Denis Kožljan-Iza osmijeha, prokleto sama (roman) by Zoran Hercigonja

DENIS KOÅ½LJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

Nakladnik: Vlastita naklada autorice

Autor: Denis Kožljan

Lektorica: Denis Kožljan

Naslovnica: Denis Kožljan

Kratak osvrt: doc.dr.sc. Ticijan Peruško

Copyright © 2019. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ovog romana ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Elektroničko izdanje 2019.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

Denis Kožljan

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

PROLOG Biti kao ptica

.....Mudre misli...kažu...i nikad ne lažu Jeste li već motrili ptice koje se nađu pred nekim problemom, npr. prilikom gradnje gnijezda? Danima i danima one grade svoje gnijezdo skupljajući razne materijale, često donoseći ih izdaleka… Kad završe gnijezdo i kad su spremne položiti svoja jaja u nj, često se dogodi da ga nevrijeme, ljudsko ‘djelo’ ili neka životinja uništi i tada im propadne sve što su gradile. Što tada učini ptica? Onemoća i napusti svoj rad? Nikako! Ona počinje ponovno i ponovno, sve dok jaja ne položi u gnijezdo. Dogodi se, također često, prije nego li se izlegu mladi ptići, da životinja, dijete, nevrijeme, unište to gnijezdo, ali ovaj puta s dragocjenim sadržajem… Vrlo je teško početi ponovno od nule. Ali ptica nikad ne zastane, ne uzmakne. Ona nastavlja pjevati i graditi, graditi i pjevati… Imate li ponekad osjećaj da vaš život, posao ili vaša obitelj nisu ono o čemu ste sanjali? Imate li nekad želju reći: “Dosta, to što nastojim, ne vrijedi truda, to je previše za mene!”? Osjećate li umor zbog svakidašnje borbe za život, zbog narušenog povjerenja, nepostignutog cilja onda kad ste već bili sigurni da ste ga postigli? U životu svatko ponekad doživi udarce, ali ne zaustavljajte se nikada. Ako vam pomaže, izrecite molitvu, nadajte se boljem. Ne dopustite da vas zaokupe problemi nastali za životnih borbi… Pokušajte ih nadići i rješiti. Pokupite komadiće svog nadanja, ponovno ih složite i počnite ispočetka! Kao ptice! Nije važno što će se dogoditi! Ne odustajte nego samo idite naprijed. Život je stalna borba, ali vrijedi truda prihvatiti ga!! I nemojte nikada prestati pjevati! 4

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Autorica se nadopunjuje na prethodne mudre misli

Često se pitam jesam li i ja ptica, uporna, pomalo umorna od nekadašnje borbe sa životnim nedaćama...No, zaklela sam se kako ću nastojati ispuniti ovaj ostatak postojanja, kvalitetno, kreativno, iskoristivši sve ono pozitivno i mudro što sam naučila iz mog gotovo polastoljetnog življenja... Zaista sam u nekoliko posljednjih godina, puno pisala, brusila svaku riječ, rečenicu, stih , pa i prozne učinke. Napisala sam i autobiografiju i eto, vrag mi ne da mira, možda i previše hrabro i samouvjereno ušla sam u jedan novi izazov. Poistovjetiti se želim sa pticama o kojima govore mudraci, naoružavam se cjelokupnim stvaralačkim i životnim iskustvom i krećem u pisanje jedne nove forme - romana. Želim mojoj čitalačkoj publici predstaviti jedno djelo naslova „Iza osmjeha, prokleto sama“. Koliko ću uspjeti u svemu tome zaista ne znam, no, znam da ću se truditi ispričati jednu priču o glavnoj junakinji Leoni Zbiljski, o njenom putu i stasanju od djevojčice u ženu. O njoj, koja je u društvu slovila kao miljenica upravo zbog svog osmjeha, no, na kraju bi ipak ostajala potpuno sama..... Pisati ću polako, kad dobijem inspiraciju, za svaki nastavak, a kako će sve to na kraju ispasti, vidjeti ćemo. Nisam se ništa posebno pripremala, pokušati ću onako kako najbolje znam i umijem, pa ipak će to biti moj prvi uradak i zadovoljiti ću se s običnom malom pohvalom.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

POSVETA Ovo djelo posvećujem svim ženama, majkama, umjetnicama koje su iz bilo kojih razloga slovile kao žene s osmijehom, a onda kad bi im toliko bilo potrebno društvo ili osmijeh suprotnog spola, ostajale bi negativno zatečene, potpuno same u svojim mislima......

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

TKO JE LEONA ZBILJSKI? Leona je glavna junakinja mog romana, prvijenca, u tom književnom žanru. Ima pedesetak godina, sutkinja Općinskog, odnosno Okružnog suda, žena jakih moralnih kvaliteta, ali istovremeno usljed gomile prijatelja i rodbine, vrlo osamljena. I čitava se radnja zapravo odvija na prepoznavanju Leonine svijesti ili možda samosvijesti. Njena je stvarnost ipak pre gruba dok joj ličnost cijepa siva svakodnevnica i otuđenost. Tako našavši se u svijetu podvala i sujete, Leona jednostavno kao da gubi tlo pod nogama, ne uspijeva se othrvati raspolučenosti pa ni svojim širokim osmijehom zbog kojega su ludovali mnogi muškarci za njena života. Ona kao da drži svoju kiklopsku glavu sastavljenu od pijanih očiju kojima nema broja. Iako je to po nju kobno, ubitačno, ona se hrani preispitivanjem prošlosti koja i nije bila bajna, preispituje svoje korake, pita se nije li cijeli njen polastoljetni život zapravo jedna obična laž. To je ono loše, ono negativno što Leoni šteti u svakoj novoj vezi i uzaludnom traženju novog nekog početka. Pa, onda u trenucima tuge, pokušava barem malčice srknuti svoju kuglu sreće iz neke najranije mladosti kad je zapravo bila i ispunjena srećom i donekle ljubavlju. Vrijeme, vrijeme je za moju junakinju bilo toliko kobno da se ona jednostavno u takvim uvjetima nije znala ili mogla othrvati samoći i svemu što ju je uz nju pratilo (izdaja, padanja u neka čudna depresivna stanja). Tonula je u kaljužu svojih teških misli sve više i dublje, a odgovore na mnoga pitanja nikad dobila nije pa je nemir ušao u njenu dušu, klonula je i tjelesno, a tada joj ni osmijeh, kao njen adut zapravo nije donosio ništa pozitivno. Iznad njene glave uhljebila se noćna mora i kopala po vlastitim sjećanjima, nezadovoljna sobom i svojom nutrinom...a onda su i njeni prijatelji osjećali to padanje u neku rijeku, blatnu i muljevitu. Mašta, snovi a s druge strane surova satvarnost s kojom se trebala nositi, Leonu su malo po malo bacali u očaj. Usljed tih isprekidanih krpica sjećanja, neobičnog senzibiliteta i osjetljiva na svijet oko sebe, njen je život postao poput Pandorine kutije koja ju je onda bacala iz krajnosti u krajnost, iz jedne nedaće u drugu. Na momente bi se dizala poput ptice iz pepela, vjerujući da je u svakom novom prijatelju našla pravu osobu za ostatak života, no očito se prevarila.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

I. POGLAVLJE

adnja noć. Bijela Badnja noć, noć samo jedna u nizu prosinačkih, vraški hladnih, te dvijetisućite, kad se nakon polnoćke skupilo staro društvance u potkrovlju lijepog stana gradske četvrti, gdje je stanovala Leona Zbiljski.

Atmosferu prave zimske idile pojačavale su paperjaste bijele pahulje koje su se zadržavale na prozorskim staklima. Parkić ispred Leonina stana odisao je nekom bajkovitošću, čarolijom snježnog pokrivača. Parkirani automobili tek su narušavali neki neuobičajan mir. Budući je to bio predio grada nekoliko kilometara udaljen od središta, na blagoj uzvisini, Leona je nekako sa sjetom pogledavala na osvjetljene kuće gdje se te večeri slavio dolazak Božića većinom u obiteljskoj atmosferi, što i nije nešto novo. No, za ovu ženu koja je tek zakoračila u pedesetu, cijela je ta atmosfera izazivala neki nemir u duši. Naravno, nije se to davalo naslutiti jer je njen široki osmijeh uvijek u takvim prilikama prikrivao svaku njenu čežnju ili tugu u kojoj se ona, sutkinja Općinskog suda, osjećala osamljenom. Još je jednom , onako sjetno zabacila pogled preko predjela zvanog Travnička četvrt, šaputajući nešto , onako sebi u bradu, a onda je uzimajući iz kožne , crne torbice, poznate modne marke, uzela ključ stana. Iza nje stepenicama polako , držeći se za rukohvat, tek onako , iz navike, penjao se njezin dečko Marcel, visoki, muškarac, ravnog stasa kao u svijeće, mišićavih ramena. Teretana je bila njegovo mjesto opuštanja ali i čestih treninga, budući se i profesionalno bavio sportom. Njihovi prijatelji Helga i David, oboje iz imućnih obitelji, polako su, kao da se vraćaju iz ugodne šetnje, grabili stepenicama, djeleći si kratke poljupce.Njih su dvoje tek nedavno ušli u brak, dakle u kasnim četrdesetima, nakon desetak godina zajedničkog hodanja, i uživanja u slobodi ljubavnog zanosa koji se još uvijek dao naslutiti u oboje. No, Leona nije bile te sreće ili je tek možda rođena da svojim prepoznatljivim osmijehom usrećuje ljude oko sebe, a u duši je negdje duboko patila Moralni prekršaj Stan je Lea zaista impozantno uredila, onako kako je sama htjela, a nije ni čudno s obzirom da je i sama bila vrlo kreativna, te se u slobodno vrijeme bavila slikanjem. Dakle, nakon ulaska u topli kutak, svih četvero raskomotilo se i okupilo u dnevnom boravku gdje su po starom dobrom običaju za Badnjak, jeli bakalar, kavijar sa kiselišem, topli kruh koji je Leona kupila putem u poznatoj pekari. Zasladili su se i samoborskim krofnama, a onda su sve to obilno zalili crnim Sovignonom, a nije nedostajalo ni pive i žestice. Večerali su i družili se u pravom raspoloženju iako se Helga ni jednog trena nije ponudila pomoći Leoni oko serviranja. Kamin se crvenio od vatrice koja je dodatno zagrijavala atmosferu, a na regalu je stajala Linija sa CD-om i pjesmama dragog Olivera. David se stalno zezao u svom poznatom stilu, zapalio i finu cigaru, a Marcel i Helga kucali su se i nazdravljali dolasku Božića. Po starom dobrom običaju gospodična Zbiljski, pretjerala je u svom perfekcionizmu, neprestano odlazeći u kuhinju i peruči prljavo suđe, Ništa nije željela prepustiti slučaju, bila je možda i presretna što su joj Helga i David opet u gostima. Bili su joj dragi ti ljudi. A onda , negdje oko dva poslije ponoći, kad je sredila stol od večere i ušla u dnevni, imala je što za vidjeti. Potpuno se šokirala. 8

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA ....."„Oh, Bože, je li to na pomolu još jedna nevjera? O čemu njih dvoje to šapuću? Pa jesam li ja ovdje ponovno višak? Koji se to vrag dešava?“ Prekrila je lice dlanovima, i odjurila u toalet. Za to vrijeme , na sredini dnevnog, umjesto stolića, sada su stješnjeni jedno uz drugo, u podosta pripitom stanju, plesali Marcel i Helga. Tko bi uopće ikada mogao povjerovati da će si jedna žena koja se doslovce činila sretnom u svom novopečenom braku, dopustiti taj trenutak, koji je bio sve , samo ne običnih pola sata plesa. Nabrijanost se osjećala u zraku. I dok je Marcel svlačio nekako nespretno košulju, drugom je rukom sve jače stiskao Helgu pripijajući je k sebi. Ona je bila u stanju transa. Tko zna je li možda nije stigla razmišljati trezveno ili je baš zaželjela da se dogodi ovaj jebeni trenutak. Nije uopće mislila o sebi je li i koliko pretjerala. Neee, njoj je bilo sasvim ugodno, u zagrljaju čovjeka poput Marcela, jakog, snažnog, seksipilnog, istovremeno. Kao da je žarko željela da se taj trenutak dogodi, da prorade strasti. U sekund kao da se naglo promijenilo svjetlo, ili se njoj samo činilo. Alkohol je zasigurno pojačavao osjećaje. Oboje su u prepunama napipavali neki živi oganj, a Helgina utroba kao da se cijepala na krpice. I nakon što su se i pahulje povukle, prozorska stakla su se ponovno tresla...ili se to samo činilo.Marcel je učinio nekoliko naglih koraka, istovremeno snažno držeći ženu koja se u tom času njemu činila ne prijateljica, ne žena čiji je suprug dobrano hrkao na kauču omamljen od previše popijenog Whiskija, već žena koja se pak uspjela uhvatiti u zamku jedne noći, jednog trenutka. Njene krupne zjenice jasno su se ocrtavale, na slaboj svjetlosti sobe, izduženog vrata i napetih kontura lica, izgledala je poput ždrebice spremne za ljubavni ples. Gorjela je izvan , iznutra još mnogo više, znojila se dok su joj se male okrugle grudi nadimale što je u dodiru s njegovim prsima, Marcela dovelo do ludila.Nestrpljivo je dignuo plavu , haljinu svjetlucavih šljokica, nagnuo Helgu na zid. Dok je ona jezikom tražila vrhove usana, svojim dugim koštunjičavim prstima i noktima pod lakom boje višanja, prebirala po njegovim ramenima, on, dojučerašnji dobar prijatelj, odjednom joj je skinuo crne čipkaste gaćice, pipkajući je među uskomešanim bedrima, osjećajući njenu glatku kožu. Onda kao da se svijet prevrnuo, izvijao u koloritu strasti, dok je Marcel priljubio svoja usta na njene vlažne usnice koje su ga podsjećale na neko najbolje crno vino, u trenutku je bio u njoj, ipak, učinio je to dok mu je puls odavao osjećaj koji s Leonom nikada nije doživio. Ha, je li možda zgriješio...nije imao vremena ni volje razmišljati sad o toj nedoumici. I dok je Helga stenjala u stanju blaženstva, znojna i vrela, ostavši nakon svršetka u nepomičnom položaju , leđima nagnuta na topli zid, Leona je u toaletu ridala poput nekoga kome je srce iščupano. Mogla se pobuniti, mogla je boriti se s namjerom njenog dečka i najbolje frendice...ali nijeeeeee...To je ono, zbog čega je cijeli svoj život patila, suzama ispirala ovaj jebeni svijet pun laži, licemjerja, prevare, svijet u kojem se osjećala rođena kao izrod, kao uljez između svih onih cura i dečki, udatih i neudatih, oženjenih i rastavljenih. Ama baš nigdje nije mogla svrstati sebe...Osjećala se nemoćnom i u tim trenucima povlačenja nije joj pomagao ni njen široki osmijeh, njena žila kucavica. "........ Leona je u kupatilu , već pomalo ukoćena od hladnoće i slabosti, na trenutak pustila vodu iz vodokotlića tek toliko da razbije tišinu koja je stravično na nju djelovala. Odlučila je proviriti u dnevni boravak, vidjeti je li se njen Marcel otrijeznio nakon snošaja sa vrućom Helgom...Ali neeeee....neeeee...Njima je zacijelo bilo i previše lijepo, uzbudljivo i alkohol je ispunio svaku 9

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA njihovu venu, toliko da nisu imali kontrole nad sobom...Ležali su potpuno goli na perzijskom tepihu crvenih kontura, držeći se rukama poput divljih ljubavnika u času pijanstva...Vatra iz kamina tek je pirila i na gola tijela bacala sjenu ocrtavajući njihova spolovila...Očito je Marcel uspio dobiti od Leonine najbolje frendice, ne komadić već cjelinu onoga što mu njegova draga nikad nije mogla ili uspjevala pružiti... Leona je u ogrtaču, gledala prizor kroz odškrinuta vrata boravka, no, nije se imala hrabrosti približiti, ili možda nekako zavesti Marcela i tako se osloboditi dugogodišnje agonije koja je kuhala njenim duhom i tijelom. Njena frigidnost predstavljala je strahoviti teret dugi niz godina i svaki put dok je pomislila na glavni razlog zašto je do toga uopće došlo, zapala bi još dublje u neko stanje bezvrijedne žene koja je „zahvaljujući“ Bogu ili vragu, osakaćena u vrlo značajnom segmentu svoje seksualnosti. Poznavajući svog dečka i njegovu mladost koja se u pozitivnom smislu, bitno razlikovala od njezine, osjetila je pomalo grižnju savjesti i kao da je htjela predložiti Davidu, zamjenu partnera, misleći da bi je ovakav čin možda uspio vratiti u neki normalniji tijek one druge životne brane. Znala je za Davidovu dugogodišnju vezu s jednom profesoricom latinskog, prije nego je Helga ušla u njegovu luku. Volio je David Elenu, i previše ju je volio, davao joj se u potpunosti, no, ona je ipak živjela previše ubrzanim tempom, puno putovala i završila u zagrljaju tamnoputog Marokanca. Udala se, zasnovala obitelj. Teško je David sve to skupa prožvakao, vjerovao je u njezin povratak ali je to ipak bilo potpuno nemoguće...I to ga je zapravo vrlo dotuklo, tako da je alkohol, pa i pušenje trave, sve više uzimalo maha, sve dok ga zgodna Helga nije šćepala i uspjela preuzeti kontrolu nad njime...No, David je u sebi ipak duboko patio, možda intenzitetom i okrutnošću sudbine kakva je pratila i njegovu prijateljicu Leonu. Pogledala je ona na sat, stresla se poput ptice orošene kišnim kapima, gledala je pijanog Davida na kauču i ono dvoje razvaljenih na podu. „Oh, Bože, dragi, pomozi ako znaš“, izustila je, vraćajući se u kupatilo puštajući jaki mlaz skoro vruće vode. Željela se istuširati, htjela je satima ostati pod pritiskom vode, možda se uspije napokon opustiti i ne razmišljati više o svojoj tako tužnoj i okrutnoj prošlosti i cijelovečernjoj tužnoj predstavi koju su joj priuštili nezini najbliži.

Epizode povratka Sjedeći gotovo ukočenih bedara na zahodskoj školjci, podbočenih ruku, uplakana, krvavih očiju, depresivne misli vratile su je u davnu prošlost kad je još kao školarka imala teškoće u komunikaciji s majkom. Često je između njih dolazilo do kratkog spoja jer su obje bile užasno svojeglave. Majka kao i svaka, pretjerala je u brizi za svoju kćer sve dok potpuno nije preuzela dominaciju. Iako je Leona bila vrlo pametna i samosvijesna i više od svojih vršnjaka, gospođa Zbiljski vrištala je nad njom svaki put kad bi Leona javno zatražila odlazak kod prijateljica ili na neki event budući je i sama bila vrsna slikarica. Mama ju je tjerala da uči i tumačila neku svoju logiku koja se mladoj djevojci nije nikako dopadala. Leona je jednog dana jednostavno pukla, u jedan koferčić stavila nekoliko osnovnih stvari i uputila se kod jedne frendice s kojom je zajedno polazila srednju. Ona je živjela samo s majkom, udovicom, 10

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA u jednom prigradskom mjestu nedaleko Zagreba. Na odlasku od kuće samo je kratko majci obznanila da joj je dosta gluposti i kljucanja mozga i da ide kod prijateljice...Znači te je godine Leona pauzirala, odnosno kako nije upisala faks , a ni donijela nikakvu pametnu odluku, automatski je roditeljima postala možebit neki teret. Nagle naravi, ali ipak odlučna, uputila se kod Snježane. Tu je pak sve već bilo sređeno i dogovoreno. Već slijedeći dan, uz pratnju visokog muškarca, obrijane glave, nabildanih ramena, Leona je hrabrim i odlučnim korakom hitala u seoski noćni bar gdje je u naumu imala zaraditi lovu za upis na faks. Dogovor je bio probni rad od mjesec dana, kao plesačica na štangi. I nije da se zbog toga nešto posebno uzbuđivala, plesati je naime obožavala jer je pohađala nekad prije tečajeve baleta. Tijelo joj je bilo skladno, jako istovremeno, grudi izazovne, kosa plava duga, kovrčavih uvojaka. Šminka joj je davala dodatni štih i izazvala je divljenje , svojim osmjehom mamila uzdahe. „Leona", predstavila se brzo, gotovo u jednom dahu. „Maks", zagrmio je vlasnik bara, nekako cinički se smješkajući i pogledavajući mladu zavodljivu djevojku od glave do pete. „Ok, prvih mjesec dana je kešovina tolika, a poslije, budemo vidli", gotovo cerekajući ispalio je Maks. No, Leona se osjećala potpuno spremnom. Izazov je bio pred njom, a i moći će dogodine upisati toliko željeno „Pravo“. Tijelom su je prolazili trnci iako si nije htjela priznati uzbuđenje. Bila je sigurna da je donijela potpuno ispravnu odluku, da je njezina frendica podržava u svemu...i to je to. Kafana odnosno noćni bar „Zen“ipak je pomalo bio skriven, imao je svoju stalnu klijentelu i jednu plesačicu koja bi svake večeri udovoljavala polupijanim gostima, uvijajući se oko štange koja se tresla od bluda i nemorala.Vidljivo je to bilo, naravno tek negdje oko dva, tri u noći kad bi se od ciktanja i uzdaha muškaraca željnih strasti, i razbila koja čaša. Leona je nakon rukovanja s Maksom i upoznavanja sa konobarima, osjetila neku novu nadu i svjetliju budućnost. U svojoj kosi i ljupkom tijelu uvidjela je neku čudnu moć, istovremeno spoznala prvi veći dodir slobode. Jer ako je za nekoga nebeski spiritualni život značio slobodu, zašto za nju ne bi to isto predstavljao ovaj novi sasvim novi izazov u kojemu će nešto i zaraditi pa i dobiti dvostruku korist. Ne, nije htjela da je ništa i nitko pokoleba u njenom htjenju i nije si zamišljala ovu seosku kafanu kao zagušljivo, smrdljivo mjesto kojega su spiritualci smatrali zatvorom. A bar je, zapravo, za većinu ljudi, odnosno muškaraca predstavljao pravo mjesto odnosno funkciju katarze od osjećaja prožetih tugom i melankolijom. Leona je uspjela te večeri spoznati odnosno vidjeti slike ljudi koji sjede za stolom okrenuti prema plesnom podiju i štangi, koji su brzinom munje praznili flaše i ispijali čaše. Njih je zacijelo prolazio emotivni val oduševljenja. Bile su to očito slike onoga NE-JA, a za čim ljudi tako mnogo i uporno žude, ne bi li se bar nakratko dočekali zraka i iščistili emocije, ubili tugu u alkoholu, stavljajujući pokoju novčanicu u grudnjak njihove plesačice. Da, to je to. Puno je gostiju te večeri htjelo pobjegnuti od sebe, na trenutak bar izgubiti se od svakodnevnice i okrutne, trezvene životne istine. Dakle, Leona je u jednoj takvoj zadimljenoj, zagušljivoj atmosferi trebala izvoditi svakovečernji striptiz ili ples koji bi zaprao trebao postati neka crveno vodeća nit priče koju 11

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA samo tijelo može ispričati. Jer napokon materija jednog ženskog tijela je tako oblikovana da na muškarca djeluje kao neka nježna sila. Je li i Leona svojim pristankom da bude „objekt liječenja nečijih emocija“ zapravo postala erotsko nadahnuće pred kojim svijet postaje lijep. U jednoj uskoj, bolje rečeno stješnjenoj prostoriji, metar sa metar, kako se ono kaže, Leona je popravljala zadnje nanose šminke, navukla tek crne mrežaste gačice koje su vrlo oskudno pokrile njen Venerin brijeg, dok je stražnjica ostala jednom uskom trakom raspolovljena na dvije čvrste polutke. Grudnjak također proziran, a preko kojeg su se nazirale bijele, čvrste grudi, ispupčenih bradavica. Svoju plavu kosu pustila je razbarušenu, a istovremeno nekoliko uvojaka doticalo joj je široke usnice a na koje je nanijela vrlo jak, ruž, boje trule višnje. Obožavala je tu nijansu i u priodnom, odnosno svakodnevnom životu. Nekako je njen i inače široki pravi osmijeh, sada u boji višnje još jače dolazio do izražaja. Dugačkih ruku i koščatih prstiju, imala je sve adute da te večeri, za koju još nije znala da će biti kobna po nju, zadovolji pohotu onih tridesetak muškaraca koliko ih se sjatilo u bar, ne bi li u Leoninim pokretima liječili svoje frustracije...Dakako svatko od njih na neki svoj drugačiji i posebniji način.

