Diskurs - Vol 3./No 2./ 2021.

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 3. No 2. 2021.

1 ISSN 2706-3224

ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 3. No 2. 2021.

ISSN 2706-3224 2

Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof.

Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof.

Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa triput godišnje

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora.

Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa.

Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-NekomercijalnoBez prerada 3.0 Hrvatska.

3

UVODNIK [5] DRAGUTINU TADIJANOVIĆU [6] MIHOVILA WALNER [7] MARIJA JURAČIĆ [9] SUZANA MARIĆ [11] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [13] KATICA BADOVINAC [15] POEZIJA [16] ALJOŠA ĐUGUM [17] ANA STJELJA [18] ANJA LEKIĆ [19] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [20] BOBA GRLJUŠIĆ [21] BRANKA CUKROV-BELAK [22] IVAN GAĆINA [24] IVICA GRGIĆ [25] IGOR DIVKOVIĆ [26] JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG [27] JELENA STANOJČIĆ [28] KATARINA SARIĆ [29] KATICA BADOVINAC [31] KEMAL LJEVAKOVIĆ [32] LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ [33] LEAN RADIĆ [34] LJERKA VARGA [35] MAKS MALER [36] MARIN ČAVELIŠ [37] MILAN DRAŠKOVIĆ [38] MILE LISICA [39] RIJAD ARIFOVIĆ [41] SANDRA BOGDAN [42] SLAVEN KOPANJA [44] SONJA KOKOTOVIĆ [45] VALENTINA MILAČIĆ [46] ZDENKO DUNDOVIĆ [47] ZORAN HERCIGONJA [48] PREVEDENA POEZIJA [49] MARY ANNE ZAMMIT [50] MARIJA JURAČIĆ [52]

HAUARD F. LAVKRAFT [57] SPOMENKA KREBS [61] PRIČE [64] ANA DUDIĆ [65] ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK [67] IVAN GAĆINA [69] JOSIP ERGOVIĆ [71] KEMAL LJEVAKOVIĆ [80] LADISLAV BABIĆ [84] SEAD PIZOVIĆ [85] VALENTINA BERIĆ [87] ESEJI [90] BORIS KVATERNIK [91] RADENKO KELA [96] LIKOVNA UMJETNOST [100] EMIR MUHIĆ [101] IZ SVIJETA KNJIGE [108] JOSIP ERGOVIĆ [109] MARIJA JURAČIĆ [111] VASIL TOCINOVSKI [116] MARIJA JURAČIĆ [119] OSVOJENE KNJIŽEVNE NAGRADE [126]

4

UVODNIK

Ovaj broj Diskursa posvetili smo pjesniku i prevoditelju, profesoru književnosti Dragutinu Tadijanoviću, našem Marganu Tadeonu koji je dva puta bio nominiran za Nobelovu nagradu na polju književnosti i koji nam je u naslijeđe ostavio ono najljepše što čovjek može iza sebe ostaviti - dio svoje duše pretočene u stih.

Pišite za „Diskurs“!

Urednici: Marija Juračić, prof.

Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

5

6

Dragutinu Tadijanoviću

MIHOVILA WALNER DRAGUTIN TADIJANOVIĆ „ROMON MLADOG IZVORA“ ( Rastušje, 1905. - Zagreb, 2007.)

Kada čovjek sav svoj život pretoči u pjesme, onda ga u pjesmama valja tražiti. Hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović, kojeg smo od milja zvali Tadija, je do 1930. godine pisao pod pseudonimom Margan Tadeon.

Dobitnik je mnogih književnih nagrada, od kojih izdvajam nagradu Vladimira Nazora za životno djelo, Nagradu „Tin Ujević“, Zmajevu nagradu, Nagradu Josipa i Ivana Kozarca… Dva puta je bio predložen za Nobelovu nagradu na polju književnosti.

U gradu Opatiji dobio je svoju zvijezdu u Hrvatskoj ulici slavnih, a u Slavonskom Brodu izgrađen je Spomen – dom Dragutin Tadijanović.

Tadijanović je prvenstveno pjesnik. U hrvatskoj se književnosti prvi put javio 1922. godine u školskom listu „Omladina“ pod pseudonimom Margan Tadeon s pjesmom „Tužna jesen“, no pozornost književne javnosti stječe objavom pjesme „Golubinja krila“ u osmom broju časopisa „Književnik“ 1928. godine.

Od 1930. objavljuje pjesme pod svojim imenom i prezimenom.

Njegov je pjesnički opus plodan. Napisao je četrdesetak zbirki pjesama: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama”, „San“, „More u meni“, „Čarolije“, „Prsten“, “Srebrne svirale”… „Srebrne svirale“ su prvi put objavljene 1960. godine. Knjiga je mala 19 izdanja, a svako novo izdanje imalo je nekoliko novih pjesama. Svaku pjesmu je pjesnik datirao, odnosno zabilježio vrijeme i mjesto njenog nastanka. Prva pjesma ove zbirke „Lutanje“ nastala je u Slavonskom Brodu 1920. godine.

Zbirka „Srebrne svirale“ je podijeljena u nekoliko ciklusa, a prvi ciklus se naziva:„Romon mladog izvora“.

Pjesme ovog ciklusa su uglavnom pejsažne. U njima je naglašena nostalgija za rodnim krajem, za prirodom uz koju je Tadijanović bio snažno vezan. Imao je oko za njezine oblike, Tako su nastale pejzažne pjesme: „Samostan“, „Rano sunce u šumi“, „Kišoviti dani“, „Pozdrav šumi“, „Visoka žuta žita“, „Hrastovo lišće šumori, šumori“…)

Uz pejzažne pjesme, nalaze se i ljubavne pjesme ( „Susret“, „Ti i moje srce“, „Uspomene“, „Sanjam kako idem pored tebe“…) te pjesme koje pjevaju o samoći

7

i nostalgiji za proteklim danima. („Tužbalica za vinogradom“, „Samoća“, „Večer“, „Mladić u trsju tužan“, „Gdje su mladi dani“…)

Koliko su Tadijanovićeve pjesme izrazom jednostavne, a osjećajem bogate, neka nam pokažu stihovi pjesme „Sanjam kako idem pored tebe“.

SANJAM KAKO IDEM PORED TEBE ... ali kad te u daljini ugledam, Prelazim na drugu stranu, protivnu, Gdje me nećeš opaziti Izmeđ pròlaznikā mnogih.

Pred tobom se sakrivam Za uglove ulične Ili za širòka stabla.

U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Rastušje, 11. rujna 1923.

Može li jednostavnije? I može li ljepše?

8

MARIJA JURAČIĆ PJESNIKOVIM STOPAMA

Put nam je svima zacrtan. Jednosmjeran je i uvijek stiže do svoga kraja. Prolazimo njime do krajnje točke bezimeni, u drugom koljenu već zaboravljeni ili ostavljamo trag koji će netko umijeti pročitati. Ponekad upijemo nečije poetske stope i nesvjesno ih nosimo kroz život.

Kada sam svoju prvu zbirku pjesama nazvala „Stope u pijesku“ nisam ni pomislila na Tadijanovićeve stihove, na njegove Stope u snijegu, ali su oni, očito, živjeli u meni, duboko zakopani u neki sloj sjećanja. Te stope naših pređa su poveznica s onim što je bilo, nalazimo ih u svemu što čini dio našeg života i što nas vezuje uz prošlost.

Dragutin Tadijanović je imao dug životni put i na njemu je ostavio mnoge stope, tragove koji nam pokazuju smjerokaz da vidimo kako je bilo, kako se čovjek nosio sa životom, što je otkrio i zabilježio o čovjekovoj sudbini pod dalekim, hladnim zvijezdama.

STOPE U SNIJEGU

Sinoć sam prolazio gradskim ulicama.

Svjetiljke su žuto gorjele, I nigdje nije bilo nikoga.

Padale su sitne zvjezdice: Bijeli snjegovi.

Prolazio sam, sinoć, gradskim ulicama.

Snjegovi su stope moje posipali, Zasipali.

Tiho.

Ja volim ići snježnim ulicama Kad gore plinske svjetiljke I hladna svjetlost pada na snijeg suh.

Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: Kako se kući vraća.

I nezasut.

9

Varate se ako mislite da je Tadijanović ovu pjesmu napisao u poznim godinama.

Pisala ju je njegova iskusna duša koja je tada prebivala u mladome tijelu.

Atmosfera pjesme je tiha, svečana, puna neke bolne ljepote.

Osamljen čovjek luta pustim, gradskim ulicama. Hladno je. Snijeg pada sa sjajem zvijezda i prekriva njegove stope. Te stope, koje nestaju pod naslagama novoga snijega, meni govore da nije važna dužina lutanja. Važne su samo one stope koje čovjek ostavlja kada se kući vraća. Njih život ne može zatrpati. A svi se vraćamo kući, bez obzira znamo li što je i gdje je ta naša vječna kuća. Znači li pjesma nešto više od opisa jedne osamljene zimske noći, onda je ona metafora čovječjeg života.

Pjesma je kratka, ali njezini motivi tvore vizualnu čaroliju. Ulice su puste, svjetiljke su žute, zvijezde sitne, a snijeg suh i bijel. Sve je tiho. Mislim da stope u snijegu znače koračanje kroz život pa bi cijela pjesma bila metafora.

Polako koračaju pjesnikove stope pjesničkim stopama, ulaze u naša srca i postaju naša bogata svojina.

10

SUZANA MARIĆ MARGAN TADEON

Koga nisu u dušu dirale Te njegove Srebrne svirale?

Dugovječni starac I zauvijek dijete Znao je da stihovi U srce lete.

U mislima ga vidim Kako kroz Visoka, žuta žita. slavonskim poljima polagano skita.

Ponekad zimi, Na obližnjem brijegu Ostavja iza sebe Stope u snijegu.

Volio je s društvom, sjedit u kavani, Pitao bi tada: „Gdje su mladi dani?“ U zimsku bijelu noć Znao bi u šetnju poć' Uvijek je u sebi dijete bio Mnogo nam je stihova ostavio.

Sve je životinje volio Ni jednoj ne bi odolio.

Pa bi poručio onima Koji životinje vole Neka se igraju sa psima jer

11

Nema za mačke škole.

One svoj život žive A ljudi neka ih samo Maze i nek im se dive.

I on je bio vragoljasto dijete Pa kada bi ga izgrdio tata Obećao bi čvrsto: „Bit ću dobar iz inata!“ Ali kad odrasem radit ću Prijateljstvo riječi gradit ću, gradit ću!

Zatim bi se umirio S tatom pomirio A tata bi svoje dijete Podigao put rakete. „Dohvati mi, tata, Mjesec“, Veselo bi povikao Da je Mjesec predaleko On to tada nije znao.

I danas bi rekao, taj vedri starac: „Nosim sve torbe, a nisam magarac!“

12

A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K Potaknuta pjesmom Dragutina Tadijanovića „Kada tišina spava, zlato moje“

ZAR JE MORALO Molitva na molitvu i jučer i dan prije Kao zalog, kao sutra bez svitanja.

Ne napuštaj ovo malo što je naše Ne mogu sama dalje i kako.

Ustrajem, govorim, tješim, najviše sebe Kao da me ne čuješ, možda Pogledaš osmjehom moju tugu Tebi je znano, sve prihvaćeno.

Kako dalje, misao me boli, jako Odgovor nemam, tebe ne pitam.

Ti već daleko putuješ, zvijezdama Zar moralo je tako, zar je moralo?

13

A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K PITAM BEZ GLASA Tadijanovićeva pjesma „Kišoviti dani“ iz 1922. g. iznjedrila je malu pjesmu o kiši jednog zagrebačkog dana 2021.

Ponovno kiša kiši A do maloprije Sunce se prostrlo Nebom.

I danima tako.

Oblaci dolutaju Od nekud Pa se smrači I lije i sipi Satima.

Onda odlutaju Na drugu stranu Oblaci A Sunce veselo Osuši mlade travke Toplinom I u čas ljepota Ponovno razveseli Dušu.

Do kada će tako Do kada Pitam bez glasa Nikoga.

14

KATICA BADOVINAC VJEČAN SAM KAO I TI, SUNCE

Dragutinu Tadijanoviću (1905. - 2007.)

Sav tvoj život iznova se budi s pjesmom ponovno se rađaš i rasteš i blistaš kao šuma mlada okupana suzama rose u mirisno jutro.

Sunce sjajno zaogrnulo te zlatnim plaštem koracaš livadama zelenim, poljima zrelim, preko mirnih voda i pjevaš pjesmu Suncu: „Vječan sam kao i ti Sunce!“ U predvečerje uspravan, visok stojiš na brijegu i dugo u noć u mrklu, toplu noć osluškuješ mrmorenje vjetra i „Visoka žuta žita“, a tvoja srebrna silueta poput jablana vitka uzdigla se sve do zvijezda.

15

16

Poezija

ALJOŠA ĐUGUM ANĐELI BEZ SNOVA Svu noć je pjesnik svjedočio bez slova kako vjetar bičuje nebeska rebra u krivolovu na anđele bez snova zujale su zrakom strijele od srebra.

Grmjelo je i kišilo noć cijelu letjela su mokra pera iznad grada i nebo bješe u crnom odijelu k'o sjena koja pada, spremno da strada.

Zora je dovukla oblake od vate upila krv izranjavanih nebesa jer prebolno bi bilo da ljudi shvate da bol preživi bez kostiju i mesa.

Daleki osmjesi onih kojih nema potrebniji su od svih njihovih rana to su mala Sunca iznad krizantema koja probude vedrinu novog dana.

17

A N A S T J E LJ A TAJANSTVENA DAMA

Dama, tajanstvena poput noći čiji je veo sačinjen od mesečine iznenada se na vratima pojavljuje na grandioznoj kapiji jezgra Prirode.

Ptice počinju da igraju u jatima, lepršajući krilima preko morskih stena, drveće odeveno u nove haljine, krošnje drveća preobražavaju se u krune.

Sunčevi zraci vole božanstvene nijanse, prepuštajući se hladnoj mojoj duši povetarac moje lice miluje, oslikavajući nebo nitima čipke.

Proleće je tajanstvena dama ponekad puna sjaja, ponekad senovita, kad spusti svoj veo zeleni njena divna slika prizor je neviđeni.

18

A NJ A L E K I Ć KOLOVOZ

Kraj osušenih cvjetova kadulje i smilja, duž kamenjara tvrdog i travki kovilja, oprezno vozi svoja žarka kola kroz nisko raslinje i brda gola.

Kroz borovinu koju moja baba davno zasadi da se kamenita gruda kako smekša i rashladi, preko mekog busenja požutjele trave miris vriska raznosi među kotrljane plave.

Odlazi polako dok još u njem' žara ima, zahvaljuje na pjesmi, ptici i zrikavcima. Širokim pogledom zagrli planinu, mahne toplom moru, šmriki i pelinu.

Još se kratko osvrne da za hladne dane utisak ljepote u njemu ostane.

Suhe suze rastanka kotlina mu vraća, jer što drugo mogu dati šikara i drača?

19

A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K RASCVJETANA TREŠNJA

Tu negdje u blizini, u krošnji rascvjetane trešnje još šumori tvoj glas.

Molitva nijema i bolna niže se jekom čuvana.

Tko li će je sve čuti, tko li zastati ispod trešnje rascvjetane?

Mogla bih ti reći da još smo isti, da još smo oni od nekada, da se ništa promijenilo nije, ali znamo.

Sve nam je znano.

A kada trešnja prepusti povjetarcu svoje cvjetne lati u visine s njima otići će i sve što smo bili.

Tu negdje u blizini, u krošnji rascvjetane trešnje tvoj glas čeka svoj let.

20

B O B A G R LJ U Š I Ć GLASIJA

tamo mirujem sita onih koji slušaju a ne čuju u osami između plavetnila na vrhu moje Glasije čiji je rub sunovrat mene glasnu ište more valom ptica lepetom kamen mukom ne brini za nas od glasije i sunovrata nemaj straha za nas

21

BRANKA CUKROV - BELAK POESIA DEL MAL

Kroz usmine mliječnih staza svemira nazirem uštap tvoga tijela.

Do pola si bog, od pola ja.

Između pasija je zlata: tama.

Sanjao si.

I ja sam sanjala krošnje sekvoja na ekvatoru vremena.

Pod njima izdahnuo si nevinost iz mene i položio je pred Evina zmijolika stopala.

Zoveš me Damaris, kći carinika vjetrova i otkupnika zlih voda.

Zoveš me jedina u trojstvu smrti.

Zoveš me.

Na tvom licu počivaju ruke mrtvih pjesnika koje pišu poeziju prokletih.

(Nisu ih mogli sputati pod zemljom.)

Poesía maldita.

Zoveš me Poesía maldita dok prebireš rubinsko zrnovlje mogranja.

Zoveš me. Zoveš me 22

Poesía desagrada.

(Moji su dlanovi sunce razdanili zlom.)

Čelo polažeš na pubis crvene kaverne krematorija jezikom rujući jutro.

Uzdigni se nada mnom i svoj mrak svrši u komori sna.

Zoveš me.

Zoveš me Poesía condenada.

Zoveš me Damaris.

Moje ruke umiru daveći mrtve pjesnike.

Zovu me Poesía.

Poesía del mal.

23

IVAN GAĆINA ŽIVOT I SMRT

Nema rješenja pitkog kao smrt.

Siva, gorka, slatka, slana.

U svim dimenzijama, iz svih točaka, iz svih uglova...

Izlaz iz boli, uvir u nirvanu, carstvo blaženstva...

Ljubav i mržnja, bliske družbenice; život i smrt, nerazdvojne suputnice, pružaju mi hladnu ruku.

Grmljavina iz oblaka, sivilo svih završetaka, kolijevka čovječanstva, pepeo pravde...

Na putu u nedodirljivost samo ti i ja.

24

IVICA GRGIĆ U KASNU, VJETROVITU JESEN

Volim ti proći kraj kuće zanesen dok uvelo lišće pod nogama žuti u ovu krasnu, vjetrovitu jesen što tajnu ljubav u granama sluti.

U gluhoj noći kada krov ti grli tama ti spavaš, mila, na jastuku bijelom a krvlju mojom kola čežnja sama iduć tvojim nagim i usnulim tijelom.

Oćutim ti tada pramen kose drag srce ti hladno k’o snježna gruda a vjetar već briše svaki mi trag i spomen da ikad sam prošao tuda.

25

IGOR DIVKOVIĆ BURME, MINĐE I ĐERDANI

Kud svi Turci, tud Turkinje, kud buljuci, tud Seldžuci, s njima, eto, malog Muje što, po noći, konja kuje.

S njima jaše, s njima jezdi, po Mjesecu i po zvijezdi.

S njima dura, s njima gura, s njima mezi, s njima lezi.

Kuda Ture, tud i bula, kud dimije, tud nanula Kuda pita, tud tepsija, s aščinicom i aščija.

Uz dimije i nanule jezdi, jaše mal' Mujica.

Uz džezvu je lokum, fildžan, uz buljuk je i bujica.

Kuda Ture, tud i bula.

Kuda Đugum, tud i Đula.

Kuda telal, tud i haber, kud mualim, tud i mula.

I Mujica s njima jezdi, teferiči, čardak gnijezdi.

K'o hadžija s njima lezi, kao bezi, s njima, mezi.

Gura Ture svoje bure.

Svoje bure bula valja.

Buretu je Ture bliže, buretu je bula dalja.

Mujo, bure, tura, gura, Mujo, bure, valjat valja.

Budžak, čibuk, jah nargila i adeti, muhabeti.

26

JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG LABRADOR

Tražih te po svijetu svih ovih godina al' nažalost nisam te našla.

Tek jučer sam te slučajno otkrila ugodno skrivenog u tuđem domu, u žarkom pogledu elegantnog Labradora.

Gledao me je dugo kao da se prisjeća nekih još toplijih proljeća.

Gledao me je smjelo i kao da mi ne zamjera svu ljubav koja ga je pretvorila u vjernost jednog psa.

