kaštelanovom kabinetu na Sveučilištu. Jesam li trebao potpis ili konzultaciju za ispit, ne sjećam se više. Uglavnom, tijekom razgovora profesor je nakratko morao izaći. Nekoliko minuta ostao sam posve sȃm. Na radnom stolu nalazili su se rukom ispisani papiri s nabačenim mislima, stihovima, idejama: napisano, križano, ispravljano. Bio sam svjestan čudesne neobičnosti situacije. Kao da sam ušao u pjesnikovu svijest, s mogućnošću da na materijalu koji osim mene nitko nikada nije vidio (a možda i neće) - proniknem u Kaštelanov način razmišljanja i stvaranja. Nešto svetogrdno, zabranjeno... intimno. Razumije se, nije mi palo ni na pamet da išta od toga zapisujem ili, ne daj Bože, ponesem! Samo sam preletio pogledom i... zaboravio. Ostala je uspomena koja mi i danas četrdeset godina kasnije uzburka krv. Neka vrsta ukradene, nezaslužene bliskosti s legendom. Da... s legendom, jer ne treba zaboraviti da je većina stihova koje sam naizust naučio u osnovnoj školi bila upravoKaštelanova.Tomisejasno„ukazalo“i sad,dok sam ovlaš prolijetao kroz njegov poetski opus. Dovoljno je bilo pročitati nekoliko riječi, ostalo je nailazilo sāmo; uglavnom iz onog dijela koji „nećete naći u današnjim čitankama“. Kad smo već kod toga... naša je `legenda` vozila starog `fićeka`, na kojem su se vrata otvarala prema naprijed... i bila povezana špagom, da se u vožnji ne bi spontanootvorila.(Tojeautentičnosvjedočanstvo mojeg brataTomislava,kojega je zajedno s kolegicom Barbarom profesor, nakon apsolventske večere, vozio sa Cmroka na Trg). No vratimo se početku priče (Kaštelana Pjesnika velikodušno prepuštam vama). Napomenut ću jedino da, po snazi pjesničkeekspresije, „Tifusari“u mojoj svijesti stoje čvrsto uz bok Goranovoj „Jami“... ali kao posve samosvojan poetski svijet.

Stihovi „Vijavica. Vjetar vije./ Čovjeka ni vuka nije“ zauvijek će i u svim budućim izdanjima „teorija književnosti“ - ostati pokaznim primjerom za aliteraciju (ad littera „v“), uz Nazorovo „cvrčanje“ i Preradovićevo „zvečanje“ jezika roda našega... kao i uz Matoševa „monotona (...) zvona bona“ ili Vidrićevo „A oko` u okol skaču satiri...“ za asonancu. Neloše društvo... zar ne?

A ono, iz naslova: „Vidite, ti njegovi... nemiri...“ izgovoreno karakterističnim otegnutim, blago nazalnim Kaštelanovim timbrom (na Filozofskom fakultetu, vjerojatno u „sedmici“ /predavaonica/) ostavši visjeti u zraku - trebalo je, u stvari, glasiti: „Vidite, ti njegovi nemiri doveli su do toga da Verlaine puca u Rimbauda.“ Ali naš se Pjesnik, pred dvoranom punom studentarije, u tom trenu sjetio nečega puno važnijega od Verlainea, Rimbauda i svih nas... pa je privremeno bio odlutao u sasvim druge nama nedohvatljive sfere.

Izvori: - Kaštelan, Jure. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. almissa.com/jurekastelan.htm gavella.hr/predstave/arhiva predstava/pijesak i pjena - Marko Babić: Recepcija književnog opusa Jure Kaštelana /Croatica XXX 49 50, Zagreb Pristupljeno 9.10.2022.

Mato Ergović u predstavi „Pijesak i pjena“ Mato Eergović i Fabijan Šovagović

Fabijan Šovagović i Mato Ergović

CRVENI KONJ JURE KAŠTELANA

Bio je čovjek od riječi. Uvijek je imao svoj stav o društvenim kretanjima. U 21. godini života 1940. u vlastitoj nakladi tiska svoju prvu lirsku zbirku "Crveni konj", koju je oslikao Edo Murtić. Obojica su u to vrijeme bili jako mladi. Murtić je imao tek osamnaest, a Kaštelan dvadeset godina. Knjigu je Kraljevina Jugoslavija odmah zabranila i uništila. Nisu joj se sviđale riječi koje bismo i danas mogli izreći dok nam nad glavom visi prijetnja nuklearnog rata:

„Dovraga i Evropa. Neka plane. Neka te narikače prestanu kukati. Kakova kultura?“

Nisu joj se sviđale ni riječi mladog pjesnika u pjesmi „Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku“ upućene drugovima Živki i psu.

Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen: a u selu mome psi bijesno zaviju. Psi moji podvinutih repova, ja sam pjesnik i zavijem bolno sablasno, a kad mi dojadi mokrit ću bez srama na najsvetijem mjestu dignuvši nogu u čast prolaznika. Moja majko stara, smrt me podgrizava a u mome selu jablani se njišu, jablani se njišu, jablani se njišu, a u mome selu jesen boje šara: ti ne znaš za slavu što srca izgara, znaš samo za jesen i za crnu tugu za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

Osjeća pjesnik smrt u zraku, osjeća da mu rat dahće za vratom, osjeća nesposobnost Europe da ga spriječi, jer njeni čelnici samo uprazno laju kao psi koji su podvinuli repove. Ljudski život je vrijedan jednog metka. Zato se pjesnik u jednoj radnji poistovjećuje sa psom, jer drugog odgovora nema. Pred nadolazećom nesrećom svi su podvili repove. Zavijaju bijesno, bolno i sablasno. Samo se jablani njišu, čvrsti i vitalni, nezainteresirani za ljudske tragedije, za crnu tugu, za jesen sumornu i dugu.

„Crveni konj“ je crven. Crven od krvi, crven od pobune, od pjesnikova revolucionarstva. On ne želi sudjelovati u toj klaonici. Ali hoće. Zna da hoće. I on će, mobiliziran, zajedno s nizom mladih ljudi gledati mrtvo nebo, posve nemoćan da išta promijeni. Uzaludna je njegova odluka (ja ne koljem) uzaludan je njegov crveni san, jer nebo je crklo i sve je otišlo k vragu. Rat uzima ono mlado i zeleno, ono lijepo i raspjevano. (Crklo je nebo/ Sve k vragu ode.) A mladost traži pjesmu, glazbu, traži da ljubav pomahnita. Ali kreatori rata to ne dozvoljavaju. Pod trulom zemaljskom kuglom sve se drugačije odigrava, sve na kraju skončava u eksploziji dinamita.

„DINAMIT“

Kad svane san kad zora snese dan pod krilom šume, sredinom ceste kasat ću i ja mobiliziran.

Na glavi šljem. Ja ne koljem. Kume, nad poljem crklo je nebo. Sve k vragu ode k vragu, brate, i bogu. Hrvatsku bunu: crveni san okovati ne mogu.

Zeleno stado, zelena smrt o zelenilo moje, sve što je mlado i raspjevano sve je i moje i tvoje

da se danuje, da zore rude da diple gajde, gusle gude da smrt da ljubav pomahnita

pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita.

Zarobljenost čovjeka izriče pjesnik pjesmom „Sanjarenje“. Svoju bol proširuje na cijeli slavenski narod. Pjesnik nema krila, nema šestopera, sokola mu u gori ubiše. Samo plač odjekuje planinom kamenom.

„SANJARENJE“

Slavensku bol ću reći desetercima. Planina moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera. Sokola mi u gori ubiše. Lelek, lelek, planina kamena.

Već godinu kasnije Kaštelan se našao u partizanima. Preživio je. I nije se promijenio. Zahvaljujući njemu Hrvati su već 1968. godine dobili prvi prijevod Binlije na hrvatski jezik, za koju je Kaštelan napisao Uvodnu riječ i bio njen glavni urednik. Imao je snage biti odgovoran prema narodu bez obzira na svoj svjetonazor.

MILJENKA KOŠTRO

RIČ O JURI KAŠTELANU

Lipo misto Zakučac se zove Di voda Cetina I ponosni Mosor Vikovima Vrimenom plove. Jure tu se rodijo Prosinac je bijo I resta, i nareste. U njega su Crljeni konji I pivac na krovu. Ima je više snova Nego Mosor planina kamena. Stihove sa drveta Života je bra Poigrava se Pletući drame

I lirsku prozu tka Za ovu moju pismu Bogme Tada nije zna.

Virujen da visoko U odajama vičnosti Njegova duša Mirno sniva I ne boji se Stopa na bilom snjigu.

Nego, znaš, Jure naš Snjigovi bili Nemaju snagu Zamesti Tvoju rič. Znaj da se i pokojni Još uvik neumorno Za slobodu pismon boriš I o Domovini zboriš. A ja, evo, iman potribu Zborit s Tobon i o Tebi. O Domovini ćemo drugi put. I moran Ti pripovidit Kako ovu pismu o Tebi Pišen u računalo iako iman lip rukopis.

Teknologija vrlo napridovala. Štaš, eto, drukčiji vakat Možda bolji Možda gori Belaj ga zna.

SUZANA MARIĆ

PRVI HRVATSKI PRIJEVOD BIBLIJE

U onom strašnom času, kad je na stvarnim pijedestalima moći valjalo odnijeti prevagu hoće li Hrvati, u Hrvatskoj, po prvi put u povijesti dobiti svoju Bibliju u svojem jeziku i na vlastitom terenu, Jure Kaštelan bio je deputat čija je riječ pretegnula masu i nagnula istu na onu stranu tezulje za makar koji centimetar niže od plitice s tezulje preko puta iste mjerne naprave. Iskoristio je, sad već dobrodošlo partizanovanje, pa je postavši čvrstim mostom između Partije i Crkve učinio sve da tadašnje političke prilike podvrgne humanistici i kroatološkom bašćinstvu, što je rezultiralo, eto, jednim među najvišim i najsofisticiranijim kulturološkim refleksima u društvu: objavljivanjem Biblije.

Siniša Vuković

HRVATSKA BIBLIJA

Na hrvatskom jeziku ne bi bila izdana Biblija, da ni' bilo Jure Kaštelana. Izabrati između crkve i partizana… Ali je ipak božja riječ odabrana.

U tim teškim godinama

Uhvatio se pjesnik svetih pisama

Od Postanka, pa do Otkrivenja

Radio je s mnogo strpljenja.

Bilo je vrijeme komunizma i čuda

Bili su tu Kaštelan i Duda.

Velikog uma i spretnih ruku

Donjeli su Hrvatima božju poruku.

POEZIJA

LIMENA PTICA

Bila je jesen ili rana zima

Studen je grizla ogoljele grane Na krovu se jedna ptica od lima

Okretala k’o luda na sve strane. Padala je kiša il’ prvi snijeg Svako sjećanje više lica ima Pijan od vjetra sanjao sam bijeg

K’o pjetlić od lima koji se klima.

U najdužu noć prelio se dan Po koferu mom igrale su sjene Stajao sam van, pogledom prikovan

Za kuću što se rušila na mene. Bio je to tek smiješan igrokaz Statista s pređenih pola metra Shvatio sam gledajuć’ u vjetrokaz

U dahu Njenom putevi su vjetra.

Sada živim bez snova i imena

U dalekom gradu, bolje je tako

Al’ letjeti ne zna ptica limena

Nikad se nisam od te kuće mak’o.

SVETO MJESTO

Ono nije u slovu zakona (nit' između njegovih redaka). Nema ga u zemlji drevnih, u iskopinama arheologa revnih, ne leži na grobovima predaka.

Nije ono da se okom gleda daleka zvijezda ni duboki svemir, prazan prostor koji zamislit' se ne da, ideja neka ili pak hir.

Anije utopija, nije ni mit. Ono je zbiljsko. Ono je ispit kojeg polažemo ispočetka generacijama od pamtivijeka, od prvog plača do zadnjeg plesa, od kolijevke pa do lijesa.

Nema ga među zidovima hramova i katedrala, sinagoga, džamija i ašrama... u palačama i rezidencijama lažnog pijeteta

u metropolama il' seocima zabačenog svijeta, na visokim planinama, u plodnim dolinama, gdje rastu egzote i obiljem sve cvjeta. Nije na dnu oceana, u pustinjama i spiljama, ne mjeri se mjerama, metrima ni miljama...

Jer ono nije tlo, nije zemlja potopljena i zaboravljena, zemlja krvlju natopljena onih koji za nju krvariše u neznanju...

Nigdje ga nema gdje ćeš nogom stati. Ono se ne da osvajati.

Po njemu ne možeš napravit' đir i nikad, i nigdje nećeš ga naći ako u sebi ne pronađeš Mir.

U S R C U P J E S M E

pjeva li ptica drhtavih krila u stablu na vrhu planine slušaj je kao šum mora koje čuješ po sjećanju slišaj ga cvjeta miris što ispod zvijezda tek proklijava upijaj ga oboružaj se ljepotama galopom će te preteći i ne dotaknuti sjeta nedodirnuto ostat će sve u srcu pjesme

SMISAO

Misli mi razbuktale smisao traže, svaka se pretvorila u noćnu moru, svaka svoju prepliće, pitanjem važe da l' da traže odgovor sunca u zoru?

Možda ono nađe smisao života pa da se tako uhvate za čvrstu nit i žive podaren život svih ljepota bezbrižno, znajući što je življenju bit.

O kako li lakše svima bi nam bilo misli naše ne bi odgovor tražile, t'jelo bi nam u oblacima lebdilo dok god bi formule života važile.

A što kad bi najveća tajna nestala zauv'jek u beskrajnom ništavilu a i duša kad bi postojati stala, zar bi raj opstao sam u blještavilu?

Prihvatimo postojeće k'o naviku samo polako primirimo misao. Ne uzimajmo sve kao dramatiku, nekad je bolje i ne znati smisao.

INTONACIJA

TKO MI JE UŠAO U VENU, doplivat će i do srca. TKO MI SE NASTANI U SRCU sačuvan je zauvijek.

DOSTA LJUDI, NE KRUŽITE VIŠE, jedan sam od vas. PUŠTAM GA DA DJELUJE KROZ MENE, jedan sam od Njegovih.

VEČERAS SAM TIŠINA između nas. ČUDNI SU SE OBLACI NADVILI NAD GRADOM tišinom koja grmi.

NAGRADU ZA ŽIVOTNO MI DJELO, klešem si na epitaf. SPOMENIK MI PROŽDIRE VRIJEME, spavam u zaboravu.

G O R A N M A K V I Ć I T A NJ A O C E L I Ć

MOSTOVI KROZ SNE

Pjesma je posvećena mislima branitelja, neposredno pred slom obrane grada Vukovara.

Odavno sam predao sve ratove, sustižu me sjećanja i godine... Kome da kažem svoje strepnje i strahove? Tko će gradaiti sve srušene mostove? Mostove kroz sne.

Oko mene sjene zakon provode, traže me da vratim stare dugove... Što mi nakon svega još preostaje? Samo krvnik kojem brojim teške korake... Korake kroz sne.

Kao pismo koje nitko ne šalje, bez adrese, pečatom od prašine...

Devet vila nijemo nose duše proklete...

Zašto rijeke čuju sve što nitko ne može? Čuju sve kroz sne.

Odavno sam predao sve ratove, crtam nova lica- stare krugove... Kome da kažem da ih čujem kako dolaze?

Na trenutak sklapam oči, vidim mostove... Mostove kroz sne.

E M I N A Đ E L I L O V I Ć K E V R I Ć

KIŠA PADA PO SVJEŽEM MATIČNJAKU

Vratili smo se na zemlju

Sporadično, nesvjesnim težnjama da ćemo jednom izrasti Kiša pada po svježem matičnjaku

Provodim dan pokazujući osušene smrti

Reklamno crnilo ispod nokata Čudne oblike, tajanstveni vrt Šarenu haljinu umazanu zalutalim kapljicama

Ne plaši se gustog dodira Mirisa kože, tvrdnjama da su ljudi ovdje sretniji Ljudi su podigli glavu Nježna kiša šaputala je smirenost

GDJE SU NESTALI DARKERI

Pluton visi s drveta iscrpi tundru, čin smrti pripremam u ogledalu. Gavrane! Gavrane! Jadna čedinjo, dubok kao voda tvog sata ostajem nepoznat svijetu, hrani rudare iluzijom ovo je surova igra. Crni krajolik tone maglom noći Tko čupa gluhe iz zemlje? Tumači mi samoubojstvo (zagrli princip) jer sluh dvoumi isključivo i suptilno, a ja to nazivam apsurd pleše taman gradi cestu od uzastopne krvi.

Filozof ima Spoznaju kako da raščlanim njegove ideje, možda logiku bacim apostolima (mahniti su) bilo bi dobro, kažeš Što ja znam? Žrtvujem Sunce poradi ljudskog razmišljanja; povijesno, taj sustav nije održiv okružuju ga bodljikave žice. Tjeskobe rastu uzdahom kletve suprotnost mogućeg, poput životnog smisla vjerujem u bludni temelj mraka postojim kada sam slobodan, smatraš me pesimistično bolesnim dok ti berem cvijeće iz vječnih vrtova (ništavilo analize) čuvam embrij minulih godina.

Ne lučim pseudonime od demonskog grčevito se držim kritike tako svjetlo lakše podnosim.

Kazalište mumija mrzili smo onog koji rađa legendu; u ime vatre krstim te pepelom. Samo prinuda ima šaljivu stranu razum stvara mjerilo vječnog Sebe, biva označen jezik tvoga tijela otporan na fizičke fenomeneda te imam... Zavuijek... Uvijek... Uvijek... Zauvijek...

Gdje su nestali darkeri? Osim želje za sljubljivanjem naposljetku u granicama našeg stanja pronalazimo toplo utočište. Dan se obrnuto nastavlja...

Bella Lugoshi. Drakula je mrtav.