Maks joj je napokon dao znak, podizanjem svoje čelave obrijane glave, da učini par koraka po metalnim stepenicama i popne se na binu, gdje ju je čekala štanga. „Huh“, teško i duboko je udahnula, večernja zvijezda plesa, pomislivši samo najednu star: Neka joj Bog ili ona sila s nebeskih visina da snage da izdrži i uspije u svom naumu. I ovog je puta sama, samcata, u cjelini svog postojanja, stisnula zube kao i x puta prije. Trenutno dok se približavala sredini bine, kao da joj je strujni udar ošinuo mozak. Teško opisati stanje duše i tijela ali trebalo je probiti led. Glazba je započela, a zajedno s njom i Leona je svojim vitkim tijelom otvorila ples. Nije sasvim sigurno, uspjela vidjeti ništa što se za to vrijeme dešavalo za desetak stolova, već polupijanih gostiju, odnosno muškaraca koji su svojim pivskim trbusima, gurali jedan drugoga ne bi li se što više približili mladoj plesačici. Žestica je ispuštala svoje smrdljive pare, a duhanski dim pravio je kolute koji su se mogli rezati u različitim oblicima. I tako je Leona pomno pratila ritam glazbe i poput već prave zvijezde, a ne tek početnice, svojim je plesom odnosno mekim pokretima uspjevala pratiti očekivanja svog šefa i ostale rulje kojoj nije bilo da sadržaja glazbe, već zacijelo do izliječenja njihovih loših stanja duše, ljubavnih lomova. A onda je odbacila grudnjak, čvrsto zagrlila šipku, uvijala se silinom tijela i gipkošću udova, prateći svaku notu i pojačavajući ritam cjelovečernje predstave. Vrtjela je glavom, izmjenjivala pokrete naprijed – nazad, a plavičasto svjetlo za vrijeme plesa osvjetljavalo je samo njezinu siluetu...Ipak je ona bila glavna točka večeri i sadržaj jedne priče koja nije naslućivala na dobro, barem po onim zvižducima i dobacivanjima sa strane. Maks je poput nekog Big Bossa, u svom ćošku, pušio skupi Mallboro, ispuštajući dim , valjda od ponosa na svoju plesačica. Ili je možda u njemu kuhalo neko stanje, pokvarene strasti, pražnjenja...Tko je išta mogao naslućivati. Svako toliko, poput divlje zvijeri kod parenja, okrenuo se nekolicini četrdesetogodišnjaka, poznatih po nasilničkom ponašanju u svom mjestu ali i izvan njega, pa bi namignuo, nacerio se i nastavljao vadeći cigare, držeći ih palcem i kažiprstom. „Dobraaaaa“, dobacivao je jedan momak sasvim odozada bara, teturajući na mjestu za svojim stolom. Zemba, kako su ga inače zvali, a pravo ime nitko nije 12

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA ni pitao, samac i slastičar po struci, u jednom se trenu , držeći flašu Ožujskog u ruci, primaknuo Maksu i šapnuo mu nešto na uho dok je ovaj samo neformalno kimnuo glavom. Kad je Leona zavrila dio plesne točke vezane za samu štangu, klekla je na koljena, podupirajući se rukama čvrsto o daske kojima je bina bila pokrivena. Miris njezina tijela osjećao se u zraku i kao da je suzbio smrad nikotina i alkohola koji se te večeri točio na litre. I više nego očito, bilo je da su Zemba i Maks u nekom dosluhu, odnosno da su htjeli ispraznuti nad Leonom svoje prljave strasti. Svoj su plan razradili u tančine, samo se za to trebao stvoriti pravi trenutak. A tu noć, bit će da se nebo odnosno vrijeme urotilo protiv mlade djevojke jer kad je završila sa svojom točkom na pozornici bluda, seoskog kafića Zen, trebala se vratiti u stan i odmoriti psihički za sutrašnji novi radni dan ali i obaviti neke sitnice u Zagrebu. Dajući si potporu, iako je negdje u dubini duše silno patila, sišla je s bine, osmijehom kao da je sve super, kao da je to ono što ju je činilo sretnom i ispunjenom.

„Maks“, nesigurno je podižući ruku , dala znak onom istom ćelavom momku koji joj je tobože zaposlio, "sačekaj, sekund samo, sad ću ja, brzo!" „Ma nema beda, samo se ti spremi, nema žurbe", nekako kesasto čuo se odgovor vlasnika ovog lokala, a kojega je stanovništvo znalo samo po lošoj, mračnoj strani, iako nitko, nešto više o tome, nije htio ni pisnuti. Nad mjestom se spustio pravi pljusak, munje su parale nebo i taman dok je Leona zakopčavala svoje lewisice, vezujući kosu u rep, kao za vraga nestalo je struje...Mrak, potpuni mrak i izgubljenost. Za stolom je ostalo još svega dvoje, troje, polupijanih mladića koji i nisu imali obitelji tako da im je bilo baš svejedno, gdje se nalazili , do kad, hoće li prespavati u nekom vlastitom sobičku ili možda vani pod ljetnim nebom. Zemba je upaljačem svjetlio odlazak do zapuštenog toaleta i možda ispustio svoj posljednji mlaz urina prije no što će učiniti nedjelo nad mladom i neiskusnom djevojkom. Maks je za to vrijeme skočio rješiti odnosno zaključati blagajnu, onako u mraku, svjetlivši mobitelom, na dušak slistio jegger, valjda za hrabrost, uhvatio Leonu, onako fino, pažljivo oko struka, rekavši joj: “Budem te prebacio doma, ionako i Zemba mora s nama. Sjedni naprijed i opusti se.“ Hm, djelovao je nekako zaštitinički, a kako Leona i nije imala drugog izbora, oprezno je sjela na prvi sic, tamnoplave Alfe. „Pa, zar baš sad, takvo nevrijeme? Snježa će sigurno biti zabrinuta? Kako ću doma?, progunđala je djevojka, čvrsto stiščući u krilu svoju torbicu bež boje, koju je dobila na poklon za rođendan prije godinu dana od svoje bake. Nekako joj je ona ulijevala mirnoću u tim sitnim noćnim satima, dok se u autu, potpuno zamagljenih stakala, vozila...a valjda u stan kod prijateljice...Mjesto je još uvijek spavalo u totalnom mraku, što će reći da su i ulice bile potpuno blokirane, iako se tek tu i tamo mogla primjetiti koja „limuzina“. Leona je kao i milion puta do onda, pokušavala ostati hladnokrvna, 13

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA potpuno vjerujući čovjeku koji sjedi do nje, drži svoju ruku na upravljaču i negdje u svojoj bolesnoj glavi , mic po mic, razrađuje svoj plan odnosno čeka pravi trenutak gdje će zaustaviti Alfu. Za to vrijeme Zemba je lukavo poputn nekog mafijaša, u svojim izlizanim trapericama i crnoj uskoj, pripijenoj majici kratkih rukava, pušio, uvlačeći dim svom silinom pluća. Glazba u autu onako , svirala je tek glasnoćom prepoznatljivosti, a u pitanju je bila neka polucajka, koju Leona nije mogla smisliti, pa joj je bilo tim neugodnije, no drugog izbora nije imala. „Pa, šta je ovo? Hoće li ta struja već jednom“, bojažljivo se usudila izustiti dok se Maks samo nacerio tresući pepeo svog Marllbora, kroz staklo, malo samo oškrinuto. Onda je najprije pritisnuo papućicu gasa i tako vozio još koji kilometar, a onda naglo zaustavio uz škripu guma, negdje , koliko je Leona mogla raspoznati na nekom poljskom puteljku. Nekako istovremeno sa prestankom kiše, auto se zaustavilo, a Leona je osjetila da joj se nešto zamantalo ispred očiju. Pomislila je kako je danas poprilično slabo jela, pa je slabost zavladala njenim tijelom odnosno praznim želucem. No, dok je ona uopće uspjela izustiti ili pitati što se dogodilo, odnosno kako , koliko se njoj čini, tu nema kuće Snježe i njenih roditelja, Maks je cinički pogledao prema Zembi, znajući da je u čašu Colle, prije otprilike pola sata pomiješao nekoliko zrnaca bijelog praha. „Ah, u vražju mater, daj mrdni malo guzicu", prozborio je kroz zube, obraćajući se Zembi, ne bi li obavili davno isplanirani prljavi posao. Jedino čega se bojao, bila je policijska ophodnja koja je tu i tamo, pogotovo u ljetnim mjesecima, znala patrolirati. No, mrak i kiša, do maločas možda su odavali znak da se to ipak neće dogoditi. Leona je očito zaspala, jer iz ruku joj je ispala torbica koju je toliko čvrsto držala u krilu. Trebalo je obaviti gnjusni čin što je prije moguće...trebalo je...Maksu se svašta nešto vrzmalo po onoj njegovoj ćelavoj glavi, dok se Zemba kilavo , cerekajući napokon pridignuo sa stražnjeg sica i nogom ugasio netom popušenu cigaru. „ A jesi lud, jebote, pa nemoj se zajebavati, pusti žensku nek odmori malo“, s određenom dozom zabrinutosti, procjedio je Zemba, obraćajući se debelom Maksu koji je jednom rukom spuštao sic, odmaknuo Leoninu torbicu i u trenu skinuo kožni opasač. Poput divlje zvjeri, u času je do kraja otvorio vrata Alfe i silinom svoje mase uronio u Leonino nježno međunožje. Nije je gledao u lice, samo je razmišljao da što prije i bolje zadovolji svoje prljavo bolesne strasti, znajući da droga djeluje koliko i količina ubačena u piće. Noćnu tišinu, kao što to obično i biva u to doba godine, prekidala je pjesma zrikavaca, tek tamo u daljini nazirala su se dvoja svjetla u kućama stanovnika, što je bio znak, da se nakon oluje, povratila i svjetlost. Zemba je samo, zagledao se u daljinu, držeći ruke u trapericama kao da možda drži „fige“ ne bi li „posao“ bio sretno okončan. Maks je dahtajući, poput bolesnog divljaka, u nekoliko poteza, svršio, izbeljeći oči u prazninu unutrašnjosti automobila. „Hajde...šta si se ukočio“, obratio se frendu koji je međutim, ipak donio neku svoju odluku te mu se Leona učinila zaštićenim anđelom. Tko će znati , kakve su mu namjere bile u vezi nje. 14

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA „Ockay, kak želiš, na tebi je, sada“, ipak nekako umirujuće, gotovo šapatom završio je Maks sa svojom predstavom. Nije bilo što čekati. Izvadio je iz haube, od prije pripremljenu deku, izvadio Leonu i položio je na nju, ostavljajući je na mokroj travi, pokrivenu tek jednom zelenom plahtom od nekog grubljeg materijala poput tende. Torbicu u kojoj je bio mobitel, novčanik, i nešto uobičajne ženske kozmetike, prislonio je uz djevojčino uzglavlje, sjeo u auto, gotovo odgurnuo Zembu, ljut što ovaj nije odradio planirani posao. Pripalio je novu, nekako iz dubokog povukao dim, stavio u brzinu i bez prevelike buke, krenuo u nepoznatoom smjeru. Zemba je sjeo na travu tik do djevojke koja je gotovo mrtvog tijela ležala, zatvorenih očiju, blijeda i opalih udova. Negdje pred jutro, dok su sunčeve zrake pozdravljale prekrasnu prirodu, Leona je dolazila k sebi i ne znajući što joj se dogodilo. Zemba ,mladić koji je odustao od prljave namjere, mazio je djevojku pred sobom, ljubio je u čelo i smirivao kako će sve biti OK. Bio je očito potišten i prekoravao se jer je poslušao Maksa ali ipak se na vrijeme povukao. U Leoni je vidio neku posebnu svjetlost, sve ono lijepo što nikad nije imao. Polako ju je dignuo, pokupio njezinu torbicu i stvari, zagrlio i rekao: "Idemo, draga moja djevo. Vodim te kod sebe doma i želim da se oporaviš koliko treba. Bit će bolje, ne plači." Hodali su tako jedan uz drugo, a onda je slučajno naišao taxi kojega je Zemba zaustavio. Sjeli su jedan do drugoga na stražnje sjedalo i začas se Leona nenadano našla u nepoznatom kutku sretna što je napokon na miru. No, još uvijek nije znala što joj se dogodilo, sjetila se samo dok se vozila u autu kad joj je Maks obećao povesti je kod Snježe. No, Zemba je poput junaka u nekoj bajci, polako brinuo o djevojci koja mu je postajala sve draža. Pružio joj je svoj dom kao utočište nakon što se djevojka našla sama, zlostavljana bez nekog dobrog razloga. Nakon nekoliko najtužnijih dana u njenom životu, Leona je polako počela dolaziti k sebi. Zemba kod kojeg je trenutačno živjela, osjećao je strahovitu potrebu da je podupre, okuraži za neki novi i drugačiji početak. Nekoliko prvih noći, mladić joj je prepustio svoj krevet, no kako se ona uz Zembu osjećala zaštićenom, odlučili su učiniti još jedan koračić naprijed i živjeti zajedno. Emocije među njih dvoje rasplamsavale su se jednakom jačinom. Uostalom Zemba je bio muškarac širokih pleća, dugih oxerica, čvrste guze i maljavog torza. Svaki njegov pokret dok se pod pokrivačem približavao Leoni, djelovao je iskreno, istovremeno jako i strasno, a s druge pak strane pod njegovim prstima kojima joj je mrsio plavu dugu kosu, Leona je prepoznala, možda i uistinu čovjeka svog života. Odnosno trebala je nekako zaboraviti onu tugu, jad, sve ono ružno što joj se posljednjih mjeseci izdogađalo. U međuvremenu je otišla kod Snježe po svoje stvari ali i zauvijek s njom raskrstila jer prava joj prijateljica vjerojatno ne bi ni trunke zamjerila za ono što je uradila i možda ipak „greškom“ ne svojom, dospjela u kandže jednog silnika Maksa koji se nakon one strašne noći nikad više nije javljao. Nije ni bitno, smatrala je Leona, nije željela više nikada kročiti u njegov kafić i podsjećati se na njezin prvi i vjerojatno posljednji ples na štangi koji ju je gadno koštao...možda i izgubljena života. Zemba je puno radio i njegov posao slastičara u jednoj privatnoj pekari, tražio je puno odricanje, no htio je svaki svoj slobodni trenutak biti sa svojom voljenom, sa svojim anđelom. Nadao se napokon, da će se stvari početi dobro razvijati 15

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA ali ipak su okolnosti davale drugačije signale. Jednog jutra došao je kući iz noćne smjene i našao Leonu zgrčenu pokraj štednjaka. Žalila se na užasnu mučninu i bolove u donjem dijelu trbuha. Iako se nikako nije htjela prisjetiti šokantne kišne večeri u kojoj je Maks po njenom tijelu prosuo svoje prljave strasti, ipak je zamolila svog voljenog da je poveze na pregled. Naravno da to nije bilo ni malo jednostavno jer sram je prevladao, neka grižnja savjesti, prisjećala se majčinih upozorenja neka ostane kod kuće. Vrtjela je neke svoje slike u glavi i to joj je još više pogoršavalo situaciju. „Dušo, jesi li spremna“, domahnuo je Zemba paleći svoj Topolino koji je bio zamagljenih stakala od vlažne noći. A Leona je obukla neku laganu haljinu i balerinke, toliko joj drage, prebacila torbicu preko ramena i spustila se stubištem. Ne bi li joj ulio bar malo hrabrosti, Zemba ju je kratko poljubio u obraz i krenuše do Doma zdravlja koji je bio udaljen nekih tridesetak kilometara. Uzela je djevojka svoj broj i čekala da je sestra pozove u ginekološku ordinaciju. Iako je Zemba sjedio u hodniku odmah do nje, pogledavao je i tješio kako će sve biti u redu, Leona se, nakon jednog perioda, ponovno osjetila tako prokleto sama. „Neka uđe gospođa s brojem trinaest“, kratko je naredila sestra i promrmljala Leoni neka se izvoli spremiti u kabini četiri. Ustala je ona, drhtavim rukama pridržavajući kartonski komadičak s otisnutom trinaesticom i usputno nekako u sebi vapila da sve bude sretno. Hm, trebalo je sačekati ginekološki pregled i riječ struke. Ginekolog je bio oniži, mršavko, ali pravilno poštucanih brkova i brade. Dok je navlačio svoje medicinske rukavice i spremao svoju „patkicu“ za pregled, Leona se nekako ponovno tresla. Osjećaj nelagode, bio je jakog intenziteta, a što je tome kumovalo, moglo se naslutiti. Sestra je budno stajala odmah do liječnika u slučaju potrebe, no, nekoliko sekundi gotovo mrtve tišine, jasno je govorilo da je Leona ležeći na stolu, umirla od straha . Ledena stopala i dlanovi, bili su dokaz dodatnog stresa, a onda je u jednom momentu, doktor, pogledao na ekran suvremenog uređaja i ispalio kao iz topa: “Da, mlada dama je trudna i to već gotovo sedam tjedana!“ Djevojka se zagledala u veliko svjetlo, lampion neonskog intenziteta, ne pomaknuvši se ni milimetra. „Uhhhh, oprostite, mučno mi je“, nekako je gotovo sramežljivo izustila, da bi se onda ispovraćala u jednu bijelu metalnu posudu. Je li to bio automatski nagon zbog vijesti koje joj je obznanio ginekolog, ili se prisjetila ipak one kišovite , mrkle noći kad je s Maksom i Zembom, putovala Snježinoj kući, a pred jutro se našla na blatnjavoj travi, nije mogla razlučiti.Liječnik je zatim otvorio novi, trudnički karton, upisao je na slijedeću prvu kontrolu i objasnio budućoj mami kako su te mučnine sasvim normalna stvar, pogotovo u prvim tjednima trudnoće. Pokupila je svoju torbicu i otišla ponovno u kabinu da se spremi. Dakle, onaj zlotvor je to učinio, Maks, životinja u kojeg je imala puno povjerenje jer joj je obećao prvi posao, uredna primanja...Bilo ju je istovremeno jako stid jer otac njenog djeteta neće biti Zemba, čovjek koji ju je spasio i prema kojemu je 16

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA gajila poseban odnos, već Maks, silovatelj.Vrata su zaškripila kao da je i njima bilo posebno teško, a Zemba je nestrpljivo čekao ispred kabine. „Ljepotice moja, moj plavi anđelek, moje svjetlo tame, ....onda...????“ Leona ga je zagrlila jednom rukomi lijeno, ne s puno oduševljenja i rekla: „Jesam dragi, u drugom sam stanju i biti ću majka.“ „Pa, Leona, zar to nije nešto predivno, nešto veliko?“ "Jeste“, spustila je umoran pogled, znajući da dijete nije njegovo. Odlučila je kako će mu detalje ipak ispripovijedati pri dolasku kući, u miru. „Hoću li nakon toga ostati ponovno sama, jadna, bez novca i krova nad glavom, hoću li", pomislila je stisnuvši se u Zembino toplo tijelo.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

II. POGLAVLJE

emba je zatražio od Leone da se pri povratku kući, budući taj dan nije radio, zaustave u Slastičarni Orfej kako bi popili kavu, a htio je , otvoreno razgovarali o novonastaloj situaciji.

„Dragi, ali moram ti priznati nešto“....pomalo jecajući pognula je glavu i istresla u trenutku: “Ovo, ovo...nije tvoje dijete.“ "Isuseee, Lea",(tako ju je Zemba zvao od one kobne noći), "pa kaj je to tebi toliko stresno. Valjda te ja volim najviše na svijetu i zar je bitno čije je...Bit će naše, naša bebica, Leona, daj se malo razvedri!“ Sjedili su jedan do drugoga, na, od jutra još, razbacanom krevetu. Onda ju je on čvrsto prigrlio k sebi i obasuo je kratkim , slatkim poljupcima po cijelom tijelu, zaustavljajući se na njenom trbuhu. Sad kad su se eventualne nesuglasice trebale razrješiti, mlada žena, spokojnije je ispunjavala svoje dnevne obveze. Iako nije nigdje radila, jutrom se rano budila, pa kratko odlazila u šetnju do obližnjeg parka, a onda se vraćala kući, spremajući ručak svom Zembi. Međutim, u njoj su se ipak, priznala to ona ili ne, odvijale nekakve neobične situacije. Redovito je odlazila na trudničke kontrole, beba se normalno razvijala, a spol nije željela znati tako da se oko toga nije mnogo trsila. Period poroda trebao je biti negdje krajem travnja. Već odavno su je zaobišle jutarnje mučnine, beba se igrala svakog dana u isto vrijeme u majčinom stomaku i sve je išlo nekim svojim tokom. Na Dan Valentinova, a bio je petak, dakle posljednji dan prije vikenda, Zemba je sav sretan, došao s posla, preskačući stepenice, grabio do svog stana. Želio je opet ljubiti svoju buduću mamicu, želio ju je maziti i pazitii, veselio se dolasku bebe iako nije bila njegova već njegovog bivšeg najboljeg frenda. Odložio je dnevne novine na frižider i otišao u toalet oprati ruke. Leona je za to vrijeme spremala stol i trebalo je proslaviti Valentinovo uz dobru pečenku i crno vino. A onda dok je uzimala iz hladnjaka ohlađenu bocu, nije mogla , ne zaustaviti se na naslovnici, na kojoj je masnim slovima pisalo, u rubrici Crna kronika: “U sinoćnjoj masovnoj tučnjavi, ispred svog noćnog kluba Zen, svirepo je izboden, vlasnik, Maks B. ,poznatiji pod nadimkom „Mrga“. U tom trenutku, Leoni se ukočiše udovi. Zadržala se za vrata kućanskog aparata i osjetila u trbuhu, užasnu bol, zamaglilo joj se ispred očiju. Nije bilo vremena više, za razmišljanje, čuđenje ili bilo šta sličnijeg. Ubrzo su dojurila kola Hitne pomoći te upaljene sirene i rotacionog svjetla, odjurili u smjeru Opće bolnice..... .Ne, nikako nije htjela razmišljati o godinama koje su se poput neke tamne sjenke vukle i pratile je u stopu. Jednostavno joj nisu davale mira, postojala je očito neka magična sila, blokada ili prokletstvo koje se na nju okomilo, možda i s majčine strane...Ušla je pod tuš, bosa, oprezno, drhtajući i isprobavajući temperaturu vode koja bi joj u tom trenutku najbolje pasala.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA „Jesam li ja to prokleto posijano sjeme", šapnula je znajući da je možda tog časa može čuti samo sunce koje se budilo tamo iza dalekih zagrebačkih brežuljaka. A onda su joj misli , ne njenom voljom, poput puzzli sjele u cjelinu vremena kad joj je moglo biti tako dobro, kad je mogla postati majka i zadržati Zembu.... “Oh, anđele moj, gdje li te odnijela bujica životne rijeke, medu moj medeni", dozivala je svoju bivšu ljubav, svog spasitelja koji joj je pomogao onda kad je bila na putu izgubljenog slučaja. Da, i tada, kad je računala i križala tjedne svog trudničkog kalendara, naslovnica Crne kronike na kojoj je ugledala upucanog u lokvi krvi, Maksa, oca svoje bebe, uspjela joj je poremetiti i ono malo tihe radosti. Po kojem sudu se sve to posložilo, nije mogla dokučiti, no, ipak nije dočekala svoju djevojčicu poljubiti u trenutku izlaska iz pupkovine...Odnijela ju je stihija sudbine, napisanog scenarija...a od tog dana ništa više nije bilo isto. Koliko je nasilan prekid trudnoće, prekinuo sve njene sanje, a ni Zembi nije bilo ništa bolje...Tih kobnih dana jednog možda i ne sasvim običnog proljeća, Zemba je ipak „pao“ pod silinom udarca...Volio je Leonu, suosjećao je s njom, ljubio je izvana i iznutra još mnogo više, ali tjedni i mjeseci koji su slijedili nakon Leonina vraćanja iz bolnice, ponovno su ga činili očajnim. Bio je rastrgan, nekako se grizao duboko u sebi, posao slastičara, mala plaća i veliki krediti za stan i auto, bili su ipak kamen spoticanja njegovim emocijama. Ništa više nije bilo isto. Lijepo uređeni stančić, sa toplim detaljima, pretvorio se u zadimljenu prostoriju prepunu nikotinskog otrova i zadaha žestice. Lea je pokušala učiniti nešto pametno, utješiti i sebe i svog dragog, no, teret novonastale situacije ipak je bio isuviše velik, ogroman. Zemba se vratio svom starom kockarskom poroku, odlasku u kladionice.Nije valjda više imao razloga kao i onih mjeseci prije, dolaziti kući nakon odrađene smjene. Bio se sav zapustio, neuredne brade i podbuhlih očiju, dolazio bi svaki drugi , treći dan doma, prespavati. Leona je vidno oslabjela, vjerovala je da se može vratiti, pravila je nekakve planove, svog studija prava, nikako se nije htjela odreći i samo je čekala pravi trenutak kad će Zembi saopćiti vijest o svom odlasku. On, pak, novac od kocke, trošio je i među ostalim, u odlasku na kurve, misleći valjda kako je to jedino moguće rješenje. "Ne mogu više izdržati takvo tvoje ponašanje, Zemba. Jednostavno ne prepoznajem u tebi onu otvorenu, predivnu dušu s kojom sam mogla dijeliti sve moje probleme." "Zemba, čuješ li ti mene?! Pa koji ti je kurac više, jesi li lud? Uništit ćeš sve ono što smo učinili za nas u ovo kratko vrijeme i vjeruj, dođe mi da puknem, da me nema, ni mene ni tebe." "Gdje je nestao moj anđeo Spasitelj", naricala je Leona jedne nedjelje nakon što je pijanog Zembu našla na stepeništu i odvukla u kadu. „Ne valja ti posao! Zar si odjednom postao takav slabić? Pa koji ti je vrag?“ No, on ju zasigurno nije uspio čuti, samo je onako gol ležao u kadi, oslabljenih udova, omršavio, podbuhlog, sivog lica, od nikotina i alkohola, vjerojatno. I nije to bio ni prvi ni posljednji put da joj je priredio zastrašujuću scenu, stoga je djevojka nekoliko noći duboko i intenzivno razmišljala što učiniti i kako nastaviti živjeti svrsishodno. Završiti fakultet, zbog 19