Gledao me je neprestano i kad sam odlazila bez tuge i kajanja, njegov pogled je govorio nešto o smislu beskraja...

27

JELENA STANOJČIĆ MLADIĆIMA MOJE MLADOSTI

Gdje ste danas svi vi, divni mladići I da li vam mladost u pohode dođe?

Da li kraj čaše života ispijene do pola Ponekad, pored vas, i moja sjenka prođe?

Ili su vas stisle godine osrednje?

A možda i sam život kroz šake vas melje Mladost je prošla, a s njom i bezbrižnost Grubost života, pita li za želje?

Gdje ste svi vi, divni mladići?

I ja sam isto na pola puta stala Pa zbrajam korake, poteze i slike S ijednim od vas, da l' bih sretno sjala?

Al' hvala vam, hvala - što ste postojali; Jer vama sam bila posebna, najljepša.

Svu ljepotu mladosti vi ste meni dali Sve nespretne riječi na kojima ste pali.

I moram vam reći nešto vrlo važno: Bili ste hrabri, srčani mladići Ovi današnji malo su vam slični Tek po koji djevojci ohrabri se prići.

Godine prođoše, a srce u čudu Mladost je otišla, tiho je nestala Iznenada djevojka o ženu se spotakla U bivšim mladićima starce ugledala.

28

KATARINA SARIĆ ŠETNJA

Nećeš pronaći u turističkim vodičima pričanjima i pričama u priručnicima tipa - put kojim se rjeđe ide taj podatak atak na osvjetljene glavne ulice jedino što oni vide jesu šetačke zone i semafor komfor i roba s tržnice prilagodiće se zakonu potražnje i ponude za tili čas.

A ti ćeš, koliko već večeras razvaliti kosti lobanje i vrištati na sav glas igrati po zategnutim živcima u nastojanju da dokučiš kuda te vodi ovaj put izvoditi piruet -pjesu e pare preko uglačane kore izručićeš tovare i tovare spremne za skladištenje prošetaćeš uznemiren/a od lijeve do desne cipele desne do lijeve moždane polovine.

(Kažu da je desna zadužena za brojeve i kognitivne pojmove lijeva iracionalne strahove) - ili obrnuto.

29

Pretrnuto ćeš uvidjeti da nemaš više mjesta ni za jedan sjebani korak čak u hemisferi da svaka je vijuga pretrpana fioka a svaka fiesta polupana. Šetaćeš kao zvijer po kavezu od mozga samljevene kaše spremiti doručak i krenuti u novi dan utaban do tajne večeri.

30

KATICA BADOVINAC POSTAJUĆI CRVENA RAKETA

U neskladu vremena tvoj duh je obojio usijanu tamu smijeh Sunca u zelene valove dok si se poput plime magično uzdizao krajolikom mojih azurnih misli.

Slijedila sam tvoje nevidljive stope bibliotekom udišući mirise dugo nedirnutih požutjelih knjiga.

Zjenama mojim čitao si retke s papira stihove ispisane bijelom rukom, a vani je još uvijek mrmorilo Borje sve uskrsle otkucaje tvojih pjesama.

Obavijen krilatom tišinom nisi mogao čuti ni osjetiti zasljepljujuću bjelinu noći nalik na Buđenje vječnoga života; postao si bešumna Crvena raketa što beskonačno kruži nebom ponad krvavo purpurne Europe nemoćan da zaustaviš okrutnu Eridu u njenom mahnitom pohodu.

31

K E M A L LJ E V A K O V I Ć SAMRTNA SVITANJA

Svaka zora istaka noć istokom: U svanuće; Te u procvao bijeli dan; U nove čežnjama utopljene snove; I, u isto vrijeme, pritajno, kriomice mene, u grobnicu mojih samrtnih svitanja.

Bez pitanja, kako to da se ne mogu na smrt privići, i pri njenoj misli ne biti u primisli o njenom in aeternum.

Kada svakim danom mrem, svakim trenom iščezavam i spim, slatko smrtno sasvim, sa samrtnim svitanjima.

32

LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ RULET

što nas se tiče što se život s nama zaigrao izigrao nas i proigrao ma što nas se tiče što nam se u lice cinično smije živjeli smo stotine života mijenjali stotine lica kao besmrtnici nas dvoje jedno s drugim ispreplitali svoje lude snove mi ostavljene usijane lude glave koje su se rugale uzaludnim porazima bez imalo kockarske sreće rugali smo se životu zaigrali smo se bacivši kockice ljubavi pa izgubili sebe

33

LEAN RADIĆ U KNJIŽNICI Tras!

S trećeg reda police padne knjiga na pod.

Naglo se okrenem i ugledam te kako nijemo stojiš između hrvatske književnosti i španjolskih klasika.

Gledao sam u tebe, ti u knjigu si gledala; vrijeme na trenutak stane. Želio sam tvoj Um no ti si se okrenula i nestala u odjelu filozofije.

Podižem knjigu s poda; na koricama piše Gabriel Garcia Marquez.

Sto godina samoće.

34

LJ E R K A V A R G A ZALAZAK

Tamo gdje Sunce zapada, Iza visokih planina Zemlje, Lijepo urezanih u krajolik Ponovno more guta zrake, Crvenog smiraja.

Tamo gdje se dodiruju more i obala Crveni oblaci nastaju prije mraka, Dok posljednja se zraka u vodi gasi, Titrajem posljednjeg trena, Nijema nastaje tama.

Snovi! Od kud dolaze snovi, koji koračaju mračnim cestama Rubovima mekih jastuka, Pa nestaju buđenjem novog jutra, Čekajući novi smiraj na obali mora?

Tamo gdje zapada Sunce, putuju i snovi, Preko svega i život se ponovno rađa i umire.

35

MAKS MALER PLAVI BARŠUN Kada je to bilo - pitanje u glavi Nekada, možda jučer ili duže Sjeta tiho po sjećanju puže Kuda je nestao baršun plavi?

Gdje smo, s kim se smijemo?

Daleko u prostoru i vrijeme je stalo Kao da sve je u zemlju propalo Došlo je neko proljeće nijemo.

Na vidiku samo su sjene Prolaze neka nepoznata lica Kroz aleje bijelih tratinčica Pogled traži uspomene.

Davno je to bilo, negdje na javi Ja - usamljen gavran na suhoj grani I godinu drugu počinju nizati dani Kada sam gledao baršun plavi.

36

MARIN ČAVELIŠ EPSKA PJESMA

Na zidu mrlja od krvi sa ostacima komarca.

Mučki je napao prvi i stradao od udarca.

Ta je krvava fleka na mjestu krvoprolića, znak junaštva čovjeka i borbe živih bića.

Junački se borio, ali nije imao sreće.

Na junaka je udario.

Više krvi piti neće.

Nek' ta crvena mrlja opominje krvopije – u krvavu smrt srlja ko drugima krv pije.

37

MILAN

DRAŠKOVIĆ

SELIDBA

Sad napusti tople vrtove Alhambre Jer nisi vetar zarobljen u gromu.

Možda je sever ona destinacija srca Da prvim snegom umiješ vrelo lice Da zaploviš u gondoli od leda Do zemlje gde sunca nema Za nevernike i one bludne A noć na prestolu od horizonta Razotkriva sve tvoje nedoumice.

38

MILE LISICA NEDOSTAJANJE

O, kako mi sada nedostaje Neki jednostavan dan Jesenji Da mi u kostima zašumi reka I da na njoj dve patke plove I da dugo Dugo pričaju o ljubavi Ispod celog neba Ispod celog rebra.

O, kako mi sada nedostaje Jedne male ulice metar Da me u zglobu jutra Beli leptir u njoj uči molitvu Da mi koren i cvet Nikad ne izgube Nadu i ljubav.

O, kako mi sada nedostaje Da me pod kožom razlistaš Kao bukvar Dete U prvom osnovne.

39

DVADESET MRVA Dvadeset kvadrata jeseni Izgubljeno ispod kože Budi me.

U oku mi fermentisana tišina Na rame kasne ptice U kostima plove lađe A more nadolazi Miluje početak kraja Očima ga čuješ.

Dvadeset galona jeseni Na jednoj staroj fotografiji Ljubi me Ljubi te.

Pre nego oslepim Postani nebo Magla sam na reci Neka svu prazninu tvoju Izmeri zemlja u meni I vidjećeš Ostaće dvadeset mrva duše Da te čeka Dvadeset mrva bezvremenih.

Ove pjesme Mile Lisice su osvojile prvo mjesto na međunarodnom festivalu poezije „Panonski galeb 32“.

40

RIJAD ARIFOVIĆ SAN O SUNCOKRETIMA

Sanjao sam te u polju suncokreta negdje na kraju duge.

U očima ti sunce na usnama osmjeh u duši nespokoj.

Nisam bio tamo da ti otpjevam pjesmu u kojoj si ti, sunce i vjetar, Nisam bio tamo da te odjenem u haljine tanke tijelo da se kroz njih sluti suncokreti da se za tobom okreću.

Nisam bio tamo da zaustavim vjetar da ga zamolim da ti odsvira pjesmu u kojoj plače jedna violina.

Nisam bio tamo da ti uberem suncokrete da napravim fotografiju da sakupim snove koji mirišu na šafran i cimet.

Nisam bio tamo nisam došao u taj san sakupljao sam stihove za ovu pjesmu.

41

SANDRA BOGDAN SVIJET JE PRLJAVO MJESTO

Bjeline. Svuda oko mene.

Do svake točke horizonta proteže se snovita praznina, bijele plohe bez odraza.

Od ledenih kristala zjenice postaju modre.

Umivam se snijegom kao svetom vodom.

Trebala bih skinuti tešku odjeću i čizme odložiti s desne strane postelje od snijega.

Gole grudi drhte pokrivene samo koprenom izmaglice.

Bosa stopala mrznu od hladnoće.

Neki daleki san.

Snoviđenje.

Djevojke s vijencima od narančinih grančica rastu divlje poput vinove loze dlanova punih zelenih smokava i bijelog grožđa ne sluteći još da svijet je prljavo mjesto dok piju bijelo mlijeko iz rijeke koja kroz vrt teče.

Ljudi rastu poput drveća slatke i kisele jabuke dok ne postanu stara kora drveta obrasla trnjem, crnih, kvarljivih plodova misli nagriženih crvotočinom.

42

Dan bez boja.

Bremenit znamenjem.

Sići naga u maternicu Zemlje kao zrno pšenice koje noću sanja da postaje žito.

Odvojiti se od svoje kože i kostiju iskoračiti iz tijela oslobođena, rastočena u snu bez misli.

Bijela ploha bez odraza.

Na pustopoljini šutljivih stabala i oštrih sjena gledati u noćno nebo na kojem stvaraju se sazviježda od ljubičastih kapilara Orion, Perzej i Pegaz daleki, nedokučivi prostori vremena.

Neki daleki dan.

Samo naslućen.

U proljeće djeca će brati cvijeće na zapuštenom humku.

Brojim udisaje zatvorenih očiju, krvotok postaje ledena cesta po kojoj trče noćne životinje i hvatači snova.

43

S L A V E N K O P A NJ A DA PODVUČEMO CRTU Da podvučemo crtu, stari Ispod nemilih događaja U četiri i petnaest izjutra Ostali smo samo ti i ja.

Da podvučemo crtu, stari Pa neka ide kud god mora ići.

Otišli su svi koji vrijede A mi ih nekako moramo stići.

Da podvučemo crtu, stari I zagazimo u ovu vodu mlaku Kao i svi oni prije nas Koji već godinama tapkaju u mraku.

Povratak na staro nije opcija Mada nas je pomalo strah Svi mostovi koje smo prešli su srušeni I pretvoreni u prah.

Svi usponi i padovi Sve spletke, laži i istine Sve je to prošlo Kao što jednom prođu i sve iluzije.

Naš stoljetni savez je srušen A neprijatelj nadire.

Krvavih sam koljena Ali sad nije vrijeme da se umire.

A bit će ipak da sam najbolje dane ostavio Na tom putu za jug gdje sam usput ostario.

44

S O NJ A K O K O T O V I Ć PRIJATELICE Več ne vem kaj me k tebi navek vleče gda dojdem vu stari kraj noga sama hodi prem potoku gde smo se furt nas dve držale za roku.

Bila si tak lepa kak mlada, mi dve jos puce z istim senjima vsaki dan kak bi nam dišeći veter protuletja raskuštral lasi, da znami med potokom odraz išće a posle da ti trudne od igre spletemo lišće.

Denes gda dojdem, još navek si mi lepa mada takša, kvrgavih prsti i pogrblena tela dok te gledim znam da bi zate i den denes vse dala, celo bi živlenje tvoje viseće lasi prala.

Veter, kak da zna naše senje, pak se igra se z nami, pak nam lasi nosi kak negda, vu največoj radosti!

Briga me kaj veliju da sem čudna kaj dojdem ti navek, ne znaju da vu tebi gledim vsu svoju mladost punu živlenjske vreve same ne kak oni – obično dreve!

Denes vu igri vse je isto, same potok ne v miru nas v njegovom špiglinu ni!

Morti je dobro da si ne gledimo lice mi dve,

45

ti, moja vrbo i ja, stare babice.

VALENTINA MILAČIĆ BOJE

Boje na prstima boje na dlanovima boje na licu boje na zidu na grafitu, boje, vrele munje i crvenog srca.

46

ZDENKO DUNDOVIĆ D A N

Sam u tišini odmaram, mislima se zabavljam, svježi lahor lice mi umiva.

Kakav dan, bojama je ispisan, a frula ptica u ušima odzvanja.

Dan kao san koji nikada ne spava, budi mi u srcu suzu kao dar.

Nisam sam.

Rosne oči brišem, grli me dan, na usnama poljubac ostavlja.

47

Z O R A N H E R C I G O NJ A KOMARAC

Postaje li komarac ikada pijan od pijane ljudske krvi u kolesterolu, nikotinu, zlovolji i alkoholu?

To sićušno opredmećenje zvuka bez lika i jasnoće, sluha i određenja.

Na trenutak ojačan nabojem karakternih eritrocita kopni kada krv ishlapi iz mrenastog tijela.

I dalje udaljen od svojeg lika i svrhe i smisla živi kao prozirna paučina nošena vjetrom bez smjera i mete.

Poznajem takve ljude…

48

49

Prevedena poezija

MARY ANNE ZAMMIT (MALTA) NOSIM TE U SEBI Nosim te u sebi, kao zvezda padalica, u univerzumu svog srca.

Ljubim te dugo, sočnim usnama, i med na mojim otečenim usnama, moj glas odjekuje poput sirena, spremnih da za muškarce zapevaju.

Ovaj put za tebe.

Ponovo naša pesma i pokreti u laticama zlata.

Niko ne zna za nas čuvanu tajnu.

Nosim te u sebi. ali ti se uzdržavaš. pa te poljubim opet, nadajući se da će magija između nas osvojiti tvoje srce. i zadržati te tamo, priđi bliže.

Napolju je vrlo hladno. kada ti nisi tu.

50

MESEC Ti me pitaš jesam li zaljubljena. a ja kažem, možda da. zaljubljena sam u Mesec.

On spava na mojim grudima.

NAŠA PRIČA Naša priča je poput mora, nema kraja, niti povratka.

Naša priča u ciklusima, jedan za drugim. Čudno je kako osećam da žudim za tvojim očima.

Kao more.

Nema kraja, niti povratka.

Prijevod s engleskog: Ana Stjelja

Mary Anne Zammit je pjesnikinja i likovna umjetnica s Malte. Po profesiji je socijalna radnica. Završila je i studij diplomacije, novinarstva i likovnih umjetnosti. Objavila je tri knjige proze. Poeziju objaviljuje u međunarodnim časopisima, na književnim blogovima i na portalima, a zastupljena je i u pjesničkim antologijama. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada. Kao likovna umjetnica, sudjelovala je na nekoliko osobnih i kolektivnih izložbi.

51

MARIJA JURAČIĆ VRATI MI PJESMU

Dat ću ti ovu pjesmu ako mi vratiš stihove za tebe napisane, ako mi vratiš cvijeće od bijeloga voska od modroga sna.

I nagorene svijeće mi vrati a ja ću ti punu čašu onih crnih zvijezda dati s oka nakapanih. .

Ako ovo i nije prava pjesma jer u pravoj te pjesmi nikada ne bih nazvala opsjenarom, tatom nego dušom svojom, zlatom ti mi ipak vrati moju pjesmu.

Ako hoćeš, lagat ću ti ženski zamagljeno, mazno, uvijeno da nikada tebi nisam napisala stih, da sve je to samo glupost, igra dokona ona što je od iskona igraju On i Ona.

52

Priznat ću ti da se noću u gorskom jezeru s punim Mjesecom kupam da mi vjetar u pohode dolazi da mi breze otkrivaju sve tvoje tajne i da su moji prijatelji vukovi koji male vjeverice od zvijeri čuvaju.

Ali, vrati mi moje stihove.

Nisu oni za tebe pisani.

Oni su pisani za Ljubav.

I give you these poems I give you these poems if you return to me the verses for you written.

Give me back my flowers of white wax of a blue dream.

And return to me the burned candles and I'll give you a full glass of black stars out the eye dropped.

If this isn't a real song because in a real song I would never say that you are a swindler and a thief than my soul and my gold still give me back my songs.

If you want, I'll lie to you female blurred, smooth, twisted I didn't write never to you a verse, that it's all just nonsense, 53

the lazy game the play he and she since time immemorial I'll confide you I bathe in a mountain lake at night with a full moon the wind comes to visit my that the birches tell me all your secrets and my wolf friends guard the little squirrels from the beasts.

But give me back my verses.

They are not written for you.

They are written for Love.

Translated into English by Marin Mamić

54

ICH WERDE DIR DIESES GEDICHT GEBEN

Ich werde dir dieses Gedicht geben und du gibst mir die Verse zurück die ich für dich geschrieben habe.

Gib mir meine Blumen zurück aus weißem Wachs aus einem blauen Traum.

Und gib mir die heruntergebrannten Kerzen zurück.

Ich werde dir ein volles Glas schwarzer Sterne geben die aus dem Auge tropften.

Wenn dies kein richtiges Gedicht ist denn im richtigen Gedicht würde ich dich nie Schurke oder Gauner nennen sondern meine Seele oder mein Goldstück doch, gib mir mein Gedicht zurück.

Wenn du willst, werde ich dich anlügen weiblich verschwommen, liebkosend, verdreht, dass ich dir niemals Verse geschrieben habe, dass alles Unsinn ist.

Das Spiel ist faul.

Seit undenklichen Zeiten wird es gespielt von Ihm und Ihr.

55

Ich werde es dir nachts gestehen dass ich bei Vollmond in einem Bergsee bade der Wind kommt mich besuchen die Birken offenbaren mir all deine Geheimnisse und dass meine Freunde, die Wölfe, die kleinen Eichhörnchen vor Bestien schützen.

Aber gib mir meine Verse zurück.

Sie wurden nicht für dich geschrieben.

Sie wurden für die Liebe geschrieben.

56

HAUARD F. LAVKRAFT PROVIDENCE

Where bay and river tranquil blend, And leafy hillsides rise, The spires of Providence ascend Against the ancient skies.

Here centuried domes of shining gold Salute the morning’s glare, While slanting gables, odd and old, Are scatter’d here and there.

And in the narrow winding ways That climb o’er slope and crest, The magic of forgotten days May still be found to rest.

A fanlight’s gleam, a knocker’s blow, A glimpse of Georgian brick — The sights and sounds of long ago Where fancies cluster thick.

A flight of steps with iron rail, A belfry looming tall, A slender steeple, carv’d and pale, A moss-grown garden wall.

A hidden churchyard’s crumbling proofs Of man’s mortality, A rotting wharf where gambrel roofs Keep watch above the sea.

Square and parade, whose walls have tower’d Full fifteen decades long By cobbled ways ‘mid trees embower’d, And slighted by the throng.

