Diskurs broj 11 by Zoran Hercigonja

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 4. No 2. 2022.

ISSN 2706-3224

ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 4. No 2. 2022.

ISSN 2706-3224 2

Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa periodički

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-NekomercijalnoBez prerada 3.0 Hrvatska.

UVODNIK [5] VLADIMIR NAZOR [6] ANJA LEKIĆ [8] MARIJA JURAČIĆ [19] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [22] SUZANA MARIĆ [24] POEZIJA [29] ALJOŠA ĐUGUM [30] ANJA LEKIĆ [32] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [33] BOBA GRLJUŠIĆ [34] BRANKA CUKROV-BELAK [36] DOMINIK TOMIĆ [38] ĐURĐICA BRČIĆ [40] IGOR DIVKOVIĆ [42] IVAN GAĆINA [44] JELENA STANOJČIĆ [45] KATARINA SARIĆ [46] LEAN RADIĆ [47] MARIN ČAVELIŠ [49] MILAN DRAŠKOVIĆ [50] MILE LISICA [51] RIJAD ARIFOVIĆ [52] SANJA BERAKOVIĆ [54] SLAVEN KPPANJA [56] SONJA KOKOTOVIĆ [57] VALENTINA MILAČIĆ [58] VLASTA SUMAREV [59] ZDENKO DUNDOVIĆ [60] ZORAN HERCIGONJA [61] PREVEDENA POEZIJA [62] HEINRICH HEINE [63] ESEJI, SVJEDOČANSTVA,MIŠLJENJA [66] JOSIP ERGOVIĆ [67] MARIJA JURAČIĆ [71] SEAD PIZOVIĆ [73] PRIČE [86]

ANA DUDIĆ [87] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [89] JOSIP ERGOVIĆ [92] LADISLAV BABIĆ [104] MARIJAN MILOŠ [110] ROZAIDA NAGLAV [121] STJEPAN CRNIĆ [125] VALENTINA BERIĆ [129] VESNA ĐUKANOVIĆ [133] VLASTIMIR STANISAVLJEVIĆ [135] LIKOVNA UMJETNOST [145] ANETA BARIŠIĆ [146] MARIJA JURAČIĆ [152] SANDA STANAČEV BAJZ [160] IZ SVIJETA KNJIGE [162] IZA UMA [163]

UVODNIK Jedanaesti broj Diskursa posvetili smo hrvatskom književniku Vladimiru Nazoru, čovjeku koji je uvijek znao odabrati i slijediti svoj put, ma koliko on trnovit bio. Pišite za „Diskurs“! Urednici: Marija Juračić i Zoran Hercigonja

Veljača, 2022.

VLADIMIR U NAZORU

VLADIMI NAZO

||||||||||PROFIL PJESNIKA

A NJ A L E K I Ć NEPOZNATI NAZOR

Mnogima i danas na spomen Vladimira Nazora cvrči u uhu onaj prvi stih antologijske pjesme Cvrčak kojeg smo se trudili još u osnovnoj školi izgovarati tečno, bez greške, ponavljajući ga uzastopno što brže, nastojeći u toj igri da nam se ne spetlja jezik. Nismo tada baš razumjeli što je odista lijepo u toj poeziji. Iako zvonka i sluhu primamljiva, većini je prva strofa bila naročito nerazumljiva. (Kakav čvor i kakva crna smrča? Trohej zagušljivi? Teški jamb i ditiramb?) Pa ipak, to cvrčanje ostat će nezaboravno u uhu mnogih generacija. Gotovo ništa nisam znala o Vladimiru Nazoru. I ono malo što sam znala bilo je nepotpuno ili čak netočno. Uglavnom ga pamtim po djelima koja smo učili u osnovnoj školi. Percepcija o Nazoru većine laika moje generacije (poput mene) zasigurno je ona o Nazoru partizanu. A k tome mi se, možda zbog Istarskih priča, Velog Jože, Galiotove pesan i Seh duš dan spontano nametnuo zaključak, kojeg nikad nisam provjeravala, da je Nazor porijeklom iz Istre. Tako sam lani saznala od sestrične, koja je nekoliko dana ljetovala u Postirama na Braču, da je u obilasku vidjela Nazorovu rodnu kuću i njegovu bistu. Eto, nikad nije kasno izaći iz zablude. Činjenica da je Nazor bio partizan, bila mi je dovoljna da se uopće ne trudim saznati nešto više o njemu kao pjesniku i književniku. Temama kao što su NOB i njegove tekovine zatvorila sam odavno vrata. Tu mi je sve bilo jasno definirano, ništa novo i ništa zanimljivo, štoviše – zamorno. Kakvih bi nazora uopće mogao biti Nazor, ako ne antifašističkih? Ništa loše u tome. No samim tim se, valjda, podrazumijevalo da s antifašizmom u kompletu idu socijalizam i komunizam. Sjećam se stalnog odjeka uvijek istih parola kojih smo se naslušali u djetinjstvu – da se ne zaboravi prošlost i krene prema svijetloj budućnosti. Svijetla budućnost se ubrzo pretvorila u mračnu sadašnjost Domovinskog rata. A moja generacija je tada bila srednjoškolske dobi. Malo čega se sjećam iz tih srednjoškolskih dana

(„što ne ide u srce, ne ide ni u glavu”) pa ako je i bilo riječi o Nazoru, prošle su mimo mene. I tako mi je Nazor ostao skriven u nekoj zaboravljenoj ladici prašnjavog stola jedne epohe. Možda bi ta priča o Nazoru ovdje završila da ovaj broj Diskursa nije posvećen upravo njemu. Nisam znala ni da je rođen u 19. stoljeću (1876.). Tako sam, kopajući po „svemogućem” internetu, naišla na podatak da je Vladimir Nazor imao 66 godina kad je otišao u partizane. Šezdeset i šest godina?! Ma, o čemu je uopće pisao cijelog svog života? Što uopće znam o Nazoru? Zapravo – ništa. Tek što sam malo odškrinula vrata bogate riznice Nazorova stvaralačkog opusa, uočih među mnoštvom svekolikih spjevova, mitova i legendi, proze, epike i lirike, i jednu (za me posebnu) škrinjicu s blagom: veliki broj pjesama religiozne tematike i duhovnog nadahnuća, otkrivenja i intimnih ispovijesti s pitanjima uperenim u Nebo - o čovjeku i njegovoj biti, težeći razotkriti i onaj zadnji sloj kojim je čovjek zastrt i doživjeti suštinu, kakva god ona bila. Ovdje navodim nekoliko pjesama, u cijelosti ili djelomično, (nemoguće je sve navesti koje bih htjela) ne smještajući ih u kontekst vremena i mjesta njihova nastanka, već se oslanjajući isključivo na izbor vlastitog srca.

„A ja bih htio, da iz duše izažmem Sok pravi bića svoga. Pa on da jednom čist mi kane iz srca Ko kap iz kama gorskoga, Ko smola s kore borove, Ko rosa s grane proljetne! Već dugo, dugo kroz te mračne vjekove Svom snagom svojom duša mi se propinje Put vrela vječne svjetlosti;” (Stablo, ulomak) „Ja hoću, sjutra, ispod hrpe pepela Da čistu nađem jezgru bića svog: Plam vječni, biser ili blato kaljavo, Što u prsa mi postavi ga Bog!” (Krijes, ulomak)

„Ja vjerujem! Nije Sv’jet pustinja. Krije U svemu božanstva se čest. A nastah od grude, Bit moja da bude Sklad duša sveg onog što jest.” (Ja vjerujem, ulomak) Čitajući Nazorove pjesme osobito me očarava njegova duboka povezanost s prirodom – s prirodom samoga života. Pjesnik zna njezine cikluse, njezin terapeutski učinak, sljubljen je s njom. On često slikama prirode kojom je okružen izražava svoje najdublje osjećaje, spoznaje i viđenja. Sve je međusobno povezano i skladno se izmjenjuje kao „vječno disanje“. Teško je nama, đacima u ovoj zemaljskoj školi, prihvatiti trenutak udisaja (kako ga Nazor opisuje). Jer, ako možda i osjećamo u svojoj najdubljoj nutrini trag vječnosti, ipak smo svakodnevno svjedoci prolaznosti. VJEČNO DISANJE Kad izdiše, do posljednje ograde Svemira, iz njeg, prosiplje se sjeme I biva Tvar, i Prostor, i Vrijeme, I nastaju svjetova mirijade; Kad udiše, sve što se vrti i mota U nj pada, hladno i kruto, s međa sviju, Da iz njeg opet dahne, i izbiju Žar, sjaj i novi ciklusi života. Od ritmična tog disanja se zbiva I njiše Svemir. Studen i toplina. Mrak i svijetlo. Osjeka i plima. A u tom moru i bláženstva i stra’,

Sad građeno, sad razgrađeno, pliva Zviježđe, Sunce, i moje sitno Ja. Sićušan je čovjek pred Bogom, grješan, znatiželjan, gord ili ponizan, traži novo, ispituje staro, putuje, druži se, samuje i snuje, ljubi i pati, i čini u nerazumijevanju sebi i drugima mnoga zla, ali pronađe i radost, i zahvalnost – često baš ondje gdje je trpljenje bilo najveće. „Jed svaki nije otrov zmijski. Nisu Svi gr’jesi djeca iste majke. Braća Svi bolovi nijesu istog plača. Ima ih i što izviru na visu Traženja ljudskog. – Nemoj da od plahe Strepnje to srce mrcvariš i šoraš! Jer ima patnja što baš zbog njih moraš Zavoljet svoje lave i aždahe.” (Legenda o oholu srcu, ulomak) NOVI SVIJET I ja sam dugo postio i plako U mraku. – Dok mi glad i studen pili Krv, svi su moji ditirambi bili Krikovi, da bih strah iz duše mako. Al patnju svoju blagoslivam sada. U prazne žile sa visoka pada Krv nova. S neba novi sjaj se toči. I novi sv’jet sad vide moje oči. Suosjećajući s čovjekom koji tuguje, pjesnik zna da će doći vrijeme kad će se sam vremenom otrgnuti od te patnje, ali i da to nije lak put. On mu pruža savjet kako da lakše prebrodi: hodati onoliko dugo dok ne otpusti i ne iscijedi zadnju kap koja peče u srcu i oku. A tad slobodan vratit će se s novom snagom i ljepotom. Jedan se krug zatvara, drugi opet otvara... sve do nove tuge…i novog kruga. I tako čovjek kroz cikluse radosti i tuge, slobode i svezanosti, ponovno otpuštajući i opraštajući, duhovno raste i sve više sazrijeva. 11

TUGA Kada te mori tuga ili gnjev, Put kakav traži koji u lug vodi. Tih, malko prignut, samo dalje hodi Uz granja šum i malih ptica pjev. Iz sebe sve, pa čak i spomen drag, Na put svoj bacaj. – Pusti nek za tobom Sve ono što si nosio sa sobom, Ko mrtvo lišće, bilježi tvoj trag. I hodaj, hodaj, uz brdo, niz dol, Iz duše dok ti, ko iz vrela, teku Mlazovi mutni: vode koje peku: Sva srdžba tvoja i sva tvoja bol. A kad se trgneš i uspraviš gled Na zadnje sv’jetlo, s kojeg bl’jede luzi, Vrati se – noseć svojoj novoj tuzi U ruci cv’jet, a na dnu srca med.

Nije me samo tematika privukla ovom, meni nepoznatom, Nazoru već način na koji je pazio na svaki svoj stih, ozvučivši ga tečnim, melodičnim skladom. Prepoznah ljepotu u uzvišenoj jednostavnosti nizanja stihova. Možda će se kome učiniti da su ti stihovi (ponekad zastarjelih izraza) djetinje jednostavni i za današnje vrijeme „previše“ skladni (ako je takvo što moguće) te će ga stoga odbiti. Ipak kroz njih struji životnost, iskrenost pjesnika koji želi spoznati konačnu ili iskonsku svrhu svega što jest. To je poezija u kojoj uvijek, ma koliko težine se spustilo na čovjekova pleća, zadnju riječ ipak ima Dobro – temelj na kojem se sam život gradi.

– Jest samo jedno što odv’jeka grije Sav sv’jet: Dobrota Gospodnja. Ja čêm topline zraku Od vječne te dobrote; I ovim lakim prstima Motam je oko žitke zrake svjetlosti; I puštam dv’je blizanice Da putuju kroz prostore, Da silaze na svjetove I pasu ko dva laneta, Dva topla, b’jela laneta, Po mraku mrzlih dolina. . . . A kad se prospe sjaj U ljetni dan, u ovaj čas Što pun je misli i ljubavi iskonske, Vi kidate sve spone tjelesne I dižete se k meni, Da sami pređu primite Od koje ćete tkati Najčišću svoju bît. –

(Uriel, ulomak)

Riječi su samo ljuske, vanjska ovojnica za opisivanje stvarnosti same po sebi koju one ne mogu sasvim dokučiti pa je i pjesništvo umjetnost pomoću koje se tek približavamo istini, naslućujemo je odražavajući je s manjom ili većom autentičnošću. Ipak, čovjeku je dana riječ da s njom djeluje i stvara, a po toj stvaralačkoj iskri, on je nalik svome Tvorcu. Život kojeg smo dobili, da ga proživimo kroz materijalni aspekt, izvire iz dubljih (viših), nutarnjih predjela srca, grijući nam krv, manifestirajući se kao izvanjska stvarnost - kao svakodnevna predstava.

KAPLJA

U mojoj krvi ima jedna kap Čarobne moći. – Huji, sja i gori. Kroz sve mi žile zna da zažubori Ko vode mlaz niz bučni gorski slap.

Kad sav sam mraka pun, njen sjaj i sjȅv U meni blista ko u dúge lûk. A kad sam n’jem ko grob, gdje vlada muk, Glas njen je šum, pa zvuk, pa r’ječ, pa pjev.

Ja ne znam otkud meni kaplja ta. Ko d’jete nisam iz majke je sao. Zemaljski sok je meni nije dao. A znam da u njoj snaga mi je sva. I osjećam da sav moj mali sv’jet: Dan cv’jećem tkan i puna zv’jezda noć: Dar jesu, što ga njena stvara moć. I već zbog njê da ne ću nikad mr’jet.

Odnekud su mi iznjedrile iznimne simpatije za ovog „novog” Nazora o kojem sam ranije imala, malo je reći, drugačiju sliku. Tko jednom doživi božansku intervenciju u svom životu (onu u kojoj ljudska ruka nije svjesno imala udjela), nikad ne zaboravlja taj doživljaj. U njemu od tada gori novi plamen koji se ne gasi ni kad mu prijeti najgušća tmina. Već i samo sjećanje na taj događaj postaje neizbrisiv zapis u srcu iz kojeg se onda odmotava spasonosna, svjetlosna nit vodilja. Hoće li čovjek prerezati tu nit ili je uplitati u svoje daljnje akcije, ovisi o njemu samome.

UZAŠAŠĆE

Ne znam je l’ java il san; Al noć je ta puna čudesa. Pod mjesecom srebrn je dan, A zv’jezda su puna nebesa.

Drhtavog Vegina kr’jesa Sjaj gledam kroz providni dlan. Ja nisam od kosti i mesa. Od nečeg sam drugoga tkan.

Poda mnom zemaljski taj stan Sad odmiče. – Idem vedrinom I penjem se, spokojan, sam,

Na visoki eterski prag, Dok za sobom noćnom modrinom Ostavljam blistavi trag.

Je li potkraj svog života Nazor bio žrtva jedne ideologije - one pomoću koje je zataškavan njegov cjeloviti književni put? Je li mašineriji te ideologije bio potreban baš netko poput Nazora da pridobije mnoštvo na svoju stranu? Je li Nazor zadržao svoja duhovna uvjerenja unatoč okolnostima u kojima se našao ili ih je odbacio? Je li to uopće moguće u dobi kad čovjek već ima izgrađen svoj životni i umjetnički credo, i kad mu se sve više, po prirodi stvari, bliži njegov posljednji dan? Onaj tko poznaje prirodu života ima razvijenu svijest da je i sam njezin mali dio, da je s njom povezan izvana i iznutra, osjeća je svim porama, o njoj razmišlja, o njoj govori, o njoj pjeva, makar vanjske okolnosti ispoljavale potpuno neznanje o toj povezanosti. A Vladimir Nazor je osjećao bilo prirode i slutio u svemu njenog Stvoritelja.

Što mi je dano, oduzet mi ne će. Ta iskrica svijètla, kojom kreće Moj kratki korak kroza stvari drobne, Raspalit će se kad ću onkraj praga U Vječnost; – njom će moja ljudska snaga I prostore rasv’jetlit prekogrobne. (Svijest, ulomak) . Iz pisma Vladimira Nazora dr. Ljubomiru Marakoviću (Sušak) 4. 11. 1927 „(...)Sve se bojim, da sam radio fragmentarno, bez plana, pa su zbog toga moji kritičari često na čudu i sve krivo shvaćaju. Ja sam uvijek pisao autobiografije, a kriv sam možda ja, što se čitalac ne može više snaći i nalazi čak protuslovlja. (...) A sam Bog znade, kakve će pak biti “Priče o mojoj starosti”. Već sanjam o njima. One bi morale biti najljepše, sve “eterične”, a tko zna hoću li ja biti kadar da i izrazim ono što bih s njima htio. A ne uspije li baš ono, sve će ostati kao stablo, koje je možda i listalo i cvjetalo ali ploda nije dalo. (...)”

Izvori:

1. file:///C:/Users/Korisnik/Desktop/Nazor-PJESME-JAVJERUJEM%20(1).pdf 2. http://web1.os-vnazora-postira.skole.hr/nepoznata-pisma-vladimira-nazora

MARIJA JURAČIĆ ČAMAC VLADIMIRA NAZORA

Kada se politika uplete u svijet umjetnosti, onda su spletke koje se pletu oko nekih ličnosti vrlo moguće. Najopasnije su one u kojima se neki istiniti podaci prikazuju lažnim načinom. Bio je već star kada su partizani tražili da prijeđe k njima na dio oslobođenog teritorija. Trebala im je neka, u narodu poštovana, ličnost da pokažu da im pristupaju i cijenjeni hrvatski intelektualci. Postoje insinuacije da je bio na silu odveden. Ne vjerujem u njih. No razumijem da se starcu nije išlo u opasnost, u studen, u oskudicu, da mu se nije napuštala topla soba puna knjiga, ali je ipak pošao. Znao je da će njegova sestra negodovati, zabrinuta za svoga brata pa joj nije ništa govorio. Odlučio je dići svoj glas protiv fašizma koji je osvajao Europu i prijetio njegovoj voljenoj Hrvatskoj, velikoj temi njegove književnosti. O svom prelasku u partizane, zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem svjedočio je pjesmom Čamac na Kupi.

ČAMAC NA KUPI Malen si, uzak, trošan, al ti me ipak nosiš, čamče na Kupi! Sve kamenje mojih briga, sve gvožđe mojih mržnja, sve olovo mojih čekanja, prenosiš preko vode. Al i sve moje nade, ljubavi, čežnje, zanose tobom će onkraj rijeke što korito joj biva široko i duboko da dijeli od Dobra Zlo. Čudo ti za me postaješ: galija, lijepa, velika, koja po moru plovi k Otoku Spasenja. U nje su vesla od naše najčvršće hrastovine, i jarboli tesani u lugu gdje se rodismo, i jedra što su kod nas i tkana i šivena, i zastave što znadu đerđefe naših žena. Maleni trošni čamče na mutnoj Kupi, uradi što i sa mnom: dočekaj sve što trpi! Prenesi cijelu Hrvatsku na onu stranu vode, na teške al' svete puteve poštenja i slobode!

Samo netko tko ne poštuje pjesnika ili ne osjeća kolika je iskrenost ovih stihova, može negirati Nazorovu slobodnu odluku kojom je on odabrao na čijoj će se strani boriti. Malen, trošan čamac otkriva da Nazorova odluka nije bila donesena naglo, otkriva da je već prije bio zaokupljen mišlju da ode iz sredine koju doživljava teškom poput olova i koju… da, upotrijebio je riječ… mrzi. Sljedeće stihove ne treba tumačiti. Oni jasno otkrivaju pjesnikov stav, njegovo određenje Dobra i Zla. Al' i sve moje nade, ljubavi, čežnje, zanose tobom će onkraj rijeke što korito joj biva široko i duboko da dijeli od Dobra Zlo. Nazor je bio domoljub, pravi, zaneseni domoljub. Ponosio se svojom Hrvatskom, ali ne na način da svoju ljubav prema rodnoj grudi pokazuje mržnjom prema drugima. Znao je razlikovati pravdu od nepravde, poštenje od nepoštenja, osjećao je trpljenje svog naroda i želio je da se cijela njegova domovina Hrvatska nađe na putu slobode, jer slobode u aktualnoj državi nije imala… Sa sobom preko vode nosio je i svoju duboku duhovnost, koje se kao čovjek nikada nije odrekao.

Nazor je ovom pjesmom rekao sve o svom humanom i političkom stavu. Nakon rata postao je prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske, a neke anegdote iz njegova života pokazuju koliko je i u poznim godinama ostao osjećajem i umom slobodan, neovisnog svjetonazora svoje intime.

Sve će vam biti jasno kada pročitate poznatu anegdotu o Vladimiru Nazoru koja će onima koji znaju čitati između redaka, također otkriti nešto o njegovom karakteru, o želji da vodeći ljudi u državi paze na pravilnu uporabu hrvatskog jezika. Pjesniku su iz Centralnog komiteta javili da on treba dočekati Titovu štafetu i održati govor ISPRED Sabora, jer je on predsjednik Prezidija Sabora. Nazor nije došao. Na pitanje – zašto nije došao održati govor, odgovorio je:“ Ja sam došao, ali nikoga osim mene ISPRED Sabora nije bilo.“

A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K

Potaknuta pjesmom V. Nazora „Ono što me nadahnjuje“.

SLAVONSKA DUŠA

Ravnica ravna, nadaleko ravna Moja ravna slavonska, crnicom protkana. Zlatnim se kiti klasjem i makovima, Crvenim makovima posvuda, A hrast, taj veliki hrast, krošnjom okićen Kao stražar uz rub mora, Zlatnoga, panonskoga, Stražari stoljećima, vjetar čekajući Da snagu svoju pokaže ponovno, Svaki put ponovno. A kada dođe, kada zatalasa klasje Srce mi u grudima kuca jače Slušajući kako Sokol s hrasta staroga klikće, Pa i ja grleći ravnicu moju, Njive zlatne crnice slavonske, Pjesmom srca od davnina.

Suzom orosim oko zbog Ruku djeda moga koje su me nosile Na livade naše i pašnjake. Prašnjavim lenijama između polja Kukuruza, raži i pšenice zlatne. Radosti moja, slavonska ravna Upisana čvrsto postojanjem stoljetnim U život slavonske duše moje. lenija=prašnjav put između njiva

S U Z A NA M A R I Ć

Posvećeno Vladimiru Nazoru u kljunu ptice zadnji akordi pjesme umire cvrčak

A CVRČAK CVRČI Bijele se jedra Na modroj površini. Poput leptira Na plavom nebu Mirno putuju Ususret rumenoj kugli Koja lice uranja U morske dubine Daleko na horizontu.

A cvrčak cvrči Svoju večernju ariju U granama starog bora Okićenog teškim češerima Koje pahuljaste vjeverice Drže u svojim šapama Ne znajući da ga sluša Usamljena duša pjesnika Koja poput Velog Jože tumara Motovunskom šumom Tražeći svoj mir. Nestašan račić lovi maleni val Koji sa sobom u modre dubine Odnosi zrnca pijeska.

VOLJELA JE KAO I JA

Razgovor s pjesnikom

Voljela je isto kao i ja, Ležati na stijenama uz more Gledat igru paukove mreže Po zaspaloj površini mora Kad se tihi južni vjetar Odseli daleko negdje za pučinu.

Znao si da volim more Ležanje na tim stijenama. Uz tebe sam zavoljela I tišinu južnog vjetra. Sjećaš se… Očarala me je ta paukova mreža Zaplela nas u svoje niti Koje su sada samo uspomena. Vjetrić utihnuo – tišina se Usred ljetnog neba ugnijezdila Al ostale razigrane oči paukove mreže Pa sve plove, plove – u mjestu stojeći Sa zrakama igraju se sunca, Čudne šare igrajuć se pletu.

Divno je bilo gledati tu čaroliju, Ljepotu tog tkanja Kako se pretvara u iluziju. Oboje smo u tišini promatrali ljepotu.

Voljela je isto kao i ja Punit oči duginim bojama Plavetnilom mora što ga nebo zlati Paukovom mrežom morem razasutom Što u srce zapliće ljepotu Osjećaja čudnih budeći toplotu Dahom mora, tajni neslućenih Koje više od bujice slatkih Uzdaha, usklika, riječi Više nego sto vedrih pjesama Jedno s drugim sa morem nas spaja. O duše vi žarke, sve prastare varke Iz vaših ograda ganjajte – I sanjajte, sanjajte, sanjajte!

Da. Voljela sam isto kao i ti Tvojim sam očima krala dugu Jer previše je plavetnila bilo u njima. Voljela sam te perlice na nitima Paukove mreže Što su iskrile poput tvojih očiju Kada bi gledao more. More nas je zagrlilo More nas je spojilo ljepotom! Spojilo nas je krikom galeba Mirisom lavande i ružmarina Nas dvoje-dvije duše Koje još sanjaju svoj san.

POEZIJA

A LJ O Š A Đ U G U M PJESMA ZA TEBE

Napisat ću ti pjesmu jedne noći kada zasja Mjesec boje safira i prkosit ću snijegu i hladnoći plamenim tragom u bjelini papira.

Napisat ću ti pjesmu čudnom tintom onom koja rijetko odaje tajne to šetnja je srcem k’o labirintom gdje žive istine, trošne i sjajne.

Napisat ću ti pjesmu kakve nema da diše svojim jedinstvenim žićem previše je ukalupljenih tema a nedostaje gladi za otkrićem.

Jer što je pjesnik nego vječni nomad na sreću začahuren u samoći tek otkinem li, dušo, duše komad pjesmu za tebe napisat ću moći.

Napisat ću ti pjesmu jedne noći kada zasja Mjesec boje safira i prkosit ću snijegu i hladnoći plamenim tragom u bjelini papira.

A NJ A L E K I Ć KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI

Iz čiste si ljubavi, vječni Oče, udahnuo Riječju svoj živi dah u grudicu blata, u smrtni prah i život u noj otpoče.

„Kako na Nebu tako i na Zemlji” mudrost je koju još ne znamo prijeći. Živimo oprečno Tvojoj Riječi s nadnicom za strah od igara i žemlji.

Mi privezasmo barke naše čvrsto za obale plitke vode, a za puteve, koji Tvom oceanu vode, vjere nam nedostajaše.

I tako vezan za obalu strahom u nevjeri, neznanju ili iz zlobe, za ocean ljubavi ne znaš, zemni robe, nit' slobodno ploviti s Očevim dahom.

A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K VELIKI PETAK Već dvije tisuće godina govore da te nema, Bože moj. Već dvije tisuće godina ljudi čekaju tvoj novi dolazak. Oni vjeruju, oni se nadaju. Vjeruju u Pisma iako su proroci utihnuli. Jesu li ili je narod gluh na tvoj glas? Mnogi te ruže i vrijeđaju, Bože moj. Drugi im obraz okreneš novi udarac čekajući. Zazivaju te, traže. U teškim vremenima blizina tvoja Utjeha je i snaga. Opet si kralj mnogima iako ti trnovu krunu svakom psovkom ponovno na glavu stavljaju. Razapeli bi te jednako danas kao i prije dvije tisuće godina jer ljubio si sve pa i one koji te ubiše. Svi mi, svatko sebi, svoj sudnji priprema dan. Jako te molim da nikome ne bude na osudu i propast.

B O B A G R LJ U Š I Ć OBLIK KOMUNIKACIJE

za prvih pola sata hoda more mi je s desna daleko od kratkovidnog oka duboko od uha odvojeno ne možemo se čuti no možemo se osjetiti dobro je razumijemo se

za drugih pola sata hoda planina mi je s desna vrlo blizu stameno šuti šutim i ja na rastanku samo zašumi dobro je razumijemo se

BRANKA CUKROV–BELAK PUPKOVINA

Istočno od poljana dozrele riže crnorotkinje razdanjuju plodnu vodu u kojoj bubri pupkovina od geneze do genocida stvorena iz zlata i moje kvarne krvi. Sunčevim povezom prekrivaju moju sljepoću pred bezglavom djecom koja čekaju biti rođena, koja čekaju biti probuđena, koja čekaju biti trud i vrisak između dva rata začeta u mojoj posthumnoj misli. Silno mi je teška sva ova kopilad koja visi s mojih dojki, mojih rebara,

mojih obraza. Samo još crijeva na dlanovima nudim kao Judino spasenje. Silazim s uma u riječ koja pamti rastvoren grkljan i hropot vremena. Samilosno neka mi bude spasenje o najvišu granu neba. Tada ću svoju kopilad od geneze do genocida pretvoriti u slatko bogovima.

DOMINIK TOMIĆ LIBERTAS …sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti! (Ivan Gundulić) Predjutarjem Aurora, Zorica od milja, naški, Bokom grabi Jadran-moru oda Oštre prema Baški.

Sveveć žarke zrake njene, kamen njegov sunče zlati, što sa Srđa, svoje sjene, pognu se da danak plati.

Bezbrižnu sad igru, mijene, valovlja i morske pjene, prasak tupi, nagli, ljuti, u po' časa prekine.

U sekundi niti cijeloj stoljeća prahom tvori, golubici mira bijeloj jedno krilo umah mori.

Od Republike gorde, slavne, urvina tek osta trag, sa sve čet'ri svijeta strane razvališe njezin prag.

Makar ponad glave tvoje oblačno ti nebo siju, sve horugve i Grada boje na Orlandu nek' se viju.

Sve dok jedro1 snage ima Slobodi lijepoj složno će biti, obalu jur guta plima: sudbe kalež ima se piti.

pren. srce

ĐURĐICA BRČIĆ ŽUTA DUNJA

Zabljesnula bojom žutom treće je već gledam veče' sve se voće redom jelo al' nju nitko kušat ne će. Umivena rosom, plače lijepa dunja zlatno-žuta jer je suha, nema soka, tvrda lica, mesa kruta. Kome li će nju sad dati? Muku muči dunja žuta. Opora je, nema slasti zato nema svoga puta. Suhim zlatom ona blista al' za njom se dlan ne pruža, istrunut će i umrijeti k'o pustinjska divlja ruža. Da l' postoji igdje itko da se takvim voćem gosti? Što oporu mene stvori. lude misli Bože prosti. Svatko ima svoju tugu, svatko zrno sreće ima, poslije kiše čeka dugu tad se sretno sm'ješi svima.

Svrhu svoju svatko ima, netko ružan, netko lijep netko opor, netko sladak bitno je da nije slijep. Mojoj lijepoj dunji žutoj život je predodređen prije no što dođe zima doček joj je priređen. Pružam prst i pružam ruku ukrast ću te, dunjo, ja zbrisat ću ti brige, muku nek' i tebi sunce sja. Krasit ćeš mi sobu, dunjo makar na ormaru bila, zamiriši c'jelu kuću da bih ljepše snove snila.

IGOR DIVKOVIĆ RELATIVNO PESIMISTIČNO

Mrči, mrači, mrki mrak, svemir skida, svemir svlači, raskopčava, razodijeva, crnoj rupi ga privlači.

Mrači, mrči, mrak, svud, trči, svuda skače, svuda gmiže, od dalekog pamtivijeka, sa crnim se đavlom liže.

Izdaleka dođe blizu, sve pomrči, sve pomrači, crna kmica, crna ptica, crna plima, pomrčina.

Mrči, mrači, cijeli svemir, dubi, širi, njegov nemir, mrkim okom u dušu viri, sluđen, strahom, svemir žmiri.

Kmica tlači, kmica mrači, Nikad, drugim putom poći. Nikada se, svjetlo sunca, neće riješit mraka, noći.