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA kojeg je toliko patila i zapravo uspjevala izdržati sve ovo teško vrijeme koje ju je bespoštedno proganjalo. A onda se sjetila onih svojih prekrasnih slikarskih radova (ulje na platnu), koje je nekad prije slikala. Ostali su doma, kod njenih staraca i još su uvijek u njenoj sobi na zidu. Barem se nadala. Odlučila je učiniti jedan potez koji bi joj možda zauvijek promijenio život. Nije se zauvijek vratila kući, samo je jednog vikenda, uzela autobus i pomalo posramljeno, ali odlučno, pozvonila na vrata svog doma. Otvorila joj je majka i vrlo inertno zagrlila. Ispalo je kao da je ovaj susret tek onako u prolazu. Međutim, Leona se ničemu višem nije ni nadala jer majku je poznavala, zbog majke je patila, duboko, i napokon zahvaljujući njenoj bešćutnosti i bila otišla od kuće. Popile su tek jednu kavu, u pomalo napetoj atmosferi, a onda je Lea rješila tridesetak svojih slikarskih radova, uokvirenih pejzaža, poskidati sa zidova, pobrisati s njih prašinu i spakovati u jedan veliki kofer. „Majko, ove moje slike, idu sa mnom". "Sorry ali odlučih tako", gotovo u dahu, naredila je Leona i dala majci na znanje kako se neće ni sata više zadržavati ni obrazlagati što se u međuvremenu njenog izbivanja od kuće, promjenilo. Nije htjela nikoga, pa ni vlastite roditelje zamarati svojim problemima, znajući da za nju, ni oni, od nikada nisu imali sluha. Kad je sve bilo gotovo, pokupila je mlada žena još nekoliko sitnica iz svog pisaćeg stola, uzela i pisaću mašinu, kaput boje meda koji joj je još uvijek elegantno stajao kao i onog dana kad ga je dobila za rođendan, i drugog jutra po drugi put napustila vlastiti dom, ne znajući na koliko vremena, isto onako bez puno patetike kao i pred gotovo dvije godine. Prošlo je nekoliko mjeseci zajedničkog života sa Zembom ali za razliku od nekad, ona je većinu noći prespavala sama, na svojoj strani kreveta. Preko dana odlazila je u grad, raspitivajući se o mogućnosti prodaje svojih autorskih djela. Cilj joj je bio zaraditi neki početni novac, osigurati si smještaj, početak nekog novog, drugačijeg života i možda upisati Pravni. Zembi o svojim planovima nije imala ni volje , a ni hrabrosti govoriti jer on je pak i dalje propadao, zaglibio u jedan prljavi život. Shvatila je da ona mora biti ta, koja će se napokon pokrenuti i pobrinuti o vlastitoj egzistenciji. I gle čuda! Na jednom zidu ogromne robne kuće, ugledala je natpis koji je oglašavao skoru Božićnu aukciju slika za koju su se trebali u određenom roku prijaviti autori. „Oooo, Bože, pa to nije za povjerovati", začudila se Leona, prisjetivši se svojih lirskih kolorita zapečačenih na platnu. Radovala se što će i ona sudjelovati, odnosno prijaviti za aukciju svoje Labudove na jezeru, Zalazak sunca, Snježnu idilu i Rascvjetale trešnje. Kiptjela je od ushićenja poput učenice koja je test znanja rješila za izvrstan. „Božić će ove godine ipak biti Bijeli“, veselo su dobacivali prolaznici u velikom tjednu iščekivanja još jednog Isusovog rođenja ali i aukcije slika, koja je za mladu Leonu bila nešto najvažnije , prijelomno, možda. Mnogo je bila uzbuđena jer će se na prodaji naći i njeni pejzaži. Nije očekivala neku pretjeranu zainteresiranost za svoja „ulja“, ali znala je da bi svaka pa i najmanja kuna, dobro 20

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA došla, omogućila joj rješavanje bar nekih egzistencijalnih pitanja. Noć prije same aukcije, vrtjela se u krevetu, sama naravno jer njen je Zemba očito u cijeloj svojoj strasti za kockom , zaboravio na svoju nekadašnju miljenicu. A Lea je onako intimno, samo za sebe vjerovala, nadala se, kako nakon kiše ipak zasija sunce. Silovanje, pa gubitak djeteta htjela je što prije zaboraviti, maknuti se iz tog svijeta učmalosti. „Pa za Boga miloga, imala je valjda svoje veliko srce, široki osmijeh i potrebu da daje ali jednako tako i prima ljubav, pravu, čistu, svetu."

Nešto je novo u zraku

Aukcija slika nekoliko vrsnih majstora održala se dan prije Badnjaka u predvorju Hotela Ambasador. Uglavnom su za stolovima sjedili kupci, ljubitelji, ulja na platnu, ali jednako tako i ženskih aktova, pa bilo o kojoj tehnici da se radi. Znala je Leona , međutim, da njena djela imaju „ono nešto“ što bi se moglo svidjeti ponekom fanu, ljubitelju krajolika i prirode, no, bila je ipak i dalje skeptična. Šušur se osjećao prije samog početka ove priredbe, sve se nekako blještilo, iako je samo svjetlo u predvorju bilo prigušeno i podešeno za ovu posebnu priliku. Pila su se žestoka pića, prosijedi muškarci zrelih godina , svi redom u crnim odijelima i leptir mašnama, zauzeli su svoja mjesta, a kešovinu vjerojatno čuvali za one slike koje će ih opčarati. No, tajilo se sve to do samog početka priredbe. Leona je prisustvovala aukciji kao jedna od autorica, zapravo jedina žena čije su se slike našle na prodaji. Iako ne pretjerano našminkana i nešto raspoložena, u svom kaputu boje meda i salonkama crnim, lakiranim, ušla je u hotel. I nije bila sama, odlučila je sa sobom povesti svoju susjedu, predragu stariju gospođu Normu, kojoj se znala u zadnje vrijeme povjeravati. Zauzele su svoja mjesta u zadnjem redu. S Leonine desne strane, sjedio je mlad, čovjek, visok, šarmantan, kose do ramena, vezane u rep, obučen u košulju cvjetnih uzoraka. „Je li slobodno“, priupitala je Leona, a gospodin je samo nasmješeći se, kimnuo glavom u znak odobravanja.

A onda je nekako sve utihnulo, dok se pažnja preusmjerila, prema voditelju koji je otvorio aukciju i započeo uvodnu riječ. Znatiželjno je Lea promatrala situaciju i kao da se na trenutak uspjela dignuti iz one letargije i crnila koje su joj u posljednje vrijeme totalno promijenili život. I dok je pogledom ciljala ravno desetak metara prema naprijed, nije mogla odoljeti skupom parfemu koji je dopirao do nje, očito od gospodina koji joj se nasmiješio pri zauzimanju mjesta ove zanimljive priredbe. „Mmmmmm.. moj omiljeni, francuski, cvjetni miris2, onako neprimjetno u sebi, šaptala je Lea.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Voditelj je redom prezentirao slike, sve redom, prekrasne, jakih kolorita ali jednako tako i onih pastelnih nijansi, prozračnih kad se radilo o ženskim aktovima...I sve redom bile su prodane po maksimalnom iznosu. Nije to za Leonu bilo ništa čudno jer , među mnogima, bilo je tu i nekoliko vrlo poznatih slikara, majstora zapravo, čija su djela bila izložena širom svijeta. I tako je sat vremena brzo proteklo, a onda su i njeni nježni, topli pejzaži došli na red. Srce je sad nabijalo kao ludo, grudi su se uveliko nazirale kroz crnu , čipkastu bluzu. Malo je ustajala sa stolice i pritom možda previše se nagnula u desnu stranu, ali jednostavno nije više mogla izdržati, a ni vjerovati što se tamo dolje dešava. „Leona Zbiljski, Labudovi na ispaši, prvi put, drugi put, treći put- PRODANO!“ „Leona Zbiljski, Uzdah proljeća, prvi put, drugi put, treći put-PRODANO!“ I tako redom, ravnih dvadesetak puta, jer toliko je svojih uradaka prijavila Lea. Svi su prodani za rekordnu svotu, a svaka slika dobivala je dugi aplauz...Mlada je žena u jednom trenu, pomislila da sanja, a gospođa Norma, tapšala ju je po ramenu. Uzbuđenje i sreća dostizali su vrhunac.... Aukcija je trajala odnosno odužila se sve do dva sata poslije ponoći, a u zraku se osjećao miris jelovine . „Badnji je dan, teta Norma“, smješeći se, obratila se Leona svojoj susjedi, pratilji, blago je poljubivši u obraz. Istodobno bila je sretna i presretna ali i ne posve svjesna, koliko su zapravo njezine slike prodane i koliko je to veliki iskorak u njezinoj budućoj stranici života. Dizale su se čaše Whiskija, uslijedio je pljesak za najprodavanije autore, a među njima bila je i gospođica Zbiljski kao i onaj tako zagonetan, šarmantni muškarac duge kose koji je sjedio s Leonine desne strane. Organizator ove umjetničke priredbe u jednom je trenutku pozvao gospodina, imenom Samuel Zamara, na što se on podignuo sa svog mjesta i naklonio dok mu je Leona možda i suviše hrabro i smjelo, prišla te osobno pružila ruku: „Čestitam na uspjehu“, slatko, kratko i gotovo u dahu, prozborila je, ponovno osjećajući onaj famozni miris cvjetnog parfema. „Merci“, odgovorio je Samuel, zahvalivši se mladoj dami, pogledavši je ravno u oči.

Druženje prisutnih, nastavilo se po grupicama još i kasnije u aukcijskom prostoru zagrebačkog hotela. Atmosfera čarobna jer interjer je blistao u ljepoti i toplini autorskih djela, a vani su prve bijele pahulje svojom čipkom, ukrasile asfalt. Lea i Norma, došle su tramvajem koji je vozio svih tih blagdanskih noći. I dok je Leona rješavala neke formalnosti oko aukcije koja je za nju prošla i mnogo više nego je zamišljala, mladi Francuz, nekako se nije želio odvajati od svoje nove poznanice. Primjetila je Lea to, naravno, i nekako , pomiješanih osjećaja, istovremeno ćaskajući sa Normom, pogledavala Samuela. Pa nekoliko puta njihovi su se pogledi poklopili kao dva lista na kiši, a osmjesi oboje, govorili više od tisuću riječi. Istina, Leona je obožavala ljude, osjećala se tako sigurno u društvu ali istovremeno je od 22

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA posljednjih pomalo tragičnih događaja i doživljaja, nekako oslabjela, izgubila samopouzdanje toliko da se nije uspjela prepoznati. No, zaklela se, kako više neće gubiti ni trenutak vremena s nikim, pa tako ni sa Zembom koji je za nju još bio tek puka formalnost. I kad su se svjetla pomalo gasila, zbrojili rezultati ove lijepe večeri, mlada žena i njezina susjeda, sačekale su ispred ulaza u hotel, da se pahulje smire, ne bi li lakše pješice do prve tramvajske stanice. A onda, eto ti ponovno iznenađenja. Onaj tako fin mladi čovjek, umjetnički nastrojen i autor nekoliko prodanih slika, obratio se Leoni, ovog puta na engleskom, ponudivši se za prevoz svojim kolima. Woow, naravno da je ona pristala, još kako ali u tom ju je trenu, opet nešto štrecnulo, preplavio neki blaženi osjećaj u cijelom tijelu. Pretpostavila je da to nije bez vraga. Uhvatila je Normu pod ruku i lakoćom srne u snježnoj noći pratila Samuela nekoliko metara do njegovog automobila. Te večeri odnosno već jutra, Leona Zbiljski, možda je konačno započela živjeti neki svoj san, a sve zahvaljujući jednoj prelijepoj aukciji slika na kojoj je upoznala novog frenda. Samuel je svojim terencem dovezao djevojku i njenu susjedu do njihova stambenog bloka i još se jednom zagledao na rastanku u Leonine prekrasne oči. A ona , presretna, samo je u sebi kiptjela poput vatre ivanjske, živnula je nekako, , prepustila Normi da prva krene stubištem, ne bi li se još jednom, smješkom oprostila sa Francuzom. Izmjenili su brojeve mobitela i to je već bilo nešto mnogo više, jako, nešto što je Samuel zahtjevao od žene koja je briljirala na aukcijskoj večeri. Prstom je dotaknuo usne i sasvim nježno , za jednog običnog muškarca poslao poljubac Leoni, i ne samo to, na engleskom, ne francuskom, poželio joj je sretan Božić... “Oooo, blagi Bože, jesam li ja to večeras samo sanjala ili zaista doživjela, tu svjetlost koja je već i previše vremena, prelazila u tamni neki oblak", onako sama sa sobom, šaptala je mlada žena i ponovno domahnula zgodnom muškarcu. Ali i nakon podosta vremena, poslala svoj široki osmijeh, prepun toplih vibracija, novom prijatelju, zapravo osobi koja je sasvim slučajno dotakla njeno srce. Slijedećih mjesec i kusur dana, polako ali sigurno, Lea je osjećala da se pred njom napokon možda ukazuje svjetlost na kraju tunela. Počeo joj se vraćati optimizam, s lakoćom je obavila sitnice oko prodaje svojih slika, napokon otvorila i vlastiti žiro račun u banci i osjetila se pri tom ponosno, zadovoljno. Zembu je sve rjeđe viđala i nije s njime više mogla o ničemu diskutirati. Gledala ga je kako svakim danom sve više propada i prepušta se alkoholu i kocki. Nije mu ništa ni prebacivala, ni govorila o sada, već, svojoj novoj vezi, o prijateljstvu sa poznatim francuskim mladim slikarom i voditeljem likovne kolonije koji je tih dana iz Pariza posjetio Zagreb. Iako samo poslovno, i on je bio sretan jer je nakon neuspjelog braka, na jednoj blagdanskoj večeri, upoznao ženu koja ga je očarala. Budući su oboje bili vrlo komunikativni, otvoreni za svaki dijalog, a uz to emocije i mnogo više od toga, počele su obuzimati njihove duše i tijela, pala je i odluka. Leona nije imala šta izgubiti. Pružila joj se prilika, možda i šansa života, shvaćajući kako svakim danom sve više voli Samuela, pristala je otići s njim u Pariz. Da li zauvijek, ili možda ipak ne, nije se htjela zaista time opterećivati. Željela je i maštala o tome kako da sredi svoju egzistenciju, završi fakultet i stane na vlastite noge. I pričala je sa Samuelom o tome, a on joj nije ništa obećavao, samo je hrabrio i prepustio da donese pravu odluku. U njemu je Leona vidjela svog anđela čuvara, oslonac koji joj je bio toliko potreban i napokon se usudila koraknuti u život drugog grada, druge zemlje, 23

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA mentaliteta i ljudi. Spakirala je ponovno, po tko zna koji put svojih nekoliko kofera i otputovala jedne nedjelje u proljeće. „Prokleto proljeće, zar opet proljeće", kroz zube je procijedila, ne želeći da je Samuel čuje. U proljeće je izgubila i svoju bebu, krajem proljeća odnosno ljetnih dana, doživjela je nešto što će je možda vječito pratiti na njenom putu ka uspjehu, bila je silovana, mučki i divljački. No, sve je to nekako prebacila u drugi plan jer sad ima novu ljubav, sad koracima žuri u neki drugačiji svijet. Samuel Zamara, bio je sin jedinac, majke Francuskinje i pokojnog oca Portugalca. Živio je u predgrađu Pariza na desnoj obali Sene, u Ulici Le Marais na broju 113. Stanovao je sam u prekrasnoj staroj zgradi, u potkrovlju koji je kao slikar, ostaklio i prilagodio svom načinu življenja. Ispred kuće nazirao se prekrasni park sa tulipanima, maćuhicama i zelenilom koje je tog proljeća bujalo i mirisalo, učinilo se Leoni, poput Simonova parfema, one Badnje večeri u Zagrebu. A u daljini preko rijeke nazirale su se građevine, u gotičkom stilu, krovovi sveučilišta, šarenilo noćnog svjetla. Toliko ju je tresla neka trema, da je jedva koračala, prema ulazu u zgradu. „Zar je to ipak moguće, je li to java ili san", prošla je prstima po svojoj plavoj, baršunastoj kosi i u zagrljaju svog dečka, popela se do svog novog doma. Tek što su ušli u predvorje, Samuel je poput pravog muškarca, odložio Leonine torbe i gornji dio predivnog tamnoplavog kompleta u kojemu je krenula na put. A ona se za trenutak ogledala, ne mogavši se načuditi predivnim slikama koje su ukrašavale gotovo sve prostorije Samuelova stana...Uglavnom su to bili ženski aktovi ili motivi prirode ali na kojima je ženski lik ipak dominirao i bio u središtu zanimanja. Priznala je samoj sebi kako joj je pomalo i nelagodno, no u ovo kratko vrijeme upoznavanja i hodanja sa Samuelom, ipak se pribrala, očvrsnula. On ni u čemu nije bio ni blizu, sličan Maksu, Zembi, ali ni jednom mladiću koji su se možda tek kao prijatelji, nalazili na nekom Leoninom spisku. Nakon par minuta dvoje mladih odlučilo se odmoriti, popiti prvu zajedničku kavu u novoj sredini kojom je Leona bila ne samo zadovoljna već i opčarana. Sa velike terase pucao je prekrasan pogled na Eiffelov toranj, a tamo u daljini Samuel joj je rukom pokazivao poznatu crnačku četvrt, pa onda poznate pariške kafee, građevine okružene prekrasnim cvjetnim alejama. Uostalom, zar se samo tako za Pariz oduvijek govorilo kako je to grad umjetnosti, ljubavi i mnogih svjetskih talenata koji su se u njega doselili i radili. Onda ju je svojim dugim rukama uhvatio oko ramena i uputio joj kratak lagan poljubac, a koji je u Leone izazvao ponovno poplavu emocija. Nije se mogla suzdržati, a da ne uzvrati jer nekako se u tim trenucima osjetila kao ponovno rođena, daleko od svih onih tamnih oblaka i svega ružnog što joj se u posljednjih godinu dana izdešavalo. Prvu noć Leona je u novom gradu, u novom ambijentu, spavala ipak sama u jednoj sobi koja je više nalikovala na radnu nego spavaću, no nije se preveć bunila. I tako je, dan za danom , u novonastaloj vremenskoj zori, Leonu činio nekako drugačijom, sigurnijom i lepršavijom. Nakon jednog zatišja, njezin je osmijeh budio trenutke sreće i opijenosti, ne samo kod njenog dečka i kolege Samuela, već i cijelog kruga ljudi u kojima su se njih dvoje kretali. Naime, Lea je prvih par mjeseci uglavnom iskoristila za razgledavanje 24

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Pariza, radovala se svakom njegovom kutku, kako u dijelovima grada gdje su se redovito ispijale kave i kokteli, tako i u četvrtima povijesnih znamenitosti. Svaki detalj je ona upijala u nedjeljnim šetnjama sa svojim dragim, a onda na svoje slikarsko platno prenosila svoje ekspresije. Posebno su je zadivile bivše turske kupelji i izazivale u njenom tijelu erotski naboj. I nije se toga sramila, dapače, Samuel je toliko bio razuman i strastven partner kojemu se posvećivala svakog slobodnog trenutka, između slikanja, poslova u kući i studiranja.Naime, iskoristila je ona, slikarsku nadarenost, a uz Samuelovu pripomoć, uspjela je voditi nekoliko likovnih kolonija, pa i prodavati svoja umjetnička djela. A ona su visoko kotirala i imala svoju cijenu , posebno se to odnosilo na pejzaže koji su joj nekako najviše prirasli srcu i koje je još kao jako mlada voljela prenositi na platno. Vrlo brzo, Leona je uspjela i vlastitim osjetilima dočarati, ono o čemu je nekad samo mogla maštati. Živjela je sada u Parizu, gradu jedne jedinstvene i posebne atmosfere, posjetila versajski dvorac, muzej Luvr, pozdravljala je boeme koji su živeći u svom svijetu, šetali onim nešto siromašnijim četvrtima ali Leona je uspjela prepoznati i taj njihov život. Njezin ju je dragi, s posebnim guštom vodio na mnogobrojne filmske i kazališne predstave, upoznavao sa svojim prijateljima, a to je onda Leona doživjela nekako močno, istovremeno i romantično. Znala je engleski jezik , savršeno, a onda je vremenom naučila i francuski. „Leona, ti si moj ponos, moje nadahnuće...ti si draga, moj vrhunac svijeta", znao joj je Samuel govoriti dok su se u slobodnim trenucima izležavali na ostakljenoj verandi, ispijajući kavice. Umjesto odgovora, ona je samo svojim širokim osmjehom i bujnim poprsjem dala naslutiti koliko joj gode njegove riječi. Zato ga je i sve više voljela ali i on nju. Tko bi rekao da će sresti jednu takvu, na prvi pogled, sasvim jednostavnu mladu ženu, a zapravo vrlo dragu, inteligentnu, vrijednu i snažnu, s obzirom na ne tako davne proživljene stvari, silovanje, pa gubitak djeteta, a onda i nekako nesretnu ljubav sa Zembom. No, završiti fakultet, Pravni fakultet, to je bio jedan od njenih slijedećih ciljeva, zbog čega se možda i žrtvovala toliko puta, otišla od kuće, bez potpore roditelja.Upisati se na Sorbonu, i steći ono za što se i od početka školovala, i nije bio sada neki podvig, budući su oboje imali utjecaja u gradu i kao obični ljudi, ali i slikari, umjetnici. A onda, sve je to dodatno „dizalo“ Leu u onom drugačijem dijelu osobnosti, gdje je, tko zna iz kojih razloga, bila zakinuta. „Želim da me malo pomaziš srećice“, kratko je polušapatom obratila se Samuelu, dok je on, završavao jedan prekrasan ženski akt, i popravljao štafelaj. Bio je to jedan od poznatih pariških, ljetnjih vrućih i sparnih dana. Lea je ispijala omiljeni gusti sok okusa tropskog voća, i u svojoj raskopčanoj crvenoj bluzi, i kratkim jeans hlačicama, sjela Samyju u krilo, ne obazirajući se mnogo na paletu sa bojama i kistovima.

„Uhhhhh, mmmmmm...my sweet baby. Comen, dear. I love you, to much!“

Godile su joj njegove riječi, okrenula se njemu, proždirala ga svojim krupnim plavim očima, a onda zatvorenih vijeđa, prstima započela ples po njegovom dlakavom torzu. Ljubili su se, 25

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA tako strasno, kao i bezbroj puta do tada, izmjenjivali trenutke unutarnjih emocija i očito je bilo, da njihova ljubav raste, jednako kao što se i strasti bude kod jedne lavice i jednog horoskopskog škorpijona. I ljubavna igra trajala je tako preselivši se sa stolice na tople pločice, što je pojačavalo stimulans. A tamo u daljini preko Sene, nazirao se zalazak, koji je i inače energičnu Leonu Zbiljski, pretvarao u pravu goropadnicu tjelesnih strasti. Slijedećeg proljetnog jutra, dok je poluzatvorenih očiju gledala kroz odškrinute roletne, u sobu je ušao Samuel, držeći u ruci prekrasan buket crvenih ruža, ne previše otvorenih, više su to bili pupoljci. „O, hvala ti, dragi, zaista nije mogao bolje započeti dan", zahvalila se djevojka, presretna mirišući jednu po jednu ružu, a bilo ih je taman toliko koliko iznosi datum Leonina rođenja. Odložila je cvijeće na stolić do, a za to vrijeme Samuel sjeo pored nje. Djelovao je tako opušteno, pomalo duhovito i više nekako zabavno. „Ovo je buket za dobrodošlicu mojoj princezi“, rekao je sa smješkom, dok je ona osjetila kako joj njegove predivne oči prodiru ravno u srce. Okrenuo se prema njoj cijelim tijelom, rukama je taknuo ispod prozirne bijele spavaćice. Dodirnuo joj mirišljave jake dojke i zaustavio se na čvrstim nabreklim bradavicama. I dok ga je ona proučavala svojim prodornim plavim pogledom, dignuo ju je u naručaj i odnio do svoje spavaće sobe, polegao na svoj krevet. Leona je kiptjela, željela je voditi ljubav, slobodno, nesputano, po prvi put možda s muškarcem koji joj je zarobio srce i dušu. Odlučila mu se predati cijela i dok je tako drhtala pod njegovim snažnim mišicama, on je osjećao zadovoljstvo sisajući joj i ljubeći nožne prste, a onda zaustavio glavu u njenom međunožju. Mirisao je njenu kožu, spuštao čipkaste gaćice ispod kojih su se razlijevale svjetle dlačice. „Draga moja princezo, dozvoli da budem tvoj vitez, da se do vječnosti borim za tebe i štitim te, da te ljubim, da te grlim, da te usrećim jer ti to zaslužuješ!“ Ovo jutro, ovaj dan bio je samo njihov, vrijeme se zaustavilo, kazaljke poput njihovih tijela, stopile se u jednu. Samy je sada onako s guštom ponovno dodirivao njene grudi, čvrste i jedre, poput kamena isklesane. Lizao ih je jezikom, a onda svoje usne spustio na ružičaste bradavice. I dok ju je tako obrađivao svojim vrućim mišićavim organom u trenutku ekstaze, rekla je pomalo naređujuće: "Poljubi me, p***** me, želim te!“ Njenu su ruke istovremeno milovale Samuela po leđima, duž kičmu i zaustavile se na tvrdim, okruglim guzovima, dok su prsti vješto povlačili se duž cijeli vrući procijep. Leona se osjećala poput olimpijca na vrhu Himalaja, dahtala je poput mlade ždrebice, nakon zaista duuugo vremena osjetila sve čari ljubavi i strasti. Njen je dečko znao koliko trpljenja se skupilo u jednoj mladoj duši, a tijelo je opet tražilo svoje...Stoga je nastavio u istom ritmu. Polako ali sigurno i temeljito gurao je svoj jezik u njen nježni labirint, u njena usta koja su očito tražila još. Susreo se s njenim nestašnim jezikom i toliko ga sisao, da je Lea pomislila kako će je ugušiti. Ali nije htjela prekidati, nije se htjela predati i vratiti nazad. Dapače,