57

Stone bridges spanning languid streams, Houses perch’d on the hill, And courts where mysteries and dreams The brooding spirit fill.

Steep alley steps by vines conceal’d, Where small-pan’d windows glow At twilight on a bit of field That chance has left below.

My Providence! What airy hosts Turn still thy gilded vanes; What winds of elf that with grey ghosts People thine ancient lanes!

The chimes of evening as of old Above thy valleys sound, While thy stern fathers ‘neath the mould Make blest thy sacred ground.

Thou dream’st beside the waters there, Unchang’d by cruel years; A spirit from an age more fair That shines behind our tears.

Thy twinkling lights each night I see, Tho’ time and space divide; For thou art of the soul of me, And always at my side!

58

PROVIDENS Tamo gde zaliv i reka se obgrle, a lisnati obronci čine uspravnim, uzdižu se Providensa kule – nasuprot nebesima drevnim.

Tu vekovne kupole od zlata žeženog pozdravljaju jutarnji zrak postojani, dok kosi zabati, iz doba drevnog, posvud su razbacani.

A tamo gde uski, krivudavi puteljci dosegnu do padina i grebena, još bi se mogli naći ostaci čarolije iščezlih vremena.

Svetlarnika odsjaj, zvekira udar o dveri, vidi se džordžijska opeka, prizori i zvuci tako drevni – gde gnezdi se mašta duboka.

Uzlet stepenika sa gvozdenom ogradom, prizor sa visokim zvonikom, vitki toranj ukrašen rezbarijom, zidovi vrta nastanjeni mahovinom.

Dokazi o zanemarenom dvorištu pri crkvi podsećaju na smrtnost ljudsku, dok trulog pristaništa gambrelski krovovi osmatraju pučinu morsku.

Trg i tornjevi čiji bedemi, od visokih stabala skriveni, nakon petnaest decenija ostaju nemi – rasulom ovim obezličeni.

59

Kameni mostovi premoste vodene tokove, kuće se na bregove obruše, a dvorišta su za misterije i snove – da opsedaju zanesene duše.

Ograda od puzavice strmoga sokaka, a omanja prozorska stakla osvetle polje pre dolaska sumraka, onaj prostor sve do ispod tla.

Providensu moj! Kakve domaćine imaju zlatna krila tvojih vetrokaza, kakvi vetrovi za elfe i duhove čudne, prikaze sa tvojih mitskih staza.

Večernjih zvona odjeci sveprisutni rasprostiru zvuk po dolu, a tvoji tvorci ispod plesni daju blagoslov ovom svetom tlu.

Snovi se ogledaju u ovoj vodi, postojani u godinama okrutnim.

Duh pravednijih vremena bdi iza naših suza sjajem prkosnim.

Svetlo tvoje svaku je noć na mojoj zeni, premda nas dele prostranstvo i dani – umetnost sušta ti si meni, i zauvek na mojoj strani!

S engleskog preveo Milan Drašković

Hauard Filips Lavkraft (1890 -1937.) je američki pisac kratkih priča, novela i romana, horora i fantastike. Rođen je u Providensu gdje je proveo najveći dio života. Svoje radove objavljivao je isključivo u žanrovskim časopisima. Šira publika i kritika saznali su za njega tek nakon njegove smrti.

Lavkraftova poezija vrijedna je izučavanja zbog boljeg shvaćanja mračnih svjetova iz piščeve mašte. Ostavio je nekoliko stotina pjesama, a najpoznatiji je ciklus od 36 soneta ,,Gljive sa Jugota (Fungi from Yuggoth, 1929-1930).

60

S P O M E N KA K R E B S KIŠA IZNAD SARAJEVA Ne, ne plačem, mili to samo prašina kovitla oluje u sjećanjima i vraća slike našega vremena u nostalgičnu dušu posprema sjećanja o parkovima našega grada po kojima još uvijek kao duhovi šećemo od Morica Hanom do konačišta umornih duša na Putu svile …

Prođoše eoni i neka nova raja čeka s nama da zarudi nad Trebevićem, Ječe uspomene u nama.

Dotakni me večerima, ljubavi mladosti moje, da samo na tren osjetiš divljanje zvjezdane prašine iznad Sarajeva.

Za tebe blistaju kapi sa Vrela Bosne, a tako su divno blesave, samo zbog nas stvorene.

Ne, ne plačem nikada, ljubavi, ali, eto, sjetih se Seherezade i mladosti, a tvrdoglave kiše padaju po prozorima našim i njihove kapi skladaju svoje najnježnije sonate, a svaka nota je tek djelić sevdaha našega grada.

Ne, ne plačem, mili, samo se sjetih Aleje, Katusa i Vilsonovog.

Pjevajući pjesme Bijelog dugmeta, Indeksa, Montana… prođoh Vrelom, Čaršijom i Bistrikom tražeći nas tamo zagrljene, jer možda, eto, i tvoja duša po gradu traži mene.

Možda već noćas sretnemo se negdje tu u krošnjama bagrema ili, možda, u sjenci iliđanskih kestena, opet u pet do pet, na starom mjestu. Ispod krošnji.

Pa opet … Ne, ne plačem, mili, to samo kiša pada i vlaži mi lice ... nad Sarajevom.

61

REGEN ÜBER SARAJEVO Nein, ich weine nicht, Liebling es wirbelt ein Sturm in meinen Erinnerungen und bringt Bilder unserer gemeinsamen Zeit wieder zurück und räumt in unserer nostalgischen Seele Erinnerungen auf .

Erinnerungen über die Parks unserer Stadt, durch welche wir jetzt wie Geister laufen .

Ich spaziere immer noch auf dem Weg von Morica Hanom, der Unterkunft müder Seelen auf dem Seidenweg . Äonen sind vergangen und jetzt warten neue Generationen darauf, dass der Berg Trebevic durch die ersten Strahlen der aufsteigenden Sonne rot erleuchtet wird.

In uns schluchzen die Erinnerungen.

Berühre mich heute Nacht, Liebe meiner Jugend, das nur kurz die Wildheit des Sternenstaubs von Sarajevo zu spüren ist.

Nur für dich leuchten die Tropfen der Quelle Bosniens, sie sind so wunderbar verrückt und nur für uns geschaffen.

Nein, ich weine nie, meine Liebste, aber ich erinnere mich an Seherezade und meine Jugend.

Hartnäckig regnet es an unsere Fenster und die Tropfen komponieren ihre zärtlichsten Sonaten, und jede Note ist nur ein Bruchteil der Glückseligkeit (sevdaha) unserer Stadt.

Nein, ich weine nicht, mein Liebling, ich erinnere mich nur an Aleja, CaféBar Kaktus und den Spaziergang von Wilson, während wir Liedern von White Button, Index, Montena sangen.

62

Ich ging durch die Quelle Čaršija und Bistrik und suchte uns dort umarmt, denn vielleicht sucht mich deine Seele in der Stadt.

Vielleicht treffen wir uns heute Abend irgendwo in den Kronen der Akazienbäume oder vielleicht im Schatten der Kastanien von Ilidza , wieder um fünf vor fünf, an der alten Stelle. Unter dem Baldachin.

Und dann nochmal…

Nein, ich weine nicht, Liebling, es regnet nur und befeuchte mein Gesicht ... über Sarajevo.

63

64

Priče

ANA DUDI Ć ŽUTO U BIJELOM, BIJELO U PLAVOME

Nosila je kutiju žute boje. Razuzdanost života mirisala je oštro oko nje. Plavi sjaj beskraja postajao je stvaran. Žuta boja sunca. Žuta sjena. Žuta gnijezda ptica, skrovita. Žuta kutija u njezinim rukama.

Krvarila je u zglobovima nijemih doziva. Sve će prijeći u narančasto. Zatim u crveno...

Kapali su žuti sokovi iz bijelih cvjetova. Raste napetost u crvenim arterijama, ljubičsto izbijaju grozdaste vene, podmukli zastoj cirkulacije. Pora na koži se otvara, vidljiva je, narančaste boje. Odjek zvona i titraj bubnjića. Crveni alarm.

Nijemi kružok zategnute misaone tetive. Sama.

Zaustavljeni oblak zaklanja jednu žutu zraku, onu s Viktorijina crteža. Pobjeda u imenu njezine kćerke može značiti i njezinu pobjedu. Ubijenu stvarnost zašit će koncima ovoga dana kada klekne ispred nje. Kako da joj kaže? Dok piše zadaću, dok se igraju, dok je uspavljuje? Hoće li imati još toliko snage? U pitanju su sati, minute.

Ona je čeka, upravo sada... Skrenula je u sporednu ulicu da hoda duže, da bezdan misli popusti, da svoje ja upozna bolje.

Ptica u prolazu. Kruži. I ptice žive, i ostarjela zgrada još je tu. Otrcano žuta.

Korjenje bijelog trsja prodire duboko u zemlju, zaustavljeni oblak pretvara se u šarene lopte.

Izdisaj vremena... Zašto ona? Koliko je ljudi u tome času postavljalo isto pitanje?

Kako da se susretne s drugim dijelom sebe same, u istini koja će boljeti? Žuta kutija postaje teža od upijenog sunca, od rasutih nevidljivih komada stakla koji se odbijaju od svih razbijenih izloga stvarnosti.

Ponovno je skrenula u žutu ulicu, sad već hodajući zadnjom snagom.

"Još malo, Viktorija, još malo onog nabodenog oblaka da skinem. Neka ostane žuto. Neka se razbiju i zalijepe godine sreće. Neka se prelije u narančasto, pa u crveno. Sada te ostavljam njemu."

Tek mu je danas rekla, niti on nije znao. Nijemo je slušao. Misli i da je zaplakao.

Za nju nema više suza. Tamo je isplakala sve prošle i buduće suze. Skupili su se oko nje kad je u trenutnoj agoniji nesvjesno pružala ruke. Tražila kćer. Uzvikivala je:" Viktorija, borit ćemo se." Bjelina oko nje, nije znala je li još živa ili već plovi 65

plavim svodom. Tko je Viktorija? Molila je kolegu za jaču dozu... Bili su darežljivi ovaj put. Samo su oni znali.

Kad joj je bilo toliko loše da nije mogla hodati, zvala je njega da bude s Viktorijom opravdavajući se produženim dežurstvom. To je bila najlogičnija laž u ovoj situaciji. Usput, željela je da se on i Viktorija još više zbliže. Vjeruje da je uspjela sve dovesti do kraja. Imala je još snage za žutu kutiju punu sunca zajedno s nalazima, oporukama, dnevnikom kojega je vodila. Tu su bila i dva pisma, jedno za Viktoriju, jedno za njega. I prsten, njegov... Rekli su, a znala je i sama, neće boljeti, samo će zaspati... Viktorija!

Ponovno ga je nazvala gledajući žuta lica prolaznika. Zamolila ga je da požuri.

Njemu će predati užareno Sunce i žutu kutiju, a njezin svijet će postati bijel. Dok je žuto gorjelo u crvenom, svjetlili su oni i u mraku. Nestalo je crvenoga i spajala ih je Viktorija. Željeli su i to pobijediti, ali sada je samo žuta kutija u njezinim rukama, žuta mrlja u vidokrugu života...

Zebnja... mora disati duboko, kisik, sunce, ptica, Viktorija...

Uspjet će, samo da Viktorija ne vidi tu zadnju borbu jednog daha u svemiru. Onda će biti lakše, plavi beskraj je obećavao, sve je tako slobodno, da, oslobodit će se iz tijela. Drhtala joj je hrskavica u koljenima dok je ključ jedva otvorio vrata njihova svijeta. Osjećala je krv na vrhovima prstiju. Opekotine od sunca, od želje života, od razuzdanosti misli. Žuta zraka nabodena na oblak.

Viktorija je dotrčala i taj zagrljaj je bio dug, najduži... Bila je samo dijete i ništa nije slutila. Tražila je žutu boju sunca u njezinim očima. Htjela je reći sve, oprostiti se. Žute suze močile su joj kosu. Otkud mrak oko nje? Rekli su, neće boljeti... prevelika doza morfija... U mraku je pomicala usne, željela je izgovoriti. „Viktorija, doći će tvoj otac, nećeš ostati sama.“ Čula je kako se ulazna vrata otvaraju. Možda to ulazi sunce. Viktorija, pobijedit ćemo...

Svijet bjeline u plavom čekao ju je. Plovila je. Nije se uspjela oprostiti.

Uzeo ju je na ruke, čitao je na njezinim usnama zadnji šapat: "Oprosti, Viktorija. Žuta kutija puna je sunca za tebe."

Mogla je samo mirno otići u svijet bjeline na njegovim rukama. Konačno, osjetila se sigurnom i slobodnom i stisak ruke kojom je držala Viktorijinu ruku popustio je.

"Oprosti Viktorija", i on je izgovorio glasno: "Oprosti što nisam htio znati."

Ptica je proletjela ispred prozora, žuta ptica u bijelome, bijelo u plavome...

Plavi sjaj beskraja postao je stvaran.

66

A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K ŽUTE SANDALE Nije sigurna je li ovom ulicom već prošla iako joj se načas učini poznat izlog s cipelama. Zastane ispred izloga razgledavajući proljetno-ljetnu ponudu želeći shvatiti što se zapravo desilo. Ne, nije ovaj izlog već vidjela jer zapamtila bi one prekrasne žute sandale. Od nedavno jako voli žutu boju iako će ukućani reći da njenim godinama ta boja nikako ne pristaje. Mora zapamtiti koji je to dućan i odmah nakon primitka mirovine kupit će ih, bez obzira što će njeni misliti.

Krene sigurnim korakom prema domu. Na križanju skrene lijevo i za kratko ponovno je iznenadi koliko se ulica promijenila. Prilično se naljuti jer su onaj divni drvored maknuli. Pa gradu treba zelenila kako bi mogao disati, a ovako ga devastirati; odmahne glavom i nastavi do prvog križanja triju ulica. Tu zastane. U njenom sjećanju nisu bile tri ulice, što znači da su morali porušiti neke zgrade ili, upitnici su se počeli slagati.

Možda je ipak pogrešno skrenula lijevo umjesto desno. U ovom kvartu očito nije godinama bila jer jako je malo izlazila sama. Gotovo uvijek je netko od njenih bio s njom u sve kraćim šetnjama gradom. Danas je odlučila prošetati sama, onako kako je to nekada s veseljem radila. Treba se, pomisli, vratiti do onog dućana s cipelama iako je i taj dućan nov u toj ulici jer ne sjeća se da ga je prije vidjela.

Polako se okrene i korak po korak krene nazad. Ulica desno, pa ravno i tu bi trebao biti dućan, ali ne, nije. Na mjestu gdje je zapamtila dućan sada je bio kafić.

Ljudi su razgovarali u čudnoj kakofoniji jezika. Ugleda konobara pa ga zaustavi pitanjem gdje je onaj dućan sa cipelama i žutim sandalama. Malo ju je čudno pogledao i rekao da misli kako ima jedan dućan dvije ulice dalje. Dakle, treba na kraju ove ulice skrenuti desno. Zahvalila mu je osmjehom i nastavila. Ulica je bila duga. Nizali su se kafići, automobili su trubili, ljudi žamorili, grad je živio punim plućima. Svidjelo joj se.

Konačno ulica desno. Skrene i nastavi hodati. Ulica kratka, završava jednom ulicom lijevo, jednom desno, nema dućana. Sada je bila pomalo ljuta. Ta zar nije konobar rekao desno?

Ništa. Odluči vratiti se opet tih nekoliko koraka tamo gdje je skrenula. Na početku te male ulice skrene desno u ulicu punu kafića i nastavi hodati do kraja ulice. Na kraju semafor, nova ulica, samo desno. Ne sjeća se semafora, ali nastavi desnom stranom ulice i nakon nekih dvadesetak metara ugleda dućan s cipelama, ali na lijevoj strani. Njezin dućan.

67

Ne razmišljajući krene na drugu stranu. Gume škripe, truba trubi, ona pada. Ljudi se okupljaju. Netko viče da treba zvati hitnu, policiju… Čudno joj jer ništa je ne boli. Jedna gospođa govori kako je poznaje, iz njene je zgrade, ali ne zna što radi tu na drugom kraju grada. „Sirota ima alzheimer“, žena govori. „Njeni je jako čuvaju već koju godinu.“ Pomisli: „Što god, nema ona ništa, samo je željela te žute sandale“ , a onda sve utihne i nestane.

68

IVAN GAĆINA BREME SVIJETA

Simpatičan starac, duge sijede brade, lagano se kretao prostranom šumskom stazom. Neprestano se osvrćući, kao da očekuje da nekog vidi, izgledao je izgubljen u vremenu i prostoru.

Nitko nije znao koliko ima godina. Volio je prirodu, razgovarao sa cvijećem i sadio mlado drveće, često koristeći neobičan mehanizam nalik ručnom satu.

Govorio je malo i rijetko, ali nije propuštao da mi se osmjehne u prolazu.

Oslanjao se o štaku, vjerojatno izrađenu od otpale grane, a preko ramena je nosio zeleno-smeđi ruksak. Od njega se nije odvajao pa su kolale priče da je u njemu sjeme života, sve što je naslijedio od svoje obitelji nepoznatog porijekla.

Kako sam tragao za materijalom za doktorsku disertaciju o prirodnim fenomenima, odlučih mu prići, uvjeren da o njima mnogo zna.

– Gdje ste se uputili, dobri čovječe? Želite li čaj? – pokazah mu svoju terasu, istodobno promatrajući njegov zagonetni ruksak.

Svanuo je dan osvježen kišom, a u daljini se čuo pisak lokomotive. Mada se činilo da je u žurbi, on ipak prihvati poziv.

– Budući da sam neprestano u pokretu, prenosim ljudima svoja iskustva s putovanja – osmjehne se sjedajući na stolicu koju mu ponudih.

Odloži štaku, ali ne i tajanstveni ruksak. Nakon njegovog posjeta, okolna je priroda oživjela. Primijetio sam i da su mu crte lica iste kao u mog šukundjeda, čija je požutjela slika visjela na zidu. Uzbuđen, pomislih da me vjetar želi naučiti nečemu što sam toliko dugo želio znati.

– Uzgred, ljudi me ne primjećuju jer su preokupirani svojim problemima i brigama. Oni tumaraju bez cilja ne shvaćajući koliko je život u svojoj suštini jednostavan.

Sjetno je promatrao moj stari namještaj, a onda se zagleda u mene. Imao sam dojam da mi čita misli. Slušajući ga, imao sam osjećaj da ga dugo znam, ali da ga nikad nisam potpuno upoznao.

– Posebno me povrijedi kad ljudi gaze cvijeće koje pažljivo sadim i njegujem – nastavi starac. – Teško je opisati njegovu ljepotu i nevinost, a kažu da postoji jedna vrsta koja može oživjeti duše umrlih određenih dana. Nažalost, ljudi sve više uništavaju prirodu. Nedavno sam sanjao da se ona potpuno obnovila.

– Što držite u tom ruksaku kad se nikad ne odvajate od njega? – znatiželjno ga upitah želeći saznati jesu li glasine istinite.

69

– Hm, hmm – promumlja.

– Predlažem da ga odložite i malo odspavate. Obećavam da ću pripaziti na njega.

Kad se probudite, uzmite iz ormara odjeću koju želite jer će vam trebati. Nakon ručka, pripremit ću vam hranu za put.

– Dragi mladiću, veliko hvala na gostoprimstvu. Ne brinem za ruksak jer sadrži breme cijelog svijeta. Rado bih ti dao sve što bi ti moglo pomoći kada bih to imao u ruksaku.

– Kako vam onda mogu pomoći? – nježno ga pogledah, kao da sam jedina osoba na koju se može osloniti.

– Trenutno nisi u stanju nositi ni najmanji teret – namignu mi gotovo neprimjetno.

– Prvo moraš završiti svoju doktorsku disertaciju. Bio si u pravu. Mogu ti pomoći u njenom pisanju kako bi ti mogao pomoći drugima.

