Diskurs broj 13 by Zoran Hercigonja

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 5. No 1. 2022.

ISSN 2706-3224

ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 5. No 1. 2022.

ISSN 2706-3224 2

Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa periodički

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-NekomercijalnoBez prerada 3.0 Hrvatska.

UVODNIK [5] CVIJETI ZUZORIĆ [8] MARIJA JURAČIĆ [9] J O S I P E R G O V I Ć [12] A N A S T J E LJ A [17] M A R I J A J U RA Č I Ć [20] SNEŽANA MARKO–MUSINOV [23] Đ U R Đ I C A B R Č I Ć [25] K A T I C A B A D O V I N A C [27] S U Z A N A M A R I Ć [31] ALJOŠA ĐUGUM [34] POEZIJA [36] ALJOŠA ĐUGUM [37] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [39] B O B A G R LJ U Š I Ć [41] BRANKA CUKROV – BELAK [42] D O M I N I K T O M I Ć [44] Đ U R Đ I C A B R Č I Ć [45] I G O R D I V K O V I Ć [46] I V A N G A Ć I N A [48] I V I C A G R G I Ć [50] LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ [51] L E A N R A D I Ć [53] M A K S M A L E R [55] M A R I N Č A V E L I Š [56] M I L A N D R A Š K O V I Ć [57] M I L E L I S I C A [58] M I LJ E N K A K O Š T R O [59] R I J A D A R I F O V I Ć [61] S A NJ A B E R A K O V I Ć [63] S L A V E N K O P A NJ A [64] S O NJ A K O K O T O V I Ć [65] S P O M E N K A K R E B S [67] T A M A R A D R A G I Ć [68] V A L E N T I N A M I L A Č I Ć [69] VESNA ŠKRLIN BATINA [70] V L A S T A S U M A R E V [71] Z D E N K O D U N D O V I Ć [73]

PRIJEVODI [74] TORQUATO TASSO [75] KEMAL DHUNGANA [77] TANJA OCELIĆ [79] PRIČE [81] A NJ A L E K I Ć [82] ANICA MILIČEVIĆ [88] J O S I P E R G O V I Ć [93] NADA VUKAŠINOVIĆ [97] SEAD PIZOVIĆ [103] SPOMENKA KREBS [106] VALENTINA BERIĆ [110] VLASTIMIR AR STANISAVLJEVIĆ [113] DRUŠTVENE TEME [118] LADISLAV BABIĆ [119] LIKOVNA UMJETNOST [126] MIHOVILA WALNER [127] MARINA TENŽERA [130] KNJIGE [136] JAMES TIAN YU[137] LIVIJA REŠKOVAC [138] BORIS KVATERNIK [140]

UVODNIK Pretpostavljamo da je pisala pjesme, mislimo da je slikala autoportrete, ali Cvijeta Zuzorić je do našeg vremena stigla kao enigma. O njoj su pisali najveći književnici renesanse, voljeli su je mnogi umjetnici, njezin književni salon bio je poznat na nivou cijele Europe, ali o njenom stvaralaštvu ne znamo ništa. Bila je i ostala inspiracija mnogima, lijepa, obrazovana, zanimljiva, intrigantna naša Cvijeta. S posebnom radošću posvetili smo joj ovaj broj Diskursa.

Uredništvo: Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Ma trasportollo Amore in questa riva; dove i sospiri in vece d'aura estiva

Torquato Tasso

CVIJETI ZUZORIĆ

MARIJA JURAČIĆ TKO JE BILA CVIJETA ZUZORIĆ

Teško je reći je li ona magična ljepota žene u koju se gleda zadivljeno, koja očarava i zaustavlja disanje blagoslov ili prokletstvo, posebno ako nije isprazna, ako je začinjena živim duhom i talentom, Donosi li svojoj vlasnici sreću ili tka zlosretne niti u koje ju zaplete i odvuče? Što je ona donijela Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji, renesansnoj ljepotici i pjesnikinji? Tko je bila Cvijeta Zuzorić? Što je predstavljala i što još uvijek znači za hrvatsku književnost? Bila je to žena koja je ljepotom lika i duha zasjenila sve poznate renesansne muze koje su nadahnjivale umjetnike njenog doba. Laura je imala svoga pjesnika i Beatrice ga je imala. A Cvijeta Zuzorić imala je i ima pjesnike, slikare, glazbenike i filozofe; one renesansne, hrvatske i talijanske i one koji su je u dugom nizu stoljeća uvijek iznova sanjali gledajući u njoj neprolazni ideal savršene žene. Ljepota njezina bića traje u svijesti umjetnika, preskače stoljeća, realno nepostojeća, a stvarnija od stvarnosti. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva. Rođena Dubrovkinja, odgojena u Italiji, kretala se tim prostorima i ostavljala dubok trag koji nije govorio; gledaj me, ja sam jedna i neponovljiva, nego trag koji se morao slijediti po osjećaju, uporno, gotovo instinktivno. U njezinom dubrovačkom salonu su filozofi, umjetnici i intelektualci bili rado viđeni gosti. U ugodnom društvu lijepe, mudre, nadarene i svestrano obrazovane žene letjelo je vrijeme ispunjeno razgovorima o umjetnosti, filozofiji, a posebno o pjesništvu. Srca mnogih hrvatskih i talijanskih pjesnika zatreperila su poštovanjem, simpatijom i ljubavlju. Dominko Zlatarić joj je poklonio niz epitafa, a Miho

Monaldi, filozof, pjesnik i matematičar Cvijetu uvodi u svoje dijaloško djelo Irene, overo della bellezza kao jednu od zanimljivih i mudrih sugovornica. Nikola Gučetić, čiji se opus čuva u arhivima Vatikana, napisao je za nju dva djela: Dijalog o ljepoti i Dijalog o ljubavi. Oba su djela filozofski dijalozi koje vode dvije obrazovane žene: Cvijeta Zuzorić i Mare Gundulić Gučetić, autorova supruga, o kojoj bi također valjalo pisati. Svoje pero u službu ove posebne žene stavili su Giambattista Boccabianca, Marin Battitore, Miho Bunić Babulinov, Cesare Simonetti i čuveni Torquato Tasso čiji zapisi pobijaju jednu nelogičnu teoriju da je ta žena, doduše, bila pametna i obrazovana, ali da sama nikada nije pisala stihove. Veliki Tasso njezine stihove naziva rijetkim biserima koji su najljepši na svijetu. Pa zar bi tako nešto tvrdio samo temeljem priča o njenoj ljepoti? Činjenica da se nije sačuvao niti jedan jedini stih te dubrovačke pjesnikinje je istovremeno tužna i znakovita. Kao da je sudbina pomislila da čovječanstvo nije zaslužilo ljepotu koju spominje Tasso. Postoji priča koja tvrdi da Tasso Cvijetu nije osobno poznavao, a ipak joj je, čitajući njezinu poeziju, poklonio niz soneta i madrigala. Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose, Na čistom nebu, privlačne i blijede Nisu k’o oči što me žegu, lede K’o usnice, gdje grimiz skupio se. /Preveo Ivan Slamnig/ Cvijeta Zuzorić miluje maštu pisaca još i danas. Matko Sršen piše o njoj poetsku dramu „Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia“ koja doživljava praizvedbu u Teatru &TD u Zagrebu 2005. godine u režiji autora. Luko Paljetak se uživljava u svijet Cvijete Zuzorić i u njezino ime piše roman “Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke“, nadahnut, imaginarni, suptilni dnevnik o jednom vremenu u kojem je djelovala jedna nevjerojatna, iznimna žena koja je pomaknula granice realnog i koja, tako imaginarna, postaje vremenski sveprisutna.

Cvijeta je za fizički svijet umrla napunivši 96. godinu života, ali za onaj duhovni, kolektivni um ona nije uspjela ostarjeti. Slavica Stojan objavila je slikovnicu o Cvijetinom životu i kroz sve to vrijeme Cvijeta ostaje mlada i lijepa. „Mlada je otišla iz Dubrovnika, a u Gradu je ostala lebdjeti priča o njoj, njezinoj ljepoti i ljepoti njezina duha “, napominje autorica slikovnice. Kako ljepota, mudrost i plemenitost znaju izazvati divljenje i simpatije, isto tako u skorenim, uskim srcima izazivaju zavist, ljubomoru i jal. Ona, koja je Dubrovniku donijela duh renesanse, koja je nesebično dijelila svoje znanje i nadarenost, došla je na dnevni red dubrovačkih nazadnjaka koji se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da postoji žena koja svojim talentom i umom nadmašuje ne samo žene, nego i muškarce svoga vremena. Moralni i politički prostor Dubrovnika još nije bio spreman za Cvijetu Zuzorić. I kao što je Marin Držić morao napustiti Dubrovnik, tako je i Cvijeta morala napustiti uskogrudnu sredinu koja ju je nemilosrdno napadala samo zato što nije mogla pojmiti da postoje ljudi koji daju, a ne traže ništa zauzvrat. Nepotpisani portret Cvijete Zuzorić iz Kneževa dvora također čuva svoju tajnu. Tko ga je naslikao? Nalazi li se na portretu Cvijeta? Je li to Cvijetin autoportret jer postoje svjedočanstva da je imala i vanredan slikarski talent. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva.

JOSIP ERGOVIĆ FIORDISPINA I. Ankona; A. D. 1563.

„Dundo Marin!“ kriknula je trinaestogodišnja mršavica, da bi u žustrom naletu uzjahala pridošlog gosta, postarijeg duhovnika koji je, leđima okrenut i pognut, naređivao sluzi kamo da odloži svu silu poklona što su ih zajedno unosili u predvorje. „Nȋke, dijete! Kako si uzrasna!? Evo sam ti donio nješto prateži.“ Dum Marin joj pruži divovski paket, bogato urešen zlatnim viticama. Viseći mu o boku - čvrsto ga obgrlivši dugačkim nogama - djevojčica je čupkala neukrotivu draču njegove prosijede kose i povlačila ga za krupan, istaknut nos, ne hajući za poklone. „Nijesam već dijete! Kako mi možeš tako nešto rijet!?“ „Oto se si promijenila“, zausti starac, odmičući glavu da je bolje pogleda, a onda teatralno zacvili: „Prōstite, moja gospoja, truđahan sam starac, nevrijedan vašega pogleda ...“ Nika cikne u smijeh. „A ostali!?“ upita je on svojim nepromijenjenim gromkim glasom. Istodobno su se vrata primaće sobe bučno otvorila. Iz njih se izlila vriska buljuka sitne dječice. U naletu su prevrnuli na pod dragog gosta koji je bio kleknuo da ih dočeka. Iz sveopće graje, majčinih upozorenja i radosnih uzvika izdvojio se glas kućedomaćina Franje: „Dobro nam došao, dum Marine, rođače mili!“

„Fjora... đe je Fjora!?“ zabezeknuto je upitao gost, s trudom se osovljujući na bolna koljena. „U svojoj je kamari. Ma, znaš ju... opet se nešto duri“, uz zaljubljen osmijeh pokudi majka Marija svoju ljubimicu. „Fjora... Fjora... samo za Fjoru pitaš“, ljubomorno se obrecne Nika, skidajući ukrasni papir s poklona. Sad su i ostala djeca navalila otvarati svoje kutije. Nastade sveopća radosna graja, uz poneku suzicu, pa i pokoji blagi prijekor strpljive njegovateljice. Odrasli su se, za to vrijeme, uputili prema salonu, razdragano čavrljajući u opuštenom, vedrom raspoloženju. ... U blago predvečerje dum Marin je odlučno pokucao na vrata Cvijetine sobe. Začula se prigušena škripa drvenog poda prije no što su se vrata širom otvorila. „Fjora!“ kliknuo je starac. II. Firenca; A. D. 1567.

“Brušeni dragulj“, mrmljao je Francesco de`Medici stojeći pokraj prozora, zureći desnim okom na dvorište kroz kazališni dalekozor. „Odlično ... Darsa“, obrati se zatim postarijem duhovniku koji je zamišljen stajao pred izlaznim vratima. „Morat ćemo dodati još nekoliko faceta, ali ... to je to! Uostalom ... Pescioni, priđite!“ Sredovječan otmjen trgovac i diplomat blago se naklonio pa prišao prozoru. „Ova djevojka, dolje pokraj kočije, Bartolomeo, to je Floria Zuzzeri ... vaša buduća supruga i konzulica u Dubrovačkoj Republici. Jeste li suglasni?“ „D`accordo“, suho odvrati

diplomat, ponovno se blago nakloni pa izusti: „Vaša Milosti ... ?“ Nadvojvoda pridigne desnicu do visine pȃsa pa nehajno zatitra mlitavo ovješenim prstima, otpuštajući ga. Pescioni izađe. Istodobno u prostoriju nervozno virne dvorski komornik. „Da, da ... znam“, otpravi i njega Medici. „Glede mojih pisama upućenih Njegovom Veličanstvu i Vašoj Milosti ...“ zausti duhovnik, „grof Rogendorf je spreman financirati veći dio našeg poduhvata „Venti pazzi e bruti mostri, ridicoli negli occhi del mondo.“ Bilo bi dovoljno da vi samo ...“ „Razuman ste čovjek, Marino, vi znate da to tako ne funkcionira“, prekine ga Granduca di Toscana. „Ali ... ako bi buknulo iznutra ... ako bi Ragusa di Dalmazia Dvoru poslala službeni međudržavni zahtjev za posredovanjem ...“ Medici na tren značajno zašuti, zatim podigne svoju prstenjem optočenu desnicu pa, uz riječi: „Prenesite nadbiskupu izraze mog dubokog poštovanja“, nehajno zatitra opuštenim prstima. Dok je raskošna kočija napuštala dvorski okoliš, razočarani dum Marin je znao da ih promatra velik broj zainteresiranih očiju. „Put Jakina“, naredio je kočijašu. III. Firenca; A. D. 1570. U erosom nabijenom ozračju salonskog okupljanja birano je društvo skandiralo, zapaljeno strastvenim plesom i pjevanjem Laure Peverara. Između zida i kreveta spavaće sobe gospođe salonnière ugnijezdila se, između ostalih, i grupica osoba okupljena oko Torquata Tassa. Čitava „stijena kabineta“ otvarala se prema salonu - ili se zatvarala - već prema potrebi povlaštenih korisnika.

„Pripovijedajte nam o Ferrari, Tasso... što ima nova na Dvoru?“ zaustila je s kreveta madame. I dok su se vrata polako zatvarala, u prostoriju je, propisno najavljen, ušao novopečeni konzul nella Repubblica di Ragusa di Dalmazia - Bartolomeo Pescioni. Pozdravio je voditeljicu salona pa razmijenio nekoliko neusiljenih rečenica s nazočnom gospodom. Nakon toga se pokušao diskretno povući, ali ga je madame zaustavila pitanjem: „Pescioni... niste li se vi ovih dana oženili!? Red je da vam čestitam te da vam - kao starom znancu - od srca poželim sreću i ... zadovoljstvo. Čujem da je vaša supruga, unatoč mladosti, obdarena krepošću, znanjem i umjetničkim talentima.“ „I više od toga, madame ... Ako pogledate prema izlazu, vidjet ćete je gdje razgovara s gospođom Biancom Capello. Sad vas, nažalost, uistinu moram napustiti, dužnost zove.“ Pescioni se elegantno naklonio, a onda se uljudno oprostio od sviju. Dok je izlazio iz „kabineta“ pratile su ga iskrene i manje iskrene želje za uspješnim snalaženjem u „onim divljim krajevima Ilirika“. Politika je bila salonskim pravilnikom strogo zabranjena tema, ali o maločemu drugome se, uopće, i razgovaralo. Tasso je za čitavo to vrijeme kao omađijan zurio u mladu ženu koja je - spremna za izlazak - čekala svog supruga pred vratima salona. „Mio Dio ... Fiordispina“, mrmljao si je u bradu.

IV. Dubrovnik; A.D. 2018.

Reci mi, Cvijeto... iz kojeg si svemira prispjela u ove naše napaćene hrvatske strane? „Es-tu diabolique ou divin?“ Je li te sam Mihael pripremao da budeš tako beskompromisna i borbena, a Rafael okitio svim vrlinama nebeskim? U tvojem stavu vidim ravnovjesje zatajnosti i nerazmetne samosvijesti kojoj je gizda suvišna. Vidim zanosnu mladu ženu, koketnu u svojoj putenosti i natečenu od životnih sokova. A opet ... u ruci držiš knjigu, a ne lepezu!? Jesi li to ti ... Cvijeto!? Kako ti se svidjela moja malena izmaštana konstrukcija? Jesam li, barem, na pola puta do istine? Samo se smiješiš tim svojim dvoznačnim poluosmijehom. Tajna si ti, Cvijeto ... duboka i mistična kao žena, kao život sam. Nemoj mi reći da si, još osamnaestogodišnjakinja samo tako, hop-cup, postala medičejskom konzulicom u Dubrovniku! Sa svoje vrhunaravne ljepote! Ma, daj! Ili je to bilo zato što si rođena Dubrovkinja!? Nee! Ima tu još nešto. Ali što? Ali ... što!? iU

tekstu su korišteni navodi iz: T. Tassa, „Enigme“i M. Držića. Ova minijaturica je plod

autorove imaginacije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.

A N A S T J E LJ A BEOGRADSKIM TRAGOM CVIJETE ZUZORIĆ

Jubilej ‒ 100 godina od osnivanja Udruženja prijatelja umetnosti „Cvijeta Zuzorić” Kolaž Ljiljane Stjelja

U 2022. godini proslavlja se značajan kulturni jubilej ‒ 100 godina od osnivanja Udruženja prijatelja umetnosti „Cvijeta Zuzorić” koje je dobilo naziv po čuvenoj Dubrovčanki, plemkinji i poetesi koja je bila zaljubljenik u umetnost i njen veliki poštovalac. Februara 1923. godine srpski komediograf Branislav Nušić, tada načelnik Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete, inicirao je organizaciju dobrotvornog bala pod nazivom „Hiljadu i druga noć”, sa idejom da se sakupe dobrovoljni prilozi za izgradnju, danas nadaleko poznatog Umetničkog paviljona „Cvijeta Zuzorić”, stecišta kulture i umetnosti grada Beograda. Dobrotvorne priloge su tom prilikom dali brojni imućni ljudi toga vremena, poput: Đorđa Vajferta, Luke Ćelovića, Mihajla Pupina, kralja Aleksandra Karađorđevića... Nakon što je na konkursu za idejni projekat prihvaćen projekat arhitekte Branislava Kojića, odabrana je i lokacija za izgradnju Paviljona, odnosno park Mali Kalemegdan (iako je prvobitno bilo planirano da se Paviljon izgradi u blizini Konaka kneginje Ljubice).

Otvaranju Paviljona, 23. decembra 1928. godine, prisustvovao je veliki broj uglednih ličnosti, poput kneza Pavla i kneginje Olge, patrijarha Dimitrija i drugih znamenitih ličnosti toga vremena. Zanimljivo je da su na prvoj izložbi slikara i vajara koje je organizovalo Udruženje „Cvijeta Zuzorić” učestvovala velika imena naše umetnosti kao što su: Milena Pavlović Barili, Beta Vukanović, Uroš Predić, Toma Rosandić... Ovo mesto, predstavljalo je središte likovnog života Beograda, ali je svojim radom uticalo i na širenje svesti o značaju kulture i umetnosti. Ispred Paviljona koji je izgrađen u duhu art deko arhitekture, 1931. godine postavljena je i fontana pod nazivom „Buđenje”, delo vajara Dragomira Arambašića. Danas se na ovom mestu nalazi sedište Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS). Zanimljivo je da je upravo u rubrici „Među nama”, samo sto godina ranije (Politika br. 4952, od 5. februara 1922, str. 5) objavljen tekst pod naslovom „Cvijeta Zuzorić u Beogradu ‒ Jedna lepa kulturna pojava” U tom tekstu je između ostalog pisalo: Cvijeta Zuzorić u Beogradu - Jedna lepa kulturna pojava. – Inicijativom „Udruženja srpskih književnika“ održana je u prostorijama Umetničkog Odelenja Ministarstva Prosvete konferencija većeg broja uglednih beogradskih gospođa. Na toj konferenciji pretresano je pitanje o osnivanju jednog udruženja prijatelja umetnosti, kome bi bila zadaća da propagira interes za umetnost i stvara uslove za njen napredak i razvitak težeći naročito da književnost i umetnost Srba, Hrvata i Slovenaca postane zajednička tekovina i jedinstveni izraz duha našeg naroda. Ova bi se zadaća, prema mišljenju konferencije, mogla postići ako bi ta organizacija - rasprostranjena po celoj Kraljevini - potpomogla svaku književnu i umetničku pojavu: obezbeđujući prođu dobroj knjizi i potpomažući izvođenje slikarsto-vajarskih izložbi kao i muzičkih produkcija i starajući se da se ove umetnosti kao vaspitači ukusa popularišu i van naših kulturnih centara i najzad baveći se svima poslovima koji neposredno ili posredno mogu potpomoći napredak i razvitak književnosti i umetnosti u nas.

Čim je konferencija utvrdila zadaću i puteve kojima će se ova zadaća postizavati, pristupilo se izradi pravila udruženja koja su definitivno i usvojena. Prema rešenju konferencije organizacija će nositi naziv: „Cvijeta Zuzorić, udruženje prijatelja umetnosti“. Odista, retko je srećna misao bila da se ovoj novoj organiziaciji našeg ženskinja da ima znamenite Dubrovčanke šesnaestoga veka Cvijete Zuzorić, koja je odista inspirisala čitavo pokoljenje velikih primorskih pesnika, koji su stvorili najznamenitiju epohu književnostii. Na toj konferenciji izabrana je i prethodna uprava udruženja, koju čine: predsednica gospođa Ana Marinković; potpredsednice: gospođa Krstelj i gospođa Olga S. Stanojević; sekretarice: gospođa Hrista Đ. Đorđević i gospođa Mara Tešić, blagajnice: gospođa Bajloni i gospođa Sonja Frajnd Buli. Uprava će uskoro izdati proglas svemu ženskinju u kraljevini i pozvati ga da se organizuje u ovu novu i korisnu kulturnu ligu koju mi svesrdno pozdravljamo.