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA odgurnula ga je kratko i povukla glavu prema dolje. Shvatio je što mu je činiti. Uronio je u njenu Veneru, najprije vlažeći joj usmine. „Ljubavi moja, koliko te volim", šaputala je istovremeno predajući se cijela svom muškarcu. Njezin topao, mekan brežuljčić, sve je više rastao, a mlada žena kao nikada do tada, osjetila je talase u glavi...Samuel je za to vrijeme, pažljivo i temeljito zadovoljavao Leu, jebao ju je kao nijednu do tada, istovremeno dajući joj do znanja koliko mu je ona važna, koliko je novine i posebnosti unijela u njegov život...Mlada gospodična Zbiljski mirisala je na proljeće i svježinu jutra, uživala je osjetivši njegov kruti, dok pulsira u njenoj ribici. Bili su to za nju zaista posebni trenuci, kad joj se bar nakratko počelo vraćati ukradeno samopozdanje , a sve ono što joj je učinio Maks željela je zauvijek zaboraviti. A Samuel, mladi slikar, umjetnik i po kistu i po kreativnom zadovoljenju ženskog tijela, bio je zaokupljen svojom Sveticom... “Da, ti si moja, Svetica, moja Božica, Leona“, govorio joj je dok su mu čelom klizile kapi znoja. Uzbuđenje je dostizalo vrhunac i dok ju je tako podigao, a on kleknuo na krevet, obavio njene duge noge oko svojeg struka, gurnuo je svoj glavić u njenu uspaljenu pičku i jebao je snažno i jako ali ne toliko jako da bi je povrijedio. Ona je uživala, potpuno se predala. Ljubio joj je kosu, a onda su oboje doživjeli erupciju istovremeno i intenzivno.Zagrljeni su ostali još nekih pola sata na krevetu dok su mokre plahte nestale u tsunamiju njihove HOT igre.... Dani i općenito budućnost vremena, Leoni su jednostavno klizili bez da ih analizira, a možda i bolje da je bilo tako. Jer nakon traumatičnih životnih situacija jednostavno je nekako znala zapadati u situaciju momentalne blokade. Samuel, njezin novi dečko i anđeo čuvar kako ga je znala nazivati, djelovao je tako jako, hrabro, optimistički i poprilično skulirano. Budući se sada Leona doselila i upisala faks, trebalo je kupiti još namještaja odnosno napraviti neke preinake u stanu. „Ovu komodu, darling, povucimo skroz do kraja...neka ona ostaje samo za moj slikarski pribor.“ "Izbacimo tepihe, onak za svaki slučaj...hahaha...kao curica, alergija na prašinu nije mi dala mira". „Ma nema brige...kako zaželi mlada lady", načičkao je Samuel tu jednu posebnu prostoriju koja bi trebala udovoljavati samo Leinom poslu. Posebno je tu bio i jedan hrastov stol za uokvirene slike pejzaža koje su još uvijek trebale biti izvor njenih prihoda. Uživali su ovo dvoje mladih, svakog trena provedenih zajedno, ma gdje se nalazili. Leona ga je iskonski privlačila svojim skladnim tijelom , plavim uvojcima baršunaste kose, a u njezinim očima vidio je odraz osobe za koju je s pravom očekivao da će se slagati nadolazećem vremenu. Sorbona je bila udaljena svega pola sata hoda od njihova stana, ali Lea je osim pohađanja katedre, dodatno radila u stručnoj biblioteci. Oduvijek ju je to područje zanimalo i sad kad je 27

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA već uhvatila priliku, za dodatnu zaradu, nije ju propuštala. Vrlo lako se uklopila u svako novo društvo, imala je mnogo prijatelja...nekako više nego prijateljica, a njezin osmijeh i empatičnost jednostavno su iskakale od svakdašnjeg mentaliteta , kako Parižana tako i ostalih krugova ljudi. Osim toga , brzo je stekla ime i kao autorica ulja na platnu, ponajviše svom voljenom koji je od prije imao reputaciju. Međutim iako je Samuel gotovo sve saznao o Leoni i njenoj prošlosti, ona se o njemu i nije puno raspitivala, jednostavno zato jer ga je smatrala iskrenim, finim, umjerenim čovjekom, prijateljem i mnogo više od toga. Učenje i spremanje za nadolazeće kolokvije uzimali su svoj danak, pogotovo u jesenskim i proljetnim rokovima. Tih dana Lei je nekako nedostajala ljubav, ali i strast. „U posljednje sam vrijeme nekako poput iscrpljene, istrošene duše, Samy“, požalila se jednog poslijepodneva i očekivala povratnu reakciju, no Samuel ju nije ni saslušao ni odgovorio. Bio je mislima odsutan , negdje daleko i Leona se ugrizla za usnicu. „Hm, pobogu, srećice, što se dogodilo?" "Osjećam da te nešto gadno mori." Skuhala je jaču kavu ugasila glazbu i sjela tik do fotelje u salonu, gdje se Samuel razvalio, sav utučen, ispačenog lica, neobrijan. Prestrašila se, ne da nije, zagrlila ga i prosipala svoje kratke poljupce po njegovim ramenima. Od kad ga je upoznala, shvatila je kako je to njemu najbolja terapija, no , ovaj put je jasno davao signal da je u pitanju nešto mnogo ozbiljnije. „Kvragu i ljubav, kako da vjerujem u ljubav, kako da vjerujem u Boga, Leona...mislim da je to sve mnogo subjektivna stvar, teško dokučiva. Ljubav, amor, tko je izmisli, zašto je kad tad svi moramo prokleti. Pa zar nije ona za uživanje, zar ona ne oslobađa"...."kaži mi nešto please.“ „Pa vidim da se s tobom očito nešto dešava, hajde ne gledaj sve to tako crno. Ti si bar drugačiji od mene...ili možda i ne...."Emocije, o Bože, Stvoritelju, daj malo ih raspodijeli ravnomjernije.“ Samuel se počeo preznojavati ali ovaj put ne od naleta onog osjećaja erotske vatre, već tereta kojeg mora istresti što bezbolnije. A ona, bila je spremna saslušati njegovu priču, ma kakva bila i sagledati stvari što objektivnije. I Leona je u zadnjih par mjeseci počela intenzivno konzumirati duhan, da li od briga oko studiranja ili primisli što će biti s njenim životom, tko bi to znao. “Daj ne muči se više, što je bilo?“ „Ma sranje Lei, sranje živo, ne znam ni kako započeti.“ Prekrižio je ruke na potiljku, zažmirivši pred jakošću kućnog neona ili možda da što bezbolnije napokon istrese svoju neku životnu istinu koja se opet pojavila na površini. Leona ga je dotakla na madež koji se izbočio na lijevoj strani vrata, ne bi li kako smanjila tenzije. Ali u Samuelovoj glavi kuhalo je, poput jesenje južine.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

„Ann, Lea, Ann, jebena Ann, ne da mi mira." "Živjeli smo nekih šest mjeseci, zajedno...ona me preko neke svoje frendice, slikarice, nanjušila i htjela naravno uhljebiti se pod ovim krovom. Jebena je ona igračica, draga, proračunata kuja. Mislila je iskoristiti moju dobrohotnost i počela mešetariti s mojim slikama. Preprodavati svom ljubavniku s kojim se danonoćno kurvala, a mene htjela držati u šaci. Bio sam naivan, Leona i ništa mi nije govorilo kojim se prljavim poslovima bavi...ili možda nisam htio vjerovati da bi lovu od mojih slika prala, pa onda išla i mnogo dalje. Jedno jutro osvanula je u naslovnici kao narko dilerica i završila u pritvoru zajedno s još dvoje svojih jebača...pomagača...usijane glave. Mislio sam da će me zemlja progutati. Počelo me to duhovno iscrpljivati, gubio sam snagu za bilo što, a sram od mojih krugova prijatelja i poslovnih ljudi bila je stravična. Tek kasnije shvatio sam da je izigrala moje povjerenje, da je krivotvorila moje bankovne kartice i dovela skoro pa do bankrota.“

Slušala ga je Leona, nagnula se iza njegovih leđa i masirala vrat. Jeste da je bila pomalo iznenađena, ali zar nije i ona prošla kroz trnje na putu do dolaska u Pariz. Htjela je nekako pomoći svom dragom, ali istovremeno ga je pustila da teret ipak do kraja izbaci...zna po sebi...biti će mu puno bolje. „A moju Ann, doživljavao sam kao nježnu pahuljicu u onim rjetkim trenucima strasti.".."Moja Ann koju sam ipak nekako bio zavolio i dijelio krevet, bila je u stanju učiniti tako nešto gnjusno, na očigled cijelog svijeta.Poludio sam , izjedalo me zašto sam si dozvolio da me prevesla, da me kupi samo s jednim vrućim sexom...a jebi ga...meni godilo...a ona napasnica, uvidjela moju slabost i udri...Potkradala me kad god je stigla, pa sve umotala u celofan, misleći kako istina ipak neće biti providena..Ehhhh, koji sam ja baksuz, koja pizdica, dođe mi da se ubijem, kad zavrtim film.“ Onda se naglo ustao, i odmaknuo zavjesu, pogledavši na ulicu: “Ali, draga, nije to sve. Valjda svi kad tad prokunu ljubav, moraju je prokleti jer kako inače protumačiti cijeli ovaj cirkus. Destrukcija ljudskog uma, šta reći osim toga. Nakon puštanja iz zatvora, mnogo prije nego kako je doneseno u presudi, ta ista mačketina, opet odlučila svojim kandžama zagrebsti, po svom ljubiću. „Šta sad hoće? Koji joj je kurac? Ludara od žene, mafijašica. Valjda je cijelo vrijeme izdržavanja kazne bila u dosluhu s onim istim ljudima, a koji znaju za mene i tebe, Lea. I sad mi ponovno želi zatrovati budućnost. Konstantno odsijeda u barovima, sa svojim frendicama, uredno prati svaki moj korak. Smiješi mi se, hladnokrvno, bezobrazno...želi me se opet dočepati...Hello, ej , prošvikat ću ...ne mogu više , trpjeti ovaj turbulentni zrak koji odiše i njenom zloćom. Što da radim, Lea, kako da odjebem tu drolju? Uostalom, zar ne vidi , moju sreću u koracima s tobom.? Netko je valjda ipak tako htio da se nas dvoje spojimo i ne želim više, da mi jedna jeftina dilerica visi za vratom.“

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Mijenjao je Samuel boju lica, a na čelu je Lea primjetila neke nove bore, a koje su joj se do tad činile tako simpatičnima. „Čekaj...srećo...polako...samo polako...ne vrijedi ona više tvoje brige....rješit ćemo se te napasti. Trenutak samo...idem pristaviti čaj od valerijane.“ Za to vrijeme , Samy se nagnuo na zid, glavu naslonio na ruku, a svijet kao da se pretvorio u leteći vrtuljak...zujanje u ušima postajalo je sve izraženije... "O moja spasiteljice, dođi, daj, ostavi čaj...ti si moja kamilica, moj eliksir...moje sve. A ona, kuja, neka samo nastavi...nek juri za Samuelom, samo on više nije sam. Hmmmm, jebeno sam...nije...jel tako, dušo? Nećemo joj pružiti taj užitak da se ukukulji tamo gdje joj nije mjesto...imala je mene...jednom...i mogla me zadržati zauvijek....Samo jebena Ann, u svojoj je glavi pravila neke drugačije nacrte i zamišljala Samija u ulozi pizdolisca...Koja je to izvitoperena pička...lisica bez kvalitetnog krzna jer mogu se zakleti , Lea, tu na tvojim grudima, da ću joj se osvetiti za sve što je pokušala...Mislim da će se pokajati dok je živa, ako uopće bude živjela nakon onoliko ovisnih ampula koje su ušle u njen želudac.“ Držao je tako monolog, čovjek, čija duša je bila toliko otvorena, nježna i altruistična, no, svejedno nije si mogao dozvoliti da ga jedna obična plitkouka koka, zajebe na taj način što sad ponovno pokušava svoje umrljane prste umočiti u sreću dvoje srodnih ljudi. Leona Zbiljski, raščistila je u svojoj glavi odavno već neke stvari te iako je zadnjih mjeseci usporila tempo, njene namjere vrlo su koncizno zabilježene u rokovniku vremena što životom se zove. Ispite je uredno polagala, a kako i ne bi kad izbor studija bio je isti još od malih nogu. I polazilo joj je za rukom baš sve što je zamislila. A sad?...sad ovog minuta, osjetila je da je potrebna svom Samyu, ne kao partnerica, nego kao topla i istovremeno razgolićena, senzualna goropadnica.

„Dozvoli, srećo, da ti izmasiram malo vrat...moraš se opustiti...samo zatvori oči..misli dark...ostavi u daljini neka putuju Senom." Starinski sat kukavica naznačio je neki dio dana ali oni to više nisu primjećivali. Nakon što je zadovoljivši Leu, njen mužjak u nekoliko gutljaja ipak ispio mlaku valerijanu, poslušao je naredbe svoje domine. Iako muškarac, volio je umjetnost, imao je mirnu ruku u svojim potezima kista, pa onda mu pozicija sub nije teško padala. Dapače, neka Leona preuzme inicijativu, neka ga svojim velikim grudima isprazni. I dok ga je u nekoliko poteza skinula, tapkajući vlažnim jezikom po ramenima i leđima, on je osjetio znakove lakoće odnosno prepustio se čarima strasti. „Hej, amore, zaboravi sada špijune, uhode i crne sjene...zaboravi svijet koji počiva na zabludama, podbadanjima." „Ček, samo da ogrtač stavim na hladne pločice, šta kažeš? Ili ti više godi ovako...direkt...mmmmmm?"

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA "O, daaaaa..... čujem, osjećam, stvari se drastično mijenjaju..." Dok je Samuel ispružen ležao na podu, raširenih udova i prepuštao se hot igrici svoje ljubljene, ona je halapljivo prstima grabila njegovu stražnjicu, pipkajući svaki nabor, svaki madež koji je za nju bio samo još jedan dokaz njegovog savršenstva. Gola i uspaljena, opkoračila ga je i sjela svojom pičkom na sredinu leđa, jezdeći i poskakujući, trljajući je o njegovu orošenu kožu. Iako joj to nije bio prvi put, Lea se osjećala moćno i spasiteljski nastrojeno.Okrenut licem o keramičke pločice, Samuel se prepustio i opustio, pokretima divlje i željne domine. „Yessss, ovo je samo za mene, samo za mene!“ „Daaa, samo za tebe, samo za,.....ugrizom o vrat na g točku, kratko je odgovorila Leona, spuštajući svoju plavu svilenkastu kosu na tijelo koje je tražilo promjenu položaja. Onda se okrenuo prema njoj, torzo nalik leopardu u trenutku histerije, odavao je Samyevu želju za nastavkom jer emocije , negativnih vibracija nisu se dale samo tako. Znala je to jako dobro, djevojka lavovskih manira te je merkajući , zauzela najpovoljnije mjesto za još jače, bolje i više. On joj je prstima ušao u labirint ženskog blaga, a onda vidjevši da je sve spremno, svečano i ponosno ugazio svojom krutom alatkom, osjetivši pritom Leonu kojoj je to tako godilo. Usne su im se sudarale u grabežljivim traženjima, jezici tako slatko pulsirali, rukama pričvrstili kao da nikad više ne žele kraj. A vani je i kiša u međuvremenu i neka siva omaglica iznad grada, tko zna je li to možda netko šizio od ljubomore što se nije našao u grotlu iskazivanja pažnje, nježnosti i istovremeno erotske hipnoze koja je Samuela trebala i morala baciti u zaborav. Leona je uzela nekoliko dana odmora od prepunog kalendara davanja kolokvija, no to je nije omelo u namjerama da što prije završi faks. Htjela je to neko vrijeme provesti sa Samuelom koji je očito bio nagrižen napetom situacijom oko bivše..A Ann je grabila samo naprijed, nije propuštala ni jednu priliku, ni jednu Samuelovu aukciju, izložbu, humanitarnu akciju...valjda se u njenoj glavi vrzmalo kako bi ponovno mogla doći odnosno ući u njegov život kao da se ništa nije dogodilo. I dalje se odavala mračnim stranama života pa iako droga kao marihuna nije više bila ritual njenih odlazaka na spavanje, sada se u zadnje vrijeme odala alkoholu. Jednog jesenjeg jutra, dok je onako zgužvana izišla iz noćnog bara pariške četvrti, cestom je u magli dojurio terenac. Vozio ga je sin poznatog poduzetnika, a s njim su bila i dva para, očito dobro nagažena od žestica. Ann je teturajući, popravljajući kosu, taman htjela zapaliti cigaru. Odjednom se začuo prasak, škripa guma...Lom i kočenje...Žena je završila na vjetrobranskom staklu džipa i nakon nekoliko metara odbačena na asfalt...Kišica je sipila, bilo je onako hladnjikavo, jezivo poput filma s oznakama horora...Ali ovog puta Ann nije bila glumica, već žrtva sa smrtonosnim posljedicama. Slijedećeg dana, dok je Samuel prolazio pothodnikom, žurio jer je već i dobrano kasnio na sastanak s jednim umjetnikom Amerikancem, onako u hodu, zgrabio je novine uličnog prodavača...Počeo je letimično pregledavati stranice , u hodu, jer je u rubrici kulturnih događanja, trebala biti najavljena i njegova slijedeća velika izložba“ArtDomina“. No, nije mogao izbjeći veliku crno bijelu fotku, i tekst ispod koji je obavještavao o pogibiji bivše 31

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA dilerice Ann Selivann. Nije ju volio, nije, pogotovo zadnjih par mjeseci otkako ga je ponovno htjela osvojiti i razdvojiti njega i Leonu...No, ova ga je vijest ipak dotukla. Kao da ga nešto ujelo. Zatvorio je oči na sekund: “O Ann...jebena moja Ann...Zašto...zašto ti je to trebalo. Fakat sam sad lud. Zašto mi to činiš sad kad sam napokon mogao živjeti životom normalnog lika?“ Hoću li moći ostati smiren, bistre glave. Hoće li moja Lea moći dalje, sa Samuelom koji očito više nije onakav kao nekad?“

Ubrzao je korak, a kapi znoja kotrljale se niz njegovo blijedo lice. Zaboljelo ga to sve, ipak. A to bi možda bio i neki signal kako Ann i nije zauvijek napustila njegov svijet. Sumnje su i dalje kopkale jednog čovjeka koji je prije samo nekih godinu i pol dana odavao potpuno opuštenog, drugačijeg lika, koji je znao što može i želi, koji je živeći s Leonom, imao namjere mnogo veće i ozbiljnije...No, možda se u svemu tome i prevario. Tko zna kako će njegova Lea doživjeti sve to. Hm....?“! Slijedećih dana pa i tjedana, tragična smrt mlade Ann, obilježila je tračarije u jutarnjim ispijanjima kave Francuza, posebice su se time zabavljali kuloari gradskih četvrti u kojima je cvala preprodaja droge. Samom posljednjem ispraćaju žene sa umrljanom prošlošću, prisustvovao je i Samuel. Leona je upravo tih dana, mnogo provodila u bibliotekama i knjižnici na Univerzitetu. Pisala je diplomsku radnju i moglo se reći kako ni trenutka nije htjela preusmjeriti svoju pažnju na nevažne detalje gradskih događanja. Svog partnera viđala je tek odlaskom na spavanje. Znala je da njen Sammy čvrsto drži konce u svojim rukama, kad se radi o profesionalnosti, točnije o organizaciji svoje nadolazeće izložbe. A o pogibiji njegove bivše, tek je saznala onako uz put pa možda da je i saznala o Samuelovoj tuzi zbog Ann, ne bi joj preostalo vremena o analizi zašto je to ipak učinio. Još uvijek mu je vjerovala, još uvijek su joj glavom strujile sve one situacije u kojima je doživjela pozitivne pomake kako svog intimnog života, tako i općenito napredak u svojoj karijeri. Obožavala je rjetke ali intenzivne trenutke odnosa sa čovjekom svog života, bar je tako momentalno bila uvjerena. Hm....a je li se možda i prevarila. Jer Samuela je ipak nešto opasno nagrizalo. Dalo se to vidjeti na njegovom izmučenom , blijedom licu, teškom osmijehu i očitoj nervozi. Počele su mu smetati i najmanje sitnice, beznačajne situacije koje su popratna slika svakog iole životnog trenutka dvoje mladih ljudi.

„Li, jesam li ti rekao da je izložba zakazana ovog petka? Biti će događaj u jedanaest sati jer popodne neki autori spriječeni su zbog drugih obveza. Hoćeš li moći......kako stojiš na faksu?" „Uhhhh", ugrizla se Leona za usnu, a suza , tek što se nije otkotrljala niz obraz. „K vragu...kud baš u to vrijeme? Bože, pa znaš valjda da nemam mogućnost izbora. Želiš li da poludim? Kako sad odjednom, u jutro?“

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Očito je to bio tek početak nesporazuma ili možda kap koja je prelila čašu. Igrao je mišić na Samuelovoj vilici, a i treptalo oko gospođici Leoni. Obožavala je prilike kad je njen dragi imao evente ovakvog karaktera, samim time jer je i sama kao slikarica puno truda i emocija ulagala u svaki svoj eksponat. Ali gledajući u svoj mali kalendar, uvjerila se kako ovog puta zaista nema sreće. U to vrijeme ima posljednje konzultacije kod profesora i mentora diplomskog rada. To nikako nije smjela propustiti. Ražalostilo ju je takvo saznanje ali ništa se zaista pametno nije dalo učiniti, a ni promijeniti. Samuel je nervoznim pokretima dohvatio kutiju cigara, preklopio nogu preko noge, zagledao se kroz staklo verande i zapalio.

„Daj, ljubavi, koji ti je klinac? Biti će još izložbi. Ja...ja...zaista.....“ „Ma ne opravdavaj se! Nećeš biti tamo kao moja moralna podrška i ciao...Jebote...pa nije smak svijeta...iako, realno govoreći....pun mi je k***c ovih tvojih pizdarija.....izbivanja...Želim te Leona, čuješ li me....želim te...Gdje su nestali oni tvoji sočni poljupci, milovanja, češkanja?...Imam blagi osjećaj da si zaglibila, duboko zaglibila u tim knjižurinama...pravnim frazama. Mislim da ....ma, bolje da šutim....koliko još....?“ Leoni i nije bilo baš svejedno što neće moći prisustvovati i uživati u još jednom kreativnom eventu voljenog. Jednostavno je negdje duboko pucala po šavovima ali njezina dosljedna crta i ovog je puta prevagnula te je požurila sa izvršavanjem svojih obveza na faksu. Nekako se i osobno zapustila te je prilikom odlaska na konzultacije tek malo ruža nabacila na svoje srcolike usne što je je do savršenstva dovodilo njezin i inače prepoznatljiv osmijeh i kristalno bijele zube. Istina, nekoliko dana dok je u isto vrijeme Samuel održao svoju izložbu, a mlada žena vrijedno pripremala završni ispit, između njih dvoje se možda i po prvi puta nakon upoznavanja desio trenutak odmaka i nervoze. Večer prije izložbe dok je peglala košulju svom dragom, odlutala je mislima u prošlost, prisjećajući se nemilih događaja kojih je ipak bilo u većem omjeru. "O, Leo moja, budalice, zašto si tako utučena i odsutna", šapnula je onako sasvim tiho, pomazila se istovremeno po stomaku dok joj je suza kapnula na kragnu s uzorcima plavih sirena. Borila se sama sa sobom, svojim strahovima, očekivanjima i stvarnošću koja je možda tek naizgled bila uobičajna. Odložila je spremljeno odijelo na vješalicu, pogledala na sat. Bilo je prilično kasno, a Samy se još nije vratio. Istuširala se i umorna od dana uvukla u krevet. Nekako joj se činilo da je malo trajala noć jer su zrake sunčeve svjetlosti uporno ulazile kroz rebraste roletne u spavaću sobu, a onda je zazvonila i budilica. Pogledala je u stranu kreveta gdje je spavao Samuel, Bio je otkrit i znojne kose, a i zaudarao po žestici i nikotinu. Čudila se Leona kako ga nije uspjela čuti, no, očito je umor učinio svoje, barem je tako mislila. Otišla je do kuhinje, popila kavu onako krmeljivih očiju, a zatim je uslijedilo ritualno spremanje za faks.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA "Zadnje konzultacije, pa valjda jesu", rekla je gotovo naglas, pomalo uzbuđena, zapravo pomiješanih emocija. Uzela je kožnu torbu i prijenosno računalo ali je prije samog polaska htjela javiti se voljenom: "My darling, kisss šaljem. Nemoj zaspati, odijelo ti je spremno i speglana košulja. Znam da će biti na izložbi sve ok, budeš mi ispričao", rekla je u dahu, ne bi li možda čula odgovor. Ali, Samy je tek na sekund otvorio vijeđe, i okrenuo se bez odgovora i pozdrava na drugu stranu kreveta. "Očito se još uvijek ne prestaje duriti jer nisam našla vremena da odem s njime, no, ako me zaista voli, skužiti će", pomislila je buduća mlada pravnica. Otišla je taksiijem i najprije svratila do svoje biblioteke gdje ju je čekalo nekoliko najboljih kolegica, iako ni njima Leona nije nikad otkrivala baš sve detalje svoje privatnosti. Uvijek je nekako s rezervom gledala na sva tepanja kako je vrijedna, zgodna i jednostavno privlačna u svakom pogledu. Jedino što ju je opterećivalo jednako koliko i uzbuđivalo, bila je činjenica da bi za koji dan trebala dobiti toliko željenu diplomu, i to na Sorboni. Znala je koliko će joj to biti vjetar u leđa i zato je požurivala, a i njezin mentor diplomskog bio je poprilično strog i rigidan što se tiče njegovog područja podučavanja. Stigla je u kancelariju profesora pravnih znanosti, točno na vrijeme i to joj je tog trenutka bilo najbitnije. Nakon nekoliko razmjena neobveznog dijaloga, Lea je, profesoru Martineu, pružila podeblji fascikl svojeg stručnog rada kojeg je mentor trebao pročitati i dati svoj konačni sud. "Dobro, kolegice Zbiljski, raduje me što ste se potrudili, a i nadam se da ću Vam za kojih par dana, saopčiti da je tema pogođena i da možete izaći na davanje diplomskog." "Hvala, profesore. Pa, mogu reći da jesam, mjesec dana vrlo predano posvetila sam se pisanju i obradi svih elokventnih činjenica vezanih uz isto." Rukovali su se, a onda je Leoni zavibrirao mobitel. Onako usputno, vidjela je da je dva popodne, a što je značilo da je Samuelova izložba trebala završiti ali baš ju je on i zvao: "Ljubavi", gotovo je zamuckivao i bio vrlo oprezan. "Sve je u redu, dvije slike prodane su ali please dođi odmah, čekam te spreman, moramo za Zagreb." Leona je jedva došla do daha, sluteći na najgore. Naime s majkom, njenom majkom, koja ju je gotovo direktno izbacila iz doma, čula se tu i tamo i znala je da je u posljednje vrijeme imala zdravstvenih tegoba sa srcem i hipertenzijom, no, ova rečenica "Moramo za Zagreb", gotovo da je bila nosilac najcrnije vijesti. Krupnim koracima uputila se u stan gdje ju čekao čovjek kojeg je voljela svim srcem i dušom. A Pariz je od ranojutarnjeg sunčanog buđenja, osvanuo u popodnevnoj magli od koje se nije moglo vidjeti gotovo ništa. Odlučili su putovati avionom i krenuli prvim jutarnjim letom kako bi stigli na sam pogreb koji je bio u pet popodne na Miroševcu. Zbog gotovo nikakvih odnosa sa porodicom, Leona se nije ni imala za shodno zaustavljati doma, već su ona i Samuel direktno, sa velikim buketom bijelih ljiljana stigli na groblje. Mislila je Lea u tim minutama do samog obreda da će je ljudi 34