– Zaista? – nasmiješih se od uha do uha.

– Obećavam da ću se potruditi pomoći ti da prebrodiš ovu krizu i da dođeš do potpune spoznaje prirode i života, a ti ćeš mi uzvratiti uslugu ako to bude potrebno. Dogovoreno?

– Naravno, što god vam treba! – obećah mu bez mnogo razmišljanja.

– U redu, a sada je vrijeme da se i ti malo naspavaš kako bi, opušten i osvježen, mogao razumjeti neka shvaćanja o životu – reče mi starac dok mi udovi postajahu sve teži i teži.

Prije nego što utonuh u san, pitah se kako je mogao znati za disertaciju koju sam držao u tajnosti.

Točno u podne probudi me sat s kukavicom. Simpatičnog starca više nije bilo pa pomislih da sam ga vidio u snu ili mašti. No ubrzo spazih da je na stolu moja otisnuta i ukoričena doktorska disertacija, kao i uramljena doktorska diploma.

Slika moga šukundjeda više nije bila na zidu.

Starčev ruksak bio je obješen o kuku na zidu kraj ulaznih vrata, a štaka oslonjena na isti zid. Starac bi mogao biti moj šukundjed kojeg nikad nisam upoznao, baš kao ni bilo kojeg drugog člana svoje obitelji. Na neki način me je nadmudrio, ali je tako sudbina htjela. U međuvremenu sam potpuno zaboravio svoje obaveze i dužnosti.

Bio je sunčan dan. Cvrkut ptica pozivao me je da krenem na put. Uz pjesmu i graju, radnici i seljaci obavljahu svoje svakodnevne poslove. Skinuh čukundjedov ruksak s kuke na zidu. Srećom, za sada mi nije potrebna štaka. Čukundjed je bio u pravu: sjeme života sjedinjeno je s bremenom svijeta, a sada sam spreman nositi se s tim.

70

JOSIP ERGOVIĆ POPRATNE POJAVE

„Ženske glave, `ste čule?! Na gmajni Žmarnjak - Drčno ... zresel cvet!“ „Jezušek, Pepica ... pak gde na gmajni?“ „Tam, pri Jožekovi pohabani hiži.“ „Kega Jožeka, onega ki nigdar ne izlezi z `Lampaša?“ „Ah, Franca ... pusti sad Jožeka Laprdaša.“ „Kaj bi ga pustila; nis ga dosle ni primila!“ „No, onda, kaj`e zreslo ... črna dalija il` plavi jasmin?“ „Daj, Roža ... te puknem! Zresel je smerdlivi muškatlin!“ „Je pa kaj ... ja ih nikak nemrem z bašte splevit. Baš sem fčera ...“ Tako je sve započelo, da bi zatim ušlo u povjesnicu svijeta. „Dalje se fućka“, rekle bi dražesne Drčanke. Pa hajde da vam to onda odfućkam. „Coprija, niš ... neg coprija“, pentao je Joža Laprdaš valjajući se po humku vlastite gnojnice. Budući dobrano nahlađen, nije mogao osjetiti ni dio neopisivog smrada zasićenog zapaha pelargonije koji se oko njega rasprostirao. Obasjani svjetlošću uštapa, navrh kupe su se srebrili grumenovi bijelo obrubljenog dlakavog lišća. „Ti si mertvi već mesec dni“, upirao je Joža kažiprst u prsa krepanog Bundaša Terdakove Bare. Pas je buljio u njega svojim nepokretnim staklastim pogledom.

I tako svake noći, već tjednima.

A onda je Joža odjenuo svoje nedjeljno crkveno ruho, svitnjakom zategnuo bijelu rubinu i gaće oko pasa, prebacio preko ramena štrikanu reklu, nataknuo na raščupanu mišju kosu škrlaka s fazanovim perom ... pa se zaputio u grad. Direkt u juratušev ured. „Takva i takva stvar, gospon juratuš, ja bi svojega cveteka zaštitil patentom ... bi rekli, po autorskom pravu“.

Pravnik se slatko nasmijao, ali što ćeš s pijanom ludom, a penezi su penezi, pak bumo krstili oroza. Tako su sačinili zapisnik i sve uredno ovjerili općinskim pečatom. Bučno pljujući u šake, izbrojali su novac pa onda blagoslovili sporazum kupicom mladog vina. Gordo vijoreći fazanovim perom, Joža je oteturao do prve krčme. Tamo je gromoglasno proslavljao svoje autorstvo sve dok mu iz džepa nije isparila i posljednja lipa. Zatim su mu uzeli mjeru pa su ga, blago u Gospodinu, nogopitnuli ravno u noć.

Krvava nosa, prebijen poput mačke, dovukao se na gmajnu i zalegao pored krepanog psa. Nakon nekog vremena prenuo se i zagledao u dva staklasta oka. „Kaj oni znaju, moj Bundaš ... tega zname sam ti ... i ja.“ ...

71

Čitavo selo sjatilo se kraj Jožičina ruševnog kućerka. Predsjednika općine Žmarnjak, zadriglog Juru Maleckija, dvojica su najsnažnijih seoskih momaka neuspješno pokušavala istovariti sa stražnjih sjedišta glomaznog službenog mercedesa. On je za to vrijeme kočijaški psovao i njih i tu prokletu blatnjavu selendru i svoju zlosretnu sudbinu. Demonstrativno okrenut na suprotnu stranu, isposnički ispijen, velečasni Benček se pretvarao kako ništa od toga ne vidi i još manje čuje. Stojeći u vodi do gležnjeva, članovi školskog zbora na sve su se ovo bezglasno svijali od smijeha. Zaludu je učiteljica Štefa Miklenićeva mahala rukama - što dirigirajući, a što dijeleći šamare - nastojeći djecu potaknuti na pjevanje državne himne. Seoska priredba neslavno je okončana prije negoli je pravo i započela dolaskom niza landrovera sa zatamnjenim staklima, nakićenih šumarkom rampi, antena, radara i bog te pita kakve još svemirske opreme. Unatoč žestokim protestima, seljani su zamoljeni da nastavak skupa odrade u obližnjoj župnoj crkvi.

Za to vrijeme desetak je osoba, zakrabuljenih u napuhane antracitne kombinezone, izmiljelo iz prispjelog karavana i, na sveopće čuđenje, stalo gnojnicu ograđivati slojevima zaštitnih traka, urešenim sličicama četiri polegnuta stolnoteniska reketa - s jednako crvenom ping-pong lopticom u sredini - na pozadini crnouokvirenog zelenog kruga. Nedugo potom smrdljivu je mogilu, zajedno s muškatlinima i Barinim krepanim Bundašem, u potpunosti pojela bijela gljiva šatora. Skriven u svojoj naherenoj šupi Joža je promatrao prizor smiješeći se i zadovoljno trljajući ruke. ... „Miracle“, zgranuto je izgovarala Florentine Bergeraz, laborantica Instituta za preliminarno ispitivanje antiseptičkih agenasa farmakološkog koncerna Evartum prelazeći pogledom preko niza po stolu poslaganih retorti. „Ovo je monstrum, a ne cvijet“, mucala je, obraćajući se svojem pomoćniku Adrianu. “Molim te, pozovi Sereinu. Neka odmah dođe ovamo.“ Sad su se čudili utroje, sve dok im se nije pridružio i predstojnik odjela Trifun Makarovič. „Jeste li, kolegice Bergeraz, posve sigurni da se ovdje radilo o vitalnim kulturama visokorezistentnih bakterija, u rasponu od Staphylococcus aureus i Beta lactamase, do Enterococci-ja? Naime, znate i sami, moramo biti pot-pu-no sigurni u to! Jeste li vi, uopće, svjesni što bi za ljudsku civilizaciju značilo ovo otkriće!?“ zajapureno je galamio debeli Rus ublažujući Hochdeutsch svojim mekim slavenskim akcentom. „Sve se odvijalo po ustaljenom postupku, gospodine predstojniče. Biološki materijal smo zaprimili jučer. Ovo su rezultati prvog stupnja obrade.“ „Želite li mi reći da ste biljku samljeli, stavili je u retorte s najotpornijim bolničkim bakterijama, za koje nitko na ovome svijetu nema odgovarajući protuagens, i dobili ste ... ovo!?“ „Upravo to vam želim reći, gospodine predstojniče.“

72

„Uspostavio sam link sa svojom prijateljicom s Odjela za patologiju Veterinarskog fakulteta“, hrabro se uključio Adrian. „Tamo je na obradu poslano tijelo psa koje je mjesec dana mrtvo ležalo u neposrednoj blizini eliksira života`... hoću reći, Lapardasa“, munjevito se ispravio, presječen razornim pogledom ispod Makarovičevih veprovskih obrva. „No, dobro, de ... mladiću. Počujmo“, udobrovoljio se ljubopitni predstojnik.

Na zaslonu laboratorijskog računala pojavio se sramežljiv lik djevojke u bijeloj kuti. „Onda ... što imate za nas?!“ zagrmi debeli Rus. „Dobar dan“, nesigurno je započela asistentica. “U tijelu mrtvog psa odvija se fagocitoza. Kako nije pokrenut infekt, sve i dalje podsjeća na apoptozu. Razumije se, tijelo je zahvatila koagulativna nekroza, radi ishemijske hipoksije“, nastavila je mršavica odlučnije osjećajući sigurnost vlastitog terena. „A da nam to prevedete na ruski, gospodična ... ili barem na njemački“, ironizirao je predstojnik. „Puno vam hvala, Nathalie“, uključila se Sereina umirujuće iščtavajući djevojčino ime s bedža prikačenog na rever ovratnika kute. „Sve smo razumjeli.“ Ekran se zacrnio, skrivajući asistentičino gotovo uplakano lice. „To se moglo i očekivati“, obratila se Sereina svojoj kolegici i kolegama. „No, govorite!“ Makarovičev se podvoljak tresao od iščekivanja. „Radi nedostatka kisika, uslijed izostanka cirkulacije, u tkivima psa traje proces razgradnje i gutanja ostataka mrtvih stanica, uz očuvānje stanične arhitekture te nakupljanje bjelančevinastih želatina. Ležeći u Lapardasevoj sterilnoj okolini, u potpunoj odsutnosti mikroorganizama, tijelo nije moglo razviti upalu pa čitav proces traje neobično dugo. Sve to, u stvari, podsjeća na ciljanu i programiranu smrt stanica, izazvanu prirodnim putem u živom organizmu. Ipak, ovdje je riječ o mrtvom tijelu“, tiho je zaključila Sereina. Uslijedio je muk kaotične zbunjenosti. ...

Jutarnja izdanja Le Monda, Pravde, New York Timesa i ostalih svjetskih novina osvanula su s naslovnicama prekrivenim zornim prikazima Jožekove gnojnice. U kutu jedne od fotografija mogla se nazrijeti divovska kugla Maleckijeve stražnjice. „Poštovani čitatelji! Donosimo najsvježije vijesti o navodnom pronalasku čudotvornog farmakološkog agensa u hrvatskom selu Žmarnjak - Drčno, kraj Zagreba, na sjeverozapadu Bosne. Tisuće hodočasnika već danima opsjedaju hotele ovoga gradića na periferiji Europe. U nastavku reportaže donosimo jutrošnju ekskluzivnu izjavu Giselle Jacques, predsjednice Svjetskog udruženja farmakologa. Gospođa Jacques, između ostalog, naglašuje: «Moram ovdje najodlučnije demantirati nestručne senzacionalističke navode, objavljene posljednjih dana u žutom tisku, o pronalasku čudotvornog „hrvatskog smrdljivog cvijeta“, univerzalnog lijeka za sve bolesti. Pronađeni agens - službeno vođen pod nazivom `Lapardas Bundasi` - uistinu pobuđuje određene nade za 73

uspješniju borbu protiv otpornih mikroorganizama u daljoj budućnosti, ali naglašujem to pod punom stručnom i osobnom odgovornošću - ovdje se ne radi ni o kakvom eliksiru života, kako ga okrštavaju neodgovorni novinari riskirajući stvaranje globalne histerije s nesagledivim popratnim posljedicama. Pred nama su godine istraživanja i testiranja mogućnosti uporabe potencijala ovog - samo još jednog u nizu - obećavajućeg dara prirode.“ U nastavku slijedile su podrobne obavijesti namijenjene, prije svega, „hodočasnicima“. „Inače zadovoljavajuća hrvatska cestovna infrastruktura prema susjednim državama: Mađarskoj, Sloveniji i Austriji - svija se pod teretom nepreglednih kolona automobila. Najveći val, onaj s istoka, tek se očekuje idućih dana.

Upozoravamo potencijalne putnike da bi nekontroliran priljev gostiju uskoro mogao dovesti do potpunog cestovnog kolapsa na području krajnjeg jugoistoka Europske Unije. U pripremi su pravila za specijalnu regulaciju prometa.

Najsvježije podatke potražite na našim internet stranicama, wwwservus. beli. zagreb. grad`.“ ...

Jožek je pričekao da mu osobni vozač otvori vrata. Povukao je iz kristalnog čokanjčića posljednji gutljaj mirogojčeka i odložio ga na sklopivi stolić.

Pogledom je zaokružio po, bijelom kožom obloženoj, raskošnoj unutrašnjosti maybacha pa izašao u prostranu podzemnu garažu. Nije dopustio butleru da od njega preuzme aktovku. Sam ju je odnio do dizala koje ga je ponijelo na vrh Four Seasons-a - New York, 57th Street East.

Ušao je u Ty Warner Penthouse, sjeo za „grand piano“ i laktom nalegao na svjetlucave bjelokosne tipke. Uživao je u disonantnim odjecima katedralnih plafona i odmarao pogled na lukovima Queensboro Bridge-a. Sjedeći nasred sobe u položaju sfinge, s mramornog pijedestala izložbene vitrine, svojim staklastim pogledom u njega je zurio Bundaš Terdakove Bare. Joža je otvorio aktovku i zaokupio se promatranjem sličica iz niza brošura posvećenih „prijateljskim“ mikroorganizmima. Hypoallergene, Babynahrung, Probiotics, Hautflora ... bile su samo neke od njih. Nakon toga posegnuo je za debelim svežnjem papira pod masno otisnutim naslovom „Prijedlog Projekta Zaklade Commensalism“. Uputio je ironičan osmijeh stiliziranom prikazu cvijeta muškatla s logo-a tvrtke Bundasi, Zmarnjak & Company LLC s golemog postera na zidu apartmana. Onda se dao na upisivanje bilježaka.

Uz tih cilik zvona u prostoriju je ušao Pondrašev Bracek. Kratko je pričekao, da bi započeo: „Gazda ... došel je on` federalec zarad „Prescription Drug Marketing Act“. Veli da bi imel nekaj povedat z vami. Bute ga primili?“ „Naj počeka dve-tri ure ... potem ga otpravi.“ Joža se dao na pregledavanje tekućeg programa najznačajnijih televizijskih kuća.

Populistički CNDC upravo je gostovao na farmi tipične južnjačke obitelji.

Reportaža je započeta - a gdje bi drugdje - u staji. Iz kutija niza klima-uređaja,

74

strateški raspoređenih među kravama-muzarama, strujao je pelargonijski povjetarac. Na voditeljev mig domaćin je spremno odgovorio: „Otkako imamo Lapardan, oslobođeni smo obveznih veterinarskih pregleda, kao i mikrobiološke provjere proizvedenog mlijeka. Nema više antibiotika i ostalih otrova. Naše uštede na ovom planu ... enormne su!“ Ekipa se, zatim, preselila u obiteljsku blagovaonicu. Skupina djece različitog uzrasta, od uha do uha, zdušno je prionula objedu. S osmijehom ponosa na ozarenom licu, domaćica-majka je prstom pokazivala ostakljenu policu s majušnim kalićem dlakavih listića. „Naš novi, recimo to tako, hladnjak! Kao što možete osjetiti, namirnice uopće ne poprimaju miris. I nakon tjedan dana jednako su svježe“, gurala je voditelju pod nos upravo izvađen komad sirove junetine.

Zapp ...

Na CNC-u vrtio se dokumentarni film o kanzaškoj ustanovi za starije i nemoćne osobe. Pomno odabrana medicinska sestra, aktualna Miss lokalnog natječaja Merry Cattle, odmatala je tabletu Lapard-Sept-a i stavljala je u najobičniji stroj za pranje suđa. U kutu prostorije ležao je, odbačen i zapušten, bajoslovno skup uređaj za sterilizaciju medicinskog pribora. „Ovo će biti sasvim dovoljno“, vedro je izgovarala. „Nemamo više nikakvih problema s visokootpornim bakterijama.“ Nakon toga, ekipa se uputila u obilazak odjela za intenzivnu skrb. „Kao što vidite, nekadašnje prostorije za izolaciju prenamijenjene su u igraonice.

Sad i najteži bolesnici mogu primati posjete u vlastitim sobama, bez ikakvog rizika ili posebnih mjera zaštite“, cvrkutala je ljubimica vesele stoke.

Zapp ...

Biserni zubi, uokvireni punim, savršeno našminkanim usnicama, mazno su izgovarali: “Ja koristim samo Dentlapard Fresh. Shvaćate li zašto?“ Zapp ...

Novi program i ... javni forum. Unezvjeren, proćelav čovjek - očigledno pribijen na stup srama - ustrašeno je vrdao: „Samo sam napomenuo kako postoje određeni ... rizici ...“ „Ma, kakvi rizici“, usplahireno ga je prekinuo voditelj. “I vi ste, znači, jedan od onih lažnih proroka koji zagovaraju povratak na staro, u zemaljski pakao mikroba, bolesti i sveopćeg gnojnog smrada“, žestio se nabildan voditelj, podržavan jednodušnim odobravanjem svekolikog forumaškog kvoruma. „Pa, ni Lapardas Bundasi ne miriše baš ... sjajno“, izvalio je nesretni buntovnik, uz zatomljen smiješak isprike. Na izgovorene bogohulne riječi uslijedio je muk nevjerice ... sveopća konsternacija. Zamirisalo je na odmazdu ... linč. Nesvjestan nadvijajuće opasnosti, govornik je nastavio: „Premda nedovoljno istražen, taj agens je danas prisutan u svim sferama ljudskog života. Potpuno nekritički, postao je neizostavnim sastojkom prehrambenih artikala ... svakog, pa i najbanalnijeg biljnog preparata. Da ne govorim o primjeni u dezinfekciji privatnih i javnih prostora. Industrija lijekova tema je za sebe. Njoj bi trebalo posvetiti posebnu emisiju, uz nazočnost članova Supreme Court-a. Gospođe i gospodo, možete li vi sebi, uopće, predstaviti što će se dogoditi ... ukoliko jednog dana otkrijemo da ...“ 75

„O čemu vi to trabunjate ... čovječe“, voditelj je ustao, prijeteći. Na noge su, kao jedan, poskakali i ostali sudionici foruma.

Zapp ... ...

Ponirući nezgrapno poput tuste kokoši, sea harrier FA2 mučno se spuštao na improvizirani drčanski helidrom. Kad je najzad klimavo prizemljio, špalirom s obiju strana ceste razlegao se spontan uzdah oduševljenja. Na samu naznaku otvaranja kokpita Funebralni orkestar je zatrubio „Odu radosti“, ni manje, ni više.

Iza podižućeg prozirnog poklopca načas je provirila nacerena faca Pondraševog Braceka, da bi odmah zatim iščeznula u utrobi borbenog stroja. Odzdravljajući obožavateljima u maniri rock-zvijezde, Joža se visokim, uskim ljestvama vižljasto spustio na tlo. Izbjegao je crveni tepih, prostrt preko debelog blata, pa livadom krenuo ususret deliričnim obožavateljicama iz kordona u pokrajnjem sokačiću zdesna. Iznenađeni grubim kršenjem protokola, članovi seoskog Odbor za doček - garnirani biranim „zvanicama“ iz metropole - stali su se poput kegli klimati ovamo i onamo, kao da su zahvaćeni potresom. Maleckijevo ljubičasto lice ozbiljno je zaprijetilo eksplozijom. Onda su se, u hodu, prestrojili i odlučno zaputili prema visokom gostu. Zastali su na nekoliko metara od njega, postrojeni za slikanje u poretku nogometne momčadi. Strpljivo su pričekali da se slavodobitnik udostoji počastiti ih svojim dragocjenim pogledom.