IZ TAJNIH DUBINA

Ja nemam s kime razmijeniti riječi iz noćne more nitko me ne budi moja ljubav kraj mene ne spava nit' mi prstom usne ocrtava.

Pod pustim nebom stojim sama, bosa lijevaju kiše, brišu suze s lica stisnuto grlo ne ispušta stih kamen je tako samotan i tih.

U vrtu našem još njegujem cvijeće jedino njega tebi mogu dati do dana onog kad će ime moje uz ime tvoje na kamenu sjati.

Što te sprječava iz tajnih dubina da znak pošalješ, da znam da te ima? Sve više mislim da ničega nema da život kratak tek varke sprema.

NEIZVJESNOST

Na svoj životni put svi krenu kad se rode. Puteva je mnogo svi istom kraju vode. Kada je prav i ravan put postane dosadan. A usponi i krivine neizvjesnim ga čine.

Jer niko ne zna što iza prevoja čeka da li kraj puta sreća il' nesreća neka?

Nazad niko ne može naprijed mora ići, a ne zna gdje i kad će na kraj svog puta stići.

Draži neizvjesnosti i neznanja ljepota ljudima daju nadu i smisao života. Najveća je kazna i više ništa ne vrijedi ako se greškom sazna kad kraj života slijedi.

S A G A N

Knjigom ,,Dobar dan, tugo“ oslobođena spona, uz milionski tiraž taj ,,život umetnika” maska za njen pravi lik, nekad udobna maska obožava Mocarta, obožava Bretona.

Verujuć’ u hepiend mladost u neprilici, sablažnjiva istina izbačena iz škole ravnodušna spram novca crna haljina, perle svet u kom vlada novac, strast prema kockarnici.

Sputana romantičnost, Frojdove teorije pod okriljem odraslih veoma razmažena, varljiv trenutak slave, ujedno usamljena podneva uz martini kad nešto nedostaje.

Sportski automobil, brzina, vetar, more uz imidž divljakuše čednost u odevanju, mašta jača od straha, sloboda pri pisanju žudnje koje zanose, užas spram ljubomore.

Novac, viski, muškarci, sklonost dobrom provodu, legenda k’o lak veo, život filmske glumice, robovi svog ponosa muškarci poput dece poverenje u ljude poštujući slobodu.

Kroz rasipanje novca odoleti samoći, sviknuta na samoću dok posmatra oblake, alkohol k’o dobar drug, odlasci na igranke, provod u mraku s nekim spram gluvog doba noći.

Na bulevaru Malerb izbledelo sećanje, povlačenjem u sebe skrivati ljubomoru, uz neku vrstu nade tražeć’ lek u humoru, kad smo sami i tužni Fejdo za opuštanje.

Scenografska rešenja i miris pozorišta, u danu premijere život počinje s maštom, noć vrvi neznancima, potreba za promenom, biti fenomen Sagan slava se ne oprašta.

Opreznija s bližnjima, radosti i teskobe, privlači je nespokoj česta ozleđivanja bez ikakvog kajanja plaća svoja maštanja, svedena na to što je pisac unutar sebe.

KAKOFONIJA

U mojoj nejasnoći pjesničkoj tamom obavijenoj… iz sjene nevjernika, koji izrađuju škriljce na moje deformacije smrti u šaradi vjernika, citiraju mi mudrace, ili izvlače iz konteksta u svom ludilu, kroz maglu i čađu, dok kao lutke žuti postaju…

I dok igram uloge dimnjačara za njihove klinkere, dižući se noću po dimovodima, u razgovoru s pepelom njihova straha, danog im starješinama… Ispod sebe tražim duvnjaču dok te lutke žute postaju.

A vrebatelji i dalje gledaju, dok se vijci života okreću. Slušatelji šapuću apsurde, neobično za razmišljanje da je nešto konvencionalno, pa se nadriliječništvo lijekom naziva… Meni, čista je je*ačina mozga.

I dok prizori neprestano trepere, u i izvan fokusa, nastave razgovarati sa mnom

iako ne slušam, jer cijelo to vrijeme i male im skice žute.

„Tiho budi, sad ne reci ni riječi dok ubijam svaku pomisao na spas u paklenoj kler storiji, kojoj trebaju otkucaji… „ Njeni nauk me sada gnječi, a kao žele, bilo koji dan bih dao, da ova ludost ljudska se spriječi.

I u unutarnjoj drami za lude, gledam kako se spušta zastor smrti njihovih očiju, uz grmljavinsku kakofoniju, ubijajući svu nadu u nama… Dok kleče i mole, mišlju u sebičnosti; Hoće li netko umrijeti za mene?

TVOJ NITKO

Kao da ne postojim tako ničiji a najmanje tvoj nebitan nevažan kao pogrešan broj.

Ostavljen u prašini zaboravljen i sam dotakoh dno u tišini prazan kao bez slike ram.

Otrovan bolom na tugu se naviko izgubljen i sam postao sam tvoj nitko.

Posle nas ljubav se krije svaki dan miriše na kiše bilo, a bilo nas nije jednom puklo nikad više.

U POGLEDU POETE

Nebo se zaplavi, puca od ljubavi

Zora rana, za dan trajno vjenčana

Galeb galebari, bacaju udice ribari stari

Ribice bježe, napuniti mreže sve je teže

Čarolija poteče igrarijom riječi

U ritmu nadahnuća zriju rime

Duša dušicu spokojom liječi Svakom trenutku nadjene ime.

Gladan želudac, pogled još više

Navala slika spokoj mu ne da Pohana šnicla milo ga gleda Dok se ona hladi, on stih piše.

U raskoši dana, u pogledu poete

Na svjetlu i u mraku tisuće slika

Izazovi mu ispred očiju prolete Napinje čula, godi mu ta tiha vika.

I onda sve sabere, kao i sto puta prije Krojač pjesmu krši, ili joj se nasmije.

ČUDAN CVIJET

Ja sam čudan cvijet na obali modre rijeke u zaboravljenoj zemlji. Ja sam usamljenost vremena u moru zaborava jer moja žeđ je duga i ne može je ugasiti zeleni ples talasa.

To je sudbina onih koji mnogo vole. Moja ljubav nije rijeka ima ponore poput mora i plašt od talasa.

Ona je požar koji tinja godinama i bukne u zoru.

Ja sam glas nezadovoljne duše skriven tišinom iz koje se rađa pjesma.

PREPOZNAJEŠ LI LJUDE

Prepoznaješ li ljude koje sam zvala svojima?

Ja prepoznajem koprivu gavez, bagrem i ptičju travu dok ležim kraj rijeke i gledam kroz krošnju vrbe najvišu granu do sunca.

Ona se njiše gledana rubom oka gdje spavaju suze.

Ne prepoznajem ni njih ni sebe Samo rijeku i njezin široki osmijeh dok je pitam:

Prepoznaješ li me?

S L A V E N K O P A NJ A

U ZEMLJI ZABRANJENOG SJEĆANJA

U zemlji zabranjenog sjećanja Laž je odavno istina Sunce izlazi na zapadu A grobovi na istoku pjevaju

Bezbroj oskrnavljenih svetinja Mrtvi još škrguću zubima Tmurno je svakog proljeća

U zemlji razbijenih ogledala

ARBA Sa dlana Kamenjaka ljeska se plavi krajolik preplićući niti sunčane modrine, vezeni to je smaragd, čipka voljenog mi otoka. Zaklonjeno, plešući kraljuje Sunce svoj rapski tanac po tristo šezdeset i pet kamenih ploča Srednje ulice, dvanaest mjeseci gušta u rukavcima dvanaest malih cestica, titra mih kroz glazbu maestrala četiri godišnja doba kroz četiri zvonika kao četiri jarbola,

prkosi ta stara duša jer u njem, još žive četiri razdoblja koja dišu, krijepe toliko duša koja zavjetno koračaju za Križima*

*Za „Križima“ je tradicionalno zavjetno hodočašće, nastalo u 15.st. nakon epidemije kuge kada je desetkovano stanovništvo Raba, koje se njeguje do današnjih dana.

NE ŽELIM SE PROBUDITI

Ne želim se probuditi Još je jutro mlado A san tako nježan. Ne želim se probuditi Dok sanjam tvoje oči Boje zelenih maslina

I gubim se u njima. Ne želim se probuditi Dok tebe nema pored mene Dok samo jastuk tvoj miris čuva A uzglavlje je hladno, prazno… Ne želim se probuditi

I slušati tišinu Kako buči po praznoj sobi I ispija prvu kavu iz tvoje šalice!

Ne želim se probuditi

Jer sunce se tromo vješa

Na svilenu zavjesu našeg prozora Tražeći nas Ne znajući da si mu ti Tamo gore, bliži nego meni! (Ako je istina da duše idu na nebo.)

TI ČOVJEK BUDI

Zar je važno ko si i šta si koliko imaš dubok džep, neka ti obraz čistoća krasi nemoj da budeš kod očiju sljep.

Pruži ruku, pomozi kad treba možda i tebi jednom nečija pomoć zatreba, ne potcjenjuj nikog jer svako nosi svoj krst zamisli se prije nego izustiš grubu riječ i stavi na čelo prst.

Ako misliš da puno vrijediš i da niko nije kao ti ni sam ne znaš koliko griješiš, pred Bogom su isti svi. Ne znaš za oprost, ali za grijeh znaš i ti si mi neki čovjek baš.

Potrudi se malo, nije teško pristojan biti ne zaklanjaj nikome sunčev sjaj, svako ima pravo sa tog izvora piti svakom će doći suđeni kraj.

Zapitaj se samo na jedan tren, kako bi bilo da si sa suprotne strane da tebi neko život kvari i siječe korijen i njegove grane, ako misliš da nema čovjeka o kome ti ja sada pišem ti budi čovjek i pusti svakog da slobodno diše.

Probaj, nauči ako ne znaš nije sramota ne znati, sramota je nečovjek biti zato ipak ti čovjek budi.

OSMIJEH Osmijeh je karta za putovanje, raskrsnica između radosti i tuge. Osmijeh je noćna ptica zastala na svjetioniku. Osmijeh je zastava s jutra na licu poraženog pobjednika.

ODVEDI ME

Odvedi me bilo kuda Gdje nam se tragovi Gube Od mjesta suvišne Tuge Odavno tražim nevidljive Pruge Sporog vlaka Da putujemo dušo Dugo Dugo

Do mjesta gdje se činilo Da je sve nestalo Srce ustuknulo Zanijemilo i čekalo Sanjalo

Sjene pomaknulo Tišine Probudilo Žedne dotaknulo Odvedi me bilo kuda Srce te je opet Puno Puno

U S R C U

U srcu tamburica svira, zlatna žita, vjetrić ziba.

U hladovini, tišini mira, ispod lišća, žir klija.

Na obzoru žuta njiva kao more suncokret pliva.

Visoka stapka oštrog lista, nosi klipove kukuruza, odiše milina.

U šoru, gdje polako blato tinja, osjeti se miris kolinja.

Evo Martinja, mošt odrasta, u čašu dobra vina.

Eto Slavonijo, neka si nama živa, neka tamburica i dalje u srcu svira.

PRIČE

Emina Đelilović-Kevrić

PORTRET

Čovjek kojeg sam u mašti zvao Jebač bio je moj komšija Rifet, drvosječa, neženja, deset godina mlađi od moje majke, a koji me opet mogao „roditi“. Jebač Rifet je bio najveća nakaza mog djetinjstva. Čovjek kojeg sam malo manje prezirao od majke, a koji me redovito oslovljavao sa sine Salih. Imao sam osjećaj da smo svi bili Jebačeva djeca. Jebač je bio vlasnik moje majke, vlasnik čitave seoske varoši i vlasnik mog života. ImaosamosamgodinakadajeRifetdošaounašu kuću.Imao samdovoljno života da zapamtim zvuk njegovih koraka, njegov duboki glas dubok kao smrt. Volio sam da noću maštam da sam superheroj koji će spasiti svog oca od silne ljubavi majke prema Jebaču Rifetu, koji će na kraju svih krajeva spasiti sebe. Najviše me uznemiravalo brojanje koraka. Pamtim zvuk njegovih gumenih čizamakojesu odavaleutisakteškogčovjeka,zaljubljenogdivljakakojibii vjetru polomio zube. Znao sam da od njegove kuće do naše ima tačno četristo trideset osam Rifetovih koraka. Svijet je najviše pulsirao tada, osjećao sam kako zemlja diše, kako se brda lome i kako majka u susjednoj prostoriji kucka nestrpljivo nogama o pod. Kada bi došao, ležao bih šćućuren na krevetu poput fetusa i slušao strast života: s jedne strane majka i Rifet, a s druge strane cvrčci i ostale sitne nemani. S vremenom svi smo bili navikli na isti ritam. Jebač Rifet našu kuću nije posjećivao samo kada je majka imala mjesečnicu, tada je uredno psovala život, bila je beživotna i razdražljiva. Večeri je provodila buljeći u Mjesec u strahu da Rifet ne ode nekoj drugoj ženi.

Majka bi me ispratila na spavanje već u osam nakon što bih pregledao crtić, obukao pidžamu, oprao zube. Otac je sjedio u ćošku sobe, obično je pušio cigaru za cigarom i držao mršave noge presavijene jednu preko druge. Moj otac je bio bršljen koji je stezao cijelo svoje biće. Iz njega bi tek ponekad izletio krik. Onda bi majka pravila čaj, i sipala ocu kapi koje su bile „najbitnije za njegov život“, kako je govorila. Svake sedmice teta Ramiza bi joj pravila pripravak od biljaka od kojih je otac spavao ko zaklan. Mrzio sam Ramizu, ženu koja nikada nikoga nije gledala u oči, a od mojih je bježala kao od vraga.

Ostale žene su majci podrugljivo govorile: jede li ti čo'ek išta, osim što popuši i sveca i oca. Izjede srce sam sebi.

Majka se nije posebno obazirala na tračeve i komentare, samo bi me, ako bih se zatekao u tom trenutku kraj nje, gladila po kosi i govorila: „Moj mali Salih isti svoj čača.“ Majka nije znala da bih najsretniji bio kada bi mi došla i rekla da je Rifet moj pravi otac i da napokon živimo u miru i istini.

U očevim očima vidio sam istinu, šutnju i umiranje. Kao da je razumio svaki grijeh na svijetu, kao da je sve vrijeme znao i pristajao na sve. To mi je bilo jasno kada je majka jedno jutro zauvijek otišla k Rifetu nakon što je odležao godinu dana zatvora zbog sječe šume, a otac nije ništa rekao. Drugi su govorili i sažaljevali ga. On je ćutio i tapšao me po ramenu.

I ovo će jednom proći, svaka lastavica svome jatu leti, rekao je kada je prvu noć zaspao ne popivši čaj, a ja prvu noć uživao u tišini. Moždajenajzadbioisretan.Zatihgodinudana,dokjeRifetbiou zatvoru,majka je bila nepodnošljiva žena, nepodnošljiva majka. Preplakala je deset godina života u toj godini i često je u očaju govorila: Salih, za sve si ti kriv. Tada bi mali Salih po cijelu noć molio Boga da se Rifet vrati, da majka ne umre od tuge. Istini za volju svi smo bili sretni kada se vratio, osim što nismo računali na to da će ona jednostavno otići, ili kako je narod govorio „preudati se za Rifeta“. Otac je umro

nedugo nakon što nas je napustila, a mene je očeva tetka odvela iz mjesta gdje sam odrastao. Poslije toga sam čuo da je Rifeta udario balvan u šumi, te da je smrtno stradao. O majci ništa više nisam znao, niti sam se raspitivao. ***

Ona se zove Maja. Grudi su joj dvije slatke i zrele bundeve. Maja je prefinjena figura iz koje izvire pohota i vrisak divljih zvijeri. Iako elegantno izvijeno na sofi, njeno bijelo tijelo je savršena greška ovog trenutka.

Je li ti udobno? Trebaš li možda piškiti? Pitam ju.

Ne. Zašto kvariti ovaj trenutak nepotrebnim pišanjem. Kaže Maja dok kao prava grešnica prelazi preko napućene bradavice.

Slikaš li ti mene ili samo buljiš?

Maja ruku lagano spušta prema dolje. Oko nas su sve samotne slike šume koje sam opsesivno slikao. Maja ih gleda sa strahopštovanjem.

Baš si neki mračan lik, kaže mi. Nikada nisam mislio da ću biti prinuđen slikati golo žensko tijelo da bih zaradio, jer sam u suštini mrzio sve što je žensko. Duboko sam uživao u tome što Maja pokušava da me osvoji i da mi se približi.

Ta žena koja mi je samo jednog dana pokucala na vrata i rekla da bi voljela da je naslikam. Žena koja je napustila svoju kćer jer ju je muž tukao. Na moje pitanje zašto je to učinila odgovorila je da je tako jednostavno moralo biti. Svi mi volimo živjeti, rekla je jednom.

Iako je bila ranjena, u svojoj sudbini bila je nesalomljiva. Maja je iz mog kraja, žena za koju se govorilo da se udala daleko jer ovdje nije mogla, jer se dobra cura uvijek uda u selo. Kada se majka preudala za Rifeta, naprosto su govorili da je samo kurva.

Nisam još došao do donjih dijelova. Rekoh joj bez imalo uzbuđenja. Moram sakriti od jedne žene misli iza kojih se u stvari krijem. Majo, nikada nisi trebala da je ostaviš i tražiš svoju sreću u nesretnom slikaru.

Voliš li ti žene? Kako možeš tako da me gledaš smireno? Upita me začuđeno. Majo, izgledaš kao nasukani kit. Rekoh joj povlačeći usnu u ćošak.