M A R I J A J U RA Č I Ć

CVIJETA ZUZORIĆ – NEŽELJENI CVIJET DUBROVNIKA Dijalog inspiriran životom Cvijete Zuzorić

„Zar baš moraš otići?“ pitala je Mara glasom u kojem je zadrhtala tuga. Njezine tamne oči ozbiljno su promatrale prijateljicu, lijepu mladu ženu, plamene duge kose, koja je samo potvrdno kimnula glavom. „Moram, Mare. Prilike su postale loše… sama znaš. Ako želim normalno živjeti, moram ići. Nema mi ovdje života.“ „Tako su i Vidru otjerali i sada mu kosti počivaju negdje u Veneciji. U tuđini. Hoće li i s tobom biti tako?“ zajaukala je Mara i prstom otjerala suzu s trepavica. Vrba iznad potoka u perivoju u kojem su žene sjedile, zašumjela je pa utihnula kao da sudjeluje u njihovom razgovoru. „Donijela si život u ovaj grad“, nastavila je Mara tronuto, pokrenula naše petrarkiste. Nikada prije nisu pisali tako nadahnuto kao sada. Pogledaj samo našeg Dinka! Stihovi mu naviru kao s nepresušnog izvora, a takvi su da bi mu i Petrarca mogao zavidjeti. Nadahnula si mladića svojom ljepotom i čistom, neporočnom dušom.“ „Dinko će stvoriti još mnoga dobra djela“, uzdahnula je Cvijeta,“ jako je nadaren, a ima i zrno soli u glavi.“ Vrba kraj njih opet je zašumjela kao da se slaže sa Cvijetinim sudom. Mlada žena je teško uzdahnula pa tišim glasom nastavila:“ Znaš, Mare, sigurno su i do tebe došle ružne riječi o našem odnosu. Navodno je mladić na neprimjeren način zaljubljen u mene, priča je krenula, zlobne i zavidne duše joj stalno dodaju nove laži i kako se od toga obraniti?“ „Istinom, Cvijeto, samo istinom. Čak i da mladić osjeća za tebe nešto više do li divljenja tvojoj ljepoti i tvome umu, on ne bi nikada dozvolio da ti osjećaji planu u nekoj neprimjerenoj formi. Ti koji misle drugačije su ljudi koji ne razumiju koliko je žena u srcu pjesnika uzvišena, nedodirljiva, platonski udaljena… ustvari, oni ništa i ne shvaćaju o ženama.“ Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je Mara nastavila ogorčeno:“ Toj gospodi žena služi samo da im ugađa, odgaja njihovo

potomstvo, njeguje i njih same, joj… moram to reći, da im na svaki način zamijeni majku.“ Žene su se pogledale i prasnule u smijeh. „Znaš, Maro“, ozbiljno će Cvijeta,“ ja sam se za mog Bartolomea udala iz ljubavi i nije mi žao. U meni on ne gleda samo ženu, nego i prijateljicu, ljudsko biće koje ima slobodu imati vlastito mišljenje.“ „Tako i moj Gučetić govori“, nastavila je Mara, nazvavši svog supruga Nikolu prezimenom, što je obje žene uvijek zabavljalo. „Čula si ga, uostalom. Tako srčano zastupa nas žene. Govori da smo jednako sposobne kao i muškarci i da možemo stvarati lijepa i vrijedna umjetnička djela. I tvojim se stihovima uvijek divi.“ 1 „Nije čudo da tako govori“, prekinula ju je Cvijeta, “nije se u tebe zaljubio zato da mu kuhaš i djecu rađaš, jer onda bi mu i svaka druga bila dobra. Zaljubio se u tvoj otvoreni um, u tvoju plemenitost i hrabrost da uvijek kažeš što misliš.“ Neko su vrijeme žene šutjele, a onda se Cvijeti oteo dubok uzdah: „Znaš, žao mi je sve ovo napustiti… ovaj lijepi grad, ovaj perivoj, tebe, naše prijatelje, ali sudbina tako hoće. Moj suprug je uvijek bio pošten čovjek, pa je i poslove vodio pošteno, ali čini mi se da ih je zbog mene počeo gubiti. Čini mi se da mu zbog mene dojučerašnji prijatelji okreću leđa. To što je on konzul u Dubrovniku ne može pomoći. Kada se ujedine nazadnjaštvo i moć, onda je najbolje pokupiti prnje i otići. Znaš da je bankrotirao, ali uspio je podmiriti sve dugove i čista će obraza otići odavde… Ovih trinaest godina provedenih ovdje ostat će mi u najljepšem sjećanju. Trinaest se godina ti i ja družimo i zahvalna sam ti na prijateljstvu koje si mi dala.“ Cvijetine su se oči lagano ovlažile i ona je okrenula glavu da prijateljica ne vidi suzu koja joj se začela u oku. Mara je zagrlila svoju družicu i prozborila čvrstim glasom. „Znaš, kada je moj suprug objavio svoje Dijaloge u Veneciji, taj mu je grad prirastao srcu. Obećao mi je da ćemo provesti neko vrijeme tamo. Onda ćemo se ti i ja opet susresti…teško mi je, jako mi je teško što napuštaš Grad pod ovim uvjetima, ali ostat će tvoj duh u njegovim zidinama, lebdjet će njegova blagost nad ovim perivojem. Pričat će stoljeća priču o tebi, moja Cvijeto.“

U djelu „Dijalog o ljepoti“ renesansni filozof Nikola Gućetić ne spominje Cvijetine stihove. Za to djelo njegova je supruga Marija Gundulić napisala predgovor u kojem brani Cvjetinu ljepotu i čednost pred strašnim glasovima „ vukova, medvjeda i tigrova.“ 21

Cvijeta Zuzorić ( Dubrovnik, 1552. – Ancona, 1648.) Cvijeta Zuzorić zanimljivo je ime hrvatske renesanse. Osim u ranom djetinjstvu, u Dubrovniku je boravila od 1570. do 1583. Njezin književni salon postao je središte renesansnog kulturnog života Dubrovnika kojeg je zbog spletki i nerazumijevanja okoline morala napustiti. Bila je muza mnogim pjesnicima, pa joj je i Torquato Tasso posvetio nekoliko soneta i madrigala. Po nekim je svjedočanstvima ova Dubrovkinja i sama pisala pjesme. Marija (Mara) Gundulić Gučetić ( Prijateljica Cvijete Zuzorić)) Napisala je predgovor jednom djelu svog supruga, filozofskog pisca, posvećen Cvijeti Zuzorić, prvi naš feministički članak koji je tada uznemirio dubrovačku javnost, a u kojem je Mara napisala da ustaje …protiv bijesnih udaraca zavidnika što žive u našem Gradu i protiv onih koji su, po svojstvenoj im i prirođenoj zloći, uvijek pripravni da grizu i razdiru… Mara nije htjela prihvatiti činjenicu da je Grad prognao Cvijetu samo zato što je ljepotom i duhom odudarala od ustajalih društvenih okvira tog doba. Nikola Gučetić ( Dubrovnik, 1549. – 1610.) Gučetić je plodan hrvatski renesansni filozof kojem je papa Klement VIII. dodijelio titulu doktora filozofije i teologije. Zalagao se za afirmaciju žena u filozofiji, umjetnosti i politici.

SNEŽANAMARKO–MUSINOV ŽAMOR MISLI

Sveprisutne rogobatne misli lutaju neutvrđenom stazom, pretendujući da ne budu samo prazne priče kojima smo nespretno opkoljeni u pohlepi za refrenima neuhvatljivih uspomena ostvarenih pljuskova sećanja nezasitih lepših dana koloritno obojenih. Izlagački prostor - širenja vidika povod U srećno gimnazijsko vreme, aktivnosti nas mladih i vrhunski radoznalih su bile mnogobrojne i van školskih odaja i dvorišta. Bili smo deo muzičke omladine, redovnih i pasioniranih posetilaca pozorišta i muzeja, kako državnih tako i privatnih. Upoznavali smo Beograd svakodnevno, njegovu širinu i gostoprimljivost za sve oblasti i različitosti. Tako sam prvi put, s grupom, bila u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić” smeštenom na Kalemegdanskom platou. Izložba je bila bogata i dobro posećena. Najviše su mi se dopali impozantni eksponati na galeriji. Probudila je u meni i želju da, zbog rasta interesa o umetnosti, posvetim pažnju dostupnoj šturoj biografiji same Cvijete Zuzorić. Svojom fizičkom i umnom lepotom, znanjem jezika, obrazovanjem i sveukupnim interesovanjem, predvodnica vremena renesansnog Dubrovnika, u kom je dugo živela i stvarala, sama je postala muza ondašnjih stvaralaca. Harizmatična dugovečna poetesa, čijem pisanom, a ni slikarskom, stvaralaštvu danas više nema traga, utkana je svojim imenom i prezimenom u mnogobrojne ustanove u Hrvatskoj i van nje.

Pamćena kao fatalna lepotica, opstaje kao slikarka i književna umetnica. Portretski, ako je verovati postojećim slikama, dvaput oslikavana, ljupka, a odvažna, vezuje se i za imena gospa Fiora Zuzori i Flora Zuzzeri. Kralj Aleksandar Karađorđević, Vajfert i Pupin samo su neki čija su sredstva uložena u velelepno jedinstveno zdanje ispred koga je danas palmin, zimi dobro zaštićen, i negovan drvored. Čeka se na odobrenje finansijskih sredstava za predviđenu rekonstrukciju zubom vremena i požarom načete oronule građevine. Još mnoge slike, skulpture, tapiserije, knjige, muzička autorska dela treba i kroz prostor „Cvijete Zuzorić” da svojim šmekom žive. Postavke mnoge, u spomeniku kulture, treba žeđ za umetnošću i slučajnih prolaznika, šetača, da podmire. Šest vekova od ovozemaljskog boravka, zvučno ime vanvremene kultne crvenokose, nadarene, slobodoumne dame ne ostavlja nas ravnodušnima. Srđan i Buco namenili su joj muzičku numeru, a šta će ko drugi još, da utičemo aktivno, nemamo nameru. Kako Zagreb, tako i Beograd u planu grada ima ulicu istovetnog imena dok dubrovačku biblioteku možete pronaći pod istovetnim sklopom reči. Prošetajte, zađite, izvidite, nećete se opeći.

ĐURĐICA BRČIĆ

ŽENA ZLATNOG TRAGA

Spoznala te nikad nisam niti ikad čula za te' Što li to si ostavila i vjekovi da te pamte? Kažu da si bila uv'jek, žena ispred svog vremena, Ljepotica, muza mila, zagonetna dama, žena.

Kažu da si i legenda koja nikad umr'jet neće, U slikama, talentima, da se takva još ne sreće. Kažu da je savršenstvo, mala r'ječ za takvu damu, Umjetnosti muza bila, viđali te nikad samu.

Pročitah, (oprosti, piše) da si bila kurtizana, ljepotica kakve nije, al' od žena okaljana. Sad o tebi pjesmu pišem, tko si bila ne znajući Da l' sam išta dobro rekla il' pisala varajući. Ipak, Cvijeto, tebi dajem r'ječi hvale i svoj naklon Sve sam rekla što pročitah, iza pjesme tražim zaklon. Činjenično postojala, il' nemila ili draga, Il' grješnica il' svetica, ti si žena zlatnog traga.

KATICA BADOVINAC ĐIRAVAT STRADUNOM Pjesma je posvećena Cvijeti Zuzorić

Mnogi su tvoju opjevali ljupkost život ti dali i poslije života okusila si rano vina trpkost visokom cijenom plaćena ljepota. Plijenila pažnju pojavom i umom zasmetalo to gospare, vlastelu, pa su te htjeli ošinuti gromom da ne sličiš tom nebeskom anđelu. Jedrima punim ploviš u Anconu ostavljajući srce svome Gradu, al' još te neki snatre na Stradunu.

Besmrtno lice u edenskom skladu kao da siđe s nekog drugog svijeta milo se smiješi i ljubav procvjeta.

NEVIDLJIVA TINTA

Pismom srca napisana pjesma progutala voda baš svaku riječ isprala ih Onofrija česma pergament čist, proziran k'o mliječ. Nestadoše soneti u dimu možda ih je Cvijeta zakopala da joj uski puk ne sudi rimu zaradi njih je iskra frcala. I postala pjesnikinja slavna bez ijednog stiha sačuvanog k'o Orlandov stup stoji uspravna pored mora uvijek uzburkanog. Al' ljepotom nalik je na Muzu koja u svom oku skriva suzu.

SVJETLO RAGUZE Pjesma je posvećena Cvijeti Zuzorić

Toliko glazbe u tvome imenu k’o simfonija proljeća zabruji. Na tvoju ljepotu bacaše sjenu, al’ opjevaše je zlatni slavuji. I još zablistaš sa zvonima Grada kose crvene kao u plamenu, pa zamiriše cvijećem promenada; to ona nosi Sunce na ramenu. Kada zapuše proljetni maestral sonete za te šapuće crnika more ih nosi na tvoj daleki žȃl prinoseći ti darove pjesnika. Blistava duša svu svjetlost rasula Raguzom. Sja od ponosa kula.

KOLO NA LOVRIJENCU Crveni oblak iznad njene kose Vijenac lovora na ponosnom čelu I njene oči kao da zarose Još stražare i grle citadelu. Eno, u kolu na Lovrijencu pleše Tiho se kreće kao morska vila A kad ugleda vapor, isto bješe; Zlaćanom rukom bi ga pozdravila. U duboku noć osluškuje vale Zorom uranja u modre dubine Oćuti žarke cjelove Slobode. Rubinski osmijeh izliven na kale I zatreperi kamen od miline Ćereta Ombla puna bistre vode.

SUZANA MARIĆ UN FIORE DI AMORE E DI BELLEZZA

( Cvijet ljubavi i ljepote)

Procvala si poput grane naranče, djevojko zagonetna. U kosu ti se praskozorje razlilo, djevojko zagonetna. Nar je sazrio između obraza tvojih U očima ti zvijezde iskre, djevojko zagonetna. Maštali su i još te uvijek sanjaju Ljepotom tvojom očarani, djevojko zagonetna. Gdje si snove skrila? Gdje si pjesme svoje Rukom bijelom ispisane ostavila, djevojko zagonetna? Dok veo tajne grudi ti obavija Govori li istinu slika tvoja, djevojko zagonetna? Ime tvoje te krasi poput simbola ljubavi I zamamne ljepote, djevojko zagonetna.

CVIJETA Nekom Cvijeta, nekom mila Flora Krasan cvijetak sa Jadranskog mora. Ispisano je mnogo stranica Da je bila lijepa k'o Danica.

Uzdahe mnoge da je krala A da nije slutila, nikad saznala. Učena je i prijazna bila Voljela je društvo, nije krila.

Kažu da je i pisati znala Kome li je svoje pjesme dala? Gdje stihovi njeni sad spavaju? Možda s njome negdje u Raju.

Neka barem legenda još živi I svijet dalje neka joj se divi Kao nekad pjesnici i dvori I sad pišu o lijepoj Flori.

Tko god bila, koje tajne krije Zaboravljena Cvijeta nikad nije. Jedini je pjesnik bez pjesama Ali živi, ona je u nama!

ALJOŠA ĐUGUM FLORA ZUZORI

Crtež: Milan Marković

Memento mori, memento mori Solo l'eterna Flora Zuzori Una bella donna come un fiore Un'anima bella piena di amore.

Memento mori, memento mori Solo l'eterna Flora Zuzori Lei vive, vive nelle parole Un'anima bella piena di amore.

Sogni a colori, sogni a colori Sogna per sempre Flora Zuzori Una bella stella nel cielo blu Che non nasce più, che non nasce più.

POEZIJA

A LJ O Š A Đ U G U M

TVOJ ANĐEO STIŽE

Tvoj anđeo stiže Samo da bol u grudima mine spremna si stati pred lice Boga drhtiš pod hladnim skutima tmine napuštena, bez ikoga svoga.

O, kako studen ugasi vatre a vjetar raznese šaku praha ne daj da ti noć tragove zatre tvoj anđeo stiže, nemaj straha.

Kada se Sunce popne na obzor zorom će netko, starice draga baciti kamenčić na tvoj prozor i pokucati na vrata praga.

Umorni putnik s kraja svijeta pričat će ti dugo čudne priče svašta je vidio taj poeta očima koje tvojima sliče.

A N T O N I J A Ž E LJ KA K A H L I K

MOGLI SU Nije tako davno kada su bili bolji dani. Mjerili su more daljinama I ljenčarili na vezu ponekad. Ispraćali mnoge nevere i oluje, Ljutite bure i juga, čekali maestrale. Bili su tada bolji dani, kao da mi govori Brodica stara, rebara slomljenih. A nije tome bilo toliko davno Kada su s pučinom drugovali. Godine se nižu iako ih nisu brojili I sada su ukraj zgurani kao ruglo Uz sve te lađe nove, snažne i sigurne Kao što i sami nekada su bili. I nije tome davno bilo, Desetak godina nekih, A mogli su i više da nisu ruke onemoćale, Da nisu noge pokleknule, da nisu oči oslabile. Mogli su još godinu koju, mogli su. Sada ukraj ostavljeni i brodica i ribar stari Samo sjećanja još ponekad obnove

Dodirom kvrgave ruke po boku njenom Kada ribar stari svrati da čežnju ublaži, A mogli su još godinu koju zajedno Drugovati s morem,

B O B A G R LJ U Š I Ć

SREĆA

Strepim nad ovim tinjajućim svjetlom dok ne ojača i otvori širom kapije dana propuštajući me da pratim vidljivu nit izbavljujući me od teške noći. I ne pamtim više ni djelić teških sanja U susret mi dolazi poznato lice U očima ima mala sunašca U rukama pregršt bijelih tulipana. Sreća.

BRANKA CUKROV–BELAK

MOTIV GODOTOVSKE KIŠE

došla bih ti u neparnom broju kaplji netom izdaždenih kiša pod kožu suhu od čekanja i tišina pješčane krvi suncolika kuća u kojoj gladujem blaga je mojoj boli i on za mene bere voćke pod prozorom što stasaju ipak tebi ja bih došla neprerušena u omaru i čujnost vjernih voda poput nimfe toga jutra

porođenih dojki i bedara neumirenih tvojom plodnošću baš tebi ja bih došla izranjavana zalaskom u godotovsku kišu mojom smrću lice da mi ozariš kad suncolika kuća postane dom zato tebi samo tebi u svojoj kiši mrtva ja ću doći

DOMINIK TOMIĆ

U VISOČJU KLASJA U visočju klasja, međ kruzima žita, uzveralog slačja pognula se kita. Plandovasmo u miru, al sustig'o nas rat Kajinovsku sruči ruku Na brata moga moj brat. Pomozite mi braćo razaznati brata međ svom mojom braćom!

Pucam li u njih il' u nas, Je l' to zamantao me gas, kad mjesto mi plotuna harni gudi kontrabas? Brate, dok rosi noć u sutra, zagrni se u šiblje i stišaj glasa pred Božje lice još stat' ćemo do jutra!

ĐURĐICA BRČIĆ

IN VINO VERITAS

Na stolu stoje čaše dvije Čekaju tko će piti iz nji' U prvoj čaši voda bistra U drugoj crveno vino vri'.

Čaša vode, baš bezlična je Sva se srami i sva se stisla, A zna li itko da u vodi Baš ovaj život ima smisla,

Čaša vina prelijepa je Nudi ugodu, muklo se smije Al' ono što u vinu leži Dobro se zna, da istina je.

Prva će biti moja i spas Druga bit' će tvoja i reći Svu skrivenu istinu naglas. In agua sanitas! In vino veritas!

IGOR DIVKOVIĆ

UBI ME UDBA

I. Ubi me na početku, ubi na kraju, ubi u paklu, ubi u raju. Ubi me urbi, ubi orbi, život mi nosi, glavu u torbi. II. Ubi me noć, ubi dan, ubi sabah, ubi akšam. Ubi me ura, ubi sahat, ubi čuka, ubi me vakat. III. Ubi me riječ, ubi šutnja, ubi spoznaja, ubi me slutnja. Ubi me Hedona, ubi Askeza, Ubi Sappho, Ubi me Dioneza. IV.

Ubi me dobar, ubi loš, gluh i slijep, za jedan groš. Ubi me ružna, lijepa me ubi, ubi što mrzi, ubi što ljubi. V. Ubi me gore, ubi dolje, ubi desno ubi me lijevo. Ubi me tam’, ubi vam’, ubiiše oni, ubih se sam. VI. Ubi me njihov, ubi naš, iz kaste, iz klase iz raje iz mase. Ubi me javno, ubi me tajno, ubi me UDBA; to mi je sudba.

IVAN GAĆINA OKAMINE ŽIVOTA Skriveno od pogleda, bije kameno srce bez ikakvog osjećaja za čemernu realnost okruženu dušama koje treba spriječiti da propadnu u plimu i oseku mora patnji, razapetog između tajanstvenih svjetova u besanoj tami ništavila.

U dubini mračnog carstva vječne boli, probodeno srce vanjskog svijeta zaključano je lokotima od nehrđajućeg čelika čije ključeve čuva zmijoliki lažac koji je, okružen demonskim čuvarima, zaveo naše pretke Adama i Evu.

Stežući žrtve krvavim okovima, zlodusi plešu razuzdani ples smrti u suludom okružju smrtonosnih grijeha, navješćujući još neizvjesniju sudbinu kad kraljica smrti počne skupljati žetvu na trinaesti petak neživoga kalendara.