U trenutku dok se Joža okretao prema njima iz stroja je iskoračila Piščančeva Franca s pušlekom poljskog cvijeća u ruci. Ovaj dio pozdrava odvijao se u potpunom skladu s predviđenim protokolom dočeka. Ono što je uslijedilo, međutim ... nije. Umjesto da pozdravi i izljubi gosta, djevojka mu je kiticu cvijeća zavitlala ravno u lice. Zatim je žustro strgnula sa sebe oplećak i rubinu.

Uzdignutih ruku okretala se na sve strane, pokazujući svijetu par pozamašnih dinja na skladno zaobljenom stasitom torzu. Prošlo je desetak sekundi, a da se nitko nije pomaknuo, nitko pustio glasa. Sve je naličilo zamrznutom snimku: i Maleckijeva spuštena vilica; i zabezeknuti članovi dječjeg zbora, s okamenjenom učiteljicom Štefom Miklenićevom na čelu; i nepokretni kordoni seljaka razasuti po okolnim lenijama i - u širokom pokretu zaustavljen - orkestralni činelist Božek.

Jedino što nije bilo zamrznuto bile su Francine nabrekle grudi koje su se drsko klatile, gore-dole, nutra-van, pobuđene gazdaričinim uzbuđenim disanjem. Svi su gledali, a nitko nije vidio.

Na djevojčinom trbuhu debelim je karminom, u dva reda, bilo ispisano „Lapardas ubija“. Najpribranije je reagirao velečasni Benček. Svukao je svoju stolu, ovlašno njome zakrilio djevojčinu golotinju pa mirno pozvao najbližeg policajca. Pandur Milek spremno mu je priskočio u pomoć. Zgrabio je djevojku oko struka i odigao je s tla. Sam Bog zna što je s njom namjeravao učiniti, ali negdje se grubo preračunao. Posrćući pod koprcajućim teretom, bauljao je postrance, u koncentričnim krugovima, s jasnom tendencijom prema obližnjem jezercetu žitkog blata položenom neposredno uz nogostup. Da je samo htio, još uvijek je mogao, jednostavno, spustiti djevojku na cestu i privesti je u stanicu. Ali, ne ...

76

tvrdoglavo je ustrajavao na svom iracionalnom progamu. E, sad - je li on to precijenio sebe ili je podcijenio Francu - uglavnom, na kraju sljedećeg kruga našao se ... stojeći u blatu do koljena. Ona ga je čvrsto zagrlila, s užasom pogledavajući u sivu, uljastu masu ispod sebe. Pritom ga je, doslovce, gušila raskošju svog prianjajućeg poprsja. Obnevidio, u magnovenju, Milek se srušio nauznak, obilato blateći skupocjene toalete članova Odbora za doček. U sveopćem vrisku, ogorčena Franca je uhvatila pandura za revere uniforme i, ležeći mu na prsima, mlatila njegovim potiljkom po rijetkoj površini kaljuže. Na to se on pribrao i čvrsto je uzjahao. I dok su njih dvoje žustro izmjenjivali najizdašnije položaje zorno ilustrirane edicije Figurae veneris - on dolje, ona gore, noge-glava, glava-noge, dolje-gore, gore-dolje, dolje glava-noge gore - policajci su se međusobno pogledavali, koji će prvi zakoračiti u kal. Na kraju su, ipak, odlučili pomoći ugroženom kolegi. Pripomogao je, istina, i urlik obera Pepija: „Atomski zdesna! Zaa-leeg-niii!“ Istodobno, kao na zapovijed, nekoliko je djevojaka svuklo svoje bijele bluzice i golih, „krvavo“ išaranih grudiju - poletjelo prema policajcima, rušeći ih i vrišteći: „Kraval-Puslice!“ Publikom se zaorio zaglušan urlik odobravajućeg oduševljenja. Mnogi su se mladi parovi spontano pridružili hrvanju u blatu. Ne časeći časa, redatelj izravnog prijenosa preusmjerio je objektive svojih kamera prema novom nacionalnom sportu u Hrvata. Gledajući iz prikrajka, velečasni Benček se razdragano smiješio.

Joža se na to ispozdravljao sa članovima počasnog Odbora, stao za razglas i obratio se hrvućoj mladeži: „Pijača za sve pri `Lampašu`. Dok morete stati na nogah!“ Zatim je, gromoglasno pozdravljen, poveo odbornike prema svojoj kući.

Već izdaleka u dvorištu je ugledao monumentalnu konjaničku skulpturu. „Kaj`e to? Sveti Jožek ubija spirila!? Pak sem ja ondak ... hmrl“, vedro se nasmijao. „He, he ... turisti to pušiju“, spremno su se oglasili odbornici. „A vi najte pušiti da naš žmarnjački `Lapardas Bundasi` ni eliksir života“, mrko je uzvratio Jožica.

Na nikad održanom sastanku neformalnog kluba za praćenje kretanja fiktivnog manipulativnog kapitala te za procjenu neophodnosti korekcija američkih federalnih rezervi okupilo se anonimno šaroliko društvance. Diskusija je bila u punom jeku. „Jeste li vi, gospodo iz Svjetske zdravstvene organizacije, uopće, svjesni toga što zahtijevate od nas? Pa cjelokupno povećanje ovogodišnjeg budžeta Sjedinjenih Država zasniva se, samo i jedino, na našim ulaganjima vezanima uz Lapardas Bundasi! Ne moram ovdje posebno naglašavati da bi s tim gubicima nepovratno nestala i sredstva predviđena za rad vaše organizacije“, ledenim glasom izgovarao je glasnogovornik bankarskog lobija.

77

„Ne kažemo mi da treba obustaviti Bundasijevu farmakološku primjenu. Tražimo, jedino, da se u cijelu priču uvede malo reda“, u nelagodi se branio liječnik boemski raskuštrane sijede kose. „Više reda - manje zarade“, obrecnuo se mlad bankarski savjetnik obrijane glave. „Samo dostojanstveno, Jonase IV., nećemo tako razgovarati“, blago ga je ukorio mentor. „Zdravstveno stanje rizičnih skupina stanovništva u slabije razvijenim sredinama već sad je alarmantno“, nastavio je liječnik. „Vi, vjerojatno, znate da u našem tijelu boravi oko 1600 vrsta komenzalnih bakterija, bez čije pomoći bi naš život bio nezamisliv. One održavaju zdravlje sluznica; sudjeluju u probavi; snabdijevaju stanice energijom i vitaminima. Sadašnjim nekontroliranim unosom Lapardasa u ljudsko i životinjsko tijelo narušava se prirodna ravnoteža ...“ Za čitavo to vrijeme nadobudni Jajoglav Četvrti je - demonstrativno iskazujući dosadu - buljio u svoj Yacht-Master II Rolex. „Sve ovo na koncu rezultira drastičnim padom imuniteta“, beskrvno je glagoljao liječnik, u potpunosti svjestan bespredmetnosti svojih nastojanja. “Posljedice se iskazuju kroz dijabetes, intoleranciju na laktozu, povećanje kolesterola u krvi, probleme s gustoćom kostiju, kao i sve vrste alergijskih oboljenja. Mi više ne možemo sjediti prekriženih ruku ... Mi imamo odgovornost pred ...“ „Nitko od vas ne očekuje da zanemarujete svoje zadatke - svoju humanitarnu misiju, ako hoćete“, blago ga je prekinuo pokerface. „Dapače ... i sami smo zatečeni uočenim popratnim pojavama - odlučili uložiti značajna sredstva u proizvodnju nepatogenih mikroorganizama - takozvanih probiotika - kako bismo doskočili neznatnim nedostacima Lapardas-palete naših proizvoda. U tom smislu ovdje je nazočan i gospodin Brako Pondras, zastupnik Zaklade Commensalism.

Gospodine Pondras, izvolite.“ „Poštovanje, uvažena gospodo.“ Bracek je ustao, teatralno se naklonio u pasu pa odmah zatim opet sjeo. „Po završetku prezentacije bit ću na raspolaganju za sva vaša pitanja.“ Zasloni računala, poslaganih po radnim stolovima, zasjali su i zavrtjeli snimak PowerPoint prezentacije Commensalism-a. Nakon sažetog, upečatljivog predstavljanja svrhe djelovanja i područja rada Zaklade, dokumentarni film je poveo sudionike skupa idiličnim predjelima mongolske tajge. U egzotičnom okruženju krznenih šubara, rutavih kamila i musave djece, na zasniježenom platou prostrane kotline počeo se - u maniri kompjutorske igrice - samoizgrađivati gigantski proizvodni kompleks. Iz nasumično razbacanih otvora, crvenkastih četvorina temelja, tundrinom je djevičanskom bjelinom, kao čudom, stala nicati zadivljujuća futuristička arhitektura. Naizgled nesvrhoviti sastavni elementi šarenog mozaika zadobivali su, malo-pomalo, u konačnoj cjelini virtualne slagalice, svoj heuristički smisao: tvornički pogoni, uredske zgrade, stambene jedinice s pripadajućom infrastrukturom - čitav jedan maleni grad. Sudionici skupa jedva su prikrivali svoje oduševljenje. A ... kad je na vrhu najviše zgrade

78

zasvjetlucao neonski natpis Golden Nugget, poskakali su sa svojih stolaca i dugotrajnim, frenetičnim aplauzom pozdravili prikazani projekt.

EPILOG „Franca ... vrag te dal“, derao se Joža promatrajući odbačen mobitel kako skakuće po svjetlucavoj svili mogulske ložnice. „Bude to ...!?“ Već sljedećeg trenutka iz smjera kuhinje pojavila se mlada žena odjevena u pregaču. Iz tepsije u njenim rukama izvijao se zamaman miris svježe pečenih štrukli. „ Buju još i lepše gda se ih male zaželiš“, žustro je zaćurlikala. „Tuka, al`... lepa tuka“, pomislio je Jožica pa se zagledao u staklaste oči „sfinge“ na mramornom pijedestalu. „Kaj oni znaju, moj Bundaš ... gdo je sve hmrl, tam na gmajni. Tega zname sam ti i ja.“

79

K E M A L LJ E V A K O V I Ć SRCEM GRAFITA Sjedim na djedovini ispred ljetnikovca, u predvečerje dana i u predvečerje svoje jeseni, bdijem nad još jednim svojim danom zgaslim i, uzvodno od svoga ušća, razmišljam.

Spušta se ponad mahale sumrak. Daleke mi vidike odnosi na počinak. Akšamski ezani se oglasiše s okolnih seoskih džamija. Predvečerje je toplo, tiho i vedro, o Petrovu je, pa se svi lijepo čuju, dojekuju, čak, i sa džamija Čaršije. Nose me sjećanja u zanosima iz kojih progledavam vremehodom ka bistrim izvorima zavičaja do svoga djetinjstva, ka studencima ispod bregova obraslih šumom u kojoj raste topla bukovina, lipa i bagrem što miruhom rode i dahnu avlijama, i šipražje - gdje se gnijezdiše zečevi i jarebice, pa djecu u hodu ka jagodama i rujnicama svojim skokom i krič-prhom prepadnu, a i same se u bjegove zdadnu.

Minuli život me sustiže u predvečerja, dok kaldrmom sjećanja iz plodnih polja umornim hodom škripe kolske zaprege ka kućnoj večeri, okrepi duše i počinku.

Dok brijegom oblaci bijelog runa mile, sokaci su našarani papcima ovaca, koza, rogate stoke i sretnim grifovima.

Sjećanjima kroz koja gledam otraga, gledam i svoj zaborav, koliko je u sjećanju i više je u zaboravu. Sjećanjima samo malo progledavam, šćućuren uz ognjište s glavom u ramenima, iz pradjedovskih priča svoga djeda vraćajući vremena, i kada pomislim da sam do njih dospio, zapravo ih se samo sjetom dotičem. Sjećanjima zaorati vrijeme se može, i hajekati njegovim dolinama i vrletima, a ne izorati ništa, ili ne sve, što je zaboravno pod brazdu vremena sakriveno.

Prošlosti dozivam, odazivaju mi se uspomenama.

Kada aprilski razvigorci bukvike razlistaju, tada šumom zelenilo zamrači. Šuma, rastom ni mala ni velika, carevina, k'o zemlja ničija. Ispasište stoke bila. Jutrom svako svoje stado u zelene grane bi dotjerao, sva blaga i djeca mahale u zelenom plaštu nestaju. Obdan, puni su bukvici živine pa šuška lišće, povijaju se grane, živina se hrani, a umrak, k'o sretni čobani, s mikom i rikom kući ih site potjeraju.

I mi djeca smo mladi bukov list i zečji kupus pokad znali jesti, i mednu rosu s lišća smo lizali, sve je bilo čisto, i iz izvora, potrbuške, vodu znala piti - ja miline, Bože mili!

Po cijeli dan, merajama djeca graje. Krpenjače se kroz male protjeruju. Djevojčice školu crtaju, škrlju “krivdom-pravdom” istjeruju. Drugi su sepetiće pleli. Neki su šudlom, palom i klisom, il' klikerom bitku bili. Dok pišća i roguša se čuju, “eberećke, ebertuna, eberkoga ćete”, k'o sad da je, u ušima mi odjekuje.

Djeca su ćerpič, u kalupima trkom nosila, blato se gazilo - cigla se štampala i pekla. Teškim drvenim stupama nabijao se lan do u pozdersku trv. Bijelila se

80

guvna, vrhla pšenica, žedna kljusad od stožera i ka stožeru, povazdan gaziše vrelu strv. Djeca su skakala u brdo slame i “zlatne” kule dili, valjali se i u slami noći tople prespavati znali.

Kopali smo kukuruz. Brali grašne bisere. Strv želi. Kosci su otkosom mirisali.

Ljetni dani bijahu vreli. Puna je bila djece Trebačka rijeka, baš gdje meandrira i zmijulji kroz polja tugavačka punih žitā, srpa i motikā. Dani jarom trepte. Sunce vrele mlazove slápi, kao da bi svo da isteče. Pripeke horski cvrče, ne prestaju.

Zemlja je popucala. Trava se suši, zgara zenitom ponajviše. Zvjezdan upekao pa peče li peče. Omora ne popušta. Kolone djece bosonoge u majicama, crnoglotim gaćama i bjelobeznim, do koljena i dugačkim, razdragano uz povike i čavrljanja mile putom ka rijeci na kupanja. Puna je rijeka kupača. Virovi duboki do da im dno nestaje i puni su dječije graje. Skače se naglavačke, nanoge i laste, i nastomak neznalice, skače se sa johove grane, vrbove panjuge, obalskih bedema i stijene.

Bijele se baloni širokih gaća na vodi. Ima i onih golokrakih što su još mali, oni što bijahu k'o momci bez gaća vidjeti se ne bi dali. Tako, sve do poslijepodneva, kada se rijeka počinje da otpočinje, da prazni, svatko u zaoblitke zadnje. U malim izgladnjelim grupama djeca se kući vraćaju. Usput mivom se slade, pod jabuke i šljive svraćaju. I dudovima se brljali, moćna stabla - crnog, bijelog i šerabije, bez njih nije bilo avlije, i po dva-tri stali, kud god da bi kreni, dud do duda zri, i sada mi niz njih nevidljive niti svile vise, krupni k'o prsti, medni, čujem im mirise, kao da ih s grana dokučujem.

Nose me sjećanja u daleke dječje svjetove. Zakoračio bih u vremena, i prošla i buduća, ali sada upokojeno u meni sijedom, dok ezani miluju mi dušu - sjena davnih vremena, opsjenjen, tek sjećanje živim, koje je ponekad jasno k'o dan, a ponekad krhka vrbovina, pa uzvodno od svoga ušća samo snovidim: Zarudio rujan - zarumenjeli se bukvici.

Rujani čarnost rujan, oči zanosi i baja, a duša posvaja - okuse jeseni.

Topla je i rodna. Ljetina sustigla.

Bog dao. Voćke povile rodne grane.

Jabuke se stùpaju sve do u akšamski nevid, i šira se pekmezi, i zujoples sladokukaca oko žećke - svakim danom skončava u svom sladokusu, k'o i svaki nam dan s okusom jeseni.

Obdan i po svunoć sušare dime, zapahuju mahalu i rasijecaju dušu miruhom parenica šljiva, kukuruzne prženice, a tek oraha, kako su samo ukusni i mirisni osušeni na ljesi.

Napose - okusi jeseni, pusti.

Sokacima, uzbrdicama i kaldrmom glomaću raštimana seoska drvena kola i škripe drveni preklopi, zavoranj i gužva - žilava drenovina, a jaram žulji istegnute ujarmljene vratove marve, dok kolski rukavci cvile pjesmu težačku vapeći za kolomazom, što je u crnoj kutijici čuvan, za ne daj Bože: kada jaram nažulja vrat pa koža pukne i okrasti, i kada kljusetu samar prokrvari leđnicu, i kada rogata 81

marva odbiju si rog, pa ostane samo bolan krvav živac, namaže se kolomazom da se muhe ne kupe na ranu i ne opogane je.

Okusi jeseni, čemerni. Žetva je u jeku.

Zlate se polja. Ševar zlatne jezike plazi, pa ih povija i gizdavo njima treperi na toplim jesenjim povjetarcima. Šušti suha kukuruzovina, reže po oznojenim rumenim licima, bijelom vratu i djevojačkim mišicama. Otkidaju se žilavi klipovi u velike sepete berače i snose u kolske lijesove, što iz polja kreću volovskim sporohodom, ka mahali, cvileći pjesmu rukavaca ulaze u domaćinske avlije.

Djeca, radosno skaču na pun lijes i sretnim nogicama izgrću žito.

Lijes po lijes, do u predvečerje, u avlijama po velika kamara zlatnih poluga umotanih u bijele odore, svilom zakićene.

Zovu se cure, ljušćilje, po selu. Gdje su cure, tu će biti i momci.

Treba žito sklonuti čim prije. Pokisnuti ne smije. Smiriti ga u koš s okusom rodne jeseni.

Uštapsko rumeno lice se pomalja iza brda. Fenjerski romantični svici pilje.

Niska djevojaka okružila kamaru žita i na njoj svitu momaka, u avliji, pod vedrim nebom.

Perušina šušti. Priča se. Svako sebi sagovornika nađe. Šaputanja. Kikoti i grohotna smijanja.

I popijeva se.

Motre se momci i djevojke. Očijukaju. Licem u lice su. Prestrojava se svako svojoj simpatiji. Svatko nastoji iznuditi pažnju svoje dragosti.

Biranim riječima prilazi se u blizinu ašika. Ašik-udvaranja započinju kako ko i svako na svoj način, tu nema pravila, osim da se u pravilu razgovori vode potiho kako ih samo dvoje može čuti i uz obostrane smiješke, iskazujući dragost i nešto osjemenjeno lijepo po duši s okusom jeseni.

Najveći klas momak bi odabrao, razlistao mu peruhu, sabrao je u svoju šaku, a zlatasti dio ponudio bi djevojci, kojoj iskazuje ljubavne najave, da zajedno otkinu peruhu od klasa.

Djevojka i momak će osjemeniti klas tako da peruha ostane u momačkoj ruci, a klas u djevojačkoj, to bijaše prihvatanje ašik ponude, i u tome je simbolika čina sjemenjenja. Često se peruha nije dala olako otkinuti, a i momci su htjeli da otkidanje iliti sjemenjenje potraje, popuštali su, kako bi se ruke što duže držale zajedno za klas, uvijale se, ponekada namjerno, a kao slučajno, i dodirivale, što nije bilo i pristojno da se momak i djevojka koji nisu rodbine dodiruju, pa se djevojka za dodire javno kao ljutila.