Moraš li da zajebeš ovo sve? Ali ono pošteno zajebeš!? Znaš, nastavit ćemo sutra! Oblači ljutito crne gaćice, crni grudnjak, sivu saten haljinu. Štikle bijele boje. Okreće glavu ka prozoru i lagano zamahuje crnom kosom. Maja je nevjerovatno lijepa. Zamišljam muškarca koji bi tukao tako lijepu ženu. Vjetar sklanja zastore. Nauliciljudiprolazejednikrajdrugih.Mraviotkinutihglava. Kurvina posla,kaže jedan sićušni besprijekorni mrav.

Zatvori prozor dok me slikaš. Počela sam da ne volim ove naše susrete. Znaš, mogao bi joj oprostiti ili barem otići vidjeti. Čula sam da je sada u staračkom domu. Možda najzad budeš razumio zašto.

***

Bio sam na pijaci. Kupio sam joj borovnice. Najviše ih je voljela. Voljela ih je čak i onda kada je branje i prodaja borovnica bio jedini način da preživimo. Sjećam se crnokose vedre žene koja je osvajala brda, prelijetala preko potoka, koja se kikotala u boli i strasti. Za njom sam trčkarao i ja, njen sin Salih, zbunjeno dijete kojem je ona bila jedini pokretač. Zamišljao sam kakvu ću ženu da zateknem, pitao sam se hoće li prepoznati iste crte lica koje dijelimo. Plakao sam u autu ispred staračkog doma. Da, bilo mi je lakše plakati. Iskren da budem nisam znao zbog čega plačem, zbog sebe, zbog nje, zbog mnoštva sjećanja koja mi ne daju mira. Ali mi je bilo lakše dok sam naricao. Jesam li stvarno volio svoju majku ako ovoliko plačem? Dan je previše oblačan. Tmurno je i muči me pritisak, kaodaneko sjedinamojojglavi.Pitao samsedali ću moći preživjeti ako jevidim

ili ako je ne vidim, hoće li susret s njom izmiriti naše svjetove? Šta će se uopće promijenitidataženanestane,dajenema?Apotomsamiznenadapuknuoglavom o volan. Sirena se oglasila, kiša je počela da pada. Ljetna kiša od koje se ne umire, a koja osvježava krvotok. Istrčao sam iz auta i sakrio se ispred ulaza u starački dom.

***

Zar gospođa Kreho, ima sina ili nekoga od rodbine? Upitala me bolničarka začuđeno kada sam pokušao objasniti ko je moja majka ustvari.

Da, ja sam njen sin. Rekoh joj. Salih Kreho. I najzad shvatih da joj je prezime ostalo naše. Možda je to posljednje što smo dijelili ona i ja.

Drugi sprat, soba broj 24. Ne znam da li znate, ali Vaša majka ima Alchajmera i nažalost teže epileptičke napade, pa se nemojte iznenaditi ako Vas ne prepozna Iskren da budem, nekako mi je bilo laknulo. Da me ta žena, koju sam u isto vrijeme sažaljevao i mrzio uopće ne prepozna laknulo mi je. Bilo je mnogo lakše hodati hodnicima s tom istinom, uopće se ne obazirući na to da je ona bolesna, kao da ništa nije dopiralo do mene.

Jednostavno sam otvorio vrata, s manje ustručavanja nego kada je dječak Salih otvarao vrata njene sobe. U njenoj sobi oduvijek je mirisao samo šumski Rifetov vonj. Majka je uvijek mirisala na rosu.

U sobi broj 24 nije nikoga bilo. Ušao sam. Soba je bila bezlična i prazna. Nije bilo ničega što sluti na život. Nikakvih obilježlja, fotografija ili bilo kakvih tragova života osim dugog rozog džempera prebačenog preko stolice koja je stavljena direktno kraj prozora. Na njemu se osjećala istrošenost. Sjeo sam na stolicu i buljio kroz prozor. Borovnice sam ostavio na uredno posložen krevet. Tek sam sada primjetio da se preko puta doma nalazi škola. Pogled iz ove sobe direktno je naškolsko igralište.Uzimamdžemperipokušavamgapomirisati.Miriše rosaisto

kao i onda. O džemper su se saplela sva ona hladna jutra kada smo ona i ja ustajali prije sunca i osvajali brda. Da je Maja tu, ona bi rekla da će oprost promijeniti svijet.

Ne diraj moj džemper! Povikala je. Ustao sam držeći ga u rukama.

Napokon si se vratio! Uzviknula je. Pokleknuo sam. Gledao sam njen koštunjavi lik. Visoko čelo, one ljutite oči kojima ništa nije bilo sveto. Da, to je bila ona. Rifete, Rifete... Prišla mi je i milovala mi lice. Osjećao sam snažnu ukočenost tijela. Prvi put sam svoje stanje mogao usporediti sa smrću.

Da ti ispričam svoj san. Sanjam sinoć došao si na svom bijelom konju. Čekala sam te dugo kraj ovog prozora. Tvoj konj ima osam nogu. Pitala sam te gdje si kupio baš takvog? Je li ti ona budala od Šemse napokon prodala poštenog konja. Spasi me ove kuće. Boli ova kuća cijeli život. Mene si spasio, a tebe su neke zvjeri raščupale na kraju. Pričala mi je pritiščući obraze poput tijesta. Došao si Rifete... došao si.

Da, došao sam.. Poljubio sam je u čelo. Moram sada ići, nekako izustih. Opet su te kaznili zbog drva je l? Upita me sažaljivo.

Da, moram ići. Istrčao sam. Čuo sam kako plače iz sveg glasa. Nikada brže nisam koračao, čak ni kada smo bježali od grmljavine u šumi. Sve što sam je htio pitati, kako si, kako si mogla, zašto si me napustila, mrzim te, volim te... sve je nestalo u trenu kada me oslovila s Rifete. Sve je otišlo k vragu u pustu nedorečenost.

Jesi li išao? Ne javljaš se cijeli dan. Hoću li doći danas da me slikaš? Napisala mi je Maja poruku. Cijeli ostatak dana i noći proveo sam zatvoren u sobi. Plakao sam kao mali Salih. Ovaj put samo je naporna tišina odzvanjala oko mene.

Jesam. Moram biti sam. Odgovorio sam. U dubini sebe znao sam da me Maja poznajeogoljenogdosrži.Bojao samseženakao što su Majai mojamajka.Bojao sam se da će svakog časa moći nestati i posljednja misao o njima. Nisam se mogao riješiti majčinog lika. Odlučio sam da je sutra opet posjetim. Ovog puta sjedila je ogrnuta džemperom. Vidio sam da nije jela borovnice koje sam joj donio. Samo ih je vratila na isto mjesto gdje sam ih ostavio. Sok od borovnica je počeo da curi kroz kesu. Nisam imao straha da li će me prepoznati.

Okrenula se i rekla idemo.

Gdje idemo? Upitao sam.

Idemo u šumu. Ustala je. Vidio sam da je bila upišana. Mokraća je curila niz njene noge.

Poslije ćeš me presvući, rekla je.

Hodali smo hodnicima kao dva zarobljena duha prošlosti. Stavila je rozu mašnu u sijedu kosu, njome je pokupila gornji dio kose. Imao sam osjećaj kao da vodim pod ruku malu djevojčicu. U tom trenutku bila mi je neobično draga. Stiskao sam je čvrsto kao da će se naša zajednička stvarnost raspršiti u milion iluzija. Došli smo u jednu veliku prostoriju, nalikovala je na kreativnu radionicu za ljude koji očekuju da će sljedeći poziv biti poziv smrti. Osjećao sam potrebu da pobjegnem iz tog mjesta. Sve je mirisalo na to da će se svakog časa desiti nešto loše prestat ćemo da postojimo neobjašnjivom silom.

Ovo je moja šuma, rekla je sjedajući za svoj radni sto. Sto je bio oblijepljen crtežima šuma. Svuda okolo bili su okačeni crteži. Doimalo se kao da ih ista ruka

slika. Sjeo sam nasuprot nje i držao je za ruke. Bilo mi je jasno od koga sam naslijedio talenat za slikanje. Iz ladice izvukla je set boja.

Ti samo sjedi tako i budi lijep kao uvijek. Počela je da slika. Ruke su joj drhtale. Uživao sam posmatrajući pokrete njenih ruku. Vene su joj izbijale na površinu, poput zaboravljenih uzdisaja divljih rijeka. U jednom je trenutku pogriješila. Imala je onaj isti oštar pogled, i govorila isto što i nekada: jebem ti svoj život, opet sam pogriješila.

Ne brini, sve je u redu. Rekao sam i uzeo je za ruke. Nisam znao da voliš slikati? Nikada mi nisu dali da slikam. Moram spavati. Dođi sutra da završimo. Hodaj sporije, sine, rekla je dok smo se vraćali u sobu. Nisam se usudio pitati da li me stvarno prepoznaje. Bilo me strah da će reći još jednom „sine“. Odveo sam je u wc e. Skinuo mokru odjeću. Još uvijek me držala za ruke. Ja bih da ti se ispovijedim, rekla je tiho.

Ali nećeš umrijeti, da li te muči neki grijeh? Upitao sam žudeći da bar nešto izusti o tome.

Svi ćemo umrijeti. Ali ja ništa nisam skrivila. Samo sam voljela. Pogledala me oštro kao da je očekavala da ću potvrditi najvažniju istinu njenog života.

Dobra si. Nisi ništa kriva. Sve je u redu. Nemoj da se brineš previše. Poljubio sam ruke nevine djevojčice. Umio sam joj lice, počešljao kosu. Skini mi šnalu, boli me glava od nje. Dodala je sasvim tiho.

Hvala ti. Rekla je liježući u krevet. Molim te, nemoj me zvati previše glasno kada bude vrijeme za večeru. Neću. Nasmijao sam se slatko sluteći da je moj lik zamijenila s likom nekog bolničara.

Bio sam napokon radosni dječak koji je žurio da stigne svoju majku u šumi, prvi put znajući da se iza bukovog drveta ne krije Rifet. Nisam želio da budem sam, imao sam potrebu za ljudskom riječju i toplinom. *** Maja me dočekala na ulaznim vratima.

Zašto si me zvao? Nastavljamo portret danas, možda?

Ti si lijepa. Rekao sam prvi put jednoj ženi. A u njenim očima sam vidio da me žali. Za nju sam bio samo napušteno dijete kojem treba majka. Da nije bilo toga nezaustavljivo bih ušao u nju, zvjerski ali smisleno.

Poželio sam da slikam, rekao sam umjesto toga. Sutra idem da majka završi moj portret. Rekao sam završavajući Majin portret. Tek sam sada vidio kako ima lijepe i njegovane ruke. Majčine su oduvijek bile suviše hrapave.

I ona je slikarka kao ti? Nisi mi to rekao?

Nisam znao. Ne pamtim da je ikada išta naslikala.

Pa krasno. Drago mi je zbog tebe, zbog vas. Rekla je ženski, saosjećajno. Sviđa li ti se portret?

Završio si, gola je dotrčala do mene. Majo, izgledaš kao nestašna srna u šumi. Nasmiješila se. Gledali smo se u tišini. Mogu li doći sutra, iako si završio portret? Upitala je stidljivo. Učinila mi se sasvim nevinom.

Da, dođi opet sutra.

Cijelu noć sam razmišljao o majci, Maji, sebi. Jedva sam čekao da svane da odem do staračkog doma da je ponovno vidim. Tu malu nevinu staricu, to nepomireno biće koje samotno nestaje.

Moj golf je trzao kao sve verzije majčine smrti koje su mi bez dozvole navirale u mislima. Tek sam shvatio u kakvom je lošem stanju. Tek sam sada shvatio koliko mi teško pada spoznaja da može svaki čas zauvijek zaspati u svojoj šumi, ali i kako je neki djelić mene zadovoljan što svaka priča ima kraj.

Zatekao sam je u šumi. Buljila je u crteže oko sebe.

Doručak mi se nije svidio. Reklajeoštrimpogledom. Rekla sam ti da ne podnosim maslac.

Nisam znao da ne voliš maslac. Rekao je jednoj sasvim drugoj ženi, neki drugi ja. Ovo nije moj sto. Pogledaj samo bruku ovih ružnih crteža, ne želim to da gledam. Premjestite me na neko drugo mjesto, Damire.

Uzeo sam je za ruku i počeo vodati po radionici. Pretpostavljao sam da je Damir bolničar. Ovo je moje mjesto. Sjela je na prag izlaznih vrata. Vrata su vodila na terasu. Izvana su dopirali dječiji glasovi.

Hajmo vani na terasu, rekao sam.

Volim sjediti na pragu. Čučnuosamidotaknuojojramena.Šutili smo.Mazilamijeruke.Imalismolijepu i duboku šutnju. Bilo mi je žao. Pitao sam se kuda je iscurio sav sočni sok života iz mršavog koštunjavog tijela. Pitao sam se kuda su nestala sva njena sjećanja, kamo odlazi ona, moja majka?

Vrijeme je za Vaš lijek. Rekao je mladi bolničar na čijoj akreditaciji je pisalo Damir.

Vodi me u sobu, sine, rekla je Damiru. Uzela ga je pod mišku. Gledao sam kako lagano odlazi poput zore.

Otišao sam do njene šume i uzeo nedovršeni portet dječaka Saliha.

Josip Ergović

PROMENADA NA BEDEMU HRAMA

Mladić se pojavio niotkuda. Stajao je tamo, pred zidićem ograde katedralnog bedema, i buljio u mene. Skrenuo sam pogled osvrćući se čitavim tijelom. Platforma Münsterpromenade polako se praznila. Lijeno sam ustao i protegnuo noge.

“Što je sad? Pa ne mislite, valjda, jednostavno otići i ostaviti me samog”, začuh.

“Meni se obraćate?” Znao sam da je bilo prekasno.

“Ako odete, ja ću ...” Gipkim pokretom zakoračio ja na zidić, kao da namjerava oprašiti nogavicu hlača.

“Zašto ne biste!?“ Slavodobitno sam se okrenuo prema bazilici u pozadini parka.

“Ne želim stručnjake. Hoću običnog čovjeka”, mirno je odvratio.

“A to je vama ... kao, neka zabava”, ljutito sam frknuo. ”E pa, moj gospodine, ugodna vam večer!” Patetično sam se naklonio, pokupio s klupe svoju vrećicu i krenuo prema izlazu.

”Grdno ćete zažaliti što ste me ... ovako, napustili”, za leđima mi odjekne odlučan glas.

”Sad vam se čini jednostavnim. Riješili ste se problema. Ali ... jeste li sigurni da se jedne besane noći nećete zapitati: Zašto nisam bio strpljiviji? Jedino ja sam mu mogao pomoći.“

Tad će biti kasno. Do smrti ćete me nositi na savjesti. Postat ću vaša noćna mora. Na kraju, neće vam preostati drugo nego ... bedem!”

Okrenuo sam se na peti i zavalio se u koritastu, zelenu klupu.

“Dobro, da vidimo. Doživjeli ste bolan gubitak ... koji ne možete preboljeti.”

Nije bilo reakcije. Pažljivo sam ga promatrao. Neupadljiv mladić, još gotovo dječak. Jedan od onih za koje vam se čini da ste ih već stoput vidjeli. Vitak, pravilnih crta, predvidljivo odjeven ... još uvijek bez štiha osobnosti.

Sunce se spustilo iza zapadnog zida bedema.

“Patite od neizlječive bolesti”, nastavio sam, fiksirajući ga.

Nervozno je zagrizao donju usnu pa eksplodirao: ”Uopće se ne trudite! Banalizirate! Ne, nisam nikoga izgubio. Nisam ni bolestan! Dajte, no ... pokažite malo kreativnosti!”

“Pa, dobro ... može li barem nagovještaj!? Kako, inače, očekujete da vam pomognem?“

“A vi baš hoćete da vam sve nacrtam!? Potrudite se!“

“Evo, izgubili ste radost. Dnevna rutina pojela je zadovoljstvo. Čak i najvažnije stvari izgubile su smisao.“

“Opća mjesta. Jadno, ali hajde ... sad se barem trudite. I onda ... što mi preporučujete?”

“Napravite rezove u životu. Svako vraćanje u rutinu nepogrešivo će vas dovesti natrag ovamo, na bedem.”

“Sami znate da je to nemoguće”, poigravao se sa mnom. ”Sve je tako gusto premreženo da se čovjek ne može iskoprcati. Izlaza, jednostavno, nema! Ili ono tamo ili ... bedem.” Podsmjehivao se, razočaran, kao da mi drži predavanje iz odraslosti.

“Sve je bolje od bedema! Pokušajte nekamo otputovati ... sami, u egzotiku.“

“Haj`te, molim vas! Nemojte mi tu sad početi prodavati Himalaju ili ... Tajland“, grčevito se nasmijao.

“Recite vi što god hoćete, ali kad bih ja bio na vašem mjestu, otišao bih ... u vatrometu!“

“Kako to mislite?“ Začudio se.

“Pa, evo ... vjerojatno se baš ne bih popišao na žice dalekovoda. No, dajte, razigrajte malo maštu!“

Netremice me promatrao: “Je l` vi to meni sugerirate da se ... ubijem? A haaa, shvaćam. Sad ste već zavidno kreativni“, mahao je kažiprstom.

Razljućen, skočio sam s klupe i prišao mu.

On ustukne: “Ako napravite još samo korak ...“

“Ne mislite, valjda, da sam toliko lud pa ću riskirati da, hrvući se s vama, i sam padnem u provaliju“, ispalio sam.

“Tako,znači ... jasamlud!?Nijevažno tošto samjučerproslavio svoj devetnaesti rođendan.Nito dasumi roditeljipružili sve što mlad čovjek može samo poželjeti. Nije važno što sam sinoć ljubio sexiest girl alive; što imam najbolju škvadru u galaksiji! I koga, uopće, zanima činjenica da sve ono što još ima doći može ovo savršenstvo samo ... pokvariti?!“

Već sam stajao pokraj njega. Uhvatio sam ga za ruku i okrenuo se prema Münsteru. Park je bio prazan i mračan. Mirnim glasom upitao sam ga: ”Što vidite pred sobom?”