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA proždrijeti svojim pogledima. Uostalom, mnogo je njih bilo tamo koji je nisu vidjeli još iz vremena dok je bila djevojčica. Tek oni najbliži susjedi došli su do nje da joj uruče sućut. Držala se Leona hrabro, onako u tamnom šeširu i naočalama, izgledala je vrlo elegantno pa iako ju je njen dečko držao pod ruku, ona se osjećala tako prokleto sama. S pokojnom majkom, nije se slagala, nisu nikad pronalazile zajednički jezik, no, sada , je druga priča. Duboko u sebi jecala je, spuštenog pogleda, dok joj je glavom prolazio gotovo cijeli dramski scenarij dosadašnjeg života. Poljubila je majku u čelo, a onda se sanduk zatvorio, ušao je svećenik, izmolio svoju litaniju, prostorijom se čulo šmrcanje, a miris tamjana gušio je pomalo. "Zbogom majko draga, oprošteno ti je sve, neka te čuvaju anđeli", jecajući je izustila dok ju je Samy stisnuo uzase. Ne, nije nosila crninu za pokojnom majkom jer živcirala su je sva ta ograničenja. Ona je oduvijek znala samostalno donositi odluke pa je tako bilo i ovog puta. Vrijeme po povratku u Pariz nije joj bilo saveznik. Znala je koliko je obveza čeka, no, i nije joj sve to teško padalo. Nestrpljivo je čekala rezultate pismenog kod prof. Martinea, a i u biblioteci gdje je privremeno radila bilo je kao u pčelinjaku jer su studenti marljivo pripremali svoje radove, kolokvije i pismene ispite. Leonu je to odvraćalo od svake pomisli na njezin privatan život i sve ono tužno što je možda i mogla izbjeći, no, isto tako bila je svjesna da sama treba odraditi svoju karmu do prelaska u neki drugi svijet. Tih dana između nje i Samuela, dogodila se neka linija "ni naprijed, ni nazad". On je mnogo vremena provodio na svom slijedećem slikarskom eksponatu "Ženski akt". Htio je to raditi polako i besprijekorno, a model mu je bila jedna poznata mlada spisateljica Elisabeth koju je i Leona površinski poznavala jer je često bivala na zajedničkim večerima, izložbama kao gošća, čitajući svoje prelijepe ljubavne stihove.I ne bi bilo možda ništa sporno jer Leona je mladu i zgodnu umjetnicu poznavala, a i vjerovala je svom partneru u tolikoj mjeri da je ništa ne bi moglo učiniti ljubomornom. Ali, je li se ovog puta prevarila. Samy joj nije rekao za tu novost pa je zapravo izgledalo da ju je stavio pred svršen čin. Te nedjelje jutro je osvanulo prekrasno obojenog neba, poput bajkovitog sna, Pili su prvu jutarnju na terasi, oboje u kućnim ogrtačima jer su se jednostavno htjeli na par sati dobro opustiti i odmoriti za nadolazeće vrijeme. Lea je očekivala dan kad će joj mentor donijeti rezultat pismenog pa je možda i zbog toga izgledala nekako odsutna ali i napeta istovremeno. "Koji ti je bog dušo, jesi li bolesna ili...?" Šutila je mlada žena i očito se u njenim mislima nešto isprevrtalo. I rane za majčinim odlaskom još nisu zarasle iako se već davno pomirila sa situacijom da je tako valjda trebalo biti. Samuel, samo njezin Samuel, sjedio je tik do nje, no, osjećala se ponovno strašno sama. "Gle, darling, mislim da si ipak pretjerao ili si u prekršaju. Dozvolio si da nam se Betty približi i navraća ovamo odnosno kod tebe u radnu sobu, a ništa mi nisi govorio. Je tebi to OK?...Ha? Nisi me još ni pošteno zaprosio, a popustio si ovoj koketnoj ljepotici?" Povukla je dubok dim uz nervozno srkanje irish cappucina. Osjetila je da je sve to ipak za nju ovih dana previše, da je steže niz cijelu lijevu stranu, a i pribojavala se da se s obzirom na 35

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA strastvenost Samuela i nabacivanje njegovog modela, privlačne Elisabeth, ne bi dogodio neki incident u smislu prijevare. "Tebi se to čini normalno Samy, da ti se ona satima namješta dok je ti kistom iskušavaš, svega metar, dva od svoje muškosti. Hallo, tebi govorim, ne budi licemjeran i tako samouvjeren!" "Ma šta je tebi, ženo odjednom? Pričaš gluposti...obične nebuloze! Jesi u PMS-u, što li?" "Pa, ako sam htio napraviti nešto sasvim novo, drugačije i zaraditi nekakvu dobru lovu, morao sam baš Beticu pozvati. Ne moraš se brinuti ni imati te svoje ljubomorne ispade. Uostalom šta bih ja trebao raditi, s obzirom da je moja voljena, još uvijek najzgodnija, pa stoga možda i najpoželjnija studentica, uskoro i diplomantica." U tom trenutku Leona je tek pobjesnila, nešto opsovala, digla se i odjurila u kupaonu. Užasno su je uznemirile ove Samuelove riječi, jer je znala da ništa od toga, barem što se nje tiče nije i ne može biti istina. No, budućnost je nepredvidiva, a ostatak nedjelje odlučila je provesti uza svu ljepotu dana, u svom krevetu. Pustila je relaksirajuću glazbu na svom računalu i duboko disala. Samuel nije otišao za njom već se obukao i naravno spustio do svog ateljea. Negdje oko dva sata, začulo se kratko zvono na vanjskim vratima, Lea se trgla i otišla otvoriti. "Bog, mačko, jesam li stigla na vrijeme", kao iz topa izgovori mlada dama u žutoj lepršavoj haljini dugih rukava, crnih štikli i torbice od svjetlećih šljokica. "Oh, ti, Betta", nevoljko potvrdi Leona, samo u kućnom ogrtaču, osjetno umornih očiju i blijedog lica. "Je, dole je on, slika. Je li zna da dolaziš ili? Hoćeš unutra da popijemo kavu najprije?" "Ne bih, danas sam ih i previše već popila, a možda nije dobro toliko ni za moje srčeko", okrenula se brzinom strijele i krenula prema ateljeu dok su joj štikle lupkale o mramorno stepenište. I da, opet se Samuel vadio na to kako njegov model mora biti prisutan jer je tobože što prije htio završiti sliku, ne bi li je prodao. Od baš te umjetnine odnosno zarade, imao je namjeru iznenaditi svoju voljenu i pokloniti joj nešto na sam dan diplomskog. A mlada gospođica Zbiljski počela je osjećati neki nemir. Nije bila sasvim sigurna zbog čega, no, u sljedećih nekoliko dana i tjedana bila je zaista toliko zauzeta da joj je i svaka primisao o intimnom zbližavanju Elisabeth i Samya djelovala gotovo iracionalno. Magistar Martineo pogledao je pismeni koji je uz neke korekcije gramatike izgledao zaista fascinantno na što je bio veoma ponosan, a i njegovu studenticu je to radovalo pa toliko da je njezin osmijeh ponovno zavladao Sorbonskim hodnicima, zbog čega su je mnogi kolege poštivali i voljeli je u svom radnom okružju. "Kolegice Zbiljski, biti će to dobro i na obrani. Vjerovao sam u Vaše intelektualne sposobnosti. Još da Vas obavijestim da će u komisiji biti još dva člana koji će postaviti Vam par pitanja i vjerujem da ćete uskoro biti i gospodična s titulom diplomirane pravnice."

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Još nekih desetak dana otprilike, Lea je ispravljala neke sitnice na svom pismenom radu, ponavljala gradivo iz skripata i jedne knjižurine koja je više bila nalik Leksikonu stručnih pojmova nego literature važne za njezin ispit. Nije željela da nešto pođe po zlu pa se osigurala i u tom segmentu. To kratko vrijeme ručala je u Studentskom restoranu, a kako se Samuel snalazio, i nije je puno brinulo. Bila je sigurna da zna ispeći jaja i skuhati omiljene hrenovke, napraviti pomfrite. Njihov odnos ipak je nekako gubio na snazi, a je li tome kumovala Betha, tko bi to znao. Ni u krevetu nije bilo mnogo bolje. Leona je obožavala da je njen dragi ljubi, mazi i štošta još prije samog sna. Opuštalo ju je to. Nosila je u sebi neki erotski naboj. No, u posljednje vrijeme nije bilo seksa pa iako takva situacija i nije slutila na dobro, mlada djevojka prikrivala je realnost svojim trenutnim statusom i napetošću odnosno iščekivanjima skorašnjeg ispita života. "Oh, još malo, još samo malo, biti ću ono što sam oduvijek željela, zbog čega sam patila. "Je li vrijeme napokon na mojoj strani", pitala se... No, upitnik je ipak ostao visjeti u zraku. U kojem smislu? I to je brzo saznala.

Dan D Evo i svibnja, najljepšeg mjeseca u godini, barem za mladu Leonu. Obožavala je zelenilo, prolistale krošnje pariških parkova i aleja, u laticama cvijeta pronalazila je unutarnji mir, a to joj je u ovom periodu ipak najviše trebalo. Izbjegavala je gradsku vrevu koliko je mogla. Nije mogla za sebe reći kako ne voli ljude, no, uvijek kad je ispred sebe imala neki cilj, zapravo se povlačila u carstvo prirode i punila baterije za posao koji je čeka. Dakle sedamnaestog svibnja, bio je za nju taj Dan D, dan kad je trebala postati sam svoj čovjek i napokon možda napredovati u svom životu za kojeg nije mogla isticati neke lijepe trenutke. Žal za Samuelom koji joj tih dana i nije bio pri ruci, a možda joj je toliko trebao, bila je izričita. Nije se htjela opterećivati, ali ipak ju je dobrano načela ljubomora u smislu što je baš Elisabeth izabrao za svoj model. Iako je u globalu poznavala tu energičnu, zgodnu umjetnicu, nije se mirila s činjenicom da gotovo svaki dan provodi u Samuelovom ateljeu pozirajući mu satima dok se on opravdavao time da je to slika koja će biti od velike važnosti. Ispitu je Lea pristupila svjesna da se dovoljno pripremala, puna samopozdanja, a i činjenica da će jedan od ispitanika biti profesor Martineo ulijevala joj je optimističnu notu. Nekako joj se činilo da bi je on mogao zaštiti od svakog pokušaja ostalih ispitivača ako ovi pretjeraju ili je žele izbaciti iz takta. Kolegica prije nje dugo se zadržala u sobi broj 5, a onda je začula poziv: "Slijedeći kandidat neka uđe!" Digla se sa stolice, uzela svoju crnu, kožnu torbu u ruku i odmjerenim korakom ušla. O kako je bila zgodna, onako plave duge kose, blagih kovrča, plavih očiju, u crnoj minici i sakou. Magistar Martineo samo što je nije progutao pogledom. Znao je kolegicu Zbiljski nekih dvije godine i očito nije ostajao ravnodušan na njihove bliske susrete. Unosila je neku posebnu toplinu kroz svoj razgovor, a njezin smijeh liječio je dušu, njegovu ali i mnogih drugih. Svaki 37

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA od članova komisije postavio joj je po jedno pitanje iz teme koju je Leona izabrala i o kojoj je pisala. Ona je odgovarala kao iz topa na radost svog mentora. "Dobro je, bili ste odlični kolegice i možete sačekati trenutak vani dok Vas ocijenimo." Zahvalila se i otišla, a ubrzo je natrag dobila i svoj indeks u kojemu je pisalo kako je diplomirala sa izvrsnim (5). "Woow, nemoguće, ooo, kako sam happy, happy", lupkala je Leona o pod i cvjetala od sreće. Odlučila je kući pješice, a onda je putem srela prijateljicu Anezi iz svoje biblioteke pa su u obližnjem kafiću popile piće u Leoninu čast. Nisu se dugo zadržale. "Jao, Anezi draga, ne zamjeri, idem doma, oh, neću nazvati Samya, želim mu objaviti osobno i pokazati petaka. Znam da je želio da diplomiram, možda jednako kao i ja." "Ok, hajde, evo ti jednog kissića Lea moja i sretno. Vidimo se slijedeći tjedan u biblioteci. Samo se ti odmori, zaslužila si i pozdravi dragog." "Naravno", odgovori Leona, sretna, zadovoljna punog srca. Približavajući se četvrti gdje je stanovala, ipak je odlućila ući u samoposlugu i kupiti malo slatkiša, pralina koje Samuel obožavao, bocu crnog Sovignona i nekoliko paketa grickalica. Radovala se onako čistog srca i htjela je još jednu svoju životnu pobjedu podijeliti sa čovjekom kojeg je voljela do nebeskih visina. Srela je u marketu i jednu stariju gospođu, susjedu iz ulice kojoj se također pohvalila za dobivanje diplome. Bila je to stara Žanet koja se nikad nije udavala, a sa sobom je na uzici vodila svoju Lunu, malog bijelog psića. "Oh, draga moja Lady, ugodno ste me iznenadili, da da, moram priznati. A cijenim i Vašeg voljenog Samuela jer je vrlo inteligentan i prepoznatljiv po svojim slikama. Pozdravite i njega svakako." "Biti ćete usluženi, Žanet", odgovori joj buduća pravnica i požuri kući. Nakon što je noseći u rukama svoje stvarčice s faksa ali i kesicu usput kupljenih namirnica, napravila nekoliko stepenica i htjela pokucati na vrata Samuelovog ateljea, samo što se nije onesvjestila. Zavrtjelo joj se u glavi, oblio hladan znoj. Uspjela se pridržati za rukohvat i leđima nagnuti na zid. "Oh, želim te, želim te, Samy! Budi samo moj, please! Sjedni mi u krilo...Čvrsto me zagrli!" "Betha, to je Betha! O, moj bože, pomozi! Zar je moguće da se spustila tako nisko", šaptala je Lea, a u sebi zapravo vrištala od bola. Gušilo ju je u grlu, ispred očiju iskričalo. A onda je čula i škripu starog dvosjeda koji je bio u svrsi držanja slika. No, ovaj put pretvorio se u mjesto žestokog seksa između čovjeka za kojeg je mislila da je njezin i samo njezin i proklete Elisabeth koja je očito iskoristila priliku, misleći da je Lea još uvijek na faksu.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA "Zar je moguće, zar je to moguće?" Pa, onda ponovno komešanje, šuškanje i uzdasi poput onih u pravim erotskim scenama. Došla je k sebi na tren pa iako se dvoumila hoće li ući i osramotiti ih, podigla je bilježnicu sa nekim prepiskama koja joj je isklizla na mramornu stepenicu i dovukla se u stan. Bila je toliko umorna, ponižena, razočarana, a sve ono lijepo što joj se tokom prijepodneva dogodilo, u tili čas palo je u vodu jer vjerovala je toj jebenoj plavuši, vjerovala je i njemu, muškarcu njenih snova. No, zar je zaista ona ta kojoj se mogu dešavati takve stvari. Usne su joj se stisnule, mučnina na želucu. Ostavila je stvari na stolu, spustila roletne i poput djeteta u majčinoj posteljici zavukla se u krevet. Tuga i bijes ispreplitali su se u glavi mlade žene koja je očito bila na nišanu za dobijanje još jednog udarca u nizu. Zašto baš ona, nije mogla dokučiti. Zaspala je znojna, umorna, a suze su natapale kragnu njezine svilene košulje. Te večeri odnosno noći, mladi gospodin Zamara nije legao u krevet kraj svoje voljene, već je bez ijedne riječi opravdanja zaspao u fotelji, a sva svjetla u kući ostala su upaljena. Je li zaista spavao, je li ga progonio osjećaj krivnje, je li razmišljao kako objasniti Lei što se dogodilo ili je možda mislio prijeći preko postupka koji mu ipak nije služio na čast. Iznevjerio je ženu za koju je tvrdio da je voli najviše na svijetu, za koju je nakon propale veze sa Ann vjerovao da će je jednog dana i zaprositi i zasnovati obitelj. Zar je moguće da je trenutak slabosti i odnos sa zanosnom Elisabeth značio raspad svega što je gradio sa svojom, sad već diplomiranom pravnicom. Slijedećih nekoliko dana, izbjegavali su jedan drugoga. Leona nije ništa tražila, ni pokazivala svoju diplomu dečku s kojim je živjela zadnjih godina. Odlazila je i dalje raditi u biblioteku, možda i da bi nekako izbacila iz glave onu ružnu scenu u Samuelovom ateljeu koja ju je doslovce ranila. Povukla se malo u sebe, a glavom joj je strujilo tisuće misli sve dok jednog jutra, u restoranu faksa nije susrela svog mentora i profesora kod kojeg je imala diplomski, magistra Martinea. "Dobro jutro, kolegice! Lijepo Vas je ponovno vidjeti. Možemo li popiti kavicu zajedno? Hoćete li s mlijekom ili bez?" "Oooo, profesore, paaa, hvala. Iznenadili ste me, zaista. Može bijelu kavu i čašu vode." Sjeli su u kutak kod drva života, prekrasnog cvijeta koji je poput kišobrana ukrašavao prostor restorana i kojemu se Leona svakog puta iznova divila. Voljela je kućne biljke, samo joj vrijeme nije dozvoljavalo da im se posvećuje. I dok su tako sjedili jedan preko puta drugog, Martineo nije gotovo skidao pogled s Leoninih grudi koje su onako prpošno virile iz dubokog crvenog dekoltea pripijene vunene haljine. Razgovor se odvijao u neformalnom tonu, sve do trenutka kad je Leona odlučila požaliti se kako ne zna gdje bi mogla obaviti pripravnički staž, a imala je namjeru i dodatno polagati pravosudni ispit. Njezina ambicioznost nije posebno iznenadila profesora, ali je gotovo vrisnula od uzbuđenja kad joj je on predložio: "Draga moja kolegice Zbiljski, za koji dan biti će na Sorboni otvoren natječaj za asistenta iz katedre Upravnog prava. Podnesite samo potrebnu dokumentaciju, a sve ostalo biti će moja briga."

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA "Ufffff, stvarno? Je li to djelo Svevišnjeg ili neke moje skrivene zvijezde? Potruditi ću se i mnogo Vam hvala na informaciji i zalaganju za mene." Još su nekih desetak minuta čavrljali, a osjetno je bilo koliko pažnje i zavodljivih pogleda su izmjenjivali jedan drugome u ovih pola sata druženja. Slijedećih dana, situacija kod kuće iziskivala je puno strpljenja, Komunikacija je bila vrlo štura, a ni jedan ni drugi nisu se usudili približiti jedan drugome, onako otvoreno, gotovo dječački kao prije samo par mjeseci. "Gdje je ta slika za koju je Samy pričao kako će ju prodati kako bi dragoj nešto kupio kao poklon za diplomski? Je li dovršena uopće?" Leona nije ulazila u njegov atelje jer joj se i sama pomisao na ono što je čula, zgadilo sve, a on se nije udostojio otvarati razgovor na tu temu. Ponovno je izbivao iz kuće, bez posebnog opravdanja. Nestalo je svake pozitivne vibre koja bi Leu mogla ispuniti novom energijom jer ona nije željela stati samo na diplomi. Prikupljala je sve papire potrebne za Natječaj koji je upravo otvoren. Polagala je nadu kako će joj kolega Martineo zaista i pomoći da dobije posao. Nije gubila vrijeme. Kad joj privatna strana nije išla kako je željela, neka je drugačije ne poslovnom planu, razmišljala je tih dana. Vrijeme u Parizu, uzeto meteorološki, djelovalo je više jesenje nego kao da je proljeće u punom jeku. Kiša i magla, a i smog, gušili su prolaznike koji su svakog jutra hodali svaki za svojim poslom. Životi dvoje mladih ljudi iznenada su se promijenili, na gore, a tko ili što je tome kumovalo? Leona je nekako vidno smršavjela, što i nije čudilo budući ju je izgrizalo pitanje diplome. No, ono, mnogo gore bila je i scena koju su joj priredili oni u kojih je najviše vjerovala; njezin voljeni Samuel i Elisabeth, djevojka nešto mlađa od Lee koja je iskoristvši priliku da bude slikarski model gospodinu Zamari, zapravo pokazala svoje pravo lice. Ona je htjela Lei preuzeti dečka i sve ono lijepo što su u paketu išlo s tim zgodnim i vrijednim čovjekom. Gospodična Zbiljski, pri kraju je bila sa skupljanjem dokumentacije i dva dana do zaključivanja, predala je zamolbu na Natječaj. Opet je uslijedila faza čekanja, očekivanja, no, profesor Martineo dao je sve od sebe kako bi usrećio Leonu. A što se njegovog života ticalo, sve je upućivalo na tugu i samoću koja je zavladala u njegovom domu, otkad je supruga Elsa umrla od srčanog udara, a kćer jedinica otišla sa zaručnikom živjeti preko ocena, u Kanadu. Martineo nikome nije pričao o svojim bolima, po čitave dane radio je na Fakultetu smatravši da je to jedini lijek. Od Leone bio je stariji punih devetnaest godina. Pa rekao bi netko, kakve su godine prepreka nečem što zove se ljubav. No, je li su ovi posljednji česti susreti i druženja njega i njegove kolegice vodile ljubavi, nije se još moglo definirati.. Zapravo, Martinea je veselilo i ispunjavalo to, što je kad god je bilo potrebno, pomagao Leoni, prvenstveno kako bi joj se približio i dao joj na znanje da mu se dopada. S druge strane, ona je čeznula za lijepom riječi, silno je htjela opustiti se u naručju voljenog muškarca, a je li to i ovog puta bio Samy, u to ni sama više nije vjerovala. Jedne večeri spustila se do ateljea kako bi potražila ladicu u kojoj su bili pohranjeni neki važni papiri još iz srednje škole koju je pohađala u Zagrebu. Otvorivši masivna smeđa vrata koja su škripala i djelovala vrlo neugodno za uši, ugledala je Samuela kako sjedi na svojoj sofi i bulji kroz prozor. Nekoliko dovršenih slika bilo je 40