Pakleni vjetar raznosi jauk nesretnih duša kroz pustinju boli žednu novih gostiju, upotpunjujući sliku tog ukletog mjesta na završetku svih spoznaja univerzuma sakupljenih kao pijesak u pješčanom satu koji otkucava vrijeme okaminama života.

IVICA GRGIĆ

VODARICE

Već tihe zore šušte modri skuti u rosnatu travu utkao se sjaj preko njiva sunovrat se žuti obojio polja i usnuli gaj.

A za rijekom srebra punom slavuj gudi s grana rado u daljini bijelim runom nazire se prvo stado.

Idu k đermu prve vodarice lijepu pjesmu rasule niz dol ponosite, baš kao vladarice pjevaju da ljubav je i sreća i bol.

LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ

SANJATI JE DOZVOLJENO

Voljela bih spustiti se na travnatu prostirku i gledati zvijezde padalice Pa zamišljati želju za željom. One će padati želje će se redati a ja ću ležati Uživati I ne misliti ni na što važno Samo na suknju na falte ( sjetim se, ipak ću morati kod šnajdera e, to je već važno pa resetiram tu misao na brzinu ) i na šalicu nadam se čistu. Glava će biti prazna, srce puno Neće biti stresa ni vike Zvuk na mobitelu bit će isključen Zrakom će odzvanjati tišina Može mi biti – pomislim.

Prene me stara vekerica tetkin poklon koji podsjeti na djetinjstvo. Ustajem na brzinu i oblačim onu istu faltanu suknju dok u ruci držim šalicu vrele kave koja omamljuje mirisom ( oprana je ipak). Žurbom ostavljam trag crnog napitka na stolu Nervoza para zrak Opet sve ispočetka.

LEAN RADIĆ

U SATU METASTAZE

Sakramenti, sakramenti. Bio sam Logos, a ti struktura cjelokupnog morala, topole iznad kamena prostorno udaljena bitnost crno otuđenje brazda što opisana biva Mjesecom. Utorak: U zalogajnici života izbor je siromašan, ( „ Kruh naš svagdanji daj nam danas “ ) * a na drugoj strani gozba i sodoma poje se vinom pristiglim iz Argentine slade kavijarom kaspijskih dubina (spoznaja onog što tek predstoji) hermelinom ogrnuti smrt, pod krabuljom čujem kako tamuju noć u krilu zaborava, razgovaramo o prognozi i Woody Allenovoj predstavi „ Play it again Sam.“

Potraži me u kvadratu nalazim se na njegovom koordinatnom početku. Krug mi opisan oko kvadrata stvarajući tako savršenu zaštitu od ljudi, a u kvadratu pored moga Gomora!! Piju Vin de champagne udaraju o doboš žvaču meso ubijenih životinja. Također obitavaju na koordinatnom početku kvadrata, ali razlika postoji naime, krug im upisan u kvadrat, bez imuniteta nemaju zaštitu protiv ljudskih patogena. NOTA ( Radno vrijeme zalogajnice ) Ponedjeljak – Zatvoreno Četvrtak – Zatvoreno Petak – Zatvoreno Subota – Zatvoreno Nedjelja – Zatvoreno Srijeda - U zalogajnici života izbor je siromašan, ali u satu metastaze mi smo zaštićeni. * Očenaš

MAKS MALER

UKLETI NIZOZEMAC

Sve je glatko poput stakla Rumenog lica u osvit zore Uz pjesmu galeba budi se more Jedna kap ga dotakla.

Skliznula s lica jednoga cvijeta Val strasti u krug se širi Luke nema da je smiri Strijela tvoja je dalekog dometa.

Kad bi stvarnost bili snovi Da je kaplja na dlan pala U porat želja bi pristala Ukleti Nizozemac i dalje plovi.

MARIN ČAVELIŠ

MOZAK U DŽEPU

U budućnost našu svijetlu i lijepu vode nas oni s mozgom u džepu. Najpametniji je ko najviše ima. Pun džep daje pamet svima. Mozak u glavi ne vrijedi više džepom se pravi govori i piše. Ne zna ko zna. Zna ko ima. Nema ko zna. Zna ko ima. Mozak u džepu svijet klima. Onaj ko ima dobar je svima. 56

MILAN DRAŠKOVIĆ

OKSID OKSIMORONA

Raduj se slici suočen s palimpsestom, podigni pehar kroz dodirnuto vreme onda kad staneš opijen spram Kalipso – piši mi o njoj u lavirintu pesme.

Sklad sav od blata predela netaknutih, nebo dok gori sred zvezdanog dekora, ružičasti svet sav u plišu i pluti – u čudnoj noći u kući bez prozora.

Ključaonica u oku periskopa, nad mračnom rekom kolevka u kristalu, uz ples gundelja mustang usred galopa, nadomak doma odraz u ogledalu.

Tajna odaja unutar dijamanta, svetkovina na tronu od horizonta.

MILE LISICA

SLOBODA

U njenom oku koračaju brda Gore boje Smeju se vetrovi. Kada je tužna, nebo plače Ptice ućute Trava ne raste. U njenom oku čamac plovi Pevaju ribe Sanja novembar. Kada je srećna Zovu je sloboda Nikad ti neću reći zašto.

M I LJ E N K A K O Š T R O

DJEVOJČICE, ČUJEŠ LI

Čuješ li, djevojčice Škripu minulog vremena I molitvu svojih predaka? Čuješ li, bakino Bog ti bio u pomoći Bolji vakat će doći. Uspomene u njezinu maramu motaš Tišinom ka Izvoru plutaš. Djevojčice, ti ne znaš Život je prezir što kida Prirodan osmijeh s lica. Ne daj se omesti Ispruži dlan Da na njega sleti pjevica ptica. Djevojčice, čuješ li huk Nadolazećih valova I krik sutrašnjih, podivljalih vjetrova?

Čuješ li srdžbu mrkih oblaka? Ne daj da ti ruke grizodušjem vežu Na oči povez navuku Na slobodu nataknu strasti mrežu. Znaj, Kradljivci vremena vrebaju Lakovjerne u zubima trebaju.

Kud tvoja noga prođe Neka šareno cvijeće cvjeta Da se zavidnici njim kite. Ti sanjaj mirise proljeća Zaboravi trule jeseni Sivim maglama obavite.

RIJAD ARIFOVIĆ

SMIONA IGRA

Noćas ćemo samo ja i ti ostati budni kao vojnik na straži u začaranoj šumi ispod pustog neba daleko od grada kojeg su opisali mnogi pjesnici smišljajući posebne izraze kako bi izdvojili ljepotu njegovih najmračnijih dana. Na tvom licu zasjala je jedna kap dok si ulazila u ovu pjesmu satkanu od nesigurnih riječi koje donose mirise juga u ovu mirnu ravnicu koja još pamti davno potonule lađe kojima smo sami plovili svijetom. Neka ona bude naš komadić sunaca kojim ćemo se dodirivati kao koljenima ispod stola u smionoj igri 61

bez namjere da promijenimo jedno drugo. Ne znam iz koje knjige je došla i iz koje ljubavi

čije su je ruke nosile na putu kroz vrijeme jedino znam da si ti jedina čije sam srce htio njom da dodirnem.

S A NJ A B E R A K O V I Ć

VIDIM STVARI KOJE NE POSTOJE

Čujem riječi koje se ne izgovaraju Osjetim dodire koji ne dodiruju Puna sam igličaste sreće Bezizvorne i bezrazložno Sitnobockave i blagonelagodne Što sumnja u vlastito postojanje Pa joj pred ogledalom Videći stvari koje ne postoje Pred spavanje odgovaram Sretna sam.

S L A V E N K O P A NJ A

NA PERONU Posljednji voz je prošao Sve stanice su zatvorene Jedino mi još čekamo u noći I mada nismo sigurni šta Izvjesno je da to neće doći.

A ovoj pruzi se ne nazire kraj I zao glas ju već odavno bije Mi stojimo zagrljeni spoznajom Da neke stvari nikad nećemo shvatiti Ali neke druge sad su puno jasnije.

Sad kocka je bačena Iako znamo da je igra namještena Iza nas su i April i Maj Na napuštenom peronu Tražimo izgubljenu kartu za raj.

Ako ikada stignemo tamo Gdje Sunce nebo nikad ne napušta A Mjesec je puno svjetliji i blješti Kao neonska svjetla kafe Neptuna Ako ikada uspijemo u toj suludoj namjeri I ostavimo iza sebe i kuću i sva ova zgarišta Mi nećemo čekati pisma Jer neće imati ko da ih piše Iz grada koji ne postoji više.

S O NJ A K O K O T O V I Ć

ZANIJEKANO TVOJE

Ispod trepavica sahranila sam slanu prašinu od suza. Rezbarim po prošlosti nastanjenoj u vlastitim katakombama tražeći ušiveni dio na aorti srca gdje klinasto zapisan je poraz. Dižem bijelu zastavu. Nikada blagoslova ni svjetla u krošnji našeg stabla. Tračak topline sunčanog lica uvijek bi zanijemio u tvojoj prezrenoj tišini previše je hlada u boji tvojih očiju.

U njedrima prepunim brige posve nebitnih djelića svagdašnjosti, nikada mjesta za zagrljaj još od zametka kosti.

Otkrili me ispod pothlađenog ognjišta tek nakon odlaska kao zanijekano tvoje.

SPOMENKA KREBS

SRAM

Jutrima Se gledamo u oči. Ti si tako prljava, i rumeniš se od ljudskoga srama ti, dušo moja, rođenjem mi dana!

TAMARA DRAGIĆ DODIRNI PRSTIMA

Dodirni prstima nemire I prve sijede u kosi Udahni nove svemire Nek voda strahove nosi.

Dodirni uzdahom obraze I ovo umorno čelo Neka minuti prolaze Dok trne čitavo tijelo.

Dodirni suzama vrhove Bezbojnih jagodica Nek speru bore, godine Sa ovog uvelog lica

Dodirni jecajem dušu U tami što korača Dok kroz nju vjetrovi pušu U zagrljaju plača.

VALENTINA MILAČIĆ

LAVANDA

Lavandom pretačemo zvijezde, zbunjujemo noć.

Ne pomiče se luna.

Užarena lavanda naš je zagrljaj.

VESNA ŠKRLIN BATINA RIJEKA

Svojim tokom teče, teče jedna rijeka, čas mirna, čas brza u ponor se slije. Kada podivlja, pred sobom sve nosi pa opet sve blagim dodirom mije.

Teče ta rijeka, široka, duga, zaiskri često prepuna čuda, protkana suncem i mjesečinom dok u tajanstvene daljine vrluda.

Ponekad čista, ponekad mutna, ispire tako noći i dane, a s obala njenih mostovi rastu da je zagrle sa obje strane.

Žuri ta rijeka, nikog ne čeka, a gdje je početak i njezin kraj to nitko ne zna. Mi smo splavari koji tek prate svjetlosti sjaj.

VLASTA SUMAREV

PLAVE POTOČNICE Ako pustim mislima da se Razigraju Oči zacakle suncem Sjećanja namreškaju Tobom I samo klizne srcem Milina Strujanjem Prisnog podrhtavanja Dok su površne Odluke Puštale plavilo potočnica Tuđem nebu Bojati Vrijeme Prvim spontanim Nježnostima Zanos u sukobu s Poluobećanjem Vrati me početku Prstenovanih

Nejasnoća I plahim neistraženim Ljubavima Mučnog trajanja S lošim završetkom Proljećem procvale potočnice Upitnikom Ne daju odgovor Samo su zaplavile Pitanja

ZDENKO DUNDOVIĆ

IVANA O, Ivana, ljubiš svojim očima, osjećam miris, pogleda. Zvuk tvog koraka na srcu tiho mi odzvanja. O, Ivana, čarobna djevojko vrata osjećaja, otvaraš. Trnci poteku, kroz venu, crvenu boju proliju mi po tijelu. Kapi dlanove mi rose, a tvoje bijele ruke, ljubav mi donose.

PRIJEVODI

TORQUATO TASSO

Stihovi posvećeni Cvijeti Zuzorić ( Flora Zuzzeri) Preveo Ivan Slamnig

Ni svježe stablo nema takve kose, kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden, il kad se noćna koprena razvede K’o te, što Amorove nose. Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose, Na čistom nebu, privlačne i blijede Nisu k’o oči što me žegu, lede K’o usnice, gdje grimiz skupio se. Da to je cvijet, visoko u ljepoti 75

I kreposti, kog Ilirija rodi, Al amo ga je prevezao Amor. Tu uzdasi su naši laki lahor, a mjesto toplih voda, tu od plača Ljepota mu je zamamnost jača.

Né mai verde arboscel le chiome ombrose spiega sì belle allora che 'l freddo gelo o de la notte si dilegua il velo, come queste, ove amor le reti ascose; né stelle mattutine e rugiadose si mostran così vaghe in puro cielo, come gli occhi sereni ond'ardo e gelo, né come i labbri e le vermiglie rose. E certo è questo un fior d'alta bellezza e di virtù che ne l'Illiria nacque, ma trasportollo Amore in questa riva; dove i sospiri in vece d'aura estiva e i pianti amari son le tepid'acque che gli accrescon l'odore e la vaghezza.

KEMAL DHUNGANA

Kamal Dhungana je nepalski pjesnik. Pjesme su mu objavljene u mnogim časopisima, a često se čitaju u radijskim i televizijskim emisijama diljem Europe, Azije i Indije. Pjesnik je upravo objavio svoju prvu zbirku pjesama „Mračne sjene“ – „Dark shadows“. Za objavu u Diskursu poslao nam je crtice svojih razmišljanja o životu i društvu u kojem se kreće.

B. se vjenčao 14. ožujka. Svi ukućani bili su sretni, pa i ja. Čovjek može živjeti sam do kraja života, ali za to nema razloga. Vrijeme brzo prolazi pa je i današnji dan već postao prošlo vrijeme. Nemam velikih snova pa odlazim u Indiju radi zaposlenja. Moram prehraniti obitelj, ne želim da gladuje. Nitko u obitelji ne smije biti gladan… nitko ne smije biti gladan. Jako volim slobodu i želim živjeti slobodno. Jednostavan sam i ljubazan čovjek. Volim ljude i želim da budu sretni. Dok ja ovo govorim, netko može reći da sam sebe hvalim. To je također prirodno. 77

U mladosti sam vidio i doživio mnoge loše stvari. Pokušavam ih zaboraviti. Kada upadnem u neku nevolju, nastojim je izdržati dok ona ne naraste toliko da se moram boriti. Realnost života to zahtijeva. Živimo skromno. Nas šest odraslih i dvoje djece. Moja je supruga skromna i tolerantna, ali nepravdu ne može podnijeti. Ponekad se posvađamo oko sitnica. Nekoliko sam se puta jedva suzdržao da ne dignem ruku na nju. Bilo mi je kao da sam sam sebe ranio. U srce mi se uvukla tuga, osjetio sam da mi srce plače, riječi isprike zapele su u grlu, a vatra kajanja još gori u meni. Peče iznutra. Žena mi je oprostila, ali ja sebi nisam i ne mogu oprostiti. U našem društvu nezamislivo je da žena digne ruku. Kad bi se to desilo, muževa obitelj bi je prezrela. Nikada je ne bi zvali svojom nevjestom. Moj sin je došao kući prije dvije godine i svi su bili sretni. Jako ga volimo i ta nas ljubav ispunjava. Nije uvijek bilo tako. Jednom je u našoj kući živjela obitelj mog mlađeg strica, a ja sam bio u Indiji. Moja je žena u mojoj obitelji bila sama. Kao usamljena vrana izgubljena u magli. Nestao je novčanik mog mlađeg šogora. Pronađen je u sobi moje žene pa su je proglasili kradljivicom. Ne znam što je istina. Je li ona ukrala ili ne, sam Bog zna. Da je ukrala, čuvala bi novčanik na mjestu gdje ga nitko ne bi mogao vidjeti. Prošle godine izbio je požar u našoj kući i majka je bila strašno opečena. O tom događaju nisam ništa znao jer smo ja i moj brat radili u Indiji. Vijest je do nas putovala tjedan dana. Boljelo nas je, srca su nam plakala, činilo nam se da se nebo na nas srušilo, da se Zemlja prestala vrtjeti. Vratio sam se u Nepal i odveo majku u bolnicu. Vidjevši njezine opekline, liječnik je rekao:“ Tvoju opečenu kožu treba odrezati.“ Moja je majka odgovorila: „Vodite me kući. Umrijet ću u svome domu.“ Ležim u sobi i razmišljam. Život je tako tužan, čovjek je tako nemoćan. Povremeno se psujem. Mrzovoljan sam. Čini se da postoji dobra i loša strana svakog čovjeka, nema nikoga na ovom svijetu koji ponekad ne poklekne. Ne mogu misli pretvoriti u riječi, a to jako boli. Boli duboko. Posebno kada je ljubav tako velika. Dok ovo pišem, vodoinstalater hoda iza mene i govoru na svoj kineski mobitel. 'Apne to apne ho te hain ...'

TANJA OCELIĆ

PRINC TAME

omrzline v kotu negibnih ustnic ledeni obraz gleda vame v zarošenem ogledalu diha vroča sapa ugasnila sem temo pajac izginja iz okvirja žametna vrtnica je zacvetela med zobmi princa teme

PRINC TAME

promrzline u kutu nepomičnih usana sleđeno lice gleda u mene u zamagljenom ogledalu diše vrući dah ugasila sam mrak klaun nestaje iz okvira ruža iz baršuna rascvjetala se u zubima princa tame

PRIČE

A NJ A L E K I Ć SUDBINSKI SUSRET Priča je posvećena uzoritoj dami

Bilo je sunčano jutro na Kolodvoru Želja u blizini velikog raskrižja na samom ulazu u grad kojem nitko više ne pamti ime. Često se tim otrcanim mjestom sama šetala Sudbina razmišljajući kako da joj dugi i nerijetko naporni dani budu zanimljiviji i lakši. Jednom snažno poželi da se na tom opustjelom mjestu dogodi susret kojeg je već duže priželjkivala – susret onih šest posebnih dama kojima je otvarala različite puteve tijekom života. Silno je željela da se upoznaju pa je svakoj od njih rado pričala o ostalima. No, putevi su im se uvijek razilazili jer okolnosti, kojima je Sudbina bila vođena, za to još nikad nisu bile povoljne. Ipak, dvije starije dame prijateljice su već od samog početka, premda se dugi niz godina nisu vidjele. „Kad Sudbina sudbu kroji, Dobro se samo broji! Jer, što skroji, znaj, Ima sretan kraj!“ Tako je Sudbina pjevušila staru pjesmu putnika i mornara kojom su nekada prizivali povoljan vjetar i sretan kraj svoga puta. I baš tog sunčanog jutra zapuhao je dugo očekivani vjetar pa je Sudbina svakoj dami istovremeno otvorila put prema zajedničkom susretu. Na Kolodvor Želja iz suprotnih pravaca prve su stigle dvije dame po svemu veoma različite: gospođica Ljepota Predivna i starija gospođa Pamet Oštra. Mlađa pozdravi stariju gospođu te joj ona uzvrati pozdrav. Ubrzo se pridružiše i ostale: gospođice Sreća Bezbrižna i Sloboda Neshvaćena te gospođe Snaga Čvrsta i Dobrota Ponizna. Malo je reći da su tog jutra bile

iznenađene ovim događajem jer su mjesta na kojima su čekale poziv Sudbine najčešće bila otužna i pusta. Gospođica Ljepota Predivna najviše se oduševila susretom ili je barem tako pokazivala. Zavodljiva i šarmantna, u svakom je uvijek vidjela sebe. Posebno se obradovala susretu s ozbiljnom gospođom Pameti Oštrom, koju su mnogi počesto držali na distanci. Gospođica Predivna nije bila jedna od onih šutljivih dama – uživala je u druženju pa je potaknula razgovor: „Drage dame, nije li čudesno zadivljujuće što smo baš sad ovdje zajedno? Iako se ne poznajemo, Sudbina mi je govorila o vama. Čini mi se kao da vas poznajem odavno. Vidim jasno kako blistam i zračim u svakoj od vas”, u zanosu je rekla, „ali nemojte me pogrešno shvatiti. Nekako osjećam da bi bez mene ovaj susret bio potpuno nezapažen, a to bi značilo da je neiskorišten i nekako beznačajan.” Ostale dame je začuđeno pogledaše. „Zar zaista mislite, gospođice Predivna, da ste samo Vi ovdje važni?” podozrivo je upita gospođa Oštra. Ljepota joj samodopadno odgovori: „Naravno da je svatko bitan na svoj način, ali ja ne mogu ne primijetiti vaše poglede. Ljudi obično slijede ono što ih privuče, a ja ih uvijek privučem i zato sam uvijek u središtu pozornosti”, samouvjereno će Ljepota. „Kako bi ljudi živjeli da nemaju mene u svom životu? Ja sjajim kroz njihove oči. Bez tog sjaja u očima oni ne bi mogli živjeti.” „Eh, zaista je lijepo što kažete”, nastavi odmjereno Pamet Oštra, „no, razmislite malo! Da mene nema Vi ne biste mogli uopće o tome razmišljati. Gledajte, upravo ni te svoje misli ne biste mogli s nama ovdje podijeliti.” Mirnim tonom gospođa Oštra je dalje nastavila govoriti o važnosti i neumitnosti njenog postojanja, a izlaganje je spretno završila idejom da je baš ona presudna, najbitnija karika ljudskoga života, jer bez nje ljudski rod nikad ne bi mogao napredovati. A bez napretka nema smisla postojanja čovječanstva - ono bi ostalo na životinjskoj razini pukog preživljavanja i razmnožavanja. Ljepota je strpljivo slušala sve što Pamet ima za reći čekajući da završi svoj dubokoumni monolog. I kad je napokon Pamet prestala govoriti, Ljepota joj uzvrati: „Sve je to točno što ste kazali, gospođo Oštra, ali, da mene nema ljudi se ne bi mogli ničemu diviti u životu. Sve bi im bilo dosadno, ne bi ih privukla ni Vaša ideja o napretku.” Tada se u raspravu ubaci lepršava gospođica Sreća Bezbrižna: „Draga gospođo Pameti, Vi ste zaista posebna dama, imate savršenu bistrinu kakvu vjerojatno nijedna od nas nema. A Vi, gospođice Ljepoto, možete što se mene tiče, i dalje smatrati da ste baš Vi najvažnija, no ako bolje pogledate, čovjek bez mene ne bi