IVAN GAĆINA U OKOVIMA HEDONIZMA

Lažni sjaj kapi alkohola na dnu boce obmanjuje bežilne osnatrene oči preko kruništa slijepe periferije dok nesretnik, lišen taštine, utapa prokockani život u moru tuge i gorčine preko polupromašenih margina. U maglenom sivilu, iza kulisa nijemog teatra, duša zavedena porokom prihvaća izazov učahurenog mega-ega da se bezuvjetno (z)druži s kapljicom između prigušenih uzdaha na bečkom valceru pijane noći. U okovima hedonizma, alkoholičar tone pod lažnim nadama razgranatog optičkog paradoksa dok na dvostrukom dnu kaplja svjetluca kao svjetionik skrećući omamljene misli na trinaesti zaokret pogrešnog perona gdje putnike vrebaju vjetri apokalipse.

JELENA STANOJČIĆ

LJUBAV I DOBROTA

Raduje me što u svome životu Nailazim na ljude i dobrotu. Oni se tiho i skromno provuku U moju malu srčanu luku. Onda ih srce golica i češka I nevješto im pjeva pjesmu o ljubavi Pa ih u sebi danima nosi O njima govori, njima se ponosi. A i oni od tamo ljubav uzvraćaju Pa se zajedno smiju, plešu, pjevaju... Sličan se sličnome uvijek raduje, A ljubav se širi i tu ne prestaje.

KATARINA SARIĆ

PROMAŠENA u svom žalosnom pokušaju da skinem Lorensa zapetljaću se u kučine pile bar da su od svile bile Tvoje nespretne nježnosti međeda topile su ovu kraljicu od leda iako to ti nikad nije rekla ispekla palačinke s orasima Iz transa sebi dođe voz kad prođe

LEAN RADIĆ

RELIKVIJE: STUPNJEVANJE NIŠTAVILA

kada bacim sjećanje na užarenu cestu moja podsvijest razgovara s drugim nevidljivim postojanjima ravnoteža u čahuri poremećenog božanstva ono što netko osluškuje mračno društveno stanje filozofska prostitucija apsolutne bitke ne mogu spasiti čovječanstvo a prapočetak smislenog refrena pronalazim u ideji ograničenih pejzaža ptica ispod krila čuva cijeli grad vjetru šaljem nož s futrolom od brušene kože nevjerojatne misli noćas zarobiše strop moje spavaće sobe Uranov zamak opkoljen besmislom stojim pored gnjile artičoke mudri profesor Odisej slomljenih nastojanja otrovani ljubavnici plutaju klancem na stepeništu knjižnice odaju počast majstoru snošaja vječni simbol dolazi kroz Pakao neporecive slabosti čega mora da se odreknem žigošu samilost vrijednu borbe duh vremena suprotnost neminovnih elemenata vizionarstva lišen veličajnosti nestajem kao izmišljotina u trenutku snoviđenja ovaj izrazito hermetički karakter Svijeta kompleksno pronalazi sugovornika daleko na margini progonjenih osjećaja

smrtonosni prsti slikar inspiraciju poklanja osuđen od vlastite kreativnosti unutar složene igre ako bivaš pokoran Bog te smatra najodvratnijim plodom svetogrđa more u prozoru traži tamno lice propasti tijelom voljene pokriva vrt slanih kaktusa ruke prsa vrat paralizirani hodnici razbacuju tišinu po usamljenim bolnicama praskozorje umiveno suzama gole Alkione gdje zakapaju čežnju pojavnog života iako su odavno izgubili mistični utjecaj na rajske svirače karma moja duša ne podnosi svjetlo običnog neba nekada su veliki slonovi hodali po savanama dan se budi na istočnoj polutki sazdan od atoma i prazne svijesti

MARIN ČAVELIŠ POHLEPA

Oni bi htjeli za sebe sve. Sve na Zemlji, u vodi i zraku Htjeli bi posjedovati ljude kontrolirati dušu svaku. Imaju svega, a stalno im fali. Uzeli bi sve, nikom ne bi dali. Njima stalno sve treba, sve - od Zemlje do neba. Pohlepa je bolest čovjeka. Za tu bolest nema lijeka. Uzrok joj je rupa na duši koja ne može da se zapuši. Svi nosimo pohlepe klicu. Svi na duši imamo rupicu, možda za nju ne znamo, ali svi volimo da - imamo. Ta bolest uništi razum a nekima i dostojanstvo. Uništavala je civilizacije, uništiće i - čovječanstvo. A za sve ima dovoljno, za svakog koliko treba. Ali oni bi za sebe sve. Sve - od Zemlje do neba!

MILAN DRAŠKOVIĆ

SONET ZA EDGARA ALANA POA

Pesak posvuda, prsti ponad ponora… Do crnih zvezda pogled u tamni bunar, izgubljeni stih napisan u spomenar – ,,U nespokoju čeka se nova zora.”

Ah, Anabel Li, čuvena tugovanka, Anabel Li iz kraljevstva na obali, gospa za kojom tuguju svi vali i krupna kišna kap sred sunčevog zalaska.

Nekom u Raju aura nostalgije, neponovljiva čar mistifikacije – na pustom žalu iscelitelj dok sneva.

Ovalni portret što ga, gle, prepoznasmo u predelima iz naših dečjih snova – jer život ovaj, znaj, san u snu je samo.

MILE LISICA

U BARICAMA PLAVOG NEBA

Reci mi Koju molitvu šapućeš Kada te neko boli . Dok sunce ljubi mokro lišće Po trotoarima Na kojima nedostaje i fali Samo trag tebi dragih stopa, . Reci mi Može li se još jednom cvetati Posle suza . Dok novembar raznosi žuto lišće Po trotoarima Na kojima se posle dvoje Samo jesen ljubila. . Reci mi Koju to molitvu šapućeš . Kada se već dva veka Ne možemo sresti U baricama plavog neba.

RIJAD ARIFOVIĆ

PRKOSEĆI SJEĆANJIMA

Ovu pjesmu, kao u staroj sehari čuvam u svom srcu i samo ponekad, dok uz svirku Cigana žalim za dobrim danima, puštam je da odleti do jedne ulice u malom gradu na kojoj sam budan sanjao kako sam jedne jeseni ispod samotnih oblaka lovio stepskog vuka. Teško je boriti se s vremenom na tom mjestu tako krhkom i punom uspomena koje me lome i ušutkuju koje me varaju i kradu unoseći nemir u moje srce. Sada kada me maska ljepote definitivno prepušta provaliji usamljenosti neuhvatljive uspomene, koje kroz dušu prodiru u moje tijelo, kao staro melanholično Sunce obasjavaju ljepotu minulih godina.

Bježeći od tuge lutam pokislim prostranstvima izbjegavajući zvijezde padalice i tople sobe u kojima bi se moglo pronaći vrijeme mladosti i zaboravljeni refreni koje sam učio napamet. Ponekad poželim odreći se svojih pjesama i svojih godina pokajati se za sve neizgovorene riječi prkositi sjećanjima pustiti kiše da pjevaju umjesto mene i pronaći dječaka u sebi.

S A NJ A B E R A K O V I Ć

NAPOSLJETKU

Kad mi dođe da samu sebe izgubim putem

odem na stepenice sjednem na petu, šestu da se nađem

pa uzmem onu s filterom (jer bez filtera ne ide)

tamo uvijek samoj sebi dobro ispadnem pa mi nekako lakše što sam ispala

vragu

iz torbe

tebi

iz...

S L A V E N K O P A NJ A HILJADU SMRTI

Preda mnom je jedna strašna noć Ni druga, ni brata, nikoga nema Nikog da čuje moj poziv upomoć Ispred svog tog zla koje se sprema. Hiljadu smrti neće biti dovoljne Da ubiju ovu jednu koju živim Pristao sam na dane bezvoljne I sad samo sebe mogu da krivim. Hiljadu smrti me dotaknuti neće I tek će nijemo proći pored mene A tamo gdje posmrtna povorka kreće Ostaće samo tragovi jedne žene.

S O NJ A K O K O T O V I Ć

UMRIJET ĆU POKRIVENA RAPSKOM LJEPOTOM

U titraju dana kada sunce poljubi ljeto i zlatom prospe modrinu koja mirna i uljuljkana upisuje verse sjete kada plavo kao hipnotizirano šuti tišinom beskraja umrijet ću pokrivena rapskom ljepotom.

VALENTINA MILAČIĆ

TI SI PJESMA NASMIJANA

Ptica ti si, vjetar krilat.

Mirta ti si, Sunce umno.

Jutro ti si, voda pitka.

Noć ti si, vatra začarana.

U zenitu duše ti si pjesma nasmijana.

VLASTA SUMAREV

LJETU POBJEGLA

Kratke su mi ruke u dosezanju Modrine Nosnice ne osjećaju sol i Pjenu Oblutak usput šutnut uz rub Staze Šapuće stoljetne udare Plime I oseke Mjesečeve avanture snivaju Neki ljepši san Ustaje dan Na prstima Sunce kotrlja ljeto Svlači zemlju Toplinom smiruje žamor Ritam je lak Kao zrak Morem polegnut Kratke su ruke da te Dotaknem Ali su mi misli široke Nezasitne

ZDENKO DUNDOVIĆ VOĆKA U SUZAMA

Lagani povjetarac grane voćke njiše, kišne kapi miju joj oči, obrazi cvijeća drhte na hladnoći. Nema toplog kaputa blijedi negdje u samoći iza sivog oblaka nijem, ukočenog pogleda. Voćka je tužna ljepotu cvjetnog huka blijede, hladne ruke rasipaju u vihoru muka. Cvjetovi se raspršili voćka drhti samotna pune su joj oči suza bol neubranih plodova.

Z O R A N H E R C I G O NJ A

OŽILJCI

Poštuj svoje ožiljke, zavoli ih, oni su tvoj stih, nada u bolji svijet, podsjetnik da si preživio sve rastanke i otrovne ugrize ovako zbunjen i smeten u svijetu bez oslonca i mete. Tvoji ožiljci su trag jedinstvenosti u traganju za rajem; jedina potvrda tvojeg postojanja u nepostojanju. Budi ovdje, zbliži se s tim. Pogledaj u sebe, pogledaj na sebe, to su tvoji ožiljci, tvoja promatračnica snova, tvoj vječni dah i krik.

PREVEDENA POEZIJA

HEINRICH HEINE Pjesmu Loreley njemačkog pjesnika Heinricha Heinea preveo je Vladimir Nazor.

DIE LORELEY Ich weiß nicht, was soll es bedeuten, Daß ich so traurig bin; Ein Märchen aus alten Zeiten, Das kommt mir nicht aus dem Sinn. Die Luft ist kühl, und es dunkelt, Unruhig fließt der Rhein; Der Gipfel des Berges funkelt Im Abendsonnenschein. Die schönste Jungfrau sitzt Dort oben wunderbar, Ihr goldenes Geschmeide blitzet, Sie kämmt ihr goldenes Haar.

Sie kämmt es mit goldenem Kamme Und singt ein Leid dabei; Das hat eine wundersame, Gewaltige Melodei. Den Schiffer im kleinen Schiffe Ergreift es mit wildem Weh; Er schaut nicht die Felsenriffe, Er schaut nur hinauf in die Höh‘. Ich glaube, die Wellen verschlingen Am Ende Schiffer uns Kahn; Und das hat mit ihrem Singen Die Loreley getan.

LORELAJ Ja ne znam od kuda mi sjena U duši taj slađani jad. Al' priče iz davnih vremena Otresti ne mogu se sad. Zahladilo – Rajna, što teče, Nalik na modar je trak, Još blistaju gora vrhunci, U klance dok šulja se mrak. Na liticu djevojka sjela U nakitu sjajnome; spram Sunca, što zapada negdje, Svoj češlja od zlata pram. Češalj je zlatan, a grlo Njeno slavujev je vrt. Melodija svaka joj ljepša, No proljeće, jača no smrt. Od njih je momak u čamcu Postao nemaran, bl'jed. On ne gleda na hrid i sike; Visoko mu i sluh i gled. Ja mislim da momka i čamac Progutalo r'jeke je dno. Lorelaj je pjevanjem svojim Uradila c'jelo to zlo.

ESEJI SVJEDOČANSTVA MIŠLJENJA

JOSIP ERGOVIĆ

KAKO SAM PISAO BIZARNU LUCIDU POLUSNA

„Sva je ukradena iz njekog starog libra starijeg neg je starost“, govori o svom „Skupu“ Marin Držić, zbog toga što je za okvir komedije preuzeo oblik Plautovog ćupa - aulularije - i do vrha ga napunio Držićem. On drugačije nije znao, a nije ni mogao... i da je htio. Za potrebe svoje „Lucide“ ja sam posudio okvir renesansnog Dubrovnika i pokušao ga napuniti... sobom. Ambiciozan poduhvat za pisca-početnika u poznim godinama. Bez ijednog ranije objavljenog retka, uložio sam u nju dvogodišnje iščitavanje stotina stranica povijesnih i književnopovijesnih tekstova. „Lucida“ je zajednički nazivnik svih libara koje sam u životu proštjeo, desetaka ljeta provedenih ispred i iza pozornica Dubrovačkih ljetnih igara i nekoliko godina studiranja hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti. Ideja o mladiću, novicijantu dominikanskog samostana u Dubrovniku - smještena u egzaktni povijesni okvir prodora Turaka na Balkan anno Domini 1463. - o momčiću koji tijekom svoje bizarne lucide polusna „preskače“ stoljeća i spaja svoj mozak na internet današnjice kako bi pokušao pronaći lijek za sušicu koja ga ubija, tad mi se činila sasvim originalnom idejom. Originalnom mi se čini i danas, trinaest godina kasnije. Zašto baš renesansni Dubrovnik? Zašto tako turbulentan povijesni trenutak? Zašto samostanski novak?! Kao da si je pisac nastojao zagorčati život i otežati zadatak do neizvodivosti. Svako od ovih „zašto“, međutim, ima svoje uvjerljivo „zato“. Prema mojoj prvotnoj zamisli junak je trebao biti mlad i obrazovan srednjovjekovni feudalac. Obrazovan zato što je morao biti u stanju pročitati i razumjeti složeno pisane futurističke tekstove. Kako pogrešno! Zašto pogrešno!? Zato pogrešno jer... kako će, molim vas, taj sušičavi mladić u zabiti nekog burga proizvesti streptomicin, recept kojega je s 67

interneta današnjice pročitao u svojim lucidnim snovima? Za proizvodnju antibiotika potreban je mikroskop i ostala sofisticirana laboratorijska oprema; između ostalog i tehnologija preciznog brušenja konveksnih leća. Rješenje se nameće: renesansni Dubrovnik, grad europskih spoznaja! Grad u kojem će nekoliko godina kasnije živjeti Ruđer Bošković i Marin Getaldić! Nije se ni njihovo znanje pojavilo niotkuda. Pa opet, da sam za junaka svoje priče izabrao plemića - Raguzina, on bi proizveo streptomicin, izliječio se i, Bog te veseli! A... gdje je tu priča? Zaplet? Dilema? ... Nema! A priču sam bio zamislio kao hit&run SF! Dobro, da vidimo tko je još imao infrastrukturu i uvjete u kojima se mogao proizvesti antibiotik? Kler, razumije se! Samostan! Najbolje, upravo, dominikanci; oni su „red propovjednika“, sveta braća koja svoju misiju prosvjetljivanja obavljaju u najbizarnijim uvjetima siromaštva, polusvijeta i poroka. To je, dakle, riješeno. Junak će biti siromašan, ali obrazovan mladić koji će imati pristup svim resursima samostana; premda ne uvijek na legalan i dopušten način. Pored toga, on je religiozna osoba koja se priprema za poziv svećenika; živi u odgovarajućem okruženju i nadgledan je od svete braće. Osjećate li, dakle, kamo smjeram? Momak, u predsmrtnom stadiju sušice, suočava se s okultnim silama koje mu nude produžetak ovozemaljskog života. Ali cijena je visoka. Treba izdati sve u što vjeruje i sve koji u njega vjeruju. Hoće li izabrati put vjere i sve prijaviti svojem ispovjedniku ili će zatajiti i upustiti se u nepoznato, griješno i privlačno. A to su svojstva nečastivog. Što biste vi učinili? Ne, nemojte mi reći. Da bi moj junak mogao ostvariti svoj „đavolski“ plan proizvodnje streptomicina u njedrima „kolektivne duše na izvoru vjere“ bilo je neophodno zadovoljiti nekoliko uvjeta. Radi toga radnja priče teče sasvim logičnim i razumljivim tijekom, u pronalaženju tih uvjeta. Junak se prvo morao izboriti za legalan pristup samostanskim podrumima, u kojima će saviti svoje tajno laboratorijsko gnijezdo. Zatim ilegalno, u ime samostana, naručiti i preuzeti sredstva i opremu neophodnu za izgradnju priručnog laboratorija. Potom je trebao obići šire područje Dubrovačke Republike u potrazi za uzorcima tla koji potencijalno sadrže željenu plijesan. Za čitavo to vrijeme morao je od svete braće i svojih drugova novicijanata prikrivati znakove teške bolesti jer bi ga pri prvom saznanju o sušici uputili u izolaciju lazareta. A onda bi sve propalo. Svim navedenim uvjetima bilo bi nemoguće udovoljiti u redovitim uvjetima života grada i samostana. Radi toga sam, kao vrijeme odvijanja radnje priče, odabrao turbulentno doba početka 68

provale Turaka u naše krajeve, što mi je pružilo niz mogućnosti za dodatne slikovite digresije i zanimljive epizode. Ovo su, dakle, bila moja tri „zato“, kao odgovora na tri postavljena „zašto“. Sad sam imao sve uvjete za vjerodostojno razvijanje priče: motivaciju likova, uvjerljivu intrigu i elemente napetog akcijskog trilera koji sam želio napisati. Kad pišete povijesnu priču, utopljenu u točno određeno vrijeme i prostor, u svakoj rečenici imate realnu mogućnost načiniti barem dvadesetak formalnih pogrešaka: kako je taj prostor tad izgledao, a ne kako izgleda danas; kako su ljudi živjeli, što su govorili, kako su se odijevali; što su jeli i pili; što su mogli znati, a što nisu; kakvi su im bili običaji... Pored svih predostrožnosti, nakon objavljivanja priče u časopisu „Ubiq“ u travnju 2010. shvatio sam da moji dominikanci objeduju puru, a kukuruz je u to doba rastao jedino... u Americi. Ako pritom još pokušavate dijaloge pisati govorom podneblja, dali ste si naredni uragan u prsa. Kao školovanom „lingvistu“ - fonetičaru i kroatistu - taj zadatak mi je, istina, nešto lakše pao. Kako bih postigao što veću autentičnost, budući da je dijalog pisan arhaičnim jezikom hrvatskog juga (Dubrovnik, Cavtat, Boka...) morao sam, pomalo, izmišljati jezični idiom svoje drame, služeći se različitim izvorima. Tu su, prije svega, dominikanske molitve, duhovni napjevi i formulaični obredni tekstovi, doslovno preuzeti iz povijesnih izvora. Sudeći po prvoj nagradi za monodramu na Četvrtom susretu hrvatskog duhovnog stvaralaštva „Kranjčić“ u Križevcima - za moju monodramu Virtualni moralitet napisanu po motivima „Lucide“ -a koju sam primio upravo iz ruku člana žirija, dominikanca, „Crna braća“, čini se, nisu imala većih primjedaba na moju književnu eskapadu. Primjedaba dosad nije imao nitko, premda je tekst objavljen u četiri navrata, u tri različita književna oblika (Bizarna lucida polusna/novela; Virtualni moralitet/monodrama; Mirakul svetog Vlaha/drama). To me beskrajno veseli. Iz literature je preuzet i navod teksta spomenika kulture („Šibenska molitva“ ili „Gospina pohvala“). Iz leksikonske građe preuzeti su dijelovi znanstvenih tekstova koje junak priče Đivo čita u svojim internetskim lucidama, zatim niz specifičnih - meni ne baš bliskih - formulacija s područja fortifikacijske arhitekture, kao i sva stručna obrazloženja ponuđena u fusnotama.

Bilo je praktički neizvodivo svaki od navedenih, manje ili više preformuliranih i necjelovitih izvora i citata označavati znacima navođenja. Taj grijeh, eto, nosim na duši. Mea culpa mea maxima culpa. Za potrebe drame, ulogu „frančezarije“ je odigrala pjesma Chevaliers de la Table ronde. Tekst koji upravo čitate trebao je imati za svrhu da bude pomoć i motivacija autorima koji razmišljaju o upuštanju u avanturu pisanja povijesne beletristike. Ako već ne bude motivacija, nadam se da neće biti demotivacija. U svakom slučaju, trebao bi biti malena pripomoć.

MARIJA JURAČIĆ

SMRT, ŽIVOT, LJUBAV

Smrt je sveprisutna i sveobuhvatna. Nalazi se u svakoj stanici materije, rađa se s njom, raste u njoj dok je potpuno ne preplavi i preuzme pa sam sklona tvrdnji da je materija primaran oblik postojanja. Da je drugačije, da je ideja u postanku svemira imala primat, ona u svoj plan ne bi ukalkulirala smrt. U svemu živom postoji Smrt. Njezin sat otkucava od iskona, a njeno vrijeme precizno i mirno sve postojeće pretvara u prah. Ona ništa ne propušta, nikoga ne štedi. Nema u njenom činu namjere. Ona djeluje automatski u skladu sa svojom prirodom, zakonom urušavanja i ništavila. U svom djelovanju nije predvidjela bol, jer u ništavilu boli nema. Bol je rezervirana za život. Kolika je dubina vremena u kojoj je Smrt carevala, mirno i samotno, bez životnih oblika, ne možemo pojmiti, kao što ne možemo pojmiti trenutak u kojem se pojavio Veliki Um svemira u kojem je bljesnula ideja koja je pokrenula mrtvu materiju i potaknula stvaranje života. Od tog trenutka, od trenutka Velikog bljeska, Život se neprekidno bori za opstanak. I nije mu lako, jer on uvijek, u svakom trenutku, u sebi nosi Smrt. Dok je Smrt svevremena i cjelovita, Život je fragmentaran i mora se neprekidno obnavljati, uvijek u novim jedinkama. Raskošan je u svome stvaranju žive prirode, kreativan u svome nastojanju da opstane, bez obzira na milijune svakodnevnih, malih, pojedinačnih smrti. Ne znam je li Životu svejedno što se u njegovom bazenu zbiva dok se on sam nastavlja. Izgrađen je na okrutnom zakonu preživljavanja u kojem moraš ubiti da bi živio. Tijelo traži hranu, a hrana je drugi živi oblik postojanja; biljka ili životinja, svejedno. Sumnjam da se Život bavi etičkim problemima. Priroda ih ne poznaje. No da bi se održao, da bi se obnavljao u toj igri Biti ili ne biti, Život je stvorio ogromnu, obrambenu silu koju zovemo Ljubav. Bila ona melem i utjeha ili samo vješti trik Života, ona spaja jedinke i stvara nove jedinke. Ona prelazi granice Svijeta živih i egzistira tako opredmećena, dirljivo sama, čak i beznadna. Ona postoji izvan svih stvari. Pripada duhovnoj

sferi u koju Smrt nema pristupa. Zadržava ono što je Smrt uništila, preko groba voli, jednako snažno i duboko i ne dozvoljava da se njen žižak ugasi. Ona negira fragmentarnost života, nestajanje svijesti jedinke, ona se provlači kroz sva životna vrenja i obnavlja se u cjelovitosti realnog i duhovnog života. Duhovnu sferu života objašnjavaju mnoge religije i filozofije koje se često međusobno sukobljavaju, a tijekom povijesti nerijetko su djelovale zlom po čovjeka. U Velikom Umu Svemira, u kojem je bljesnula prva misao, nema sukoba. Dopuštam si misao da je On ogromna, moćna svijest, koja postoji po sebi i čiji smo svi mi dijelovi. Otrgnuti od nje, prolazimo razne realne živote u kojima smo potpuno samostalni u odlučivanju, u poimanju Dobra i Zla. Na kraju svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te Svijesti. Kada čovjek proziva Veliki Um zbog neke grozote koju čine ljudi, treba znati da tu grozotu nije učinio On, da jedino ljudi po slobodnoj volji mogu odlučiti i jedino oni snose zasluge i kaznu, jer oni su On. Svi smo nastali iz istog moćnog izvora i svi se vraćamo istome ušću. Koliko mi poštujemo ideju Dobra, toliko će dobra biti i kuća u kojoj živimo i Svijest kojoj se vraćamo i iz koje ćemo nanovo poteći. Svi se rađamo s klicama Dobra i Zla i upravo smo zato sami odgovorni za svoje postupke. Svojim postupcima u ovom životu utiremo put budućem postojanju, jer sve postojeće prožima ista umna osnova.

SEAD PIZOVIĆ

BOSNA - IDEJA VRIJEDNA ŽIVLJENJA (Onima koji su se borili za Bosnu 1992. - 1995. godine) Sarajevo. Marijin dvor. Trg. mart - april 1992. godine. Počelo je žestoko, verbalno. Prvo se Karadžić na TV-u zapjenio i prijeti: "Muslimani će s ovih prostora nestati, ako rat počne!" Alija tješi ljude: "Mirno spavajte, rata neće biti.“ I poslije: "Nas će braniti Jugoslovenska narodna armija." Vrtim to u glavi i gledam tu gomilu ljudi koja se okupila na trgu. Probijam se i miješam s njima. Odjednom, ispred mene tuča. Mladić i čovjek srednjih godina hvataju se u koštac i pokušavaju jedan drugom zadati udarac šakama. Traljavo i usporeno. Prilazim, a oni se na moment razdvojiše i gledaju u mene. Šutim i procjenjujem. Ovog srednjih godina znam iz viđenja i mislim da pripada uličnim šanerima. Uvijek je fino odjeven i kao finih manira. Mladić se obrati meni kao da se pravda i kaže: "Stalno mi napada i maltretira oca." Tu me kupuje. Šaner me gleda kao da me je prepoznao i nestaje u gužvi. Idem dalje, razmišljam: Počelo je sređivanje računa, jer su svi namirisali rat, a u ratu je prilika da se ostvare bolesne ambicije, koje se nisu mogle u miru ostvariti, radom i učenjem. Tu su i razne osvete i likvidacije. Idem dalje. Na uglu ulice, preko puta restorana Marijin dvor stoji visok, mlađi čovjek s kaljašnjikovom i povremeno ispuca kratak rafal u pravcu Vraca. Sam je i stalno se osvrće da ga neko ne ugrozi s leđa. Prilazim mu i kažem: "Jarane, kako ide?" Pogleda me i k'o iz topa izusti: " Idi kod Švrakića i dat će ti pušku." Na pomen imena samo sam mu klimnuo glavom i udaljio se. Netko me je davno upozorio da je to mutan tip i meni je to dovoljno da ne poslušam mladića koji me na moment zadivio odvažnošću, pa i suludim srljanjem, jer je bio sam. Drugi put sam ga vidio ispred Doma milicije kako sa specijalcima policije ide u poderanim farmerkama i patikama u sve dijelove grada gdje se puca. Moj prijatelj Adnan i ja došli smo u Dom milicije da se prijavimo i da nas regrutuju za obranu

grada i dobili smo odgovor da oni ne primaju dobrovoljce za obranu grada. Osim Adnana i mene, tu se skupilo stotine ljudi da se prijave u sistem, formaciju policije da brane grad. Isti odgovor je bio i za sve njih. Da završim s pričom o ovom mladom čovjeku. Saznao sam da se zvao Đilda. Bio je predvodnik Željezničarovih navijača, fudbalskog kluba s Grbavice. Poginuo je u prvim mjesecima rata u Sarajevu. Nije me iznenadilo, ali me dobro uzdrmalo emotivno, kamikazno. I dok ovo pišem, kažem: "Zar ga nisu mogli sačuvati, jer nije bio obučen za borbu i rat kao ni devedeset posto branilaca grada?" Kada je propalo Adnanovo i moje regrutovanje, odlazim u moju mjesnu zajednicu Centar da vidim kako su se oni pripremili i da se priključim. Tamo zatičem Seada, sekretara. Djeluje mi staloženo. Nešto ga pitam, kada ulazi neki mlađi čovjek, duge kose i brkova i prijeteći se unosi Seji u lice i ljutito izgovara: "Dosta mi je vas komunjara ovdje!", i nastavlja u tom smislu... Sejo šuti i ne mrda. Moji blesavi instinkti rade i ja ga lagano uhvatim za ruku i kažem: "Polako, šta si navalio na njega, svi smo ovdje da zajedno vidimo šta raditi i organizirati se", jer apsolutno nije bilo nikakvih uputa od općinskih vlasti i općinskih vojnih službi, tako nekako su se zvali. Pogleda me sa smiješkom (meni jasni ulični maniri koji govore). Nije me poznavao i nije htio da rizikuje sukob s nepoznatim. Odlazi ljutit. Pitam Seju: "Ko je ovaj?“ „Neki Topa. Tu se vrzma po mjesnoj zajednici, a i ne pripada joj. Pokušava regularnu rezervnu policiju razoružati i dovesti svoje neke koji će ga slušati.“ "Sve gore od goreg", pomislih i izlazim na ulicu. Gledam ljude dezorijentirane i uplašene. Povlače se u zgrade, stanove, nitko im se ne obraća. Sami su u iščekivanju. Nailazi mlađi čovjek s puškom i kaže: "Hajde, pođi sa mnom." Ulazimo u jednu zgradu na početku Dalmatinske ulice. Zvoni na vrata jednog stana. Otvara stariji čovjek i kaže: "Moj sin (rezervni policajac) nije dobrog zdravlja i neće ići s nepoznatima i evo vam njegova puška", i zatvori vrata stana. Pomislih - dobro je postupio. Ovaj pratilac daje meni pušku. Poslije sam saznao njegovo ime i da je bio osuđen za pokušaj ubistva. Policiji i pravosuđu poznat. Odlazimo ponovo u mjesnu zajednicu, ja sjedam i čistim pušku, jer je bila konzervirana i natopljena masnoćom. Očistim pušku i stavim metak u cijev na gotovs. Izlazim na ulicu, srećem poznanika i obradujem se. On je rezervni policajac s puškom, regularan. Odlazimo do dna Kulovićeve ulice. Nailazi taj Topa, naoružan puškom. Moj drugar mi kaže da oni, rezervni policajci, imaju svog komandira i da ovog Topu ne priznaju. Topi se ne sviđa da pričamo i pita 74

me:" Da li se ti plašiš?" Iste sekunde htio sam da kažem: "Treba da te spucam da bih ti dokazao da se ne bojim?", ali sam izgovorio: "Treba da spucam..." i nisam nastavio dalje, jer se on trgnuo i prepao. Vladam sobom. Držim pušku na gotovs u ruci i metak u cijevi. Moj drugar je ušutio. Prepao se. Tada nisam znao da su se iza mojih leđa dvojica prikradala da me napadnu. Te sekunde mogao sam situaciju riješiti, podići pušku i upucati ovoga ispred mene. Rade instinkti za preživljavanje, ali i ono što ja jesam. Ubiti ljude koji su na mojoj strani rata, to ne mogu, bez obzira što su problematični. Znao sam da će oni mene ubiti, a ipak sam pustio pušku i bio spreman. Tad su povikali: "Bježi, trči!", valjda da me u trku ubiju. Tad sam čuo moga drugara, koji je došao k sebi i proderao se: "Ne pucajte!" Pretpostavljam, taj koji je htio pucati iz "moje" puške, repetirao je i iznenadio se da je metak u cijevi. Naravno, i moga druga su razoružali i odjebali. Sljedeće jutro sam došao u mjesnu zajednicu i Seji, sekretaru, dao napismeno šta se desilo i gdje je puška završila. I tako sam završio s mojom mjesnom zajednicom. Život ide dalje. Tako je svaka mjesna zajednica, kvart, po uzoru na moju dobila neke "vođe", loše momke. Većina su bili predratni kriminalci. Odmah su opljačkali grad iznutra, firme, ustanove, radnje, stanove, vozila, kuće i sve što im je došlo pod ruku. Cilj im je bio da budu glavni u svom kvartu i nisi htjeli ući ni u jedan sistem, formaciju, tako da poslije rata nije bilo evidencije o njihovom djelovanju. Nisu bili ni u jednom rovu oko grada s braniocima, nego su se krili po podrumima i šetali gradom s puškama i motorolama i povremeno upadali u stanove, kao da traže snajperiste, a razlog je bio - krađa. U proljeće - ljeto 1993. god. napokon su ih raspustili. Mnogi od njih su poslije rata sebe prikazivali kao heroje i spasioce grada i dobili su visoke činove, neki i diplomatske pasoše, poslovne prostore i ko zna šta još, jer tome su stremili sve vrijeme. Istinu treba znati, pa koliko god bila neugodna, bolna, ja ću je prikazati! Cijeli grad, u to vrijeme, imao je i mladiće koji su bili heroji, jer su branili svoje domove, kuće, familije i obranili ih. Oni treba da pišu o bitkama, o Žuči, trebevićkoj liniji odbrane, pofalićkoj, Dobrinji i ostalim bitkama u kojima su mnogi izgubili živote.