Sumnjičavo me pogledao pa zatim mehanički, kao u pučkoj školi, stao nabrajati: ”Vidim aleju divljeg kestena ... crkveni zid s osvijetljenim vitrajima ...”

“Znate li koliko su stara ova stabla?”

“Nemojte mi tu docirati! Znam, kao i vi. Pročitao sam s ploče na ulazu u park. I što sad time želite reći? Da su ova stabla doživjela četiri ljudska vijeka, a još im nije palo na pamet da prošeću do ruba bedema i skoče u provaliju! To mi želite reći!?”

Oči su mu bile razrogačene. Slina mu je nekontrolirano špricala. Osjećao sam da je na rubu. Gotovo pa mi ga ja bilo žao.

“Problem je u tome što ne znate gledati“, tiho sam kazao. “Pogledajte bolje. Na što vas podsjeća sve ovo što ste maločas nabrojali?“

Energično je zvjerkao uokolo, trošeći posljednje zalihe adrenalina. “Ne znam, stvarno... Kulise ... kazališne kulise”, odjednom je izlanuo.

“Pa, dobro, je li u kulisama smisao?“ sugestivno sam ga vodio dalje. “Nije.“

“Gledajte onda dublje, čovječe! Proniknite u suštinu! Pred vama je ... hram. ”

“Ali ja ne vidim ništa ... samo kulise!” Unezvjereno se okretao, sad ovamo sad onamo. Iznenada je zastao. Spustio se na koljena. Gledao me odozdo u oči, držeći se poput djeteta za moju ruku. Šumno izdahne ... “Hosana?“ Ustane, gipko se odrazi od ruba zidića i sjuri se u bezdan.

Suh, pucketav lepet poremeti večernji mir. Nošen nevidljivom rukom groteskno se klateći mladić uzletinad bedem. Kod ugaonog paviljona naglo skrene ulijevo. Tvrdo prizemlji pred kovanom kapijom bazilike, ukrašenom masivnim pozlaćenim šiljcima.

“Gdje stupovi žîvi ... izrjecima mutnim ponekad se glase”, metalasto odšušti lišće divljeg kestena.

Mladić se polako okrene prema meni. Dodirujući obod nepostojećeg šešira, podigne ruku na pozdrav. Odmah zatim nestane ga u mraku trga. Prstima oslonjen o prašnjav beton zaštitne ograde, nagnuo sam se nad ambis. Negdje dolje, na pola puta do kolnika ulice, iz polutame je izranjao krov susjedne trokatnice. Dubina je pozivala.

“U vatrometu”, obješenjački sam se nasmiješio. Vratio sam se do klupe. Nestrpljivim pokretima iščupao sam iz vrećice trokutasti paketić. Rastrgnuo sam kartonski omot i zagrizao u hrustavo tkivo “Roasted Beef a”. Žmireći, uživao sam u razlijeganju okusa po sluznici jezika i nepca. “Dȁsmisao ... čovječe“, grohotomsamsenasmijao. Iz mojih širom otvorenih usta frcali su slinom natopljeni komadi kruha, zelene salate, pečene govedine, rajčica i jaja

Ladislav Babić

MUZEJ GOSPOĐE MILENE

GospođaMilenabješeudjetinjstvusvjedokomrevolucionarnih(neki ustrajno tvrde da se radilo o kontrarevoluciji) promjena u bivšoj državi. Na tržnici glavnog grada jedne od sukobljenih (tek budućih) država radi očuvanja digniteta njenih žitelja ne spominjem koje prodavao se konzervirani „domaći zrak“, kao izraz težnje pokretača (kontra)revolucije za slobodnim disanjem. To je našoj Mileni (iskreno rečeno, nisam sasvim siguran u predzadnje slovo njezina imena), kad je malo poodrasla, dalo genijalnu ideju. Istina, trebalo je čekati nekoliko desetljeća, uslijed nestabilnih političkih prilika kombiniranih s ličnim problemima, kao i nedostatkom para, da pristupi realizaciji u obliku konkretnog projekta. Ne treba ni napominjati da je više od tri četvrtine ulaganja donirala njena domovina, jer globalna zajednica nekih evropskih država nije bila odveć zainteresirana za projekt. Ostatak bijahu vlastita sredstva, dobijena što prodajom nekih nekretnina ili uz pomoć rodbine te zainteresiranih darovatelja, s obzirom da je prikupljanje financijske pomoći oglasila preko interneta. No, sve su to tek tehnički detalji, kombinirani s osobnim teškoćama na koje je autorica projekta nailazila, i nas tek sasvim površno zanimaju, pa ćemo pažnju posvetiti suštini stvari. O čemu se zaista radilo?

Slijed Mileninih razmišljanja biješe sljedeći. Ako se „naš“ zrak razlikuje od „njihovog“ zraka, a prvi smo susjedi, koliko li se tek onda i naš i njihov zrak razlikuju od onoga koji udišu državljani s drugog kraja cjeline, da ne govorimo o zraku država s drugih kontinenata? I tu se upalila žaruljica u njenoj glavi (dakako, simboličkirečeno),tesetajtrenutak možesmatrati i početkomostvarivanjaplana, danas megauspješnice koju posjećuju turisti cijeloga svijeta.

Prvo se posvetila pretraživanju interneta, kako bi doznala tko i pod kakvim uvjetima proizvodi opremu nužnu za realizaciju svoje ideje. Dakako, obratila se pretraživanju ponuda staklarske industrije, i to ne svake, već one koja proizvodi neonske, Geisslerove, Crookesove, Langmuirove i bog te pitaj kakve sve cijevi potrebne fizikalnim i kemijskim laboratorijima (koriste li ih još, u eri tranzistora i integriranih krugova, to joj pitanje nije padalo na um), ali u dimenzijama koje ih znantno nadmašuju barem veličine plinskih boca za domaćinstva. Problem je bio naći makar jednog svjetskog proizvođača sposobnog proizvesti cijevi zvat ću ih ubuduće kontejnerima koje se nakon punjenja mogu hermetički (dakle nepropusno) zatvoriti. Jasno da postoji, i to ne samo jedan, takav proizvođač, ali gospođa Milena bijaše laik, te je prošlo dosta vremena (za kojega se bavila i skupljanjem financijskih sredstava) dok nije naišla na pogodnu firmu sposobnu zadovoljiti njene zahtjeve. Kako po tehničkim karakteristikama kontejnera, tako i po cijeni.

Poslije rješavanja spomenutih tehnikalija, slijedio je zahtjevniji dio stvari. Zaduživši muža da pronađe i otkupi prostor u kojem će rezultati njenih zamisli biti prezentirani javnosti, lično se otputila na jedno, mogli bismo reći globtrotersko, putešestvije po svijetu. Na ovom plavom planetarnom dragulju postoji dvjestotinjak suverenih država, i njena namjera bijaše sve ih obići. Možete tek zamisliti koliko zlopaćenja je trebalo dok su se nabavili svi dokumenti za tako opsežno putovanje, ali - jao si ga, jao nije to bilo sve. Isprintani itinerar svojih putovanja, s redoslijedom država koje će posjećivati i datumima boravka u njima, priložila je odabranoj firmi, čiji su je stakleni kontejneri prema potpisanom ugovoru s klauzulom o penaliziranju, ukoliko se striktno ne ispuni morali u točno određeno vrijeme čekati diljem glavnih gradova država koje je kanila posjetiti.

Inteligentniji čitatelj (moram priznati da takvih baš i nema puno) već je shvatio bit projekta gospođe Milene. Ona je u staklene kontejnere skupljala zrak posjećivanih država, hermetički ga zatvorivši i avionskom poštom (zamislite samo komplikacijei izgled lica carinika prilikom predajepaketana aerodromima) slala mužu, koji je u domovini privodio kraju opskrbljujući ga pristizajućim pošiljkama supruge formiranje na svijetu jedinstvenog i neponovljivog, danas u svim muzejskim katalozima prisutnog i turistima nezaobilaznog „Muzeja autohtonog zraka država svijeta“.

Ne znam jeste li ga posjetili (učinite to svakako!), ali očekuje vas neponovljivi, teško opisivi doživljaj, nakon kojega ćete a naročito oni čvrsto deklarirani domoljubi osjetiti strahopoštovanje spram jedinstvenog zraka vlastite domovine kojega ste udostojeni udisati. Istina, ne mali broj je onih koji, u vlastitom nerazumijevanju grandioznosti projekta i institucije u kojoj su prezentirani izlošci, gledaju nasvaki mogući način omalovažiti genijalnu zamisao i realizaciju gospođe Milene. Da ne ulazim u dubinu njihovih bezrazložnih, laičkih kritika, prva od njih je kako u dvjestotinjak izloženih staklenih kontejnera prepunih domovinskog zraka zemlje porijekla, ništa drugo ne vide sem etiketa s naštampanim imenima porijekla eksponata.

Ne jedan ekstremno kritički nastrojeni anarhist pokušavao je što čekićem, a što vatrenim oružjem,uništiti izloške tog jedinstvenog muzeja u ljudskoj povijesti (vlasnica je, predviđajući da broj budala u ljudskom rodu nije zanemariv, dala izraditi kontejnere od neprobojnog stakla!), ne jedan sudski proces u Mileninoj domovini (otegnut godinama) se vodio zarad odštete zbog plaćene ulaznice i navodne prijevarevlasnicemuzeja uvijek s istim,oslobađajućim rezultatom(još uvijek se vodi desetak procesa, rezultate kojih moguće nećemo doznati za naših života).

Uspjeh projekta gospođe Milene, navala nebrojenih turista koju neki uspoređuju s onom na mjesto obližnjeg prikazanja neke svetice, pokazuju tek jedno. Poduzetnički duh ne posjeduje svatko, a zavist zbog uspjeha čuči u većine nas. No, vlasnicu „Muzeja autohtonog zraka država svijeta“ to ne brine odveć. Trenutno se odmara s ljubavnikom (od muža se razvela nedugo nakon otvaranja muzeja) u jednoj od dvadesetak vila adrese kojih drži u tajnosti širom najposjećenijih svjetskih mondenih okupljališta elita. Punim plućima, bez ikakvih problema udišući tamošnji zrak.

Sanijela Matković

SLIKARICA

Žuta, crvena plava letjele su po sobi od zida do zida. S laptopa je svirao najnoviji Gibonijev hit. Frankakao da jeletjela sasvojimkistovima.To jebio njezin mikro i makro kozmos, kvaliteta i kvantiteta njezinog bivstva. Ona nije voljela slikarstvo. Disala ga je. Bilo joj je na usnama, očima, u dahu ponekad sam imala dojam da je slikajući i sama postajala bojom.

Poznajem Franku od vrtića. Već je u vrtiću tražila boje. Već tada su joj roditelji branili da se bavi tom uzaludnošću. Ta se teorija pojačavala Frankinim odrastanjem. Kao imućna obitelj htjeli su je poslati na Oxford ili neko drugo veleučilište, no Franka nikome nije dala da razbija njen san. Znaš Lara, ponavljala bi “ja živim s bojama, za boje i kao da sama postajem slikom koju s njima stvaram. Razumijem da to drugi ne mogu razumjeti, ali neću odustati.”

Kada je došlo vrijeme upisa na fakultet Franka je pored sveg bogatstva kojeg je imala njena obitelj, odlučila raditi sezonu u Makarskoj. Jednog jutra se spakirala i napustila dom da bi pet mjeseci u makarskom hotelu peglala posteljinu. Sjećam se njezinih žuljevitih ruku koje je dobila od napuknute pegle.

Njezini roditelji su me molili da utječem na nju, da moju riječ čuje. No Franka nikog i ništa nije čula osim boja.

„

Koliko si platila ovaj atelje, draga moja?“ pitala sam je diveći se njezinom kutku kojega je sama izradila u jednoj napuštenoj kući uz dozvolu vlasnika.

„Bolje da ne znaš neću reći čak ni tebi.“

„I stigneš sve… školu, ovo divim ti se.“

„Upisala sam doktorski studij“, izjavila je intonacijom kojom se izjavljuje da pada kiša.

„Molim? Kako? Kada? Gdje.?“

„Pa na Širokom Brijegu gdje sam i diplomirala.“

Za vrijeme boravka u Makarskoj Franka je radila s jednom širokobriježankom koja joj je pričala o njihovoj ALU. I TAKO JE RJEČANKINA ZARADA, KOJU JE ZARADILA NA SEZONSKOM POSLU u Makarskoj završila u Hercegovini. Diplomirala je u roku uz Rektorovu nagradu.

„Pa kako ćeš živjeti na relaciji Dubrovnik Široki Brijeg?“

„Lijepo, sve ja stignem.“

„Ti si čudo, draga moja.“

I bila je radila u Dubrovačkoj gimnaziji, stanovala u maloj sobici, izgradila atelje u trošnoj napuštenoj kući. A mogla je ništa ne raditi i uživati u moru novca. Ali ne, nije to Franka. I zavidjela sma joj na tome. Ja nisam imala hrabrosti odreći se svega zbog sna. Sama sam prodala san za trivijalnosti. „I kad je izložba?“

„Za 55 dana i 17 sati.“

„Volim tvoje definiranje vremena.“

„Hoće li ti smetati moj boravak ovdje?“

„Ma kakvi.“

„Samo ti guštaj.“

„Ja sam sva…“

“U bojama. Naravno, gdje bi drugo bila?“

Promatrala sam je tako sretnu razigranu. Divila joj se što je uz sve svoje obveze

I projekte došla na ideju da me ugosti 20 dana Koliko je trajao moj godišnji odmor.

Koja je tema izložbe? Morske sirene.

I sama je sličila sireni, s dugom crnom kosom koja je nerijetko u njezinom plesu s kistovima padala po slikama. Tako je i sama izgledala kao velika slikarska paleta.

Divno.

Smijem li te pitati čuješ li se sa svojima?

Ne.

Nikako?

Znaš da nisam zašto me pitaš?

Ne mogu vjerovat, Franka, prošlo je osam godina od…

Od čega? Kaži naglas.

Pa znaš od čega.

Znamo obje

Evo ja ću izreći prošlo je osam godina od kada si napustila svoju obitelj. Ti stvarno misliš da je njima lako. Baš sam neki dan srela…

Prekini povikala je. Ne zanima me razumješ. Ne zanima. Čuješ li N E Z A N I M A M E . Slovkala je kao da mi želi reći upamti to za sva vremena.

Ali možda i oni danas…

Što? Što oni? Nikad ih nisam ništa tražila I nisu mogli prihvatiti jednu jedinu želju da buden slikarica. Kao da je to nešto nečasno.

Pogledaj pokazivala je na velike slike koje su bile naslonjene na zidove.

Pogledaj, možda tin a njima ne vidiš ništa, ali ja vidim sve. Ovo je više od zanimanja, ovo je sve što želim i imam. Ovo je poslanje, a ne poziv. Talenat koji moram živjeti. I da, moram ti reći kako ću od ovog ljeta ponovno na BURZU RADA.

Što, molim?

Pa jesi maloprije rekla kako si upisala doktorski?

Točno.

I kako ćeš platiti sobu, boje, studij.. ne razumijem.

Pokazala mi je rukom na staru drvenu škrinju.

Prišla sam i otvorila je.

U škrinji su bili mali formati slika, možda najmanji. Puni morskih motiva.

- Koliko ih ima?

888 izjavila je ponosno

- Pa kad si…

Cjelu zimu sam oslikavala minijature, i pronašla 7 trgovina koje će ih otkupiti za 100KN. Uz moju ušteđevinu, a nisam trošila ni 30 % od plaće. Bit će dovoljno za sve. Nemoguća si.

Znam ha ha ha- smijala se

Otkaz će mi dobro doći moći ću se više posvetiti ateljeu.

I tako svih 20 dana odmora, provodila sam ujutro na moru, a popodne bih odlazila u Frankin atelje u kojem smo svaki dan jeli lubenice, kokice i livanjski sir.

Franka se u taj sir zaljubila za vrijeme studiranja u Hercegovini. Čak je i jednu izložbu posvetila Livanjskom kraju.

Za vrijeme studija Franka je zavoljela taj hercegovački krš kao nekoć more.

Filip

Što Filip?

Tako se zove moj zaručnik.

Onesvjestit ću se, majke mi. Dvanaest dana sam ovdje i ti mi sada kažeš da si zaručena

Ne moram pitati čime se on bavi Ne moraš ha ha ha ha - Pričaj mi o njemu

E to je bio dovoljan motiv da ostavi kist i sjedne na pod

Dva i pol sata pričala je o Filipu, o zajedničkim studentskim danima, o ljubavi koja se nastavilla u Dubrovniku.

Ova kuća koju sam pretvorila u atelje je kuća Filipovog djeda koji me odgojio.

Pa ja više ne znam čime je još možeš iznenaditi.

Kad vam je svadba?

Polako. tek smo se vjerili. Moramo stabilizirati svoje situacije pa onda svadba.

-Ajme, draga Franka pa to je divno.

Zagrlile smo jedna drugu. I započele svoj ritualni ples, kojega smo plesale u školi svaki put kad bi dobile peticu iz nekog predmeta

Znaš što, ostat ću još deset dana do izložbe da ti pomognem oko svega i naravno da upoznam Filipa. Tako je i bilo. Ostala sam s Frankom do izložbe. Filipa ssam upoznala na jednoj večeri. Nije mi izgledao kao Frankin tip ali morala sam poštovati njezin odabir.

Deset dana prije izložbe dogovarala sam s Frankom pojedinosti oko izložbe, kad je u atelje ušla trudna plavuša.

Dobar dan, što ste trebali?

Vi ste Franka?

Da, ja sam Franka. Franka, ja sam Nives. Oprostite, ali vaše mi ime ništa ne znači. Ja sam Filipova žena.

Da se Franka nije onesvjestila prije mene, ja bih se onesvjestila.

Ovako, morala sam nju polijevati vodom.