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA porazbacano po prostoriji i prašina je prekrila njihove okvire. A onda je na zidu u kutu, ugledala nedovršeni "Ženski akt". "Tako dakle, to je tvoje remek djelo! Ma vidi vraga, to je slika djelo ruku mog voljenog koju je mislio prodati i kupiti Leici poklon! Gade odurni, pokvareni licemjeru!" Uzela je sliku, zajapurena, povrijeđena, bacila je na pod i gazila nogama, pljuvala, mlatila rukama. Zatim zgrabila sa radnog stola škare i parala djelo u napadu bjesnila. "Nikada, zapamti, baš nikada više da ti nije na pamet palo, išta za mene činiti! Povrijedio si me, gadno si me povrijedio, osramotio, a sve bespotrebno! Imao si sa mnom sve Samuele dragi...sve, i ljubav, pažnju i strast i sigurnost! "Sada se jebi, umjetniče, kako znaš, a znaš, očito. Prepusti se onoj droljici bez obraza i kulture, onoj fuckari koja ide od slikara do slikara pozirajući valjda za trenutak požude! Licemjerne budaletine!" Samuel je pripalio i drugu cigaretu, šutio je ali se nije branio, znajući da je kriv i da će njegova draga sigurno povući rigorozne poteze. "Otići ću od tebe, otići ću iz ovog doma! Za ne vjerovati!" Izletjela je zalupivši vratima. Zatresli se i zidovi i balkonsko staklo. Srce je ludo kucalo, a očaj je davao znak da je nastupilo vrijeme ponovne kušnje i boli...ili možda ne. "Što li sam opet Bogu skrivila? Zašto me sreća napušta", pitala se Leona, ljuta, bijesna i utučena. Ni, onaj čovjek za kojeg je uvijek mislila kako je neće napuštati, nije joj više davao signale sigurnosti. Sve ono o čemu su prije par godina razgovarali, čemu su se zajednički radovali, očito je palo u vodu ili pak Leoni , ljubav nije bila suđena. Teško je prolazila preko Samuelove prijevare sa njegovim modelom i zajedničkom poznanicom pa se sve to odrazilo i na njezino zdravlje. I sve bi to još nekako prošlo ali ona je čekala što li će biti s njezinim prvim ozbiljnim zaposlenjem asistentice na Sorboni. Martineo joj je obećao pomoći svojim utjecajem na fakultetu, ali i Lea, njegova studentica i kolegica ušla je dobrano u njegovo srce. Stoga , iako se nije htio uplitati u odnos Leone i njezinog dečka, naslućivao je kako bi možda jednog dana, ova prekrasna mlada žena, izvrsnih kvaliteta mogla i potpuno zaokupiti njegov život. Bezbroj pitanja, a vrlo malo odgovora ostalo je visjeti negdje na pola puta. Vrijeme je odmicalo, a Samy se polako ali sigurno sve više i češće otuđivao od svoje voljene. I ne, nije mu namjera bila ostati u vezi s Elizabeth jer očito ju je prozreo tog jednog jedinog puta kad je s njom bio u seksu i kad ih je Leona otkrila. Boljelo ga je to, a s druge strane nije mu ništa polazilo od ruke. Izgubio je volju i za slikanjem, skitao je po gradskim kafićima prepunim dima i smrada alkohola. Na natječaj se javilo mnogo kandidata, uglavnom muških, dok je gospodična Zbiljski predala jedina potpunu dokumentaciju te je uz Martineovu urgenciju dobila posao. Uz svu tugu, i osjećaj slabosti, letargiju s kojom se teško uspijevala boriti, poveselila se toj svjetloj točki, iskrici koja bi je možda i mogla vratiti u stanje normale. No, pomalo se i pribojavala, neće li se možda trebati odužiti kolegi Martineu. S druge pak strane, njih su se dvoje sve češće 41

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA nalazili, još uvijek samo u nekim neformalnim druženjima, obično uz kavu. Martineu je to jako godilo. Zapravo otkad je ostao bez supruge, znao je ratovati s emocijama ali zbog samog utjecaja kojeg je imao na radnom mjestu, nije se usudio baš previše nikom povjeravati. Jednog subotnjeg jutra, Lea je čekala Samuela da ustane i da otvoreno porazgovaraju. Nije bila sigurna kako će on prihvatiti sve te stvari, kako će reagirati, no, tvrdoglava kao i uvijek znala je da će učiniti što je zamislila. "Gle, dragi, apsolutno ne želim više odugovlačiti ali ni prijeći preko svih tih tvojih pizdarija i poteza. Imaš dovoljno godina da shvatiš koliko si pogriješio i povrijedio me. Dobila sam posao, nije nešto ali za prvo vrijeme dovoljno. Želim živjeti u miru, bez prljavih namjera, povreda mog dostojanstva, mog ega. Mislim da sam se dovoljno napatila. Znaš ti to vrlo dobro. Izgubila dijete, majku, neke ljude koje sam voljela možda i više nego bi čovjek pomislio. Nisam ničim vezana za tebe i samo ću ti se zahvaliti za one lijepe trenutke i krovu nad glavom. Čim dobijem prvu plaću, pokupiti ću svoje stvari i otići za prvu ruku, u neku podstanarsku sobu, a onda dalje, što sudbina donese." Zacaklile su joj se oči, osjetila se na tren ranjivom i slabom, no, možda će se i za nju naći neki izlaz iz začaranog kruga. "Ok, mila, ako si tako odlučila, tko sam ja da te zadržim", zamuckivajući, onako sramno oglasio se mladi slikar. I tako je Leona počela s radom u zadnjem semestru studentske godine ali je posla bilo na pretek, budući je uslijedilo vrijeme ispitnih rokova. U međuvremenu, mlada pravnica nije stajala skrštenih ruku već je intenzivno tražila smještaj. Po glavi joj se rojilo tisuću misli, borila se s osjećajima, a možda najviše od svega mučio ju je neki hladan odnos nje i Samuela. Uostalom sve godine dok su živjeli zajedno i dok je ona studirala, bilo je trenutaka kada su se porječkali ali sve je to bilo bez neke zle namjere. Obično bi svaka svađica izblijedila poslije odlaska na spavanje budući su oboje vezivali dugi snažni poljupci, navale strasti i požude. Poslije sranja koje se dogodilo u ateljeu između slikara i Elisabeth, stvari su krenule u drugom smjeru. Očito Samuel nije izdržavao dane kad je Lea izbivala na poslu i predavanjima, a i njoj je prekipjelo kad je svog dečka i njegovog modela uhvatila "In media res". Iako je gospodična Zbiljski naizgled djelovala jaka, dominantna, u nutrini je zapravo patila, lomila se poput zaleđene bare. Često je preispitivala kako svoju savijest, tako i ponašanje svog voljenog. No, što je bilo, bilo je. Kao i poslije svakog puta, i sad je Leona odlučila povući potez za kojeg je smatrala da jedini pravi. Nakon što je primila prvu plaću, odlučila je otići iz doma Zamareovih. Njezin mentor i kolega Martineo inzistirao je da dođe stanovati kod njega jer otkako je ostao bez supruge i kćeri koja se udala, njegove sobe zjapile su sablasno prazne. Rjetko je doma spravljao ručak, budući je studentski restoran imao vrlo ukusan jelovnik. Iako je na početku, dok je polako upoznavao svoju studenticu, a kasnije i radnu kolegicu, vjerovao da bi između njih moglo i zaiskriti i pretvoriti se u neku ozbiljnu vezu, to se na njegovu žalost nije dogodilo. Klik i zainteresiranost za više od prijateljstva sa Leine strane izostao je tko zna iz kojeg razloga. Možda jer si ona nije mogla dozvoliti još jedan stres, a koji bi ju mogao dotući. Zahvalnost prema Martineu osjetila se, no, držala ga je isključivo kao dobrog prijatelja koji ju je znao saslušati i dati po koji savijet. Odlazili su često na piće, družili se, pa je i mali 42

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA stančić u predgrađu Pariza, Leona iznajmila zahvaljujući Martineovom poznanstvu s vlasnikom, a bio je to zgodan, crnomanjast čovjek, srednjih godina, intelektualac ali i politički angažiran član pariške oporbene stranke. Ljeto je započelo vrućinama, odnosno sparnim lipanjskim danima. Pariški bulevari mamili su mirisom rascvalih lipa iako je sam grad nekako opustio jer su i njegovi stanovnici otišli na zaslužene godišnje odmore. "Bog, Samy", ušla je u svoj dosadašnji dom jednog popodneva potpuno bez šminke, u jednoj tankoj haljinici pastelno ružičaste boje. Bila je jednako lijepa, kao i kad se znala skockati. Samuel je čitao dnevnu štampu i mrštio se na neke naslove iz područja kulture, a onda podignuo glavu: "Ipak ideš, drago moje? Je li tvoja odluka konačna ili...?" Nije mu bilo baš svejedno, vidjelo se to na njegovoj pomalo grotesknoj grimasi lica. "Da! Koferi su spakovani kao i nekoliko mojih slika. Valjda mi je tako suđeno pa onda i neću više razmišljati." On je ostao kao zaleđen sjediti u naslonjaču od trske, posegao za cigaretom. Što mu se motalo po glavi, Leonu više nije zanimalo. Prevario ju je i za nju je to poslije situacije sa Maksom i Zembom, bilo previše. Netko je zatrubio. Pogledala je proz prozor i mahnula Martineu koji ju je čekao u svojoj limuzini: "Evo me, stižem!" Morala je dvaput vraćat se po stvari i odnijet ih u auto. Ključ od stana bacila je Samuelu na stol, a on je ipak očekivao i neku pusu, možda. "Sretno ostaj, veliki moj dečko! Možda se nekad prisjetiš i mojih milovanja, nikad se ne zna!" U tom času, Samuel Zamara, osjetio se posramljeno i usamljeno, ali neki se potezi ipak ne mogu izbrisati. Od tog dana, sad već bivši dečko i cura, vrlo su se rjetko ili nikako susretali. Gospodična Zbiljski , po tko zna je koji put započela neki novi život, u svom sobičku jer za neki veći prostor i nije imala mogućnosti plaćanja. Primanja asistentice na faksu bila su redovita, a uz sve obveze, nije se odricala ni onog što joj je ulijevalo neku posebnu snagu, a to je slikanje. U slijedećih nekoliko godina, imala je dvije izložbe na kojima su joj pejzaži kao i uvijek donijeli uspjeh ali i neka nova poznanstva. Mlada Leona spoznavala je život u punini radeći uglavnom, a kad nije slikala, odlazila je s prijateljicama na kavu. Nije se družila nešto posebno, a veza sa Martineom odvijala se vrlo spontano, pa možda i pretjerano oprezno nakon debakla koji je doživjela sa Samuelom. Za Martina je bila prava boginja, tako joj je tepao i često pokušavao ući u neki čvršći odnos. Volio je Leu, a to je i njoj bilo kristalno jasno, no, stvari su ipak odmicale u nekom drugačijem smjeru. Nakon mjeseci sticanja radnog iskustva i sreće koje je Leona doživjela na svom poslu kojega je radila s potpunom predanošću i 43

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA ljubavlju, vrlo je seriozno počela razmišljati o dodatnom usavršavanju i mogućnosti pravosudnog ispita. Zbog toga je trebalo ponovno prionuti učenju ali njoj to i nije više bio nikakav problem. Isto tako znala je da joj podrška od Martinea neće izostati. Dapače, taj bi joj čovjek bio skinuo zvijezde s neba i jednostavno ju je obožavao. Koliko ga je fizički privlačila, ne treba ni govoriti. Jednog subotnjeg jesenjeg popodneva, odlučila je malo odmoriti dušu i tijelo. Nazvala je Elzu, prijateljicu s kojom si je ostala dobra još od davnog dolaska u Pariz. Šetale su, pa dobrih dva sata i približile se Ajfelovom tornju, velebnom zdanju na Marsovim poljima, u neposrednoj blizini Seine. Uvijek, u svako doba dana i noći, našlo se tamo posjetilaca, a prizori jesenjih boja , čitavoj priči davale su posebnu dimenziju. I dok je Elza, uzimala mobitel iz torbice i pogleda odakle stiže poziv, začuje Leonu koja je u sekund kriknula: "Oh, dragi bože, pa nisu li to mladenci?!" Iznenađena, možda malo i posramljena iako bez razloga, buljila je u pravcu mladenke, prekrasne vjenčanice i vela koje se vuklo po travnatom tepihu. Pod ruku ju je držao odabranik, odjeven u crni poludugi sako, a leptir mašna odavala je kako se radi o umjetniku i to ne bilo kojem. "Elza, draga, ne mogu vjerovati! Samy i Elisabeth! Upravo vjenčani! Oni, zar je to istina?" Niz tijelo joj je prošla hladna struja. Zapravo osjećaj koji se nije dao opisati. "Dražesni su, a pogledaj Lea, ona je trudna." Da, zaista, ispod bijele pripijene vjenčanice, nazirao se stomačić što je govorilo da će ubrzo na svijet mali bebač. U tim trenucima množilo se po tko zna koji put možda tisuću misli u Leoninoj glavi. Prisjetilo ju je to na njezinu prošlost i izgubljeno dijete, Maksovo dijete koje možda i nije joj bilo suđeno. Ispod crnih sunčanih naočala caklile su se oči, žene, posebne, a da li i voljene? "Odi, mila, nemoj da nas primijete. Idemo sjesti tamo preko puta, a oni nek guštiraju." Hm, je li to baš tako, Leona nije mogla potvrditi, a poznavajući Samuela kao svoj dlan, sve je to djelovalo možda i iscenirano. "Elisabeth, droljica jebena! Ona, model ili manipulatorica? Uspjela je u svom naumu, besramnica!" Dvije prijateljice zasjele su na terasi obližnjeg kafića. Trebala je to biti možda samo jedna ispijena kava i eventualno kriška kinder torte da Lea sebi podigne šećer jer nakon scene koju je prije nekih sat vremena ugledala, bilo joj je loše na želucu. Elza ju je pokušavala nekako smiriti i odvući teške misli, no, Leona je tvrdoglavo naručivala sebi bijeli Wermouth s ledom. Sjedila je u pletenoj stolici zadržavši tamne naočale i sa izlaskom sunca. "Nemoj, draga više, nema smisla", pokušavala je Elza nagovoriti frendicu da prestane piti, no, nije upalilo.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Mlada pravnica, prisjećala se svog jebenog života, koliko je bila zanemarivana od najbližih, nerođenog djeteta, silovanja narkića ali i njegove pogibije. Sad i prekid veze sa Samuelom koji se ženio kako je ona shvaćala samo iz činjenice da je Elisabeth trudna. Kod trećeg pića, mučnina na želucu, treskavica. "Ah, Zembiću moj, gdje si moj anđele, zašto te sada nema kraj mene", buncala je želeći u tom času baš njegovu blizinu. No, bilo je već poprilično kasno i Elsi nije preostalo nego pozvati taxi. Leona je potpuno pijana jedva ušla u auto, a njezina prijateljica dala je vozaču svoju adresu. Voljela je Leu, poznavala je prilike u kojima je živjela i probleme koji su joj se nalazili na životnom putu. Te nedjelje zajedno su se družile u Elzinom stanu, a slijedeći tjedan, gospodična Zbiljski nije išla na posao. Osjećala se bolesno, usamljeno i bez emocija. Na faksu su je kolege ipak poštivali pa i zabrinuli se za njeno stanje, no, ona se javila Martineu znajući da će on to znati opravdati i da zato nema brige. Martineo, zlatan čovjek, dušica koji bi za svoju prijateljicu sve učinio. Iskreno ju je i zavolio, razumio možda najviše od svih muškaraca koji su ulazili u Leonin život. A ona je pak razmišljala o svojoj budućnosti. Ima li nade, ima li šanse da položi taj sudski ispit, da iskoristi život "vani" i kupi sebi neki dobar auto, a zatim karijeru nastavi u svojoj lijepoj Hrvatskoj? Da, to su bile njezine neke želje, a kako i hoće li se ostvariti, ostalo je da vidi.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

III. POGLAVLJE početkom nove studentske godine, započelo je neko novo, drugačije razdoblje u životu madame Zbiljski. Radila je redovito na fakultetu i tu bila poprilično zadovoljna jer se i njezina plaća povećala. No, kako je živjela sama, uzela si je još dodatni posao tj. davala je instrukcije iz Upravnog prava. To je zapravo oduvijek bila njezina uža specijalnost u kojoj se pronalazila, a kako je u planu imala puno toga, to joj je dobro došlo za podebljati budžet. Stoga je ubrzo pred ulazom u zgradi gdje je bila podstanarka, osvanuo metalno sivi Peugot, prelijepih linija. Nakon registracije i administracije oko novog ljubimca, Lea je mogla odlaziti na evente, izložbe i događanja izvan grada i to ju je jako veselilo. Na faksu su joj kolege čestitali uglavnom iako je bilo i onih sa zajedljivim komentarima. Počastila je one s kojima je bila najbliskija odnosno koji su joj bili od najveće pomoći u trenucima kad se tek doselila u Pariz, a kasnije i studirala pa i zaposlila kao asistent. Gledajući raspored svojih obveza na stolnom kalendaru, odlučila je da će mala zakuska biti za Svetog Nikolu, 6.prosinca. Voljela je zimski ugođaj, nekako joj je vraćao vjeru, a blagdanska okićenost vraćala ju je u neka sretnija vremena. Obavijestila je desetak ljudi za koje je htjela vidjeti na svojoj fešti, onako u prolazu, usmeno.

"Joooj, k vragu, pa zar je moguće da sam preskočila Martinea, mog dragog čovjeka, moju dušicu bez kojeg ništa ne bi bilo isto." Posegla je u džep kaputa i uzela mobač. Dugo je zvonilo, a onda se javio onaj pomalo hrapav glas, dal od strastvenog pušača: "Hallo, Li. Pa gdje si, draga moja prijateljice? Što ima novoga kod tebe?" "Paaa, eto, kupila Leona novi, zapravo prvi auto. Htjela bih da nazdravimo i malo se podružimo. Odlučila sam neka to bude slijedeći petak." "Slijedeći, misliš šestog?" "Jeste, baš tada, početak je vikenda, a i Sveti je Nikola." "Ohhh, počašćen sam draga moja. Hmmm, pa tog je dana i moj rođendan." Leona samo što nije vrisnula od uzbuđenja. Kao da je znala, a ipak nije. "Želim i ja sudjelovati bar djelomično. Donijet ću vino i kolače." Slijedećih desetak i nešto više dana, prošlo je brzinom strijele. Uostalom kad slijedi nešto tako lijepo, onda je to uvijek tako. Leona je pojačala svoje aktivnosti i pozavršavala započeto. Htjela je kao prava lavica tog dana zabljesnuti pa je za tu priliku odabrala crnu decentnu haljinu od tila, većeg dekoltea dok je oko vrata pažnju plijenio lančić bijelog zlata sa privjeskom srca u sredini sićušnog crvenog kamenčića. U tamnim najlonkama i salonkama visokih potpetica, djelovala je poput prave dame, rekao bi onaj tko ju nije bolje poznavao, žene iz visokog društva. Skladnog tijela, duge plave kose i bujnog poprsja, jednostavno je 46

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA "sjajila". A Martineo, mili profesor koji je gotovo uvijek bio uvučen u poslovno odijelo i kravatu, baš tog dana, odlučio je obući nešto casual, iako su mu hlače boje pijeska i svjetlo plava svilekasta košulja sasvim dobro pristajale. Lea ga je odmjerila, možda čisto zbog toga jer nije navikla vidjeti ga u takvoj kombinaciji. Zdravica i čestitanja odvijali su se u potkrovlju zgrade Fakulteta, čisto da bude veća diskrecija, a opet postignut efekat. Druženje je proticalo u slobodnoj atmosferi, a nakon suhih kolačića i pjenušca, uzvanici su se počastili sirom, pršutom, kiselišem i domaćim finim kiflama koje je Lea sama ispekla za tu priliku. A onda se kušalo crno vino kojeg je Martineo donio i koje je bilo u botiljama, a iz berbe prije nekih desetak godina. Ufffff, jako, zadržavalo je trag u čašama, a okus je jednostavno ostavljao bez daha. Leona je cvjetala od sreće. Vidljivo se opustila, a i popila je nekoliko čaša crnjaka, Prstima je nastojala popraviti okrajke usana i izbrisati višak karmina, a onda je uslijedio trenutak samo za slavljenika. "Happy birthday", u jedan glas zapjevali su Martineu koji je u tim trenucima uspio osloboditi se one stroge formalne svakodnevnice. Svi ostali su mu prvi čestitali i izljubili, a Lea je ostala zadnja, držeći u ruci komad torte. "Sretno ti bilo, moj dragi profesore", obratila se Martinu i poljubila ga sasvim lagano u obraz dok je u stomaku osjetila neki neobičan nemir, što li. "Ovo ti je vino čista fantazija. Poslužit ću se još malo." Natočila je ponovno čašu, sjela na stolicu, stavljajući nogu preko noge i zagledala se u jednu točku. Pod joj je nekako plesao, a i ostatak zakuske vrtio u krug. Kolege čestitari razišli su se svaki za svojim poslom, no Martine je vidno uzbuđen, možda i nenaviknut na ovakve prilike, počistio stol od ostataka hrane i pića, a zatim se posvetio Leoni koja je još uvijek sjedila, blijeda, držeči u ruci praznu čašu. Bilo je očito da je pijana, a samimm time neće moći svojim autom doma. Tvrdoglavo se uzmicala dok joj je Martineo htio dignuti. "Neeee, ne želim, ne želim...ja...hoću"...., isprekidano je bulaznila, dok su joj udovi klepetali uz tijelo. Profesor je znajući koliko je sati, njenu ruku stavio oko svog vrata, stisnuo je uza sebe i nekako uspio spustiti se niz stepenice, sporednim izlazom, odnijevši je u svoj automobil. Vozio je polako do Leina stana, uzeo ključeve iz njene torbice, skinuo joj cipele i haljinu i položio u krevet. "Hoćeš li da ti skuham kamilicu draga Li? Jesi li jako loše?" Kako nije dobivao odgovor, odlučio je ostati s njom. Pustio ju je da odmori i malo odspava, a on je pogledao neki film. Vani je već neko vrijeme pao mrak, a na prozorsko staklo uhvatilo se nekoliko pahulja. Nije ni čudo da snijeg zabijeli jer napokon, Sveti je Nikola. Bilo je negdje oko deset sati kad je gospodična Leona, otvorila oči i malo tek uspjela doći k sebi. Sobna vrata bila su odškrinuta, televizija je radila. "Mili...Martin, što se to dogodilo? Uhhh, tako mi je težina na želucu, a glava mi puca?"

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Martineo je nesigurno došao do kreveta i nagnuo se nad svoju prijateljicu: "Mogu li ikako pomoći mojoj ljepotici?" Kratko ju je poljubio u obraz, očekujući njezinu reakciju. Nasmijala se i privukla ga k sebi. "Ostani noćas, sa mnom please! Ostani, moj slavljeniče, pravi društvo Leoni." Zaplakala je. Duboko u sebi patila je u tim trenucima, a po glavi joj strujalo ono ružno i depresivno što je doživjela posljednjih desetak godina. Jedina neka utjeha možda ovog časa, bio je on, kolega profesor koji joj je toliko pomogao da ni sama nije znala hoće li mu se moći odužiti. Martine je založio pećicu da bude udobnije jer očito je da će te noći snijeg zapasti. Ugasio je TV, skinuo se samo u bokserice i sjeo kraj svoje Li. Ona mu se odmakla i čekala da legne kraj nje, dok je Martin pomalo sramežljivo i polako ušuškao se i pokrio poplunom. A onda je svaka riječ bila suvišna. Leona ga je zagrlila i potpuno mu se primakla. Godilo joj je njegovo prisustvo i blizina, svoje hladna stopala primakla je između njegovih bedara dok ju je ovaj srednjovječni gospodin obasipao kratkim poljupcima po kosi, vratu i ramenima. I jedan i drugi, nisu imali prilike uživati u ljubavnoj igri duže vremena, a svatko iz svojih nekih razloga. Lea, iako jaka na prvi pogled, žena koja zna što želi i hoće, bila je duševno pomalo krhka, željna pravih dodira muškarca. Možda se nikad ne bi otvorila Martineu, da nije bilo današnje situacije jer smatrala ga je ozbiljnim i strogo poslovnim čovjekom i dobrim prijateljem dok se za njega to i nije moglo reći s obzirom da mu se kolegica Zbiljski sviđala jako jako još od prvog susreta. I dok se iz kamina čulo pucketanje vatre, a vani se stvorio bijeli pokrivač debljine nekih desetak centimetara, dvoje prijatelja ili možda i nešto više, nastavili su opuštanje i uživanje u erotskoj igrici. Leu je posebno uzbuđivao njegov ukrućeni ud koji je pulsirajući tražio malu obrijanu školjku. Osjetila je da joj je puls mnogo ubrzao. Potpuno mu se predala, možda više zaštitnički, a on se osjetio toliko presretno što joj je napokon mogao pružiti ono najbolje od sebe. "Ti si moja Boginja, draga Li", tepao joj je dok je polako, nježno ulazio u njezine vruće, vlažne odaje. Hoće li se ikada više ponoviti ti doživljaji nije im bilo važno, bitno je samo da su jedno drugo umirili, činili sretnijima. Duga zimska noć bila je pred njima i ništa se nije slučajno desilo. Djelovali su poput zaljubljenih zečića, mokri od strasti, samo njih dvoje daleko od ostatka svijeta.. Ubrzo su uslijedili blagdani, tako da je i na faksu bila pauza odnosno odmor kako za studente, tako i profesore. Te zime bio je i Bijeli Božić što je Leonu posebno veselilo jer kad baš nikoga od svojih nije imala u blizini, tamo u tuđem svijetu, radovala se malim stvarima poput snjegovića kojeg su susjedova djeca načinila u dvorištu. Nakon one noći kad je Martineo prespavao kod nje i kad se potpuno predala osjećajima ali i strastima, nije se ništa posebno izmijenilo u njihovom odnosu. Nije se tako nešto slično više ni ponovilo, jedino je on, valjda dobio što je nekako dugo zamišljao i čemu se nadao. No, znao je da granica između Lee i njega ipak postoji pa se tako i pomirio s tom činjenicom. Mlada žena bila je posebna u njegovom životu, bio bi za nju sve na svijetu učinio ali asistentica Upravnog prava uspjela je 48