Nalazim se sa Zlatkom. Nemamo hrane i krećemo do Merhameta kod Latinske ćuprije, možda nam nešto i daju. Stižemo. Pred zgradom Merhameta okupilo se mnogo ljudi, psuju i deru se: "Lopovi, dajte nam hranu!", i tako... Zgrada 75

zaključana. Stajali smo neko vrijeme pa otišli. Dolazim kući i kažu mi da je bila naša komšinica ispred stranke SDA i dala nam da popunimo pristupnicu da smo članovi SDA. Cijeli život nisam bio ni u jednoj stranci, neću ni u ratu. Zato smo platili cijenu, jer u toku rata moja djeca nisu dobila ni jednu kiflu, a kamoli nešto više hrane. Onda krenem prema ulici Kaptol jer znam da tamo Caritas ima prostoriju. Vrijedi pokušati. Silazim niz nekoliko stepenica i ulazim u prostoriju. Mlada djevojka stoji za pultom. Pozdravim i stanem. Ona otpozdravi i gleda me. Šutimo oboje. Pomislih - kriva adresa. Vadim iz džepa ličnu kartu i pružam joj, ona je otvara, vidi moje ime i prezime i kaže da ga mora zapisati. Vraća mi kartu i odlazi u drugu prostoriju. Brzo se vraća s velikom, crnom plastičnom kesom napunjenom do vrha. Zahvalim i odlazim. Kući otvaram sadržaj kese i nalazim pravo bogatstvo, kvalitetnu hranu, gozbu za ratne uslove. Poslije sam saznao da se djevojka zove Stela. Sreo sam je u ratu nekoliko puta, a i poslije rata, kada se udala i rodila djecu. Neki susreti traju i traju bez fizičkog sastajanja i uvijek su obostrano posebni, ljudski. Jedne noći odlučim otići u MUP da potražim drugare iz mladosti da me angažuju kao rezervnog policajca dok rat traje. Tada još uvijek nije bila uspostavljena vojna formacija. Namjera mi je bila da izbjegnem loše tipove, jer je policija imala kakvu-takvu formaciju. Krenem Titovom ulicom i malom bočnom ulicom koja izlazi od suda. Vidim, trče dva uniformisana policajca srednjih godina, zadihana, blatnjavih cipela, raščupane uniforme. Pitaju me gdje je MUP. Upućujem ih i oni odlaze trkom. Ko zna odakle dolaze da se priključe svojim policajcima. Možda je "pala" njihova stanica. Navečer ulazim u MUP i na recepciji tražim mog drugara koji je na visokoj poziciji. Upućuju me i ulazim u njegovu prostoriju. Pitam ga može li me primiti kao rezervnog policajca da se borim. Odmah telefonom poziva načelnika jednog odjeljenja. Načelnik ulazi, poznajem ga iz mirnodopskih godina i sportskih dana. Polazim s načelnikom na prvi sprat i on mi kaže: "Hajde da te upoznam s drugarima koje poznaješ." Ulazimo u prostoriju. Na sredini je velik stol, lampa spuštena po sredini stola, četverica sjede i igraju karte, velika boca pletara na stolu i "djevojčica" sjedi jednome od njih u krilu. Fleš me drmnu za ne vjerovati. Nisam se zbunio, kažem načelniku da moram izaći. U hodniku mu kažem da neću boraviti unutra i pitam ga: "Zar nećemo ići na Grbavicu, jer se tamo puca i vode žestoke borbe?" On mi odgovara: "Nije to naš zadatak, mi smo za druge dužnosti." Vodi me u drugu prostoriju da upoznam ostale rezervne policajce. Prvo mi je zapeo za oko jedan, mislim da je po struci arhitekt, znam ga iz viđenja. Opasao je

pištolj oko ramena i leđa kao u onim filmovima o detektivima i stalno sparta hodnicima i pozira. Valjda su ga snimili ovi profesionalni policajci i jedan dan zovu nas na dogovor. Govore o predstojećoj akciji u dijelu grada niz Miljacku, tačnije, o liniji razdvajanja gdje se stalno puca. Arhitekt s pištoljem treba biti vođa akcije. U sekundi sam spoznao da ga iskušavaju da vide njegovu reakciju i da ga malo prizemlje. Izmislili su akciju. Brzo se snašao i reagirao rekavši: "Hoću, ali prvo vi idete naprijed, a ja ću za vama, u korak vas slijediti." Više ga nisam viđao u zgradi, ko zna kuda je otišao. Brzo sam se zbližio s mladićem koji je vježbao. Vidi se njegova muskulatura i nabildanost. Prijatan, inteligentan i dobar drug. U grupi je bio i Makedonac Stevan, oficir JNA. Jednog dana načelnik uputi na zadatak Stevana, momka koga nisam poznavao i mene. Trebalo je da osiguramo cisternu Energopetrola, da proba iscrpiti gorivo s jedne lokacije u blizini Vrbanja mosta. Znači, na liniji razdvajanja i djelovanja snajpera i ostale paljbe. Opasna rabota. Dođemo na lokaciju. Stevan je zadužio pušku, a ovaj momak i ja smo bez oružja. Stevan mi utrpa pušku i nestade u obližnjoj zgradi. Dugo je trajalo ispumpavanje goriva. Vraća se Stevan i daje mi nekakve letke, propagandni materijal. Piše - sve u smislu nezavisne Bosne i tako nešto. U ruci drži ženske cipele Borosana i kaže da ih nosi čistačici MUP-a. Vraćamo se u zgradu MUP-a. Stevan uzme pušku iz mojih ruku da je vrati načelniku. Tad pomislih - onaj ko je držao pušku na osiguranju cisterne, mogao je biti čista meta srpskih snajperista. Eto, neće me snajper. Navečer kažem mom drugaru, mladiću, da mi je ovaj Makedonac Stevan sumnjiv, da nije regularan i dodajem: "Ti si blizak s načelnikom, upozori ga." Poslije nekoliko mjeseci bilo je na TV-u da je Stevan uhapšen i da je radio za KOS. Karadžić je dao dobru razmjenu da ga izvuče na Pale. Jednog dana nas pozvaše da istovarimo kamion s hranom, parkiranom uz samu zgradu MUP-a. Bilo nas je osmoro. Počeo je istovar, kad odjednom, uz sam kamion eksplodira granata. Svi pobjegoše u obližnji podrum, a ja ostadoh uz kamion. Zašto nisam potrčao u podrum ni danas ne znam. Neko povika: "Ide i druga, po nekom pravilu...", ali ja ne mrdam. Ispred kamiona. leži vozač na asfaltu. Dotrča mlađi policajac u civilu i pokušava ga uspraviti u sjedeći položaj, ali vozač je preminuo. Policajac i ja se pogledasmo i to traje... Sami smo na tom

prostoru. Nije bilo druge granate, srećom za obojicu. Neće me ni granata. Pogled na čovjeka koji je držao vozača u krilu ureže se u pamćenje i izazove divljenje. Poslije rata smo se sreli dva puta na ulici.. Obostrana bliskost i veliko povjerenje se automatski uspostavi. Ispričao mi je neke stvari u vezi s policijom, koje neću zapisati. Uglavnom, napustio je policiju, a meni je ostavio jedan dio duše, duha, popunjen čovjekovim djelom, što me nosi i ispunjava. Jednog dana, ljeta 92. god, u jutarnjim satima, ispred MUP-a, na uglu ulice P. Goranina (mislim da se tako zvala) - velika gužva. Izletim da vidim šta se dešava, a tu jedan mlađi policajac s poluautomatskom puškom. Ja nemam oružje. Nasred glavne ulice, Titove, zaustavljen, blokiran saobraćaj i nekoliko momaka s puškama skače i galami. Policajac mi kaže: "To ti je Kruško, desna ruka Juke Prazine." Kažu da imaju i na krovu Energopetrola snajperistu da ih pokriva. Srećom, ne obraćaju pažnju na nas dvojicu. Nas dvojica smo predstavljali cijeli MUP. I ko zna koliko bi to trajalo da iz dolazećeg automobila ne izađe Juka Prazina na dvije štake i krenu ubjeđivati Kruška da ukloni barikadu i pusti saobraćaj. Kruško mu objašnjava da su mu ukrali auto, koji je i on nekome ukrao. Svakodnevnica u ratnom Sarajevu između tih kriminalaca. Juka ga moli da popusti i na kraju odoše. Njemu je važnije vozilo, koje je ukrao nekome, od odbrane grada. Tako su svi lopovi funkcionirali. Nije prošlo ni nekoliko dana, kad opet blokada iste ulice i lokacije. Ponovo dvojica policajaca i ja branimo MUP s jednom puškom, dok su ove grupe dosta dobro naoružane. Klimam glavom policajcu s puškom da ga malo dignem, da zna da nije sam. Dvije grupe su se sukobile, ko će znati razlog. Možda, oko toga ko je veći gazda ili radi teritorije ili podjele plijena, što nema veze s obranom grada. Gradska i kriminalna rabota i bezakonje na ulicama. Jednog dana u septembru 92. god. moj prijatelj Dževad kaže mi: "Hajde, dođi da radimo skupa sa šefom." Prije rata, u jednom institutu, radili smo skupa i postali smo prijatelji. Sada bih trebao raditi s njima u Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije, u kojem je formirana Direkcija za namjensku proizvodnju, a ja kažem za vojnu, ratnu proizvodnju, za Armiju BiH. Počeo sam raditi, a šef Direkcije bio je katolik, iskusan inženjer. Izbjegavam govoriti katolik, musliman, pravoslavac, Jevrej, ali sada želim da kažem. Znam gdje sam to pročitao, nije moje, ali je jednim dijelom blizu mene i parafraziram: "Vrijeme koje provedeš u molitvi - bolje je da iskoristiš da uradiš neko dobro djelo, a umjesto biti vjernik - bolje je biti

čovjek", tako nekako. Pored šefa Direkcije, bila su i nas trojica zaposlenih. Radilo se 24 sata dnevno, ne baš bukvalno, ali ja sam spavao obučen i to govori... Budući da se radi o ratnoj proizvodnji, na određenim i legalnim mjestima postoji arhiv i dokumentacija, tako da nema potrebe o tome pisati. Pisanjem bih povrijedio, najblaže rečeno, ostale kolege s kojima sam radio te ratne godine. Neki poriv me tjera da napišem moje indirektno upoznavanje Cace, komandanta brigade Trebević. Tokom 92. god. nekoliko puta sam odlazio na Bistrik i s dvojicom razgovarao o njihovom angažmanu i radu na nekim detaljima za vojnu proizvodnju. Tad su mi govorili da imaju izvanrednu saradnju sa Cacom i da on često dolazi k njima kada mu treba nešto popraviti. Kažu da kopa rovove na Trebeviću, da ga vojnici cijene i da sve daje za obranu tog dijela grada. Krajem 93. god. desilo se što se desilo i Caco je ubijen, kažu, u vojnoj komandi. Jedan dan u moju prostoriju je ušao jedan od mojih drugara s Bistrika. Pitam ga da mi nešto kaže o Caci. Znam da u to vrijeme nije bilo poželjno pričati i čačkati o Caci i tom događanju. Malo je uzdahnuo i počeo pričati, tiho, da mrtve ne uznemiri. Caco je u početku rata za njega bio heroj. Onda mu se desila nesreća kad mu je puška eksplodirala u rukama i amputirali su mu dio šake. Prije rata je svirao harmoniku. Od tog događaja promijenio se. "Ja znam i pamtim onog Cacu s početka rata", i tada mu suze krenuše, a ja sam rukom mahnuo da više ne priča. Dženaza mu je bila kada sam ja radio u Libiji. Moji prijatelji su mi kazali da je Cacina dženaza jedna u zadnjih stotinu godina u Sarajevu, toliko je bilo ljudi da su ga ulicama nosili na rukama do Kovača. Godina 1993. mjesec decembar. Šef daje ostavku. Tada sam se sjetio januara 93. god. Hladno jutro. Sjedim u našoj prostoriji. Šef Direkcije se nije pojavio na poslu. Znam da spava u zgradi preko puta Muzičke akademije u centru grada. Kada je rat počeo, živio je u svome stanu na Grbavici sa suprugom i dvije kćerke. Upali su mu u stan srpski vojnici i tukli ga nazivajući ga ustašom i kćerkama pucali iznad glava. Jedva, i uz mnogo sreće, se izvukao i došao na našu stranu. Kažem Dževadu - idem da vidim šta je sa šefom Direkcije. Polazi i on. Stižemo u stan. Sjedamo. Tu je naš šef i još izbjeglica. Odmah nam govori da su neki vojni policajci upali, počeli se derati i nazivati ih ustašama i da će ih pobacati kroz prozor. U tom momentu ulazi jedan od tih vojnih policajaca i sjeda do mene. Pita: "Znamo li se?", a ja odgovaram: "Znamo." i šutim. To je izletjelo iz mene, iako ga ne poznajem. Možda će i taj odgovor utjecati na daljnji tok događanja u stanu. Zagleda me, šuti, ustade i ode. Nedugo zatim, ponovo se otvaraju vrata stana i

ulaze tri vojna policajca i neki pisar iz općine. Prepoznajem visokog s malim ožiljkom na licu. Ćelo, Ramiz Delalić. Kako sam ga prepoznao? Prvih dana rata, automobil Golf, je jedno vrijeme dolazio na tržnicu, a ja tu stanujem i viđao sam taj auto. Dovozio je hljeb i dijelio besplatno ljudima, kao… to je od Ćele Ramiza. Na zadnjem staklu auta zalijepljena velika slika Ćele da ljudi zapamte kako izgleda dobročinitelj. Tako sam i ja sliku memorirao, a sada, iznenada, ja ga uživo gledam. Prilazi i obraća se šefu: "Guzonja, šta hoćeš?", i tako... Do mene sjedi Dževad i počne neki svoj ekspoze, kao: "Nemojte tako...", a ja ga automatski lupam po koljenu da prestane, jer ne zna s kim ima posla. Tada Ćelo prilazi Dževadu, hvata neku tešku stolicu i prijeti mu: "Guzonja, ako te ovom stolicom..." Tad moji ludi instinkti proradiše. Kako i zašto nemam ni danas odgovora. Ustajem, krenem prema Ćeli i dođem na korak-dva do njega i izustim: "Ramize, dosta je i tebe, prekini!" Očekivao sam da će me štocirati ili izvaditi pištolj i isprašiti metak. Čekam. Ne znam koliko je to trajalo. Odjednom se okrenu i svi izađoše iz stana. Dževad i ja odmah smo otišli do šefa i ispričali događaj. Šef je odmah sve poduzeo da se to riješi. On je i prije, koliko ja znam, htio da se riješi ta vojna policija u kojoj je bilo dosta kriminalaca, tako da je svojim poštenim, sistemskim djelovanjem navukao na sebe mnoge neprijatelje. Prolazilo je vrijeme i uvijek sam se pitao šta me je to spasilo da me Ćelo nije "pomeo". Jednostavan odgovor - kriminalci ne vole prisustvo svjedoka. Drugi odgovor - stan s izbjeglicama. Vodio je pisara iz općine da mu na licu mjesta "upiše" stan, a u stanu klavir, slike i druge vrijednosti. Zato su izbjeglice trebale izaći iz stana. To je u ratnom Sarajevu bila svakodnevnica. Šef Direkcije vratio se na posao. Mislim da je bio februar 93. god. Šef Direkcije treba da preko aerodromske piste izađe na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Ne znam zadatak, ali bio je dosta iscrpljen, familija mu je izašla iz Sarajeva na sigurnu teritoriju. Nisam siguran da li je znao za budući sukob Armije BiH i Hrvatske. Tu noć planiranog noćnog izlaska okupilo se mnogo ljudi u našoj prostoriji. Dosta rizičan prelazak. Pozdravljaju se svi međusobno. Priđem i ja i ta gesta je sve govorila. Vadi iz kaputa, kojeg je dobio kao izbjeglica, neku sličicu, od žvakače gume ili bombona i daje mi je. U tom trenutku bio je to jedini opipljivi način pozdrava koji mi je govorio sve o ljudskom sporazumijevanju. Mnogo je ljudi u prostoriji, sve profesionalci i da je drugačije bilo, mogli bi posumnjati na nešto drugo, jer smo u ratu. Samo prijateljska pozdravljanja. Nikada ga više nisam vidio, ni čuo o njemu, jer sam 1996. god. odmah otišao u Libiju, pustinju Saharu, raditi svoj civilni posao.

Decembar, 1993. god. Šef se pakira. Sastanak u njegovoj prostoriji. Kaže nam da daje ostavku. Ja mu kažem: "Idem i ja." Da li se radi o lojalnosti? Ima i toga, ali moram kazati da je s njim raditi bilo izvrsno. Daje ti punu podršku i samostalnost u poslu. Ako i pogriješiš, neće te ostaviti, nego će ti pomoći i izvući iz tebe sposobnosti i znanja za koja nisi ni znao da posjeduješ. Sigurno je teško naći nekoga sličnog njemu. Pakiram i ja stvari. Jednog jutra dolazim za svoj stol, a netko mi papir na stolu ostavio. Gledam - rješenje za moj daljnji rad u Direkciji, potpisano od novog šefa Direkcije. Znači, ostajem s novim timom. Naravno da nisam prihvatio i tiho sam otišao. Juni, 1994. .godina. Tokom rada u Direkciji sarađivao sam s Ministarstvom odbrane. Znali su da sam otišao iz Direkcije i pozvali me da dođem raditi u njihovo ministarstvo. Prihvatim. Prvi dan na poslu. Dobijem rješenje za poslove civilnog stručnog saradnika za energetiku, goriva, plin, za Armiju BiH. Na stolu zatičem malu hrpu papira. Pitam: "Šta je ovo?", kažu da je to ostavio moj prethodnik. Kažem: "Taj koji je radio prije mene, ja hoću da mi skupa izvršimo primopredaju posla i dokumentacije." Nisu se baš trznuli. Jedno jutro dolazi taj što je radio na ovim poslovima i ja mu govorim o primopredaji uz zapisnik. On me gleda s blagim smiješkom i kaže: "Ja sam u ovoj zgradi (zgrada Predsjedništva BiH) mogao birati bilo koji posao (aludira na predsjednika predsjedništva BiH)", i ostalo je u zraku: "Koji si ti mali k...." Uglavnom, nema primopredaje posla. Jednog dana zateknem na stolu papir, naredbu za upućivanje deset tona goriva zeničkom korpusu. Trebao bih to potpisati. Prije toga zvao me načelnik da riješim problem u Luci Ploče. Stigao je tanker goriva, a to gorivo je zaprljano, tvrde iz firme Energopetrol. Razgovaram s direktorom Energopetrola i vidim da tu nešto nije regularno. Imam ideju uključiti tuzlanski Tehnološki fakultet da vidim tu zaprljanost goriva. Međutim, za nekoliko dana ta tema nije više aktuelna i tako... Gledam papir koji treba da potpišem za deset tona goriva. Pitam gdje će se ovo gorivo iskoristiti i za koja vozila, koje tenkove, koje kamione, eventualno avione i sl. Puno pitam. I tad donosim odluku - neću ovo raditi! Neka je rat, ali za diletantizam i neznanje možeš, a i ne moraš odgovarati. Moj moždani sklop tako ne funkcionira. Kažem načelniku da sam završio s poslom i odlazim. Tu je bilo indirektnih prijetnji i pozivanja na zakone, pravila i tako. Samo sam otišao. Taj dio moga boravka u Ministarstvu odbrane nije nigdje evidentiran, jednostavno je nestao.

Jednog dana dođem u stan, kad … nema mlađega, devetogodišnjeg sina. Vani granate padaju, snajperi pucaju. Izletim da ga tražim. Krenem prema pošti, koja je odmah prvih dana rata zapaljena, samo kostur ostao. Zapalili su je iznutra. Idem prema Skenderiji, gdje stanuje njegova baka. Nigdje nikoga na ulicama. Ususret mi ide Šefik, moj drugar, skupa smo radili prije rata. On je u specijalnoj jedinici MUP-a. Odmah mi kaže: "Ne mogu više izdržati, stalno me zovu u akcije, iscrpljen sam i nemam odmora." U tom trenutku zveknu granata u blizini. Kažem mu automatski: "Kud me ne raznese?", a on isto ponavlja: "Kud mene ne raznese?" Normalna ratna komunikacija. Tada sam znao da smo obojica prešli psihološku liniju izdržljivosti, kada ti je svejedno, čak i priželjkuješ da te usmrte. Šta je, tu je. Rastajemo se i svako na svoju stranu ratnoga dana, pod granatama, često bez vode, struje, hrane, s hladnoćom i ostalim ratnim razvaljivanjima ljudskog duha i razuma. Tada sam prvi put bio u dilemi da djecu i ženu izvedem vani, u Evropu. Kako to izvesti kada nisam imao ni jednu marku u džepu, auto smo prodali da kupimo nešto hrane, onda vani nema nikoga ko bi nas, za početak, prihvatio i tako. Dugo me to drmalo i ipak smo ostali na okupu. Tako je bilo. Dirnulo me to do kosti. Dođem u stan, maloga sina nema, negdje s djecom igra lopte. Znam im bazu i otići ću poslije. Na stolu stoji papir i nekakvi dijelovi od njegovih igračaka. Čitam: "Majo, molim te, nemoj dirati ove moje dijelove na stolu, hoću da napravim bombu." Proklete emocije! Tada shvatih da rat polako i našu djecu uvlači i izbacuje ih iz njihovog djetinjstva. U septembru 1995. god. dobih prvi i jedini poziv tokom rata da se javim na mobilizaciju u vojsku. Odlazim. Vojni referent Općine Centar kaže mi da je dobio naređenje da me odmah pošalje u rov na Sedrenik, tačnije na Špicastu stijenu. Drži u ruci papir i pruža mi ga da pročitam, kao on nije kriv, on samo izvršava naredbe. Odbijam da pročitam i kažem: "Odmah me šalji, nema problema." Dolazim na Sedrenik i tražim pisara moje jedinice. Nalazim ga u nekoj rupi od prostorije i dajem mu moje papire u koverti. Čita, gleda papire, gleda mene i odjednom progovori: "Šta si ti uradio da te sada šalju u rov na Špicastu stijenu." Šutim. Daje mi upute kako ću naći komandira voda. U onoj vojsci sam bio rezervista i nešto od odjeće sam obukao za šumu i rov. Zeleni šinjel, a cipele civilne. Prvi susret s komandirom voda. Mlađi čovjek, živi na Sedreniku, gdje su mu kuća i familija i normalno - brani svoj dom i familiju. Daje mi automatsku pušku i kaže:“ Da vidim znaš li je rastaviti i sastaviti, a trebat će je povremeno čistiti. Uradim što je tražio, a on kaže: "Hajde za mnom." Odveo me bukvalno ispod Špicaste stijene. Podignem glavu i prvi put vidim izbliza tu 82

stijenu, a na vrhu se vije srpska zastava. Pomislih - ne treba im puška da me skinu, to mogu uraditi kakvim kamenom, tolika je razdaljina. Komandir mi daje kramp i lopatu i pokazuje pravac kuda ću kopati rov. Gledam, zemlja k'o beton tvrda. On ode rekavši da će doći po mene. Ne sjećam se koliko sam dugo kopao, ali sam prionuo na posao, jer sam kopanjem i znojenjem iskalio svu nervozu. Došao je po mene i sišli smo u bajtu. Dao mi je nove zadatke, tako da sam od sutra raspoređen u rov na najisturenijem mjestu prema rovovima srpske vojske. Razdaljina između naših i njihovih rovova bila je na pojedinim mjestima vrlo mala. Dok smo sjedili i dok mi je izdavao naređenja, tu su sjedili i čovjek zadužen za moral ili tako nešto i jedan borac. Borac ustade, približi mi se i dohvati se mojih dlanova te naglas kaže: "Vidite, dlanovi su mu skroz krvavi od kopanja." Šutim. Upoznao sam moju smjenu. Za nekoliko smjena u rovu i bajti počeo sam se navikavati na ove uslove življenja. Poslije svake smjene, preko dana iscijepam drva za jednu vreću i to nosim kući za loženje vatre. Iz rova sam često izlazio na brisani prostor u grmlje i šumu i brao kupine da ih odnesem kući sinu. Govorili su mi da sam sretan i čudili se kako me dosad nije strefio snajper. Bilo mi je svejedno. Jedne noći, kada sam krenuo na svoju smjenu, trebao je i jedan mladić ići sa mnom, jer je pravilo da u paru noću držimo stražu. On me zamolio da idem sam na našu smjenu, jer on se plaši. Kažem: "Nema problema, idi u bajtu i spavaj". Noć mirna, tiha, vidim u daljini njihov rov. Da bih prekratio vrijeme, pušku spustim na zemlju, skinem vindjaknu i počnem se lagano razgibavati i vježbati. Ako su oni drugi u rovu imali IC dvogled, mogli su se smijati prizorima uživo. I tako dani, mjeseci idu. Za vrijeme jedne smjene čujem galamu iz jednog rova niz padinu. Netko se dere, sve odzvanja i jebe mater Aliji. Kažu mi, poginuo mu drug na Treskavici. Jednu noć opet sam stražarim i kroz mrak prilazi mi naš borac. Uvijek skuplja drva i prodaje u gradu i što zaradi, sve popije. Mrkli mrak. Pustim ga blizu, on mene ne vidi i repetiram pušku, a taj zvuk u noći i tišini zlokobno para. Trzne se, osmatra i tiho kaže: "Ja sam." Malo sam ga trznuo i on prolazi do bajte na spavanje. Tada sam spoznao da je bolje i sigurnije biti u rovu, nego dole u gradu. Ovdje se okameniš od straha u iščekivanju da će druga strana krenuti na naše rovove. To, ipak, nije tako često, a dole u gradu svaki dan bubaju granate i snajperi. Jednom smo sjedili ispred rova, kad dođe novi borac. Sjeda i kaže: "Ja se zovem Tako i ja sam doktor." Tajac zavlada. Otkud doktor u rovu? Onda je nastavio doktor za ženske tašne, tj. džeparoš. Nema u kojem zatvoru nije bio. Ponovo je zaradio zatvor i policija mu je kazala: "Idi u rov, pa će ti poslije rata skinuti koji mjesec kazne."

Onda je naša četa upućena na Nišiće da odradimo smjenu od trideset dana u njihovim rovovima. Jedan borac mi kaže: "Traži te doktor, hoće da ide s tobom. On je omanjeg rasta, ali jak k'o zemlja. Nas dvojica smo u Nišićkoj šumi posjekli bukvi i bukvi, pilili ih na dužine od dva metra i kroz šumu na leđima nosili do rova. Pucaju leđa i kosti. Išli smo toliko duboko u šumu da sam se često pitao hoćemo li se znati vratiti. Sedam dana u rovu, nema pranja, hrane više nema nego ima, grašak ko stakleni klikeri i kad na konju dovuku možeš to samo prosuti. Doktor mi kaže: "Hajmo do kuhinje, imam jarana kuhara.“ Odslužili su nekoliko metara u Zenici. Znači, moramo napustiti rov i kilometar-dva pješačiti po snijegu do kuhinje. Idemo. Na pola puta nas mimoilazi kapetan i nešto govori. Mi smo odšutjeli i nastavili zacrtanom putanjom po hranu. Stižemo u kuhinju i doktor priča s kuharom. Kaže, nemaju ni oni hrane, ali može nam dati nešto krumpira i crvenog luka. Uzimamo zavežljaj i natrag u rov. Ostali nas dočekaše veselo. Stavljamo krumpire u neki ispucali lonac. Kuhan krumpir i luk su bili prava gozba. Ujutro odlazim u neki napušteni rov s kanistrom vode s izvora. Skidam se do gola i okupam se. Onda nas prebacuju u kuću odmora. Navečer je nekoliko boraca donijelo rakiju i udri u pjesme i deranje. Ostali nemaju šanse da spavaju. Jedan od njih uđe u našu prostoriju i poče buditi jednog starijeg borca i zafrkavati ga. Skočim iz gornjeg kreveta i kažem: "Ostavi starca na miru, pretjerali ste s galamom." Utom ulazi doktor, izvodi ga van i tada nastaje tišina. Smjena moje čete se oduljila na 35 dana. Na linijama je procurila vijest da ne mogu "nahvatati" boraca za drugu smjenu. Mi dobismo dozvolu za pokret i idemo prema autobusima za povratak u Sarajevo. Usput sretnemo poneke borce koji idu prema rovovima i više se klate od rakije, nego što idu. Vraćamo se na Špicastu stijenu. Odmah 31. 12. 1995. god. pišem zahtjev za demobilizaciju. Pisar mi kaže da će to proslijediti i kod pozdrava mi kaže: "Bio si dobar." Neko mi je poslije kazao da je neposredno poslije rata mlad umro.

Godine 1996. prolazim kroz Zagreb i hvatam avion, let za Libiju, pustinju Saharu, naftno polje. Imam ugovor za posao. U Zagrebu sretnem mlađeg čovjeka iz Sarajeva. Kaže mi da je preselio u Zagreb i tu će živjeti. Malo se ispričamo i ja ga pitam: "Kakav je ovaj Dejtonski sporazum?" Znam da je njegov otac ekspert, pravnik i bio je u politici. On mi kaže: "To je tako napravljen sporazum da nikada neće i ne može profunkcionirati država, kompliciran, skup i za bogate zemlje", tako nešto. Strava. Bili smo dobri u ratu u Sarajevu i znam da je iskren prema meni. Danas vidim da je njegova procjena bila blaga u odnosu na današnju realnost i pogubnost života u Bosni. Kuga u svakom smislu. Moj prijatelj Adnan, s početka rata, i ja skupa smo se dobrovoljno prijavljivali da branimo Bosnu. On je proveo cijeli rat u rovovima oko Sarajeva, borac s puškom. Po zanimanju je arhitekta. Familija, supruga i dvoje djece bili su s njim cijeli rat. Pošten i dobar čovjek.