znao što je radost, a bez radosti nitko ne želi živjeti. Ima li uopće išta drugo smisla ako čovjek nije radostan? I baš zato kad pokucam na vrata, svi mi otvaraju. Jednostavno je tako. Ljudi uvijek žele da sam u njihovoj blizini.” „Svašta! Sve su to samo poluistine! Pa kako biste, pobogu, sve to mogle postići bez mene?” odlučno se gromkim glasom nadoveže gospođa Snaga Čvrsta. „Biste li uopće s ljudima mogle razmijeniti svoje misli i ideje, potaknuti taj sjaj u očima o kojem pričate i tu radost? Ja vam svima dajem mogućnost da se pokrenete, da uopće možete živjeti i djelovati! Ja sam prva karika! Tko izgubi mene, izgubio je istinsku volju za životom. Jer, ako je izgubio mene, izgubio je i vas prije neg' vas je i dobio, drage dame”, obrati se Sreći, Pameti i Ljepoti. „Ja sam kamen temeljac, nema izgradnje bez mene! Ta vaša rasprava je smiješna i nepotrebna.” Ljepota, Pamet i Sreća su se kratko zamislile nad riječima gospođe Čvrste smišljajući kako da joj odgovore. No, šutnju u naletu prekine gospođica Sloboda Neshvaćena: ”Gospođo Snago Čvrsta, to je sve sasvim jasno što kažete, ali malo oslobodite stisak! Dajte shvatite! Što čovjeku vrijedi snaga bez slobode? Bez mene je i najsnažniji čovjek samo ptica u kavezu. A što može zarobljena ptica? Tužno pjevati i uzaludno mahati krilima. I koja je svrha svega toga? Bez mene ste i Vi, gospođo Pameti, zarobljena i uzaludna. A vi, drage gospođice”, obrati se Sreći i Ljepoti, „ne biste nikako mogle izraziti sebe. U tom slučaju gospođa Čvrsta bi samo produljivala vašu agoniju kad bih joj dala slobodu da djeluje.” Sve su dame ostale iznenađene izjavom Slobode. Tada Pamet Oštra, duboko usredotočena na izrečeno, kaže: „Pravo velite, svijet bi bez Vas bio potpuno bez svrhe, gospođice Neshvaćena. Ipak, dopustite da Vam malo razjasnim. Da mene nema, Vi, toga o čemu sada govorite, uopće ne biste bili svjesni”, slavodobitno će Pamet. „Bez mene nijedna od vas ne bi bila svjesna tko je i koja joj je uloga u životu. Gospođica Ljepota Predivna bi bez mene bila samo privid i obmana, gospođica Sreća Bezbrižna ne bi mogla doći ni na čija vrata, a gospođa Snaga Čvrsta bi ostala vjekovima zarobljena u kamenu. Razumijete li o čemu govorim? Mislim da je ovaj razgovor sad već otišao predaleko. Ali, morala sam vam otvoriti oči, drage dame”, pobjednički se zaustavila Pamet. „Nije istina!” nastavi uporno Snaga, „zar niste čuli kad sam rekla da se ni Vi bez mene ne biste mogli pokrenuti, gospođo Oštra?” „Ma, razumijem Vas, ali Vi bez mene ne biste znali nikoga i ništa pokrenuti, pa ni sebe, gospođo Čvrsta”, uporno će Pamet.

I dok su se Pamet i Snaga nadmetale koja od njih ima primarnu ulogu u životu te važniju ulogu u ljudskom rodu, Sreća i Ljepota su se nadmudrivale koja pruža više radosti i zadovoljstva čovječanstvu. Tako na Kolodvoru Želja nastade ona nerješiva situacija: Je li starija kokoš ili jaje? Snaga je pod svaku cijenu htjela dominirati nad Pameti i nije nikako popuštala. No, Pamet je bila toliko snalažljiva i rječita da je Snaga još samo nestrpljivo slušala njene precizne i smione izjave. Ipak, to joj je bivalo previše te se, ne mogavši izdržati, odjednom sruči velikom silinom na Pamet da se ona prepala i odjednom zašutjela. Istom zašutješe Ljepota i Sreća. Jedino se Sloboda nije dala smesti. Ona se nije ničega bojala i nije mogla šutjeti bez obzira na posljedice. I baš da će im svima objasniti koliko je uzaludno što se prepiru, jer bez nje ni to ne bi mogle, pogled joj padne na gospođu Dobrotu Poniznu koja je sve vrijeme stajala po strani i slušala njihovu prepirku. Sam pogled na nju obuze je nekim mirom kojeg nije mogla objasniti. Gospođa Dobrota Ponizna se nije htjela miješati u sukobe. Ona je razumjela takve slučajeve. Znala je da bi mogla samo nastradati u besmislicama njihovog nerazumijevanja. Nije to bio kukavički čin povukla se, ali nije pobjegla. Uostalom, bila je najstarija, najiskusnija i strpljivo je čekala pravi trenutak da im se obrati. Zahvaljujući Slobodi se i ostvario. „Gospođo Dobroto Ponizna, imate li hrabrosti uključiti se u nastalu situaciju?” upita je Sloboda Neshvaćena. Istog trena sve se pogledom usmjere na Dobrotu. Ona ih blago pogleda tiho uzdahnuvši prije svojih riječi. „Da mene nema, drage dame, vi bi služile samo sebi”, krene polako Dobrota, „i time bi vaša svrha bila potpuno izgubljena.” Sve su dame širom otvorile oči i uši. Privukao ih je dostojanstven i umirujući ton njenoga glasa. „Da, Ljepoto Predivna, Vaša svrha bila bi potpuno isprazna. Bili biste okrenuti samo prema sebi. Drugi tada ne bi vidjeli u Vama ono što Vi zaista jeste. U njihovim očima ne bi bilo sjaja u kojem bi se Vi mogli vidjeti. Upravo zato sa mnom ostvarujete svrhu svog postojanja kako bi krasotu mogli dijeliti s drugima.” Zadivljena, gospođica Predivna lagano zadrhti zbog riječi u kojima je prepoznala istinu. Nije imala ništa za dodati već je uz širok osmijeh zanosno pogledala Dobrotu. „Pameti, moja draga prijateljice, mi se zaista od davnina znamo. Napokon mi se nakon toliko dugo vremena ostvarila želja da budem u društvu tvoje razboritosti i jasnoće. A sada ti moram reći: da mene nema ti bi činila velika zla u tom svijetu napretka. I to napredovanje, zapravo, bilo bi nazadovanje. Samo uz mene tvoja svrha može biti ispunjena u ljudskim stvorenjima. Bez mene ti si hladan nož koji reže svaku misao, svaku izrečenu ili napisanu riječ koja se tebi ne učini 85

prikladnom, a na kraju bi se upetljala u mrežu vlastitog proturječja. I tako bi skončala dane u svojoj ludosti. Nikome više ne bi mogla ništa suvislo reći. Uništila bi se vlastitim oruđem. Tvoja sposobnost bez mene nije vrijedna postojanja.” I gospođa Pamet Oštra spusti blago pogled kao da se posramila nakon riječi prijateljice. No, brzo se trgne, priđe joj i one se zagrliše. „Gospođice Srećo Bezbrižna”, nastavi Dobrota „da mene nema Vi biste bili poput neslane šale. Igrali biste se s ljudskim povjerenjem kucajući od jednih do drugih vrata, a kad bi Vam otvorili, ne biste zadugo svakoga usrećili. Prebrzo biste nestajali iz ljudskih života kao što biste se i pojavljivali pa ljudi zbog te nestalnosti više ne bi mogli u Vama vidjeti vrijednost. Tada biste se s vremenom i Vi osjećali beskorisno. Zato sam uvijek s Vama kako biste mogli biti ona istinska, trajna radost ljudima.” I Sreća se osmjehne Dobroti. „Vi gospođo Snago Čvrsta, ne biste mogli nikome pomoći. Vaša silovita priroda bez mene bi bila rušilačka snaga koja u trenu može uništiti sve do čeg' dođe, prirodu i sav ljudski rod. Kakva bi bila Vaša svrha da mene nema? Vama sam utočište kroz sva vremena, u svakom Vašem djelovanju, u svakoj borbi za ostvarenje i očuvanje istinskih vrijednosti.” I Snaga se prepoznala u riječima Dobrote te joj se duboko nakloni. „A Vi, gospođice Slobodo Neshvaćena, Vi ste bez mene kao pustopašna divljina. Vaša nesputanost i hrabrost bile bi zapravo vaša oholost. Činili biste samo ono što Vas zabavlja. Nikada ne biste znali što je Vaša prava svrha da nemate mene koja Vas ograničavam u pretjeranim slobodoljubivim namjerama. Ja sam odgovornost u Vama”, mirno završi Dobrota. I Sloboda srdačno pruži ruku Dobroti. „A što bih ja bez vas, drage moje?” nastavi nakon kratke stanke. „Baš ništa. Ne bih imala snagu, umijeće, ni slobodu djelovati u ljudima. Ljudi me ne bi prepoznali kao lijepu i radosnu. I tako bih bila potpuno neostvarena. Iako smo gospođa Pamet Oštra i ja stare prijateljice, putevi Sudbine već su nas predugo razdvajali, ali jedna bez druge ne možemo živjeti. I ona i ja to znamo. Baš tako sve mi smo povezane. Gospođa Snaga Čvrsta je naš pokretač, no bez gospođe Pameti Oštre, gospođice Slobode Neshvaćene i mene, njen bi život bio uzaludan. A bez vas, Ljepoto i Srećo, bez vas bi svako djelovanje u životu bilo gorko kao pelin i teško kao crna zemlja. Vi ste čuvarice životnih zanosa, ljepote i radosti. I ne zaboravite, vas pet ste uvijek sa mnom.

Ali, ja sam s vama samo ako se međusobno slažete – u protivnom se povlačim. I tek kad smo sve složne možemo doživjeti ono najviše, možemo primiti i pružiti Ljubav – najveći poklon Sudbine.” U taj se tren na Kolodvor Želja spusti s visina blaga, rominjajuća kiša koja je poput dragulja svjetlucala na suncem obasjanim licima dama. Bile su to suze Sudbine koja ih je iz bijelog oblaka cijelo vrijeme promatrala. Zahvalna i duboko dirnuta, nije ih mogla zadržati. Tada su nad velikim raskrižjem pred ulazom u grad, kojem nitko više ne pamti ime, ugledale dugu. I tako doživješe blagoslov najvećeg poklona Sudbine, a ona im otvori novi, sasvim drugačiji put.

ANICA MILIČEVIĆ O ŽIVOTU

Sunce je blago milovalo moja bosa stopala na pločicama naše kuhinje i bezobrazno otkrivalo sve mrlje na bijelim mat frontama, koje sam isključivo htjela, ne uzimajući u obzir nikakve kompromise. Čula sam otvaranje ulaznih vrata i po mješavini mirisa mentola, školskih udžbenika i grafitnih olovaka odmah znala da se On vratio doma. Sa sobom je unio i tako dugo čekani dah topline, mirnoće i nježnosti. Onaj dio koji nedostaje kada god ga nema napokon je kliknuo na svoje mjesto i ja sam ponovno normalno disala. Ne znam to objasniti. Taj fantomski dio mene koji dolazi i odlazi skupa s Njim. Podigla sam pogled i susrela se s Njegovim dobrim, dubokim očima. „Svi mi kažu da moram pronaći neku štelu. Smiju mi se i kažu da to tako ne ide, da ne budem naivan. Šta ti misliš?“ Gledala sam Ga i željela da mogu ovaj svijet promijeniti za Njega. Da mogu ispraviti taj procjep u vremenu kada je postalo bitno koga poznaješ, tko si i od kuda si, koliko si spreman nisko pasti i koliko si voljan sebe prodati. Kada je postalo normalno staviti etiketu i cijenu na svoj talent, na svoje uloženo vrijeme, na svoje želje, na svoje snove. „Pa ne znam, mislim... kako god ti vidiš, ne znam.“ Nisam Ga testirala, daleko od toga. Testirala sam sebe, koliko još nesretnih povrataka s posla mogu podnijeti. Koliko još utjeha mogu izgovoriti, koliko opravdanja pronaći, koliko snage iščupati. Koliko još i za koju cijenu? Otišao je do peći i krenuo pripremati drva za ogrjev. Ja sam zatvorila oči i pustila da me oslobođeni miris pepela i čađi ponese nekuda drugdje. U Lapadsku uvalu, u staru kuću Njegova đeda i dobre ruke Njegove tetke koja prevrće brašno po nažuljanim dlanovima i uči me praviti pancerote. „Evo, draga, vidiš, ništa, malo ođe 'vako samo staviš i to je sve, ništa, eto...“ odzvanja kroz moje sjećanje dok mi se vraća miris ljeta i tek zrijućih naranči i limuna. Zvonio mi je telefon. Poziv pred poziv, sve unaprijed isplanirano i izrežirano, zvat će te i ponuditi ti mjesto, prihvati, za nju tu više nema prostora,

gotovo je, ma gledaj sebe, kakva prijateljica, daj.... U bunilu stiže i taj poziv, taj za koji mnogi spuštaju cijenu, taj koji se čeka. Noge su mi poslovično bose i prevrćem palčeve po užeglom betonu staroga dvorišta. Dva koraka dalje jedna pčela se davi u soku prezrele smokve. „I, što će biti, prihvaćaš onda?“ reže kroz moje misli drski glas lišen svih emocija. „Žao mi je, ali ne, za mene je ona dovoljno.....“ tu-tu-tu. Nije bitno, misli, obrazloženja, razlozi – ništa to više nije bitno nakon što se drzneš reći ne. Pohitala sam da Mu to ispričam i topila se u razumijevanju Njegovih očiju i stisku dlana na mojim ramenima. Treptajem oka vratim se u našu kuhinju, naslonjena za šank, s krpom još uvijek u jednoj ruci. Stajao je sada ispred mene i gledao me isto kao onoga vrućeg ljetnog prijepodneva. S vatrom, prkosom, snagom i odlučnosti. „Ma nek' priča tko šta hoće. Ja je neću tražiti. Ako zaslužujem neka me zaposle.“ Znali smo oboje da zaslužuje, ali da ga neće zaposliti. Ono što tada nismo znali je da ćemo odbijenicu od glazbene škole u kojoj smo odrastali i rasli, u kojoj smo odlučili posvetiti život uvijek prevrtljivoj i vjernoj umjetnosti, u kojoj smo se nadali ostarjeti i ispratiti generacije, ponijeti sa sobom u drugu državu i drugi grad i čuvati je u ladici da nas podsjeća uvijek da ono što jesi i ono što možeš biti nije odraz toga na kakve si se grane spreman spustiti. „Ja te volim.“, šapnula sam mu i znala sam da je to jedina istina koja se broji. Ležali smo u krevetu i tišina je bila toliko zaglušujuća da sam gurnula glavu u jastuk i trudila se da ostanem cijela. Opet sam to uradila. Dovela do ruba i sebe i njega, do provalije gdje oboje visimo o jednoj tankoj niti i klatimo se kao dvije prezrele kruške na nekoj zaboravljenoj njivi. Mrzim kad sam u toj rupi, u tom crnilu misli i osjećaja i sve što izgovorim zvuči pogrešno. Oduvijek sam takva i davno sam se pronašla u riječima Anne Frank... ne znam kako uspijem okrenuti svoje srce tako da je ono ružno izvana, a lijepo iznutra... odzvanja kroz moje misli dok se borim za zrak i pokušavam naći način da opravdam sebe i ponovno posegnem prema njemu, da nas približim, da nas popravim, da izbrišem sve što sam izgovorila. „Za svaku dobru reč, kaj reči si mi znala...“, začuje se kroz tamu sobe.

On mi pjeva. Pjeva mi i ruši mostove i prazninu između nas. Pjeva mi i spašava me po tko zna koji put iz moga mraka i moga crnila, briše moje suze i popunjava sve rupe i rane riječima izdubljene. Pjeva mi i nosi me ponovno u neki drugi svijet, uzdiže me visoko gdje čak ni sama sebe ne mogu dotaknuti i gdje sam baš onakva kakva želim biti. Pjeva mi i poklanja mi opet onu mene koju volim. Onu mene koja se ne boji i koja ne strepi. Onu jaku mene. Onu mene kakva sam u njegovim očima. Plačem i pružam mu ruke i trudim se shvatiti kako mu je moguće voljeti me ovakvu nesavršenu i faličnu, s glavom koja svaki trenutak prijeti raspuknuti se od misli, s mahajućim srcem na dlanu i koracima prenaivnim za svijet u kojem se nalazim. Trudim se shvatiti. Jedino ako to nikada nije bio ovaj svijet vani. Uvijek, od kada su nam se pogledi prvi put zaista sreli nakon godina poznanstva, uvijek je to bio naš svijet. U kojem nisu vrijedila pravila. Koji smo gradili po svome. Jer jedino u takvome svijetu mogu shvatiti da postoji ljubav toliko sposobna da iscijeli. A iscjeljuje me stalno. Iz dana u dan. I sve što mogu je moliti se kome god i kako god znam da mu to nikada ne dosadi. Jer ja bez njega više i nisam ja. Miris kave i cigareta se potkradao tiho kazališnim hodnicima. Cijelu noć smo proveli u autobusu i gledali Zagreb kako se budi u adventsko jutro. Nismo ipak osjećali umor, samo uzbuđenje. Ja sam nervozno cupkala nogom, lik prekoputa nas je šuškao vrećicom kokica, samo je On mirno sjedio. Znala sam da unutra gori, ali jednostavno je takav. Za razliku od mene, koja ništa ne mogu sakriti, on je taj koji uvijek vlada situacijom. I zbog toga sam znala da će sve biti u redu. Ušao je u dvoranu, a ja sam ga gledala na malenom tv-u postavljenom u čekaonici. „Ciljaj Mjesec, završit ćeš među zvijezdama, ha...“, izgovorio je nekoliko tjedana nakon što je primio vijesti koje smo čekali. Pravio se da je sve u redu, i ja skupa s njim, samo mu je krajičak oka zatitrao nekom čudnom sjetom i maglom. Sutradan smo ustali i pili kavu, bijelu, jer sam ja bila trudna. Bez riječi je otišao do laptopa i začula sam printer kako se pali. U nekoliko koraka je prehodao dnevni boravak i na frižider zalijepio stranicu teksta.

„. Zato što nikada nisi izabrao svoj život, Dickie! Nikada nisi tražio promjenu, nikada nisi tražio ono što si volio i nikada to nisi našao, nikada se nisi sa žarom bacio u svijet koji ti je bio najvažniji, nikada se nisi približio rubu klisure oslanjajući se samo na vrhove svojih sposobnosti tristo metara iznad propasti, zato što je tvoj život bio tamo i morao si ga spasiti od propasti! Izbor, Dickie! Izaberi ono što voliš i idi za tim najvećom brzinom i tvoja budućnost svečano ti obećava da nećeš umrijeti od 'i, onda?'“ Znala sam tada, uspjet će. Ova audicija ne, ali neka već hoće, neka već mora. Pa, sve piše. Richard Bach, Bijeg od sigurnosti, piše sve. Ništa ne lažem. Slažem dječju robu po sušilu i razmišljam što li je napravio s onom stranicom kada je skidao jedan po jedan magnet s frižidera i pažljivo ih zamatao u prozirnu foliju za selidbu. Smijali su mu se na carini, zar je stvarno samo to išao prijavljivati? Nama se uvijek netko zbog nečega smije, no dok god je tako znam da smo na dobrom putu. Misli me vrate u toplu rujansku večer i prvu cigaretu na lođi našega novoga stana. „Kada sam nosio Vicin krevetić, sve mi je ispalo iz ruku. Došlo mi je da zaplačem, ali mislim si 'e, nećeš..“, govori mi umornim i napuklim glasom. Ja naslonim glavu na njegovo rame i upijam mu miris i stišćem zube da i sama ne briznem u plač. Preselili smo se u dva dana, bez ikoga da ponese s njim kutiju niz stube i pričuva djecu dok ja spremim posuđe i zimsku odjeću. I stisli smo se jedni uz druge, nas četvero, kao da nas je netko namočio u trenutno ljepilo, isprepleli se toliko i tako da ne znamo gdje počinje jedno, a završava drugo. Slijepi za sve ostalo, osim nas. Gluhi za sve što nam nameću i serviraju, kako bi trebalo i što je red. U sadašnjost me vrati smijeh iz sobe. Igraju nogomet. Njih dvojica se smiju i vrište, a on pjevuši. „Gle nas dva glazbena čuda zla, kob nas je pratila svuda i sad smo bez kinte, prosjački šljam...“ Kaže mi da ga pitaju kako je stigao naučiti cijelu ulogu, viđa li djecu. Ne znate vi njega. I ne, nije to zato što je moj. Čak nije ni jer je poseban. A poseban je. Da cijeli život potrošim ponovno tragajući za sličnim barem, bilo bi to samo uzalud potrošeno vrijeme.