82

Tako je počinjalo ašikovanje i ljubav dvoje. Ako bi se djevojka nećkala i nevoljno gledala ponuđeni klas, to je bio znak da joj se momak ne sviđa ili čeka ponudu drugoga, na koga je već bacila oko, s kojim je već ostvarila uzajamni fluid ili im se kemija događa s okusom jeseni.

Klas po klas, pjesma po pjesma, ašik po ašik, ljušći se, a žuljne ruke domaćina isipaju sepet po sepet zlatnih polugica u pun koš žita.

Oko ponoći biva sve gotovo.

Puna je avlija bijele peruhe.

Cure su na nogama, otresaju s odjeće kukuruzovinu i niti svile, podešavaju dimije, kragne i dugmiće, da izmame momačke poglede i u stojećem stavu.

Mirišu varenjci. Domaćica skida s veriga i ognja bakrač varenjaka, iz kojih pršte mljekaste kapljice. Biraju se vreli varenjci, bez ustručavanja, svatko po dva-tri, zaslađena solju, u slast obljubi.

Pale se fenjeri. Kreće se mrakačom, kaldrmom i puteljcima - prečicama, ali i mjesečinom okupane noći tada su znale biti najljepše.

Momci ispraćaju simpatije. Dogovaraju svoje sljedeće ašikovanje na sutrašnjoj ljušćidbi koja će se desiti u drugoga domaćina.

Jesen iščezla, osjemenjena u meni, ne bitiše više nigdje, samo se čuva znamen srcem grafita.

Sjetno.

Okus jeseni iz duše fosila klija.

83

LADISLAV BABIĆ NEZNANA Zvijezde su svjetlucale kao dragulji, zarad svoje nedohvatnosti to dragocjenije. Osluškujući akorde njihova zračenja, nije ni pomišljala da će ih dohvatiti, nekmoli da će s jednom crvenom biti fatumski povezana. Noćima je kroz prozor, ili s dvorišne tratine, upućivala pogled nagore, maštajući o njima ili ljubavi koju još nije upoznala.

Nakon nekoliko godina upisala je astronomiju, jer svojoj opčinjenosti nije mogla odoljeti. Tada sam je upoznao.

Desilo se da je te godine izbio rat, zločin koji mijenja sudbine milijarde ljudi, bez svoje volje uvučenih u njega. Prebacila se u partizane, gdje je brinula o ranjenima i bolesnima. Usud je nesmiljen, ne bira čas kad nas zadesi. Odvijala se posljednja neprijateljska ofanziva, pred žestinom koje se, zajedno s borcima, povlačila i bolnica. Zima nikad groznija, bešćutna kao i neprijatelj, s kojim kao da je sklopila savez.

Vedra noć, rasvijetljena tek sjajem zvijezda i Mliječne staze, kolona se povlači u tišini, padaju ranjeni, bolesni i zdravi.

Pronašla ju je jedinica zaostala da štiti odstupnicu.

Odmah sam je prepoznao. Ležala je na leđima, sasvim ukrućena, pogleda prema nebu koje nije imalo milosti. Kunem se da sam u raširenim očima vidio odsjaj astralnih bisera, kao u dva majušna, staklasta nebeska globusa. Posljednjih trenutaka života upila je u sebe zvijezde, a siguran sam da su je i one prihvatile.

Moju Neznanu kojoj i dandanas žudim, shvativši da je na dalekom putu prema zvijezdama, i da je više nikada neću dostići.

84

SEAD PIZOVIĆ ZAR JE VAŽNO TO NAZVATI ... IMENOM

Desilo se to životno, realno, trajno povjerenje života, meni i mom prvom sportskom mentoru koji me pridobio da počnem trenirati i ozbiljno se baviti sportom.

Dječak, četrnaest godina i čovjek, trideset pet godina. Tada, na početku moga ulaska u sportski život, bio je glavni u sportskom klubu i sportu grada, jer je svoje slobodno vrijeme bukvalno živio za sport i u sportu. Procijenio je da je dječak izuzetno nadaren za sportsku igru. Saznao je i ostalo - da dječak živi s majkom i da teško preživljavaju. Neki su mu rekli da je dosta nemirnog duha, pun energije i vođa mangupa i mangupluka u tom hramu, prostoru sportskom. Nije ga se to dojmilo negativno, baš suprotno, jer znao je da su to prolazne faze odrastanja svakog dječaka. I on je bio dijete bez roditelja, jer su mu roditelji stradali u Drugom svjetskom ratu.

Pružio je šansu dječaku da se dokazuje i razvija u dobrog igrača i sportaša i da uči i napreduje u zdravom sportskom okruženju. Danas bi svi sportski klubovi mjerili svoje rezultate izražene u zaradi, dobiti, u dolarima ili eurima, a naš klub je imao utkana mjerila u ljepoti, znanju, sportskim rezultatima igre i sportskog ponašanja.

Pravilo selekcije svih mladih je bilo poštovano i neprikosnoveno.

U početku dječakovog sazrijevanja i učenja, čuvao mu je leđa od pojedinih ljudi, od njihove ljubomore i zavisti, ali dječak se morao sam izboriti na terenu i van terena za svoj status dobrog igrača, sportiste i kasnije mladića. Tokom tih godina uspostavilo se to povjerenje između njega i dječaka, a poslije i prijateljstvo.

Kada je dječak ostvario svoj tadašnji san i postao jedan od najboljih igrača u svojoj generaciji na prostoru tadašnje Jugoslavije, otišao je iz sporta bez buke, tiho, da bi se obrazovao, učio i stvarao svoju egzistenciju van sporta u realnom okruženju svakodnevnoga života.

Suviše je volio sport. Mentor je to shvatio i, naravno, podržao i bio ponosan, jer se „njegov dječak“ izdigao i napravio prve korake u realnom življenju, kao i većina mladića iz sportskog odrastanja.

Decenije su prošle, život se izdogađao obojici. Sreo je svoga mentora kada je imao blizu osamdeset godina. Bio je to isti iskreni dodir, kao da decenije nisu ni prošle pored obojice.

Umro je … može se kazati, sam. Mogao je on to podnijeti, taj sudbinski završetak.

Njegov mlađi rođak je napisao u nekim novinama članak o njegovom sportskom životu humaniste i dobrog čovjeka. Kada sam čitao, bukvalno me vratio u lijepe, mladalačke godine.

85

Kažem sebi: "Da li sam ja ponekad idealista? - Ne, nisam!“ Imati dušu, to nije biti idealista." Moj mentor u sportu ostavio mi je takvu poruku života, odrastanja i poštovanja da ponekad, kao kroz procjep svoga života, ugledam svjetlost i radost našeg: "Nema izdaje!", tu smo obojica do kraja stameni i postojani.

Znao je da umire i svoga rođaka je nazvao i pitao zna li gdje ja živim, šta radim i tako. Kao da je htio da to bude jedna od njegovih zadnjih poruka. Naslućujem.

Umro je tako brzo da nije dobio rođakov odgovor. No nije bitan odgovor. Mislim da je htio da se pozdravi sa mnom i ostavi takvu poruku. Poruku umirućeg. Znao je da ću je razumjeti i to će trajati sve dok sam ja živ za obojicu.

86

VALENTINA BERIĆ NEVINOST

Ljetna vrelina mi dobuje u glavi već u ranim jutarnjim satima. Veći dio godine provodim sama, dok ne nastupi morska sezona. I ove godine, kao i svake do sada, najdraži gost mi je stigao. Topli zagrljaj, najljepši poljubac i bezbroj pitanja su sa mnom narednih pet dana. Gdje sam ja, tu je i on. Kako je lijepo imati pokraj sebe nekoga kome želiš i tko ti želi sve najbolje.

“Dobro jutro, tetka.”

“Dobar dan“, odgovorih,“meni je jutro davno svanulo.” (Smijemo se zajedno.)

“Pa kada ustaješ u četiri ujutru” reče mi onako iskreno kako samo dijete umije.

“Hoćeš ti da probaš jednom pa da mi praviš društvo” pitam ga.

“Hoću”, odgovori bez razmišljanja.

“Onda smo se dogovorili”, pomilovah ga po plavoj kosi.

Iako te nisam ja rodila, postao si dio moje duše. Dok si koračao držeći se za moju ruku, mnogo puta bi me znao osloviti s mama. Znam, podsjećam te na nju. Možda je to jedan od razloga zašto je naša veza postala neraskidiva.

Nismo se često viđali, izgleda da nismo ni morali, ali smo ostali posebni jedno drugom, a drugi koji imaju mogućnost da dane i sate dijele zajedno čine zlo i nepravdu jedni drugima. Mislila sam da su vremena ta koja se mjenjaju, dok nisam shvatila da je vrijeme uvijek isto. Čovjek se mjenja i svaka promjena koju napravi je gora od gore.

Milo biće moje. Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati koliko sam sretna što postojiš u mom životu. Zajedno smo stvarali sjećanja koja su nam ostala draga na srcu.

Svi dani koji su prolazili samo su povećavali našu ljubav, a svih onih koje smo dijelili zajedno htio si mi pomoći sa svojim dječijim godinama. Većina odraslih nije imala empatiju koju si ti kao dječak imao. Gdje se i kad izgubilo sve ono što jednog čovjeka čini dostojnog pred samim sobom? Sve što je nekad bilo veliko postalo je malo, a najmanji su postali ljudi koji su još do juče‘ bili veliki u mojim očima.

Tebi kao djetetu nisu bili nemogući ni teški poslovi za tvoje mlade godine.

Danima si pokušavao ustati prije nego zora zarudi da bi sa mnom išao u pašu s ovcama.

“Dobro jutro”, govori mi trljajući oči, dok mrak još prekriva zoru koja treba da se probudi.

“Ustao si. Možda je bolje da ipak spavaš jer mama i tata ti se mogu ljutiti.”

“Mama mi je dala dozvolu, to je dovoljno.”

Spremili smo se i krenuli. Sunce još nije izašlo.

87

“Sada ćeš moći vidjeti kako se Sunce svaki dan rađa. Ono je vječno.” Na bezbroj pitanja pokušala sam dati bezbroj odgovora.

Kada bi barem svijet odraslih imao dječju iskrenost i nevinost za čitav život.

Poštedjeli bi sami sebe mnogih nepotrebnih rana i ožiljaka. Ne bismo se dijelili pa da ne znamo ko su naši, a ko njihovi, ko smo mi, a ko oni jer pred Bogom smo svi isti. Sloboda je pravo koje svatko jednako zaslužuje. Pod okriljem nebeskog beskraja, dok ptice započinju pisati prve muzičke note, trebamo provesti četiri sata druženja.

“Slušaj, moramo biti jako oprezni i čuvati ovce od mogućih predatora”, upozorih ga na opasnosti koje nas mogu sresti.

“Ko su predatori?” pita me ne znajući koliko nezgodno može biti ako se susretnemo s njima.

“Nažalost, ovdje kod nas napadi vukova su postali sve učestaliji. To su jedni od predatora.” Na trenutak se uozbiljio s vidljivim strahom na licu.

“Pa dobro, ako mi njih ne diramo, zašto bi oni nas?” Logično pitanje, pomislih u sebi.

“Zato što traže hranu, a ovce su za njih hrana”, odgovorih s tugom u glasu da se ne čuje njen bol.

“E, pa ako naiđe neki, ja ću ga s ovim štapom potjerati” odlučno odgovori.

“Hrabar si, takav i trebaš biti, ali ako dođe do toga, onda ćeš me morati poslušati jer ja ipak imam iskustvo s tim” rekoh mu ozbiljnog lica.

“Važi, sve ću slušati” bio je odgovor. I zaista je takav sa mnom uvijek bio, poslušan kada treba i neposlušan kada mu dozvolim.

Sati u dobrom društvu brzo prođu, a i vrelina ljetnog dana nas upozorava da je vrijeme za polazak kući.

“Jesi se umorio” pitam ga?

“Nisam.”

“Je li ti bilo zanimljivo?”

“Jeste, ali ne bih ovo mogao svaki dan.” Nasmijah se od srca na njegovu nemogućnost da laže.

“Hvala ti što si imao želju da mi pomogneš i što si mi pomogao.”

Iskrenost je istinita samo u dječijim očima. Kada su je odrasli izgubili i zašto? Ni slutila nisam koliko ljubav može biti čista i iskrena, dok nisam ugledala te plave oči u kojima nijedno more nema veličinu i snagu kao one.

U vrijeme kada su prave vrijednosti gurnute u stranu i kada ih je prekrilo sve ono od čega smo nekada svi bježali, ispred mene je bio dokaz da nada za bolje sutra i dalje postoji. Shvatila sam koliko odrastao čovjek može učiti od djeteta, kako da tu nevinost održava u sebi čitav život. Jer ljudi su postali jedni drugima neprijatelji koji gledaju kako će više uzeti za sebe ne gledajući kome otimaju i koga povređuju. Ljudska maliocioznost je postala bezgranična. Željela sam da u sebi održim čistoću dobrote koju ću prenositi na svoje potomke. Prije svega, budi čovjek jer kraj nam je svima isti. Nekom dođe prije, nekom poslije. Ali uvijek dođe.

88

Suze koje su mi potekle direktno iz srca prouzrokovale su tvoje riječi kako bi jednoga dana pomogao svojim tetkama kada bi mogao i kupio im kuću i auto.

Hej! Pa ti imaš samo trinaest godina. Tako ni odrasli ne razmišljaju kada vide da im je netko iz porodice ugrožen. Jer sebi treba najviše dati. Nisam podržavala takav stav koji je sve više okupirao ljudske mozgove. Život je nepredvidiv i promjene donosi kada ih najmanje očekuješ. Glavnu srž sreće ne čini novac, on je samo prolazna stanica. Suština je u dobroti ljubavi. Kada daješ od srca, samo tada možeš ostati neuprljan. Znam da svijet ne mogu promijeniti mojim pokušajima da svima dajem od sebe ono što im treba. Ali možda mogu pokušati naučiti one koje volim i prenijeti im one iste dobre osobine koje sam i ja naučila.

“Tetka, ti si stvarno super”.

“Hvala. Nastojim da budem bar malo zanimljiva jer tako privlačim tvoju pažnju i tako ti pokazujem ono što znam.”

“Znaš, ja bih volio jednog dana da budem košarkaš.”

“Ako budeš uporno radio pored svog talenta kojeg imaš i uz podršku svih onih koji te vole, onda ćeš to i biti. A ja nekako osjećam da će tvoje ime jednog dana biti poznato.”

Gledao bi me pažljivo svojim plavim očima u kojima sam vidjela sebe u njegovim godinama kada sam htjela ostvariti mnoge uspjehe, ali mi je sve nedostajalo.

Valjda ćeš ti imati dovoljno sreće da ostvariš svoje želje koje ti tuđa zloba neće ugasiti.

Pet dana je prošlo za tren. Pred nama je bio još jedan rastanak. Vidjet ćemo se opet kada nas ljeto primi u zagrljaj. Ne mogu, a da ne osjećam tugu jer će mi nedostajati tvoja pitanja i tvoja želja da ideš sa mnom da mi pomogneš u svemu.

Znala sam da pred tobom stoji budućnost u kojoj tako uporan moraš uspjeti, baš onako kako bi ti to htio. Iako je stavljena u drugi plan, ljubav je i dalje jedina vrijednost koja nema cijenu. Čvrsto smo se zagrlili da potraje do sljedećeg ljeta.

Najbolji moj dječače. Dok postojim, voljet ću te više od previše. Ponos zbog tebe raste zajedno s tobom. Ljubav se ne bira, ona se dešava. Koliko je dragocjeno i bitno zvanje koje mi je dodjeljeno kroz sve ove godine, ti si me naučio. Stajat ću uz tebe kao stijena koja će ti biti oslonac ako ti nekada u životu zatreba. Sve što jedno dijete kroz život doživi, kao odrastao čovjek odlično pamti. I sve one životne vrijednosti koje su prekrivene lošim kao paučina, jednog dana će se pokidati i ponovno će zablistati u svom sjaju.

89

90

Eseji

BORIS KVATERNIK NAJZNAČAJNIJI PRONALAZAK U POVIJESTI ČOVJEČANSTVA

Razmislimo malo o jednom zanimljivom pitanju. Čovječanstvo se još od svog izlaska iz pretpovijesnih spilja vinulo u neslućene visine pomoću svojih pronalazaka, tehnologije i kulturnih postignuća. No, koji je ljudski izum ostavio daleko najveći odjek na cjelokupni ljudski razvitak i ljudsku povijest? Bez kojeg otkrića naš svijet ne bi bio ni približno isti kao danas, ili čak ni moguć? Što je predstavljalo onu točku preokreta za razvoj naše vrste?

Nakon dosta osobnog mozganja o ovoj temi, predstavit ću vam vlastiti odgovor na ovo pitanje s kojim se ne morate nužno složiti, no vjerujem kako ćete uočiti da su moji argumenti za izbor najznačajnijeg izuma u ljudskoj povijesti prilično uvjerljivi. Što možemo smatrati ljudskim izumom?

Prije same rasprave o ovoj temi, trebamo, međutim, najprije definirati što ćemo smatrati ljudskim izumom. Je li, recimo, sposobnost našeg hoda samo na stražnjim nogama ljudski “izum”? Nije. To je naša prirođena sposobnost koju smo dobili evolucijskim procesom, no nismo je razvijali svjesno, već je u pitanju bila genetika, kao i evolutivni proces prirodne selekcije prilikom prilagođavanja naših životinjskih predaka na nove životne uvjete tijekom mnogobrojnih tisućljeća.

Foto: Public Domain Files

Da bismo nešto smatrali ljudskim pronalaskom, to postignuće mora biti dosegnuto svjesnim intelektualnim naporima ljudskoga bića (bilo individue, bilo nekog većeg ljudskog kolektiva).

Nesvjesna postignuća ljudske vrste, za koje je prvenstveno zaslužna naša biologija ili puka slučajnost, nisu dio ljudskih kulturnih postignuća i ne mogu se nazvati našim “pronalascima”.

Primjerice – naša sposobnost probavljanja različitih vrsta vrlo različite hrane nije naš “izum”, već je biološko pitanje. Međutim, ljudsko ovladavanje vatrom jest pronalazak u pravom smislu riječi. Prvi put, kad je ljudsko biće došlo u posjed vatre, to se svakako dogodilo slučajno (preuzimanjem zapaljene grane iz šumskog požara, ili slučajnim paljenjem plamena prilikom nenamjernog udaranja kremenom o kremen).

91

No, ljudska sposobnost da nauči očuvati tu slučajno zadobivenu vatru, te s vremenom i paliti vlastiti plamen putem raznih tehnika rezultat je impresivnih misaonih napora naših predaka koji nisu bili pretjerano različiti od majmuna.

Foto: Wikipedia

Neki od najvažnijih pronalazaka u ljudskoj povijesti Sad kad smo riješili što možemo smatrati ljudskim pronalaskom, a što ne, vrijeme je za pobrojavanje nekih od najčešće spomenutih ljudskih pronalazaka koji glase kao najrevolucionarniji u cijeloj ljudskoj povijesti.

Tu je već spomenuta vatra, ovladavanje kojom je značajno utjecalo na ljudske prehrambene navike, kvalitetu života, obradu raznih materijala, gradnju staništa, vjerovanja i svjetonazore, te općenito na naš uspon evolucijskom ljestvicom.

Pomoću gospodarenja vatrom mogli smo probavljati do tad nejestivu hranu, više se nismo bojali mraka ni hladnoće, njome smo tjerali divlje prapovijesne zvijeri, a kasnije smo uz pomoć nje pekli cigle i oblikovali oruđe i oružje.