PRIČE

ANA DUDIĆ PUPKOVINA

Stope su im upadale u rahlu zemlju. Mladi luk, svježe iznikao, širio je poseban miris. Hodala je ponosno kraj svoga sina, stasitog, lijepog momka. Možda srećom uskoro postane i baka. Dragost joj se prosula po cijelom tijelu. Osjetila je da je trenutak da sad, baš sad, napravi neku usmenu predaju, Stjepanu, svome sinu koji je dobio ime po svome djedu. Uzela ga je za ruku i zagledala se duboko u te iskrene, nevine oči, u tu mladost života. „Jesi li dobro, mama? Čini se da ćeš zaplakati“, zabrinuto će Stjepan. „Dobro sam, samo me u prsima steže, kao da se miješaju jauk života i sreća što si tu kraj mene“, odgovorila je mama i još jače mu stiskajući ruku nastavila: „Na ovim oranicama, sine, tvoji su pradjedovi plugom i motikom zemlju orali i kopali po cijele dane, svojim znojem su je natapali, nisu gledali na sat niti marili za hranu. Na ovoj njivi, s jeseni, dok su vadili krumpir, rodio se tvoj djed. Pupkovina mu ostala za grudu zemlje zauvijek vezana.“ „Čemu sad to, mama? Sva drhtiš. Zašto?“ pita Stjepan. „Bio si mali tih ranih devedesetih, kad sam ti, prikladno djetetu, objašnjavala da veliki orlovi lete nebom i da te sumanute nemani odnose svakoga na koga naiđu“, nastavila je majka. „Dok sam te čvrsto držala u naručju, plakala sam sa svim majkama koje su pogledom uprtim u nebo tražile svoju djecu, tamo, među sivim oblacima. Kapala je bol iz očiju ptica na neizorana polja, na rijeke mrtvih riba, crvenih od krvi, na mrtve ruke s kojih se čuo dječji plač.“ „Opet te pitam, mama, čemu to sada, pričali su, učili smo u školi, čitao sam o tome“, prekinuo ju je Stjepan. „Danas, sine, uz zahvalu i u ime nekog drugog dječaka koji je tada ostao bez oca, u ime majke i oca nečijeg sina ili brata kojih više nema, u ime svih hrabrih, divnih ljudi koji nisu štedjeli niti sebe niti svoj život, tih, ranih devedesetih, sada tvoja noga slobodno korača oranicom tvoga pradjeda, grudom zemlje u koju se utkala pupkovina tvoga djeda. Sva naša zemlja“, nastavila je majka,“ puna je rana, ali i ljepote i snage koja iz nje izbija. Morala sam ti to reći, onako, iz dubine srca, da jednoga dana preneseš svome sinu, a on opet svome.“

Mladi luk, svježe izniknuo, sad je mirisao na ponos, na utjehu, na zahvalu, na slobodu. Osjetila je, kao majka, da je srce sina jače zakucalo. Sagnuo se, uzeo grudu zemlje u ruke, kroz nju je osjetio jauke, suze, muke, osjetio je da je i on pupkovinom vezan s tom grudom, sa cijelom svojom zemljom i da će je čuvati kao svoju majku, kao svoje dijete... Stisnuo je grudu zemlje i majčinu ruku na svoje srce...

ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK Tekst je inspiriran Nazorovom zbirkom pripovijedaka „Priče s ostrva, iz grada i s planine“. ODRASTANJE U SLAVONIJI Ima li išta ljepše od širokih šorova, prašnjavih putova, zelenih livada i hrastovih šuma? Reći ćeteima onima koji su se u drugim krajevima rodili, ali meni je najljepša moja ravnica. Pustare, pašnjaci i dvorišta puna blaga. Jeste li znali da su u vrijeme mog djetinjstva gotovo sva dvorišta imala vrata u drugo, susjedno dvorište? Tako se u svako vrijeme moglo proći kroz ulicu, a da se na ulicu niti ne izađe. U to vrijeme živjelo se s povjerenjem i ne sjećam se da je bilo krađa ili nevraćanja posuđenog. Kada bi moje tete i bakica moja odlazile u bašču ili na njivu, samo bi riglom zatvorile vrata s ulične strane. Kuća bi najčešće ostajala otključana. Ljudi su vjerovali jedni drugima. Mi djeca imali smo savršenih mjesta za igru skrivača. Znalo se desiti da netko ode čak u treće dvorište pa ga onaj koji traži odustane tražiti i nastavimo se igrati nešto drugo, a onaj sakriveni nema pojma pa čeka i čeka sve dok mu ne dojadi čekati. Kada se vrati i vidi da smo već u nekoj drugoj igri obično se naljuti i ode svojoj kući. No ta ljutnja trajala je samo nekoliko minuta ili najduže do idućeg dana kada bi se sve zaboravilo. Naravno da smo morali i pomagati u nekim poslovima koje nismo voljeli. Recimo, čuvati guske dok pasu travu na šancu. Sjedim na malom štokrlu uza zid kuće, a guske ga, ga, ga, pa malo čupnu travu, pa opet ga, ga, ga, i tako bi one mogle cijeli dan. Problem je bio što je meni to čuvanje oduzimalo vrijeme za igru i stvarno teško padalo, pogotovo kada bih čula druge kako se veselo igraju ili jure ulicom ispred mene dok ja sjedim na štokrlu pazeći da guske ne odu na drugu stranu ulice.

Onda se nešto promijenilo gotovo iznenada, kada sam, kao i moji vršnjaci, krenula u školu. Smanjilo se vrijeme igre, ali ne i vrijeme čuvanja gusaka jer pjesmicu se može učiti napamet sjedeći i gledajući guske. Mislim da smo odrastali dosta brzo, smjenjivala su se godišnja doba i nekako prebrzo smo zakoračili u početak mladosti, a da nismo niti osjetili svu promjenu koja nam se prikradala. Nizali su se školski dani, ocjene, roditeljski sastanci, a bilo je i nekih ozbiljnijih razgovora nakon tih sastanaka. Uglavnom s dječacima jer njih smiriti bio je problem. Nismo mi tada, u onom vremenu našeg odrastanja, znali niti za hormone, a niti za pubertet. To je očito došlo nakon što smo odrasli, tko bi znao. Dječaci bi se ponekad dosta grubo dograbili između sebe pa su kazne bile, recimo, stajanje u kutu. Kut je bio sjajno mjesto za kreveljenje učiteljici ili učitelju dok nije gledao. Ruke su govorile više nego milijun riječi. Naravno da ostali u razredu nisu mogli ostati ozbiljni pa je ta mjera kazne uglavnom bila kratka. Ma nisu učitelji bili bedasti, znali su oni što se dešava, ali morali su bar malo autoriteta pokazati. Ipak kada bi tkogod pretjerao, bilo je ozbiljnih posljedica. Sjećam se jednog vrlo živog dječaka koji bi iz čistog mira druge čvrgao u glavu, djevojčicama bi uzeo torbu i vitlao s njom po zraku. Kada se jednom u tom njegovom vitlanju torba otvorila, a sve stvari popadale u lokvu od kiše prethodnog dana, tišina je polegla na školsko dvorište. Svi smo znali, neće biti dobro, i nije bilo. Njegovi su roditelji morali kupiti dvije knjige i koju teku, ne sjećam se koliko, a o tome da mu je bilo bolno sjediti nije se govorilo, znalo se. Taj je događaj mnogo toga promijenio. Najvažnije promjene su bila prva zaljubljivanja. Ima li itko, a da se nije već od malena zaljubljivao? Sigurno nema. Kada smo konačno doživjeli sve fizičke promjene, pokrenuli su se oni poznati leptirići u trbuhu. Nisam nikada razmišljala što nas zapravo potiče da nam je jedan dječak posebno drag, a drugi nije. On, taj jedan, bio je moja tiha patnja. Živio je u susjedstvu moga djeda i znali smo se od prvih koraka, onih prvih igara i jurcanja kroz dvorišta. Ipak, nešto se dogodilo i doslovno sam svaki put pocrvenila kada bi me nešto pitao. Ja nisam bila njegov izbor pa mi je tim više bilo teško jer što to ja nemam, a ona druga ima, bilo mi je stalno u mislima. Ta je zaljubljenost trajala cijelu jednu školsku godinu i nisam uopće primijetila dječaka koji mi se uporno vrtio u blizini tražeći moju pažnju. No trebalo je sve to proživjeti i kao da smo u neko vrijeme zaboravili naše igre, događaje iz školskih dana. Nije više bilo čuvanja gusaka, ni odlaska na pašnjake, nije više bilo sanjkanja u dvorcu grofa Jankovića.

Zaboravljene su bile prve ljubavi školske, a krenule su nove, sasvim drukčije, rekla bih, ozbiljnije. Te su ljubavi bile nježne, trajnije iako su se mnoge vatrene i ugasile. Ipak, bile su drukčije. Konačno i mi smo odrasli u mlade ljude, raspršili se posvuda po svijetu. I moja je generacija odlazila tamo gdje su vjerovali u bolji život. Ja sam ostala, ostala blizu moje ravnice, pustara napuštenih i šorova bez prašine zlatne. Ostala sam i bilježim sjećanja djeci mojoj, naraštaju koji dolazi. Njima će sve o čemu pišem biti tek priča, a meni je bio pravi život.

JOSIP ERGOVIĆ NAIDA MOJE DUŠE

Labruska voli tvrđi seks. Za mene to predstavlja dodatan problem. Osteomuskularna građa aminodskog tijela i bez toga je suviše gruba za krhka, spužvasta tkiva prosječne Floranke. Ipak, ne rogoborim. S izdancima poput Labruske ne rogoborite. Jednostavno, kontrolirate se. Premda ... to je lakše reći nego učiniti. Naročito s izdancima poput Labruske. Njeno raskošno tijelo nije drugo do klaster vretenastih i kuglastih oblika, povezanih nježnim, čudesno izvedenim pregibima. Čitav paket umotan je u satenski omotač od bjeličastožućkaste pokožice. Fruktozni mirisi njenih intimnih područja u trenucima uzbuđenja poprimaju oporu notu vrenja. Ovo je samo jedan od razloga zbog kojih bi svim vrstama prisnosti s Labruskom najtočnije odgovarala riječ ”opijenost” samo... bez navodnika. Nema sumnje da je aminodski egzotični vitalizam presudio kad je za svog službenog ”ljubimca” odabrala baš mene. Ne zanemarujući pritom moj osobni šarm, dakako. Pa što!? Ukoliko odgovara njoj, odgovara i meni. Mogućnost utjecaja na tako visoko pozicioniranu Floranku dragocjen je dobitak za svakog Xena. Posebice za Aminoda s misijom. Labruska me gleda svojim grahorastim očima; odozgo, preko golog ramena. Ne govori ništa. Ne mora. Znam da je zadovoljna. Ustaje i prilazi bljutavocrvenom polivinilnom stolu, osim kreveta jedinom komadu namještaja u prostoriji. Iznenada se teatralno okreće i baca na mene šaku zlatnika. Jedan se otkotrlja pod vrelu kožu moje butine. Šokiran ledenim dodirom, odižem bokove. U letu hvatam njen gladni pogled dok sobicu ispunjava opojan miris mošta.

“Volim što si uvijek dobro raspoložen ... Whore“, “isprdi” ona svoj praskavi stakato kroz rubinom optočene usne. Whore - to je jedina ljudska riječ kojom se koristi. Toliko ju je usavršila da bi je, zasigurno, mogli razumjeti i stanovnici teraformiranih planeta svih triju naseljenih galaksija. Zašto baš triju? Pa zbog one tri “crvotočine” što su se još za post atomskog doba stacionirale u okolici Sunčevog sistema. To, barem, svi znaju. A zašto ne i same Terre? Nje više nema. Kao dijete gledao sam rast crvenog diva pa ... maglice. I što sam osjećao? Ništa, kao da gledam vatromet. Spileogeia je moj dom. Tu sam rođen. Pri odlasku Labruska još “isprdi”: ”Budi spreman pred “uminuće”. Poslat ću po tebe!” Opustim se na krevetu. Ne bih ovdje naširoko raspredao o tome kako floranski zakoni strancima zabranjuju spontan pristup domaćem stanovništvu, s osobitim naglaskom na... pripadnice. Napominjem to reda radi, neka se primi na znanje. Još manje namjeravam daviti time kako je Xenima zabranjeno korištenje zatvorenih javnih prostora naseobine, kao i sredstava javnog prijevoza. Sve to pod uvjetom da su, nekim divnim čudom, uopće dobili papire za ulaz u središnju Legu, što znači - za prolaz kroz “zavjesu”. U zabranjene javne prostore, razumije se, nije uključen kvartir poznat kao Xen-ghetto ili - riječima obitavatelja - “back o` town”, namijenjen prije svega Aminodima, a zatim i ostalim Xenima, došljacima s teraformiranih planeta galaksije. Ovaj gnjusni aparthajd opravdava se izmišljotinom kako naša amonijačna tjelesna isparenja kod biljnih domorodaca izazivaju epidemije letalnih alergija. Glupost! No nećemo radi toga cmizdriti. Xen-ghetto je od “uminuća” do “bljesnuća” ispunjen slobodoumnim Floranima koji nemaju ama baš nikakvih problema s aminodskim mirisima. Neslobodoumni Florani nemaju ovdje što tražiti. Znaju oni to i sami. Izuzetak predstavljaju do 93

zuba naoružane ophodnje “reda i zakona” koje su nam, i te kako, dobrodošle. Glupani to čine na vlastitu odgovornost. Labruska se ne zove Labruska. Ja sam se dogovorio sa sobom da je tako zovem. Ona o tome pojma nema. Ukoliko baš navaljujete da vas naučim izgovoriti njeno pravo ime - što najtoplije ne preporučujem - morat ćete jezikom proizvesti zvuk sličan prevlačenju dlana preko površine mjehura od kaučuka. Tako nekako, otprilike. I premda sam na sojenicama Merge - gledajući kako mi žuta voda Sigreta protječe kroz nožne prste - godinama usavršavao floransko glasanje, još uvijek ga stružem s gadnim akcentom. Labruska se pretvara da joj ne smeta. Jedino, kod svakog mog obraćanja nesvjesno zetrepće izbojima na čelu. Dobra, draga Labruska! Buljim u koloniju hrđave plijesni, udomljenu na utoru loše izvedenog šalunga sirovog betonskog zida. Nigdje prozora. Samo taj neostakljeni otvor puškarnice. Pogled mi se spušta na otučeni čučavac, zabijen u kut sobička. Iz pipe na zidu u kloaku curi uvijen trak vode. Žubori ugodno ... uspavljujuće ... I ... evo me opet na grubim balvanima Merge. Vrijeme je “bljesnuća” ... kad se divovsko, narančasto sunce Namu bezuspješno pokušava sakriti iza patuljastog, višestruko sjajnijeg Befa. Sigret žubori; Damne govori, a ja zurim u mladež gdje skakuće po sojenicama Djurbe na suprotnoj obali. I Naida je tamo. Znam to, premda je ne vidim ... od izmaglice.

“Sajme ... pa ti mene uopće ne slušaš!” “Slušam, učitelju ... slušam. Sve mogu ponoviti naizust.” Damne se pretvara da je ljutit, ali nije - poznajem ga dobro. “Sajme je... izabran“, patetično izgovaram, “da jednog dana - kad bude spreman - nanovo uspostavi poremećeni red stvari. Radi toga ne može živjeti kao ostali ljudi. Sajme se mora pripremati za svoju misiju. O toj misiji ovisi sudbina ljudske rase na planetu Spileogeia!” Sudbina ljudske rase ... sudbina ... ljudske rase ... dok Sigret ugodno žubori, a Naidine slatke nožice skakuću ... u izmaglici ... po neotesanim balvanima Djurbe Budim se preznojen. Skačem s kreveta i jurim kroz prašnjave, otpadom prekrcane hodnike. Grajc sjedi na smrdljivoj, iskrzanoj ponjavi u svom zakutku. Okružen je skupinom meni nepoznatih mladića. Bulje u mene sa strahopoštovanjem. Grajc mi važno namiguje. U prolazu munem ga koljenom u rebra. On se ponosno ceri i kašlje. Izlazim u vrevu ulice. Poput zasićene bludnice, sjenoviti Xen-ghetto sprema se na još jedno besano “uminuće”. Podižem pogled; patuljasto, bjeličasto Bef upravo zamiče za Namuov narančasti disk. Morat ću požuriti! ..”Baš ti je zgodan ... Sigurna si da nije na prodaju?” zapitkuje krupna Floranka, besramno zureći u moje guzove koji drsko strše, utegnuti u preuski push up. Kora njezinog vrata nepopravljivo je izbrazdana. Iz usta joj zaudara na gnjilež. Srećom, sve je ovo samo kurtoazni pokušaj da stupi u kontakt s Labruskom. Razgovor mi, obavještajno, nije zanimljiv pa, dosađujući se, promatram umjetničke instalacije u izložbenim prostorima galerije. Jedna od najbližih neodoljivo podsjeća na, masivno disproporcioniranu, kopiju mokrog čvora moje sobice. Ne slučajno; samo još egzotika Xen-ghetta može pokrenuti gvaljaste sokove u zakrečenim cjevčicama natrulih stupova floranskog društva. Rado bih se približio grupici starkelja koji šušljetaju neposredno pokraj ostakljenog zida, ali lančić je

prekratak. Iz udaljenosti do mene dopiru tek nepovezani fragmenti razgovora. Labruska se spretno rješava neželjenog društva. “Sigurno si žedan“, obraća mi se slatkim pucketanjem, žustro prolazeći rukama kroz moju gustu, crnu grivu. “Da, da, da“, podložno dahćem. “Bilo mi je zadovoljstvo“, ovlaš se klanja gnjiloj ... dok za sobom povlači lančić. Krećemo prema šanku. Ona sjeda na visok barski stolac i naručuje mineralnu vodu. Poput ostalih “ljubimaca“, ostajem stajati za leđima svoje domine. Dok mi Labruska pruža staklenu dozu, prilazi joj vremešan Floran - jedan od obnašatelja vršnih pozicija vlasti iz konkurentske “girdianske“ loze. Na sasušenom zatiljku u snop su mu zahvaćeni orezani zagasitomodri izdanci. Izboranim licem dominiraju bistre akvamarinske oči. Vižljasti starac pokušava prikriti ogorčenje. Ipak, svaki pokret ga odaje. Suviše lukav da bi priznao poraz, svrgnuti “izvršni glavar“ nudi Labruski besmislene ustupke. Neposredno uz moje rame ustobočio se njegov osobni čuvar. Rasni floranski muž fiksira moje oči dok me prezirno gurka laktom. Do pucanja napuhnuti kolenhimi njegovih nadlaktica pulsiraju pod ovlaš ogrnutom dolamom. Skelerenhimske tetive zatežu se, spremne na munjevitu akciju. Zatomljujem u sebi posprdan smiješak. Zar su, uistinu, mogli zaboraviti koliko su aminodska tijela snažnija od njihovih!? Svoju gustu epidermatsku čupu ponosni je ratnik pustio da mu slobodno pada niz oklop sačinjen od tkiva periske. Presvučena abonitnom pokošću katikule, njegova markantna bista poprima izgled neobuzdanog slapa okamenjene antracitne smole. Istodobno, školjka oklopa razlaže svjetlost reflektora u zasljepljujuću lepezu prelijevajućih duginih boja. Labrusku to ne zanima. Gleda kroz starog Girdiana i šuti. Svi u prostoriji već znaju - on je prošlost ... ona je budućnost. Vidim što se događa. Oblijeva me žar neopisive sreće. Nastojim suspregnuti reakcije, zatomiti 96

osjećaje do nepostojanja. Moj put se približava kraju. Uskoro će sva odricanja, sve patnje i poniženja dobiti svoj konačni smisao. Daleko na obzoru disonantna silueta kristalne Kurije razdire prigušeno nebo. Oštrim rezovima okvira moj pogled se spušta do točaka u kojima staklaste stijene zidova neravnomjerno prodiru u tlo - onako kako je to mogao zamisliti jedino On. Kvadrofonija štektavog žamora zbija mi se oko glave ... Čučim na rubu “grotla” i slušam očev glas: ”Ono dolje - u samom središtu - Saj ... ono je “Srce”, zalog vječne sigurnosti ljudske rase na planetu Spileogeia. Upamti to dobro!” ǅinovsko gradilište ispunjeno je stotinama sputanih Florana. Među njima, tu i tamo, zaplavi se indigo stražarske uniforme ili Namu zabljesne srebrom nadgledničke kacige. Ljudi prilaze ocu i zapitkuju ga ... ovo i ono. On odgovara, kratko i odlučno. Do naježenosti ponosan, svečano izgovaram: “Plovili mudraci u drvenoj kaci ... Snažan vjetar na more ih baci ... Da je ...” “Što to mrmljaš?” Iz snatrenja me prene pucketav glas. “Ništa ... samo dječja pjesmica.” “Idemo!” Sjedimo u kutu hodnika na iskrzanoj, smrdljivoj ponjavi. Trojica - u svečarskom ozračju. Grajc pali svijeću premda je vidljivost dobra. Ta, vrhunac je “bljesnuća”! Šutimo i čekamo da učitelj progovori. Kao hipnotiziran, Damne odsutno bulji u betonski zid iza moje glave. Gledam Grajca gdje se ponosno cereka. S pravom. Kako li je, samo, uspio dovući učitelja ovamo ... čak iz Merge?! Jedno pouzdano znam - ne postoji vrsta mučenja koja bi ga natjerala da to prizna, bilo kome.

”Sutra je dan novog buđenja“, tiho progovara Damne. ”Sva srca Spileogeie kucat će zajedno s tvojim, Sajme ... da prodreš u Kurijino “Srce” i izbaviš svoj narod od ropstva.” Nakon tih riječi staračka ramena počinju lagano podrhtavati. Dižemo se na koljena, grlimo se i sljubljujemo glave. Plačemo u tišini za duše svih onih koji nisu dočekali ovaj trenutak. Za njih mrtve i za nas žive ... sapete u sužanjstvu; od onog strašnog dana kad je nebom Spileogeie prošetao zlaćani Befov krug i uhvatio Namu u kobni, smrtonosni valcer. Od trenutka kad su - zorom prvog “bljesnuća”, u avetinjskoj tišini besmisla - žutom vodom Sigreta plutala bezbrojna tijela netaknutih, mrtvih Aminoda; onog sudbonosnog dana u kojem su Florani slavili svoj konačni i nezasluženi trijumf. Kabina dizala, veličine moje sobice, munjevito propada stotinama katova velebne kristalne Kurije. Na vrhu - u sjeni osunčanih kupola - teče svečana primopredaja vlasti. Iskreno sumnjam da su, radi minornog sigurnosnog incidenta, prekidali inauguraciju nove vladarske loze. Ali dolje - u “grotlu” - tamo me, zasigurno, nestrpljivo očekuju. “Kod tebe uvijek sve mora ići na najbolniji mogući način“, mrmljam si u bradu. “Gotovo gol ... protiv do zuba naoružanog neprijatelja. Pa još bez prednosti momenta iznenađenja. To se može dogoditi samo tebi ... Saj! Zar tako izgleda heroj koji neustrašivo hrli prema “Srcu“ Kurije da oslobodi svoj narod iz floranskog ropstva!? I ... što je sa svim onim aminodskim srcima koja, u ovom sudbonosnom času, kucaju zajedno s tvojim? Hoće li ti ta srca pomoći da preživiš, ukoliko odmah po otvaranju vrata naletiš na metak!? Nekako mi se čini da neće. Znaš i sam da cjelokupno breme ove priče počiva na tvojim ... i samo na tvojim leđima. Pa, hajde onda, Saj! Pokušaj izvući dupe iz ovih govana!”

Penjem se po niklenim cijevima koje, čitavom visinom kabine, slijede okvir vrata dizala. Privijam tijelo uz plutenu horizontalu stropa. Poput pauka se gnijezdim i ... umirujem. Divovske metalne ploče bešumno se otvaraju. Prostorijom odjekuje zveket slomljenih ogledala, praćen opakim ujedima rikošeta. U sumporastoj izmaglici užarenog metala - u kiši rasprsnutog stakla - pripremam se za izlazak. Objema rukama dohvaćam vodoravnu cijev oboda. Dok snažnim uzmahom nogu izbacujem tijelo napolje, zaglušna eksplozija raznosi prostor dizala. Lijevim koljenom i bokom udaram u strop aule. Padam na pod. Ošamućen i ugruvan, pokušavam odrediti orijentire u gustom, crnom dimu. Gotovo ništa se ne vidi. Upravo to je ono što mi treba. Sasvim precizno znam gdje se što nalazi. Ovu situaciju prolazio sam s Damneom nebrojeno puta. Kritična faza operacije uspješno je odrađena. Još uvijek sam živ. I to je dobro ... vrlo, vrlo dobro. Nisam čak ni ozbiljnije ozlijeđen. Samo te opekline po vanjskim dijelovima šaka. Odlučno ustajem pa, pognut, u cik-caku jurim kroz smrdljivu tminu. Raširenih ruku, nalijećem na trojicu ratnika. Zauzeli su položaj desno od ispupčenja niše staklenog ulaza. Sasvim očekivano! Skližući se, prolazim kroz tijelo jednog od Florana; dvojicu dekapitiram podlakticama. Dalje od vrata dizala dim eksplozija je rjeđi pa s lijeva, u dubini aule, naslućujem ostatak straže. Iz mitraljeskog gnijezda zbunjeno promatraju svoje suplemenike koji, okamenjeni od šoka, nepokretno stoje oko mene. Znam da neće dugo krzmati. Istrgnem oružje najbližem ratniku, zajedno s podlakticom njegove desne ruke. Zaliježem za nasip, načinjen od konopljinih vreća ispunjenih platinastom sipinom. Rafali već zuje nad mojom glavom. Neki se muklo zabijaju u pješčani zaklon. Još uvijek stojeći, ratnici oko mene podrhtavaju od množine primljenih zrna. Njihova se tijela raskaljaju pa mi se, poput gvaljastog sirupa, prevlače preko nogu. Skriven iza čeličnog grudobrana, jedan od protivnika praši kao lud iz teške strojnice. Ostali ga opskrbljuju redenicima municije i hladnim cijevima. U pravu su. Njihovo pojačanje treba pristići svakog trenutka. Vrijeme radi protiv mene.

Ja sam taj koji mora riskirati. Podešavam automatsku pušku na pojedinačnu paljbu i čekam trenutak predaha. Dok mijenjaju usijanu cijev strojnice, ustajem i oslanjam se na lijevo koljeno. Pažljivo nišanim ... Glava središnjeg Florana rascvjeta se u oblačić žućkastog popkorna. Zamiriše na ajnpren. Koristim se zbunjenošću protivničkog tabora. U nekoliko skokova dolazim do njihovog “gnijezda” i obaram s nogara tešku strojnicu. Uperenim ”automatom”, pokušavam ih uvjeriti da odbace oružje u udaljeni kut prostorije. Za trenutak krzmaju. ”Onda, što će biti? Ili ... da pristavim paprikaš”, mirno propucketam. Oni odbacuju oružje pa, raširenih ruku, liježu na pod. Odlazim do niše ulaza u “Srce“ i prislanjam lice na utor sučelja. “Izgovori tekst šifre ... Saj”, odjekuje snimak očevog glasa. Premda sam oduvijek znao što će uslijediti, ostajem bez daha. Razbuđuje me buka cokula sa stubišta aule. Razgovjetno izgovaram: ”Plovili mudraci u drvenoj kaci ... Snažan vjetar na more ih baci!” Vrata ”Srca” razmiču se do širine jednog metra. Dok pognut ulijećem, neprobojnim staklima niše odzvanja tuča puščanih zrna. Iza mojih leđa ulaz se polako zatvara. ...

100

Sjedim - duboko zavaljen - u jajetu kokpita. Konstrukcija upravljačke jedinice po potrebi se obrće u zadanim smjerovima. Na glavu mi je pričvršćena kaciga komandne konzole. Moje ruke, naizgled besmisleno, šaraju prostorom. Ovog časa prevrnut sam naopako, premda toga nisam svjestan. U središtu virtualnog prostora mog vidnog polja okreće se transparentna kopija Spileogeie. Zelenom bojom na površini su ucrtani obrisi kontinenata i značajniji toponimi. Plavo su označeni usamljeni “otoci” aminodskih rezervata, kao i tajne lokacije lansirnih rampi naših raketnih sustava. Okružuju ih crvena “mora” neprijateljske vojske. Slika neprekidno pulsira. Bespoštedna borba zahvatila je čitav Planet. Po obodu hologramskog prikaza svjetlucaju bezbrojni alarmi - kako s točaka položenih na prednjoj, tako i s onih na suprotnoj strani globusa. Tražim listu prioriteta. Kažiprstom dodirujem točku najugroženije lokacije pa je odvlačim u slobodni prostor. Širenjem ruku uvećavam sliku. Sad već razabirem raspored postrojbi na zadanom odsječku bojišta. U manualnom režimu rada aktiviram vatrena sredstva i uništavam neprijateljsku silu koja u obruč steže aminodsko seoce. Jasno mi je da na ovaj način neću daleko stići. Dodirujem “ikonu” <Projectile Installation> ... Iz ponuđenog menija izdvajam opciju <Select All> ... zatim <Automatic Target Selection ... Unless>. Ovo znači da će svaka aminodska baza - na čitavoj površini Planeta - automatski reagirati samoaktiviranjem, a zatim i uništavanjem protivničkih snaga na području svoje bojeve nadležnosti, u slučaju ugroženosti same baze ili, pak, civilnih ciljeva regije koju ona dometom svoje vatrene moći prekriva. Sad je stanje na globusu gotovo sasvim prihvatljivo. Količina alarma svedena je na podnošljivu mjeru. Sukladno listama prioriteta, uplićem se u problematične situacije i razrješujem ih.

101

Pogled mi slučajno pada na ”ikonu” Spileogeia/Terraforming. Iz puke radoznalosti kliknem na nju. Čitajući osnovne podatake, odmah uočavam nesklapnost. Hladna jeza prožima mi tijelo. Ne postoji ni djelić sumnje u to ... o čemu je ovdje riječ. Spileogeia spada među prve planete koje je ljudska rasa ikad teraformirala. Termini naseljavanja, međutim, pokazuju dramatično odstupanje u odnosu na zakonom propisanu proceduru. Ovdje se, neosporno, radi o nespretnom prikrivanju šlamperaja zemaljske birokracije. Užasnut, slušam izvješće komodora Elmara Braddyja - tadašnjeg visokog časnika svemirske mornarice, zaduženog za operativu: “... Planet nastavaju dvonožni humanoidni entiteti biljnog podrijetla ... Bez nužnih znanstvenih opita ne mogu gotovo ništa reći o njihovom mentalnom ili emocionalnom habitusu. Ipak, izgleda mi kao da ... Dođavola, Burt ... čini se da smo debelo okasnili!“ Slijedi uspjenjen odgovor državnog tajnika iz zemaljskog Ministarstva kolonizacija: “Fuck` em off, Elm ... all these walkin` pickled gherkins! Just do your job ... and do it properly!” Usne mi oblikuju riječi: ”Zločin! Neopisiv ... ničim opravdan zločin!“ Sukladno etičkom Kodeksu naseljavanja, trebalo je istog trenutka obustaviti sve započete radnje pa, odmah zatim, pristupiti delikatnom - u detalje razrađenom postupku utvrđivanja stupnja razvijenosti postojeće lokalne civilizacije. U slučaju Spileogeie konačan bi rezultat, nesumnjivo, bio potpuno i trajno odustajanje od ma i kakve kolonizacije Planeta. Istina, tad bi netko - tamo gore - morao povući konzekvencije.

102

”Sad znaš sve ... Whore.” Kaciga mi prenosi pucketav glas, lociran u aulu “grotla“ Kurije. Labruska stoji sama neposredno iza niše staklenog ulaza. Inauguracijska odora “izvršne glavarke” ne može biti skromnija. Oduzima mi dah. Bilo kakav ures samo bi narušio njenu prirodnu ljepotu. ”Onda, što ćeš učiniti ... sad kad si svemoguć?“ ”Niste se ni vi baš proslavili ... Slut“, propucketam, neuspješno nastojeći prikriti učinke njene pojave na svoje tijelo. “Što ti znači to ... Slut?“ Zbunjeno zastane. “Isto što i Whore“, “isprdim”. Pokožica Labruskinih obraza neznatno pomodri; kutovi usana jedva primjetno se uzviju. Kaciga komandne konzole nije u stanju prenijeti mirise sugovornika. Ipak, nekako mi se čini da su te riječi u Labruskinoj utrobi proizvele isti onaj učinak što ga je njezina pojava izazvala u mojoj. Samo, ne tako očigledno. Netremice buljimo jedno u drugo kroz neprobojno staklo koje nas razdvaja i spaja. ”Vidim da si odlučio”, tiho zapucketa. Odvraćam pogled. “Naravno da sam odlučio. Morao sam. A ti ... što bi ti učinila!?” Uslijedi šutnja. Nakon kratke pauze suzdržano priupitam: ”Da oktroiramo... demokraciju?” Ne usuđujem se pogledati izraz Labruskinog lica. Znam već, čeka me dug i trnovit put. Na kraju krajeva, jesam li ja svemoguć ... ili nisam!?