Ne znate vi njega, kažem. Da je stajao na ivici svega što jeste i sa strahom gledao u ono što mu je dodijeljeno i ponuđeno da bude. Da je napuklim prstima svakodnevno skupljao mrvice života i slagao ih iznova i iznova u prihvatljivu verziju sebe. Da je cijelo to vrijeme gledao preko, tamo preko obzora i preko duge, preko koprene misli i osjećaja koji se na silu pletu i životom se lažno prodaju. Da smo zajedno provirivali i ispipavali i pokušavali i bacali i padali i prebacivali i ne odustajali. Ništa on nije dobio ili pronašao na putu. Budalasta i naivna vjera, zrnce sreće, pravi trenutak i luda, prodorna i zasljepljujuća hrabrost. A ja, poput Meše i njegove Darke i najljepše knjige napisane, jedino mogu sve što živim i dišem, sve o čemu mislim i sve čemu se nadam, sve na što treperim i sve čemu se molim posvetiti njemu. Njemu kakav jeste i bez kojega me nema i bez kojega ni dana ne želim.

JOSIP ERGOVIĆ LEPTIROV DODIR

“Nadomjestit ćeš me lutkom za napuhavanje!?“ Nesvjesnim pokretom ispruženog kažiprsta Vera s očiju otkloni pramen izbijeljene, besprijekorno njegovane kose. Zatim uputi ukošen pogled u smjeru prozora. “Koješta ... Gemma je ginoid najnovije generacije“, izusti Toni u očiglednoj nelagodi, ali i jednako odlučan. “U usporedbi s njezinim potkožnim tkivima septōm je najobičnija žvakaća guma. Da ne spominjem onih četrdeset i osam facijalnih točaka koje mimici njenog lica daju...“ “Jesi li ti, uopće, svjestan toga što govoriš, čovječe?“, nekontrolirano ga prekine Vera. “Nije ... Gemma nikakva `ona`; Gemma je stvar - razumiješ li - mehanička naprava, poput pegle ili frižidera. Uostalom, priloženo je i uputstvo za uporabu: `Redoviti servis hidraulike svakih šest mjeseci. Prema potrebi ...`“ “Draga Vera, varaš se ako misliš da ćeš time nešto postići. Gemma je idealan odmor za ratnika; zadovoljava moje najskrovitije potrebe. Ohrabruje me da budem dominantan “, nastavi Toni, napol šaljivo. “Pa, kad već nisi ... u stvarnosti.“ “Ovo je bilo ispod pojasa.“ Zavlada tišina koja suprotstavljenim stranama pruži mogućnost odstupanja od vlastite tvrdokorne ušančenosti. “Sȃm si tražio“, nastavi Vera. S namjerom da dokaže sebi i čitavom svijetu kako je on ovdje jedina nevina žrtva, Toni žustro napada: “Mogao sam biti vitez i u našoj ložnici da nisi tako sebično manipulirala svojom seksualnošću. Sad je Gemma moja bajka.“ “Za odrasle.“ “Da, da ... samo se ti cerekaj. I ... šta onda ako se malo zabavljam.“

Ukočena figura u dnu sobe iznenada se pretvori u mekoputnu, raskošnu ljepoticu. Tih, senzualan alt rasprostre se iz smjera prozora poput skupocjenog, egzotičnog parfema: “Igrajmo se `leptirovog dodira`! Prvo ti dodiruješ mene“. Vera potpuno izgubi samokontrolu: “Ako odmah ne isključiš tog monstruma, idem u podrum po sjekiru!“ Toni, u očajanju, zaštitnički stane pred spontano aktiviranog ginoida, pograbi sa stola daljinski upravljač i počne po njemu užurbano prtljati: “No, dobro ... čekaj da vidim: `Na upravnoj konzoli odaberi modus - spavanje` ... Evo, gotovo.“ On zatim nespretno zaprti lutku, deaktiviranu u grotesknoj pozi. “Odnijet ću je u svoju sobu. Ne želim da joj naudiš. Potrebna mi je. Ne radi se ovdje ni o kakvom banalnom trljanju, kako ti to zamišljaš. Gemma je savršena partnerica, prije svega zbog svoje suzdržanosti ... svoje sterilne, bezvremenske nepromjenjivosti“, govorio je i govorio, svemu u inat ... potpuno svjestan uvrjedljivosti i netaktičnosti izgovorenih riječi. Vera se usiljeno nasmije: “Uz redovito šestomjesečno servisiranje i ja bih bila sterilno nepromjenjiva. Osim toga, njena će božanska hidraulika, nedvojbeno, zakazati prije nego moja ovozemaljska. A ... što se tiče savršenstva, tu si potpuno u pravu. Rudimentarna kvazi-svijest ovog kompjutorskog programa na dlaku odgovara gornjoj razini tvojih mentalnih i emocionalnih sposobnosti. Nazdravlje vam bilo! Uostalom ... jedna vremenski promjenjiva, banalna žena za tvoju će nedoraslost uvijek predstavljati nepremostivu prepreku. Da si se ikad ozbiljno potrudio biti moj partner, ja bih ti honorirala svaki, pa i najbjedniji pokušaj. Ali ... lijenčini je bilo lakše kupiti lutku za napuhavanje; jer, zašto bi se potrudio prihvatiti i najmanji izazov!?“ Na putu prema spavaćoj sobi - prteći lutku čiji udovi neljudski poskakuju kroz prostor - Toni ispaljuje svoju najtežu artiljeriju: “Problem našeg odnosa i jest u tome što si ti meni uvijek sve ... honorirala. Za razliku od tebe, ja sam davao bezuvjetno.“ Nakon kratke šutnje, Vera - uplakana - nudi posljednju slamku pomirenja: “Zato jer ti je tako bilo jednostavnije. Nemoj tu sad glumatati. Sasvim iskreno, bilo bi mi draže da si i ti uvjetovao. To bi značilo da si ovdje ... da si prisutan u odnosu; da sudjeluješ. Ali ne, ti si se uvijek izvlačio; kao i sad, uostalom. Kad bi samo mogao vidjeti koliko si patetičan. Uprtio si tu lutku i

bježiš; što dalje od izazova ... što dalje od mene. I pritom tvrdiš da si mogao biti moj vitez!? Kako te nije sram!?“ Toni stoji u raskoraku - okrenut Veri leđima - i bezuspješno pokušava nešto izmudrijati. On zna da je ovo presudni trenutak ... ili - ili! Kao za inat, ginoid se iznova spontano uključuje: “A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet.“ “Što ... molim?! Nosi to čudovište odavde! Jesi li me čuo?! Nosi to odmah!“ “Ma ... gdje se, ono, gasi!?“ Vera uđe u dnevnu sobu, odloži uza zid kovčežić s priborom za prvu pomoć i sjedne na divan. “Evo nas na kraju priče ... ti i ja, same. Zar si, stvarno, mislila da ću ti prepustiti muža bez borbe?! Tragična greška! Oh, vidi: Božanska Silikonka se uzbudila. Zjenice se šire; besprijekorna put zarudjela se kao u djevojčice; čak su se i dlačice na podlakticama nakostriješile ... Kako suptilno!? Lukavo su te složili, mora se priznati. Prizemnim hormoncima poput Tonija Peperonija posve si neodoljiva; u to nema sumnje. Pa onda ... taj nevini, srneći pogled?! Ali mene nećeš prevariti! Razgledat ću ja tvoju mehaničku anatomiju; `in vivo i ex vivo`!“ “Baš je lijep dan. Raskomoti se i sjedi. Začas ću prirediti kavu“. Grleni Gemmin alt organski je tjelesan; modulacija suzdržana, hipnotički umirujuća. Vera osjeti gdje joj se utrobom razlijeva vrelina. “U pravu si, lijep je dan ... za umiranje. Mogli su ti u tu dražesnu glavicu ugraditi i neki malo sofisticiraniji komunikacijski program. Ovako sve ostaje predvidljivo, bez imalo draži.“ “S mlijekom ili ...?“ “Bez ... imalo ...“ Gemma ustane iz fotelje i krene prema kuhinji. U prolasku, njen svileni kimono zapne za ručku vrata i sklizne na pod. Vera, s iznenađenjem, zamijeti kako lutkine tjelesne proporcije ne odgovaraju važećim kanonima ženske ljepote. Daleko od propisane obezmašćenosti, Gemmin je trbuščić bio više nego blago zaobljen, jednako kao i istaknut pubični jastučić, omeđen popunjenim vretenima butina. Nigdje ni naznake mišićima ni tetivama; svugdje samo blag prijelaz oblina ... u 95

nove obline. Gemma uto čučne, pokupi kimono s poda, gipko ustane i nestane je iza vrata kuhinje. Ostavši sama, Vera se uhvati kako, opetovano, pred očima odvrće sliku zanosnih volumēna, ocrtanih u preljevima svjetlosti na metalik-purpurnom satenu Gemminih gaćica. Iz snatrenja je prene vedar glas iz kuhinje: “Vidjela sam u novom `Bazaaru` jednu dizajnersku torbicu. Dobro bi se slagala s tvojim tirkiznim kožnim remenom. Magazin je pod stolom; stranica 128 ... Kava stiže odmah!“ Vera posegne za revijom i razočarano zaključi: “Nalik je onoj koju je na dobrotvornoj priredbi za `EcoGMO` nosila kuja ministra poljoprivrede.“ “Šteta ... ali vidi: uspjela sam - razgledavajući selfije s društvenih mreža povećalom zaviriti u garderobe dama iz ovdašnjeg javnog života“, zavjerenički prošapće Gemma; vraćajući se u sobu, s kavom serviranom u najfiniju španjolsku fajansu. Polako se spusti na pod - sjedajući postrance podno Verinih nogu - pa odloži pladanj na stolić. “Ti si prava zloćka ... znaš“, protepa Vera; uživajući u pogledu na uzbibanu raskoš napol obnaženog mliječnog poprsja, sapetog šampanjskom čipkom košarica, u vidu ribarske mreže velikog oka. “I ... mogu ti - s popriličnom sigurnošću - otkriti što će koja od ... kuja ... nositi na predstojećoj izbornoj konvenciji, u svibnju“, slatko zahihoće Gemma. “Hej, danas je, uistinu, lijep dan“, dahne Vera ... uhvati lutkicu za obraze i čvrsto je poljubi u sočne malene usnice. “Dan za igru` leptirovog dodira`“, nadoveže se Gemma. “Prvo ću ja dodirivati tebe.“ “Mmmh ... mislim da je ovo početak jednog nježnog prijateljstva.“

NADA VUKAŠINOVIĆ OTOK

Kada mi je otvorila vrata, iza leđa joj je dolazilo svjetlo s televizijskog ekrana i zaplavilo sijedu kosu. Stajala je nekoliko sekundi iza odškrinutih vrata, uronjena u plavo svjetlo i proučavala moj izgled. Nepovjerljivo me odmjerila od glave do pete i ja sam na trenutak pomislila da će bez riječi zatvoriti i zaključati zelena ulazna vrata. Međutim, nastavila je istraživati i razmišljati još nekoliko dugih sekundi. Spustila je svoj oštri pogled i kao svrdlom kopala po žutoj, kartonskoj kutiji u mojim rukama. Mišić joj se na lijevom obrazu trzao, a oči dobile metalni odsjaj. Shvatila sam da ona ne zna tko sam i da brzo nešto moram reći prije nego li mi zalupi vratima. - Kasnim, teta Jelice! Trebala sam ti jučer doći! - Uplašila si me, nisam te prepoznala. Sva si umotana! Sigurno je vani jako hladno. Uđi! - Samo mi je strah ostavio, tiho je rekla, dok je dva puta okretala ključ.

Teta Jelica već dugo živi sama u crvenoj dvokatnici u nizu, u uskoj uličici u Istočnom Londonu. Kuća je s početka prošloga stoljeća od crvene opeke, većim dijelom prekrivena bršljanom. Preuređena je u stambeni objekt od nekadašnjeg mlina. Kad se otvore prozori čuje se žubor male, brze rijeke koja se ulijeva u Temzu.

Ovisi o tuđoj pomoći svaki dan. Obilaze je tuđi ljudi i donose hranu, lijekove i pitaju kako je spavala i što želi sutra jesti. Hladne, ali uslužne ruke nepoznatih žena svaki dan su pored nje. Iako joj se smiješe, Jelica zna da je ona njihov posao, dobro plaćeni posao. Pune perilicu, čiste stan, iznose smeće i ona im je zahvalna. Ponedjeljkom dolazi prijatelj pokojnoga muža i raspituje se dolaze li žene redovito, brine o računima, o osiguranju, o grobu i staroj kući u Hrvatskoj. Jelica više ne broji svoje godine. Rijetko kada baci pogled na kalendar, ne znači joj puno, jer nema više onih kojima bi mogla čestitati rođendan. Ravnodušno otvara i zatvara dane, kao u onoj kartaškoj igri, kojoj se više niti imena ne može sjetiti. Neznanci imaju kalendare i raspored dolaženja u njezin stan. Imaju ključeve pa sami otključavaju i zaključavaju vrata, otvaraju hladnjak, ormare, poštanski sandučić. Kupuju namirnice i higijenske potrepštine, a obavljaju i sitne popravke u stanu. Četiri žene dolaze u različito vrijeme, nikada se ne susretnu, međusobno se ne dogovaraju, a ipak usklađeno obavljaju poslove. Žene su ljubazne, ali nemaju one vremena, a Jelica i ne zna baš njihov jezik pa ih i ne želi zamarati svojim pričama na lošem engleskom jeziku. A koga bi i zanimale priče, koje se stalno odmotavaju unatrag, u vrijeme koje više ne postoji. Sve duže spava i sve manje se kreće po stanu, jer osjeća da je svaki dan sve slabija. Povremeno joj televizijski ekran privuče pozornost nekom poznatom slikom, a ona odmahne rukom kao da skida nevidljivu paučinu, jer sve slabije vidi. Živi u stanu na otoku od svoje najranije mladosti. Malo je ljudi upoznala i nikada nije dobro naučila njihov jezik.

Sama je u tuđoj zemlji, u tuđem stanu, među strancima, a oko nje je ocean. Vuče noge po golom parketu, pretražuje ormare, ladice, kutije, a onda zaboravi što je trebala pronaći jer joj misli odlutaju u njezinu ravnicu.

Sjedne na svoju

stranu kreveta i dugo gleda u fotografiju mladog čovjeka, uredno podrezanih brkova u blistavo bijeloj košulji ispod smeđeg sakoa. Veći dio dana sjedi zatvorenih očiju i vidi mladu djevojku kako nosi košaru kroz zelena polja. Na licu osjeti mekani dodir proljetnoga vjetra i miris zemlje i sokova probuđene prirode. Uvečer, naslonjena na prozorsku dasku, gleda u brzu rijeku i udiše mirise i svježinu vode. Još je prije nekoliko godina svaki dan šetala do rijeke i stajala dugo na mostu. Voljela je tu rijeku. Gledala je u brze valove i mislila na svoju široku i lijenu rijeku u Hrvatskoj. Već nekoliko godina, od kako je Josip nastradao, ne izlazi iz stana. Nekako joj je postao draži vlažni, sivkasti zrak, koji u sumrak ulazi kroz otvoreni prozor u sobu. - Teta Jelice, donijela sam ti kolače za Božić. Sestra te pozdravlja! - Kolači iz Hrvatske! Fino mirišu. Stalno sam tamo. Razmišljam o djetinjstvu i mladosti u Slavoniji. Ah, starost je teška i samotna, ali sada više ne mogu ništa promijeniti. A kako je tamo, kod kuće? Zamišljam Jelicu u misnoj, svečanoj odjeći, kako nedjeljom tiho sjedi za stolom svoje niske kuhinje u Slavoniji. Na stolu bijeli stolnjak i juha iz koje izlazi toplina u oblačićima prema stropu. Iz pećnice miriše kolač od maka. Na zidu veliko zrcalo s vezenim ručnikom, dvije zataknute fotografije i jednom zrakom sunca. Peć uzidana žutim blatom i u bijelo okrečena, nekoliko grubo sklepanih stolaca, krevet i smeđi kredenc sa staklenim vratima. Ispred kuhinje crveni trijem.

Ništa posebno i ništa vrijedno. Sestra je desetak godina mlađa i Jelica joj govori da mirno sjedi za stolom, da ne mlati nogama. Majka objema tiho govori da lijepo sjede za stolom i da ne piju vodu dok jedu toplu juhu. - Nikamo ne pripadam, nikoga tamo nemam. Ništa me ne zanima. Sve više mirujem, tijelo mi je drveno, bole me zglobovi. Jesam li ti nekada pričala o svome mužu? Sve više razmišljam o njemu i sve manje razumijem. Zašto je baš mene odabrao? Čini mi se da nisam po ničemu bila posebna, a mislim da mu baš nisam ni trebala. Nikada nije želio razgovarati o djeci i vidiš, ostala sam sama kao suha šiba u tuđem svijetu. Jednom mi je rekao da je rado dolazio u našu kuću, jer je moj otac bio dobar Hrvat, za našu stvar se zalagao, da baš je tako rekao… Sad se teško mogu sjetiti lica svoga muža, ali strah je ostao. Izbrisala se slika, ne mogu se sjetiti naših razgovora, jer smo malo razgovarali. Malo se sjećam, kao da je spužvom prebrisano pa umjesto godina imam crne rupe, ne znam ni kako, ni zašto smo došli baš tu, među strance, na ovaj otok usred oceana. U početku sam se jako trudila da ostavim dobar dojam, zbog njega, da njemu ne bude neugodno. Učila sam njihov jezik. Htjela sam im se dopasti pa sam se smiješila, otvarala im vrata, uzimala njihove kapute, pripremala večere. Hvalili su moje kolače. Josip nikada nije propustio priliku, da mi gotovo prijetećim glasom kaže, nikome ne otvaraj vrata kada mene nema. Samo mi je strah ostavio. I sad ga osjetim, najprije u donjem dijelu kralježnice, a onda puže prema prsima i ostajem bez zraka. Znaš, to je neobično, ali ja zapravo nikada nisam znala što on radi. Zatvarao se u svoju radnu sobu. Najviše je vremena provodio u toj sobi sam. Malo smo riječi razmijenili, malo smo toga dijelili. Najčešće sam bila

100

sama. Odšutjeli bismo večeru, pogledali televiziju i zaspali u zajedničkoj spavaćoj sobi, ali svatko na svojoj strani kreveta. Postavljao bi mi kratka pitanja, ali nikada nije imao dovoljno vremena da čuje i odgovor pa sam ubrzo odustala. Na izlasku je uvijek dva puta zaključao vrata. Često su dolazili njegovi prijatelji u radnu sobu, a ja sam im donosila kavu i piće. Prenio je na mene samo taj strah od nepoznatih ljudi. Stalno mi je govorio nikome, ništa ne pričaj. Nikome ne otvaraj vrata! Što nas je držalo tolike godine? Ništa nisam znala, niti o njegovim poslovima, niti o zajedničkoj imovini, niti o dokumentima. Bio je u godinama u kojima je umro i njegov otac, kada se dogodila ta nesreća. Kupovala sam u trgovačkom centru, nakon toga sam ušla u turističku agenciju i razgledavala ponudu putovanja po Andaluziji. Zatvorila sam oči i zamišljala sunce, zlatne plaže Cordobe i Seville, kraljevske palače, vinograde i maslinike. Već sam čula i zvuk violine i pjesme pod balkonom. A onda je došla ta vijest o Josipu. Poginuo u svom automobilu, gotovo pred stanom. Osjetila sam to kao iglu koja mi se zabila u mozak, tijelo nisam mogla kontrolirati, preplavio me strah, samo sam se spustila na stolac. Što sada? Koga nazvati? Zadnje zajedničko jutro, Jelici je i danas pred očima. Nije bilo nikakvih znakova da bi se nešto loše moglo dogoditi. Doručkovali su, popili kavu, malo običnih riječi, pozdrav na vratima i upozorenje, nikome ne otvaraj. Ništa nije pitala. Josip je uzeo kišobran i šešir s vješalice, dva puta okrenuo ključ s vanjske strane i više se nije vratio. Propustila je i taj zadnji trenutak, možda bi baš to jutro dobila odgovor. Mogla je nešto pitati, ali nije.

101

Poslije nesreće se s njegovim ključevima pojavio Josipov dugogodišnji prijatelj iz Hrvatske i rekao, kako će se on brinuti o njoj. - Ne brini, Jelice, ja ću sve srediti, nije se mučio, nije ga boljelo. – tako joj je rekao. Tetin se život malo po malo briše, bez publike, bez svjedoka. U svojim iskrivljenim papučama, sliči sporednom glumcu, koji je zaboravio tekst, odlazi unatrag s pozornice, klanja se praznoj dvorani i pita se zašto, zašto se baš meni to moralo dogoditi? Jesam li mogla nešto promijeniti, koju repliku ili kostim?

102

SEAD PIZOVIĆ LAKEJ U LAKOVANIM CIPELAMA Upoznao sam ga još kao dijete. Svi smo u ulici bili skoro istoga uzrasta, tako da smo izmišljali razne igre i nadmudrivanja, izvodili nestašluke. On je bio sitan dječak, ali već tada pun mangupskih folova u nekom mimikrijskom, skrivenom ponašanju, nikada direktan i naizgled fin. Volio se umiljavati i pod kožu uvlačiti starijim dječacima. Kad god bi dobio priliku da neko od nas okrene leđa, znao bi ubosti nekom svojom žaokom, dosta brutalno i hinjski, tako da to drugi dječaci vide, a žrtva ne prepozna ili je okrenuta leđima. Takvog ga pamtim iz djetinjstva i naše ulice. Kako smo odrastali, većina nas iz ulice se preselila na obližnje sportsko igralište i počela za svoju dušu igrati sve moguće sportske igre. Neki od nas su počeli ozbiljnije trenirati i igrati za tadašnje sportske klubove. On je trenirao i igrao za nižerazredan klub, bez zapaženoga uspjeha i rezultata. Bio je slabašne građe, ali je imao brzinu i solidnu tehniku. To mu nije pomoglo u igri, jer je uvijek izbjegavao duel igru s protivničkim igračem i takav pristup igri se završavao na površnosti i nedorečenosti i bez rezultata. Svima nam je značilo da treniramo u nekom klubu. Već tada se volio viđati i lakejski, servilno približavati tadašnjim uspješnim igračima, sportistima i naočitim momcima. Tako se približio jednom sportisti, naočitom i snažnom momku i sprijateljio se s njim toliko da ga je odabrao za svoga kuma. Time je postigao ono što on nije bio i kao da se poistovjetio sa svojim kumom i njegovom snagom. Svi ga poštuju, jer je jedan od najjačih. Mislim da je odmah po punoljetnosti dobio priželjkivani posao vozača direktora u socijalističkoj firmi. Znao je da će, vozikajući direktore, približiti im se u nekom smislu, možda na momente poistovjetiti se s njihovim privilegijama, upravljanjem, odlučivanjem i imati koristi. Čudna je ta psiha lakejska. Vjerujem da je uspio dosta toga u tim godinama vožnje riješiti za sebe i pomoći sitno svojoj raji i time dobiti neke poene i ugled.