- Samo me odvedi do sobe, molim te, počinje moja migrena

Dobro sam poznavala Frankinu migrenu. Uvjek je trajala 4 dana. Dovela sam je do sobe, pomogla joj da popije lijek.

Ako umrem, ne javljaj mojima. Ne buncaj, čeka te izložba.

Točno, a nju volim više i od tog nitkova.

Franka je zaspala, a Nives je puna tri sata pričala o otvorenom braku s Filipom koji se odvijao na relaciji Milano Dubrovnik. Sve što mi je ispričala o Filipu potvrdilo je moj prvi dojam o njemu.

Od Filipa više me brinula situacija s izložbom.

Nazvala sam Frankinog oca koji je bio poslovni partner moga oca i sve dogovorila.

Franka se probudila kako sam i pretpostavila, četvrti dan. Zatim je uslijedio plač prisjećanja.

- Stani, molim te. Rekla si da su boje tvoj život. Što plačeš nad sobom poradi jednog nitkova koji te ne zaslužuje. Trgni se, čeka te izložba. Došao je taj dan. Franka i ja smo donijele pješice slike iz ateljea u obližnju galeriju SMAK. Na otvaranje izložbe došlo je više od pedesetak osoba, čak i gradonačelnik.

Nakon što je sve prošlo, uručila sam dar Franki. Što je ovo. Ključ?!

- Da, od tvoje Galerije koju su ti roditelji pripremili u Rijeci. Vrijeme je da krenem ispočetka. Točno, Franka.

Zagrlile smo se i ponovno zaplesale onaj naš ples kao proslavu izvrsnosti. A Franka je upravo donijela izvrsnu odluku!

POZIV U DRUGI SVIJET

Leži u noći, prekrivena strahom pred onim što dolazi. Na gubitak ne možeš nikad biti spreman, koliko god ti se to činilo mogućim. Zaboli odjednom i više ne prestaje.

„Zašto sjediš tu, odlazi“, govori u snu, a tijelo se muči da se probudi.

On, proćelav, okruglastog lica, obučen u bijelo, s naočarima za vid na glavi, crnih cipela, čistih i urednih, nijemo i dalje sjedi.

„Nećešdobiti to što tražiš,idinekimdrugimputem“,ponavljadokjoj sevrat znoji u proljetnoj noći.

Bol u grudima povećava intezitet. U nekoliko minuta kao da je stala čitava vječnost. Prije nepuna dva mjeseca saznala je da joj suprug ima bolest od koje se odlazi na onaj put kojim ćemo jednog dana svi krenuti. Prokleti rak je neumoran u brzini opsjedanja njegovog mladog tijela. Da, mladog, ima samo četrdeset godina, a to je zrela mladost od koje ga život otima.

Pomalo zbunjeno otvara oči niz koje se suze pokreću u tišini. Kapci kao da su od olova opet se sklapaju dok slike samo prolaze ispred njih. U kući dosta ljudi, cvijeća u raznim bojama, svi nose neku tugu na licu, a u sobi, onoj njhovoj zajedničkoj leži on nepomičan, uredno spremljen za put. Ona obučena u crno, ispijenog lica sjedi pokraj njega moleći ga da se probudi. Dugo već spava.

San je savlađuje, ali ne želi da mu se preda. Onaj isti čovjek, opet nijemo sjedi. Uz napor koji joj mišiće odvaja od tijela ustaje uz nedostatak kiseonika koji joj od bola ne dolazi do pluća.

„Odlazi više“ viče u smrtnoj noći misleći da će tako otjerati sudbinu koja dolazi na vrata.

Valentina Berić

Ostatak noći provela je sjedeći u fotelji koju su kupili kada su odlučili živjeti zajedno nakon četiri godine veze. Bila joj je posebno draga jer bi je on, uvijek nakon posla od kada bi došao, uzeo u naručje i sjeo u fotelju. Njen dodir, saznanje da je uz njega, da je osjeća uz sebe skidali su svaki umor i iscrpljenost koji su mu drugi u toku dana lijepili za tijelo. Zaspala bi s osjećajem ljubavi koja ih je spajala punih deset godina.

Negdje pred zoru, oko pet sati, zazvonio je telefon čiji je zvuk lako prekinuo san koji ju je savladao.

„Gospođo, Vaš suprug je preminuo, morate doći riješiti papirologiju“ s druge strane telefona čuje se glas kome je ovo ko zna koji telefonski poziv s ovakvom izjavom.

Gubeći glasne žice skamenjene od bola samo je rekla: „Hvala, doći ću.“

Crne pantalone, crna majica, crne cipele koje su kupili kada su prošle godine bili u Parizu njen je outfit. Crna duga kosa svezana u rep, crne naočare prekrile su oči u kojima je u sekundi bio srušen njen svijet.

U bolnicipotpisujesve što jepotrebnodokje glas iz telefona upoznaje sasudskim vještakom koji je napisao na papiru uzrok smrti. Onaj isti proćelav čovjek koji je nijemo stajao pokraj njenog kreveta je progovorio: „Moje saučešće, gospođo.“

Pri povratku kući, zagrljena bolom, ne uočava da tu već ima dosta ljudi i onog cvijeća u raznim bojama. Ona stoji i doživljava horor film koji je noćas već gledala. Prvo u snu, a sada na javi.

I svako ko kaže da sudbina ne postoji i da nije zapisana tamo negdje, živi u zabludi, a s tom zabludom se izgleda lakše živi.

Osmjeh s lica zašao je kao Sunce kad zađe i njegov skori izlazak ona više ne očekuje. Neke ljubavi su rođene da bi se jednog dana opet spojile tamo gore visoko gdje je on čeka kada dođe pozivnica i za nju.

Stjepan Crnić

JURA I IZVANZEMALJAC

Jura se probudio mokar kao da ga je oprao ljetni pljusak. Sjeo je na krevet. Ponovno je sanjao neobičan san.

Došao je s prijateljem Ivanom u Ameriku i posjetili su slapove Niagare. Vozili su se čamcem po rijeci, a onda se u čamcu pojavio čovjek izdužene glave i kratka tijela iz kojega je isijavalo plavo svjetlo. Jura je prihvatio pruženu mu ruku i odjednom se našao iznad vode. Nepoznat čovjek poletio je uvis noseći ga sa sobom. Stisak ruke gotovo da nije osjećao, ali je bio siguran da ga neznanac drži čvrsto. Pogledao je prema prijatelju koji je ostajao sve dalje i dalje. 'Ivan. Što će biti s njim?'

Napregnuo se da ga bolje vidi. Poželio je biti uz njega. Neznanac ga je ispustio i on je počeo padati u rijeku.

Jura zažmiri i legne na krevet ne bi li se ponovno vratio u san i vidio što je bilo poslije…

…

„Zamisli. Javio mi se neki John Walek iz Amerike i tvrdi da mi može organizirati susret s izvanzemaljcem.“

„Ma daj! Taj pak je luđi od tebe! A kako ti se javio?“

„Porukom na facebooku.“

„A, facebook. Sigurno si opet pisao o svom snu.“

„Pisao sam. Baš me progoni taj san. Nikako da se nastavi. Ne znam što se dalje zbiva.“

„I mislio si da će ti netko pomoći da saznaš?“

„Netko sigurno zna tumačenje.“

„Eto, John zna. Pokazat će ti toga plavog vanzemaljca. Ha, ha, ha!“

„Samo se smij! Da to nije u Americi, odmah bih ga išao vidjeti.“

„Ma daj! I ti stvarno misliš da taj tip vidi izvanzemaljce?“

„Poslao je sliku. Upravo onako kako sam vidio u snu.“

„Jura, pa nemoj biti smiješan! Kao da je danas problem napraviti sliku kakvugod hoćeš.Uzmeš malobolji alat zaobradbu slikai radiššto te volja. Mogu ti i ja pokazati takva izvanzemaljca. Pa jesi li gledao Avatara? Taj te tip hoće iskoristiti. Sigurno je tražio da mu platiš uslugu.“

„Ma nije! Čovjek mi nudi novac za put i smještaj. Hoće samo da mu donesem narodnu nošnju iz našega kraja. Kad je vidio da sam iz Varaždina, odmah se javio.Njegov je pradjed porijeklom iz Ivanca. Kaže da je duže vrijeme pokušavao doći u kontakt s nekim odavde i onda je pročitao moju objavu.“

„Pa nek' onda on dođe ovamo i nek' povede toga izvanzemaljca sa sobom.“

„To sam mu i sam predložio jer mi se nikako ne ide u Ameriku. Pri samoj pomisli na takvo putovanje osjećam nelagodu, neki strah. Ne mogu ti to točno opisati, a ni sam ne znam zašto je tako. Putovao sam svukuda. Bio sam čak i u Australiji, ali Ameriku zaobilazim u velikome luku.“

„I?“

„Što i?“

„Pa što ti je rekao? Hoće li doći?“

„Neće. Veli da se izvanzemaljci nalaze blizu slapova Niagare i da ih samo ondje mogu vidjeti.“

„Ma nemoj! Baš kao u tvome snu.“

„Da. Baš kao u mome snu. On tvrdi da je san poziv i da mi izvanzemaljci žele nešto reći ili pokazati. Kaže da je on Ivan iz mojega sna.“

„Znači, mene je izbacio iz sna. Ja bih prije rekao da je on 'đon od cipele', a ne Ivan. Ha, ha, ha!“

„Da, smiješno!“

„Pa smiješno. I što ćeš? Hoćeš li otići?“

„Znaš, stvarno me strah, a opet, cijeli se život nadam da ću vidjeti izvanzemaljca. Da bar nije u Americi.“

„Pa što se onda ne nađete u Kanadi? Ti slapovi su na granici Amerike i Kanade.“

„JohnjeuAmerici i rekaojedaih možemo vidjeti samo s američkestrane.“

„Madaj!Uostalom,štoteplašiAmerika.Amerikak'oAmerika.Štotebriga za Amerikance? Putovanje k'o putovanje. U Ameriku ili Australiju, nije li svejedno?.“ …

Čamac je polako plovio rijekom držeći se obale. Išli su na mjesto odakle će moći vidjeti izvanzemaljce. Iako su bili daleko od slapova, njihovu su grmljavinu jasno čuli, doduše nemjerljivo tiše od gromoglasne buke u podnožju slapa u kojoj

su se našli prilikom jutrošnje vožnje turističkim brodom. Bilo je to nesvakidašnje iskustvo. Brod je ušao u vodenu maglu ispred slapa i Juri se činilo da će tu zauvijek ostati. Uhvatila ga panika i strah mu se uvukao u svaki djelić tijela. Odahnuo je tek kad se brod počeo udaljavati od slapa. Bio je mokar do kože. Čamac se približavao uvali iznad koje je bio ravan proplanak. Tu će se, u sumrak, pojaviti izvanzemaljci. Juri su u očima iskrile suze radosnice. Napokon će ostvariti svoj san. Osjećao je kako mu val uzbuđenja putuje tijelom. Glavom je vrtio stotinu pitanja koja je pripremio za razgovor s njima. Čamac je ušao u uvalu i motor je ubrzo utihnuo. Jura se okrenuo prema Johnu želeći ga nešto pitati. Iza njega u čamcu je bio čovjek izdužene glave i kratka tijela iz kojega je isijavalo plavo svijetlo. Johna nije bilo. Zaprepastio se. Od šoka nije mogao izgovoriti ni riječ. Osjetio je pritisak u prsima. Ispustio je glas iznenađenja. Zavrtjelo mu se. Zateturao je i pao u rijeku. …

Na varaždinskome groblju skupilo se mnogo svijeta. Lijes su spustili u jamu. Sa svih strana dolazili su crni oblaci. Grmjelo je i bilo je pitanje trenutka kad će oluja udariti svom silinom. Svećenik je požurio s obredom i završivši govor, bacio je grumen zemlje u grob. U tom je trenu sijevnulo i grom je udario u čempres stotinjak metara dalje. Vjetar je zapuhao olujnom silinom, a s neba se spustila kiša kao da se iznad groblja nalazi ogroman vodopad. Ljudi su brzo pobjegli na sve strane tražeći zaklon.

Dva sata poslije sve se smirilo. Ivan je prvi došao na groblje. Kraj otvorena groba ležao je drveni križ na kojemu je pisalo: Jura Jurinec, star 46 godina. Lijes je ostao nezatrpan. Bio je prekriven vodom. 'Jura se opet utopio', pomisli Ivan. Sunčane zrake probile su se kroz razbijene oblake. Plavičasta sumaglica uzdigla se iznad groba i nastavila se širiti uokolo. Stazom od ulaza u groblje dolazio je John Walek.

ESEJI

ŽIVOT MRTVIH

Čovjekov život, od jedva stotinjak godina, sav je prožet simbolikom. Oduvijek je bilo ljudi, pomalo sklonih mistici, nastojećih pojavnosti sagledavati u kontekstu cjeline, cijeneći da će tako oboje bolje razumjeti. I znanost sve više naginje takvom, holističkom - namjesto pojednostavljenom, analitičkompogledu na zbivanja koja proučava. Sve se nastoji shvatiti u totalitetu, u svoj dubini i širini međudjelovanja i međuzavisnosti, smatrajući da zanemarivanje kojekakvih minornih efekata koje odbacujemo raščlanjujući pojave u konačnici može značiti naše nepotpuno znanje o njima i totalitetu svijeta kojega smo dio. Simboliku uvode manje više metafizičke i poetski organizirane duše, a ne znanstveni, racionalizmu nagnuti duhovi, što tijekom vremena ništa manje ne utječe na formiranje kolektivnog svjetonazora društava; još uvijek je prerano tvrditi i cjelokupnog, razjedinjenog ljudskog roda. Nećemo sada o mitovima kojičestoslužekaoinspiracijapojedinimgranamaumjetnosti,naročitoslikarstvu, da sažeto prenesu neku poruku u središnji živčani sustav poklonika. Prisjetimo se tek Kronosa, božanske metafore vremena koje proždire svoju djecu, daklem i nas, obične smrtnike posve nebožanstvenih obilježja.

Upravo ta dojmljiva činjenica poetski izvanredno predstavljena kanibalizmom boga antitetički suprotstavljena zbivanjima u prirodi, izazivala je oduvijek najdublje neslaganje s njom i nelagodu među nama. Smrt, kako je u kršćanskoj mitologiji preimenovan Kronos, da bi se napravio što veći odmak prema paganizmu, nenajavljena dolazi žanjući prezrele plodove šestog dana božjeg stvaranja. Asocijacija ljudske konačnosti naime, njenog uzroka užasava generacije i generacije već tisućljećima, unatoč mnogih mudraca stoički pomirenih s njom. Zašto bismo se bojali, kaže Epikur, „Jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas“ prema tome, nas se ona ništa ne tiče dok Platon tvrdi da o njoj ionako ne znamo je li nešto dobro ili zlo, „Dakle, namjesto onoga zla za koje znam da je zlo, nikad se neću bojati i kloniti onoga o čemu ne znam nije li baš dobro“. Ipak, prosječnog čovjeka, kad mu za sva vremena iščeznu majka, sin ili sestra, teško mogu zadovoljiti takve mudrosti, a posebice ako sam umire u agoniji boli. Usput, gledajući svijet oko sebe, vidi kako se sve obnavlja; mlada Luna stari, prolazi kroz punoću kotura koji nam se ukazuje, da bi „umrijevši“ ponovno po tko zna koji put prevalila isti ciklus

Ladislav Babić

obnavljanja. Naše godine neumitno rđaju, ali svaka njihova mjera od četiri godišnja doba iznova se obnavlja, poput Feniksa iz pepela. Je li tek život konačan i nepovratan, zar nas najmiliji zauvijek napuštaju prepuštajući nas same sjetnim i bolnim mislima na njih, hoćemo li jednakim putem i mi, i naši potomci, i njihovi...?

Nije stoga nimalo čudno da je čovjek došao na ideju reinkarnacije, obnavljanja i ponovnog oživljavana, ako ne već tijela, a ono selidbe duše u tijelo novorođenog bića čovjeka, životinje, biljke,... I tješi se tako, u nekim civilizacijama češće no u drugima koje odbacuju takve ideje, ne zabacujući besmrtnost duše na nekom drugom svijetu no u globalnom selu je teško bilo što pokriti zaboravom ustrajno gajeći nadu, da titravi plamen svijeće njegova života neće zauvijek ugasnuti. Svijeća, simbol života jedinke, sa svojim nepostojanim lelujalućimplamenom za koji nijesigurnonećeli već slijedećeg trena utrnuti,tom paslikom životvorne vatrice individue koja istovremeno, poput mitskog Kronosa taleći vosak nagriza preostalo nam vrijeme, raspiruje našu zebnju. Kad posljednja životna iskra najdražih ugasne, palimo voštanicu, podsvjesno ustrajući u vjeri kako će jednom zauvijek izgubljena duša u njenom svjetlu naći puta da nam se vrati. Majka sinu, muž ženi, brat sestri, ljubavnik ljubovci,..., mrtvi živima! Dok ih čekamo, s ljubavlju čuvajući taj unutrašnji žar od gašenja, oni traju u nama kao što ćemo jednom i mi u svojim potomcima.