103

LADISLAV BABIĆ DIJALOG O … Bio je to prvi vanzemaljski vasionski brod koji je ikada posjetio ovu planetu. I dok su za to zadužene službene osobe, s jedne i s druge strane, uspostavljale prvi kontakt, posada je dobila izlaz. Brod je brod, makar bio i svemirski, a mornarska je duša, zna se, posvuda ista. Njena prva postaja na kopnu najčešće je ujedno i posljednja – dobra stara zadimljena jazbina, s morem viskija ili ruma i putenim bićima punim razumijevanja za tegobe dugih putovanja. Tako se desilo da se Gurlp nađe u ovoj rupi. Doduše, on je želio iskušati zemaljske gastronomske specijalitete, kao što je to, uostalom, iz gurmanskih pobuda radio u svakoj luci, pardon, nastanjenom planetu koji su posjetili. Međutim, upravo dok se propitivao za dobar restoran s lokalnim specijalitetima kod onog čudnog domoroca koji se pomalo klatio i frfljao jezikom, desio mu se kvar na automatskom prevodiocu, te ga je ovaj, čuvši samo „ … upravo stigli … brodom … i piti …“, ni ne primjećujući Gurlpovu neobičnu spoljašnost, uputio u ovu krčmu. Tu se nije još ni snašao i već je imao pred sobom čašu triput destiliranog viskija, a kad je natjeran nekolicinom još prisebnih mornara, koji su ga odmah prepoznali i srdačno tapšali po krilima, da istrusi zdravicu, više i nije imao snage da se pomakne. Zna se da se pravo razumijevanje, koegzistencija i bratski odnosi ne mogu stvoriti nikakvim sastančenjem na vrhu i deklaracijama, već je nužno da se narodi međusobno što dublje upoznaju i shvate tuđa stremljenja i specifičnosti, te da se istinsko prijateljstvo među njima kali u svakodnevnim, neposrednim kontaktima njihovih građana. Tako se u razgovoru koji je slijedio uz čašicu, ovaj… bocu, počeše razobličavati specifični pogledi na mnoga važna teorijska i praktična pitanja društvenog života dviju, prvi puta sučeljenih civilizacija.

104

U interesu jačanja prijateljstva, bratskih odnosa, te svestrane suradnje panplanetarne civilizacije Tartarijanaca i nekoliko stotina naroda Zemlje, navodimo ovaj razgovor u cijelosti. „Dakle, stigli ste!“ – reče Smith. „Da, stigli smo“ - odvrati Gurlp. Automatski prevoditelj u međuvremenu je opet proradio. „Pa, kako ste putovali?“ – zapita Koškin. „Je li bilo dugočasno?“ „Oh, prava sitnica za nadsvjetlosni pogon, Dva dana puta s malim zadržavanjem na Nargu. Narg je za nas pravo otkriće. Nenastanjena oaza ljepote u planetskoj pustoši. Pravi raj sa svojim sarilijskim gejzirima, virilijskim rijekama i nepreglednim šumama akakija. Mmm… akaki plodovi!“ – oduševljavao se Gurlp. „Kakav okus! Koja aroma! Bit će to osvježenje za trpezu Tartarijanaca.“ „Sreća za vas što ste stigli prvi. Jeste li odmah zaboli zastavu?“ – interesirao se Smith. „Zabosti zastavu?“ – začudi se Tartarijanac. „Što je to zastava?“ „Ne znaš što je zastava? Hej, drugar, hoćeš li reći da vi Tartarijanci nemate zastavu? Svatko mora imati zastavu, boy. Svatko ima zastavu! Zastava, drugar! To ti je simbol, svetinja, razumiješ? Kad ona leprša, srce se nadimlje, kad je vidiš kako se penje na jarbol, polako, dostojanstveno, onda znaš, svatko onda zna, da nije sam; iza tebe su ljudi, milijuni ljudi, spremni da idu za njom, bore se, ginu…“ „Zaista? A zašto se biju za tu… ovaj, zastavu? Nisu mi poznati ovi osjećaji.“

105

„Slušaj, drugar! Kad otkriješ novu zemlju, još ničiju zemlju, zabode se zastava. Onda se zna da je ona tvoja, ne lično, naravno, već ljudi kojima pripadaš. Smiješ joj tada dati ime, graditi kuće, obrađivati, kopati rudu,… sve što ti se prohtije. A drugi moraju tražiti koncesiju od tebe. Ako prvi zabodeš zastavu! Tako svi rade. Stari Christophor je zabio zastavu. Cook i Tasman. I Armstrong, također.“ „Budalaština! Imperijalistički običaj. Žeđ za svjetskom hegemonijom i eksploatacijom. Vidi se po vama da ste avangarda, čim ne zabadate zastave. Jasno mi je bilo odmah da ste odsvirali Internacionalu.“ „Internacionalu? Svirali smo „Tvoje oči su poput zvijezda“ i „Volim piti – čemu kriti“. I „Moja mala hoće da se mazi“ smo svirali. Bila je to gala fešta. Kapetan se toliko naroljao da ga je do Zemlje zamjenjivao Klurk. Sreća da postoje robotiupravljači, jer se navigator još uvijek nije oporavio. Cijeli brod i sad zaudara po sekiju. A i ova vaš tekućina je k'o grom!“ – istrusi Gurlp naiskap viski u svoj kljun. „K'o grom!“ „Trebali ste zauzeti tu planetu u ime radničke klase!“ – malo se razjari Koškin. „A ne da vam neki nikogović stavi šapu na akaki plodove. Akaki pripada vašoj radničkoj klasi!“ „Ali Narg nije ničiji, gospodo. Svatko može uzeti akakija koliko mu treba.“ „Aaa! Slobodna privatna inicijativa! Na pravom ste putu, momče! Samo lična inicijativa vuče društvo naprijed. Jedno drvo u vještim rukama pretvorit će se u sto, čitav hektar šume, tisuće hektara akakija! Kapital raste, lova kaplje, društvo si uzima porez… Yes, boy! Svi su zadovoljni.“

106

„Ah, mi ne uzimamo više nego nam treba za vlastite potrebe.“ „Čestitam, tovariš! Ovo je velika pobjeda napredne misli! Ostvarili ste načelo „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“. Kakav divan trijumf marksističke misli! Grandiozna vizija je ostvarena! Ništa više ne stoji na putu njenog kozmičkog širenja. Danas na Tartaru, sutra na Nargu, prekosutra na Alfa Centauriju…Dižem ovu čašu za komunizam na tartarijanski način! Na zdorovlje!“ „Komunizam ? Marx? Stvarno, nije mi poznato…“ „Nije to važno, druže. Bitno je da ste proveli u djelo njegovo učenje. Upoznat ćemo vas već sa njegovom misli. Štampat ćemo brošure, snabdjeti vas knjigama, kratkim kursevima za tartarijansku mladež, skriptama za studente, originalima za filozofe koji će ga proučavati. Objasnit ćemo vam teorijski kakvu ste pobjedu postigli, savjetovat ćemo vas tamo gdje ste zaostali. Za dvije-tri godine, kamarad, pazi – ja ti kažem – građani Tartara pisat će parole po zidovima, djeca će pjevati revolucionarne pjesme…“ - zanosio se Koškin. „Pih, Marx!“ – otpuhnu razdraženi Smith. „Njegove knjige treba zabraniti!“ „Zar se kod vas knjige ne objavljuju slobodno?“ „Kako da ne! One koje su dozvoljene. Pazi, drugar, što pričaš. Kod nas postoji sloboda govora i sloboda misli. Mi smo demokrate!“ „Interesantan pristup“ – začudi se Gurlp. „Na Tartaru vlada sloboda govora misli. Oduvijek je tako bilo, koliko znam. Recite mi, zar savjest pojedinca nikada ne dolazi u sukob s vašom devizom?“ „Mene pitaš?“ – jave se obojica. „Ako bi mi objasnili…“ Koškin je bio brži.

107

„Partija je avangarda, Veliki vođa je naš učitelj. Svaki pošteni trudbenik misli i govori kao njegovi učitelji. Krvavo smo se izborili za to, velim ti. Partija je pregaocima dala slobodu da naučno misle i šire njene poglede. Kod nas je ostvarena istinska sloboda govora i misli, druže Gurlp!“ „Slušaj, drugar“, ubaci se Smith, prolijevajući viski po ne baš čistom stolnjaku. „Kod nas svatko smije reći što mu volja, ako to nije komunistička propaganda, naravno. Uzmeš stolac, izneseš ga u park, popneš se i pričaš. Hoćeš o filozofiji eukaliptusa – izvoli! Ili o hermetičnosti šeste Beethovenove simfonije – tko će te spriječiti? Da li mizantropija dovodi do povećanja entropije? Samo naprijed! Koliko vrijedi „željezna lady“ pod pretpostavkom da je zaista od željeza? Hoće li mirovni pokret ubrzati treći svjetski rat? Ljudi prolaze, ako ih zanima stanu, slušaju – prođu, ako ih ne interesira. Svatko priča što želi, nitko te ne dira, plavi anđeo kraj tebe osigurava tvoju slobodu govora. Ako nisi za kolektivizaciju, jasno. A što se misli tiče, ionako…“ „…ne možeš čovjeku prodrijeti u dušu“, dovrši Gurlp. „?“ – zinu Smith zapanjeno. „Pa to sam upravo htio…“ „Oh, mi Tartarijanci smo telepate“, objasni Gurlp. „Vi biste onda znali što je Marx mislio kad je…“ izvi obrve Koškin. „Otkrili bi planove za preventivni rat protiv komunističke infiltracije?“ „Na Tartaru nikad nije bilo ratova.“ „Veliki vođa ne bi morao držati govore jer bi svi znali njegove misli?“ „Nemamo Velikog vođu.“ „Čuj, drugar!“ „Slušaj, tovariš!“

108

Smith i Koškin zabezeknuto ućutaše. Razmišljali su jedan čas, koliko im je to viski dopuštao. Gurlp je, pomalo već grogi, promatrao preko rožnatog kljuna svoje sugovornike. Nije više bio siguran vidi li od jednog dvojicu ili su mu se dvojica stopila u jednog, no ionako mu bijaše svejedno. „Čuj“, oglasi se konačno izvor zvuka po imenu Smith. „Jesi li ti demokrata ili republikanac?“ „Komunista?“ s nadom će Koškin. „Tartarijanac“, izjavi svemirac. „Zar vam nisam rekao?“ „Ajajaj, tovariš Gurlp, tovariš Gurlp…“ odmahivao je razočarani Koškin. „Kakva bezidejnost! Koji manjak idejne nadgradnje! Kakvo pomanjkanje svijesti! Kako li smo samo željno očekivali da nas iz dubina svemira obasja luč napredne inetrnacionalističke misli. Htjedosmo učiti od vas, vjerujući da mesijanski širite Prorokovo učenje na radost trudbenika Galaksije. Učiti od vas? Pih!“ „A niste ni demokrate! Zar je željezna zavjesa tako daleko doprla? Tek sada razumijem. Vi ste izbjeglice. Tartarijanski disidenti! Došli ste tražiti pomoć protiv boljševika. Ne brini, drugar, mi ćemo vas osloboditi! Naš predsjednik neće dozvoliti… Kongres će se založiti! Senat će podržati! Tartar mora ponovno postati dio slobodnog svijeta!“ „Ali ne, gospodo!“ razblaživao je vanzemaljac svoje ionako blago negodovanje novim potokom destilata. Znate vi već tu dokonu čeljad. Nakon što su prokrstarili Tartar uzduž i poprijeko, poslije aerobičkih akrobacija u smanjenoj gravitaciji Zelge, opijanja halucinogenim parama Euforije i iskustva vremenske dilatacije u blizini crnih rupa, trenutačni bum predstavlja obilazak i upoznavanje primitivnih društava Galaksije. Vjerujte mi, ovo je sasvim obično turističko putovanje.“

109

MARIJAN MILOŠ EHO KOJI NE ODJEKUJE

Inspirisano romanom 'Pad' Albera Kamija

Dobro veče, prijatelju! Izvoli, uđi. Skloni se sa kiše. Vidim da si baš pokisao... Dozvoli da ti uzmem kaput i okačim ga. Osušiće se dok kreneš kući. Baš pljušti napolju... Šta kažeš? Jedva si pronašao kuću? Znam, dosta ljudi se izgubi tražeći je. Malo je udaljena i izolovana, ali volim je baš zbog toga; u istu ruku upravo je zbog toga i mrzim. Čudna kontradikcija, zar se ne bi složio?

Hahaha ne boj se! To je samo tepih! Ne misliš valjda da bih u kući držao živog polarnog medveda? Inače, to je prvi polarni medved koga sam ubio na ekspediciji na Arktiku sa svojih dvadeset i šest godina. Zamisli, ubio sam ga jednim hicem iz karabina. Pokretnu metu s razdaljine od preko tri stotine metara! To je jedno od postignuća u životu na koje sam najviše ponosan. Ipak je teško pogoditi s tolike razdaljine, po onoj snežnoj mećavi i izmaglici, a kamoli ubiti polarnog medveda; i to jednim metkom kalibra 308. Pogodio sam ga direktno u lobanju; pao je kao vreća cigala. Verovatno nije čuo, a ni osetio metak. Bio sam presrećan tada, a sada sam veoma ponosan. Koliko je koštalo prepariranje? Bolje me ne pitaj, prijatelju. Pomislio bi da nije bilo vredno cene - nekadašnji medved pretvoren u nepokretnu igračku, neupotrebljivu za bilo šta sem da bude eksponat, mrtav spomenik, ležeći na ovom skupom podu, služeći da skuplja prašinu i greje ljudima noge i jednostavno... postoji. Stoga bolje da ti ne kažem, biće ti ga isuviše žao. Hajde da pređemo u dnevnu sobu na aperitiv. Deluješ kao da ti treba piće da se zgreješ i okrepiš. Da, da, tu levo. Odmah tu kod velikog časovnika... Ponovi, molim te... ovaj ovde? Aaa, jedan od mojih omiljenih jelena. Prelepo stvorenje. Gotovo da me je potpuno preplavio osećaj žalosti pre nego što sam ga usmrtio. Držao sam ga na nišanu nekoliko minuta pre nego što sam povukao obarač.

110

U tom trenutku smo sinhronizovali misli, sinhronizovali smo disanje, suptilne pokrete... postali smo jedno. Do tog kobnog momenta, kobnog za njega, naravno, kada sam opalio pušku. Repetirao sam refleksivno, izbacivši potrošenu čauru iz komore. Nisam ni razmišljao o tome da njena vrelina može zapaliti hrpu obližnjeg suvog lišća na koju je pala... mogao sam započeti šumski požar iz čistog nemara. Ali dajem sebi oduška što se to nije dogodilo i imam izgovor - bio sam previše uzbuđen da bih razmišljao o bilo čemu drugom sem o jelenu. Pratio sam ga danima šumom; nisam jeo, nisam spavao. Morao sam paziti da me ne primeti, da me ne čuje, da me ne oseti, kako ga ne bih uplašio i oterao. Mada imam osećaj da je znao da sam tu, ali da se konačno pomirio sa sudbinom. Možda je čak mislio da sam neka radoznala životinja koja je želela da mu se približi i pridruži, pa je čekao da priđem. Nije ni bio svestan šta ga zapravo čeka. U nekoliko navrata sam hteo da odustanem usled gladi, hladnoće i iznemoglosti; bilo mi ga je i žao u nekoliko navrata. Pomislio sam; zašto bih ga ubio? Zašto ne bih pustio ovu predivnu i plemenitu životinju da živi i umre na miru? Zašto bih je čak i uznemiravao i ulivao joj nelagodu svojim prikrivenim prisustvom? Da bih mogao da joj odsečem glavu i okačim je u dnevnu sobu visoko na zid, ostavljajući je među hiljadu ostalih glava raznih životinja da se izgubi i zaboravi, i čuvam kao trofej? Pomislio sam da ga poštedim, najlepšeg jelena koga sam ikada video... a video sam mnoge, prijatelju. Ali upravo to je bio razlog što sam morao da ga imam. Dvoumljenje u ovom poslu je veoma rizično; zbog toga se samilost mora potiskivati duboko unutra kako ne bi uticala na odluku. Oklevanje u odlučujućem trenutku je također pogubno... može napraviti razliku između donošenja plena kući i vraćanja praznih ruku. A ja se nikada ne vraćam praznih ruku. Zbog toga sam toliko dobar u tome što radim. Udahnuo sam duboko i pogodio ga u prsa. Naučio sam da retko kada ciljam u glavu; tu grešku sam napravio prvi i poslednji put s polarnim medvedom. Pogledaj... nigde nećeš naći rupu. Samo tu prelepu glavu s bezizražajnim licem. Vidiš je? Ne? Pogledaj peti red od dole. Treća s desne strane, pored divljeg vepra... Vidiš? Je`l da da je lep? Šta kažeš? Nisi toliko zainteresovan za lov? Razumem, prijatelju, ali da li smatraš da je lep? Slažeš se? Naravno da se slažeš, jer je prelep. Objektivno i subjektivno gledano. Oprosti na mojoj nekulturnosti. Ponudio sam te pićem, a nisam ti ga ni sipao. Šta bi želeo da popiješ? Viski? Odličan izbor, mada ga ne preferiram. Sedi slobodno, raskomoti se. Je l’ bi hteo možda jednu kubansku cigaru? Ne volim ih, držim ih po kući u slučaju da se gostima puši. Može? Evo samo da odsečem vrh. Izvoli i šibice, ne kvare aromu cigare dok se pali za razliku od plinskog upaljača. Šta kažeš? 111

Ma nema na čemu, prijatelju. Ne moraš mi se zahvaljivati, moj si gost. Mi casa es su casa. Kakav bih bio domaćin da sve ovo radim samo da bi mi se neprestano zahvaljivao ? Ima viski, osamnaest godina star... želiš led? Može, prijatelju, naravno. Dve kocke? U redu. Čekaj da i sebi sipam piće. Molim te, za to vreme ubaci dve cepanice u vatru, postaje hladno ovde... Da, iz te gomile drva pored kamina. Hvala. Izvoli, prijatelju. Živeli! .. .uh kako je jaka! Prestao sam da pijem viski pre deset godina kada sam se u Rusiji prvi put susreo sa votkom. Od tada ne pijem ništa drugo od alkoholnih pića. Kakav ti je viski? Odličan? Znam, ranije sam pio samo tu vrstu.. i cigara je odlična? Već sam ti rekao da se ne moraš zahvaljivati. Molim te. Doduše, i sam imam tendenciju da se previše zahvaljujem. Sada gledam da se zahvalim samo kada je to neophodno i ako doliči prilici, kao i da ne bih bio nepristojan. Cenim ljude koji su zahvalni i to iskazuju; znači da im je stalo, a to je postala prava retkost. Radije bi pokazali da im nije stalo, čak se i ponose time! Trude se da vide najgore u ljudima i da na to ukazu svakom mogućom prilikom. Međutim, ljudi koji se previše zahvaljuju umeju da budu prilično dosadni. Popio si? Ne želiš više? Ne mogu ni ja. Uostalom, večera je gotova. Ostavi čašu tu na stolu, hajdemo u trpezariju. Pođi sa mnom, tu je u susednoj prostoriji. Da, možeš ugasiti u tu pepeljaru. Nisam ni primetio da ti je sako mokar... želiš li da ga presvučeš? Ne? U redu. Prođi ovuda. Posle tebe, molim te. Sedi za onaj kraj stola, ja ću na ovaj. Šta kažeš? Zašto moramo da sedimo ovako, na krajevima ovog dugačkog stola? Znaš kako, mi ne moramo da sedimo na ovaj način, ali aristokratski, kao i džentlmenski kodeks, tako nalaže. I bilo bi u redu da ga poštujemo, makar dok smo u mojoj kući. Misliš da bi bilo zgodnije da sedimo bliže jedan drugom, da se ne moramo dovikivati? U pravu si, bilo bi zgodnije, ali baš i ne bi doličilo prilici, zar ne? Molim te, sedi. Sve je postavljeno, pred tobom je, navali. Samo podigni taj srebrni poklopac. Rekoh, samo podigni taj srebrni poklopac! Sluga će nam natočiti vina... Dosta je Ervine, hvala. Natoči i mom prijatelju i objasni mu za šta služi koja viljuška, mislim da se ne snalazi baš u potpunosti. Ah, ponovo jastog! Smučiće mi se. Prijatelju, kakav je tebi? Odličan, iako ga prvi put u životu jedeš? Rekoh, prvi put u životu jedeš jastoga?! Čudno... Ja ne mogu više da ga podnesem koliko ga često jedem.

112

Prijatelju, čime se ti uopšte baviš, nisi mi nikada rekao? Ne čujem te, glasnije! A, ti si pisac. Šta pišeš? Radiš za lokalne novine, a najviše pišeš romane? Pa lepo. Ja lično ne volim da čitam knjige, smatram ih veoma dosadnim... Ponovi, molim te! Zašto onda imam biblioteku u susednoj sobi ako ne čitam? Ukrasa radi, prijatelju. Estetike radi. Uklapa se u enterijer kuće, a i kad sam je kupio već je imala biblioteku, pa sam odlučio da je napunim knjigama. Šta bih inače radio s bibliotekom? Molim? Rekoh, imam biblioteku čisto estetski, ne čitam knjige. Znači baviš se pisanjem? Imam jednu interesantnu priču za tebe, možda bi mogao da je ubaciš u neku od svojih knjiga i, naravno, da me spomeneš. Mogao bi da izvadiš notes i olovku da je zapišeš, čuo sam da vi pisci nosite sa sobom i to radite. Rekoh imam jednu interesantnu priču za tebe! Uh, kako zamara ovo dovikivanje... Slušaj. Bio sam pre nekoliko godina negde na Dalekom Istoku, poslovno. Doleteo sam i nisam imao vremena za lutanje po gradiću i razgledanje, bio sam veoma zauzet prvih nekoliko dana. Uh, kakva je to vrućina bila! U životu nisam takvu vrućinu iskusio. Bila je nepodnošljiva. Nisam mogao normalno da ciljam niz nišan od znoja koji mi je neprestano curio sa čela u oči. U svakom slučaju, vratio sam se u hotelsku sobu da se istuširam, a potom odlučio da prošetam gradom. Dok sam šetao uskim ulicama tog gradića, slučajno sam skrenuo u jednu zamračenu uličicu i zalutao u pomalo sumnjiv bazaar. Prodavali su razne stvari, od ilegalnih do davno zaboravljenih. Nije bilo mnogo ljudi, a tezgi svega par desetina. Zagledao sam površno i nezainteresovano izloženu robu, dok mi pogled konačno nije pao na neki stari kompas naizgled bezvredan, star, prašnjav i pokvaren, dok ga nisam uzeo u ruke. Zaprepastio sam se shvativši da je, zapravo, potpuno funkcionalan. Morao sam da ga imam, da ga posedujem, jer me je skroz očarao. Međutim, postojao je jedan problem - vlasnik nije hteo da mi ga proda. Bio sam apsolutno zbunjen... zašto bi ga stavio na tezgu na ponudu, zajedno s ostalim artiklima, ako nije na prodaju? Razočaraće potencijalnog kupca poput mene, što i jeste. To me je jako kopkalo. Rekao mi je da ga je greškom stavio na tezgu i da je zaboravio na njega koliko već dugo tu stoji. Takođe me je ubeđivao da je bezvredan, mada sam shvatio da laže kako bi me odvratio od njega... Koliko se samo prevario! Ja sam uporan čovek. Seti se samo mog lova na onog jelena. Ne odustajem kada se na nešto nameračim, pogotovo kada mi se nešto svidi. Uostalom, mogao sam da nanjušim

113

da ima vrednost. Znam jednog čoveka koji se bavi trgovinom antikviteta, mogao sam mu ga prodati za veliku sumu. Ne želim da priznam koliko sam prodavcu ponudio novca, ali mogu te uveriti da uopšte nije bilo malo. Nije hteo ni da čuje. Došao sam sutradan ponovo i ponudio mu još više novca nego prethodni dan, ali me je ponovo odbio. 'Principijelan čovek', pomislih 'Ovaj neće tako lako pristati. To ga sprečava da zaradi brdo love.' Nasmejao sam mu se u lice i otvoreno mu pokazivao nepoštovanje zbog njegovog odgovora. Sve vreme me je gledao u oči, ne menjajući izraz na licu. Naredne dve nedelje sam dolazio svaki dan, ponekad čak i nekoliko puta na dan, nudeći mu ogromne pare za taj bezvredan predmet... bez efekta, naravno. Jednom prilikom sam ga pitao zašto ne želi da ga proda - rekao mi je da taj kompas za njega ima sentimentalnu vrednost. Hahaha koliko sam se samo trudio da ne prsnem u smeh ponovo kada mi je to rekao! Video sam da ću ga uskoro 'slomiti' i da polako popušta - bolje bi bilo da sada makar deluje kao da poštujem njegove principe i vezanost za taj predmet. Odgovorio sam mu da sam mu ponudio mnogo novca, možda i previše, čak i za standarde van Dalekog Istoka, na šta mi je rekao da nije sve u novcu. Sutradan sam došao poslednji put da mu dam ponudu jer te večeri sam trebao da se vratim kući. Objasnio sam mu situaciju i on mi je dao kompas, ne tražeći ni novčića za njega. Dao mi ga je na poklon, što mi je bilo veoma čudno. Mislio je da je meni sigurno potrebniji nego njemu kada sam već toliko uporan. Nije hteo apsolutno nikakav novac, iako je bio puka sirotinja, izgledao odrpano, prljavo, zaraslo i neuhranjeno; hteo je samo da mu obećam da ga neću zloupotrebiti, kao ni uništiti, jer to je, navodno, magičan kompas i nije kao nijedan drugi na ovom svetu. Ne pokazuje sever, već te usmerava negde drugde. Zamolio sam ga da mi objasni malo detaljnije, mada nije hteo. Dao sam mu obećanje i dobio kompas. Kako sam samo bio srećan! Znao sam da mogu zaraditi mnogo para na njemu. Naravno, čoveka sam odveo u lokalnu kafanu, gde smo se pošteno zapili... Ali to je već neka druga priča. Ovo još nije kraj priče... Kako ti se čini za sada? Zašto klimaš glavom i smeškaš se? Postavio sam ti pitanje. Pa ti mene ni ne čuješ. Nisi me čuo sve vreme dok sam ti pričao svoju priču. Kakav si ti, u stvari, folirant. Neverovatno. I dalje me ne čuješ. Eto, smeškaš se i pretvaraš se da me slušaš dok klimaš glavom, a zapravo ni ne možeš da me čuješ jer ne vičem preko stola. Možda smo ipak trebali sesti bliže kako bi me čuo, mada 114

nisam ja kriv zbog toga. Zašto me ne slušaš pažljivije? Sediš za mojim stolom, jedeš moju hranu i piješ moje vino... možeš se makar potruditi da me čuješ. Možeš se makar udostojiti da me slušaš. Neverovatno... Da te zaista interesuje, verovatno bi me pitao da ponovim... Molim?! Moraćeš glasnije, ne čujem te! Jastog ti je bio odličan? Baš mi je drago! Molim? Ne možeš desert? Ne mogu ni ja! Ostavi sve na stolu, hajde da pređemo u biblioteku! Da popijemo još nešto i porazgovaramo. Čekaj samo da se obrišem... U redu, hajdemo. Ne, ne, ostavi to, Ervin će skloniti kasnije. Hodi, biblioteka je u susednoj prostoriji. Jesi li našao neku knjigu koja ti se sviđa? Nemoj sada čitati, pozajmiću ti pa je čitaj kasnije. Ponesi je kući sa sobom. Sipaću ti viski, u redu? Izvoli čašu, živeli! Da li si raspoložen za partiju bilijara? Da, za ovim stolom. Može? Odlično! Voliš li inače da igraš bilijar? Takođe. Konačno da ti i ja nađemo neku dodirnu tačku. Ja ću poređati kugle, ti ih razbij. Inače, siguran sam da te interesuje šta se dalje dogodilo. Sa čim? Pa s mojim poslovnim putem i magičnim kompasom. Kakvim kompasom, kažeš? Sa kompasom koji sam dobio od siromašnog trgovca u bazaaru. Te večeri sam seo u avion i zaputio se kući. Sedeo sam s još nekih dvadesetak putnika u avionu i posmatrao egzotičnu i misterioznu zemlju u kojoj sam upravo bio kroz mali okrugli prozor. Kako je samo bio bučan! Kakvu su buku pravili propeleri, nisam mogao sebe da čujem kako razmišljam! Sećam se da su me, i pored sve te buke, umor i mamurluk brzo i lako savladali i ubrzo sam utonuo u dubok san. Posle neznatnog vremena, naprasno me je probudila vriska drugih putnika i opšti zvuk panike koji je odzvanjao celim avionom, mnogo glasniji od slabašnog kašljucanja propelera koji su ubrzo potom i potpuno ugasili. Jedan se zapalio i za sobom ostavljao dugačku zastavu plamena koja se sumanuto vijorila pri velikoj brzini. Sećam se da sam refleksno ustao sa sedišta i pohitao ka kokpitu da vidim šta se dogodilo, ali me je jedna od stjuardesa ubedila da se vratim na sedište i čvrsto vežem pojas. Nakon što sam to uradio, težak kofer koji mi je visio tokom leta nad glavom se otkačio i sleteo mi direktno na potiljak, nakon čega sam se onesvestio.

115

Sledeće čega se sećam je da sam se probudio zavezan za sedište, nekoliko stotina metara udaljen od nečega što je ličilo na ostatak trupa aviona. Mogao sam da ga vidim u daljini kako gori. Gusti crni dim se dizao visoko nad olupinom, a zatim bio nošen vihorom preko pustinje. Vreo pesak je već počeo da mi prži noge. Jedva sam uspeo da otkačim sigurnosni pojas i ustanem sa sedišta. Pogledao sam oko sebe - sem olupine aviona jedino što sam mogao videti je bila nepregledna pustinja i pakleno Sunce visoko u zenitu. Boraveći mi nad glavom, imao sam osećaj kao da mi se ruga. Imao sam i osećaj da će mi glava eksplodirati od udarca kofera i mamurluka. Mora da sam stajao u šoku i posmatrao gorući trup aviona jedno sat vremena. Kada sam došao sebi, nisam znao šta da radim. Nisam znao kuda da idem. Bio sam potpuno zbunjen. Verujem da niko od ostalih putnika nije preživeo pad, iako nisam ni proverio. Vrelinu inferna gorućeg metala sam mogao da osetim s udaljenosti od par stotina metara. Stojeći na raskrsnici sveta, nisam uočio nikakve putokaze, neodlučan u koju od osam strana sveta da krenem. Novčić će odlučiti o mojoj sudbini, pomislih. Posegao sam za džepom pantalona, da bih shvatio da je jedino što mi je ostalo stari kompas. Izvadio sam ga i pratio smer u kojem je igla pokazivala. Nisam imao šta da izgubim. Ionako bih verovatno umro u toj pustinji. Ionako sam već bio izgubio sve stvari koje sam nosio sa sobom prilikom pada aviona - bio sam očajan zbog toga, ali nisam povodom toga mogao išta preduzeti. Mora da sam hodao desetak sati u smeru strelice kompasa. Odavno je avion postao samo malena tačkica na horizontu daleko iza mene, ali kao da sam i dalje osećao kako isijava toplotu, pored sunca nada mnom, naravno. Prvobitni šok je polako i spontano prelazio u preplavljujući osećaj panike. Osećao sam se veoma malim, nebitnim... Ko sam ja? Želim da preživim - instinkt me je potpuno preuzeo - ali zašto? Zašto bih se vratio kući? Da lišavam života još životinja ? Čime sam zaslužio da se vratim ? Ne, ne. To umor govori iz mene, tešio sam se. Šok neverovatne situacije kombinovan sa neopisivim umorom i neutoljivom žeđi. Ne slušaj samog sebe, govorio bih. Um se poigrava s tobom. Razmišljaj racionalno. Ali tada doživeh trenutak apsolutne trezvenosti - ovo mesto me tera na takvu vrstu razmišljanja. Našao sam se u Pustinji Zaborava.