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA stati na svoje noge. Ubrzo se bacila opet na učenje što joj i nije bilo neko opterećenje budući je uživala u stjecanju novih spoznaja, pa je dala i Pravosudni ispit i sve vezano, uz želju da jednog dana bude sutkinja. Pa, iako je bila posebnog karaktera, Leona Zbiljski stekla je u gradu na Seni jako puno prijateljica, nekih s kojima je potpuno sigurno mogla podijeliti svoje privatne stvari, ali i onih drugih, s kojima je preko vikenda znala đogirati, odlaziti na kavu i kolače. S muškarcima je ipak priča bila nešto drugačija. Voljela je koketirati jer je bila svijesna koliko je lijepa, zgodna i privlačna, a njena unutrašnjost govorila je tako toplo i empatično što je muškarce jednostavno bacalo na koljena i nisu mogli odoljeti. Što se slikanja tiče, znala je učestvovati na prigodnim aukcijama, obično humanitarnog karaktera i koliko god je slika imala, sve su odmah prodane. Ništa čudno kad se znalo koliko truda i emocija odnosno ljubavi unosi u svaki svoj rad, posebno prirodu i životinje. Jednog dana, zastala je pred plakatom, na ulazu u zgradu Fakulteta. Ostala je pomalo zbunjena pročitavši apel: "Pomognimo malom Patriku koji boluje od celebralne paralize i treba novac za odlazak u Kanadu na liječenje. Akcija se održava drugi dan Uskrsa, dvadesetsedmog trećeg u prostorijama...." Nije mogla dalje, ostala je blokirana jer ju je sasvim mali dječačić na slici jebeno jako podsjećao na njega...Samuela, koji se u međuvremenu oženio za Elisabeth i koje je zadnji put vidjela u parku, kad su se uslikavali na Dan vjenčanja. Požurila je stepeništem na nastavu jer je sat već trebao početi, no, već kod prve pauze, spustila se dolje i detaljno provjerila sve informacije. I pogodilo ju je to, u toj mjeri da se ponovno sjetila situacije kad je izgubila svoju bebu, neželjeno začetu, ali bebu koju bi sigurno prigrlila s radošću da sve nije završilo zlo i naopako. No, sada se nije dvoumila, zaboravila je što joj je Samy učinio. Do dana humanitarne akcije imala je svega dvadesetak dana. Odlučila je učestvovati svojim slikarskim radom "Bijeli labudovi", ulje na platnu, ali je isto tako znala da se tamo, na licu mjesta neće pojaviti kao autorica i donatorica. "Ne, nikako, ne želim, previše bi boljelo i probudilo sjećanja." Rečeno, učinjeno. Leona se u slobodno vrijeme usredotočila na izradu svog eksponata i svaki trenutak dok je kistom nanosila ulje na platno, mislila je na onaj dio života koji je provela sa čovjekom poput Samuela. Morala je sebi priznati da ga je voljela, no, možda ipak više poštivala, pa i on nju. Trenuci strasti dok su još bili u fazi upoznavanja činili su tada vrlo mladu djevojku Zbiljski, sretnom i ispunjenom. A sada, slikajući bijela krila labuda i nijansirajući njegovo tijelo, nastojala je da slika bude što efektinija, da se uspije prodati za što više novca koji su trebali malog dječaka odveesti na zahtjevnu operaciju. "Zašto, ali zašto, što je mala duša kriva", postavljala si je pitanje po tko zna koji put i nije nailazila na odgovor. U ovoj humanitarnoj akciji, na njezin nagovor, sudjelovao je i Martineo koji je u donaciju dao popriličnu svotu i njegov život nije bio bajka te je stoga bio i sam sretan biti dio humanitarca. I još je nekoliko profesora sa Sorbone aktivno se uključilo u cijelu priču kao i nekoliko najboljih Leinih prijateljica. Vidjevši malog Patrika na fotografiji kako sjedi u kolicima, 49

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA mnogo se ljudi, roditelja i uglednih ličnosti iz javnog života Pariza odlučilo dati svoj doprinos.A onda, u večernjim vijestima jedne lokalne televizije, dok je kuhala ručak za slijedeći dan, Leona je zastala i htjela poslušati važnu vijest: " Sakupljen je novac za malog bolesnog dječačića u iznosu puno većem nego se itko nadao. No, ipak treba spomenuti stariji imućni bračni par bez djece iz Marseja koji je kupio sliku autorice Zbiljski za sto tisuća eura." Lei je ispala kuhača iz ruke, zadrhtala jer prosto nije mogla povjerovati svojim ušima ono što je čula. Tog časa i duhovno je bila ispunjena, a i sutradan kad je primala čestitke na poslu. No, u svom uredu, u sandučiću je ugledala telegram sa tekstom: " Draga Li, oduvijek sam znao da si odgovorna i zrela osoba. Ako možeš, oprosti! Hvala ti do neba i želim ti svu sreću!" Samy. Sjela je za stol, stavila glavu između ruku i tiho zajecala. Miješali su joj se osjećaji sreće, tuge i ponosa. Došavši doma, skuhala si je jaču kavu bez šećera, a onda se uvukla u krevet. Vani proljetna noć i pjesma zrikavca, a Leona Zbiljski sama, samcata. Idućih dana, počele su je moriti čeznutljive misli. Možda se nazirao njezin povratak u Hrvatsku. Imala je posao, položila sudački ispit, kupila si novog limenog ljubimca, voljeli su je na poslu, među njima ipak se isticao njezin kokić, kako ga je od milja zvala, profesor Martineo. On ju je zapravo silno želio, htio se Leonom i oženiti prije svega zbog njenih ličnih kvaliteta, a onda i stručnosti. Svakim ga je danom općinjavala i uživao je u njezinom prisustvu. Ali ipak za mladu damu, to nije bilo ono pravo. Ona je je slovila za tip žene kojoj je trebao pravi muškarac koji bi uspio zadovoljiti njene potrebe, želje i ponekad divlje strasti. Sve ono tužno što je doživjela na početku svoje životne putanje, ostavilo je negdje u dubini duše svojevrstan ožiljak i prava je istina da joj je u tim trenucima jedino Samuel bio potpora i tješitelj. No, ta je .priča jednostavno završila i zauvijek zatvorena. Prevario ju je sa zajedničkom poznanicom, izigrao njezinu iskrenost i to mu nikada neće oprostiti. Teško joj je pala spoznaja da je njegovo dijete bolesno i pitanje je hoće li ikada prohodati. Sada je došlo i vrijeme da razmisli što dalje jer boravak u Parizu u malom stančiću i još uvijek posao asistenta nije ju više zadovoljavao. U Hrvatskoj je imala rodbine sa očeve strane, no, jesu li oni i u kojoj mjeri mislili na malu buntovnicu koja je imala hrabrost pobjeći od kuće, teško je reći. Majka je umrla i sada nakon što je i sama izgubila dijete, pa neka je bilo začeto od njenog silovatelja, ova hrabra i uporna žena počela je svijet gledati drugačijim očima. I svake večeri kad je umorna lijegala u svoj krevet, glavom su strujale uglavnom neke crne misli spred kojih su poput barjaka, vijorili upitnici. Falila joj je podrška i muška ruka,, ozbiljna i prava muška ruka.

Sudbina je tako htjela...ili...

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Tog kišnog jutra dok je na obližnjem parkiralištu ostavila svoj auto i žurno hrlila prema faksu, ugledala je pred ulazom kola Hitne pomoći s upaljenim rotirkama ali i nekoliko službenih lica. "Isuse, pa danas je Dan otvorenih vrata", promrljala je. "Što je to sad, zbog čega je ova gužva?'". Nadala se da će od Martina dobiti barem informaciju iz prve ruke pa ga je nazvala, no javila se tek sekretarica. "K vragu, neću ostaviti nikakvu poruku, brine me, što se dogodilo." Samo je odložila torbu i laptop u svom uredu i gotovo preskačućii stepenice, spustila se u prizemlje, Kolege su se vidno uznemirili, neki i plakali, a dva djelatnika Hitne vodila su u kombi valjda mrtvo tijelo jer je bilo prekriveno bijelom plahtom. "Bože, Haidy, što....je toooo...tkoooo je taj unesrećeni", mucajući je ponavljala. A onda se među uspaničene probila i tajnica: "Kolege, žao mi je, jako mi je žao. Nema ga, više, nema našeg dobrog duha, naš Martin je umro." Leona je briznula u plač, gotovo histerično. "Kako, odjednom, zašto mu pozlilo? Nije se žalio. Ni meni ništa nije govorio. Ja nisam ništa primjetila. Gotovo smo svaki dan bili na kavi. Moj Martin, dragi moj Marti", trljala je oči dok joj se šminka razmazala, a lice blijedilo mokro i ljepljivo od suza. Opća panika i šušur zavladao je zgradom i među djelatnicima. Za nekoliko dana bio je gotov nalaz obdukcije koji je govorio da je uzrok smrti profesora, predoziranje. Dakle, iako nitko u to nije htio ni mogao povjerovati, istina je bila da se ovaj pomalo sramežljiv i dobroćudan čovjek, spreman svima pomoći, a pogotovo kolegici Zbiljski, već duže vrijeme potajno drogirao. Uzrok se mogao samo nagađati. Je li ga ubijala tuga za kćerkom i život kakav je živio, možda je zaista prema Lei osjećao nešto mnogo više nego mu je ona mogla uzvratiti, a tko zna, možda je i nešto sasvim treće što je otišlo s njim zauvijek. Nakon tog kobnog događaja, pa mjesec dana zasigurno, na faksu je vladala neka sumorna atmosfera, malo je tko pričao osim ono što je trebalo. Ni studentski restoran nije odavao onaj optimizam i atmosferu kao nekad, Leona je imala pune ruke posla kao i obično, ali do zamjene za Martina, obavljala je i dio njegove nastave. A onda kad bi navečer došla doma, nije bila u stanju ni spremiti si večeru. Kuhala si je čaj od valerijane, no misli su se samo nizale, misli na prošlost, ubadale su je tamo gdje je bila najtanja, a onda se pitala ima li uopće više smisla ostati u mjestu prepunom bolnih uspomena. Samostalnost je napokon stekla, posao je imala, obrazovanje za ono što je htjela, imala je je i dobila potrebne diplome. No, privatni život kaskao je, depresija ju je počela izgrizati.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Gledajući crni stijeg na pola koplja, obješen na pročelju Sorbone, izazivao je kod Lee neki poseban osjećaj nelagode ali možda i komadičak grižnje savijesti, U posljednjih godinu, dvije, ona i pokojni kolega bili su jako bliski, voljeli su se na neki poseban i drugačiji način. Pomagali su si, razumijeli se pogledom, no, ipak ono nešto, potrebno za suživot i drugu stranu, mlada žena ipak nije uspjela naći u Martineu. Pitanje je sada, je li on patio zbog toga do te mjere da se upuštajući u pakao droge, namjeravao pomiriti sa sudbinom. Istinu je ponio sa sobom, bez pozdrava, nažalost. "Oh, drago moje, što se to dogodilo s tobom, što mi to nisi htio reći, meni, Leoni, kolegici, prijateljici?" No, šta reći? Htjela je otići, željela je otići iz grada u kojemu je doživjela toliko lijepih stvari ali i razočarenja, pogotovo u ljude. Tu je svatko živio svoju brigu, a sa nekoliko svojih prijateljica nije htjela dijeliti sve svoje muke, probleme i bol na duši. Pripreme za povratak u Zagreb počele su s nekoliko telefonskih poziva ljudi koje je poznavala kao djevojka. Sada je dvadesetak godina starija i pitanje je koliko se oni još uvijek sjećaju one prekrasne ali isto tako tvrdoglave Leone koja je tako naprasno pobjegla od kuće. Za početak joj je bitno da ovih nekoliko kofera, uglavnom odjeće i sitnica može uzeti sa sobom i smjestiti se, makar to opet bilo nekakvo podstanarstvo. Diplomu, ispite za suca i potrebne godine staža je imala tako da je zamislila ponovni početak dok ne bude stekla nekakva prava, još veće iskustvo, zaradila od plaće i kupila konačno stan, da, svoj vlastiti stan. Tako je maštala i nadala se da će je napokon krenuti. Naravno sve one intimne drame nisu je napuštale. Možda je danas moglo sve biti drugačije, osnovati svoju obitelj ali netko ili nešto pobrinulo se da bude drugačije. "Uh, hoće li me napokon pomaziti sreća? Hoću li i ja uživati promatrajući zvjezdano nebo, radovati se dolasku proljeća", vodila je neki monolog dok se polako budila, zapravo smetale su joj jutarnje zrake što su probijale roletne. Još nekih osam dana imala je fore za družiti se sa Melani i Danielom, mladim djevojkama koje su bile apsolventice na faksu. One su toliko uživale biti u Leinom društvu, izvoljevati neke fore, zajedno se smijati i odlaziti na piće. Nisu baš dobro primile vijest da Leona odlazi, no, vjerovale su da je ona toliko jaka i sposobna početi novi život ma gdje si to zaželjela. Podržale su njezinu konačnu odluku i obećale kako će doći u posjetu Hrvatskoj u vrijeme ljetnih ferija. "Ah, da, evo sutra, sutra ću to učiniti", pomislila je gospodična Zbiljski. Kupila je buket prekrasnih bijelih ljiljana i otišla na grob Matinea. "Hvala ti srećo, hvala dragi moj Martin." Kleknula je na mramorni spomenik i blago poljubila sliku dragog prijatelja. "Nisam i neću te zaboraviti. Snivaj u tišini anđela. Ljubim te."

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Zadržala se nekih dvadesetak minuta, vjerojatno posljednji put gledajući sliku čovjeka koji je imao posebnu ulogu u onoj fazi života i rada kad joj je bilo najpotrebnije. Sljedećeg dana oko dvanaest sati bila je na aerodromu, obavljajući još neke formalnosti i letom francuske kompanije odletjela za Zagreb.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

IV. POGLAVLJE utovanje je za Leonu bio , pa može se slobodno reći trenutak opuštanja i odmora. Naime posljednjih mjeseci tištile su je brige kako i kamo dalje i sve je to bilo pomiješano emocijama zbog situacije sa Samuelom, kasnije i Martineove smrti. Istina, kaže se da nije dobro kopati po prošlosti ali ona je za vrijeme leta upravo to činila i po tko zna se koji put pitala i preispitivala svoju karmu. Jedinu radost i optimizam ulijevala joj je činjenica da sve moguće diplome ima u džepu pa će joj stoga i naći napokon pravi i stalan posao biti lakše naći. Istina, osjetila je neku potrebu prisjetiti se i Snježane koja joj nije dala ruku onda kad je trebala, Otac je s njom izgubio svaki kontakt tako da se nije htjela vratiti u onaj isti stan iz kojeg je naprasno otišla na zov života.

Po slijetanju u zagrebačku zračnu luku, sačekala je prtljagu, a onda odlučila pozvati taxi. Naime u prvo vrijeme, stanovat će u sobi koju je pronašla putem oglasa. No, svakako će to biti tek privremeno rješenje. Dovezla se tako do Srednjaka, gdje joj je trebala biti kratka adresa. "Možete li mi stati ispred kućnog broja 13", upitala je taksistu koji je potvrdno kimnuo glavom. I ne samo da je stao, nego joj je i kofere pomogao odnijeti do prvog kata što je gospodičnu Zbiljski učinilo sretnijom nakon tko zna koliko vremena. Čak je i razvukla onaj svoj poznati osmijeh, a vozaču je ostavila i kusur. Stančić je bio poprilično dobro opremljen za samce pa si je Lea najprije skuhala gorku tursku kavu i dodala krišku limuna da joj splasne glavobolja i umor od putovanja. Obećala si je da već sutradan kreće u akciju traženja posla kako bi već jednom mogla i vlastitim novcem kupiti svoj stan i početi živjeti onako kako je maštala. No, treba i kupiti nešto za jelo pa je s užitkom idućeg jutra otišla na Dolac. A tamo, nije se pak mogla obraniti od susreta, zagrljaja, tapšanja po ramenu. Prepoznali su je mnogi i nisu mogli vjerovati kako se Leona toliko izmjenila, fizički barem, no i dalje ostala lijepa. Stavila je make up, čisto onako da je malo uzdigne i vrati u neku normalu. Kupila je domaće jagode od kumica i namjeravala napraviti neki kolač, tortu voćnu možda, iako nije joj to polazilo za rukom baš ali nema straha dok je google, razmišljala je. U Parizu je naučila jesti i pečeni sir i ta pomisao ju je malo zaljuljala jer često je to znala pripremati za sebe i Samya, pogotovo u dane vikenda. No, što je tu je. Sada je poput pčele, hodala od štanda do štanda, opuštena i možda ipak koliko toliko ponosna što se nakon dugo vremena opet našla u Zagrebu i Hrvatskoj. Svoj auto je prodala zadnje dane boravka u Francuskoj, tako da joj je sada preostao samo tramvaj ili taxi. Oprilike nekih mjesec dana, uzela je samo za sebe, radovala se sitnicama koje su joj u tuđem svijetu bile nedostižne. Slušala je glazbu na radiju pa i pjevušila dok je brisala prašinu i prala suđe. Ona, još uvijek samo gospodična Zbiljski ali ipak iskusnija jer prošla je itekako tešku školu života i rada. No, već sutradan je odlučila otići do obližnje teretane i upisati se, pa jedno vrijeme da ojača svoje mišiće, um i rješi se nagomilanog stresa.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Pogledala je radno vrijeme, na vratima na kojima je bilo obljepljeno nekoliko reklama iz područja dizanja utega i vožnje bicikla. A dvorana je bila očito u privatnom vlasništvu. "Dobar dan želim. Kako bih mogla postati članica Vašeg Centra", upitala je markantnog mišićavog čovjeka koji je sjedio za stolom i pisao neke uplatnice. Podigao je glavu i kao da je malo začuđujuće zadržao pogled na mladoj ženi. "Dobar dan, Marcel", jasno se predstavio, pružajući Lei ruku u znak pozdrava. "Eto, na pravoj ste adresi, Leona, jel tako? Bravo ja, zapamtio sam Vaše lijepo ime." "Pa, eto, htjela bih se priključiti grupi i samo da mi kažete radno vrijeme", znatiželjno se nadovezala Leona. "Počela bih od sutra popodne ako je moguće." "Eto, ovdje Vam je vizitka sa svim podacima. Vidimo se sutra, bit će mi drago, a članarina je dvjesto kuna mjesečno, no, ne morate odmah." Još je jednom mlada sutkinja bacila pogled na prelijepi prostor i sprave i zasvidjelo joj se sve to, no ipak Marcel je odavao neku posebnu energiju i primamljivost, tko zna zašto. I tako dok se vraćala u svoje privremeno boravište, mislima je još uvijek bila usmjerena na tog muškarca jer možda on i nije bio kao i svi dosadašnji. Osjetila je neku snažnu privlačnost dok su se rukovali i nije mogla dočekati sutrašnji dan da započne s treninzima. Htjela je i tijelo svoje iscrpljeno ali i duh povratiti u neku formu jer budućnost će od nje tražiti velika davanja, stresove i energiju. Čudila se nekako samoj sebi zašto joj vrijeme halapljivo šiba i ne pita je želi li možda još koji dan ili tjedan uživati u rodnom gradu. Lea je bila perfekcionist i usprkos mnogim preprekama koje su je sputavale na njenom životnom vrtuljku, uspjela se izboriti za ono što je htjela. Nije pri tome smjela zaboraviti da joj je neke stvari usadio i njen veliki prijatelj, sada pokojni Martineo i naravno da mu je uvijek na tome ostala zahvalna.Čim je stigla u Zagreb prijavila se na Zavod za zapošljavanje, onako čisto formalno iako je znala kako za sve, pa i za posao pretežno treba potegnuti neke veze. Ovaj puta sreća je bila na njenoj strani, Naime, glavna sutkinja Općinskog suda, spremala se u zasluženu mirovinu i Leona je imala sve uvjete i stručnost da dođe na mjesto sutkinje Dworsky. Radovao ju je taj novi početak, budući ju je ipak sutkinja neko vrijeme trebala pripremiti za novu dužnost. "O, hvala ti Bože, hvala ti iz dna duše što si možda uvidio moju prošlost i udijelio mi tračak milosti i nade", mislila je jednog majskog jutra dok se spremala i šminkala u kupatilu. "Takoooo, sada ćemo nabaciti malo pudera i kremice za moje lišce, i ovaj, da ovaj ruž neka bude za početak", govorila je sama sa sobom, istovremeno različitih emocija. Stizala je sve, i odlazak u teretanu, i svake subote u shopping na tržnicu i jednako tako odlazak na svoj prvi ozbiljan, pravi posao. Nekoliko puta po završetku vježbanja otišla je vrlo rado na piće sa Marcelom. On je bio taj koji se ovaj put vjerojatno više zagrijao za gospodičnu Zbiljski. Bilo je to očito po njegovom ponašanju i forama koje je izvodio u njenoj 55

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA prisutnosti. Kako se i profesionalno bavio sportom, naime bio je trener košarkaša mlađe dobi, često je izbivao i odlazio s igračima na pripreme i utakmice. Leonu nije to previše brinulo ni čudilo ali sigurno je bilo kako su se zaljubili jer njihovi odlasci na kave i druženja nakon teretane prebacila su se i na njihove dolaske jedan drugome. No, tvrdoglava Leona uporno je gazila po svome i posao joj je bio ponovno najvažniji jer "ezistencija je ipak u pitanju", često je znala spočitavati bivšem dečku. Na sudu, ma koliko god se uskoro penzionirana sutkinja trudila, ostalo je za rješiti mali milion predmeta, a svakodnevno su stizali i novi. Za razliku od Sorbone i Pariza, ovdje je ipak bila sasvim drugačija priča. Presude su bile ponekad vrlo škakljive i odgovorne pa iako su neki kolege suci bili skeptični, možda zato jer je nisu dovoljno poznavali, Leona ih je razuvjerila i ostavila svojim radom sasvim solidan dojam, I plaće nisu bile tako loše, dapače u godinu dana Li je uspjela nešto uštedjeti i realizirati nekoliko planova u vezi ponajprije stanovanja i auta. I tako, možda i brzo, prebrzo, odmaklo je vrijeme otkako se mlada gospodična Zbiljski vratila u rodni kraj i već poprilično privikla na staru-novu sredinu. Svojom ljupkošću plijenila je pažnju više od ostalih radnih kolegica koje su joj znale ponekad postaviti i klopčice, no ipak je Li uspješno preskočila sve to. Život ju je dosta naučio pa onda kaj bi sad trebala. "Ne, ne bum poludila, valjda! Sam nek se one žderu, frajlice jene", govorila je u nekim trenucima kad je osjetila zavist ne samo zbog njenih radnih sposobnosti, već i ljepote kako vanjske, tako i unutarnje. U posljednjih godinu dana imala je nekoliko usavršavanja i kongresa u Vodicama i Osijeku. To joj je bila prilika da upozna još neke drage ljude njenih sličnosti. I gdje god se pojavila bila je meta pogleda, prvenstveno zbog svoje bujne plave kose ali i odvažnog koraka. No, osim pokoje kavice s mlijekom i kratke priče, Lea se nije mnogo udaljavala od svog uobičajnog načina ponašanja. A zaljubljivanje???? Ne, za sada je njezina veza sa Marcelom išla u dobrom smjeru. Jedina zamjerka, možda ticala se nje same odnosno lagane frigidnosti koja se pojavila odmah nakon prekida sa Samyem. Istina, patila je zbog toga ali i nije se nešto posebno zamarala. Čudila se ipak što je Marcel za sada bio vrlo skuliran, nije od nje tražio nešto više. A on ju je poštivao, znao je koliko je zauzeta poslom i koliko voli to što radi pa bi je često znao samo ljubiti, maziti, tetošiti. Kad bi ostali noćiti u njegovom ili njezinom stanu, ona bi se našla sa prvim zrakama, sklupčena u njegovom toplom gnijezdu, možda i sretna što do samog čina seksa i nije došlo. Doduše, patila je zbog toga, duboko negdje ali kako njezin dečko nije kritizirao, smatrala je kako je situacija pod kontrolom. Petak, Veliki petak je bio. Požurivala je porješavati predmete u postupku i arhivirati one čiji je ishod rješen, a onda joj pogled zastane na jednoj presudi: " Okrivljenik Marcel Balog, osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od dvije godinebezuvjetno, a zbog kaznenog djela Otuđivanja društvene imovine i bespravnog stjecanja imovinske koristi, po članku....!" U sekundi joj se zaledi krv u žilama, ne znajući podrobnije o čemu se zapravo radi jer je to bio predmet još iz vremena njene prethodnice koja je sada uživala u mirovini.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA "Isuse Kriste, kaj je to sad? Otkud to? Pa nije mi ništa o tome govorio ni spominjao. A Uskrs prekosutra. Pa zar baš uvijek, ali baš uvijek, meni da se desi tako nešto?" Sutradan su se trebali naći, ona i Marcel, čovjek za kojeg je počela razmišljati kako je jedinstven, neokaljan, bez mrlja u bilo kojem pogledu. Nije mogla dočekati subotu već je spremila u ladicu fascikle, zatvorila ured i napustila zgradu, hladnih ruku i u nevjerici krenula u obližnji kafić s namjerom da pozove Marcela čim zatvori teretanu. Naručila si je zeleni čaj i poslala Marcelu sms da poslije posla dođe u "Orfej". On je za kojih pola sata bio gotov i ugledao njenu poruku prije odlaska pod tuš. Nije mu baš bilo svejedno zbog tog nenadanog susreta, zapravo njegova cura nije imala tu naviku. "Hm, što li je sad to, kud žurba...jebote, ne kužim." I dok je šamponirao kosu, pala mu je jedna misao na pamet. Naime i sam je bio svjestan i znao je da se poslije Prvog maja, točnije 8-og mora javiti u Remetinec na odsluženje kazne. A nije joj to rekao. Zapravo znao je da će saznati prije ili poslije ali poznavajući njenu narav i s obzirom na mjesto gdje radi, bilo mu je nelagodno. No, što je tu je. "Bit će da je saznala ili načula nešto, moja Leona, moje Luče." I zaista, susret tu večer pred Uskrs, odvijao se poput neke verbalne priče s elmentima drame. Sjedili su sami, jedan nasuprot drugome, u kutu kafića u kojem je bilo tek još par gostiju starije dobi. Leona je napala Marcela iz svih plotuna, tražila je da joj sve temeljito ispriča: zašto baš on, što mu je to trebalo, je li bio sam ili s nekim u sprezi. "Ma, smiri se Li, daj se smiri...nije to tako sve crno, ok, odradit ću i tu kaznu...nisam jebeni peder ni kriminalac." "Poludjet ću, znaš Marc! Pa nakon svega, sad i to! Zatvor, kazna...kako ću kolegama pogledati u oči? Odvratno, tužno, razočarajuće!" I tako su se prepirali gotovo do isteka radnog vremena ugostiteljskog objekta. Leona je te večeri nakon dužeg vremena opet iz torbice izvadila cigarete koje je držala čisto onako za slučaj potrebe. To se i te večeri dogodilo. Razišli su se svaki svojoj kući odnosno stanu. Ona, uplakanih podbuhlih očiju, ljuta, iznervirana jer valjda joj se sreća i opet narugala. Marcel je jako dobro znao i bio svjestan svega, odlučio je odraditi kaznu i pomirio se s činjenicom kako možda ništa više neće ići glatko kao prije. Jer istina, brljao je, puno je brljao i još uvijek čini u tajnosti ono što i nije lijepo. Živi dvostruki život i Lea mu je samo za onu jednu posebnu vrstu prijateljstva dok svoje nagone rješava sa Nikolinom, iskusnom ženom, gotovo deset godina starijom od sebe. No, smatrao je kako je to njegova i samo njegova tajna, a dokle god je sa Leonom u nekoj normalnoj, vezi kakva im odgovara, neka to ostane tako. Period od nepuna dva mjeseca, prošao je brzo, a mlada žena uzela je u ruke kist i platno, znajući da je samo boje i motivi prirode mogu dovesti u neku normalu, a na sudu ju je čekalo brdo predmeta, osjetljivih presuda. I dalje je odlazila u teretanu jednom tjedno kako bi se ispuhala i svoje nerve obnovila za posao koji ju čeka. Jedino što joj je teško padalo, bila je činjenica, da vještaci i službene osobe koje su radile na predmetu njezinog dečka, svakim danom, dolaze i 57