Foto: Public Domain Pictures

Tu je i otkriće kotača koje je neopisivo unaprijedilo našu pokretljivost na kopnu. Zbog otkrića kotača bilo nam je moguće dopremati zalihe hrane i za život važnih materijala iz dalekih krajeva, seliti se i istraživati nova životna područja, učiti o svijetu oko sebe i povezivati se s drugim dalekim ljudskim zajednicama. Nadalje, i otkriće električne energije zauvijek je promijenilo naše živote u globalu. Danas većina uređaja, bez kojih nam je život već posve nezamisliv, funkcionira pomoću električne energije, a da i ne govorimo o ulozi koju električna energija ima u svakom aspektu globalnoga života – od putovanja, komunikacije i grijanja, pa do čišćenja i pripreme hrane.

92

Foto: Pixabay

Ipak, najvažniji izum u cijeloj ljudskoj povijesti je…

No, je li ikoji od ovih izuma doista najvažnije otkriće u povijesti čovječanstva?

Rekao bih da nije. I to zato što postoji jedan naš pronalazak bez kojeg niti jedan od već navedenih pronalazaka ili uopće ne bi bio moguć, ili pak ne bi značio baš ništa za buduće generacije.

Taj pronalazak, najvažniji pronalazak u povijesti cijele ljudske vrste – jest naš jezik, govor, razvijeni sustav za međusobnu komunikaciju. Dopustite da obrazložim ovu tvrdnju.

Zamislimo svijet u kojem bi čovjek otkrio vatru ili kotač, ali uz to ne bi imao razvijenu sposobnost međusobne komunikacije na većoj razini od životinjskoga neartikuliranog glasanja. U takvom svijetu, ovakva revolucionarna otkrića bila bi značajna samo za pojedine ljude, a nikako i za zajednice ili cijelu našu vrstu u globalu. Zašto? Zato što bez elaboriranog sredstva za prenošenja obavijesti ne bismo mogli: Foto: Pixabay

a) nikome drugome obznaniti naše otkriće; b) nikoga podučiti kako da i on upali vatru ili oblikuje kotač; c) upamtiti i prenijeti naše znanje na buduće generacije.

Osim toga, kasnija i mnogo složenija otkrića, poput ovladavanja električnom ili atomskom energijom, u potpunosti su nezamislivi bez postojanja jezika. Za složenije pronalaske, kao i za svu današnju tehnologiju, prvo putem jezika, moramo naučiti o do sad stečenom kolektivnom znanju čovječanstva. Putem jezika moramo usvojiti i savladati matematiku, fiziku, kemiju, mehaniku i slične prirodne znanosti, a zatim nam je jezik potreban i za izradu vlastitih zaključaka, proračuna i planova, za međusobnu suradnju na istraživačkim projektima, kao i za očuvanje naših spoznaja, planova i postignuća onima koji dolaze nakon nas.

Ukratko rečeno, jezik je najvažniji pronalazak u ljudskoj povijesti jer bez njega ne bi bilo drugih pronalazaka. Čak i kad bi neki pračovjek izumio prvu sjekiru, bez pomoći jezika, svaki idući čovjek trebao bi iste pronalaske otkriti ponovno, sam za sebe.

93

Na taj način ne bi bio moguć nikakav napredak civilizacije, nikakav opći razvitak i ljudska vrsta već bi vjerojatno odavno bila izumrla jer ne bismo bili u mogućnosti izaći iz vlastite prapovijesti, zbog nepostojanja tradicije, predaje i učenja, to jest – tada ne bi postojala mogućnosti za daljnje prenošenje bilo kakvog znanja!

Foto: Max Pixel

Prigovori na ovu tezu, te odgovori na prigovore Prvi prigovor: “Eh, ali pračovjek bi mogao drugog pračovjeka poučiti izradi sjekire i bez jezika, samo pomoću gesti vlastitih ruku i tijela.”

Istina, mogao bi, ali treba uzeti u obzir nekoliko stvari. Kao prvo, i artikulirano sporazumijevanje gestama spada u “jezik”, iako se tada zapravo ne služimo organom jezikom. Lingvistički, svaki artikulirani oblik komunikacije koji ciljano može prenositi obavijesti i uspostaviti komunikaciju jest jezični sustav. Tako je i sustav gesta za gluhonijeme, kao mahanje zastavicama prilikom nogometne utakmice, te smislena upotreba računalnih emotikona također dio jezika!

Drugi prigovor: “Da, ali kako ljudski jezik možemo smatrati našim pronalaskom?

Radi se o biološkoj osobini!”

Istina je da su ljudi dobili mogućnost za proizvođenje elaboriranih glasova zbog specifičnih evolucijskih zakrivljavanja naše lubanje, te oblika grla i usne šupljine.

Pa ipak, evolucijski smo dobili samo predispoziciju za govor, no ne i sam jezik.

Prvi ljudski jezik morao je proizaći iz usustavljivanja slučajnih glasova i krikova u vrlo jasno definirani sustav za komunikaciju, što je isključivo djelo našega intelekta. Za potpuni sustav komunikacije potrebno je pridavanje specifičnih i stalnih značenja pojedinim gestama i glasovima, kao i razvijanje kakve-takve gramatike, sintakse i sličnih neizostavnih jezičnih komponenti.

94

Foto: Pixabay

Treći prigovor: “Eh, ali zašto se onda najvažnijim pronalaskom ne bi moglo smatrati pismo umjesto samog jezika? Pismo je mnogo važnije jer putem njega bilježimo i čuvamo govor iz prošlosti, a samim time i znanje!”

Prvo – mnoge civilizacije kroz povijest su kroz tisućljeća prenosile glavne tekovine svoje kulture bez zapisivanja, isključivo usmenim putem. Indijci su, primjerice, prenosili svoje ogromne svete spise, književna djela, kao i znanost (gramatika, zvjezdoznanstvo, fonologija, etimologija, itd), isključivo elaboriranim sustavom točnog memoriranja nevjerojatno opsežne usmene predaje.

Drugo – pismo služi samo za bilježenje jezika, te mu stoga fali esencija. Ono je tek sredstvo za prenošenje komunikacije, ali pismo niti je sama poruka komunikacije, niti je nezamjenjivo sredstvo prenošenja znanja. Stoga pismo igra značajno manju ulogu u razvoju ljudske misli od samog sustava komunikacije, tj. jezika. Pismo je “samo” pogodnost, no ne i neophodnost.

Zbog svega navedenog je, eto, upravo danas zanemareni jezik najvažnije otkriće u svekolikoj ljudskoj povijesti. Bez njega i dalje bismo bili u pećinama ili izumrli.

Sjetite se toga idući put kada budete prisiljeni učiti gramatiku i pravopis, i automatski će vam se otvoriti jedna sasvim nova perspektiva za proučavanje jezika i jezičnih pitanja.

95

RADENKO KELA NEBESNI MOSTOVI Osvrt na studiju „Brankov most“ Nikole Šimića-Tonina

1.

Nakon drugog svjetskog rata, daroviti i slavni pjesnik partizanski, dok su drugi ubirali lovorike, grabili se za činove, počasti, stanove, titule…progovori kroz satiru o anomalijama tog društva, dobronamjerno. Žrtvuje udobnost zbog nepodobnosti, potrpi progone, odricanje najboljih prijatelja, život u neizvjesnosti, pod sjenkom praćenja, sumnjičavosti, sa Kainovim znakom neprijatelja poretka, on koji je iskreno vjerovao u tu ideju, izgubio brata i oca u borbi, rođake i prijatelje…Ta crna sjenka ga stiže kod tog kobnog mosta u Beogradu, koji se sad po njemu zove.

Mnogi su pisali o njemu i njegovom velikom književnom djelu, bez kojeg bi većina djetinjstava, nas, nekadašnje djece, bila osiromašena. Ali siguran sam da nitko nije pisao ovako kao Nikola Šimić-Tonin. Najprije i najvažnije - iz čistih pobuda, ne da afirmira sebe ( dovoljno je afirmiran i poznat), ne iz bilo kakve koristi, nego iz čiste ljubavi prema Ćopiću i njegovom djelu iz svete ljubavi prema Istini. To i ne iznenađuje jer se radi o sličnim duhovima, čistim i hrabrim dušama, jer samo ljudi čiste duše mogu pisati i za djecu i stvarati umjetnička djela trajne vrijednosti.

Sa plemenitim namjerama da nas vrati Ćopićevom djelu i djelo Ćopićevo da vrati nama, da se tako vratimo sebi, ljudskosti, ljepoti, onoj iskonskoj, koja ne priznaje nikakve vremenske ni nacionalne prepreke ni granice. Ova studija će, siguran sam, izgraditi te mostove do Ćopića i njegovog svijeta, a time i mostove između naše generacije, kojoj je on bio neko naš i generacija koje su došle poslije nas i koje još dolaze. Bitno je također naglasiti, a teško je i ne pohvaliti sjajan, koncizan stil koji je omogućio da u knjizi nema ničeg suvišnog, a, opet, dosta je toga rečeno.

Oni koji ne znaju ništa o Ćopićum saznat će mnogo, zainteresirat će se za njega i njegovo stvaralaštvo. Oni koji nešto znaju, poslije čitanja ove studije znat će mnogo više.

Vidljivo je da se autor trudio da tekst sačuva od sebe, svoje sentimentalnosti i liričnosti, radi objektivnosti i same prirode knjige. Postoji izuzetak koji samo potvrđuje to pravilo, kod opisa svog susreta sa legendarnim piscem koji je došao u njegovu osnovnu školu u Doboju.

Inače, uz ne tako velike izmjene, ova studija bi se mogla pretvoriti u dobar moderan roman.

96

Autor dopušta znamenitim suvremenicima govoriti o Ćopiću, ne sudeći o njima i njihovim stavovima, ideologiji, moralnim vrijednostima ostavljajući čitaocu da sam donese zaključke i Bogu da izrekne svoj konačni sud. Istovremeno, iako kao zreo čovjek i intelektualac ima izgrađene svoje stavove i poglede na svijet, on kroz njih ne gleda na tadašnju stvarnost, nepristran je.

Posebna “poslastica”, desert, kao nagrada za čitanje prethodnog teksta, čine izvještaji policijskih doušnika koji su pratili Ćopića, a naročito, anegdote o njemu.

Sve u svemu - jedna poštena, lijepa i čestita studija koja inspirira, podstiče na razmišljanja i promišljanja mnogo šira, dublja i univerzalnija nego što je to puka biografija jednog pisca i faktografija njegovih djela.

Zahvalan sam gospodinu Nikoli Šimiću - Toninu što sam slovce ove tužne, veličanstvene i lijepe priče o Brančilu. Priče koja traje. i daje…

2.

Rade Kević, legendarni mitraljezac partizanski, koji je Ćopiću bio inspiracija za lik Nikoletine Bursaća umro je krajem marta 2017. godine. Počiva u rodnoj Piskavici, u podnožju Kozare u koju je nekad krenuo ratovati. U seoskoj crkvi se ponekad zagledam u neobičnu ikonu Majke Božije koju je on nekad pridario.

Naš zajednički prijatelj, profesor Dragoljub Miljević me davno upoznao s njim.

Skroman, nenametljiv, a dinamičan i energičan čovjek i u poznim godinama.

Rano se povukao iz politike, ali je često na svojoj vikendici na Fruškoj gori okupljao političare najvišeg ranga bivše nam države, uz kotlić, pečenje, dunavsku ribu i vino… I ne samo političare, već i običan svijet. Nije ni na koji način dijelio ljude. Živko Radišić, bivši član Predsjedništva B i H, u govoru na sahrani je spomenuo kako je Radu posjetio mjesec dana prije smrti. Pitao ga treba li mu šta, da mu donese kad drugi put dođe u Novi Sad. - Donesi mi samo komadić zemlje ili kamen iz moje Piskavice.

3.

Razgovor sa Ćopićem U kafani London sedeli smo skupa Branko Ćopić i ja, posle dođe supa.

Sedeli smo dugo u kafani, tamo, Pijuć posle kafu, al sa sokom samo.

Kao što je lišće uvek slatko kozi, Pričali smo najviše o prozi.

I pomalo već nam počinje da smeta 97

Što smo se našli na nišanu sveta.

Sedeli smo, tamo, tog susreta tokom, Pijuć crnu kafu sa još crnjim sokom.

Lišćežuta jesen, mora da je fino Onima što sada piju naše vino.

Usred razgovora (uprozili: ko će…)

Stolu kroči dama - autogram hoće.

Pogledasmo damu, i u tome času Razgovor o prozi nekuda se rasu.

I tu, na stolu, sred praznih tanjira, Treba Brankov potpis, al nema papira!

Dama tužno reče, gledajuć salvetu, “Zar baš sad da nema papira na svetu?”

Snalažljivost ljudska zavladala svuda, Donesoše papir začas, odnekuda.

I, preko tanjira, na čistini lista Pomalo drhtavo potpisa se bista.

Podne se u satu već odavno klati, Ručali smo, eto, jesen ručak plati. Đuro Damjanović, oktobar, 1983.

Nedovoljno se pisalo i govorilo o najvećem pjesniku Bosanske Krajine od drugog svjetskog rata dosad, Đuri Damjanoviću i njegovom poznanstvu sa Brankom Ćopićem.

Ukratko, Đuro je bio mlad i darovit pjesnik, sa sjajnom književnom perspektivom.

Sve dok nije napisao zbirku priča “Goli mjesto”, autentičnog zmijanjskog raskošnog jezika.

Tad je počeo njegov pad: progoni, suđenja, ignoriranja. Razlog: jedna pripovijetka u kojoj kritizira lokalnu vlast i riječ “goli” u naslovu knjige, bez obzira što je pisac tvrdio da se radi o njegovom rodnom selu Golešima.

Nitko nije smio ili htio stati u njegovu obranu. Osim Branka Ćopića i Mladena Oljače, koji se, kažu, kasnije povukao. Glumac Milan Štrljić ga udario autom (zli jezici kažu - neslučajno). Nikad se nije oporavio i propio se. Kad je dobio

98

književnu nagradu “Petar Kočić” povodom Kočićevog zbora upriličena je ceremonija. Sviju ima, samo nagrađenog nema!

Rastrkali se da ga traže. Našli ga u Gospodskoj ulici gdje djeci dijeli pare i viče: NEĆU DA BUDEM PJESNIK, HOĆU DA BUDEM PERONJA! Te godine, kao i svake, pobjednički bik je osvojio više novca nego nagrađeni pjesnik…

Ulica koja vodi iz Banjaluke ka njegovom selu i grobu danas nosi njegovo ime…

Jer, vidite, ovih dana, baš o obljetnici rođenja velikog Branka, pojavio se jedan tekst u bh. sedmičnim novinama, u kome se Branko Ćopic tereti za saučesništva u četničkim zločinima, u selu Veliki Dubovik. Metodologija i način istrage? “Ne znam ja, ali rekao mi jedan čovjek”?!

Primjedba urednice: „Ježeva kućica“ veliko djelo dječje literature, vraćena je u lektiru za 1. razred osnovne škole 2019. godine. Zagrebačka filharmonija je Ježevu kućicu pretvorila u predstavu, uz glazbu Hrvoja Hegedušića i u režiji Petre Radin.

99

100

Likovna umjetnost

EMIR MUHIĆ PROMIŠLJATI O CEZANNU – SUDBINA JEDNOG OBJEŠENOG ČOVJEKA

Historičar umjetnosti danas ima sreću i luksuz, a valjalo se za to izboriti mukotrpnom, ali nikad i konačnom pobjedom nad neukusom i mediokritetnim mišljenjem, koje znamenite i najslavnije umjetnike povijesti ne treba čitaocu, bar onom predanom, posebno predstavljati. U takvom slučaju se već a priori podrazumijeva da čitalac, pa makar on bio i srednjoškolac opšte gimnazije, razumije historijski, a s tim u vezi, i bilo koji drugi kontekst u kojem su živjeli i djelovali oni najslavniji među duhovima i miljenicima drevnih muza.

Bogohulno bi stoga bilo zamarati kakvim uvodom biografskog ili historijskoopšteg karaktera, nekog iskusnog i predanog čitaoca, a danas je tih sve manje, ali uvijek se poneko među njima odazove na vapaj za istinskim čitanjem, odnosno na taj fihteovski „poziv i određenje čovjeka“1, a koji se istovremeno, s ushićenjem, veseli svakoj novoj spoznaji, jedine mu drage istine. Slično velikom Martinu Heideggeru koji je, želeći započeti svoje predavanje o Platonu, prisutnima samo napomenuo historijsku činjenicu „od kada do kada je sam Platon živio“, da bi profesionalno i hirurški precizno, kako je samo njemu svojstveno, nadalje Aluzija na filozofsko djelo njemačkog mislioca Johanna Gottlieba Fichtea (1762-1814) „Bestimmung des Menschen“ (bos. Određenje čovjeka) 1

101

raspravljao o suštinskim idejama, problemima i značaju Platonove filozofije, tako i moja malenkost želi pristupiti skromnoj analizi jednog konkretnog djela, slikarskom geniju zvanom Paul Cézanne.

Napomenuo bih ipak samo jedno. Paul Cézanne, rođen 1839., a umro 1906. bio je veliki francuski postimpresionistički slikar čija su shvatanja o prirodi ili, što bi rekao Jacques Derrida, o istini slikarstva, presudno utjecali na daljnji tok razvoja umjetnosti u XX. stoljeću. Toliko o ovom gospodinu Francuzu, a za one „koji žele znati više“ ili koji uživaju u dogodovštinma iz ličnih života slavnih osoba, uputio bih ih na pregršt takve literature o Cézannu.2 Čista estetska likovnost je ono što uvijek zapanji svakog onog koji se želi, poput Maurice Merleau-Pontya ili Derride baviti Cézannom. Moj cilj je opravdati i naučno zasnovati likovnu činjenicu koja ide u prilog da je slika Kuća obješenog čovjeka, jedno od najbrilijatnih, ako ne i najbrilijatnije slikarsko ostvarenje golemog opusa još golemijeg duha zvanog Paul Cézanne. Bez pretencioznosti u interpretaciji, odnosno prosuđivanja na osnovu samo „ličnog ukusa“, argumentacijski sam naslućivao i istovremeno kantovski pokušao utemeljiti same granice i neuhvatljivi domet nepresušenog likovnog senzibiliteta, kojim zrači besmrtni slikar Paul Cézann.

Historija umjetnosti kao naučno utemeljena disciplina, koja je postojala, makar fragmentarno, mnogo prije pojave Vinckelmanna, kojem mi svi moramo odati dužno poštovanje, te iskazati mu divljenje i počast koju zaslužuje, zasigurno u svojoj bogatoj tradiciji nije svjedočila ljepšem tonskom i harmonijskom skladnom prelazu tri boje - zelene, žute i smeđe, kao na ovom Cézannovom ulju na platnu iz 1873. godine. Posmatrač je omamljen, bar onaj koji razaznaje likovno stvaralački jezik, koloritom svojstvenom za likovne radove zadnjih desetljeća XIX. stoljeća. S tim u vezi, ova Cézannova slika Kuća obješenog čovjeka je simfonija za oko, nalik na početak i prve taktove Beethovenove Pastoralne simfonije ili prvog stavka (Andante grazioso) Mozartove Sonate za klavir broj 11 u A-duru.

Posredi je seoski prizor. Makadamski put prema selu i „velikodušnim ljudima“ čiji se znoj od rada na polju slio na zemlju. Cézanne odbija govoriti s ljudima.

Odbija akt, kakvu figuru čiji su udovi izmoreni, a mišići od napetosti, kao u slučaju Laokonove borbe sa zmijama, na izmaku snaga. Taj Cézannov nesretnik, koji si je okončao život, neispričana je priča, koja i da jeste bila zabilježena u novinama i policijskom izvještaju ili pomogao mi Bog, bila opjevana kakvim herojskim stihovima jednog provincijskog (sarajevskog) pjesnika, malo koga bi dirnula ili potakla na promišljanje. Sve što nam Cézanne ovdje nudi, a duguje nam povrh svega istinu, su seoske kuće. Pejzaž, u koji je posmatrač pozvan da uživa,

O Paul Cézannu je pisano mnogo. Više o životu, karakteru i ličnosti ovog umjetnika pogledati u knjigama: Alex Danchev, Paul Cézanne: A Life, New York, izdavač: Pantheon, 2012. i Alex Danchev, The Letters of Paul Cézanne, Los Angeles: Getty Publications, 2013.