116

Jezivog li mesta. Pitao sam se kako se ranije nisam setio toga. Čuo sam jednom priče o ovom mestu od jednog čoveka s golfa. Načitan i pametan, ali pomalo dosadan. Pustinja Zaborava je naizgled obična pustinja, ali nemaj iluzije oko nje - nećeš se vratiti kuci, nećeš naći izlaz iz nje, ukoliko nemaš razloga da se vratiš. Kao začarana šuma u kojoj posle desetog puta shvatiš da si prošao pored istog drveta i da se, zapravo, vrtiš u krug, Pustinja je mit. Stara legenda. Izmišljotina nekog nazovi-kreativnog pisca fikcije. Tera te na razmišljanje ako shvatiš da imaš svrhu, da imaš razlog zašto si ovde i zašto bi trebalo da se vratiš svome domu, pružiće ti put, pronaći ćeš legendarni Beli grad i spasićeš se. Ukoliko, međutim, shvatiš da nemaš nijedan razlog, ili ne pronađeš svoju svrhu, pravićeš beskrajne krugove po šumi i umrećeš. Hodaćeš ka beskonačnom horizontu dok ne kolabiraš od umora, žeđi i vrućine. Ostaješ u pesku, zaboravljen, bez šanse da ikada pronađu tvoje telo koje će pesak i vetar zatrpati i stvoriti tvoje poslednje konačište. Zato se i zove Pustinja Zaborava. Nekada je bila dno mora. Niko ne zna zašto nema nikakve vegetacije na tom prostoru već samo pesak, prašina i zemlja dokle ti pogled doseže. Jedini spas ti je nekadašnja luka Beli grad. Ako stigneš do nje, spašen si. Malo njih je ikada doseglo grad. Trudio sam se da ne razmišljam toliko o svrsi života i tim glupostima. Samo sam pratio iglu na kompasu, misleći kako mi je to jedini izlaz. I nije baš bilo intuitivno s moje strane, zar se ne bi složio? Pogotovo ako si već čuo za to mesto i ako već znaš šta treba da uradiš kako bi preživeo i bezbedno se vratio kući. Posle tri dana hoda s veoma malo vode, stigao sam do Belog grada. Ušetao sam kao pobednik u njega. Naravno, kolabirao sam na zemlju čim sam bio siguran da su me videli ljudi s prozora u nekoj uskoj uličici koja izlazi direktno na pustinju. Smatrali su me za heroja što sam uspeo da išetam iz pustinje, jer, navodno, niko nije uspeo u poslednjih pedeset godina. Probudio sam se nekoliko dana kasnije u nekoj bolnici. Otpustili su me nakon nekoliko dana, kada su se uverili da sam u redu. Vratio sam se bezbedno kući, s kompasom u džepu. Uspeo sam da ga prodam antikvaru za veliku sumu novca. Nadoknadio sam gubitak stvari u avionskoj nesreći.

117

Devetka ide u ćošak... Ah! One najteže češće uspem da ubacim od onih najlakših. Probaj plavu u sredinu. Da, tu. Gde sam stao? Ah, da. Prodao sam jedinu stvar koja mi je mogla spasiti i koja mi je spasila život. Zbog čega? Zbog novca? Kakva osoba bi to uradila? Sigurno ne moralna osoba, to ti mogu reći. Smejao sam se čoveku u lice jer je principijelan i jer mu je kompas mnogo više značio od novca... i ja sam mu ga oteo. Nikada se nisam vratio u onaj gradić da mu zahvalim. Jedno vreme sam nameravao... Zašto bih se ja vratio, pitaš? Verovatno sam, negde duboko unutra, strahovao da ću, ako odem, na povratku kući ponovo završiti u Pustinji Zaborava; samo što ovaj put neću imati kompas da me izbavi. Morat ću da preispitujem svrhu svog života dok budem bezumno i besciljno koračao vrelim peskom danima u nedogled, što će rezultirati krajem moje egzistencije. Previše kajanja i preispitivanja za moj ukus... A meni se ne umire još, prijatelju. Iako nemam za šta da živim. To ti je sve jedna igra. Jedna velika igra koju nazivamo život. Igra prevelika da bi se iko iz nje izvukao živ. Jedan mudar čovek mi je jednom rekao da je novac merilo uspeha. Što više novca imaš, to si više postigao u životu, jer novac je ultimativno merilo uspeha. Što veći uspeh, veći je i rezultat. Rekao mi je to kada sam imao dvadeset i četiri godine, kada sam bio na raskrsnici života. Godinama sam mislio da je to jedna od najvećih mudrosti koje sam ikada čuo, jer je definitivno uticala na odluku mog života. Stojeći na raskrsnici života, skrenuo sam levo, kada je trebalo skrenuti desno. Odlučio sam da celokupan život i karijeru izgradim oko jedne rečenice. Glupavo, zar ne bi rekao? Skrenuo sam levo i odlučno nastavio tim putem, naravno bez ikakvog kompasa; jer u ovoj igri koju zovemo život nema putokaza, indikatora, kompasa da nas pravilno usmeri, da nas potapše po ramenu i kaže da smo doneli pravu odluku... od nas sve zavisi. Jedno pogrešno skretanje, jedan pogrešan izbor, i provešćeš ostatak svojih dana duboko se preispitujući, sedeći noćima u fotelji zagledan u vatru u kaminu s pićem u ruci, unezveren od nivoa pijanstva u koji si sam sebe doveo, sumnjajući u sve što si do tada postigao i učinio, svestan činjenice da si odigrao svoju Igru i da je polako privodiš kraju.

118

Pitaćeš se - da li to skup alkohol govori iz tebe? Da li konačno uzima svoj danak? Ili ti je jedini prijatelj koji ti je ostao i uspeva da ti konačno razbistri misli i dovede ih u red ? Unutrašnji glas izbacuje nasumične misli neverovatnom brzinom i ne želi da umukne... Kako ga naterati da umukne? Nikako. Treba biti srećan što uopšte želi da ti govori, jer na taj način znaš da ipak nisi ubio to malo ljudskosti i razuma što je ostalo negde duboko u tebi. Ne prođe dan, a da se ne kajem što nisam skrenuo desno dok sam još mogao. Šta mi je ostalo u ovoj starosti? Velika prazna kuća čijim hodnicima ne odjekuje žamor dečije igre, kao ni zvuk nečijih prvih koraka? Stotine i stotine glava životinja čije sam postojanje uskratio iz sopstvenog hira i zadovoljstva? Prazna postelja koju nema ko da greje? Ogromna količina novca koju nemam kome da ostavim? Celog života sam uzimao, a nikada davao kao sto je trebalo. Čoveku na Dalekom Istoku sam uzeo verovatno jedinu stvar koju je cenio više od vrtoglave sume novca koju sam mu ponudio. Zašto? Da bih se spasao i vratio svojoj praznoj kući i praznom životu? Nikada mu se nisam ni zahvalio na kompasu. Već sam ga prodao kako bih povratio izgubljeno i samim tim prekršio svoje obećanje. U lice sam mu se smejao kada mi je rekao da nije sve u novcu; trebao sam se smejati sebi u lice... Jedino što ne bih znao u koje. Mislim da je ubistvo jelena bio događaj posle kog povratak nije bio moguć. Jedini put kada sam oklevao i kada mi je trezan glas govorio da ne povučem obarač i poštedim život nedužnoj životinji, duše čiste kao parče hartije... I naravno da ga nisam poslušao. A trebalo je. Tada bih makar sačuvao to malo duše što mi je bilo ostalo. S druge strane, svi moji sitni i bedni pokušaji sebičnog iskupljenja i činovi dobre namere su pogrešno protumačeni i, naravno, neuspeli. I šta ostaje na kraju, kada se sve sabere i oduzme? Pijan i ogorčen starac koji nikako da prihvati sve to što mu se dogodilo, sve što je prouzrokovao. Nek se neko usudi da mi ponovo kaže da je novac merilo uspeha, da je količina novca proporcionalna veličini uspeha.

119

Proveo sam ceo život u mreži iluzija koju sam sam sebi ispleo i u koju sam se sam upetljao. Ako ovo nazivaju uspehom, mora da ima mnogo nesrećnih ljudi na ovom svetu. Drago mi je što imam makar tebe za prijatelja. Oh izvini, malo sam se zaneo. Umem da se zapričam kada popijem. Pričaj mi o sebi, prijatelju. Voliš li to čime se baviš - pisanjem? Voliš? Koliko se dugo baviš time? Oko petnaest godina? Dosta je to dugo... a kada si počeo da pišeš? Šta kažeš? Moraš da ideš? Nećeš valjda po ovoj kiši? A i suviše je mračno da bi se vraćao sada. Molim te, ostani. Prespavaj ako želiš. Imam neotvorenu flašu dvadesetpetogodišnjeg viskija ovde negde... Molim? Ipak ideš? U redu, sačekaj da ti donesem tvoj kap... ah, već si ga uzeo. Molim?! Ne, neću te ispratiti do ulaznih vrata! Kako to da nikada nisam čuo za tebe ako si tako dobar pisac kao sto tvrdiš, ha?! Pa ti mora da si neki literarni genije! Kako to da nisi poznat? Kakav je to uspeh, ej?! Pogledaj šta ja sve imam... Pa ti nisi niko i ništa! Odlazi! Ostavi me i više se ne vraćaj! Ne trebaš mi ... ni ti, ni bilo ko drugi! Tako je, zalupi vrata za sobom i odlazi! Ovde viši nisi dobrodošao! Tako je, okreni mi leđa i nemoj me više slušati, kao što nisi ni do sada. Vratićeš se ti kada ti nešto bude trebalo, nešto što ja imam, a ti nemaš! Čak si poneo i knjigu koju sam ti ponudio iz kurtoazije! Pokvasiće se po kiši a nikada mi je nećeš ni vratiti! Zašto ja vičem?! Zašto uopšte pričam sve ovo?! Možda je ovo očajnički pokušaj da ga dozovem, iako ne može da me čuje. Već je daleko odmakao trudeći se da pobegne što dalje odavde i skloni se s kiše... jedino što je ostalo od njega je trag kapljica s kaputa koji vodi do ulaznih vrata... eh, poznatog li prizora! Šta me gledaš?! Da, da, ti. Ti na zidu. Ti što me gledaš s visine tim bledim pogledom i tiho osuđuješ. Ko si TI da me osuđuješ?! Nisam ja najlepša životinja koju sam ikada ugledao. Nisam ja taj koji je mrtav iznutra i koji provodi vreme između ova četiri zida kao podsetnik jednog protraćenog života. Ili možda jesam? Možda i jesam. Ne znam. Mislim da nikada neću saznati. Mislim da sam suviše pijan, čak i za moj ukus. Mislim da previše haluciniram. Mislim da je konačno vreme za počinak. Počinak koji sam dugo odlagao... možda i predugo.

120

ROZAIDA NAGLAV 100% ROZ Roz je bila prva koja je načela dramu. „Mravi i ja smo jedini koji ćemo se utopiti“, kazala je glasno u kafeu „Libertas“ gdje smo kao i obično pili čaj. Često je govorila o stvarima koje nisam razumio. Tada ju je bilo najbolje pustiti da izvergla što misli uz povremeno ubacivanje kratkog komentara: „Hja.“ ili: „Hm.“ To je moja taktika kojom istovremeno iskazujem i podršku i sumnju i protivljenje, pa si tako osiguram dovoljno manevarskog prostora da se obranim od njenih nebuloznih debata. Ali tog dana, čim je iznijela golu tvrdnju o utapanju, za one: „Hja.“ ili: „Hm“, nije bilo mjesta, jer mi je odmah iz čista mira na sav glas odbrusila u facu da sam obična zakovica na bolesnom konstruktu. Kojem konstruktu? Zašto bolesnom? Ne, nisam razumio, ali to me ne bi brinulo da se nisu sve glave u kafeu „Libertas“ okrenule prema nama. Od tjeskobe sam se slijepio sa stolicom, jer svi su počeli buljiti u mene. Očito sam povezao sve zgrožene, neurotične oči, sve misli koje su se slile u skupni zaključak, osudu hladnog prezira. Roz se nije pustila zakovati. Bijesno je odjurila. Prvih dana nisam tražio Roz, jer nisam bio sasvim siguran trebam li se na nju ljutiti. Nikad se ne naljutim dok dobro ne promislim zašto, a onda i koliko dugo mislim biti ljut. Osim toga, smela me je želja, mada u veoma maglenoj nijansi, da bih i ja znao odjuriti onako kao Roz. Ta otvorenost i spontanost me je golicala. Najvjerojatnije zato jer se bližio moj programirani termin erekcije. Tad bih zamišljao da mi Roz gricka usnice svojim bijelim zubićima ... ili, još bolje, tamo gdje nabreknem kad pomislim na te njene zubiće. Da, moglo bi biti tako. S grickanjem. A nije. Ah, takva je Roz. Uvijek zbunjuje i komplicira. Razmišljao sam i o njenoj glasnoći. U kafeu „Libertas“ nitko ne govori glasno. Uvijek se čeka da se čaj ohladi da se ne bi glasno srkalo. I zašto je Roz bila glasna? Kad ne mogu riješiti sadržajno neki problem, zakačim se na formu. Tako mi je lakše dok cupkam u prazno. Do drame o utapanju tako nisam ni došao. Uh, ta Roz. Valjda nije opet upala u svoje neuroze kao prije nekoliko godina. To su bila natezanja u pravom smislu riječi. Kako-tako prihvatila je da se je, poslije Velikog Dana Mijene, kad nas je ostalo sasvim malo, počeo cijeniti svaki život. Mislim i tuđi životi, jer odnos prema vlastitom životu nikad nije bio problematičan još od vremena pračovjeka.

121

Kako-tako prihvatila je i kloniranje životinja, pa onda i neprocjenjiv značaj banke NASLJEĐA. Uostalom, od tamo je dobivala genetske uzorke za svoje ptice. „Roz, ptica ne bi bilo da nije tako“, kazao sam joj i ona je prvi put od kad je znam kazala samo: „Hm, … Hja ...“ Ali nije popuštala oko priključivanja naših mozgova na glavni kompjuter. „Orwell“, zarežala je, a onda se zatvorila kao školjka. Roz rijetko kad šuti pa sam iskoristio priliku da ponovim sve ono što ni za nju ne može biti sporno: „ … sintetička jetra ili sintetički mozak, čemu praviti razliku ... čak je mozak dosljedniji, jer je u njega presnimljeno sve što je bilo u organskom mozgu. Svi događaji, do jednog … Mijenjaš, preslikavaš u nedogled ... Ej Roz, vječni život, što bi više htjela?“ Bio sam detaljan i kod isticanja da se demokracija poštuje u svim vidovima pa tako i u smislu onoga što želiš znati, što znači da svoj mozak puniš onim čime sam želiš. Jesu li to video igrice ili informacije o novom čipu za ugradnju koji je upravo postao dostupan, a omogućava bolje funkcije tijela i naravno mozga ili možda reality show da vidiš što je po novom šik. Uz vječni život i mozgove koji kod svih rade kao urice, jer glavni kompjuter pazi da se koja žica ne skuri, normalno je da će se znanje i interesi svih nas izravnati najkasnije do godine 3948. No svatko o sebi odlučuje kad i u kojem opsegu će mijenjati svoje organe sa sintetičkim. Do potpune zamjene nedostaje samo 0,5% individua od svih nas koji smo već kompletirani. Nitko onih 0,5% ne dira, nitko ih ne sili na te zamjene iz organskog na sintetičko i mislim da je to najbolji pokazatelj kako se poštuje demokracija, jer ako se poštuje nerazuman stav onih malobrojnih da si nisu olakšavali i produžavali život, onda što na druge stvari gubiti riječi. Moraju se ponuditi uvjeti pa onda i do izravnavanja svih nas u svakom pogledu dolazi sasvim demokratski. To je barem jasno. Tu me je Roz prekinula posprdno kazavši: „3984! Dvije tisućita Orwellova obljetnica“, a ja sam je zabio natrag: „Može svatko izgledati kako hoće, pamtiti stvari koje hoće, imati emocije koje hoće, a ti si, Roz najvjerojatnije svoje emocije i neurotičnost dala naviti do maksimuma.“ Namjerno nisam spominjao program za seksualne nagone. Toliko me je iznervirala (taj program za emocionalnu osjetljivost sam odmah iza te svađe s Roz dao bitno utišati), da sam joj skoro kazao da se je seksa najvjerojatnije jedino ona odrekla, ali joj se ipak nisam htio zamjeriti. Možda ima tajmiran nagon na svakih 20 godina. Ja, po vlastitoj želji, imam erekciju i sve što spada uz to, dva puta godišnje. Više nije preporučljivo da se ne bi „zamastili“ senzori, pa se užitak naslade svede na razinu olakšanja nakon pražnjenja mjehura.

122

Tada, kod erekcije, mislim na zubiće Roz i pitam se bi li s njom bilo drugačije ... Kad malo promislim, hja, hm, … možda bih ipak dao smanjiti seksualnu znatiželju na malo niže frekvencije, pa kvragu Roz i kako bi bilo s njom i njenim grickanjem. Mislio sam, kad su onomad premjestili Roz iz odjela s kloniranim pticama na odjel mrava, da će joj to pomoći da se malo unese u realnost. Mravi imaju svoj red i to tako savršen da su jedini koje ne treba klonirati. Zapravo su pravo malo sociološko čudo i na neki, metaforičan način, s onim svojim mravinjacima su slični našem društvu. Do tog saznanja je sigurno došla i Roz, jer je opet postala ona stara Roz. Gnjavila je, ali nije više bila tako neurotična, tako da sam mogao u debatama nastaviti s onim svojim: „Hja.“ ili „Hm.“ I sada, možda bih duže mozgao o izgredu Roz u kafeu „Libertas“ da mi se baš onda nije dogodila stvar koja me je uznemirila. Zato mi je trebala Roz, jer kad sam miran - uznemiri me i obratno. Zato Roz najradije srećem kad me nešto brine. Dakle, moja briga su dva bijela medvjeda koja zapravo više i nisu bijela. Lani me je to pitanje mučilo i čak sam pomišljao da je možda krivo kloniranje. Bili su kloni od istog klona, od klona … i tako redom 56 puta. A možda je kriva crkotina kloniranih tuljana kojima smo ih hranili … S materijalom za kloniranje treba štedljivo postupati, jer već se je dogodilo da su iz banke NASLJEĐA potrošeni zadnji uzorci pa su u nepovrat izbrisane čimpanze, zlatne ribice, i da ne nabrajam. Roz je tu moju uznemirenost preobratila u opreznost kazavši da je sjevernim medvjedima sasvim svejedno jesu li bijeli, jer koritu s dnevnim obrokom mrtvih tuljana mogu prići bez problema sve da su crni kao crne ovce. „Mada su klonovi, priroda čini svoje čim su prestali biti lovci“, kazala je. Zahvaljujući Roz dobio sam na vremenu da temeljito promislim, da li da se podigne ograda između medvjeđih teritorija da ih možemo hraniti živim tuljanima koji sigurno ne bi šljivili medvjeđe teritorije kad bi bježali od njihovih zubi. Tada bi se medvjedi mogli poklati, brinulo me je, pa se nikako nisam mogao odlučiti ili ograda s mogućnošću lova ili bez ograde pa poslužena crkotina. Čudno je kako se ponekad ne može sve uskladiti. Mislim da ne postoji rješenje u smislu - Vuk sit, ovca cijela. Možda bi to Roz znala. Njeni mravi nisu klonirani. Žive, umiru, liježu se novi i uopće - bez iznimki teče proces života i smrti. Možda Roz baš zbog svojih mrava smisli nešto pametno za moje klonirane medvjede. Zato sam počeo tražiti Roz, naravno kod njenih mravi, ali tamo je nije bilo. Niti mrava nije bilo. Kazali su da je Roz sve mrave odnijela neznano kamo uz komentar da nas mravi ne trebaju, a ne treba im niti da se zbog nas utope.

123

Ako treba ona – neka, a mrave ne da. Tako je rekla. Od Roz možeš očekivati svašta, ali što takvog ... Katastrofa. I tako sam ponovno započeo razmišljati o Roz. A da je Roz spadala u onih 0,5% individua bez zamijenjenih organa (uh, niti jednog nije mijenjala) nije mi se nikad ni sanjalo. Čudna je, doista je čudna, ali da je na takav način čudna ... Bila je 100% iz same sebe i bila je stara 30 godina. Možda je zato voljela svoje mrave. Oni su bili 100% mravi i ona je bila 100% Roz. Što je dovraga mislila kazavši da će se jedino mravi i ona utopiti ako ostanu na našoj robotskoj Nojevoj barci? (Opet ta imena, sad i neki Noe.) Pitao sam i doznao da se Roz nije utopila, ali je u nekoj drugačijoj vječnosti od naše. Moralo se tako odlučiti. Onih 0,5% individua s bio organima … hm, hja, … zapravo ih više nema. Ostala je samo 100% Roz. Jedini genetski materijal ljudske vrste u našoj banci NASLJEĐA. Drugi, sve i da to hoćemo, više to ne možemo biti. Smrznuta Roz među smrznutim pticama, medvjedima, tuljanima, delfinima. Uh, Roz, tko će uloviti one mrave koje si pustila na slobodu? Hja, hm, … najbolje je da naručim isključenje svih programa koji me zbunjuju i da više na Roz ne mislim.

124

STJEPAN CRNIĆ PLAVO CVIJEĆE U zraku je bilo tisuće malih obiteljskih letjelica u obliku duguljasta balona s kupolom na sredini. Ljudi su se vraćali sa svečanosti početka naseljavanja Grada Nade. Uvjeti za let bili su izvrsni. Oluja je taman odjurila prema sjeveru, a prema najavama, iduća se očekuje za nešto više od dva sata. Bilo je to dovoljno vremena za siguran let do Runolist grada u planinama. Putovao sam bez obitelji te izgarao od želje da ih što prije vidim i ispričam svoje dojmove iz Grada Nade. Najviše bih volio da se ovaj tren mogu stvoriti u dnevnoj sobi i pokazati im film koji sam snimio. Srce mi je ubrzano lupalo, a ja sam imao osjećaj da lebdim od sreće. Radovao sam se kao malo dijete kad dobije željenu igračku. U Gradu Nade sve je spremno za dolazak novih stanovnika. Uskoro ćemo se i mi preseliti u kuću nalik na onu u kojoj je nekad živio moj pradjed. Prije slavlja otišao sam na polja izvan grada i nabrao plavo cvijeće. Jedan sam buket ostavio u kući, a drugi je za moju dragu suprugu kojoj je danas rođendan. Cvijeće! Pretrnuo sam. Izgleda da sam sve ostavio u kući. Pogledom sam pretražio kabinu letjelice. Cvijeća nije bilo. Radost je začas prerasla u tugu, baš kao što se i sunčan dan u trenu pretvori u oluju. Ne! Ne mogu se vratiti bez cvijeća! Otvorio sam kartu i pogledao gdje se nalaze cvjetna polja na putu prema kući. Skrenuo sam s pravca leta i spustio se na vodu, uključio podvodni režim rada letjelice i spustio se gotovo do dna. Našao sam se nad prvim poljima. Bila su prazna. Cvijeće je nedavno pokošeno i odvezeno na preradbu. Sada je bilo pravo vrijeme za to. Plavo cvijeće toliko je popularno da je gotovo nezamisliv život bez njega.

125

Osim što se koristi za ukras i stvaranje posebna ugođaja u kući ili drugim prostorima, ono je sastavni element gotovo svih parfema i čajeva, kao i većine dodataka jelima. Napose se cijene pokloni od svježe ubranih rascvjetanih biljaka i parfemi koji su napravljeni od samih cvjetnih latica. Cvijeće je razvijeno genetskim inženjeringom u laboratorijima industrije parfema, a raste u slanoj morskoj vodi. Na visokim stabljikama nalaze se plavi cvjetovi kao priljepci zalijepljeni na noseći štap. Cvjetovi ispuštaju opijajući sladunjavi miris za koji stručnjaci tvrde da stimulira osjećaj sreće. Isti takav miris imaju i parfemi dobiveni od cvjetnih latica. Općenito se smatra da plavo cvijeće, samo po sebi, donosi spokoj i sreću. Odlučio sam nastaviti s potragom i uskoro sam naišao na prekrasno plavo polje. Visoke stabljike bile su prepune otvorenih cvjetova. Cijelo se polje lagano njihalo u ritmu vodene struje. Oduševio sam se. Takvo polje još nisam vidio. Uživao sam jedno vrijeme, a onda uz pomoć robotske ruke nabrao veliki buket, veći od onoga koji je ostao u gradu. Zadovoljan, krenuo sam na površinu. Na zaslonu se pojavilo upozorenje da se oluja pojačala i ubrzala. Proračun je govorio da neću stići do grada u planini prije naleta oluje. Preporuka je bila da ostanem u vodi. Razmišljao sam trenutak, a onda odlučio izvući maksimum iz letjelice. Poslao sam poruku kući da uskoro stižem. Kad sam stigao na površinu, na zapadu su se vidjeli olujni oblaci. Oko mene bilo je mirno, ali ispred tih oblaka puhao je jak vjetar. Krenuo sam maksimalnom brzinom. Smračilo se. Oblaci su prekrili Sunce. U zraku nije bilo nikoga osim mene. Uskoro sam vidio ulazna vrata Runolist grada. Osjetio sam udar vjetra. Letjelica se zanijela prema istoku. Dolazak vjetra pokrenuo je automatsko zatvaranje ulaznih vrata grada. Shvatio sam da ne mogu stići prije zatvaranja. Morao sam se skloniti.

126

Odlučio sam se žurno spustiti pod vodu. Zagrmjelo je. Svjetlo me zaslijepilo i ošamutilo. Kad sam se osvijestio, shvatio sam da je udar groma oštetio navigacijske i pogonske uređaje. Plutao sam na vodi. Oluja je bjesnila svom žestinom. Vrata na kupoli bila su djelomično otvorena. Nalet vjetra okrenuo je letjelicu na bok i voda je prodrla u kabinu. Ušao sam u malu jednosjednu letjelicu koja je služila za spašavanje u nuždi. Nalazila se u repnome dijelu. Čim bi se uključila, automatski se otvarao krov iznad nje. Ovaj se put nije otvorio. Ostao sam zarobljen. Vjetar i vodena struja nemilosrdno su me bacali. Bojao sam se da će me razbiti o stijene planine. Komunikacijski sustav nije radio, osim automatskoga uređaja za poziv u pomoć. Znao sam da će spasilačka ekipa primiti signal, ali neće krenuti u spašavanje dok ne prestane oluja. U ovo doba godine oluje traju tri do četiri sata. Sustav za proizvodnju kisika nije radio. Preostala je količina za dva sata. Shvatio sam da to neće biti dostatno. Grozničavo sam razmišljao što uraditi. Ništa mi pametno nije padalo na um. Nisam mogao vjerovati da je to kraj i da više neću vidjeti obitelj. Nisam mogao vjerovati da mi je plavo cvijeće donijelo nesreću. Otvorio sam dnevnik leta i napisao: „Volim vas!“ Pomirio sam se s tim da je moje putovanje završeno i da ću za manje od dva sata zauvijek napustiti ovaj svijet. Letjelica se napunila vodom i potonula. Sad su je nosile samo jake morske struje. Umirio sam se i zažmirio. Razmišljao sam o pradjedu. Njegov se san počeo ostvarivati. Napravljen je prvi veliki grad u dubinama oceana. Uz grad je napravljen istovjetan prirodan okoliš s poljima, šumama, rijekama i jezerima, nastanjen s gotovo svim vrstama bilja i životinja iz doba prije egzodusa. Bila je to njegova ideja čim se razvio sustav umjetna Sunca i napravljena su prva polja za uzgoj bilja u špiljama i umjetnim tunelima pod zemljom. Ideja je ipak ozbiljno shvaćena tek kad je izgrađen prvi grad ukopan u planinu. Da je moj pradjed sada živ, bio bi beskrajno ponosan i sretan. Njegova je ideja potpuno oživjela izgradnjom Grada Nade. Na taj će se način sagraditi cijeli novi svijet. Zaštitni plašt s umjetnim nebom prostirat 127

će se ispod cijeloga oceana, a pod njegovom kapom bujat će ljepota življenja kakva je bila prije egzodusa. Oluje i nagle promjene temperature ostat će iznad toga svijeta i bit će samo turistička atrakcija za one koji su željni avantura. Pred očima mi se pojavila slika kuće u Gradu Nade. Osjetio sam tugu jer neću živjeti u njoj, a onda me obuzela neka čudna radost. Sjetio sam se obitelji, supruge, kćerke i sinova. Vidio sam ih sretne u novoj kući. Upravo su sjeli za stol na kojem je bila vaza puna plavoga cvijeća. Ručak je bio serviran, ali nisu jeli. Činilo mi se da čekaju mene… Utonuo sam u san. Stresao me neki udarac, a onda trzaj. Osjećam hladnoću i nemir. Nešto kao da me nekamo vuče. Pokušavam vidjeti što se događa. Ne mogu otvoriti oči. Ne mogu pomaknuti glavu, ruke. Težak sam. Čini mi se da čujem glasove, osjećam nečiji dodir… Otvorio sam oči i zagledao se u čovjeka i ženu pored kreveta na kojemu sam ležao. „Dobro nam došao“, reče čovjek smiješeći se. Gledao sam zbunjeno. Vidjevši tisuću pitanja u mojim očima, čovjek nastavi: „Sve je u redu. U bolnici ste Grada Nade. Našli smo vas u zadnji tren.“

128

VALENTINA BERIĆ REVANŠ ZA NOVO SUTRA

„Zar ljubav može biti greška?“ pitala se Emina nakon samo dva mjeseca braka. Osjećaj straha uvlačio se sve dublje u svaku poru njenog tijela kada je primila prvi šamar od muškarca kog je voljela. „Možda sam ja kriva, možda sam ga izazvala mojim emocijama kada sam mu rekla da nije u redu da se ponaša kao da je i dalje slobodan iako smo zajedno već godinama, ne računajući ova dva mjeseca“, razmišljala je Emina u tišini. „Najbolje bi bilo da samo tebe gledam“ rekao joj je ironično s besramnim osmjehom na licu. Odustala je Emina već na prvom koraku od pokušaja da iskaže svoje nezadovoljstvo koje je, može biti pogrešno ili ispravno, ali razgovorom bi mogla doći do rješenja i osloboditi se negativnih misli, samo da je imala čovjeka s kojim bi mogla razgovarati. Nije vjerovala u priče prijateljica koje su joj govorile kako se muškarac kojeg voliš promjeni kada iz veze uđe u brak. “Ma nema šanse, to nije moguće”, rekla bi im svaki put kada bi slušala njihove priče. Svjesna činjenice da se i njoj dešava isto što i njenim drugaricama, povukla se u sebe i svoju tišinu. Život je nastavio da se okreće, dan za danom, godinu za godinom. Bilo je dana kada je čovjek koga voli bio onaj isti u kojeg se zaljubila. Ali dolazili su dani kada je živjela s potpunim strancem, bijesnim i ljubomornim. Radila je u bolnici kao medicinska sestra, a on je bio inženjer elektrotehnike. Dvije suprotne profesije, dva različita svijeta nekada su imala neke sličnosti, neke zajedničke teme, zajedničku ljubav koja je odjednom postala noćna mora. Bježala je Emina od svojih strahova, unutrašnjh glasova koji su joj govorili da to nije život koji je birala, ali često bi ućutkavala svoje misli nadajući se da griješi. Kada bi je pitali kako joj je u braku nikada se nije požalila niti iskazala nezadovoljstvo koje je skrivala u svoja četiri zida. Kako da prizna, kako da kaže istinu, kako da se osramoti pred sobom i drugima zbog lošeg izbora, loše sreće koja joj je dodijeljena?