103

Onda se pojavio jedan priznati igrač, trener u našem gradu koji je potpisao profesionalni ugovor da na neko vrijeme vodi jedan klub. Kako se on, lakej, uspio uvući u taj klub da sjedi na klupi kao pomoćni trener, bez ikakvih zaduženja i konkretnih aktivnosti? Samo je s klupe bodrio igrače tijekom utakmica. Pretpostavljam da su ti njegovi direktori, koje je vozikao, odradili njegovo postavljenje na klupu kluba. Mora da je bio zadovoljan, iako se znalo da je to bila farsa. Međutim, nije to isto za njega, jer je on uspio da sjedi na klupi s profesionalnim, poznatim trenerom i da ga svi vide. Nekako u tom periodu, navratio sam u veliku firmu (nisam siguran da je velika sada) gdje sam nekada radio da s drugarom razmijenim CD, stik, neka nova saznanja iz struke, jer sam radio van Bosne za strane kompanije. Na drugom spratu, u prolazu pored kafe-kuhinje, vidim otvorena širom vrata male sobice, unutra mali stolić i telefon i prepoznah da je to lakejska baza. Bacih pogled na zidove koji su izlijepljeni slikama, tekstovima tog sportskog kluba. Bukvalno nema potrebe farbati zidove, jer su prekriveni sportskim izvještajima gdje se vodi kao pomoćni trener. Valjda su ti novinski izvještaji i njegov doprinos i uspjeh poistovjećenje. Time je bio ispunjen, jer ko god prođe, uđe u njegovu prostoriju, divi se slikama i tekstovima novina. Lakej ostaje lakej jer je to njegovo duhovno ispunjenje imitacija realnoga života i svakodnevnice. Drugom prilikom sreo sam ga u velikoj prodavnici u redu za kasu. Izmijenili smo nekoliko riječi i on mi se pohvali kako je jednom tipu, kojeg i ja znam "na daljinu", mutan k'o Vardar i loš čovjek, sređivao neke usluge i veze u gradskoj bolnici i tako. Ustvari, sređivali su direktori, ministri koje vozi, ali on se poistovjetio s njima kako bi meni dao do znanja da je i on, kao oni, velika faca i da mu se ja trebam diviti. Vidim da ga je malo prenijelo i na trenutak oborih glavu, pogledah u pod i vidjeh njegove uglancane, lakovane cipele. Tad mi ključnu misao, lakej u lakovanim cipelama, bukvalno, ostaje lakej. Mislim da ti direktori i ministri koje vozika ponekad obuku lakovane cipele za neke prilike, pa normalno, mora i on da se poistovjeti s njima. Odabrao je da cijeloga života bude vozač dobrih automobila i da vozika direktore, ministre i da im povremeno otvara vrata i to je uspio, koliko ja znam, decenijama

104

. Pitam se, bez odgovora: "Može li osoba s punom lakejskom unutrašnjom, ljudskom strukturom bilo šta uraditi u svom životu samostalno, a da pri tome ne prisvaja "tuđe perje?" U konačnici, on povjeruje da je to i "njegovo perje", ne spoznajući nikada da većina perja koje slijedi su samo FORMA, izglancana glazura, a iza glazure nema SUŠTINE, SADRŽAJA, vrijednosti, obrazovanja, znanja, rada, pameti, morala, humanosti, hrabrosti…

105

SPOMENKA KREBS TKO TO U MENI ŠAPUĆE Pokrih se dekom preko glave, ali glasovi se ne umiriše. Ni nakon nekoliko seansi koje sama naučih i podigoh oko sebe kao zaštitni zid od ludila. Izađoh napolje, a večer se svim svojim jedrima razmahala. Žubor Sene me uvijek opijao pa i šetnje po pariškim noćnim i praznim ulicama po kojima se provlačio miris svjetskih specijaliteta koji su mi dražili nosnice. Lagani vjetrić se igrao mojim kovrčama uvlačeći se u haljinu kao da me miluje i tješi. Ne, noćas mi ništa ne pomaže. Osjećala sam da mi glava puca od silnih glasova koji nisu postajali tiši i smireniji, nego su mi sve glasnije i gotovo panično naređivali nešto što nikada neću shvatiti ozbiljno. Ulazeći u jedan od mnogih noćnih klubova, spotakoh se o nogu jednog zgodnog muškarca. On se samo nasmiješio ne govoreći ništa. Zbunjeno i žurno sam sjela pored bara i naručila viski. Ponekad bi mi to pomagalo u ovim ludim godinama koje ostadoše iza nas. Nas? Zar mogu nazvati te glasove nama? Od kuda taj plural u mojim mislima? Ja sam jedinka na ovome svijetu. Sama, ostavljena, zaboravljena. Jedino još što imam sam ja i ovo malo garderobe zarađene negdje po restoranima gdje sam prala posuđe. Imali su pravo majka i otac. Moje diplome mogu poderati, baciti na smetište, ali ne smijem sebe zaboraviti. Glasovi se malo umiriše kada sam se, pomalo opijena, naslonila na bar i osmjehivala se slici roditelja koja se pojavila ispred mene. Zanesena tim prizorom ne primijetih da mi netko prilazi, niti da stavlja piće ispred mene. Ne primijetih ništa, jer se silna i nepodnošljiva vriska u mojoj glavi pojačala. Stegnula sam objema rukama glavu vrišteći. Odjednom je crnilo zavladalo barom. I tišina. Ta tišina koju tražim cijeli moj život obilazeći svijet, uvijek ponovno. Udahnula sam zrak s olakšanjem misleći da umirem. - Bože, hvala ti!

106

Probudih se slušajući prijatan glas koji je dopirao iz ugla sobe. Prvo pokrenuh ruke, pa noge. Ne, ovaj put nisam svezana. Znači da nisam na psihijatriji. Ali gdje sam sada? Odjednom mi postade jasno da se taj glas obraća meni i da razgovara sa mnom. "Sigmund Freud, Charles Dickens, Sokrat, Churchill i još mnoge poznate povijesne ličnosti su imale problema s glasovima u glavi, ali nisu paničarili, niti bježali od sebe i glasova. „Ovo je informacija koju trebate shvatiti ozbiljno, razmislite i nastavite s vašim radovima. Vaše je da slušate i pratite što vam ti unutarnji glasovi govore. Vi se morate sprijateljiti s tim glasovima u sebi jer ćete samo tako moći izdržati taj rijetki dar prirode. Mnogi znanstvenici tu osobinu više ne nazivaju šizofrenijom, nego darom koji čovjek rođenjem stječe kao talent… Znate li da je Dickensu jedna gospođa iz visokog društva povjerila da svake nedjelje na svetoj misi čuje divan muški glas koji joj priča masne viceve? Prozvaše je onda antikristom zbog čestih provala smijeha. Cijela obitelj je izgubila status koji je imala pa i imanje se polako vremenom trošilo. Odlučila je ne ići na svetu misu nedjeljom... nikada više." - Gdje nestadoše glasovi? Zašto je ovako mirno? Jesam li umrla? Ako je smrt ovako mirna, tiha i čista, onda je dobrodošla. Pokrenuh se i vidjeh zračak sunca koji se prelamao u buketu cvijeća postavljenog na malenom stolcu pored moga kreveta. Pokrenuh ruku i osjetih toplinu njegovu na koži. -Kako je sunce toplo! Osjetih toplinu i u duši. Pokušah ustati. Sva sretna skočih na noge, potrčah prema vratima. Htjedoh bježati iz ove sobe u kojoj osjetih više ljudske osjećajnosti i dubine, nego u posljednjih deset godina. Sa strahom dotakoh kvaku. Kao opečena se povukoh shvaćajući da me je netko tu doveo, dao toplu postelju i ušutkao glasove u meni.

107

Ipak, pritisnuh kvaku plašeći se da sam opet zaključana u jednoj od ustanova za psihički bolesne osobe. Jesam li bolesna, luda, obilježena? Tisuću puta sam se to pitala i nikada nisam znala odgovor. Niti mi je netko mogao odgovor dati, nitko od stotine doktora na različitim kontinentima kod kojih sam bila na pregledu, dobrovoljno ili prisilno. Polako, plašljivo, ali nježno, kao da milujem lice majčino nekad davno, plašeći se da je ne zaboli, dotakoh kvaku i počeh je pritiskati prema dolje. Vrata se otvoriše. Toliko mira je u ovoj kući! Siđoh stepenicama i vidjeh ulazna vrata. Izađoh u bašču gdje me dočekao miris tek procvjetalih ruža. Kako divan zemaljski miris samo! Žubor vode iz jedne fontane je bio jedini zvuk kojeg mogoh čuti. Ne, nije se čuo samo žubor vode, nego i zujanje pčela. Htjedoh se prisjetiti vremena kada sam se zadnji put ovako osjećala. Ne, ne mogoh jer mnogo je vremena prošlo od toga dana. Shvatih da sam još uvijek obučena kao i dan prije. Pogledah i vidjeh plave mrlje na rukama i nekoliko posjekotina. Da, sjećam se da sam sjekla kožu nožem i tukla svoje tijelo u nemoći, bijesu, očaju što mi nitko na ovome svijetu nije uspijevao pomoći. Nemoćna, napuštena od ljudi, živeći svoj život otpadnika, godinama sam samo bježala. Bježala od ljudi i od sebe. Sestre i braća su bili u sretnim brakovima. Moje mjesto nije bilo nigdje uz njih. Osjetih da nisam više sama. Uplašeno, gotovo panično se okrenuh. Jedna bijela mačka duge dlake mi je graciozno prilazila. Strah je nestao u sekundi. Osjetih oduševljenje sjedajući na klupu. Mačka je spretno skočila na klupu do mene, sjela je u moje krilo i kao da je to već često činila, pronašla si je udobno mjesto predući. Kakav divan, nebeski osjećaj!

108

-Bježimo odavde! Što mi radimo ovdje? Zašto si nas zapostavila i zaboravila?! Vrisak je došao tako iznenada da sam panično skočila, a mačka je uplašeno odjurila. Odjednom su opet svi bili tu. Svi ti od kojih bježim cijeli moj život. -Tko to vrišti u meni? Tko to godinama ubija moju dušu? Jesam li to ja sama? Jedino moguće rješenje prišapnuo mi je jedan od glasova. Da, ostala sam u toj zemlji, mojoj novoj domovini, ispod debelog leda na Antartiku.

109

VALENTINA BERIĆ POČETAK I SVRŠETAK Noć podrhtava pred buđenjem nove zore. Lijeno se proteže kao da joj nedostaje još malo sna. Sve stiže prije vremena tamo gdje ne treba, a tamo gdje se željno iščekuje ni traga ni glasa. Vjetar raznosi jesenje lišće koje više ne diše donoseći sigurnu smrt pred nečija vrata. Jedno od najgorih godišnjih doba koje odnosi jedan život u zaborav. „Umrijeti je lako, to na tren zaboli i prestane. Zaspeš s nadom da ćeš se probuditi i san ti lako dođe na umorne oči.“ Dok priča sjedeći za stolom niz obraze se spušta vidljiva bol kojom zaustavlja da suze poteku. „Ako otkriješ slabost, postaneš laka meta, a taj luksuz sebi ne smiješ dozvoliti. Nikada čovjek ne može biti siguran u ništa jer prošlost se neprimjetno provlači kroz sadašnjost koja se gubi pred neizvjesnom budućnosti.“ Kiša neumorno pada dajući danu koji se rađa samo jednu nijansu. Ne možeš joj pobjeći, ne možeš se sakriti sve dok sama ne odustane od prljanja i čišćenja ko zna čijih grijeha. Sivilo bez granica s ove strane zemaljske kugle danas je posebno izraženo. Nevini uvijek ispaštaju za tuđe greške koje stoje nagomilane jedna na drugoj. Čvrsti zidovi ove tvrđave se teško ruše kada na njih atakiraju nejaki. „Kako se postaje onaj kome ništa niko ne može?“ pita tiho i nečujno sa željom da dobije željeni odgovor koji život znači. „Najteža borba je ona koju vodiš sa samim sobom. Kad naučiš da savladaš sebe, onda ne postoji niko i ništa ko može poremetiti tvoju suštinu koja te čini čovjekom, a pošten čovjek je najteže biti.“ Dok vlažne note dobuju o prozor samoće, istina koja se približava prijeti da naruši dugo očekivani mir. Na zidu ostarjele sobe stoji slika iz mladih dana kada su sve mogućnosti bile savladive, a sve teškoće neprimjetne. Ne bojiš se nepoznatog jer imaš onu nesalomivu snagu koja te tjera naprijed i kada bi najbolje bilo da ideš natrag.

110

„Koliko je potrebno da se duša odvoji od tijela?“ Prekid misli, tišina se pokrila da se ne oda, kiša je zaustavila kapi da ne padaju. „Zašto uporno razmišljaš o toj ptici zloslutnici koja će doletjeti na svačiji prag?“ Svijeća se njiše na vjetru uzdaha koji se oteo neprimjetno. Oči koje su nekada bile ispunjene sjajem života pomračuje sudbina koja nema milosti. Na istočnoj strani na kojoj se sunce prikrada noć posustaje u svojoj tami donoseći suze koje se guraju da dođu na red. „Vidiš da ništa ne ide po redu, zašto onda i dalje stojiš u toj koloni, izađi iz reda, stavi osmjeh na lice.“ Krevet prekriven ružama koje su odavno zatvorile oči strahuje pred neizbježnim rastankom. „Čitav život svi prave istu grešku. Čekaju, nadaju se, strahuju i zaborave glavnu suštinu života. Život treba živjeti, a ne puštati ga niz rijeku.“ „Zašto život nema dovoljnu količinu sreće za sve? Zašto je nekom samo tuga dodijeljena kao nagrada za život? Više sliči kazni koja nadilazi i granice riječi doživotna.“ Mjesec spušta kapke i odlazi na počinak. Vrijeme kada noć postaje dan jedno je od težih za održati tijelo na nogama. Nekad nedostaje još samo malo sna, samo malo hrabrosti za ustati kad ti je najteže. Ove zore san kao da žuri da postane vječan. Zajedno su punih četrdeset godina. Prošli su dva punoljetstva, postali odrasli ljudi, shvatili vrijednosti zajedničkog života kada su držeći se za ruke rušili svijet pred sobom. Stigli su do one stanice kada svijet više nema smjernica za dalje. Drže se za ruke i dalje kao kad su se voljeli u najljepšim godinama, onim u kojima možeš sve jer ljubav iskrena i uzvraćena ti daje krila da poletiš do nedostižnih visina. Ona odlazi putem koji je posut bisernim suzama, a on ostaje da čeka njegov odlazak koji željno iščekuje da bi je opet uzeo u naručje. Oči podrhtavaju pred zadnjim treptajem. Sunce ne želi da obasja sobu u kojoj ostaje samo tuga da živi, ali usprkos njegovoj želji da ostane sakriveno sja kao nikada do sada. S neba se smije kao znak da anđeli stižu. „Ne žali, ne tuguj, ne daj da te bol raskomada kao sječivo koru nade“ govori držeći je za ruku koja je predala bitku.

111

Iza odškrinutih vrata stoji plod neizmjerne ljubavi i gleda film koji se završava dok u srcu gori vatra bola. Ne možeš promijeniti smjer, ne možeš zaustaviti sat koji otkucava zadnje udisaje. Sudbinu niko nije mogao spriječiti. Možda vjeruješ u nju, možda ne vjeruješ, sad je već sasvim svejedno. Suza drhti i kotrlja se nespremna za ovaj pad. Nikad čovjek ne može biti spreman na gubitak voljenih osoba. Ništa više nije isto. Čitav svijet dobije drugi oblik, drugi smisao u besmislu života. Nastaviš dalje rašiven po svim dijelovima koji te održavaju živim dok ne dođe još jedna jesen ili proljeće. Dva najteža godišnja doba u kojima se gase nečiji pogledi.

112

VLASTIMIR AR STANISAVLJEVIĆ U ŠTAMPARIJI

Mom glavnom liku Aru (ako sam ovu priču napisao ja, autor o njemu, a možda je i on, Ar, o meni)

Dohvatio je prvi primerak gotove knjige i pomahnitalo otvorio 150-tu stranu. Imao je običaj da prvi pogled baci baš na 75% debljine knjige, što je u slučaju ove od 200 stranica bilo na 150. strani. Odmah se protresao: „Ko je mogao u ovolikoj meri da promeni tekst, kada ga je pre štampanja pregledao? Ko je dodao nove dijaloge i promenio opise?“ Hladan znoj probijao ga je sistematski, od kože, preko donjeg veša, pa do sakoa koji je, kod svakog podizanja ruku u mahniti znak protesta zbog ove prevare, širio prostor ispod mišica i naglo otpuštao neki sasušeni smrad zarobljenoga znoja, koji je sa svakim novim pročitanim redom bio sve neprijatniji. Ne može ni da odredi zašto se ne seća je li promenio tekst. Do kraja obe stranice sve više je podizao glas, da bi kod okretanja lista iskoristio zastoj u čitanju i mogao da opsuje – onoga koji mu je to uradio. Prvi put! Jer to mu se u dosadašnjih 30-ak napisanih mu knjiga nije nikada dogodilo. Na stranici 152 već je sve bilo dovoljno dramatično… zna da ovaj dijalog nije on napisao. Da, ono prvo pitanje jeste, rekao je: Zašto?, ali nije on smislio odgovor: „ Pre no što su se uradile ploče za štampanje, izmenio sam tekst u prelomu i „pustio nove pasuse“ koji su sadržavali izmene, pa ih vratio na mesto uništenih, „jer nisam želeo da umrem! Jeste, napisao sam to negde napred u knjizi, da ne želi da umre jedna ličnost, po imenu Ar, koju sam izabrao za knjigu kao vrlo logičnu skraćenicu od Aaron, ali to sigurno nije bilo ovde, na 152-oj strani“, preslišavao se autor i produžio da čita dalje sa, od znoja mokrim kaputom, a u prostoriji je bilo i hladno, čak ledeno; napolju oko minus 10. „Ako se smrznem – mislio je – ujutro će me naći gazda ove male izdavačke kuće, koji mi je i dao ključ na poverenje da tu pregledam svoju novu knjigu, prvi primerak.

113

Nastavio je da čita… Potpuno ludilo, s preznojavanjem i do bunde, uhvatilo ga je kad je na sledećim stranicama došao na tekst koji se piše u trećem licu. Zna da je tu on pisao o Aru, ali sad je umesto toga stajao neki drugi tekst, opet u trećem licu, ali očito je neko pisao o njemu, autoru. Hteo je da upravlja životima svojih ličnosti iz knjige i da ih pomera kao drvene figurice na šahovskom polju. Neke su se ličnosti pobunile i izašle iz senke večne podčinjenosti. Takve su se oglasile najpre onim što im je bilo na dohvatu ruke, a bile su spremne da idu i dalje – da se late brisanja knjige, no, kako bi to promenilo i njihov život i moglo da znači još bržu i knjišku i ukupnu smrt, izabrale su pogodniji način: da promene tekst. I na ovom mestu autor preneražen i nasilno obamreo, uz bolni krik koji izlazi iz štamparije i razleže se na dvorišnom mrazu, prelazi na čitanje onoga što sledi – podužeg monologa, naravno u prvom licu, ali s obraćanjem u imperativu, njemu – autoru, koji shvata da je knjigu prepravila, dabome, njegova ličnost iz romana – Ar, kojega čak i vidi u dnu prostorije slovoslagačnice, i kojemu svesrdno pozajmljuje i svoj glas, kako bi ga uverljivije saslušao šta ima da mu kaže, a on će: „Jeste da si Ti moj Bog, i da si me stvorio po sopstvenom obrazu i obličju, ali ja jednostavno ne želim da živim po merilima Tvoje duše i Tvoga iskustva. Ono, Ti si provereni pisac, i znaš šta ti valja činiti sa kreiranima iz Tvoga pera, ali, pobogu, dozvolićeš, neke ličnosti oko nas samih imaju svoj ugao gledanja na svet, a neke od njih neće nikada dozvoliti da im bilo ko menja taj aspekt. Predvideo si da umrem na isteku šezdesete, a Ti si je imao pre 15 godina. Taman sam počeo, i ja da živim od svojih knjiga, a veliš da ću biti mrtav pisac jer me, po tebi, kritika najednom počela progoniti. Zašto si mi uopšte dao takav život pisca, pisan iz Tvoga podobija i iz Tvoje profesije? Pa mislio si, valjda, da ćeš tako biti uverljiviji čitaocima. Ali, vidiš, fućka mi se za onog vojvođanskog pisca iz Banata, čiji roman je pokudio J. Skerlić, pa je jadnik prestao da piše i skoro se nije ubio. Ja nisam od tih, a nisam ni od takvih kao što si Ti. Ja sam novi soj pisca: mi sami nađemo šta da pišemo, a nek čitalac sam nađe knjige. Zaista ne želim da umrem kad bi Ti to hteo. Zato sam i prepravio roman po sebi. I budi zahvalan da mi je ta noć odluke kratko trajala. Imao sam još i ideju da Tebe učinim mrtvim i vratim Ti istom merom.