Marjan Urekar

TURSKI PIRINAČ U 11:02

Turistički vodič za putnike iz bliske budućnosti u dalekoj zemlji

Sirene za vazdušni napad su se ponovo oglasile u 07:50, da bi četrdesetak minuta kasnije bio objavljen kraj opasnosti. Još jedna lažna uzbuna. Grupice radnika su se vraćale iz plitko ukopanih skloništa na svoja radna mesta u fabrikama. Užurbana masa ljudi se kretala kroz grad, gurajući se sa automobilima i kamionima, ne obazirući se na sirene. Za sve ove godine palo je svega nekoliko bombi, poslednja dole u brodogradilištu. Vojnici su sprovodili grupe ratnih zarobljenika na prinudni rad baš do tog brodogradilišta, razlog manje za brigu lokalaca, ako ga i pogode. Ako hoćete zaista da upoznate neku zemlju, idite tamo gde se lokalna sudara sa drugim kulturama, običajima, ljudima. Tu vidite kako su se domaćini snašli, koliko su spremni da prihvate nešto novo, a koliko da sačuvaju sebe. Neki se prožimaju sa stranim uticajima, neki samo kohabitiraju uz te novotarije, a neki odbijaju bilo kakve promene. Kada su taj spoljni uticaj samo najbliže komšije tu nema velikog kontrasta, nađu se ljudi na stvarima po kojima su najsličniji jer liče jedni na druge, hteli to ili ne. Međutim, kada se spoje dva potpuno različita sveta, nastaju krajnje upečatljivi rezultati. Teško je naći istorijski izolovaniju zemlju od Japana, skučenog na svojim tesnim ostrvima, željnog dominacije na susednom kopnu, moru i okeanu koji ga okružuje. Dok su se vremena i istorija menjali oko njih, zaključali bi se unutar granica svog ostrvskog carstva, zabranili pristup strancima, praktikovali bušido i malopiratskihaktivnostiprotivkineskihtrgovačkihbrodova.Iondanegdekrajem 16. veka na najisturenijem južnom delu najisturenijeg ostrva Kjušu, pojavi se usamljeni portugalski brod predvožen istraživačem Pintom. Uskoro su portugalskibrodovimasovnopohodilimaloribarsko mestonaobali,paseukazala potreba da se sagradi prva prava luka Dugi Rt, poznatiji danas kao Nagasaki, smešten u dolini Urukami. Lukavi Portugalci su shvatili da se može napraviti unosan posao posredujući u trgovini između Japana i Kine, čiji međusobni odnosi nisu zvanično postojali usled spomenutih malih piratskih aktivnosti. Novo

japansko tržište je postalo nezasito duvanom, luksuzom, šarenim tekstilom ali i egzotičnom hranom. Taj uticaj je bio takav da je danas najpoznatija poslastica iz Nagasakija kasteljano, kolač iz oblasti Kastilje, u osnovi običan patišpanj. Patišpanj? Pain d’Espagne, hleb iz Španije, rekli bi Francuzi. A vi kao oduvek znate da je ono „ španj“ zapravo od reči Španjolska? Tu je i čuvena japanska tempura,morskiplodovi i povrćeprženiudubokomulju,tradicionalni specijalitet iz dalekog Portugala.

Tu negde su se ušunjali i španski misionari 1549. godine, dolaskom jezuite Fransisa Havijera, i počeli širiti katoličanstvo među siromašnim seljacima ali i bogatim daimjo feudalnim lordovima. Uskoro je Nagasaki postao najveći hrišćanski grad u Japanu, u kojem su utočište pronalazili prognani hrišćani iz drugih delova zemlje. Kada sa na obalu nasukala galija za koju se ispostavilo da je prethodnica španske invazione armade, svi jezuiti su odmah pobijeni, preventivno. Muzej Mesto mučeništva 26 svetaca Japana i ogromni spomenik su posvećeni upravo tom događaju, kada je 26 mučenika razapeto u centru grada. Ovaj muzej je bogat hrišćanskim artefaktima iz tog perioda i vrlo je upečatljiv svedok sudara civilizacija, koji nije baš najsjajnije prošao. Nakon nekoliko godina zatišja, došli su lokalni ratovi za prevlast, a daimjo katolici su odabrali pogrešnu stranu, te su naterani da se, milom ili silom, preobrate. Japanu je bilo dosta diverzifikacije: svaka strana religija je zabranjena i preostali misionari proterani. Portugalski trgovci zbog svog značaja ostali, izmešteni na specijalno napravljeno veštačko ostrvo Dedžima u obliku lepeze, odmah na ulazu u vode Nagasakija, površine oko 80 ari, spojeno sa kopnom samo uskim mostom preko kanala, jedino mesto gde su stranci mogli da borave neposredno pored Japana (ali ne i u njemu). Ovo ostrvo, danas spojeno sa ostatkom kopna, ima veliki broj minijaturnih replika građevina iz tog vremena, da li zbog ograničenog prostora ostrva ili skrivene poruke strancima.

Malo dalje niz obalu možete videti i nešto drugačije Pingvinski akvarijum, sa devet vrsta pingvina. Hipnotišući prizor pingvina koji žive svoj život u izolaciji, privlači turiste koji u predvečerje posmatraju melanholičnu sliku patuljastih pingvina koji zajedno, zagrljeni perajima tiho posmatraju udaljena žmirkajuća svetla grada, kao da se međusobno greju, teše i pružaju emocionalnu podršku u surovom svetu. Pingvini ne razumeju šta se dešava oko njih, ignorišu okolinu i žive svoj pingvinski život. Posetioci to tumače kao tužnu i romantičnu sliku sopstvene odvojenosti od otuđenog sveta punog nepravde, komformizma i sebične samoživosti, maštajući da i oni nažu nekoga da ih uteši. U nastojanju da promovišu prave patriotske vrednosti šinto religije, na severnom kraju grada je sagrađen monumentalni hram Suvo u podnožju planine Tamazono san, posvećen, igrom slučaja, kami duhovima hrabrosti i dužnosti, kao poruka onima koji nisu sigurni šta i kako treba da rade. Originalni hram je još uvek tu, samo se treba popeti 277 kamenih stepenika do njega. Tamo možete dobiti i

omikudži, japansku verziju kineskog kolačića sreće, ali bez kolačića i bez Kineza, samo papirić na kome piše da li će te imati „odličnu“, „dobru“, „prosečnu“, „polovičnu“, „uglavnom lošu“, „najgoru“,„prvo lošu pa onda dobru“ ili „biće na kraju sve dobro“ sreću.

Pre nego što napustite hram, prođite pored kamenih lavova za odvikavanje od loših navika. Napišite na komadiću papira, po mogućstvu ne onom sa „uglavnom lošom“ srećom, koje loše navike želite da se odviknete i privežite lavu za šapu. Možete zapaliti cigaretu dok čekate. Možda vam za to vreme za oko zapadnu i čudne statue pasa kojima su se nekada molile lokalne prostitutke da naiđe nevreme, kako bi mornari, te verne mušterije, ostali u luci još dan dva. Zapalite još jednu cigaretu.

Tog 9. avgusta 1945. stvari su išle loše po Japan. Obruč oko domaćih ostrva se stezao. Amerikanci su zauzeli veći deo Pacifika, spremaju kopnenu invaziju, verovatno u novembru. A onda se pre tri dana desilo nešto. Jedna bomba, samo jedna. Hirošima izbrisana, nestala sa mape. Američki predsednik je u prenosima govora preko ilegalnih radio-stanica širom Japana rekao da je to nova, atomska bomba. I da će ih biti još. A da će biti loše to su svi znali. Mesecima su američki avioni izbacivali milione pamfleta sa upozorenjima da je bolje da se predaju, „inače i vaš grad može biti bombardovan zapaljivim bombama iz teških četvoromotornih bombardera, kao svi ovi koje smo precrtali na mapi“. Kuće od drveta i papira gore kao šibice. Tokijo se još dimio od vatrene oluje u martu. Nagasaki, iako vojno industrijski centar sa četvrt miliona stanovnika i desetak hiljada vojnika, bio je pošteđen masovnog bombardovanja zbog svoje brdovite topografije koja je ometala rad navigacionih radara bombardera. Ali juče su Rusi objavili rat Japanu, pregaziće Mandžuriju u laganoj šetnji. Svi su znali kako će se ovo završiti, ali niko nije odustajao. Niti je hteo, niti je mogao, niti je smeo. Desetine hiljada ljudi sa decom je već pobeglo iz centra Nagasakija u okolne planine, očekujući najgore.

Kada su japanski moreplovci susreli holandske pomorske trgovce koje je zanimalo samo da prodaju robu bez religije, Portugalci su ubrzo izbačeni sa lepeza ostrva i naseljeni su spretni Nizozemci. Ubrzo su se na ostrvu otvorile ispostave velikih kompanija, a Holandija, kao trgovinska i kolonijalna velesila, uspešno je postavila jedini prozor u svet za Japan koji se, do tada, u potpunosti uvukao u sakoku samoizolaciju Tokagava perioda. Donosili su pamuk, svilu, krzno, knjige, lekove i medicinske instrumente iz Evrope, šećer i rum sa Kariba, meso ajkula iz Tajvana. Trgovačka kompanija Holandska Istočna Indija, državna megakorporacija, je oformila svoju ispostavu na susednom ostrvu Hirado, a potom prešla na Dedžimi. U početku je pristup ostrvu bio vrlo ograničen za prosečnog Japanca: mogli su dolaziti samo prevodioci, majstori, kuvari i Oranda juki, noćne dame iz čajdžinica oblasti Marujama. Kao i sve ostalo, i ovu oblast društvenog života je uređivao komplikovani set zakona i normi ko je gde i s kim

mogao šta da radi, pa su Holanđani dobili samo svoje dezignirane juki. Danas u čajdžinicama Nagasakija možete dobiti najviše čaj, i to onaj Orindž Piko, čuveni holandski.

Bez obzira na ograničenja, ovaj uticaj se prelivao preko uskog drvenog mosta, koji je potom zamenjen širim, kamenim. Tu, na malom prostoru, otvoreni su obrazovni centri za vojne nauke, fiziku, astronomiju i medicinu koje su posećivali bogataši i visoki zvaničnici Japana. Glavni upravnik ove trgovačke ispostave, operhufd, bio je i glavni holandski diplomata koji je imao obavezu da jednom godišnje ide u kurtoaznu posetu šogunu u Edo, kako se tada nazivao Tokijo. Obavezno je bilo poneti poklone u vidu egzotičnih životinja, ptica, složenih mehaničkih sprava, teleskopa, ilustrovanih knjiga... Delegacija je ponekad mogla maloidaprošetaglavnimgradom,naravnopodpratnjom.To„malo“sepretvorilo u nedelje, a oni na malom ostrvu su mogli jednom godišnje da odu na festival u Suva hram,kojije,naravno,prigodnozaboraviona prvobitnu ideju tradicionalnog lova na hrišćane. Postalo je pomodarski ići na rangaku, obrazovanje kod Holanđana, pa su čak i samuraji postali rado viđeni gosti na Dedžimi, gde su probali još jedno egzotično piće kafu, koja im se toliko svidela da su po samom gradu otvorene brojne kuće kafe, gde se Moka pravila u „modernim“ evropskim kafe aparatima, luksuz vredan samo najbogatijeg sloja Japana. Jedna od najstarijihkuća kafe Tendžin,još postoji.Tu možetepopiti tradicionalnu japansku kafu sa još tradicionalnijim japanskim dodatkom toplom čokoladom. I upravo su takva čuda plenila pažnju bogatog ali izolovanog visokog staleža Japana. Zabavne aktivnosti kao badminton i bilijar su bile atrakcija, baš kao klavir, fotoaparati i razvijanje fotografija. Holanđani su doneli svoje domaće pivo ali i aparaturu za njegovo pravljenje, pa kupus, paradajz, detelinu kao materijal za pakovanje lomljivih stvari, kao i katran za zaptivanje spojeva na brodovima. Poseban vid saradnje je bio na vojnom nivou, pa su tako prvi liveni topovi došli iz Evrope, a potom i prvi parobrod, poklon holandske vlade Mornaričkom centru za obuku u Nagasakiju. Zato ne treba da vas čudi kada naiđete na holandsku vetrenjaču okruženu lalama negde pored usnule obale Nagasakija. Muzej na otvorenom Huis Ten Boš sadrži verne replike u punoj veličini tih simbola zlatnog doba Holandije u Japanu, ali i tradicionalnih kuća i kanala, vodenica, većnica, sve u stilu zemlje lala, a koji su zaista postojali na tom mestu, nekada davno. Istorijski kuriozitet je činjenica da je za vreme Napoleonove aneksije Holandije, tada preimenovane u Batavijsku Republiku, Dedžima bilo jedino mesto na svetu gde sejošvijorilastaraholandskazastava.HolandijadoTokija,ilitačnije,Nagasakija. Tako je Japan omekšao stav prema Zapadu i njegovom uticaju, pa su i druge zemlje počele da učestvuju u trgovini, i posebnim ugovorima im je omogućen pristup pojedinim lukama Japana. Britanci su bili odmah tu iza Holanđana, sa jakom trgovačkom mornaricom, i znatno su doprineli razvoju Japana u kasnijem periodu. Sredinom 17. veka dolazi i prvi hirurg, Nemac Kaspar Šamberger, koji otvara svoju školu. Možete se smejati, ali Japanci su zaista tada mislili da je

nemačka medicina najbolja na svetu. Najupečatljiviji svedok tog vremena je Gloverova rezidencija, najstariji postojeći objekat u Japanu sagrađen u zapadnjačkom stilu. Škotski trgovac Tomas Blejk Glover je učestvovao u modernizaciji brodogradnje i rudnika uglja Japana, čime je zaslužio jedinstveni bungalov sagrađen u evropskom stilu, tačnije u japanskoj aproksimaciji evropskog stila. Aproksimacija je najbolja reč za rane japanske pokušaje da reprodukuju zapadnjačke stvari koje im se sviđaju ali ih ne razumeju suštinski. Tako je rezidencija dobila klasične britanske dimnjake i kamenu verandu, ukrašene lukove, prozore u francuskom stilu, ali i kamene glave demona i drvene stubove u klasičnom japanskom stilu. Čak su i originalni nacrti sačuvani, sa dimenzijama u britanskim stopama. Problem je što je kuća projektovana u džordžijaskom stilu, u to vreme davno prevaziđenom u korist aktuelnog viktorijanskog stila, ali u dalekom Japanu, periodi vladavine stranih vladara njima neizgovorivih imenaništa nisu značili,osim dajesve britansko moderno.U parku kuće je postavljena figura Pučinijeve Ćo Ćo san, kao vrhunac evropskog stila i kiča, pa je kuća nazvana Madam Baterflaj. Da zabuna bude veća, u istom parku ćete naći i Kapiju masonske Lože Nagasakija, napravljene zaista u pravom evropskom stilu. Da, oni masoni. Ako već želite neke teorije zavere, pogledajte impresivnu katedralu Oura, koju su izgradili francuski misionari tokom najtvrđe zabrane religioznog angažovanja. Uticaji, veze i novac su očigledno uspeli da pokrenu čak i tako rigidan sistem kao što je bio tadašnji u Japanu, da bi zažmurili na izgradnju cele jedne crkve, koja je danas deo svetske baštine Uneska kao jedan od dvanaest Skrivenih hrišćanskih mesta u oblasti Nagasakija.

Pre nego što su vlasti odlučile da im je dosta diverziteta i mrskih stranaca na svom tlu,kineskimoreplovcisuredovnopokušavalidapristanuuzobaleegzotične,iako ratoborne zemlje. U 15. veku su napokon i uspeli, i tu, na mestu Nagasakija, nastaje najstarije kinesko naselje na tlu Japana, gde će potom doći i trgovci i sve što ih prati. Naselje je bilo ograđeno visokim zidinama, u neposrednoj blizini Dedžime. Ipak, Kinezi su imali veća prava i slobodu kretanja nego Holanđani, što je dovelo do toga da su u jednom trenutku trećina stanovnika Nagasakija bili Kinezi,kojisuvećinomradiliu Kineskoj Fabrici,velikomtrgovačkomcentrukoji nije ni bio fabrika. Osim materijalnih dobara, na brodovimakoji su plovili između dve zemlje su se nalazili i razni umetnici, pa je Japan upoznao i pesmu, muziku, poeziju, igru, slikarstvo i tradicionalne rukotvorine Kine, te je došlo do neminovnog međusobnog uticaja i prožimanja. Istorijski muzej Kine i hram Košibjo, jedini konfučijanski hram van granica Kine, svedoče o tome.

U 03:47 po lokalnom vremenu, sa ostrva Tinijan je poleteo Boing B 29 Supertvrđava, nazvan Bokskar (igra reči Bokova kola, što zvuči i kao teretni vagon), noseći Debeljka, žućkastu plutonijumsku atomsku bombu. Pridružio se grupi od pet bombardera koji su mu bili podrška u misiji, uključujući i Enolu Gej, atomskog prvenca koji je bacio Malog Dečka na Hirošimu tri dana ranije. Očekivalo se da je sledeći siguran cilj Kjoto, stara prestonica Japana, milionski

grad. I bio je, dok američki sekretar rata Henri Stimson, koji je proveo svoje diplomatske dane u Kjotu, nije ubedio Trumana da grad bude skinut sa liste za bombardovanje zbog svog kulturološkog značaja i hiljada budističkih i šinto hramova. Kako nije preostalo još puno nesravnjenih velikih gradova, cilj ove misije je postala Kokura. Vojska je želela da cilj bude grad koji nije već bio načet konvencionalnim bombama, da bi procenili punu efektivnost svoje sjajne nove igračke. Grad Nagasaki je bio samo bekap, ako nešto pođe naopako sa napadomnaKjoto.Ipošloje: Bokskar jeostaobezvelikogdelagorivaposlekvara na jednoj od pumpi u krilnim rezervoarima, došlo je do nesporazuma između posada i odstupanja od plana leta, izgubljeno je vreme i još goriva. Nad Kokurom ih je dočekalo loše vreme, oblaci i gusti crni dim. Dve stotine bombardera je prethodnog dana sravnilo obližnju Jahatu i vetar je doneo dim, dodatno pojačan namernim spaljivanjem katrana (hvala Holanđanima) u okolnim čeličanama (hvalaNemačkimiBritanskimindustrijalcima),ustrahudajebašKokurasledeća. Na onoj zabranjenoj mapi sa letka nije ostalo još mnogo gradova koji su čitavi, a domišljati radnici čeličana su znali šta ih čeka. Onda je počela da deluje teška PVO gusto raspoređenim topovima, i kada su se na obzorju konačno pojavili neugodni lovci Zero, bombarderi su morali da odustanu od Kokure i pređu na sekundarni cilj. Ali i on je bio pod oblacima. To je bio prvi jutarnji alarm u Nagasakiju.