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA odlaze s njom na posao i s posla. No, s obzirom da je kroz život prošla slične traume, tješila se da će i ovo. Oprostila je Marcelu sve misleći da je tako najbolje, no, za njegovu drugu stranu nije znala pa ni slutila. Nakon Remetica i nekih dva mjeseca, mladi gospon Balog bio je premješten na ostatak kazne u Lepoglavu. A Leona ga je posjećivala gotovo redovito. Kupila je novu Alfu jer joj je platni razred povišen tako da više nije morala strahovati. Puno je radila, zaista puno i bila zahvalna Bogu što joj je bar s te neke životne strane dao djelić svoje milosti. U međuvremenu je održala još jednu vrlo atraktivnu slikarsku izložbu i to joj je bio još jedan pozitivan okidač za one svakodnevne teške misli koje su se znale utrpati u njezinu pametnu glavicu. No, nije to bilo sve. Naime, jedna dobra prijateljica iz vremena kad je živjela u Parizu, snimala je dokumentarac u kojemu je upravo gospodična Zbiljski bila glavna ženska uloga. Silno se Lea veselila tome i zahvaljivala se Marlen na ukazanom povjerenju. Otputovala je u Canes na dodjelu nagrade i tamo se susrela nakon nekoliko godina sa starim društvom Sorbone. Dobila je buket komplimenata kako je uvijek jednako lijepa i zavodljiva, kako joj osmijeh krasi cijelu pojavu. Ostala je par dana tamo, posjetila kolege na faksu s kojima si je uvijek ostala dobra, a nije zaboravila ni obići Martineovo vječno počivalište iako je mislila kako će to biti više nemoguća misija. Kad nije bila u mogućnosti, zaletiti se do Lepoglave, radovala se Marcelovom pismu koje je bio poprilično sažeto, no, konačno i on sam nije bio toliko otvoren i ekstrovertan poput Leone. U zatvou se sasvim dobro ponašao i stekao simpatije ponekih sudskih policajaca, a i tamo je imao mogućnost igranja košarke i vježbanja, skromnijeg oblika doduše. Kopkala ga je misao odnosno činjenica da istovremeno održava i vezu s Nikolinom, no, budući je ona imala nekih obiteljskih problema, odlučio je kako će po povratku doma, najvjerojatnije prekinuti. Koliko je volio Leonu, od prvog dana kad ju je ugledao, to uopće nije bilo za analizirati, a zašto mu se u cjelosti ne predaje kad su zajedno, to je još uvijek bila enigma. Naime, ona mu ipak nije baš sve izreferirala o svom dosadašnjem vremenskom zidu, smatrajući da ga se to ne tiče, a i bojala se hoće li se njihova veza razvijati u nekom koliko toliko dobrom pravcu. Hm, ali jednu stvar je ipak trebala imati na umu, a to je činjenica kako je sam čin seksa i slobode u pojedinim trenucima veze od presudnog značaja. Nije joj to išlo u glavu sve do trenutka kad će se pokazati koliko je bila u krivu i zbog čega je onda totalno pukla. Lea je na Općinskom sudu nakon samo nekoliko godina staža, stekla sve simpatije kod kolega kao vrlo vrijedna, poštena, točna, kao žena koja zna što radi. Jednog dana, pogledavši u poštanski sandučić, našla je žuti listić te je slijedećeg jutra trebala podignuti preporučenu pošiljku. Gotovo da te noći nije oko sklopila jer nije ništa naročito važno od nikud očekivala, barem joj se činilo tako. S Marcelom je sve bilo ok jer za mjesec dva trebao je doći kući, To ju je veselilo, prije svega jer bi bila voljela rođendan doćekati u njegovom društvu. No, došavši na šalter i pročitavši vrijednosnu pošiljku, samo što se nije onesvjestila. Strefio ju je šok kad je brzinski prešla preko teksta u kojem je pisalo kako joj nakon majčine i očeve smrti, pripada novčani dio nasljedstva od gotovo dvjesto tisuća eura. Tako je glasila oporuka i to cijeli iznos na njezino ime. Snebila se jer nikad od roditelja nije ništa očekivala ni tražila. "Pobogu, što je to", izustila je sebi u bradu, strpajući omotnicu u torbicu i odjurivši u ured.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA Jedino što si je željela imati za neku starost, kad već nije mogla uživati u dječjem osmjehu, bila je misao da kupi svoj vlastiti stan, po mogućnost van centra grada i da ga uredi po svom ukusu. O tome nije htjela nikom ni riječi već je i dalje normalno odrađivala svoje aktivnosti. Na Oglasniku je počela pretraživati mogućnosti i ponude odnosno prodaje nekretnina i zaintrigirala ju je stavka gdje se prodaje stan u potkrovlju, na blagoj uzvisini, nazvanoj Travnička četvrt. "To, to je super prilika, uostalom zar Samuelovo potkrovlje u Parizu nije djelovalo tako bajkovito." Oblila ju je neka vodica na čelu i sjeta pri toj pomisli ali brzo je došla k sebi. Nije si dala mira, krenula je odmah u akciju, razgovarala s nekim poznatim arhitektima koji su joj predložili kako bi moglo izgledati to njezino gnijezdo kad se sve sredi. "I tako , sve sad odjednom. Posao, sređivanje papira i uređenje svog stana, a i dolazi mi Marc, slijedeći ponedjeljak", jadala se onako usput svojoj novoj prijateljici Helgi koju je upoznala sasvim slučajno poslije izlaska iz teretane. No, od nikada nije bila lijena već vrlo agilna i poduzetna za jednu ženu koja baš u životu i nije imala sreću da joj jednu ruku pruži pravi muškarac, osim možda pokojnog M.. Nadolazeći vikend osvanuo je nekako maglovit i sparan pa se Leona pribojavala hoći li uspjeti proslava njezinog ročkasa i Marcelov povratak nakon odsluženja kazne. Pa ipak nebo se smilovalo i nije bilo kiše te se roštiljanje odvijalo bez problema u neposrednoj blizini budućeg Leinog novog stana. Pozvane su bile i najbliže njezine radne kolegice Mia i Sofija u pratnji svojih boljih polovica, došla je i Helga sa svojim Davidom i nekoliko najboljih Marcelovih frendova. Iako su svi znali situaciju sa vlasnikom teretane, nitko o tome nije htio započinjati priču ili zapitkivati stoga se Lea uzalud pribojavala da bi to možda i moglo uprskati njeno slavlje. Marc je nekako bio i sretan što se vratio doma ali i utučen, vidno smršavio. Zatvor je uzeo danak, a bio je itekako svjestan da će morati vratiti ukradeni novac pa je jedini izlaz bio prodaja prostora njegove teretane. Nije uspio o tome popričati sa svojom dragom ali je vjerovao da će ga podržati, budući je ona bila svjetska žena, osoba visokih moralnih i ljudskih kvaliteta kojoj je jedino i vjerovao. Druženje uz iće i piće nastavilo se do kasne večeri, a iako je Leona bila slavljenica, nije si dala mira, zapravo vrtjela se oko roštilja i spremala improvizirani stol. Za svoj je rođendan dobila mnogo slatkih pusa, parfem, prekrasan broš kojeg je pospremila u torbicu, opravdavajući se kako će ga obnoviti u nekoj posebnoj prilici ili možda slijedećoj slikarskoj izložbi. Popilo se dosta pive koja je sasvim dobro pasala uz pečeno meso, a svi prisutni imali su se priliku i međusobno bolje upoznati. "Oh, draga moja Sofi, ova tvoja dječica su tako slatka i dražesna", obratila se Lea Sofiji, jasno se negdje u dubini duše prisječajući gubitka svoje nerođene curice.Često je znala preispitivati razloge zbog svega što joj se izdogađalo u životu. Okrivljavala je jednim dijelom sebe iako je smatrala da je i sudbina stavila svoje prste. No, kako god, sve je to bilo iza nje. Sad je u Zagrebu, uznapredovala u svakom segmentu, uspjela si je kupiti opet novog limenog ljubimca, a i smiješi joj se sreća jer će uskoro useliti u svoje malo, lijepo uređeno gnijezdo. Nakon fešte, zamolila je Marca da joj pomogne pokupiti smeće sa stola i pospremiti boce, 59

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA čaše i ostale drangulije, stoga je on i ostao kod nje prespavati. Opet zajedno, bliski, nakon više od dvije godine, a oboje su bili dobro raspoloženi, pa i pomalo napaljeni. Marcel je u danima što slijede odlučio prekinuti svaki kontakt sa Nikolinom ne samo zbog toga jer je postajalo rizično da njihov odnos ne dođe u javnost ako se netko opet usudi kopkati po njegovim grijesima, već i zato što ga je odvojenost od ženskog svijeta u zadnje dvije godine otuđila, zapravo htio se bolje upoznati sa mladom sutkinjom. "Leona, hajde postavi na pod one spužvaste prostirke za odmor i pusti sve suđe i te pizdarije. Dođi, želim te, jako te želim! Želim te imati ovu jebenu noć", gotovo se molio do poda Lei dok mu se jezik poprilično zapletao od popijene pive, žestice i tko zna čega još. Nije se ni istuširao, dapače smatrao je da njegov muški znoj možda i više privlači Leonu. Ona je pak bila vidno izmorena od slavlja, no, godilo joj je naravno, što je njezin dečko uopće odlučio prespavati ovdje, a sad i spreman na seks. Smješkala se onako, sramežljivo nalik tinejdžerici koja vabi za onom stvari jer slast erotskog trenutka nije ni ona vrlo dugo okusila. "Hej, evo me, za minut, moram se osvježiti malo, smrdim na roštilj, dragi", dobaciila je, ulazeći u tuš kabinu. Odbacila je sa sebe krpice i krenula šamponirati dio po dio svog prekrasnog tijela i glatke kože. Obnovila je bademovo mlijeko koje je između ostalog dobila za rođendanski poklon. Taman kad je uzela tuš , misleći da se ispere, osjetila je na svojim ramenima prste koji su se gotovo zarili u kožu. Onda su je vlažni poljupci po vratu sasvim raznježili i naježili. "Vraže jedan, ti si. Ne daš si mira. Rekoh ti da sačekaš!" Ali, Marc, potpuno gol, tijela kao u grčkog atlete, bez odgovora i bilo kakvih primjedbi , samo je nastavio svoj erotski ples po Leinoj kičmi, guzama koje su ga bacale u trans, a onda je zatvorio vodu, okrenuo je sebi dok je njegovo kruto spolovilo ciljalo ženinu Veneru. Ulazilo je polako, nježno, trljajući usmine, pa klitoris. I Lea se prepustila tijeku, gurajući svoj jezik u Marcelova topla usta i istovremeno, šarajući svojim mekim dugim prstima po Marcovoj zadnjici. Uživala je, pa možda kao nikad dosada. Tako lijepo i ekstazmično nije joj bilo ni za one godine dok je živjela sa Samuelom, a mislila je kako je onda to bio vrh vrhova. Hm, ipak se prevarila ili je tada možda još uvijek na njezin spolni i erotski život imao utjecaj onaj momenat dok ju je debeli Maks, silovao i zbog čega je kasnije redosljedom situacije, vjerojatno izgubila dijete. Sada je bila u potpuno novom, drugačijem filmu, sa dečkom kojega je upoznala u teretani, valjda se i zaljubila na prvi pogled, vrag bi ga znao. Vrata tuš kabine bila su potpuno zamagljena, ne samo od vruće vode odnosno pare već i od vođenja ljubavi. "Volim te drago", šapnula je Marcelu na uho, grickajući ga za kožicu osjetljivog mjesta dok je on sve dublje ulazio u njenu školjkicu slasnih sokova. Osjetila ja kako njegov ud pulsira pod navalom topline, sokova i klizave nutrine. "Oh, ludim, ludim, srećice...mmmmm, nastavi samo. Ti si sve moje, ljubim te!"

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA On je za to vrijeme, naslonjen na tuš, podignuo je za noge, duge i lijepe poput gazele. Htio ju je zadovoljiti maksimalno i na taj neki način dati joj do znanja da je iskreno voli, ne samo zbog njene ženstvenosti već i dobrote i požrtvovanosti. Koliko ga je samo puta posjetila u Lepoglavi. Bi li to svaka učinila? Jebao ju je, jako i žestoko, gotovo bez riječi dok su uzdasi s obje strane govorili koliko je ovaj njihov zajednički trenutak iščekivan. Čekao je nju da prva uzvikne kao znak vrhunca, a zatim je i on svoje toplo sjeme pošpricao po njenim velikim čvrstim dojkama. Onda ju je ponovno muški zagrlio i poljubio, shvativši da nju, mladu gospodičnu Zbiljski, ne može zamijeniti ni jedna druga. "Ne, ne moja ljepotice, zaista si jedinstvena i hvala ti. Volim te, jebeno jako!" "Woow, stvarno, najozbiljnije misliš? Ma i ti si bio tako divan, čaroban, moje slatkišu!" I zaspali su tako na podu, oboje goli, slatko umorni sve do drugog jutra kad su ih probudila nedjeljna crkvena zvona navješčujući podne. Onda su doručkovali, popili tursku kavu i razgovarali o svemu pomalo. Dotakli su se i novih prijatelja Helge i Davida, a Lea je zadovoljno referirala kako je vrlo zadovoljna na svom poslu kojega radi sa zadovoljstvom.

Početak kraja

No, uslijedio je novi radni tjedan, vrlo buran u odnosima dvoje zaljubljenih ili možda tek ljubavnika. Leona se ponovno , već i iscrpljena predala preispitivanjem sebe i svoje savijesti.. Znala je da je osoba koja želi biti jednako uspješna kako u privatnom životu, tako i u poslovnom pa i ljubavnom. Sjetila se na trenutak nekih večernjih razgovora sa pokojnim prijateljem iz Pariza koji joj je znao uz pićence ispričati poneku životnu mudrost i istinu. Sada nema više tko jer u tom se segmentu nikako ne može osloniti na Marcela Baloga. Istini za volju, on je kao voli, dobar je partner u seksu, no, sada nakon one rođendanske vrele noći kao da više i nije vjerovala u njega, zapravo posve je sigurna bila kako joj on jednostavno ne zna ukazati na greške ili je pohvaliti za nešto. To bi Lei jako pasalo, falilo joj je malo samopouzdanja i iskrenog pogleda u oči, u njene čarobne oči koje su i stvarno bile njezino ogledalo duše. Helga i David bili su dobri prijatelji para Balog i Zbiljski, utoliko što su se veoma često u posljednje vrijeme družili, u kafićima, odlazili na filmske projekcije u Kino Europu, preko vikenda i na piknike ako je to vrijeme dozvolilo. I sve je to štimalo ali Leona se nekako s dozom distance odnosila prema Helgi, možda i zbog prevare koju je njezin bivši učinio sa Elisabeth i koja ju je toliko bacala u očaj. Sada ima posao, dobar posao, napredovala je do sutkinje Okružnog suda, a sve to svojim upornim radom. Zaista je u tom pogleda bila marljiva, no, sreća joj je stalno izmicala poput pijeska koji klizi kroz prste. Otkad je teretanu preuzeo srednjovječni Neven, nije čak imala za shodno ni tamo odlaziti ni onaj jedan jedini dan u tjednu. Preselila se jednog jesenjeg dana u svoje potkrovlje travničke četvrti koje je bilo vrlo ukusno uređeno i u kojem se Li, odlično osjećala. Da, bile su je posjetiti njezine kolegice s posla ali i iz privatnog života. Jednog jutra dok je zašla u Robnu kuću s namjerom da kupi mikrovalnu, na pomičnim stepenicama srela je Snježanu, nekadašnju prijateljicu koja joj je 61

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA obećala pomoć, a onda je ostavila na cjedilu. Sada je za ruku držala djevojčicu, prekrasne duge kose, a za njima je išao visoki tamnokosi odnosno pomalo i prosijedi muškarac. Nešto je dobacivao Snježani, no , ova ga izgleda nije čula. Imala je hrabrosti pogledati Leonu bez pozdrava, onako više cinički, podrugljivo. "Ma, kuja mala, znaš, kuja si, bila i ostala", rekla je tihim šapatom Lea. Možda će ti doći na naplatu što si meni učinila i možda zbog čega ja danas nisam kao ti, majka, supruga." Nije ništa i nikad spominjala svom dečku taj susret ali peklo ju je to negdje duboko. Marcel se jako promijenio otkako se vratio iz zatvora. Bio je zabrinut jer je morao vratiti ukradeni novac kojega je u međuvremenu spiskao na neke gluposti tipa motor, a nije mu bilo druge nego da pronađe bilo kakav posao. Često je navraćao doma kod Leone pa je znao i prespavati jer je radio u jednoj zaštitarskoj firmi u smjenama, O, da! Bilo mu je to itekako ispod časti samo druge nije bilo. Dvadesetčetiri mjeseca zatvorske kazne bile su uteg u njegovoj radnoj knjižici. A njegova navika koketiranja s drugim ženama ponovno je došla u centar što se njegovoj dragoj nikako nije dopadalo. Bojala se išta mu prigovoriti jer je on znao imati ispade bijesa i nervoze ili je pak i popio si koji whisky iako je jako dobro znao gdje je zaposlen. Pa i te Badnje večeri koja se nastavila i na Božićno jutro, Marc je zaglibio toliko da je poševio ni manje ni više nego Helgu, zajedničku prijateljicu.

Retro

Da, gospodična Zbiljski još je uvijek u kupatilu ridala, sjedeći na zahodskoj školjci, podbočenih ruku i crvenih očiju. Suze su natapale njenu izmučenu dušu dok su dnevnom ležali pijani Helga i Marcel, a David na kauču spavao potrbuške, opuštenih ruku. Mnogo je popio tog Badnjaka, možda i s debelim razlogom. Umjesto odlaska na jutarnju svečanu misu i druženja s obitelji, osmijeh glavne junakinje Leone stisnuo se u krik jer na pomolu je bio još jedan životni brodolom. Poželjela si je smrt, možda još onog trenutka kad ju je debeli Maks nadrogirao i silovao te ostavio na zabačenom puteljku sve dok je u jutro nije u naručje uzeo dobri Zemba i odveo je svom domu. "Gdje si, tko zna gdje si moja dobra duša", ponavljala je tiho jecajući i šmrcajući istovremeno. "Zar ću opet morati iz početka", pitala se ali odgovora, pravog nije bilo na vidiku.

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA MOJ NAKLON Moj naklon Leona, sto puta i još više, moj naklon za tvoje nemire i nespokoje, za tvrdoću kad trebala je, za lakoću kojom si fascinirala, za ljubav koju si darivala, a uzvraćena rijetko ti bila, pusti ženo da vrijeme i dalje teče, da sile prirode odrade svoje, a onda kreni, za pedalj drugačije, za prst jače, srce i dalje otvaraj, to milost je! duša tvoja plemenita je kovina, moj naklon ženo, ne strahuj, ne brini, ne plači, ne čekaj, ne tješi, ne posustaj, samo onim tvojim sigurnim korakom upozori svijet, da u ljubavi nema grijeha, da i požuda je sveta, a osjećaji čine bogati urod.....

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

KRATAK OSVRT NA ROMAN „IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA“ AUTORICE DENIS KOŽLJAN o je, to! Kako drugačije jednom rječju ostaviti trag i krajnje mišljenje na ovo prozno djelo, autorice Kožljan. Dugo vremena poznam ovu istančanu pjesnikinju ali i spisateljicu uopće, a imao sam priliku biti i moderator njezinog pjesničkog prvijenca, tamo 2010-te. I čitavo to vrijeme svog umjetničkog rada, Denis niže riječ, povezuje životne slike, vrlo često i sama se poistovječujući sa svojim junacima, slikama i situacijama u kojima se nalaze, ponekad namjerno, ponekad sasvim slučajno. Ljubav je lajt motiv, neizbježna poveznica kojom oslikava sadržaje pa tako i konkretno, sadržaj ovog ljubavno erotskog, u nekim segmentima i krimi romana. No, nije to ljubav, isprazna, osakaćena o kojoj ne bi što imala reći, već je to emocija vrlo snažnih kontura koja se onda razvija u scene strasti, konkretno na primjeru glavne junakinje Leone Zbiljski i Samuela ali i ostalih partnera s kojima nažalost i nije imala sreće.

Ulaziti u neke pragmatične insinuacije zašto je tome tako, bilo bi suludo jer očito autorica jako dobro poznaje karakter svoje glavne akterice ovog vrlo lijepog i čitkog štiva, sadržaja koji ima notu retro romana, budući se radnja započeta u trenutku Badnje noći i emocionalnog Leonina sloma usljed prijevare njenog dečka sa najboljom prijateljicom, vraća u period kad je ta ista gospodična u doba adolescencije imala hrabrosti, uzeti stvari u par kofera i otići od kuće izgrađujući svoj život. Taj je život bio kako se često kaže više posut trnjem nego ružama, no, junakinja Zbiljski uspjela je ostvariti svoj san i ne samo diplomirati već i postati vrlo cijenjena sutkinja Općinskog suda u Zagrebu. Sadržaj romana, iako možemo reći da čak i oskudijeva dijalozima, ipak samim tokom te nenadanim situacijama i akcijama, daje određenu dinamičnost i čitatelja drži u neizvjesnosti do samog kraja koji se opet nadovezuje na početak. To je ona draž ovakve vrste književne forme u kojoj je vidljiva i raspoloženost odnosno jednako tako i rezignacija autorice koja i sama kaže, budući je roman pisala sa razmacima, u trajanju od gotovo četiri godine, da se u svakom nastavku osjeti unutarnja emocija nje same. Roman, neobičnog pomalo i šokantnog naziva: Iza osmjeha, prokleto sama, uspio je, rekao bih, ispuniti svoju funkciju i prezentirati se na pomalo humanistički način i u čijim dijelovima, svaki čitatelj može pronaći nešto za sebe i izvući neke pozitivne životne pouke. To je bila i svrha autorice Kožljan koja je uostalom i sama prošla veliku životnu školu, a i sam tok radnje romana podsjeća na biografski. Pa, ima li u djelu, odnosno u liku glavne junakinje i autoričinih životnih epizoda sličnosti, prosudite sami, iako preporučam da proguglate o njoj i njenim djelima da biste uopće mogli donijeti pravičan sud.

doc.dr.sc. Ticijan Peruško

DENIS KOŽLJAN - IZA OSMJEHA, PROKLETO SAMA

DENIS KOŽLJAN, rođena 1961. u Puli, gdje momentalno živi i stvara. U mirovini, odgajateljica predškolske djece, supruga i majka dvoje odrasle djece. Pisanjem se intenzivnije bavi od 2010., a osim standarda piše i na dijalektu U njenom opusu prevladava poezija, no, piše isto tako i prozu (crtice, kratke priče, drame, monodrame, kolumne, recenzije, eseje, intervjue i autobiografiju), dok trenutno je u izradi i roman prvijenac. Denis je izdala petnaestak samostalnih autorskih djela, a prisutna je u mnogim zajedničkim zbornicima i zbirkama poezije. Autorica je i nagrađivana više puta, a najdraža joj je 2. nagrada za monodramu u Križevcima. Kožljan je prisustvovala na mnogim susretima pjesničke riječi, a i sama je režirala mnoge glazbeno poetske večeri i humanitarne koncerte. Denis nema poseban razlog zašto piše jer kako i sama kaže pisanje je ispunjava, pisanjem se izražava tamo i na način gdje inače ne bi možda mogla ili smjela. Od pisanja nema neka velika očekivanja ali sretna je kad se njezin rad nađe u žiži interesa kod čitalačke publike i to joj je najveća nagrada za trud. Osim pisanja, ona se bavi umjetničkom fotografijom i slika.

Denis Kožl 65