114

„Ne mogu da verujem…“ povikaše obojica u isti mah, i tu se razdvojiše u dovršetku ushićenja. Prvi reče da je lik iz priče nezahvalan Ocu-Stvoritelju, a drugi: da Stvoritelj nema odgovornosti za stanje duha stvorenih i da ih ostavlja nemilosti svojih izmišljotina i da li je to ljubomora autora na svoj lik iz proze, jer ako umrem u 60-oj a neko me čita do te strane gde sam umro, imaću 59, pa čak i posle petsto godina a onaj ko me je izmislio odavno će biti prah na prahu u eter rečene reči. „A nisi li pomislio kako ti ta mladost od 59 godina nikada ne bi zapala da te ne stvorih po podobiju Božjeg obraza, a ne po svojemu, što je bar posle 500 godina očigledno. Zar mi ne duguješ za večnost?“ „Da, za večnost, ali ne i život pisca-mučenika u toj večnosti. Zato u ukupnom podvlačenju crte, ti si moj dužnik, zapravo. Svi će tebe u budućnosti pamtiti po mom liku, a ne mene po tebi. Ja neću tada biti za pamćenje, ja ću i tad biti živ, a ti si još živ nezahvalnik! Autor samo što ne puče od besa i oblaka pod grudima, pa pokuša da neutrališe očaj tako što se sjuri na priliku u uglu radionice, baciv pre toga knjigu u tom pravcu, ali kad stiže pre same knjige u ugao, zagrli prazan vazduh, a u ruke mu, umesto bezobraznog Ara slete tek bačena knjiga. Pisac zari glavu u slova, pritisnuvši papir na grudi, te znoj poškropi raskriljenu knjigu na 150-oj i 151-oj strani. Bat iznerviranog i zalupalog srca prenese se na levu, deblju polovinu knjige, i u praznoj prostoriji, ozvučenoj mrtvom tišinom zimske noći, sve odzvoni kao posmrtna zvona jednoj davno odigranoj bici u istoriji, u kojoj su poznati svi akteri na suprotstavljenim stranama i pobednici na jednoj od njih. To svakako behu, kao i uvek pisci i njihove ličnosti iz dela, a pobednici se navikom prvi pominjaše. Te na nekoj od sledećih strana neki utihnuti glas otvori novi dijalog koji autoru bi nešto poznatiji, kao da ga je i sâm jednom tamo bio napisao: – Ako je moj Kreator bio pisac, pa me je stvorio prema svome podobiju, onda ni za mene nema zime, jer imaću, i ja, toliko sreće da mogu stvarati dalje, pa mada me i ne čitali 500 godina; regenerisaću nove pisce, među mojim junacima, i čitaćemo se u krug, dok je sveta i veka. I u večnom nedostatku čitalaca, posebno dobrih čitalaca, biće to Spas za dobru književnost i Svetu Reč. Dalji redovi su se autoru činili sve prepoznatljivijima, i znoj se polako povlačio, najpre s bunde, pa unazad do same kože.

115

Kad je dovršio pregled prvog primerka, potpuno suv, autor je izašao iz štamparije, zaključao vrata i zagazio po suvom i mraznom snegu koji je lepršao oko nogu, kao sveže ideje oko starog pesnika – prolazno, samo do proleća. Kad uđe u najbližu kafanicu poznatu po celonoćnom radu i još nezatvorenu, prepoznaše ga i gotovo uglas priupitaše: Zar opet nova knjiga? Hajde da se časti? A on odgovori: „Imam vremena, moram da sačekam otvaranje, jer štamparija ima samo jedan ključ, ne smem da se mimoiđem sa šefom. Hoću da častim jer je ovo prva od mojih 30 knjiga čiji prvi primerak nisam želeo da ispravim u odnosu na ono što sam zatekao, a reći ću vam i zašto. Jer ju je cenzurisao i popravio jedan od svih mojih likova iz nje, doktor Aaron, profesor književnosti i pisac. Mislim da je njegova verzija bolja. Kad je uz jutarnju kafu pristigao i po mali konjak, pisac je progovorio i nepitan. I dok su svi čuljili uvo, on dodade: „Možda ću izmeniti samo ime autora knjige. Uz moje ime, pre prezimena, staviću samo dve kratke reči koje se odnose na ime mojega autora-blizanca: biće to „i Ar“. Mladi student književnosti, koji iz provincije svakoga jutra dolazi na faks, na predavanja vozom, a koji se, da bi se zagrejao, uvek zatekne u ovoj noćnoj kafani do otvaranja fakulteta, imade sreću da se nađe i u ovom društvu koje je raspravljalo o knjigama, i koje je obožavao, a što se moglo dogoditi samo tad i gotovo nikad više. Kad je osetio da mu je došla prilika, ubacio se u razgovor: „Znači, stiglo je vreme da pisci uvažavaju svoje ličnosti iz romana, taman kao da ga i one pišu, a kako nam je profesor Natanael pričao to i jeste tako, i nema autora koji je ostao imun na ličnost stvorenu do strane koju nastavlja. Unutrašnji život romana je takav da ga život samo može imitirati, a nikada diktirati. To je neka vrsta obrnutog Aristotelovog mimezisa. Život KAO u romanu!

116

Dok su prisutni razrogačivali oči i podizali obrve i ramena, autor izlete iz kafanice, ne pogledavši čašu u dno, jer primeti šefa kako gura na zatvorena vrata štamparije. Sitan i hladan sneg pojača svoje zaprašivanje i sve utonu u sivu belinu, da se i autori i njihove ličnosti iz dela, pomešani do Jednote, više nisu međusobno ni razlikovali… Student koji je kroz staklena vrata pratio odlazak pisca prema štampariji, čudio se kako je za njim, jednom osobom, ostajao dvostruki trag sa četiri stope u snegu – zapravo, dva paralelna ljudska traga.

117

DRUŠTVENE TEME

118

LADISLAV BABIĆ KLOPKA TEHNOLOGIJE

Upravo se nalazim u postupku legalizacije svog softvera, koji će – budite uvjereni i vjerujte mi na moju poštenu, bilo kojeg interesa lišenu kapitalističku riječ – promijeniti zdravstveni sistem. Prvo u vašoj domaji, a potom će se širom svijeta proširiti poput požara, mijenjajući ustaljene navike bolesnika. Ime softvera je „medikus.lb“, a zasnovan je na principu uzajamne interakcije nezaposlenog medicinskog osoblja – medicinskih sestara, tehničara, kirurga te ine Hipokratove bratije - i korisnika njihovih usluga. Zašto bi vi morali unedogled čekati po listama čekanja – ionako krivotvoreno javnosti prikazanih od nadležnog ministarstva – kad jednostavnim pozivom mobitelom možete uspostaviti vezu s kirurgom, koji će vam učas izvaditi slijepo crijevo, operirati kilu i preporučiti nezaposlenu medicinsku sestru za postoperativni tretman i njegu? Zar može tko oboriti neoborivu logiku, kako je „...na korisniku usluge... da se odluči čiju će uslugu koristiti i nije ni na državi ni na lokalnoj samoupravi i na postojećim medicinarima da odlučuju gdje i kako netko želi potrošiti svoje novce za uslugu...“, kao što nam tvrdi u malčice parafraziranom odlomku - tipično kapitalistički dizajnirani „analitičar“, doduše, ne baš mojeg softvera, već taksi usluge Uber koja se pojavila na tržištu prijeteći oteti posao taksistima, i uvećati zaradu samosvojnim, slobodnim, angažiranim i preduzimljivim pojedincima. Kojima tek preostaje posjedovati vlastita kola i mobitel, te nakon registracije kod kompanije samo očekivati vaš telefonski poziv! Uostalom, ima li ikakve suštinske razlike između taksista i kirurga – posebno ako je ovaj nezaposlen – osim u stručnoj spremi i nešto razlike u ispitima potrebnim za obavljanje njihove djelatnosti. Ako već inzistirate na samo vama poznatim razlikama, tko ste vi i cijela državna aparatura zajedno sa cijelim svijetom, da negirate slobodu moje malenkosti – osobnosti, dapače – da biram uslugu koju želim, gdje želim i kakvu želim!? A napose, da je nudim na korištenje. Prodajete mi fore o slobodi, istovremeno mi je krajnje bezobzirno ograničavajući? Eto, ovamo mi cjepidlačite oko slobodnog izbora kirurga, pardon taksi usluge, a onamo me tjerate na obavezno cijepljenje moje dječice! Citirani autor, idejno na krivoj strani razmeđe tehnologije i

119

humanizma – uopće ne razmišljajući tko kome ima služiti – upeo se poslužiti proizvoljnim tvrdnjama o utjecaju razvoja tehnologije na zaposlenost i oslobađanju čovjeka od rada, uz pretpostavku da će ovaj moći preživjeti od zagađenog zraka. Pritom nam servira svoje iluzije o Zapadu, koji kao – za razliku od predkolapsne regije, prilježno radi na otvaranju novih radnih mjesta, namjesto onih koja se gase uslijed razvoja tehnologije: „Gase se jednostavna radna mjesta i u SAD-u, i u Finskog i u Danskoj i u Njemačkoj – no te zemlje rade na otvaranju novih. Iznimno se ulaže u visokotehnološku industriju i nove usluge.“ Ili između ušiju spomenutog „analitičara“ ima nešto drugo sem sive moždane tvari, ili su sljedeće tvrdnje lažne: „Premda je Njemačka jedna od najvećih izvoznika u svijetu, nezaposlenost je dosegla pred dvije godine više od pet milijuna ljudi, odnosno 12,6 posto radne snage što je najviše od Drugog svjetskog rata.“, ili primjerice: „Generalni direktor Međunarodne organizacije rada (MOR) Gaj Rajder izjavio je da su mladi ljudi suočeni s krizom zapošljavanja bez presedana, te da je više od 74 miliona mladih širom sveta bez zaposlenja, od ukupno 200 miliona nezaposlenih, a siromašnih radnika je 228 miliona.“, ili možda: „Iako je Ministarstvo za rad SAD objavilo da je nezaposlenost konačno manja, nakon dosta mjeseci jako loših podataka o zaposlenima, istina koja se krije iza ovog broja nije nimalo vedra. Samo četiri od deset odraslih Amerikanca je zaposleno.“, ili one na bezbroj mjesta, gdje se može očitati kako vajni analitičar i zastupnik Ubera (a potom, slijedom lančanih reakcija, koje će prvenstveno obogaćivati račune njegove i elita koje zastupa) pojma nema o čemu govori. Čini se, iz samo nekoliko navedenih citata, da kapital zaista prekovremeno – doduše, totalno bezuspješno – razvijajući tehnologiju, radi na smanjenu nezaposlenosti, makar ovakvih analitičara koji bulazne u njegovu korist. Treba spomenuti kako već postoji softver koji je sposoban na slučajan način generirati kvazi inteligentne tekstove poput njegovog, pa neka pripazi kako ne bi svojim člancima radio u korist vlastite štete. A stvar nije u njegovim, na prvi pogled racionalnim i objektivnim analizama koje imaju samo jednu sitnu greščicu (pa mu je možda stoga i promakla) – ne vide čovjeka!

120

Kaže Stanislav Lem, poznati poljski futurolog i autor SF-a, u svom kultnom djelu Suma tehnologije: „Ko šta uzrokuje? Tehnologija nas ili mi tehnologiju? Da li to ona nas vodi kuda hoće, pa i u uništenje, ili pak mi nju možemo prisiliti da se povinuje našoj težnji? Ali šta ako ovu težnju ne određuje tehnološka misao? Da li se događa uvek isto ili je i sam odnos »čovečanstvo-tehnologija« istorijski promenljiv? Ako jeste, kuda smera ta velika nepoznanica? Ko će steći prevagu, strategijski prostor za civilizacijski manevar, čovečanstvo koje proizvoljno bira iz arsenala tehnoloških sredstava koja mu stoje na raspolaganju ili tehnologija koja će automatizacijom ovenčati proces čišćenja svojih prostranstava od ljudi?“ Tehnologija zaista neumitno napreduje, ali je činjenica da napreduje i njeno korištenje od promućurnih pojedinaca u iskorištavanju ljudi i debljanju svojih bankovnih računa. Sve, baš sve na ovom svijetu je, točnije moralo bi biti u korist čovjeka, a ne u korist tehnologije i bilo koje druge stvari. Moralnom čovjeku je sasvim jasno tko kome mora biti podređen i biti mu sluga. Valjalo bi upitati spomenutog autora kapitalističkog pamfleta, je li kršćanin - što bih sa 86% vjerojatnošću smio ustvrditi. Dapače, vrlo licemjerni kršćanin, ukoliko se nedjeljom moli u bogomoljama za jedne, a radnim danom zastupa sasvim druge vrijednosti! Pretresimo svega nekoliko stvari koje nam se danas podvaljuju glede taksista, a sutra će i u pogledu drugih zanimanja, koje primarno ne oslobađaju čovjeka niti mu olakšavaju život smanjujući njegove troškove, već prvenstveno povećavaju bankovni račun uvaljivača i zastupnika takvih stavova. Prema lingvističkoj definiciji, taksi je „automobil, uslužno prometno sredstvo s profesionalnim vozačem; prevozi putnike i priručni teret, ima brojilo (taksimetar) za očitavanje cijene“, daklem, ništa drugo negoli njegova „uber usluga“. Uz jednu neobičnu važnu razliku koja razotkriva bit preporučivane usluge i njena zastupnika, koji nije ni svjestan značenja opisa koji sam daje: „Vrlo je jednostavno raditi za Uber – postupak se samo malo razlikuje po zemljama. Morate doći na razgovor, morate donijeti papire da niste kazneno kažnjavani i morate imati noviji automobil sa četiri vrata. Potpišete ugovore – i to je to. Dobivate svoju aplikaciju i broj. Uključite mobitel i čekate dok se ne pojavi korisnik. Krenete prema njemu, odradite vožnju i to je to. Novac je skoro na vašem računu. Vrhunska stvar oko Ubera je što je to u biti izvrstan dodatni posao – mnogi Uber vozači ne rade više od desetak sati tjedno. Dakle, posao uz redovni posao koji vam osigurava honorar.“

121

Ono što Uber nudi je sasvim individualizirani, honorarni posao – bez ikakve zaštite radnika! Izoliraj jedinku od svojih drugova, i onda je lak plijen za lovce na profit. Nema sindikalnog organiziranja, nema štrajkova, nema uzajamne solidarnosti između radnika koji jedan za drugog niti ne znaju, nema firme koja bi (sem ugovora koji može raskinuti kad joj se sprdne) zaštitila svog radnika, nema drugog sem individualnog (na vlastiti trošak) unapređenja djelatnosti, sredstvo za rad servisirate i popravljate na vlastiti trošak, nema izdvajanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sem nekog sitnog porezčića koji će kompanija plaćati državi – upravo ono što kapitalisti sanjaju već par stotina godina, a svoj san zamataju u navodnu slobodu korisnika da bira. Što? Pa jasno, prvo Uber, a potom i sve što se uspije uvaliti. Firma ne snosi gotovo nikakve troškove, sem održavanja softvera i malenog postotka koji isplaćuje građaninu koji je „slobodan“ zarađivati i u praznike, i za godišnjih odmora, i danju i noću, a neće li – pa sam će biti kriv za vlastitu nezaposlenost, jer nje – prema njima – niti nema. Postoji samo, ili je nema, volja za rad – uz ma kako sitnu, a po mogućnosti što sitniju nadoknadu, i što manju obavezu poslodavca. Tipičan socijaldarvinistički odnos prema čovjeku; ti si živinče koje neovisno o svom krdu brineš da ne krepaš tijekom borbe za opstanak – živi ili umri, ako više nisi sposoban za ono prvo. Ta, najte nam srati! Evo što kaže Yanis Varoufakis, grčki ekonomist i bivši Syrizin ministar financija, u genijalnoj knjizi „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ (zajednički izdanoj od Sandorfa i Jutarnjeg lista, odaklem su citati): „...oni koji poriču postojanje nezaposlenosti smatraju da su Vasili izabrali da budu nezaposleni, što, shodno tome, znači da nisu nezaposleni – jer se termin nezaposlen odnosi na pojedinca koji želi raditi, ali ostaje nezaposlen protiv svoje volje. 'Čak i ako bi stali kod semafora i prali stakla zaustavljenim automobilima, uspjeli bi zaraditi neku najmanju plaću', čuo sam kako tvrde moji kolege ekonomisti“. Bez obzira što je Vasil diplomirani ekonomist s doktoratom, tko ga yebe ne želi li prati za sitniš automobilska stakla na benzinskim stanicama!

122

„Vojska zaposlenih androida san je svakog poslodavca. Svakog poduzetnika. Oni bi radili dan i noć, ne samo tamo gdje se zahtijeva fizički rad, nego i kao arhitekti, kao dizajneri novih strojeva, kao izumitelji. Bez prohtjeva (osim tehničkih detalja koje zahtijevaju njihove specifikacije, primjerice redoviti servis, podmazivanje, energija), bez psiholoških problema, bez potrebe da idu na godišnji odmor, bez mišljenja o tvrtki, i naravno, bez ikakve sklonosti ka – sindikalizmu.“ Razvoj, znanost, tehnika i tehnologija koji su samo sekundarno u službi čovjeka, a prvenstveno u službi povećanja produktivnosti i gomilanja bogatstva za manjinu kapitalista (eufemistički zvanih poduzetnicima), nisu nego svrha samom sebi. „Međutim, kad strojevi pripadaju malobrojnima koji ih koriste kako bi zgrabili profit, dok im većina (ima li sreće – moja primjedba) naprosto iznajmljuje svoj rad, tada, u krajnjoj liniji, strojevi postaju gazde svima – kako svojim vlasnicima, tako i onima koji rade uz njih.“, kaže Varoufakis, doktor ekonomije koji je predavao na sveučilištima u Velikoj Britaniji, Australiji, Belgiji, SAD-u i Grčkoj, a koji otvorenih - za većinu svojih kolega kontroverznih – pogleda, ekonomiju uopće ne smatra znanošću već prije „teologijom uz pomoć jednadžbi“. Gotovo podjednako je mišljenje ovog autora, iskazano podužim citatom: „Hrpa nobelovaca ubire godišnje po milijun dolara Nobelove nagrade za, navodno, fundamentalna dostignuća na polju ekonomske znanosti. Iskreno rečeno, ja kao laik ne vidim u praksi bilo kakve koristi od tih otkrića. Kako su ona promijenila svijet na bolje? Zašto je svijet u recesiji (s ekonomijom blizu kolapsa) ako su to toliko fundamentalna otkrića? Zašto jaz među siromašnima i bogatima ubrzano raste, i zašto se disproporcija između bogatih i siromašnih ubrzano povećava („Populacija najsiromašnijih zemalja sveta raste gotovo četiri puta brže od stanovništva bogatih država.”) Čemu ona služe? Možda je na posljednje pitanje najlakše odgovoriti. Služe razvoju ekonomije koja je u cijeloj svojoj suštini, aksiomatski – orijentirana na profit. Međutim, kako aktualni događaji pokazuju, ni u toj ulozi ne postiže vidljive uspjehe. Lijeka ima, ali je osnovni preduvjet za njegovu primjenu – potpuni kopernikanski preokret u shvaćanju svrhe ekonomije. Kažu da postoje tri osnovna pitanja u ekonomiji:

123

„To su što, zašto i za koga. Odnosno, svako društvo mora izabrati koje će robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako će dobra biti raspodijeljena.“ Po mom sudu, osnova cijelog problema, a onda i njegovo razrješenje, nalazi se u trećem pitanju – za koga? Prva dva pitanja su u suštini tehnička, dok je treće – isključivo moralno pitanje. Kopernikanski preokreti u znanosti počivaju na promjeni temelja – aksioma, na kojima određena nauka počiva. Kopernik je napustio ideju o izuzetnosti Zemlje koja je stoljećima (tisućljeće i pol) vladala umovima – posljedice toga vidljive su danas svima, u rezultatima astronomije i astronautike. Darwin se odrekao biblijske dogme o nepromjenljivosti vrsta, posljedice čega su vidljive ne samo u biologiji. Opat Mendel je, odbacujući do tada važeće teorije nasljeđivanja nasljednih osobina, postavio temelje razvoju suvremene genetike. U našoj suvremenoj spoznaji o kosmosu Lobačevski i Bolyai, napustivši euklidski postulat o paralelama, otvorili su pred matematikom, fizikom i kozmologijom sasvim nove, neslućene svjetove. Einstein je, uočivši neslaganje klasične elektrodinamike sa Galilejevim principom relativnosti, došao do specijalne teorije relativnosti. Tvorci kvantne mehanike su, napustivši princip kontinuiteta koji je stotinama godina vladao u znanosti i opredijelivši se za diskontinuiranost (kvantiziranost) osnovnih fizikalnih veličina, stvorili danas vladajuću fiziku. Daklem, na neki način postoji obrazac koji bi trebalo slijediti i u ekonomiji; promijeniti njen osnovni, izvitopereni „aksiom“ kako se tumači u kapitalističkoj ekonomiji i privredi – služenje profitu – u humanističko shvaćanje koje bi trebalo biti osnova svekolike ljudske djelatnosti, a ne samo ekonomije: štogod čovjek poduzima mora služiti isključivo njemu!“. To bi bila poruka besprizornim i beskrupuloznim zastupnicima tehnologije na račun ljudskih sudbina. Da - razvoj je neumitan; da - tehnologija u osnovi olakšava rad; da – njeno uvođenje je nemoguće i sasvim besplodno i bezuspješno sprečavati, ali podjednako valja imati na umu da mi, ljudi, odlučujemo na koji način i kako na korist sviju nas to činiti. Činjenica je da danas to ne radimo zajednički, nego nam se od elita nameće u naše ime.