Bokskar, sada u pratnji samo jednog B 29, Velikog Artiste, imao je lošu perspektivu. Nisu imali dovoljno goriva za povratak, što je značilo da bi morali da odbace Debeljka i pošalju najjače preostalo oružje Saveznika na dno okeana. A sledeća bomba neće biti spremna bar još dve nedelje. Odlučili su da probaju još jednom, radarski navođenim naletom, iako im je izričito bilo naređeno da mogu dejstvovati samo nakon vizuelne potvrde mete.

Kao i svako zlatno doba, i ovo je moralo proći, barem za ostrvo Dedžima. Dolazi Meidži period japanskog otvaranja ka svetu i nagle industrijalizacije. Novi igrač na svetskoj sceni, Amerika, potpisuje ekonomski sporazum sa Japanom sredinom 19. veka, čime prestaje dominacija Holanđana kao jedine trgovinske velesile u tom kraju. Istočna Indija je bankrotirala, a Holanđani su poslati kući da gaje lale i krckaju spekulus kekse uz čaj. Mnoge luke u zemlji su otvorene za trgovinu sa raznim bliskim i dalekim destinacijama. Dedžimi se spaja sa kopnom. Nagasaki ponovo postaje centar rimokatoličanstva u Japanu. Evropske diplomate smeštene su u Gloverovu rezidenciju. Nemci osim medicine uvode i struju, a Micubiši teška industrija otvarabrodogradilište,elektranu,pogonezaproizvodnju motora,čelika i oružja. Jedan od svedoka ove nagle industrijalizacije je i ostrvo Hašima, poznatije kao Gunkadžima, ostrvo imena i oblika bojnog broda, 15 kilometara od Nagasakija, mesto podvodnog iskopavanja uglja. Ostrvo je san današnjih istraživača urbanog raspada, prepuno jezivih napuštenih betonskih struktura rudarskog grada koji je morao da odoleva udarima nemilosrdnih tajfuna. Hiljade

ljudi iz Koreje i Kine je prisilno dovedeno da iskopava rudu na ostrvu i u jamama, u nehumanim uslovima za život i rad. I većina je život tu i ostavila. Moramo požuriti, pogledajte na sat. Dobro, svi znamo zašto ste došli. Zašto se mrštite? Zašto bi od celog Japana bili baš ovde? Zbog prirode i hrane? Da, naravno... Shvatili smo, vi ste mračni turisti, i hajde da završimo sa time. Dobro, da vidimo... Vreme se ubrzava. Japan je ponovo postao gladan moći. Sa industrijalizacijom dolazi i ekspanzionizam i militarizacija. Postao je velesila u regionu Pacifika, gospodar neba, mora i zemlje. Početak 20. veka je prošao u ratovanju, zakidanju zasluga posle Velikog rata, još ratovanja i dominaciji nad Azijom. A onda je rat došao kod njih, kući.

U 10:53 je PVO spazila dva usamljena bombardera iznad grada Kumamoto, u preletu preko poluostrva Šimabara, u smeru prema distriktu Nagasaki. Odlučili su da ne rasipaju oskudnu municiju, jer su to „najverovatnije“ bili samo visokoleteći izviđači, na deset kilometara visine, daleko izvan dometa topova. Znali su da armade dolaze u naletima od više stotina bombardera, ne ovako, pojedinačno. Par bombi nije moglo puno da uradi, a ono što su pričali Amerikanci za Hirošimu su samo propaganda i laži, sigurno. Aktivno su pucale samo jedinice popunjene vojnicima rođenim u Nagasakiju, željni da zaštite svoj grad, makar i simbolično. Podaci japanske PVO su kasnije poslužili za tačnu rekonstrukciju putanje i vremena kretanja bombarderske jedinice do Nagasakija, pošto je zvanični letački dnevnik koji je vodio navigator Džejms Van Pelt izgubljen. Posada Enole Gej je u svom dnevniku leta zapisala čuvenu rečenicu: „Bože, šta smo to učinili?“, i tu završila sa moralnim nedoumicama. Šta li je Pelt toliko zanimljivo zapisao da je dnevnik Bokskara ostao negde u Zoni Sumraka?

U 11:00, Veliki Artista je izbacio tri mala padobrana sa mernim instrumentima. Ljudi na zemlji su pomislili da su iskočili piloti i polako krenuli po svoje katane, kako bi ih toplo dočekali na zemlji. Zabuna oko prirode ovih padobrana i pogrešnog zaključka da je bačena bomba imala usporavajući padobaran, dovela do toga da je atomska bomba u Japanskoj javnosti s početka nazivana padobran bombom. Na jednom od padobrana je bio metalni kontejner sa nepotpisanim pismom za nuklearnog naučnika Rijokiči Saganea koje ga je pozivalo da svojim autoritetom lično utiče na Vrhovni Štab kako bi se bezuslovno predao, jer inače zemlji preti mnogostruko veća furija atomskog oružja koja bi se sručila na njih. Autori pisma su nekolicina američkih naučnika, među kojima i Luis Alvarez, SaganeovkolegasaBerklija.Kanistersaporukomćepasti 50 kmdalje,aSaganeu će pismo biti uručeno tek mesec dana kasnije, prekasno za sve i svakog. Alvarez će gapotpisati četiri godine kasnijepri ponovnom susretu dvojice naučnika, starih prijatelja, pa neprijatelja, pa sada prinudnih saveznika. Radnici okolnih fabrika su krenuli na pauzu za ručak. Majke sa decom su krenule po ratno sledovanje hrane. Ostali civili su požurili da iskoriste još jedan dan bez bombi da obave svoje poslove.

Radarsko navođenje u Bokskaru ponovo ne uspeva da uradi posao, grad u dolini je opet nadmudrio tehnologiju svojom geografijom. Kapetan Kermit Bihan, bombarder nišandžija, je bio frustriran što će Amerika, baš na njegov rođendan, izgubiti svoju jedinu preostalu super bombu jer je meta ostala pokrivena oblacima, oni bez goriva, a njegov prst miran na okidaču. U 11:01, gledajući kroz nišansku spravu Norden, super-tajni elektro-mehanički kompjuter, još jedno o čuda tehnologije u B-29, revolucionarnom bombarderu čiji je razvoj koštao milijardu dolara više nego čitav Projekat Menhetn razvoja atomskog oružja. Kermit je navodno opazio metu kroz rupu u oblačnom masivu i napokon pritisnuo dugme za odbacivanje tereta. Mali Dečak, prva bačena atomska bomba, pod teškim udarima vetra u Hirošimi je promašio planirani cilj za manje od 300 metara, što je u okviru realnog proseka preciznosti za bombardere sa Norden nišanima. Debeljko će omašiti za više od tri kilometra, iako je prema Kermitovom nadimku umetnika u preciznom bombardovanju, Veliki Artista, u kojem je cela trenutna posada Bokskara obično letela zajedno sa njihovim kapetanom Bokom, i dobio ime.

U 11:02, nakon 47 sekundi slobodnog pada, na visini od 550 metara iznad jednog usamljenog teniskog terena, pet kilograma plutonijuma je započelo fisijsku nuklearnu lančanu reakciju. Nebo iznad Nagasakija je eksplodiralo i pretvorilo se u kuglu plazme sa temperaturom od sto miliona stepeni celzijusa u svom jezgru, poput površine Sunca. Oni na dovoljno velikoj udaljenosti svedoče da je prizor delovao kao dase sunce prelomilona dva dela i da sevodopad duginih boja slivao na grad. Manjeodsekundekasnije, kuglasepretvara u vatrenu loptu prečnika300 metara, sa temperaturom od 300 000 stepeni celzijusa. Kondenzovani sabijeni vazduhseispaljujeuvisublještavobelimoblacima,poputtornada.Zanjimdolazi vatreni stub. Za pola minute, atomska pečurka dostiže tri kilometra visine, prvo braon i ljubičasta pri nastanku, potom stalno menjajući boje u duginom spektru, sve zajedno formirajući duplu pečurku okruženu prstenom. Iznad grada će se formirati crni oblak kumulonimbus u obliku nakovnja koji će se dizati do 50 kilometara visine.

Eksplozija se čula čak 70 kilometara dalje. Neki svedoci govore da su čuli potmulu grmljavinu i duboke tonove slične zemljotresu, drugi visokotonsko pištanje i zujanje. Neki, opet, nisu čuli ništa, samo su videli bljesak i osetili udarni talas, opisujući zlatno sunce iza debelog sloja žute prašine, okruženo oblacima pare i električno belom svetlošću. Potom je nastao haos uništenja svega u okolini. Oblaci nad ovim delom obale će postati krvavo tamno crveni, usled požara koje je izazvala eksplozija na okolnim šumovitim planinama.

B 29 Veliki Smrad jetrebalodasnimitu eksploziju,alipoštojekrenuopogrešnom rutom i izazvao kašnjenje i gubitke goriva Bokskara koji ga je uzalud čekao, pilot Čarls Svini je posle izbacivanja Debeljka, okrenuo avion nazad da bi snimio sada čuvenu fotografiju atomske pečurke nad Nagasakijem. Major Svini će umreti u

84. godini, opovrgavajući urbanu legendu da su svi avijatičari iz atomskih misija skončali mladi od posledica radijacije ili od svoje ruke usled nervnog rastrojstva. Navigator iz Enole Gej je doživeo 93, a pilot komandir Pol Tibets 92 godine. I svi su bili prilično ponosni na svoju istorijsku ulogu.

Prve slike koje su došle iz Nagasakija, nekoliko meseci po ulasku američkih okupacionih snaga, pokazivale su čudne i sablasne prizore pedantno devastiranog grada, kao da je moćni tornado prošao tuda i sve pažljivo pomeo. Nagasaki nije bio moderan kao Hirošima, većinom kuće od drveta i papira. Ostao je šuplji metalni skelet ogromne fabrike i brodogradilišta Micubišija, nekoliko betonskih zgrada i usamljena nakrivljena kapija tori, ispred hrama koga više nema. Udar bombe je sravnio sve u okolini od 1,5 kilometara oko epicentra. Ostalo je nestalo u vatri tokom dana, u kontrastu sa paklenom vatrenom stihijom koja je besnela danima u Hirošimi, kao posledica velikih količina goriva, municije i ostalih zapaljivih materijala u i oko grada. Većina ljudi je poginula od vatre i pod urušenim objektima, ne od zračenja. Na slikama koje su se pojavile, nije bilo ljudskih ugaraka i bezobličnih tela zgrčenih u agoniji, istopljenih automobila, ni razbacanih ruševina, samo ogromno ali nedramatično zgarište nekadašnjeg grada, išpartano čistim i prohodnim putevima. Kao da je bomba uredno uklonila sve ljude i objekte. I ta slika je odgovarala Amerikancima, koji su strogo cenzurisali sve reportaže iz Nagasakija o njihovom nadmoćnom oružju koje deluje kao božja ruka. Ipak, sve su raščistili disciplinovani radnici prefekture Nagasaki. General Makartur je zabranio ulazak organizovane pomoći u grad i ostavio ljude sa bespomoćnim japanskim lekarima koji su se borili sa užasnim posledicama vatre ali i nove, misteriozne pojave koju su nazvali bolest X. Reporter Džordž Veler uspeo je da se ušunja u Nagasaki nekoliko nedelja posle udara i zabeleži realnost razorenog grada, ali i tužnu sudbinu hiljada ratnih zarobljenika koji su prošli mučenje u japanskim logorima, prisilan rad, marš smrti iz Batana, brodove smrti kojima su prevoženi, bolesti, glad, kanibalizam. Ipak, njegovi izveštaji će ostati izgubljeni u arhivama cenzora sledećih 50 godina, dok ih nije našao njegov sin i objavio u knjizi „Prvi u Nagasakiju“. Neke fotografije nastale po ulasku američkih trupa u Hirošimu i Nagasaki su i danas neobjavljene, zapečaćene i pod zabranom, iako bi trebalo da su javno dostupne. Deo tog užasa je ipak moguće videti na fotografijama koje je zabeležio japanski fotograf Josuke Jamahata koji je ušao u Nagasaki već dan posle napada. Fotografije, koje su takođe potpale pod strogu cenzuru generala Makartura, su pokazale istinski haos, uništenje i horor: ugljenisane ljude i decu, istopljeni metal, bezoblične planine od ruševina. Do ukidanja zabrane objavljivanja ovih fotografija 1952. godine, pojedinačne, manje dramatične slike su se pojavljivale na izložbama i u magazinima kao što je Life. Jedna od najpoznatijih je ona malog dečaka, umotanog u majčinu maramu, bezizražajnog, krvavog lica, kako steže kuglicu pirinča i izgubljeno gleda u objektiv aparata. Dvadeset godina kasnije, Josuke će podleći iznenadnom napadu agresivnog oblika raka na dvanaestopalačnom crevu, verovatno kao još jedan

mračni suvenir iz Nagasakija. Njegova knjiga „Genbaku no Nagasaki“ i posthumna izložba „Putovanje u Nagasaki“ su zaostavština koja ostaje kao dugoročna opomena.

Neki tvrde da je Makartur pustio Japance „da istrunu“. Vojnički rezon je bio da bi slike patnji samo stvorile nepotrebno sažaljenje kod ljudi na domaćem frontu, jer su već dovodili u pitanje da li je uopšte bila potrebna druga bomba posle Hirošime? Japan je bio poražen vojno i ekonomski, ali je odbijao predaju zbog američke klauzule da Car više neće moći da bude vladar Japana. Objava rata od strane Sovjetskog Saveza takođe nije ulivala mnogo nade, znajući šta su uradili sa svojim carem.

Kažu da je bomba u Nagasakiju sačuvala živote desetina ili stotina hiljada američkih vojnika koji bi stradali prilikom invazije na japanska domaća ostrva, u ogorčenoj borbi do kraja. Možda bi se Japanci ipak uskoro i predali, nećemo to nikada znati. Vojska SAD je bila samo pragmatična, želela je da nastavi da baca bombe, mnogo bombi, koje nisu doživljavali kao oružje sudnjeg dana, već samo kao jedno od mnogih. Debeljko je bačen dva dana ranije nego što je planirano zbog najavljenog lošeg vremena, a potom je Truman doneo dekret kojim se zabranjuje dalje korišćenje atomskog oružja bez eksplicitnog odobrenja Predsednika SAD, jer njega niko nije pitao za odobrenje napada na Nagasaki i osetio je da gubi kontrolu nad vojskom. Ta odluka važi i danas, što vam možda i ne zvuči bitno, ali bliža i dalja istorija nas uči da se stvari mogu promeniti bukvalno preko noći i da opšti haos može početi u bilo kom trenutku iz bilo kojeg razloga, iako je do tada sve naizgled bilo radost i poljsko cveće. A znamo da nije.

I tako je vojska pustila Nagasaki da odleži u izolaciji dok se stvari ne slegnu, da vide šta se dešava, kako će se razvijati situacija. Radijacija je bila velika nepoznanica koju je trebalo istražiti i to sve pod velikim velom tajnosti. Pored Trumana, nije im trebala još pobuna kod kuće, potaknuta slikama anihilacije, makar i tako omraženog neprijatelja, poput slika britanskog devastiranja Drezdena. Pričeo ratnimzarobljenicimaizAmerike,Australije,Britanije i Novog Zelanda bi podsetile one kod kuće na katastrofalne poraze njihove vojske u prvim godinama rata, javila bi se pitanja „ko je kriv“ i „zašto“? Nemci i Japanci su poraženi, a novi neprijatelj su bili tu Rusi, pa nije bilo vremena za gubljenje na kolateralnu štetu i civilno moralisanje. Još jedan dokaz tako pragmatičnog pristupa je i abolicija desetina naučnika zloglasne japanske Jedinice 731, koji su sprovodili košmarne, neizrecivo užasne eksperimente sa bio hemijskim oružjem nad pola miliona nedužnih civila iz Kine, Rusije i Koreje. U zamenu za medicinske podatke prikupljene tokom tih sadističkih eksperimenata, naučnici su dobili ne samo državljanstvo i imunitet, već su postali i ugledni građani SAD, biznismeni, pisci knjiga, priznati medicinari, menadžeri, čak i milioneri. Ništa novo, posle sličnih mahinacija sa gestapovcima u zamenu za obaveštajne podatke i špijunske mreže na teritoriji Evrope i SSSR-a, ili evakuacije zlatnih momaka

nacije raketnihnaučnikaiprigodnozaboravljeneradnesnageizkoncentracionih logora koja je žrtvovana za njihove projekte. Jedan od takvih, Verner fon Braun, odveo je Amerikance i celo čovečanstvo na Mesec zahvaljujući svom znanju, iskustvu, prilagodljivosti sistemu i opranoj biografiji. Pravi čovek, na pravom mestu, u pravo vreme je učinio veliki korak za čovečanstvo, i još veći za sebe. Nuklearno oružje ipak nije humano i efikasno kao što nam se čini na TV-u. Slika masivne pečurke koja se diže u visinu 15 km posle zaslepljujućeg bljeska plavobele svetlosti i eksplozije koja je zgnječila nebo i zemlju u deliću sekunde, kao božanski strašni sud, sugeriše da nema mesta gde se čovek može skriti. Ipak, užareno jezgro eksplozije je dezintegrisalo samo one koji su bili na 100 200 metaraodepicentra,avećprvikojisupreživelisubili samonekih 500 600metara dalje. Oni koji su uspeli da se sklone u betonske kuće i plitke rovove, izbegli su prvi talas nuklearnih opekotina. Jonizujuće zračenje je trajalo oko 100 sekundi nakon detonacije, što je bio razlog da nastane nekada poznati „atomski s leva“, pokušaj zaštite od neposrednih efekata inicijalne radijacije atomskog udara, često navođen kao primer besmisla jedne druge priče jedne druge zemlje, ali kao i mnogo šta drugo, pojednostavljena i izvrnuta priča prodata popularnoj kulturi imala je svoju agendu i skrivene motive. Kod preživelih žrtava zračenja su se pojavila masivna krvarenja usled raspada trombocita i nemogućnosti krvi da se koaguliše. Dugoročne posledice su nastale u nedeljama posle toga, usled kontaminiranog zemljišta, radioaktivnih padavina i posledica radijacione bolesti, kao i razni maligni tumori u godinama i decenijama posle toga kod stotina hiljada ljudi. Danas postoje centri koji prate stanje retkih još uvek živih svedoka i njihovih potomaka. Oko 80% rezidualne radijacije je oslobođeno tokom prvih 24 časa od eksplozije, pa je danas život u Nagasikaju i Horišimi uglavnom bezbedan jer je nivo radijacije na nivou bilo kog drugog grada na Zemlji. U svetskom sećanju kao asocijacija na užas nuklearnog rata ostaje Hirošima, ultimativna destinacija svakog mračnog turiste. Početak atomskog doba, 200 000 žrtava u prvom udaru, apokaliptične slike dopunjene svedočanstvima očevidaca koji nisu imali fotoaparate, ali su kroz košmarne crteže dočarali potresnu dubinu onoga što se desilo u Hirošimi. Crteži vatrogasnih cisterni punih vode sa desetinama ljudi koji su se u njima pokušali skloniti i koji su se u njima živi skuvali u središtu grotla vatrene stihije. Crteži jarko crvenih ljudskih oblika u metalnim cisternama, okruženih crnim oblicima spaljenih ljudi na zemlji okolo, teško da mogu da vas ostave ravnodušnima. U Nagasakiju, dolina Urukami će podneti veći deo udara i spasti drugu polovinu grada. Katedrala Urukami, nekada najveća crkva na tlu Japana, uništena je tom prilikom, skoro u potpunosti. Ostali su prednji zid i polu istopljena statua Bogorodice, zacrnjena od toplotnog udarnog talasa. Neki Japanci su primetili da je njihov hram Suva ostao čitav, a da hrišćanska crkva nije izdržala bombardovanje od strane samih hrišćana. Prvi obnovljeni objekat u gradu je bila

upravo ova crkva. Danas je katedrala potpuno rekonstruisana, zajedno sa oštećenom figurom za koju kažu da plače suzama žalosti za svim tragično izgubljenim životima tog dana.