129

Kada bi s posla dolazila kući mrtva umorna, on bi sjedio i čekao večeru. Na samom početku veze sve su poslove dijelili. Nije bilo one glupe podjele na muške i ženske poslove, svi su bili zajednički. Odjednom su svi postali njeni. Nakon što spremi hranu i opere suđe jedva bi dočekala krevet i san. Ali onda bi je on dočekao da vode ljubav koja više nije bila ljubav nego seks iz požude. „Ne mogu večeras, umorna sam“ kratko bi mu rekla želeći da pobjegne od njega. “Ali ja hoću večeras i svaki put kad osjetim potrebu” bio je grub u odgovoru. Strgao bi odjeću s nje bez imalo nježnosti, grubo zašao u njene, godinama čuvane, odaje za onog koga voli. Dok je ležala na krevetu suze bi joj padale jedna za drugom jer se prema njoj odnosio kao prema predmetu požude. Nastojala je Emina biti hrabra, ali i najhrabriji se nekad slome. Ovo je bio njen lom, njen životni poraz, njen pečat sudbine, njen ožiljak koji će nositi dok živi. Za šaku ljubavi, za mrvu pažnje Emina je zaboravljala ono što se juče dogodi nadajući se da će sutra biti bolje, da će ljubav pobijediti, da je ovo samo trenutno i prolazno i da će čovjek kojeg je birala za suputnika pokazati da je pogriješio i da u njemu postoji i dalje onaj isti pogled prepun emocija kao kad ga je upoznala. Odbijanje istine koja joj je stajala pred očima je prva greška koju je ponavljala. Već sutra bi život izgledao drugačije, sva pažnja i ljubav su bile usmjerene prema njoj, ali pogrešna riječ i pakao od jučer bi se vratio. „Danas sam na poslu bio iznerviran kao nitko. Koliko žene mogu biti glupe, to je naučno dokazano. Najbolje bi bilo da im se zabrani rad jer njihova glupost može postati zarazna kad se najmanje nadaš“, ljutito je mrmljao. „Žene imaju pravo kao i muškarci da budu slobodne u svemu. Posao je nešto što ne bi trebalo da stvara probleme u životnim odnosima“, odgovorila je Emina. Jedan šamar je povukao drugi, drugi je povukao odjeću u komade, treći je bacio na krevet, a četvrti dokrajčio za sva vremena. Čovjek kojeg je voljela ove noći je postao zvijer, silovatelj koji joj je uzeo dostojanstvo i poštenje koje je bilo utkano duboko u nju još onog dana kada ju je majka na svijet donijela. Za sve one prethodne udarce je nalazila opravdanje, razumijevanje, koje ona nikad nije dobila, oprost nadajući se da će teški dani ostati iza njih. Ali ova noć je ostala zapisana duboko u svaku poru njenog tijela hraneći bol da živi i da ne zaboravi, da više nikada ne oprosti.

130

Ležao je pokraj nje ispuštajući uzdahe zadovoljstva nad učinjenim djelom. Kao da nije uradio nikakvo zlo, kao da nije nanio nepravdu i bol ženi kojoj se kleo u ljubav za cijeli život. Okrenuo se na stranu i zaspao zadovoljan i vidno raspoložen. Ovo je noć u kojoj je Emina odlučila da sebe stavi na prvo mjesto s kojeg je pala zbog ljubavi u koju je vjerovala. Ali vjera se ugasila kao svijeća kad dogori. Sjedila je satima sklupčana pod tušem dok je voda prala tijelo koje se sramilo istine koju nikad neće zaboraviti. Ni današnji dan, ni noć, ni sve one godine koje su joj ukrali neće moći nitko da joj nadomjesti. Skrivala je pogled od same sebe danima, bježala i gdje nije bilo mjesta da se sakrije. Više nikada neće pustiti srce da je vodi putevima na kojima je razum glasno opominje. Trebalo je hrabrosti za odlazak, za podignuti glavu i obraniti se od monstruma koji nije bio onaj čovjek kojem je predala svoje srce. Dok je on i dalje spavao na onoj istoj strani na kojoj joj je nanio bol, uzela je kofer i spakirala stvari koje je sa sobom donijela kada se uselila u njegov stan. Sve ostalo ostavlja tu gdje se bol razlila kao rijeka koja ne presušuje, izvor koji se nikada ugasiti neće. Prvo mjesto koje je posjetila dok Sunce još nije provirilo, bila je policijska stanica. Prijavila je zločinca i odradila svu neophodnu proceduru prijave protiv zlostavljača i silovatelja kojeg još uvijek oslovljavaš s „moj suprug“. Druga stanica je advokat i pokretanje brakorazvodne parnice u kojoj tražiš da ga oguli do gole kože. Jer to će mu pasti najteže od svega. „Sve suze, sve udarce, sve ožiljke želim da mu naplatim“ bila je odlučna Emina. „Trebali ste ovo i ranije uraditi“ hrabrio je advokat uvjeravajući je da je ispravno postupila. Strah da će se pojaviti pred vratima njenog stana ugasio se one noći kada joj je uzeo sjaj iz oka u kome je ljubav nekada plamtjela. Sada je ostao pepeo koji treba da počisti i da se izdigne daleko iznad grijeha koji je počinjen nad njenim imenom. Udarce koji su joj stajali na licu je nekako zaliječila. Vratila je fizički izgled u stanje prije njih, ali onaj unutarnji je zahtijevao vrijeme. Vanjske rane lako zarastu, nekako se uglave pa ih nitko ne vidi. Kako ove koje samo ona vidi izliječiti? One sazrijevaju, rastu i bole. Odlučila je nastaviti s treninzima borilačkih vještina koje je još kao dijete voljela. Na neko vrijeme ih je gurnula u stranu zbog obaveza, zbog braka koji je bio totalni fijasko. Bila je nadarena za mnogo šta, ali svi njeni talenti su bili gurnuti u drugi plan.

131

Kada se te večeri vraćala s posla, ispred nje se stvorio njen bivši muž. „Mislila si da ćeš razvodom uspjeti da me se riješiš? Mislila si da ćeš uživati u novcima koje si mi ukrala?“ oštar glas je parao nevino nebo. Svaka riječ, svaki pokret tijela su mu bili ispunjeni bijesom s jasnom namjerom da je došao da je povrijedi još jednom. Ali ono što nije znao je da Emina više nije bila ona stara, ona koja daje drugu šansu, ona koja prašta, ona koja ćuti i ona koja je nemoćna. „Bolje ti je da se skloniš od mene i da zaboraviš da si me ikada znao“ ozbiljnog lica mu je rekla. „Ove večeri ćeš ti dobro zapamtiti ko sam ja“, odgovorio je s vidljivim bijesom. Udarac u lice joj je raskrvario usnu. Podigla je glavu, obrisala krv i udarila ga nogom direktno u glavu. Ne očekujući udarac, sagnuo se od bola. Udarila ga je još jednom, pa još jednom, sve dok ga nije oborila na asfalt. Uzela je telefon i pozvala policiju. „Sljedeći put kad pomisliš da mi put presiječeš razmisli dva puta hoćeš li to uraditi“, jasno mu je rekla. Udarila ga je još jednom da mu u sjećanju ostane kako izgleda kada trpiš bol. Ovo je bio njihov zadnji susret. Nikada ga više nije srela iako su živjeli u istom gradu. Nikada više nije nikome dozvolila da je na bilo koji način ponižava, vrijeđa, a ponajmanje tuče, jer nitko ne vrijedi više od tebe samoga. „Na greškama čovjek uči dok je živ“, znala je to Emina kada je zatvorila jednu stranicu svog života.

132

VESNA ĐUKANOVIĆ PRIČA O GALEBU Raširio je krila i vinuo se u visine. Osećao je svim svojim bićem moć oblaka i miris vazduha posle kiše. Ispod njegovog, suncem okupanog perja, se prostiralo beskrajno plavetnilo mora. Ono mu je pružalo mir, dom, nesebično mu je darivalo hranu i činilo je sve da bi se on osećao savršeno sigurnim. Danas je posle kiše i svoje zgrčenosti, jer mu je smetalo što krupne kapi nemilosrdno polivaju belinu perja, najzad raširio svoja krila. Leteo je, leteo. Oči su upijale beskrajno plavetnilo. Bezbroj puta je odletao u visinu i spuštao se do beskrajne vode. Radovao se. Radovao se životu, radovao se svojoj sposobnosti da osvaja nebo i more. Ponekad je osećao nemir. Nije mogao da se zadovolji ovim savršenstvom. Osećao se previše zaštićenim i previše skučenim. Imao je samo more i nebo. Želeo je više. Želeo je neke nove vidike. Želeo je neke nove prizore. Želeo je da iskusi drugačiji život. „ Još danas ću leteti između mora i neba, još danas. Ne mogu, ne želim da svoj život provedem ovako. Želim da letim, letim.“ Sačekao je prvi sumrak. Stao je na pramac čamca. Čvrsto se oslonio na svoje noge. Pogled je upro u večernjim suncem obasjano more. Voda se mreškala. Poslednji sunčev zrak se igrao na nemirnim talasima koje je polako hvatao san. Upijao je u sebe tu sliku. Želeo je da to ponese u svom srcu, da je usadi tako duboko, da je nitko nikada ne može izbrisati. Bio je odlučan, a ipak je čekao prvu najavu dana. Čuo je da je tamo negde na severu nekada bilo more. Čuo je i da je ono nestalo. Čuo je... Morao je to iskusiti. Kada je noć počela da beli, poleteo je. Radovao se novom vidiku. Ispred njega su se prostirale beskrajne planine. Smenjivalo se stenje i kamenje. Smenjivale su se visoravni i proplanci. Smenjivale su se zelene vitke jele i vrhovi pokriveni snegom.

133

Video je samo lepotu. Oko je postajalo zeleno. Povremeno se ogledao u krivudavim rekama. Tada bi se spuštao nisko i lovio. Nije imao izobilje, ali je osećao neizmernu radost. Morao je da se potrudi oko hrane. Iz nizine bi se svom snagom otisnuo u visinu. Opet je leteo, leteo! Iza njega su ostajale planine. Predeo se menjao. Mnogi crvrkut se čuo. Ptice su pevale. Osećao je nesigurnost, on nije znao da peva. On bi svojim krikom utišao ostala pernata stvorenja. One bi utihnule, ali bi brzo nastavljale poj. Osećale su da im od njega ne preti nikakva opasnost. Nebo je bilo plavo, ispod njega se prostirala nepregledna ravnica. Sigurno je to, to. Stigao sam. Raširio je krila, vinuo se. Neki novi vetar je punio njegova krila. Podizao ga je visoko, nosio ga je u neke nove visine i predele. Zelenilo je bilo isprekidano nekada plavim , nekada zelenim linijama, a nekada su postajale sumorno sive. Zavoleo je sve. Hranio se skromno, lovio je u rekama. S jeseni i proleća se radovao traktoru koji ore. Tada bi se sa visine spuštao u tek uzoranu njivu i sakupljao hranu iz sveže prevrnute zemlje. Radost koju je osećao je delio s onima koji su pošli njegovim nevidljivim tragovima. Prolazile su godine. Prolazili su vekovi. Njegovi potomci su zaboravili postojbinu. Sada su oni rečni galebovi. Sada su oni stanovnici ravnica i posetioci reka.

134

VLASTIMIR STANISAVLJEVIĆ ARET- PLANETA Aret je jedna od najstarijih planeta u Sunčevom i nekoliko susednih sistema, a nastala je u početku kad su postojale samo zakotrljane crne rupe koje su, kao i biološke kasnije, bljuvale, tj. iz svojih, svetlošću oplođenih, crnih niša rađale nebeska tela. U samom tom Počelu vladao je veći Red u Neredu nego što ga ima danas u tobožnjem Vaseljenskom Redu, pa se Aret-planeta rodila na strogo simetričnoj udaljenosti od S - linije koja je predstavljala Simetralu sveukupnosti univerzuma, a koja se i danas dâ ugledati u Svevremenu i Sveprostoru kad se za to steknu svi uslovi. Da, to je Kumova slama ili Put određenja tj. Mlečni put koji je bio i prvo merno sredstvo za dužinu vremena kojem ne beše nikada postojao živi svedok stvaranja jer je toliko davno bilo. Epitet mlečni prijanja dobro uz imenicu put, kao da je u samom tom rađanju bilo nužno da se ima mleko koje će u čitavom sledbeničkom vremenu preostati kao neizostavna supstanca uz pomoć koje će novorođeni stasavati i svet tako opstajati. Dabome da je Aret-planeta rođena na potpuno istom rastojanju od Kumove slame koliko i planeta-Tera, naša planeta Zemlja, samo s obrnute strane, u odnosu na datu Simetralu Vaseljene, odnosno, tu Kumovu slamu. Zbog toga će nositi takvo obrnuto i simetrično ime: „ARET- PLANETA“ – S – „PLANETA-TERA“. Ova dva nebeska dragulja, osim geometrijskih i stelarnih osobina, imala su još nešto zapanjujuće slično, odnosno, identično. Na njima su se rodila živa bića podjednake biološke principijelnosti, osim u obliku i izgledu. Tu su se morala razlikovati već prema mestu nastajanja, a ona su barem dovoljno udaljena, mereno u svetlosnim mernim jedinicama vremena. Osnovni Trojni princip ispunjenja žive prirode, koja se i na Aret-planeti deli na živu i neživu, ostao je potpuno jednak: sve je svedeno na biljke, životinje i ljude, a svaka jedinka ima svoju autohtonost i nema formalno-morfološki nikakvu sličnost s drugim jedinkama iste ili druge planete. Evolucija tamo nije imala isti razvoj kao na zemlji Teri, gde se veći akcenat dao na evoluciju sistema. Na Areti je u početku razvoj nastojao da se zadrži na ćeliji kao jedinki, s neprikosnovenom prednošću u odnosu na sistem i celinu zadatu od njih, tih ćelija: tako su ćelije uspele da razviju sposobnost da se potpuno oslobode celine kojoj su u principu pripadale i da se ponašaju nezavisno od sistema. To je dovelo do usavršavanja kretanja i ćelije i celine (pojedinca), tako da svaka ćelija odgovara za sebe i menja svoje mesto stajnosti od mesta „A“ do mesta „B“, krećući se pomoću energije koju sama proizvodi, kao kondenzator dovoljno snažan da ćeliju pokreće željenom brzinom do željene udaljenosti. 135

Tako su se sistemi pomerali da svaka ćelija postigne sama svoj efekt utroška energije, međusobno usklađen u svim ćelijama celine efektom naredbe koja dolazi iz jedinog centra - mozga bića, koji naređuje ćelijama, a ne telu i sistemu ćelija. Dakle, da bi promenila položaj, bića se u datom momentu sofisticirano razgrade na pojedine ćelije koje neverovatnom brzinom odlaze do željenog cilja, svaka za sebe, kao prašina, a onda se, na cilju, vraćaju u celinu pojedinca. Na delu je neka vrsta kvantne teleportacije. Ovakvim ustrojstvom “vanzemaljci“ s Aret-planete su mogli da savladavaju sve kosmičke distance za kratko vreme. Ta stečena prednost donela je, ko kaznu za veliki progres, i jednu kobnu posledicu: energija mase cele planete preraspoređena u telima živih bića-biljaka, životinja i ljudi, jednom kad je trebalo, nije mogla da spreći slabljenje magnetnog omotača oko sebe, što se uvek dogodi kad Sunce slabije stiže svojim zracima, pa elektroni koncentrisani nutrinom planetarne mase, ne mogu sprečiti da kroz razređen omotač prodire galaktička kometna prašina koja donosi nepredviđene i neočekivane faktore egzistencije te tada nebeskome telu nije zagarantovana izvesnost. Tako je Areti stigao u goste i „korona-virus“. Posle mnogo vekova satiranja kao i pogromskog efekta, koji je virus postigao na Areti, kolektivni mozgovi vanzemaljaca su se upitali šta im valja činiti, budući da se nijednoj novootkrivenoj metodi suzbijanja, nijednom postupku, nije povinovao virus pošasti. Gotovo da je bila nestala cela planetina populacija. Pitanje je dospelo u domenu najpoznatijeg sveznalca koji je nosio i ime (slično kao i na Zemlji, ali simetrično obrnuto): `Ašim Alokin, da on kaže šta im valja činiti jer će se planeta, ako se ovako nastavi, skoro isprazniti od najnaprednijih živih bića, tj. onih koji misle. Miša Nikola je, nazovimo ga tako, zbog simetrije, zaključio i javno saopštio: „Pošto u svemiru koji poznajemo ima jedna planeta na kojoj su njena živa bića najpametnija, a to su Ljudi na Teri, ne bi nam bilo s gorega da im virus prenesemo na planetu, a koliko sam proučio dužim ispitivanjem, najbolje je da to učinimo u Kini, jer oni su, čini se, najnapredniji u nauci i da oni „snagom svoga naučnog napretka“ otkriju lek, ili makar vakcinu, što ćemo im posle ukrasti, kao što smo im jednom davno ukrali pismenost jedinstvenu u kosmosu, a za malo je falilo da im tada kaptiramo i Boga u kojem bi ta prva „Reč Pismenosti“. Njihovim medicinskim dostignućem spasti ćemo se i mi, a do tog pronalaska – izdržat ćemo ovo proređivanje.

136

Sastavljeni od ugljenika, kiseonika, azota, fosfora i drugog, stisnutih u zvezdanim nuklearnim reaktorima, pa izbačeni uz Prasak u Svemir, mi smo na neki način naši i verujem da će se pronađen lek na Teri uspešno primeniti i na Areti. A ako iko može da pronađe lek protiv korone, onda su to ta stvorenja na Zemlji – ljudi, pa moramo pokušati da vratimo lek sa Zemlje na našu Aret i da se, eventualno, tako i spasemo. Aret-planeta je unapred slavila svoj opstanak, i ne pitajući se da li je to sigurno jer se toliko verovalo u Ljude s Tere i sve se stavilo na tu kartu. Za hitno pristizanje na Zemlju nije bilo problema jer je pojedinačnost bogatstva svake telesne ćelije svakog putnika bila na raspolaganju. Izabrali su mladu ženu Aral (Lara) koja se već bavila astro-biologijom, da bude na čelu ekipe koja mora aterirati u Vuhan, jedan od najvećih kineskih gradova. Najveći je problem ova laserska ekspedicija imala baš na samoj simetrali (S) – Kumovoj slami, jer ova je skup svetlosnih maglina s visokom prožetošću zvezdanih čestica-elektrona koji su tu da stvore neprobojno magnetno polje - zid, za čije je probijanje uvek potrebna energija koja bi, primenjena, razvila takvu temperturu, da bi sve izgorelo i nestalo. Ali telesna temperatura od nekoliko stotina stepeni ovih stvorenja s Arete, razvila je i prednost izdržavanja, u prisili, temperature i do nekoliko desetina hiljada stepeni. Veći se problem javio kod prolaska ekipe kroz Zemljinu stratosferu: tu je, zbog naglog otopljavanja, temperatura menjala vrednost svakih osam sati, pa je pretila opasnost da se armirano-betonske ampule za čuvanje ovog virusa ne razgrade, jer gvožđe i beton, gotovo istih koeficijenta toplotnoga širenja, pokazuju sve veću razliku u ovim koeficijentima, kod naglog smenjivanja tih ekstremnih vrednosti vreline i smrzavanja. Osim toga, još je duvao i jak horizontalni stratosferni vetar koji svaku klimatsku pojavu vodi do njenog neočekivanog oblika. Kad su probili barijeru Kumove slame, ovi „jednoćelijski organizmi pod upravom jedne celovite moždane mase personalnog objedinjavanja, odnosno, kao pod diktatom jedne osobe, pretvoreni u galaktičku prašinu, lako se spuštaju na ranije izabranu teritoriju Kine, na Teri, koja nosi ime Hubej. Tu se ponudio vrlo adekvatan grad Vuhan, megapolis sa svim svojim pijacama prehrambenih ponuda za zbijeno stanovništvo, pogodno da se brzo inficira podmetnutim virusom i da se još brže preduzmu očekivani koraci sprečavanja zaraze, jer takva budnost jest postojeća u Kini.

137

Devojka Aral mogla je u novom objedinjavanju svih parcijalnih ćelija, mikrodelića iste celine, uzeti novi željeni oblik, već prema nalogu koji stiže iz njenog „personalnog jedinstvenog mozga, a ona je birala lik po sličnosti sa svim likovima u pijačnom okruženju i u vidu opšteg lika jednog „milijarditog Kineza“, da virus baci u bilo koji proizvod na pijaci, ponuđen kao hrana. To su mogli i svi drugi iz njihove ekspedicije, pa je tako i učinjeno. Čovek pred čijom se tezgom Aral upadljivo najduže zadržala, prodavao je slepe miševe, pripremljene za ishranu. Zvao se Sela-Rom, kako je to Aral „iščitala“ na način koji je u vezi s kulturom Zemljana poznavala i pomislila da je Italijan, ali čovek je, zaista ličivši na Italijana, zapravo bio iz Bolivije i zvao se Morales. Bio je bolivijski student u Vuhanu i da popravi studentski budžet, radio je na pijaci. Stanovnici Arete su inače lišeni emocionalnog života; ta je dimenzija njine ličnosti zakržljala, ali želja za druženjem, poput one kod dece za međusobnom igrom, naprotiv, bila je veoma razvijena. Uz pomoć geografske karte, koja devojci Aral nije bila stràna kao naučnici, utvrdili su da je Morales, stvarno iz poreklom Bolivije, ali da živi u Italiji i kad nije u Vuhanu, kao student, on se vraća svojoj kući i roditeljima u Bergamo, u Severnu Italiju. Kožna crna jakna od sjajne i glatke kože, s dva veća satenska amblema zmajeva na leđima i na grudima nije morala biti jedini trag po kojem je Aral otkrila poreklo mladića koji joj se već od prve dopao. Ono što Aral zna jeste da mora učiniti sve da ostane duže u bliskosti s Moralesom jer po nalogu Natplanetarnog saveta spasa planete, mora ostati dugo na zemlji Teri, sve dok Ljudi ne pronađu lek ili vakcinu. Tek onda može da vrati s lekom u istim armirano-betonskim ampulama koje se također razgrađuju, kao i živa materija na sastavne delove-ćelije i čuvaju, u dobro sakrivenim, iskopanim „bunkerima“ na padinama nad većim pirinčanim poljem, koje je poslužilo za ateriranje. Krenut će nazad kad sve bude gotovo, pak, dužinom jednakom večnosti koju ova bića, s osobenostima bića s Aral-planete, lako savlađuju.

138

Otvara se „jedna veza“, da ne kažemo „rađa se ljubav“ između dvoje – „Talijana“ i „Kineskinje“. Često su „u igri“ koja prvo od njih dvoje dovodi do ludila, a drugo do nedoživljenoga straha, jer Morales ne može da se načudi zašto se oseti toliko „zapaljenim“ čim se malo prigrle rukama, a kad provedu zajedničku noć i kad se sutradan probude, on se oseća potpuno ispražnjeno, kao da je imao nečuven seksualni podvig koji ga je u ekstazi proveo kroz vaseljensko iskustvo i posle kojeg on nema potrebu ni da je pogleda, u tom smislu vođenja ljubavi, ali je izvesno da mu ona ne izlazi iz glave. Ima, naprotiv, potrebu da se od nje nikada ne odvoji, već da zauvek ostane u tom čudnom zajedništvu. Ona, pak, oseća nešto što na svojoj planeti nije nikada iskusila, neku vrstu podrhtavanja celoga tela. Predosećala je da bi igra mogla da se prekine, a koliko to sigurno i tačno meri u sebi, i u nekoj svojoj pameti – to ne bi smelo da joj se dogodi, jer to joj znači koliko i život. Ne zna ona zapravo to da imenuje rečju „strah“ jer ta emocija na njenoj planeti još nije dospela u duh njenoga naroda. A reč je zapravo perjanica jedne druge reči koja im je također nepoznata - LJUBAV. Rekosmo, oni imaju potrebu da s nekim ostanu u bliskim odnosima i da se manje ili više druže, ali to ne uslovljava suze, ako se ne ostvari. Jednom je Aral čula Moralesa kako plače u snu. Videla je potreseno telo i izlazeću toplu tečnost iz očiju, ali koliko je o tome znala, to je trebalo da bude „fiziologija viška unete tečnosti“, do čega bi došlo i kad ga ona dovede do pražnjenja svih drugih tečnosti - pljuvačke, znoja, sperme… Suze ? To je zaista nešto što prvi put vidi. Moraće da proširi znanje, a i to joj je misija na Teri. I zaista, biće tu još i većih saznanja o svetu, koji je uvek veći nego što ga u momentu znamo. Zamolio ju je da posete njegove roditelje u Italiji, jer su stari, a želeo je i da vidi dedu i babu koji leže na kraju bolničkog hodnika, u niši, jer im se piše ista sudbina koja je zadesila hiljade staraca - putovanje vojnim kamionima na neimenovana groblja, gde ima viška rakâ, u koje će ih baciti bez oznake i epitafa. Aral pristaje i oni ulaze u jedan poseban avion za Milano s kineskim specijalcima medicine. Ona žali što i Morales nije, kao ona, razgradiv, pa da se sad za nekoliko sekundi nađu u Bergamu. Prilagođava se Zemlji i stiže Moralesovoj kući. Kad su Bergamo i još nekoliko gradova Lombardije, izašli iz tviling-zone, oni se vraćaju u Vuhan, nešto zbog studentovih obaveza, a nešto zbog manjkavih instrukcija strpljivoj posadi, koja čeka naloge o daljem postupanju. Pojedinac, zadužen za ostatak Aretine ekspedicije, podneo je devojci Arel izveštaj, čim se pojavila u bazi na pirinčanom polju. U izveštaju je sadržan i podatak da je njihovo prisustvo već sumnjivo i da su ih verovatno Zemljani-

139

Kinezi otkrili po tome što su izabrali oblik drveća da bi se u njih „pretvorili“. Njihovi su domaćini bolje poznavali drveće na obodu polja, nego unutar, šume. Mnogo važnije je to što se hrane kiseonikom koji im je dovoljan da prežive svaki dan i nastave svoje funkcije i sposobnosti, stečene rađanjem na Aret-planeti, do duboke starosti i do hiljadu godina. Arel još ču kako su to „novo drveće“ prozvali domaći stanovnici. Oni imaju sklonost da govore „u sedam slogova“ – baš/ u/ se/dam/ slo/go/va, pa su to drveće, koje nisu do tada znali, ni po položaju, ni po vrsti, prozvali: ju/če ni/su bi/li tu!/ Aretani su, inače, govorili samo jednim jezikom, univerzalnim i rasprostrtim na celoj planeti, ali su poznavali jezike celoga sveta. Bilo je dovoljno da samo jednom čuju jezičnu strukkturu i da odmah upiju i ubeleže taj lingvo-sistem u svoju memoriju i u svoju ličnu baštinu. U stvari, mentalni sistem im je dopuštao neograničen broj činjenica i kombinacija u glavi, bez ikakvih prepreka – tako su bili kognitivno, kao misleća stvorenja, građeni. Jedan od Kineza je znao francuski, pa je svoje čuđenje, kad je reč o novom drveću, izrazio na francuskom: euh,/ hier/ ils/ n’é/taient/ pas/ là, što baš gotovo identično znači ti/ ju/če, ne/ be/hu/ tu, i nije predstavljalo veći problem da ga i na francuskom dobro razumeju. Tim pre, što je ova planeta Aret uglavnom forsirala francuski jezik kao prvi od zemljanih, pre engleskog i latinskog. Svaki Aretanin ga je znao, čim ga čuje, a ovi, kao drvo, slušahu to najbližim vrhom lista do zvuk-izvora. Što se kapsula i ampula za viruse tiče, one su ostale neprimećene jer je svaki član posade svoju kapsulu, pre samoprelaza u drvo, smeštao ispod svojih korena i tu, mirne, nisu imale drugu funkciju nego da čekaju gotov lek pa da „punim vedrima“ krenu nazad. Svaki je član ekspedicije, osim šefice Aral, imao svoje zaduženje, svoju težinu i količinu virusa i imao je obavezu da istu količinu leka ili vakcine vrati. Tek se sa jednom kasetom moglo dogoditi da bude otkrivena i da svojim oblikom i namenom unese zabunu nekog promućurnog kineskog zemljoradnika. Odlučio je da se konsultuje sa seoskim agronomom i otkopa, a ne poseče to drvo, zastupajući stav da bi taj botanički organizam trebalo da prouče i pogledaju od korena do najvišeg listića, a ne da ga seku do panja. I srećom, vađenje se odnosilo na sutrašnje jutro, pa je taj član posade u toku noći promenio oblik u slično, a vlasniku toga proplanka, blisko drvo, pa se ovaj sutradan iščuđivao i pominjao budističke molitve da mu Buda vrati pamet, jer je mislio da to nije ona vrsta bagremovog drveta koju je do juče poznavao, a, evo, danas „jeste“.

140

Sve se dobro završilo: ampula je ostala netaknuta i pohranjena na tom istom mestu pa je, kao i ostale, čekala svoju misiju ponovnog punjenja hemijsko-sanitarnom supstancom... Ali s lekom se kasnilo. Čak i s vakcinom, koja se pojavila kasnije od planiranog vremena. Vanzemaljce je iznenadilo olako i brzo početno vakcinisanje na planeti Teri, odnosno, ispitivanje probnih količina. Očekivali su da će se ta vakcina brže otkriti i isprobati. Međutim, ozbiljnost Zemljana ih je iznenadila. Nisu računali na to. Kad je na Aret stigao virus putem galaktičke prašine, čim su je kao donosioca otkrili, odmah su preduzeli munjevite mere. Međutim, virus je po svojoj prirodi jednostavno otporan na svaki lek i iako trenutno ne mutira mnogo, on i takav, u svojoj osnovnoj strukturi odoleva Areti i njenim najvećim stručnim pronalazačima da su morali pomoć da potraže negde drugde, kao ovim podmetanjem na Zemlji. Posebno se Aral pitala kako je to moguće da pored ovolikih javnih i transparentnih spiskova umrlih od korone-virusa, gde ima i planetarno poznatih ljudi, postoji talas neverice kod dela stanovništva koji stvara mit o zaveri i lažnom postojanju virusa i sve tovari u koš svetskih moćnika koji truju svoje narode, da bi bilo više dobara na Zemlji za njih same. Čak su toliko ubeđeni u izmišljenu teoriju zavere da ne nose ni maske. Ta vrsta ljudi, koja u nekim zemljama dobiva ime Slavica, čini zlo svojim najbližima. Doduše, oni su jedan deo priče pogodili – misli Aral – virus su im zaista „smestili“ izvana, ali nije tačno da virus ne postoji; pa on je toliko moćan da je uništio gotovo njenu planetu, i on je sušta realnost; takve Slavice treba pustiti u šok-sobe bez maske da se uvere. Aral o svemu misli, a najviše na Moralesa, jer joj je postao najvažniji na svetu. Nikada nije ranije doživela to čudno iskustvo, pa čak nije znala da ono postoji. To što joj se događa, valjda se nikada nigde nije dogodilo. Njen mehaničkofizički korpus sada naglo pohranjuje jedan čudan mehanizam, zbog kojeg ona misli da je Moralesov život važniji od njene misije. Doduše, još ne misli da bi mogla sve da žrtvuje za život jednog Zemljanina, ali ako se ovo nastavi, po svim matematičkim prognostičkim sledstvenostima, do toga će jednom doći: biće joj važniji od svega i može joj promeniti kodekse. A Morales završava svoje studije kineske medicine na odseku virusologije. On je, kroz sve vreme studiranja, bio najbolji studenat. Zato je ušao u avion za Milano kao tumač, ali i da u grotlu svog studija medicine napreduje većom brzinom. Upravo je zadužen da, kao svršeni doktor, radi na slučajevima pojave virusa kod zaraženih, koji dolaze iz inostranstva, jer je zaraza domaćih značajno suzbijena.