124

Varoufakis nudi jedno od rješenja, a to je demokratizacija društva u svrhu sveopće kontrole onoga što se poduzima u naše ime (u tom smjeru je išlo i radničko samoupravljanje!), bez naše privole i znanja, zahtijevajući samo našu prilagodbu tuđim interesima. Ja bih to nazvao revolucijom, a i njen oblik mi sami biramo. Za dublju spoznaju, a napose s budalaštinama koje nam se pokušavaju servirati putem članaka tipa spomenutog na početku, od srce preporučujem predivno, intrigantno i interesantno napisanu Varoufikasovu knjigu. Tehnologija istovremeno može biti pomoć, ali i klopka za čovjeka; klopka u koju nas elite žele namamiti, zaključati i baciti ključ kad jednom uđemo u nju. Dakako, u cijeloj stvari upravo su takvi „poduzetnici“ i najopasniji. Doduše i nažalost, ljudi se sami vole uhvatiti u pažljivo priređene klopke, a potom cviliti kad već jednom prođe voz odvozeći im pamet i dio života. Napomena: Prema članku 90. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske:„Dopušteno je doslovno navođenje ulomaka autorskog djela (citata) koje je na zakonit način postalo pristupačno javnosti, radi znanstvenog istraživanja, nastave, kritike, polemike, recenzije, osvrta, u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići i u skladu s dobrim običajima, time da se mora naznačiti izvor i ime autora.“ Autor teksta upravo je tako i prezentirao citate iz Varoufakisove knjige.

125

LIKOVNA UMJETNOST

126

MIHOVILA WALNER PORTRETI CVIJETE ZUZORIĆ

O Cvijeti Zuzorić su mnogi govorili i stihove skladali, ali ona je ostala tajanstvena i daleka. Postoji mišljenje da je sama naslikala svoj portret. A postoji i mišljenje da na čuvenom portretu nije Cvijeta Zuzorić. Naime, muzejska savjetnica i voditeljica Kulturno-povijesnog muzeja u Dubrovniku Vedrana Gjukić-Bender u tekstu „Istina o navodnom portretu Cvijete Zuzorić iz Kneževa dvora“, objavljenom u prvom broju Zbornika Dubrovačkih muzeja iz 2004. godine utvrđuje da na portretu nije Cvijeta Zuzorić. No bilo kako bilo, stoljeća nisu izbrisala njeno ime i još se nađe autora koji vole naslikati njezino lice, makar prema neutvrđenom portretu. Tražeći njezine portrete uočila sam da neke internetske stranice zamjenjuju crvenokosu Cvijetu sa crnokosom Katarinom Zrinski.

127

Cvijeta Zuzorić: Kolaž Ljiljane Stjelja

Zoran Hercigonja:digitalna obrada portreta

128

Cvijeta Zuzorić: Crtež Marije Juračić

Milan Marković: Cvijeta Zuzorić:

Marija Juračić: Flora Zuzori

129

MARINA TENŽERA ANĐELI SKRIVENI U TEPIHU

Jedinstvena izložba infracrvenog slikarstva koja je proslavila Zagreb

Kako je ovu godinu Crkva posvetila svim anđelima od svetih arkanđela Mihaela, Rafaela i Gabrijela, nije čudo što se ove prastare umjetničke teme prihvatila i ugledna slikarica i restauratorica dr. Dijana Nazor Čorda. Važno je odmah naglasiti da su u biblijsko-kršćanskoj vjeri anđeli povezani s Bogom i bez njega nemaju nikakvu moć djelovanja; oni služe Bogu i u njegovo ime, kao njegovi glasnici (angelos = glasnik), ljudima prenose njegove poruke, pokazuju im njegovu ljubav i zaštitu. Biblija ne poznaje sustavnu podjelu anđela po skupinama, nego samo spominje različita imena i službe. Biblija govori općenito o anđelima, arkanđelima, serafima i kerubima, a Pavao posebice spominje „vrhovništva, moći i vlasti, prijestolja i gospodstva“. Na temelju toga mozaika, u kršćanstvu su se tijekom vremena oblikovale hijerarhijski stupnjevane skupine anđela. Najpoznatiju i najutjecajniju sistematizaciju takve angelologije ostavio je oko 500. godine Pseudo-Dionizije Areopagita u svome spisu „O nebeskoj hijerarhiji“. Uzevši sve gore navedene skupine nebeskih bića te pod utjecajem neoplatonske filozofije i simbolike broja tri (tri trijade), Pseudo-Dionizije izradio je sustav hijerarhije anđela koja se u zemaljskoj hijerarhiji reflektira u službama u Crkvi i po kojoj Crkva i vjernici imaju udjela u božanskom prosvjetljenju. PseudoDionizije za podjelu polazi od dva principa: služenje Bogu i služenje ljudima. Što je neki anđeo smješten više u nebesku liturgiju štovanja Boga to se nalazi na višem hijerarhijskom mjestu. Što je neki anđeo više povezan sa svijetom i s ljudima to je niže na hijerarhijskoj ljestvici.

130

Pseudo-Dionizije govori o devet korova anđela, a tu sistematizaciju preuzeo je Toma Akvinski i uvelike doprinio njezinu širenju. Prva hijerarhija ima tri kora anđela koji su u službi pred Božjim prijestoljem: serafini, kerubini, prijestolja. Drugu hijerarhiju čine tri kora anđela koji čuvaju Božju vladavinu u svemiru: gospodstva, moći, vlasti. Treća hijerarhija sastoji se od tri kora anđela, koji su u službi ljudima: vrhovništva, arkanđeli, anđeli. Tako Pseudo-Dionizije oblikuje svijet Božjih anđela, koje obuhvaća čitav univerzum i dotiče kršćanski život. Bog preko anđela svoju slavu širi u svemir i ljudski svijet koji tako postaju odraz njegova svjetla. Dakle, nije nimalo čudno što se ove stare umjetničke teme prihvatila dr. Dijana Nazor Čorda koja je zagrebačkoj javnosti vrlo poznata po svom angažmanu na ljetnim festivalima C’est is the best na kojima već godinama putem međunarodnih natječaja skuplja najljepše svjetske zastavice koje se vijore od Trga Republike do Zrinjevca, a ujedno je doktorirala na metodi infrared slikarstva koje omogućuje izradu dvostrukih slika – od kojih je donja skrivena i vidljiva samo infrared kamerom.

131

Plavi tepih u infrared metodi

Ovoga puta u Zaboku, u reGALERIJI 24. ožjuka izlaže prvi u svijetu napravljen tepih s IR dvostrukom slikom. Kako nam je kazala, na izložbi je izloženo trinaest slika koje su nastale tijekom njezina doktorskoga studija od 2014. do 2016. godine. Slike su u vizualnom spektru apstraktne, ali u infracrvenom području na 1000 nm nalaze se različiti figurativni motivi i citati. Metodu je koristila na temelju inovacije InfraReDesign i InfraRedArt koju je razvio prof. emeritus Vilko Žiljak sa svojim istraživačkim timom 2007. godine u Zagrebu. Od 2014. godine, kako ističe dr. Nazor-Čorda kontinuirano nastavlja daljnje unapređenje i višeslojno istraživanje svojstva pigmenata/boje u području infracrvenog slikarstva, u vizualnom i bliskom infracrvenom svjetlu. Bogatstvo

132

mogućnosti u izradi tepiha i tapiserije, likovna raznolikost i taktilnost, potaknulo ju je da isproba ovu metodu i u mediju vune. Povod ovoj izložbi, kako ističe, dva su tepiha koji su izrađeni u Regeneraciji u Zaboku po uzoru na slike u akrilu: „Nevidljivi čuvari 1” i „Nevidljivi čuvari 3.” Tepisi su nastali metodom ručno taftane vune. Pri izradi su kombinirane tehnike velur i bukle kako bi se postigla reljefnost i dinamika površine. Osim što tapiserija i tepih imaju uporabnu funkciju te zvučnu i toplinsku izolaciju, njihova je posebnost i u tome što ih publika može dotaknuti, osjetiti njihovu teksturu te na taj način ostvariti interakciju i prisnost s umjetničkim djelom. Zahvaljujući uspješnoj suradnji s reGALERIJOM, nakon brojnih proba, ističe, tehnološki su uspjeli dobiti tzv. blizance boja u jednom sloju u prirodnom materijalu vune. To je omogućilo izradu prvog tepiha s IR dvostrukom slikom na svijetu. Slika Nevidljivi čuvari 1, u kojoj prevladava zelena boja, simbol rasta, harmonije, svježine, izvedena je u vizualnom spektru, dok je slika Nevidljivi čuvari 3 u plavoj boji koja simbolizira povjerenje, istinu, vjeru, a izvedena je u dva spektra – vizualno i bliskom infracrvenom. Radi se o jednom djelu, ali dvjema slikama na istoj podlozi tkanine. Golom oku nevidljiva slika/tepih prikazuje stilizirani motiv anđela u akromatskim bojama po uzoru na originalnu sliku.

133

Zeleni tepih u infrared metodi.

„Nevidljivu sliku promatramo korištenjem infracrvene kamere koja nam otkriva sasvim drugu, figurativnu sliku nevidljivu golom oku. Infracrveno slikarstvo omogućuje mi dodatnu umjetničku slobodu slikanja motiva iz podsvijesti i tajnih poruka koje želim skriti u nevidljivi spektar. Skrivena slika i skriveni dvostruki potpis trajno su prisutni na istoj podlozi, a gledatelj ih može promatrati kad god poželi upotrebom IR kamere. Posebnost je ove izložbe u tome što je njome potvrđena mogućnost uspješne primjene metode InfraRedArta i u tehnici vune. Tajanstvena, skrivena slika na prvi je pogled neshvatljiva, ali ovom izložbom i u tehnici vune postaje dokučiva kao dodatna likovna vrijednost i neočekivano iznenađenje”, napominje dr. art.. Dijana Nazor Čorda pozivajući građane Zaboka ali i sve druge zainteresirane da dožive nevjerojatnu avanturu Infrared slikarstva. Tepisi uz izložbu, kako nadodaje, su realizirani zahvaljujući direktoru Anđelku Švaljeku, kojem su se svidjele slike. U izradi tepiha sudjelovali su: dizajnerica Helena Bacinger Škrlec, Milan Črnjević direktor proizvodnje, majstor Alen Majsec i voditeljica prodaje Maja Jug. Pozivnice i deplijan dizajnirao je Goran Mikac.

134

Dijana Nazor Čorda (Split, 1971.) doktorirala je na poslijediplomskom doktorskom umjetničkom studiju Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. na temu Slike u infracrvenom području: odlaganje vidljivoga pod mentorstvom red. prof. Igora Rončevića i izv. prof. dr. sc. Jane Žiljak Gršić. Diplomirala je 1995. godine na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu, program studija Likovna kultura, danas Umjetnička akademija, te stekla zvanje profesora likovne kulture – restauratora. Iste godine dobiva nagradu Fakulteta. Godine 1990. maturirala je u Školskom centru za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Od 1995. izlagala je na 39 samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Belgiji i Australiji. Od 1993. sudjelovala je na više od 100 žiriranih skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te na četrdesetak likovnih kolonija. Stručno se usavršavala na rezidencijalnom boravku u Parizu (Cité Internationale des Arts 2006.). Djela joj se nalaze u fundusima više muzeja i privatnih zbirki. Od 2007. do 2020. voditeljica je likovnog i dječjeg programa Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’Best unutar kojega je autorica i voditeljica na trima projektima: Međunarodnom festivalu umjetničkih zastavica Zagreb, Cest klupaonici, Festivalu umjetničkih naljepnica Art Walk te je koautorica Najfotografije. Koautorica je devet udžbenika iz likovne kulture Pogled, potez i Opažam, oblikujem za učenike od 5. do 8. razreda osnovne škole te triju priručnika za učitelje likovne kulture, Zagreb, Profil Klett. Dobitnica je više nagrada, priznanja i pohvala za umjetnički rad. Za doprinos u likovno-pedagoškom radu dodijeljene su joj dvije državne nagrade: Godišnja državna Nagrada Ivan Filipović 2012. i Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića 2013. Nositeljica je počasnog zvanja AFIAP Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti od 2013. godine. Objavljeno joj je više znanstvenih i stručnih radova te je sudjelovala na više domaćih i međunarodnih konferencija. Članica je HDLU-a Zagreb, InSEA-e, HULULK-a te Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva. Ako se želite odmoriti od loših vijesti, svakako pogledajte ovu u svijetu jedinstvenu izložbu u Zaboku.

135

KNJIGE

136

NOVA KNJIGA UDRUŽENJA ALIA MUNDI JAMES TIAN YU „ ZVEZDANA NOĆ SVICIMA PREKRIVENA“

Udruženje „Alia Mundi” za promociju kulturne raznolikosti objavilo je novo izdanje. Prateći svoju prvobitnu ideju o širenju raznolikosti kultura i jezika, ovoga puta, Udruženje je objavilo izbor iz poezije Jamesa Tian Yua, mladog kineskog pjesnika, književnog prevodioca, kaligrafa i urednika nekoliko kineskih književnih časopisa. Ovu zbirku pod naslovom „Zvjezdana noć svicima prekrivena” (Starry Night Covered by the Fireflies / 萤火虫覆盖的星夜), čini izbor od 21 pjesme koje su objavljene na srpskom, engleskom i kineskom jeziku. To je ujedno i prva knjiga ove vrste prevedena na kineski jezik i objavljena u Srbiji, čime je Udruženje pokazalo da neumorno radi na širenju ideje kulturne raznolikosti. Knjiga je objavljena kao elektronsko izdanje, a autor pogovora pod naslovom „Duhovna šetnja kroz poetski univerzum Džejmsa Tijena Jua” je dr. Ana Stjelja, ujedno i prevoditeljica pjesama na srpski jezik. James Tian Yu / 田宇 je rođen 1994. u gradu Taiʼan, provincija Šandong, Kina. Nagrađivani je pjesnik, urednik i književni prevoditelj s kineskog na engleski jezik. Urednik kolumne za kineski portal CCTV, predsjednik međunarodnog izdanja u časopisu Chinese Literature Magazine, predsjednik međunarodnog izdanja časopisa Poetry Magazine, glavni urednik Međunarodnog izdanja časopisa Taoshan Magazine i glavni urednik međunarodnog izdanja časopisa Dajia Magazine. Njegovi pjesnički radovi objavljeni su u raznim kineskim i međunarodnim časopisima, književnim blogovima, web-portalima, i predstavljeni su u mnogim pjesničkim antologijama. Počasni je član srpskog udruženja „Alia Mundi” za promociju kulturne raznolikosti i jedini kineski pjesnik koji je dao intervju za neki kulturni časopis u Srbiji (magazin „Alia Mundi”).

137

LIVIJA REŠKOVAC SUPTILNI ZNAKOVI ŽENSKOG SVEMIRA Iako bi se moglo reći da je ime autorice prilično nepoznato u hrvatskoj književnosti, Sanja Beraković (Osijek, 1971.) ima dosta rada iza sebe (novinarski rad, emisija na radiju, zbirka pjesama, dječja književnost), čak i igrokaz u Čitanci za četvrti razred osnovne škole. Taj rad traje od njezinih studentskih dana do danas i govori o kontinuiranu radu, ali i samozatajnosti Sanje Beraković. Zbirka pjesama Ona pokraj sadrži sedamdesetak pjesama i podijeljena je u četiri ciklusa: Pokraj sebe, Pokraj vas, Pokraj tebe, Pokraj njih. Kroz njih lirski subjekt (ona) progovara o odnosu sa svakim posebno, ti drugi su neimenovani, ali se daje naslutiti kako je riječ o nekom „njemu“ (ili više njih), djeci, moguće i prijateljima. Ono što je sigurno u svim pjesmama jest da je lirski subjekt u stalnom traženju odnosa ili potvrde s tim nekim „drugim“ putem komunikacije, dodira ili ljubavi; on traži potvrdu u drugom, obraća mu se, govori, ispituje, ali uvijek nekako iz pozicije slabog subjekta, subjekta na rubu, pomalo nevidljivog ili barem poluvidljivog. Tako je taj „dijalog“ u biti monolog, pitanja ostaju bez odgovora, a cijela komunikacija kao da više služi kontempliranju lirskog subjekta nego stvarnom „rješavanju“ odnosa.

138

Pjesme su narativne, bez rime, ispovjednog karaktera, blaga tona, većinom refleksivne i podijeljene u kratke strofične cjeline (tristisi, dvostisi). Tematski se vežu uz ono žensko: horoskop, debljanje, djeca, raspad braka, neuzvraćena ljubav, iznevjerena očekivanja, pitanje slobode… U ponekim je pjesmama vidljiva težnja feminilnog lirskog subjekta za alter egom femme fatale, ali on nekako uvijek ostaje u sferi običnog, nježnog, popustljivog… Autorica se najviše služi retoričkim pitanjima, ponekim metaforama i metonimijama, usporedbama i jačinom pjesničkog glasa koji nježno i suptilno ipak pogađa metu, tiho/glasno izriče sve komplicirane razine i bezbrojne nijanse osjećajnosti jednog ženskog svemira. U jednoj su pjesmi čak vidljivi ludizam i ironija (Noćas bih mogla prepisati najtužnije stihove) gdje se autorica igra s citatnosti velikih pjesma koje vješto umeće u svoj lirski tekst. Sanja Beraković piše o običnim „ženskim“ životnim situacijama, ali opet nekako izbjegava patetiku i opća mjesta, njezina je poezija suptilno promišljanje onog „iznad“, onog što ostaje nakon i onoga što čeka ispred. Jedino što možda nedostaje u ovoj zbirci i čemu bismo se mogli nadati u sljedećim zbirkama je razvijanje tog pjesničkog glasa u jačinu, čvrstinu i malo žestine koje bi ovoj poeziji dalo impuls stilističke i narativne snage više u smjeru „one u“, a ne „one pokraj“.

139

BORIS KVATERNIK PRIKAZ IZ SLIKOVNICE MARUL I JUDITA: PRIČA GLASOVITA“ Inzistiranje na obaveznom uvrštavanju Marulićeve Judite u nastavni program za osnovnoškolce već je dugi niz godina izvor nesloge među hrvatskim intelektualcima. Naravno, praktički nitko nije mišljenja da učenici osnovnih škola ne bi trebali biti, barem načelno, upoznati s djelom od ovakve važnosti za hrvatsku književnost. Međutim, ono što je sporno jest način na koji bi djeca trebala usvajati ovo gradivo. Jedna struja mišljenja tako inzistira na tome da je jezik i sadržaj Judite daleko, daleko pretežak za savladavanje u osnovnoškolskom uzrastu. Stoga je bilo i prijedloga o nužnosti kompletnog prepjevavanja Judite na moderni hrvatski jezik, što je pak druga struja vidjela kao svetogrđe prema značaju jezika originala. Oba ova stava zapravo je lako razumjeti, jer obje su strane u ovom prijeporu načelno u pravu. No, što nam je onda činiti? Kako približiti Juditu mlađim uzrastima? Ep prepričan za osnovnoškolski uzrast Jedno od potencijalno vrlo dobrih rješenja predstavljeno je u knjizi za djecu pod naslovom Marul i Judita: Priča glasovita. Ova stihovana slikovnica iz tiska je izašla 2021. godine, a autorstvo teksta i ilustracija potpisuju Andrijana Grgičević i Marin Baučić.

140

Ovaj dvojac je u Marulu i Juditi odlučio stihovima i ilustracijama prepričati osnovni sadržaj Judite, kao i okolnosti pod kojima se Marulić odlučio na sastavljanje svoga spjeva. Cijela ova slikovnica tako je koncipirana poput sažete verzije epa čiju osnovnu radnju ovdje uokviruju i stihovi o Splitu opkoljenom od strane Turaka te o Marulićevoj intenciji iza pisanja svoga najpoznatijeg epa.

Jasnoća, prilagodljivost, poštivanje književnog predloška Stihovi Marula i Judite jezično su vrlo jednostavni kako bi bili maksimalno pristupačni osnovnoškolcima. Zanimljivo je da su autori slikovnice, iako su obradi Judite pristupili iznimno slobodno, ipak djeci nastojali, bar donekle, približiti i prozodijski stil Marulićevih stihova. Tako je slikovnica, baš poput Judite, spjevana u dvanaesteračkim stihovima te podijeljena u šest „pjevanja“. Iako slikovnica pri raspoređivanju sadržaja naracije po pjevanjima ne nastoji slijediti Marulićev ep, i iako Grgičevićkini dvanaesterci nisu dvostruko rimovani, svejedno je vrlo zgodno vidjeti kako je autorica na domišljat način djeci nastojala predočiti bar mali djelić doživljaja čitanja izvornoga djela. Osim toga, vrlo je interesantno vidjeti i na koji su način spisateljica i ilustrator ovdje nastojali neutralizirati neka sadržajem „škakljivija“ mjesta epa, poput Holofernove požude prema Juditi, opijanja i obezglavljivanja zlikovca. Iako slikovnica ne izostavlja ništa bitno za kostur samog dramskog sukoba, očigledno je da su autori posebnu pažnju posvetili primjerenom predočavanju spomenutih „sirovijih“ motiva. Oni su tako negdje tek insinuirani, a drugdje pak neutralizirani pomnim izborom leksika. Također, ilustrator iz istog razloga radnju epa prikazuje poput priredbe na školskim daskama te tako s lakoćom od nekih jezivih motiva čini simpatična likovna uprizorenja. Slikovnica Marul i Judita jedan je vrlo promišljen pokušaj razrješenja dileme o prisutnosti Judite u osnovnoškolskom kurikulumu. Stoga ne bi bilo na odmet kad bi se što više učitelja i učiteljica s njime imalo priliku i upoznati, jer u ovoj bi publikaciji mogli pronaći potencijalno vrlo moćno didaktično sredstvo za približavanje konteksta i sadržaja „nepronicljive“ Judite učenicima.

141

142

Boris Kvaternik -kurziv. Net 11/10, 2021.