Debeljko, kao i bomba aktivirana na poligonu tokom Triniti testa u Novom Meksiku, su bile plutonijumske bombe, znatno jače od prve bačene, uranijumske, nazvane Mali Dečak, pa je bilo očekivano i veće uništenje i veći gubici života. Ipak, odmah je stradalo samo 30 do 80 hiljada ljudi usled Kermitove sudbonosne odluke da se ne vraća kući sa prtljagom, da ne čeka rupu u oblacima i vizuelnu potvrdu mete. Niko nije znao koliko hiljada ratnih zarobljenika i civila na prinudnom radu je takođe stradalo sva dokumentacija je nestala u paklu koji je nastao, zajedno sa ljudima i kućama dela grada koji je imao „uglavnom lošu“ i „najgoru“ sreću. Sada možete prošetati Parkom mira na mestu epicentra udara Debeljka. Memorijalni muzej mira Oka Masaharu, odmah do muzeja 26 mučenika, je posvećen svim žrtvama A-Bombe. To uključuje i strane žrtve, ratne zarobljenike i civile na prinudnom radu, kao i opise ratnih zločina koje je Japan počinio tokom okupacije i rata. Kultura ćutanja posle rata i zataškavanja zarad nove politike i novog neprijatelja, dovela je do toga da je Nagasaki opet postao usamljeni izuzetak u zemlji, ovaj put u otvorenom prikazivanju zla koje se dešavalo u ime Cara i Imperije. Muzej Atomske Bombe sadrži sve što želite, a možda i ne želite da vidite: odeću, naočare, tašne, pisma i ostale svakodnevne predmete pronađene u ruševinama, svedočanstava onih koji nisu preživeli. Spomen sala mira, odmah do Muzeja, je moderna instalacija gde su na zidovima urezana imena identifikovanih žrtava Bombe. Imena koja tu nisu stala, ispisana su u knjigama koje su pohranjene u 12 staklenih stubova koji se dižu do tavanice sale.

Današnji Nagasaki svakako nije zaboravio na 9. avgust 1945. Ipak, to je sada moderan, užurban lučki grad koji se širi, orijentisan na budućnost i zelenu energiju. Hirošimi je ostavljeno da bude simbol, dok Nagasaki, bogate istorije prozora u svet starog i novog Japana, nije skrajnuo istoriju ali ide dalje, ne ostaje zarobljen u jednom trenutku vremena, ne želi da bude poprište druge atomske bombe, već poslednje koja je upotrebljena u ratu. I da završimo sa tom pričom, pošto čujem da neko iz kineske grupe turista tamo pozadi već dobacuje da su Japanci to i zaslužili, između ostalog zbog bestijalnog Silovanja Nankinga. Nije vam prijatno? Zbog čega ste onda došli? Čuli ste šta je sve Nagasaki bio, ali niste došli zbog njegove istorije, nego zbog jednog jedinog događaja koji se desio za vreme kraće od jedne mikrosekunde, oslobađajući energiju plutonijuma 239 ekvivalentu 21 kilotoni TNT a! Doputovali ste vremeplovom ovde u prošlost da vidite ovaj istorijski događaj sa bezbedne daljine i potom se opušteno vratite nazad, neokrnjene duše i DNK a, sa morbidnim uživanjem u razaranju epskih razmera, jer sve je to samo zabava za vas, kao serija na Netflix u. Ali i vi ste deo te serije. Zato, molim vas za mir i poštovanje protokola vremenskih putnika koje

ste svakako potpisali. Da li želite da vas ponovo proveravam da li ste vakcinisani novom dozom? Vidite, ljudska istorija je takva, kreće su u nepredvidivim, koncentričnim krugovima. Ta vakcina koja vam je omogućila da danas budete ovde, posle one druge strašne globalne pandemije koja je došla posle prve, vuče svoje korene na medicinskim istraživanjima monstruma iz nacističkih logora, ali i domaće Jedinice 731 i njene fabrike užasa, samo je danas neprijatno i politički nekorektno povlačiti takve paralele i povezivati te činjenice. Ti, i mnogi drugi masovni i pojedinačni zločini, genocidi, masakri, su doveli do drugog, pravedničkog zločina i ove A Bombe zbog koje ste danas ovde. A ti koji su ovo napravili su pokupili i odveli na bezbedno one zbog kojih su ovo napravili, i iskoristili njihovo znanje da bi pobedili komunizam i vama napravili vakcinu protivzlogvirusa,kakobi došli ovde da sesetite, dal’ žrtava,dal’ simbola njihove moći ili samo krivudavog puta čovečanstva kroz sivilo između dva pakla to je na vama da odlučite. I da se hologramišete, naravno (cena nije uračunata u aranžman). Molim za tišinu! Niko neće propustiti eksploziju, naravno! Svaki bizarni detalj će te moći da vidite u usporenoj reprodukciji, atom po atom. I još jednom vam naglašavam da su kazne ogromne i drakonske za one koji nose artefakte kući kroz portal. Molim vas, ponašajte se razumno. I vi momci tamo, nemojte šarati sprejom poruke po istoriji.

I požurite sada, vidite koliko je sati! Zauzmite mesto pre ručka u vrlo popularnom restoranu Tsuru čan, najstarijem restoranu koji služi najpoznatiji gurmanski specijalitetNagasakija turski pirinač (trenutno 1180 jena).Otvorendavne1925. godine, restoran je bio i ostao uređen u čudnoj verziji japanskog art deko stila, sada potpuno retro i cool. Japanu je u jeku modernizacije privlačilo pažnju sve što je tada bilo moderno, a to je svakako bila i mlada, reformisana, sekularna Turska predsednika Kemala Ataturka. Kao i sve drugo što nisu poznavali i razumeli, informacija da postoji neko čuveno jelo od pirinča koje se pravi u Turskoj, inspirisala je japanske kuvare da osmisle još jednu slobodnu gastronomsku aproksimaciju turski pirinač: prženi svinjski kotleti na pirinču sa kari umakom, špagetama i pohovanim škampima. Kažete da to nikako nema veze sa Turskom? Pa, tako su ovde u Nagasakiju, u onom vremenu, zamišljali tamo neku udaljenu i misterioznu Tursku. Tako je Japan zamišljao egzotiku. Vama, ako se ne sviđa ova ideja tu je uvek siguran izbor za brzu hranu stari dobri McDonald’s u ulici Hamamači. Prijatno!

MARIJA JURAČIĆ

IZLOŽBA SLIKA ABELA BRČIĆA „KAKO OSTATI MLAD“

U okviru Kastafskog kulturnog leta 2022. godine u maloj dvoranskoj crkvi Svete Trojce od 29. IX. do 3. X. održala se izložba korčulanskog akademskog slikara Abela Brčića pod naslovom „Kako ostati mlad“. Izložbu je organizirao Saša Matovina, a otvorio ju je Igor Brešan. Vedre, raspjevane slike ispunile su crkveni prostor u čudnoj sprezi s kamenim baroknim oltarom iz 1781. godine i starim glagoljskimfreskama.Ušavšiuprostor,slikesugarazgalile,unijeleunjeganešto, doduše prolazno, ali životno, veselo i prisno. Nižu se kućice primorskih mjestašca u mnogim varijacijama, ludo naherene, prpošne, bajkovite, kako reče u uvodnoj riječiIgorBrešan:“Tusvekaodajenatrenutakstalo,ni vrime nemanekunaročitu vrijednost, ostavilo je sebi za pravo da uspori i predahne na putu k vječnomu. Sve kao da je uzelo stanku za predah, do neke nove fešte ili turističkog eventa. Kale supuste, kućesuse sabile jednauz drugu, da ih pripeka oli studen ziminebidošle „glave“. Aizabajkovitihkulisa zapravotinja život,pomalo pustinjački, ne mareći naročito za civilizacijske i informatičke dosege.“

Iako sve prolazi i nestaje u vremenu, prave se vrijednosti teško mogu izgubiti. Zato se onaj glagoljski zapis sretno našao s Abelovim slikama.

Marija Juračić

POETSKI KOLORIZAM SANIJELE MATKOVIĆ

Nema mnogo umjetnika koji u sebi nose poetsku riječ i slikarsko platno. Jedna od njih je Sanijela Matković, književnica i slikarica. Likovi njenih priča i romana nerijetko su slikari ili su u uskoj vezi sa slikarstvom. ( Žuta Mona Lisa, Slikarica, Kiša boje tulipana…) Slikarstvo Sanijele Matković je kolorističko. U njemu dominira boja pa se čini da sama slikarica postaje bojom. Bojom ona izražava svoje emocije, svoju strast prema životu. Boja odražava njezin, uglavnom vedar, stav prema realnosti. Njezina su platna razigrana, nema u njima naznaka tuge ili nostalgije. Boja ne razara. Dočekuje nas prijazno, zaneseno. Čista je i topla i širi se prema nama, pa se u jednom segmentu slike naglo prekida i utone u bjelinu. Kao u igri skrivača. Ne vidimo je, ali znamo da je tu, da je slika cjelovita, da se samo na trenutak skrila kako bi izvirila na nekom drugom kraju platna. Likovna poetika Sanijele Matković je snažna. Sastoji se od nekoliko dominantnih boja koje naglašavaju energiju slike.

Motivi Sanijele Matković su uglavnom mrtva priroda i portreti. Obično su to stvari iz njezina okruženja ( cvijeće u vazama, vino u čaši…) Te su slike naša svakodnevica, ono sa čime živimo, što svakog dana koristimo.

U slikanju portreta Matković ne teži biti autentična. Ne slika određene osobe. Njezin je pristup portretu stripovski dopadljiv. Razrađen je u detalje ili su konture lica tek naznačene.

Nije važan izraz lica, nije važna emocija, psihološki prikaz. Važna je jedino boja. Jerkakorečejedan lik ujednojpričiSanijeleMatković,onaponekad postajeboja. „Znaš Lara, ponavljala bi “ja živim s bojama, za boje i kao da sama postajem slikom koju njima stvaram.“

KNJIGE, KNJIGE

NAŠ KVANTNI ŽIVOT SATKAN MINIMALIZMOM OD JEDNE SEKUNDE

Autorica Sanijela Matković nastavlja svoje vrsno književno stvaralaštvo knjigom „Kvantni minimalizam“.

Sam naslov me se dojmio. Riječ kvantni je latinskog porijekla i obično se koristi u fizici, a označavakoličinu,paimamokvantenergije,kvant svjetlosti, titraja i slično. Druga riječ naslova je minimalizam, a označava pokret u umjetnosti koji odbacuje komentiranje društva, osobni izraz umjetnika, narativne elemente ili aluzije na povijest, politiku ili religiju, a zasniva se na stvaranju predmeta, slika ili skulptura čija je vrijednost isključivo estetskog karaktera.

Spojivšiovedvijeriječiautoricasepoigralainapravilanaslov koji naprvu nikoga ne ostavlja ravnodušnim, naprotiv. Budi ogromni respekt i odmah nas mami na daljnje iščitavanje knjige.

Autorica je knjigu podijelila u tri djela. Prvi dio simbolično nazvan „24 sata“, a obuhvaća deset pjesama. Drugi dio nazvan je „Minuta“ sadrži četiri pjesme. Posljednji treći dio „Sekunda“ sadrži dvije pjesme.

Knjiga započinje ovom rečenicom, te je svojevrsni uvod u knjigu, a ona glasi: „Nema ničeg toliko kvantnog i toliko minimalističkog kao što je VRIJEME“.

Vrijeme na prvi pogled nam se čini kao da je neograničeno, jer je bilo prije nas, vrijeme je sada i vrijeme će biti kad nas ne bude, a s druge strane je i minimalistički, jer nemamo svi privilegiju da ga koristimo koliko hoćemo, mi ljudi smo vremenski ograničeni, naš život ima svoj početak i svoj kraj. Ne znamo koliko ćemo živjeti, ne znamo što nosi dan, što nosi noć. Također ne znamo

hoćemo li se ujutro probuditi i to nekako i jest čar života. Sanijelini stihovi u ovoj knjizi vuku na haiku poeziju, iako nemaju točan broj slogova, koji koristi haiku poezija 5 7 5. No, itekako odišu onime što haiku poezija nosi sa sobom.

U prvom dijelu, nazvanom „24 sata“ autorica oslikava svoj dan od početka do kraja, miješajući pritom osjećaje, spoznaju, ljubav, izazove koji se pojavljuju, pa i prirodu, igrajući se zaključcima koji svaki na svoj način nose duboku pouku. Svatko od nas se može pronaći u Sanijelinim stihovima, a ja ću izdvojiti ova dva:

„Ti i ja u jednokratnom izletu emocija Dva pelegrina Kišobran bez futrole ...buđenje je nužna potreba“

„Taman na pola puta OD DO U nedostatku radara Lupa srce“

Sve stihove sam pročitala nekoliko puta i specifično je to što sam imala dojam, da kako iznova čitam iste stihove, svaki put doživim jednu novu emociju, steknem drugačiji zaključak i svaki put izvučem neku novu pouku. Zato smtram da će svatko od nas čitatelja imati svoje jedinstveno tumačenje. I to ne jedno, nego više njih.Sanijela nas nekako iupozoravadajesvaki trenutak bitan u životu.Nažalost, mi ljudi često zanemarimo tu činjenicu. Pravimo se kao da imamo cijelu vječnost pred sobom, no nažalost, mnogi od nas odu i prije nego se probude. Stoga bi i svaka minuta i svaka sekunda trebale u nama buditi osjećaj respekta, jer je svaka isuviše važna. Citirati ću dvije pjesme kojima se opisuju upravo minuta i sekunda. Tako minutu u pjesmi „VJEČNOST“ opisuje stihovima:

„U čekanju Nekoga Nečega .preobličava se u vječnost“

Dok sekundu opisuje riječima u pjesmi „PROSTOR“:

„Na kraju u nju stane Cijeli život“

Kad se osvrnemo oko sebe i na život iza sebe, bez obzira koliko godina mi živjeli, bilo to trideset, pedeset ili sto, čini nam se kao da je sekunda i najčešće kad nas netko upita kako nam je prošlo vrijeme iza nas, pucnemo prstima, doslovno sekunda.

Sanijelina poruka svima nama ovim pjesmama je da svaki sat, svaku minutu shvaćamo s posebnim pristupom i da se s pažnjom osvrćemo na svaku sekundu, jer od njih nam je satkan život, htjeli mi to priznati ili ne.

Čitajući ovu knjigu spoznajemo da pažnju trebamo usmjeriti onim malim, naizgled nebitnim stvarima, jer one su te koje čine veliku razliku.

Stoga,dragičitatelji,želimvamdačimprijedođetedoprimjerkaSanijeline knjige „Kvantni minimalizam“ i da tim minimalnim promjenama u svom životu dođete do nove „kvantne teorije“ i napravite iskorak prema kvalitetnijem i ispunjenijem životnom putu.

DRUŠTVENE TEME

HALLOWEEN U OPATIJI

Riječ Halloween doslovno ne znači Noć vještica nego je izvedena od engleskog naziva All Hallows Eve noć prije Dana mrtvih. Stari su Kelti vjerovali da 1. studenog počinje zima te da na taj dan duše umrlih prelaze na drugi svijet. Te su noći Kelti palili vatre kako bi pomogli dušama pokojnika naći put.

Ove godine superski klub iz Opatije VOP SUP TEAM, zahvaljujući lijepom vremenu, upriličio je na taj dan malu morsku zabavu.