141

Mladi virusolog ne zna da Aral Teng, kako se i njemu predstavila, nije domaći stanovnik, iz pokrajine Hubej, već „stranac“ i to s velikim „S“. Ni on nije s Tere, već je s druge planete, dakle, stranac koji po zemaljsko-etičkim merilima nosi i kriminalnu opasnost sa sobom. Ona je žitelj iz stranog sveta koji se ubraja u slučajeve obolele od kovida 19, samo što ona sanitetski spada u one pojavne oblike, gde oboleli ne pokazuju patološku reakciju, nego nosi izazivač u sebi s potpuno uspešnim negiranjem njegovih osnovnih namena da izazove bolest. Takvi nosioci uspevaju u tome jer su u svakom drugom smislu imuni na zarazu, ali ne mogu da je odstrane iz svog organizma. To je slučaj s velikim delom ukupnog stanovništva Arete. Stoga se kao trajna posledica pojavila zaraza, koja se vekovima nije suzbijala, ali koja nije ostavila sve okužene pojedince žive, jer takvi mogu da imaju neke druge komorbiditetne bolesti, a to se plaća životom. Zbog takvog broja smrtnosti i Aretinoj planeti preti opustošenje života. Takva pojava je razvila posebnu naklonost školovanih pojedinaca da se posvećuju baš panspermiji koja kao teorija živih bića proučava prenošenje života s jedne planete na drugu, uz pomoć galaktičke prašine koja uspeva da se kreće uz sve vrste planetoida – meteorita, astroida i kometa, a brigu za jedan viši stepen, ovde je uzrokovala dobro poznata činjenica da se astralna prašina s prisustvom organizama različite pripadnosti i porekla, mogla „provlačiti“ i kroz magline Kumove slame, tj. S-simetralu, a da „život“ u tim „večitim putnicima“ nije nestajao. Arel je ovu oblast astrobiologije izabrala kao mlada studentica, iz ličnih razloga. Endemski kovid (tamo ne nosi broj „19“) koji se pokazivao prisutnim u telu svih stanovnika njenoga dela planete veliko je i tragično iskustvo cele planete. Kad je mlada naučnica prihvatila „zločin prema drugoj planeti da bi spasla svoju“, to nije bilo za osudu jer je na toj planeti vladala druga etika. Morales će, kad su se već ozbiljno združili, otkriti da je ona u početku studirala astronomiju i da će joj to ostati osnovna naučna preokupacija, a da će zatim priteći naučnoj specijalnosti panspermiji, te da će svoje specijalističke studije da privede kraju tek ovde, na Teri, i to u Engleskoj i Sri Lanci, navodeći reference kao što su Fred Hojl ili profesor Čandra Vikramasing koji je još i haiku pesnik, osvedočen međunarodnim nagradama, te mu je morala citirati i jedan njegov haiku koji joj se najviše sviđao: „neprebrojive/ zvezde su nad – a ispod/ tol`ko života“. Haiku zapravo ovde govori i o neprebrojivim životima.

142

Morala mu je dati tumačenje i jedne, najvažnije sintagme njene nauke i domena – karbonskog zrna. To je supstanca koja je neotuđiva od ovog beskrajnog sveta nedostižnih dimenzija, jer postoji i rođena je u svakoj zvezdi, a njih ima toliko da su i one neprebrojive. E, ta karbonska zrna su svedoci stvaranja sveta koji će, to se kaže u njenoj nauci, preživeti ovaj svet, dakle, trajaće i posle njega. Naprosto, neuništiva je njihova struktura: ugljenik je bio pre sveta i ostaće i nakon njega – od njega su zvezde, pa njihova deca planete i zatim planetina deca planetarci, bilo kako da ih zovu po imenu planete, samo ako su nastali kao živa bića, kao Zemljani ili Aretani. Tek sad Morales shvata zašto ona ućuti, kada on, kao mlad virusolog, govori o životu virusa. Znala je više od njega o tome, pa je htela da kod njega ne izazove neku vrstu kompleksa ili prijateljske zavidnosti, a u stvari, Aral se ljuto čuvala zamke da u nju slučajno ne upadne i bude otkrivena – ne samo po većem obrazovanju, već naročito po njenim namerama. Čuvala se, zaista, vešto čuvala... Ali i taj čas je jednom morao da dođe. Raj koji se među dvoma nosiocima bitnih planetarnih prevashodstava toliko otvorio da je u njega moglo da stane i nemoguće, otvorio je i svoje trezore čuvanja tajni, gde je Zemlja pohranila zakletve da se sve što se tiče njenog opstanka, a posebno pretnje koje joj dolaze iz Pakla, mora otkriti, kako bi se od svake pošasti sačuvala, pa i one koja se uvija u svilu i nežnost dok napada. U to otkrivanje opasnosti Zemlja se kune Raju: Bio je kraj 2020. simetrične godine. Od S-simetrale do Arete bio je niz od 2000 planeta, a od iste simetrale do Tere oko 20 planetarnih sistema, kao što je od Tere do S-simetrale bilo 2000 crnih rupa u kojima stanuje samo smrt, kao i od njesimetrale pa do Aret samo 20, ali gotovo neprebrodivih Rupa koje u sebe melju sve što je blizu. Nešto se moralo dogoditi: Mladi naučnik, radi stranih slučajeve kovida 19, trebao je da otputuje na Kongres o putovanju korone kroz Glaksiju, koji se održavao u Kardifu, u Velsu. Nije želeo da to objavi, kako bi mogao u miru da prati ovaj koristan izvor svega o širenju i selidbi strašnog virusa, a da ga Aral ne ometa u tome. Naime, ometao bi sam sebe, jer, evo godinu dana, on se od nje ne može odlepiti i biti išta drugo samostalno, osim njen „pratilac do večnosti“. On jednostavno svaki slobodan čas, i noću, i danju između obaveza, trči k njoj... Sad hoće da bude sâm s važnim činjenicama. Ona mu je govorila da je glupost da se veruje da je „život započeo u prevashodnoj supi, na Zemlji, već negde na nebu“. Sad je ovaj seminar odgovarao baš na to

143

pitanje: jesmo li suviše zagledani u Zemlju, dok nam se Sudbina sriče na nebu?“ Morao je ovu dilemu da sagleda bez nje, pa će joj reći novosti. Kongres je održan u Ujedinjenom kraljevstvu. Najjači odgovor na suštinsko pitanje kongresa dao je profesor sa Bakingamskog univerziteta u penziji, Čandra Vikramasing. Bio je zadovoljan, konačno veruje i njoj – Aral, ali zar to nije prilika da se u tridesetominutnom panelu posle predavanja javi profesoru i upita za Aral, te joj prenese pozdrav i obraduje? Profesor se zbunio: nije bilo nikada nijednog doktoranta kojeg je izveo za naučnika, a da mu se nije sećao imena. Takva ili ne govori istinu ili ne postoji. Skrušen, tužan i posramljen Morales se vratio kao pokisao. Tikva je pukla. Morao je da potraži objašnjenje. (Tada leka nije još bilo, ali jeste vakcine.) Njena „stelarna zagledanost“ u njega, i dalje bez suza, ali sa zasvetljenom očnom rožnjačom, priznala je sve. Čovek ne bi to bio, ako se ne bi razlikovao od Aretanina, pa joj oprosti. Ne njoj pojedincu, već jednoj planeti. Kad je u jednom trenutku zapretio da će otići vlastima i prijaviti je, rekla je: „Korona bi vam jednog dana došla s prašinom i bez nas!“ A onda je pred njim izvela svoj fizičko-biološki preobražaj i dodala da po zemaljskim zakonima, ona bi se na sudu pojavila kao sasvim druga ličnost koju nemaju prava da optuže, nego da je bolje da on, Morales bude spasilac nedostižne planete Aret, i obezbedi joj pristojan broj kineskih vakcina koje će ona s velikom i ličnom mukom da „prenese“ preko Kumove slame gde sve gori i spase jednu joj veliku i dragu planetu, tako što će tu hemomedicinsku supstancu kopirati u bezbroj slučajeva. Kad su posle sto hiljada godina otkrili još jednu planetu, za 20 smrtonosnih crnih rupa daleko od Kumove slame, Zemljani su se čudili da ona nosi tako zemaljsko ime: zvala se MORALESOVA PLANETA – a što je još čudnije, uz to svoje ime uvek se izgovarao i dodatak imenu (prezime, dakle): – Večita dužnica ZEMLJE.

144

LIKOVNA UMJETNOST

145

ANETA BARIŠIĆ STILSKE ZNAČAJKE OPUSA DUBROVAČKOG SLIKARA IVE DULČIĆA Stotinu i peta godišnjica rođenja dubrovačkog slikara Ive Dulčića (1916. - 1975.) još je jedna prilika za cjelovitu sintezu opusa autora koji je svojim djelima obilježio dubrovačku i hrvatsku likovnu scenu. Dulčićevo umjetničko stvaranje moguće je sagledati kroz nekoliko važnih aspekata njegove biografije, počevši od školovanja na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, preko tzv. kolorističkog strukturalizma i djelovanja unutar kruga slikara koji se okuplja oko Koste Strajnića te kroz njegove mozaike u javnim prostorima i sakralno slikarstvo, uključujući freske, mozaike i štafelajno slikarstvo. Prema Karamanu, Dulčićev opus dijeli se u tri razdoblja.2 Prvo razdoblje započinje njegovim upisom na Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu i traje do 1950. godine, kada je u Zagrebu održana prva slikareva samostalna izložba. Za vrijeme studija u klasi profesora Omera Mujadžića i Ljube Babića, Dulčić slika portrete, aktove i mrtve prirode. Razdoblje njegovih akademskih radova obilježeno je figuracijom, tradicionalnim žanrovima, mediteranskim pejzažima i psihološki istančanom portretistikom. Upravo Dulčićevu sklonost psihološkoj interpretaciji svojih modela te slojevitost emotivnog i psihološkog naboja i potragu za ranjivosti u portretima potvrđuju brojni likovni kritičari, a posebno Tonko Maroević, Igor Zidić i Antun Maračić, kojima je Dulčićev opus bio predmetom istraživanja u novije vrijeme.3 Novak-Oštrić Dulčićev rani opus dodatno dijeli unutar 40-ih godina 2

Karaman, Antun. Ivo Dulčić: život i djelo, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 1988.

Maračić, Antun. Ivo Dulčić, u povodu 30-godišnjice smrti, katalog izložbe, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 10. svibnja 2005. -12. lipnja 2005., str. 16 3

146

XX. stoljeća, odnosno do i od 1946. godine, kada Dulčić ulazi u sukob s profesorom Tiljkom te se, zbog otpora socrealizmu koji je tada uveden na Akademiju, sukobljava s profesorima Akademije i povlači u Dubrovnik.4 Za vrijeme školovanja na Akademiji Dulčić se upoznaje s tzv. minhenskom školom slikanja, a unutar kruga likovnog kritičara Koste Strajnića upoznaje se s radovima fovista i postimpresionista. Osim Vuillarda i Bonnarda, Dulčić cijeni slikarstvo H. Matissea, V. Van Gogha, C. Soutinea, P. Kleea te J. Račića, V. Becića i J. Kljakovića među domaćim slikarima. Za vrijeme ove rane, intimističke faze autor je prigušenim registrima boja slikao sažete kompozicije kao što su, primjerice, Portret dječaka (1943.), Mrtva priroda (1946.), Autoportret u interijeru (1946.), Kosta Strajnić (1947.) i Stradun (1950.). Prvom samostalnom izložbom u Zagrebu Dulčić zaključuje ciklus intimističkih radova i okreće se boji i svjetlu, što označava ulazak u drugu fazu njegova stvaralaštva, koja će potrajati do sredine 60-ih godina XX. stoljeća. Usvaja tehniku blisku enformelu i udaljava se od prikazivačkoga slikarstva, odnosno figurativnih kompozicija. Radove iz ovoga razdoblja karakterizira odmak od motiva, ekspresivnost i slobodna gestualnost te usmjerenost prema apstrahiranju. Dulčićevi motivi isprepleteni su linijama, bojom, plohom i mrljama. Motive crpi iz mediteranskog interijera i eksterijera Dubrovnika i Hvara (U vrtu, 1950., Siesta u vrtu na Lapadu, 1950.), ali i iz vlastite podsvijesti, čemu svjedoči ulje na platnu pod nazivom Mrtva priroda iz 1953. godine - prikaz ženske figure kojoj na mjestu grudi

Prema riječima supruge slikara Mire Dulčić, Ivo Dulčić sukobio se s profesorom Đurom Tiljkom, koji mu se jednom prilikom ispričao zbog incidenta koji je rezultirao Dulčićevim isključenjem s Akademije. v. Derk, Denis. Dulčića sam zavoljela kada sam ugledala njegovu Plažu, intervju s Mirom Dulčić, Večernji list, Zagreb, 6. lipnja 2016., str. 30

147

Dulčić, očigledno nadahnut nadrealizmom, slika dva limuna, a na mjestu glave šipak. Nakon 1955. Dulčić slika figurativne i apstrahirane kompozicije. Međutim, unatoč spontanosti u procesu stvaranja i novom shvaćanju materijala slike koji sa sobom donosi enformel, Dulčić niti u ovoj fazi iz svojih kompozicija nije izbrisao sadržaj, koji ostaje prepoznatljiv i u njegovim apstraktnim kompozicijama, kao što je primjerice ulje na platnu Koncert iz 1956. godine. Radovima iz ovoga razdoblja zajedničko je osamostaljivanje boje, koja postaje sredstvo izraza umjetnika, kao što je slučaj u radovima Maestral i kupači (1954.), Plaža (1955.), Trg Republike (1955.), Seoska procesija (1956.), Koncert (1956.), Ples (1956.), Hvarske vale (1956.) ili Dubrovačko ljeto (1956.). Kada govorimo o Dulčiću kao o koloristu, potrebno je napomenuti kako je Karaman već 1988. godine ustanovio da je Dulčićev koloristički strukturalizam nastao pod utjecajem apstraktnih likovnih strujanja, a osobito pod utjecajem tašizma, ali i kako je Dulčić samostalnim istraživanjem došao do zaključaka koje je primijenio u drugoj fazi svoga stvaralaštva.5 Osim prepoznatljivim koloritom, postignutim korištenjem bogatog registra žute, narančaste, crvene i plave boje, asocijativnost i bliskost figuraciji u svojim apstraktnim kompozicijama Dulčić postiže i ritmičkim pokretom, ponavljanjem ili ujednačenošću okomitih i ravnih poteza i oblika u suprotnosti s točkastim potezima, kao što je slučaj u radu Plaža iz 1955. godine, motivu koji je, kao i brojni iz ovoga razdoblja, sagledan iz tzv. ptičje perspektive. Tijekom navedenog razdoblja Dulčić pridaje pozornost sakralnim temama unutar crkava, ali i u štafelajnom slikarstvu (Jezuit, 1954.). Godine 1959. izvodi fresku Krista kralja u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu,

148

v. Karaman, Antun. Ivo Dulčić: život i djelo, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 1988.

a 1960. godine započinje rad na šesnaest vitraja Pjesma brata sunca za crkvu Sv. Franje Asiškog u Zagrebu. Religiozna tematika dominirat će i trećom, odnosno posljednjom fazom umjetnikova stvaralaštva, kada nastaju brojne freske i mozaici u sakralnim prostorima, kao što je pala Sv. Dominika iz 1963. godine u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku, freska Uznesenje Bl. Djevice Marije iz 1966. godine,mozaik Znakovi euharistije iz 1966. godine i dvanest vitraja pod nazivom Križni put iz iste godine u hrvatskoj kapeli u Essenu, dvanest vitraja pod nazivom Stvaranje svijeta iz 1969. godine i pet vitraja Kristov život iz iste godine u crkvi Sv. Ante u Sarajevu, mozaik Posljednja večera iz 1969. godine u crkvi Sv. Mihajla na Lapadu u Dubrovniku i drugi radovi. Unutar cjelokupnog opusa autora posebno se ističu upravo radovi sakralne tematike, što je vrlo značajno, ne samo zbog novosti koje Dulčić uvodi u navedeno područje u odnosu na dotadašnju praksu, a koje su katkad izazivale i prosvjede unutar krugova predstavnika crkve, već i u kontekstu vremena u kojem stvara, a koje nije bilo sklono religijskoj i vjerskoj tematici.6 Iako Dulčić nikada nije prestao slikati portrete i dubrovačke te mediteranske motive, religiozna tematika dominirala je i trećom fazom njegova opusa, koja započinje 1965. godine, njegovom jedanaestom samostalnom izložbom. Navedeno izlaganje likovni kritičari ocijenili su kao povratak figuraciji, odnosno zaokret prema novoj figuraciji, a jednako kao i na račun posezanja za religioznom tematikom, i ovaj zaokret naišao je na kritike.7

v. Maračić, Antun. Ivo Dulčić, u povodu 30-godišnjice smrti, katalog izložbe, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 10. svibnja 2005. -12. lipnja 2005., str. 6 7

v. Maroević, Tonko. Mediteran Iva Dulčića –povodom stogodišnjice rođenja, katalog izložbe, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Zagreb, 3. svibnja 2016. -26. lipnja 2016., str.14

149

U trećem dijelu opusa Dulčić izvodi i brojne mozaike, freske i vitraje u javnim prostorima, primjerice mozaik Dubrovačke varijacije iz 1967. godine u hotelu Argentina u Dubrovniku, mozaik Sunce znanja iz 1973. u osnovnoj školi na Lapadu u Dubrovniku i drugi radovi.8 Zaključno, Ivo Dulčić danas je prepoznat prvenstveno kao kolorist enformelističkog usmjerenja te kao vrlo vješt portretist, posebice u smislu psihološke karakterizacije svojih modela. Unatoč podjeli njegova opusa u tri faze, razvidno je da su njegovim cjelokupnim stvaralaštvom dominirali različiti motivi mediterana, a od 1959. godine intenzivno se bavio i religioznom tematikom. Nezavisno od motiva, nedvojbeno je kako Dulčić nikada nije napustio figuraciju, već je i svoja najznačajnija djela iz druge faze opusa slikao na granici između paradigme figuracije i apstrakcije.

v. Ivanišević, Milan. Razmišljanja uz slike Iva Dulčića u crkvama, Crkva u svijetu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, str. 412-442

150

151

MARIJA JURAČIĆ SLIKARSKI PUT ANTONIJE CELIN (Od figurativnog slikarstva do geometrijske apstrakcije)

Kada mlado biće osjeti slikarski poriv, ono prvo slika motive koje oko sebe uočava, Tako je i Antonija Celin, rođena Siščanka, dozvolila oku da uživa u motivima stare utvrde, staroga mosta, pročeljima kuća, balkonima, željezničkim vagonima, rijeci, ali i cvjetnim poljima, seoskim krovovima i slobodnim konjima s imanja njezinog djeda. Neminovno su te slike imale figurativan karakter, a prikazivale su dio zaustavljene stvarnosti. Slike su to koje nose svoju priču. Namazi boja bijahu uglavnom teški, s dominantnim varijacijama smeđe boje. Već ti rani radovi pokazivali su svu snagu jednog raskošnog talenta. Kada se Antonija Celin preselila u malo primorsko mjesto, pred njom su se otvorile nove vizure: drugačija arhitektura, male primorske ulice, kažuni, brodice u lučici i beskrajno plavetnilo mora i neba. Ona sada slika svakodnevne primorske motive, ali se još ne oslobađa one teške zemljane boje pa krovovi njezinih primorskih kućica na nekim slikama izgledaju kao da su dugo kisnuli na kiši, što ne umanjuje njihovu privlačnost. Profesor likovne umjetnosti i likovni kritičar Marino Baldini je na samostalnoj izložbi slika Antonije Celin „Ulice i vlakovi“ 2008. godine, između ostalog, izjavio: “Način na koji Antonija Celin pristupa teškim bojama pokazuje njezinu darovitost za materiju i kolorit. Istodobno, taj način zapuštenim elementima pročelja, a osobito otvorima na pročeljima, daje slikovitu poetičnost koja nas može ponukati da podignemo pogled ako se nađemo u kakvoj uskoj i zapuštenoj starogradskoj ulici… 152

Jedno od obilježja i efekata slikarstva Antonije Celin jest dubina koja se simulira jasnim i jakim potezom, vrsnom uporabom boje te osobito lučenjem bitnoga od nebitnoga u poetici prostora koja odgovara njezinu autorskom rukopisu.“

Slikarica s lakoćom ovladava vertikalnom

kompozicijom

slike pa tako gledatelju prenosi stvaran

izgled

malog

primorskog mjesta koje se s planine okomito spušta do mora. U dnu slike se ljuljuškaju barčice, a vrh slike završava plavim nebom. Njezino se oko polako otvara plavim tonovima.

Slikarica Ivanka Piplica je 2008. godine na samostalnoj izložbi „Istarski

primorski

motivi

Antonije Celin u Roču“ rekla o njezinim slikama: “U kolorističkom pogledu bile su gotovo monokromne, a na njima su prevladavali smeđi, okerasti i zemljano crveni tonovi. Nakon toga u slikama mora i jedrenjaka nastupio je prijelaz u plave tonove.“

153

Slike Antonije Celin iz tog vremena još zadržavaju predmetnost, jasno se nižu predmetni oblici, pojavljuje se bijela boja, a plavetilo se širi plohom slike.

No osjećaj koji struji s platna je zatomljen, zatvoren iza prikazanog pejzaža pa silinom izbija iz pjene valova, iz tih mrlja bijele boje. Ne znam vidite li, ali moje oko na ovoj slici neodoljivo privlači ona nacerena crna mrlja u dnu slike. Ona poprima ljudski lik kamufliran u pjenu, u stijenu. Gledatelj koji se u djetinjstvu znao zabavljti gledajući oblake i njihove predstave, koji je u njihovim oblicima znao prepoznati razne figure, lako će u tim mrljama pronaći životne oblike. Na daljnjem slikarskom putu Antonije Celin, odjednom se mijenja njezina percepcija svijeta.

154

Boje postaju žive, potez kista ležeran, više gledatelju ne servira gotov doživljaj. Sada dozvoljava da u rasplesanim linijama gledatelj pronađe vlastiti svijet.

Sve nebitno je iščezlo. Sadržaj slike se prikazuje u naznakama. Nije bitan. Bitan je samo ugođaj. Nestali su detalji. Boja je dobila

važnosti.

Perspektiva je očuvana. Nema više zatomljenosti. Slika se nudi oku snažna i oslobođena. Ekspresija je potpuna, snažan

uočava likovni

zamah

autorice ka ekspresiji. 2013. godine autorica je je još jednom iznenadila umjetničku publiku na samostalnoj izložbi „Racionalne i spontane slike za gledanje i čitanje“ u galeriji Laurus u Lovranu. Možda sa čuđenjem prihvaćate spoj pojmova racionalno i spontano jer su oni u stvarnom svijetu oprečni, ali kad je umjetnost u pitanju i nemoguće nalazi svoju moguću stranu. Ako znamo da je Antonija Celin inž. prometa čiji je um u stalnoj vezi s mehanikom i matematikom, onda ne čudi da se taj racionalan sklop srodio s umjetničkim i da se spontano s njime isprepliće.

155

Povjesničar umjetnosti Berislav Valušek je povodom otvaranja izložbe zapisao:“Slike s izložbe, uglavnom akrile i kolaže na platnu stvorene od 2011 do 2013. možemouvjetno podijeliti u dvije grupe:crno – bijele s naglašenomgeometrijskom organizacijom polja prikaza i one sa spontano nanesenim“mrljama“ žvih boja manjih ili većih površina. Jsječci iz novina i

Časopisa, stari dokumenti, fotografije,

autoričini

rukopisi,

Matoša,

citatima Krleže,

A.G D.

Gervaisa i drugih ili s osobnim monološko

–

zapisimanastalim

dijaloškim tijekom

proesa rada, te s brojevima, nalaze se na svim djelima. Time radovi postaju „slike za čitanje i brojanje“ ili slike koje nam šapću, jer Riječju iz predmeta možemo izmamiti nečiji glas, kako kako su to još 1966.tvrdili slovenski umjetnici I. Geister Plamen i M. Pogačnik.

156

No, potrebno je naglasiti – iako sa slika možemo odčitati i konkretni literarni i likovni sadržaj - da to nije prva ili bitna namjera autorice jer brojevi nisu aplicirani kao nositelji simboličkih ili numeroloških, vrijednosti, kao što tiskani tekstovi j rukopisi nemaju primarnu ulogu komunikacijskih kanala kao p rijenosnika poruka. Nadovezujući se na tradiciju povijesnih avangardi s početka 20. st. na konstruktivizam, dadaizam i nadrealizam,

konkretnu poeziju sredine prošlog stoljeća, Celin slova / riječi i brojke prvenstveno kao

razumijeva

likovnu,

dakle

vizualnu, kaligrafsku

komponentu, supstancu i imanenciju

vrijednosti

oblika.“ Uvažavajući sve do sada izrečeno, moram dodati da u ovoj izložbi vidim i onu

njezinu

stranu,

čija

duhovnu se

ideja

sigurno rodila iz tame, iz ničega,

kreirala

sasvim spontano djelo koje asocira na početak stvaranja, kada se u dubini vremena rodila Riječ. Ona Riječ od koje je sve počelo, ona brojka od koje je sve krenulo. Jer na početku bijaše Riječ. Antonija Celin nastavlja svoj slikarski put.

157

Slike koje pripadaju ciklusu geometrijske apstrakcije dio su privatne zbirke pa zahvaljujem vlasniku što mi je dozvolio slikati ih.

Antonija Celin članica je Udruge željezničara slikara „Plavo svjetlo“ Zagreb s kojom je ostvarila velik broj zajedničkih izložbi u zemlji i inozemstvu, a od 2008. godine izlaže i samostalno. Njezini su radovi osvojili niz priznanja i nagrada, od kojih izdvajam,: 2006. Međunarodna izložba u organizaciji Međunarodne željezničarskih kulturnih i intelektualnih društava Litomerice/Češka - osmo mjesto u kategoriji akvarela.

federacije (FISAIC),

2008. Ex tempore i "Bore staroga Mandraća", Lovran - Posebna pohvala komisije. Šesti Međunarodni slikarski natječaj ISTRArt – Sveti Servul, Buje - Prva nagrada u kategoriji ex tempore;

158

Peti Likovni susret u Jedrarskoj, Rijeka - Prva nagrada u kategoriji ex tempore; Prvi susret likovnjaka povodom Dana Julesa Verna, Pazin - Treća nagrada 2009 Drugi susret likovnjaka povodom Dana Julesa Verna, Pazin - Treća nagrada u kategoriji ex tempore; Šesti likovni susret u Jedrarskoj, Rijeka, Prva nagrada ulazak u knjigu suvremenih likovnih umjetnika ACCA za 2010 godinu. 2010. Sedma umjetnička kolonija i Ex tempore Velog pinela, Kostrena - Posebna pohvala komisije u kategoriji ex tempore; Treći susret likovnjaka povodom Dana Julesa Verna, Pazin - Posebna pohvala komisije u kategoriji ex tempore; Likovni natječaj Ex tempore, Nova vas - Druga nagrada

159

SANDA STANAĆEV BAJZ POMAKNUTA GEOMETRIJA

Antonija Celin u novom slikarskom ciklusu svoja likovna promišljanja uspostavlja geometrijsko apstraktnim izrazom. Novi modeli njenog likovnog izražavanja prizivaju duh umjetničkih tendencija čije elemente Antonija slobodno „slaže“ u prostor svoje slike. Pojam apstrakcije percipiramo kao odvojenost od prirode, a krivac tome je nezgodna implikacija pojma koji znači odvojiti, isključiti, izostaviti suvišno. Kao izraz predstavlja umjetnost u kojoj predmet biva podređen ili iskrivljen u svrhu naglašavanja plastičkih i izražajnih sredstava. Ona stvara novi svijet koji naoko nema ništa s realnošću, no u svojoj popudbini podliježe općim zakonima kozmičkog svijeta. Tako se usporedo s prirodom javlja novi svijet, svijet apstraktne umjetnosti podjednako konkretan i realan. Geometrijska apstrakcija usvajajući znanstveno-matematičke metode stvara taj imaginarni svijet revalorizirajući vrijednosti prirodnih svojstava linije, oblika, ploha te njihovih kombinacija i odnosa koji su postojali u prirodi dugo prije pojave čovjeka. Novim uradcima Antonija Celin apostrofira navedene odrednice, no njezina spoznaja neograničene slobode u umjetničkom izražavanju, mogućnost asimilacije raznih ideja i sustava rezultirala je lirskom geometrijom sintetiziranom u razigrane forme. Vizualni pomaci, izlazak pokojeg broja iz utvrđenog mu okvira ublažavaju hladnoću stroge geometrijske forme. Geometrijska poetika kod Antonije Celin, dakle, nije rezultat programske ili konceptualne prisile. Rezultat je osobnog sazrijevanja, intimne vokacije koja legitimitet stječe u vlastitoj umjetničkoj praksi i ne traži potvrdu izvan nje. Pretpostavka da se Antonija povodi za nekom univerzalističkom metafizikom oblika i brojeva bila bi stoga pretjerana. Oni su dio slobodne vizualne igre, iskristalizirani su iz propitivanja u prethodnim ciklusima, a kao numerički znakovi, kote, pravci, dio su i njena profesionalna života. Novi ciklus temelji se na ispitivanju, demonstriranju varijacije iste teme razrađene u seriji od dvadeset slika. Nastale su kao slijed Antonijina interesa za propitivanje strukture slikarskog polja kombiniranjem neslikarskog materijala – pijeska i znatiželjom kakove će efekte i doživljaje pobuditi udruživanje ekspresivne enformelne podloge s „hladnom“ geometrijom umnoženog sustava numeričkog znakovlja i pravokutnih formi. Ciklus predstavlja ključnu točku autoričina slikarskog razvitka.

160

Novim radovima rezimira vlastiti slikarski opus i postavlja temelje novom pravcu kojim će se vjerojatno kretati u narednom razdoblju. Uočavamo bliskost analitičkom pristupu slikarstvu, istraživanje mogućnosti slikarskog izražavanja te uočavanje značaja problematike prostora slike. Antonija Celin napušta sve ono što joj se u prethodnim ciklusima činilo suvišnim. Svodi sliku na elementarni, monokromni odnos elemenata i formi dinamizirajući slikarsko polje rasutim brojevnim znakovima, linearnim spletovima ukrštenih pravaca, kota koji čine okvir neke pomaknute, nestabilne geometrije drugačijeg reda koja se očituje u odbijanju uvriježene geometrijske organizacije. A nezatomljena ekspresivnost najizraženija je kod podloga koje su tretirane pijeskom, oduzimajući tako „geometrijskoj slici“ zadanu plošnost, čineći podlogu poljem bogate teksture. No, likovni jezik sada je sažet, građen poetikom akromatskih ploha (crne i bijele)u koje autorica utiskuje svoj već prepoznatljiv psihogram – broj. Ovo radikalno čišćenje od raznorodnih poticaja, kojima je kao mlada slikarica bila izložena u godinama svog likovnog razvoja, logično je. Nove slike novi su, značajan pečat Antonijina životopisa, sadržajno očišćenog rukopisa, trenutak autoričine zrelosti, vizualna mjesta koja nas emocionalno i intelektualno angažiraju pružajući nam mogućnost individualnih iščitavanja.

161

IZ SVIJETA KNJIGE

162

IZA UMA ZBORNIK PRIČA KNJIŽEVNE FANTASTIKE

Kada fizika postane čarolija, a etika kompjutorska igrica Zbornik priča književne fantastike „Iza uma“ sastoji se od 57 priča raznih autora. Otvara ga misao Nikole Tesle „Moramo osloboditi misli od ograničenja koja nameću prostor i vrijeme, ali i sačuvati glavne značajke.“ Živimo u vremenu u kojem fizika postaje čarolija. Sve se veće mogućnosti otvaraju pred čovjekovom kreativnošću. Nažalost, tu znanstvenu čaroliju ne prati etika. Sve više ljudi okreće glavu od problema s kojima se Zemlja svakodnevno suočava. Povijest uvijek govori istinu, ali se ona gubi u lančanom prenošenju. Budućnost nas često plaši, jer smo svjesni da i ona, bez etike, može skrenuti u kobne vode. Priče iz ove knjige pokazuju što se sve može događati iza uma čovjeka koji je, za sada, jedini odgovoran za svoju sudbinu.

163

IZA UMA zbornik priča književne fantastike Autori: Grupa autora Izdavač: Portal „Očaravanje“ Časopis „Sapphoart“ Uredništvo: Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Josip Ergović, prof. Grafičko oblikovanje: Zoran Hercigonja, prof. Lektori: Marija Juračić, prof. Josip Ergović, prof. Naslovnica: Zoran Hercigonja, prof. Digitalno izdanje: Varaždin, 2021. ISBN 978-953-8200-31-1

164

165