2

102

pun je nekakve nedorečenosti i tjeskobe, koja je natjerala samog slikara da sav očaj samoubijenog prikaže simfonijom kolorita.

A kakve su to boje? Nipošto oni tamni i mračni tonovi kakvi su svojstveni melanholičnom raspoloženju i suicidnim pomislima, koje proganjaju onaj duh što se povukao u samoću. Cézannov protagonist jeste otpadnik od društva, jeste neshvaćen od okoline, ali nije melanholik takvog kova kao, recimo, filozof Descartes koji u samotnom sobičku tame uz voštanicu svijeće promišlja i piše matematičke aksiome i filozofske meditacije. Baš naprotiv, da se psihologizacijom likovne kompozicije zaključiti, da je ovo kuća običnog čovjeka seljaka, priprostog u izrazu i držanju kojeg su pritisnule, a naposlijetku i savladale životne nedaće. Sva tjeskoba njegovog nevinog i naivnog duha iskazuje se tek posredstvom jednostavnog jezika bez metaforičnog i alegorijskog značenja. Sva dubina i neiskvarenost njegove pojave prikazana je likovnim rješenjem njegove kuće, dvorišta i okolice koja je utihnula nakon njegove smrti.

Dva su makadamska puteljka. Jedan vodi uzbrdo, čija se granica nastavlja izvan prostora slike, dočim drugi, onaj važniji, spušta se do pred sam prag kuće.

Skromna i zidovima napukla koliba, jedini je dokaz gorke sudbine Cézannovog lika. Gotovo odmah pada u oko predimenzionalnost dvaju prozora, odnosno skraćenje i suženje ulaznih vrata. Pažljivim sagledavanjem posmatrač ima dojam da su vrata već duže vremena zakovana i netaknuta te da kroz njih, nit' šta može proći, nalik na Leibnizove monade3, nit' šta može izaći.

S likovnog gledišta sva dinamika, sva napetost koja u očima posmatrača izaziva divljenje, iako na ovom Cézannovom djelu nije prisutan ni deseti dio one klasične uznemirenosti figuralne kompozicije, kao recimo kod Rubensa ili od Cézannovih savremenika i prijatelja, Moneta ili Pissarra, manifestuje se izvana, što će reći, u dvorištu i okolici sela. Stoga pravi smisao Cézannovog obješenika nije moguće pronalaći u njegovoj kući, u kakvoj zatvorenosti njegovog duha, ili u onom prostoru tamne sobe omeđenoj s četiri hladna i hrapava zida kuće, već u otvorenosti prostranog horizonta samog pejzaža, te u plavetnilu neba.

Iako sama kuća nije jedina u seoskoj okolici, fokus umjetnikove imaginacije, nadasve zbog naslova, je usmjeren ka njoj. I to ne samo zato što je baš ona kuća obješenog, već i zbog toga što je prva u nizu kojoj se stiže, kada se dva puta međusobno križaju. Jedan put za posmatrača je stran, jer on vodi izvan granica prostora same slike, dočim ovaj drugi jasno pokazuje u smjeru dvorišta obješenikove kolibe. Čak štaviše, posmatrač tek svjesnim promatranjem dobije dojam da putevi nekud vode, dok linijski i kompozicijski, oni se u likovom smislu uopšte ne razlikuju.

Tek naznakom i distanciranjem boje, gdje na lijevoj strani preovladava tonalitet svijetlozelene, a na desnoj strani tamnozeleno nijansiranje sa smeđom i blijedožutom bojom, pružen je posmatraču onaj vid zadovoljstva koji je svojstven ovoj likovnoj kompoziciji. Slikajući potezima kista, neprepoznatljivim za Pogledati više: Leibniz, Monadologija, c. 1714., odjeljak gdje Leibniz govori o prirodi monada i glavnim specifičnostima koje im se pripisuju.

3

103

impresionistički stil, Cézanne profinjeno vlada ravnotežom i uspijeva uskladiti težinu lijeve i desne strane slike. Čini nam se da je, tamo gdje preovladava tamniji ton, boja tromija, ali bogatija i masivnija, dok tamo gdje zakonski slijedi svijetlije nijansiranje i harmonizacija sa svijetlijim toplim tonom, boja kao da je prozračnija i nemirnija.

Kuća je kompozicijski i figuralno bliža lijevoj strani, iako zbog fokusa na sam naslov umjetničkog djela, likovno uopšte ne dominira nad pejzažom. Čak štaviše, boja na zidovima fasade i na krovu, likovno-koloristički ne odudara nad tonskim i slikarskim rješenjem zemljišta i puteljka. Zbog toga što izvor svjetlosti dolazi frontalno, te podjednako obasjava i kuću i dvorište, krov kuće linijski nije dovršen, odnosno gubi se taj osjećaj čvrstine forme koji je tako prisutan na zidovima. Dva su razloga „likovne oskudice“ krova. Jedan je taj, što grane i krošnje drveta posmatraču zaklanjuju krovnu konstrukciju, pa ovaj ima osjećaj, uslijed daljine gledanja da krova i nema, dok je drugi, uveliko likovno senzibilniji, taj što se pogledom približavamo ivicama vrha platna, pa boja postaje tamnija, a prozirnija. Tek naznakom tog impresionističkog poteza kista, odnosno logičkim zaključivanjem, posmatrač je svjestan postojanja krova, jer iz zakonitosti svijeta koji nas okružuje, nemoguće je zasmisliti kuću, a da joj nedostaje krovna konstrukcija. Ništa u kompozicijskom rješenju likovnosti kolibe ne odudara od okoline i pejzaža sela, čak štaviše, kuća nadopunjuje i pojačava, ionako već bogati harmonijski svijet ovog Cézannovog platna. Dva stabla, koja posmatraču zamagljuju i iskrivljuju pogled na kuću, dovršavaju kompozicijsku uravnoteženost lijeve i desne strane. Jer ako posmatrač zamisli ovo Cézannovo djelo bez ova dva stabla na lijevoj strani, zavladala bi „hegemonijska (ne)likovnost“ one desne strane, pošto je ona, uslijed tamnih tonova i hladnog prožimanja tamnozelene i žute boje, uveliko masivnija i teža. Zbog toga je Cézann tako velik slikar. Ne samo što on pomiruje impresionističku pikturalnost boje s linijskim zakonitostima geometrizacije same forme i oblika4, već što svojim kolorističkim tretiranjem plohe i narativa slike uspijeva uravnotežiti tonske prelaze jedne te iste boje. Za Cézanna, bar se tako čini svakom izoštrenom oku aktivnog i pametnog posmatrača, boja nije „po sebi“ čista, „u sebi samoj zatvorena“ i „sebi samoj dovršena“, već kao da, poslužimo se učenjem Anaksagore iz Klazomene (oko V stoljeće pr. n. e.), svaka Cézannova boja, bar na ovom primjeru, u sebi inherentno sadrži i tragove drugih, po tonskom intenzitetu, sličnih boja. Tako, „tamnozelena masivnost“ desne strane koja je oslikana zeleno-crnom mješavinom, izoštrena je i obogaćena nijansama žute, smeđe i narandžaste boje. U tonskoj skali i krugu boja, koji je razradio još početkom XIX. stoljeća slavni Goethe5, dati su oni obrasci i opisana ona svojstva koja sadrži jedna boja u odnosu na drugu. Takva filozofska i naučna zapažanja u Pogledati više na: Maurice Merleau-Ponty, Sezanova sumnja, iz knjige: Oko i duh (eseji o umjetnosti), 2016., izdavač: Glasnik, prevod: Milica Stojković 5 Pogledati Goetheovu knjigu Zur Farbenlehre (c. 1810)., u kojoj Goethe problematizira i opisuje svojstva i likovne odnose među bojama.

4

104

likovnom smislu, mogu se naći i na Cézannovim platnima, koje je ovaj naučio i upoznao kod prvih impresionista, a opet oni od najpoznatijih romantičara s početka XIX stoljeća, kao što su Turner i Delacroix.

Ne bi bilo teško zaključiti, s obzirom na dosada obrazložena opažanja, da i plavetnilo neba koje koloristički najviše odudara od harmonijskog tonaliteta i intenziteta boje, koja je prisutna dominatno na zidovima kuće, u dvorištu i dvama puteljcima, simfonijski upotpunjuje doživljaj posmatračevog divljenja nad platnom. Pažljivim promatranjem, pa čak i na reprodukciji, mogu se zapaziti tragovi zelene i žute boje na plavkastom nebu, koje nipošto nije naslikano čisto plavom bojom. Štaviše, ona mješavina srodne boje poput ljubičaste, a koja se usputno da napomenem dobiva miješanjem plave i crvene, nazire se u likovnom izričaju samog umjetnika, koji je svjestan svih onih zakonitosti slikarskog jezika.

Donji dio oslikanog neba, dakle onaj dio koji je bliži krajnjoj liniji horizonta, svijetliji je od gornjeg dijela. To nam govori, a kako to potvrđuje suština i priroda stvari, da zrak s visinama postaje sve gušći i tamniji, sve do intenziteta gdje postaje potpuno uronjen u mrak. Slikarski to Cézanne majstorski odrađuje, jer na ovom platnu, postepenim promatranjem plavetnila neba, pomatrač ima taj dojam da je, kako likovno, tako i činjenično, neprestano prisutan intenzivni valerski odnos prirodne i slikarske boje. Ne samo da se kod Cézanna ne suprostavlja ta slobodoumna imaginacija vlastite umjetničke interpretacije svijeta u kojem svi živimo s prirodnim i činjeničnim zakonitostima istog tog svijeta, već se otklanjaju sve one posmatračeve sumnje, da je Cézanne slikar koji nepromišljeno barata i koristi prirodnonaučna i psihološka svojstva boje. Na liniji horizonta, tamo gdje se u daljini dodiruju, gotovo taktilno „zemlja i nebesa“ kolorit je intenzivan.

Najudaljenija brda i brijegovi poprimaju sličnu, no ne i istu boju kakva je prisutna pri vrhu oslikanog neba. Prisutna je harmonijska igra boje, gdje ključ razumijevanja stilskog komponiranja leži u izvoru prirodne svjetlosti. Ako se bolje promotri lijeva strana, da se uočiti postepeni izlazak Sunca. Rano jutro. Još nije svanulo, a opet kao da posmatrač ima dojam da je pejzaž slikan u vremensko doba kada je sunce na zenitu. Jedan je opravdan razlog tome.

Naime, Cézanne kao da se svojski trudio sukobiti, ali ne u smislu svađe6, već u pojmu napetosti, prirodni i slikarski izvor svjetlosti. Za njega, slikarski odsjaj svjetlosti je dominantniji u likovnom izričaju nego onaj prirodni odsjaj, koji se tek nadzire na lijevoj strani platna. Analogno prirodi stvari, Sunce izlazi s istoka, gdje bivajući jedan vremenski period u zenitu, naposlijetku zalazi s zapada. Cézanne je dosljedan tom činjeničnom fenomenu i zakonitošću stvarnosti zbilje. Na ovoj slici, desna strana odgovara zapadu, dok lijeva istoku. A sa sigurnoću možemo znati da je riječ o ranom jutru, jer zrake Sunca tek se naziru s istoka, s lijeve strane.

Desna strana je toliko koloristički bogata i obasjana bojom kao da je posredi vremenska dob kada je sunce u svome zenitu. Ako bi se tražilo biti dosljedan u realitetu i adekvaciji sa stvarnošću, onda bi desna strana slike mnogo više trebala Onako kako to piše i razumijeva filozof Martin Heidegger kada govori o jazu između “svijeta“ i „zemlje“, gdje posredi nije riječ o svađi (njem. der Streit), već o napetosti (njem. die Spannung).

6

105

biti u tami, u sjeni gdje se tek na momente javljaju tonski prelazi toplih boja.

Sunčeva svjetlost ranog, možda čak u ovom slučaju i promrzlog jutra, nije toliko jaka da bi mogla osvijetliti svaki kutak dvorišta, kuće i puteljka. Cézanna to očito ne interesira, budući da njegov izvor svjetlosti nije prirodan, već slikarski, koji je po svojoj iskonskoj ličnoj potrebi umjetnika daleko utemeljeniji. Jer Cézann izbjegava nejasnost kolorita, tu maglovitost boje kako bi to činjenično preovladalo, da je sam slikar izabrao jedino prirodni izvor svjetlosti. Razlog tome može se pronaći možda u samom psihološkom stanju jedinog protagoniste. Ovo je kuća „obješenog čovjeka“, jednog za sve nas posmatrače, neznanca, čija je životna zagonetka tajanstvena. O njemu ne znamo ništa, ni biografske podatke ni naposlijetku „ključni“ razlog samoubistva. Apsolutna ništa! Moguće je i naslutiti da je „obješeni čovjek“ jedan fiktivni lik, takoreći plod mašte samog umjetnika koji je u to vrijeme, a imao je tada oko tridesetak godina, još uvijek ne(vješto) pronalazio svoj slikarski put.

Nije lako pronaći odgovor. Ali cilj mi je bar utemeljiti mišljenje da slikar svojski koristi umjetni izvor svjetlosti, da bi naglasio ona mjesta i ona stanja psihološkog očaja samog protagoniste. Kuća je oslikana, s kolorističke tačke gledišta, majstorski bogato, onako kako Cézannu i dolikuje, jer sve ono što ona otkriva, a otkriva „istinu o slikarstvu“, protagonist je sakrio, kako fizički, tako i psihološki.

Sve ono što obješenik odbija izkazati, izkazuje kolorit njegove kuće i dvorišta.

Posmatraču ne preostaje ništa drugo nego da o rođenju, sudbini, a naposlijetku i o samoubilačkoj smrti dotičnog sazna preko pejzaža u koji je uronjena njegova smrt. Tek to otvara vrata jednom ispravnom hermeneutičkom istraživanju likovnog majstorstva i značaja ove slike.

Ovo ulje na platnu, Cézanne stvara pod uticajem impresionista, naročito Pissarra, ali ono nije klasično impresionističko, iako tih godina je sam slikar bio najbliži impresionističkoj struji slikarstva.7 Cézannov slikarski impuls osebujniji je od par excellance impresionističkog, bar kada se govori o pitanju likovne forme samog objekta posmatračeve pažnje. Da je kojim slučajem, isti ovaj pejzaž radio Monet ili Pissarro, kuća obješenog čovjeka kao objekt bila bi po mnogočemu nerazumljivija, fragmentarnija u svome prikazu čvrstine. Cézann je suprotno tome baš slikar težine. Njegovo tretiranje plohe i predmeta na slici ukazuje na činjenicu da Cézanne nikada zarad čistog kolorita i slobodnog poteza kista, ne žrtvuje istančanu geometrijsku formu datog predmeta. Ma koliko bila snažna i dominantna boja, ona svojim koloritom, nikada ne nadjača svoju inherentnu linijsku inačicu koja definiše prostornost i čvristinu predmeta (objekta) posmatračeve pažnje gledanja. Stiče se dojam da, makoliko Cézanne bio blizak impresionizmu, isto toliko je on od njega udaljen. Zadržavajući konturu, gotovo na momente i crtački, nije na odmet reći da Cézanne kao malo ko iz njegova epohe ne napušta slikarski jezik jednog Poussina (1594-1665) ili Veronesea (15281588).

7

Govorimo dakle o 70tim godinama XIX stoljeća kada su i nastale najznačajnije slike impresionističkih slikara.

106

Danas nam Cézanne kao slikar otkriva mnogo toga. Nije više stvar ni sumnje (Maurice Merleau-Ponty), ni istine (Jacques Derrida), ni čistog opažaja (Konrad Fiedler), ni nevinog oka (Ernst Gombrich), ni taktilnosti (Berenson), ni već svega drugog ne, već nemjerljivog slikarskog univerzuma koji se izrodio iz opusa ovog slikara. To nije samo likovna, već i nepobitna historijska činjenica našeg vremena.

Ako bismo krenuli još detaljnije u analizu likovnog formalizma, a što nije nemoguće, a što mene izuzetno i raduje, taj put „bez povratka“ bi bez sumnje završio izvan granica naše konačne spoznaje, u neka još neotkrivena mjesta likovnog zavičaja. Mene najviše pogađa to što upravo jedan ovakav rad to ne može ostvariti, jer prostor i obim stranica mora biti u skladu s propisima ovog meni dragog časopisa.8 Nekom drugom prilikom i u neka druga bolja i opuštenija vremena. Rezultati doduše nekog praznog i nebitnog ispisivanja nečeg novog, a istovremenog i neoriginalnog u interpretaciji, bi mogli čak na kraju biti i neka dogmatska neutemeljena stajališta kakva zasigurno, ne bi odobrio i podržao, da ustane iz mrtvih, ni sam slikar Paul Cézanne. Ne treba izazivati njegovu srdžbu i bijes. Ja vjerujem da je on za života bio opak i drzak, ali opet nekako, bar po likovnom senzibilitetu neobjašnjivo drag čovjek. Neću ga ipak više prizivati. To je najmanje što mogu učiniti za njega...

Emir Muhić, Katedra za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 15.2.2021.

Ovom prilikom zahvaljujem se uredništvu časopisa DISKURS na jako dobroj saradnji mene kao autora i u prvom redu, Marije Juračić, urednika.

8

107

108

Iz svijeta knjige

JOSIP ERGOVIĆ UBIQ - časopis za književnu fantastiku UBIQ nije samo književnofantastičan, UBIQ je općenitofantastičan!

Volite li znanstvenu fantastiku ili „fantasy“, a još niste zavirili u „Ubiq“, vrijeme je da to učinite.

Hrvatski časopis za književnu fantastiku UBIQ izlazi šestomjesečno i objavljuje žanrovske priče, novele i drame; kao i eseje, kritike, bibliografije te druge književnoznanstvene radove hrvatskih i regionalnih autora. U tom smislu jedinstven je na hrvatskim prostorima.

UBIQ je već svojim prvim brojem, objavljenim u studenome 2007. godine, privukao na sebe pažnju književne javnosti. Tako književni list za umjetnost, kulturu i znanost „Vijenac“ objavljuje: „Stručan pristup, preglednost i kvalitetan izbor priloga obilježavaju prvo izdanje časopisa (Ubiq) i najbolja su preporuka svim ljubiteljima žanra, ali i onima koji to tek trebaju postati.“ Časopis za kulturna i društvena zbivanja „Zarez“ također se osvrće na pojavu „Ubiqa“: «Ovom koncepcijom časopisa SF literatura u Hrvatskoj napokon je privedena ozbiljnom bavljenju.“ Urednički dvojac Žiljak - Šakić vodi ovaj časopis već gotovo dva desetljeća kroz sve scile i haribde koje mu se, kao u kompjutorskoj igrici, neprekidno isprječuju na putu.

Za svoje djelovanje „Ubiq“ je 2011. dobio nagradu European Science Fiction Award kao najbolji europski časopis za znanstvenu fantastiku. Pored toga, mnogi su autori za svoje radove objavljene u Ubiqu ovjenčani domaćim SF nagradama SFera i Artefakt.

109

Časopis „Ubiq“ je dobio ime prema latinskoj riječi ubique – posvudašnji. Naziv je inspiriran romanom Philipa K. Dicka „Ubik“.

Pojam književne fantastike vrlo je širok i obuhvaća sva književna djela koja u sebi nose nadnaravne, futurističke ili druge imaginarne elemente; sve tamo od svijeta bajke, mita i legende pa do današnjih dana. „Spekulativna fikcija“, za to vrijeme, često predstavlja „krovni“ naziv za novije fantastičke žanrove: znanstvenu fantastiku, fantasy , nadnaravni horror ... koji se, zatim, dalje granaju u svoje podžanrove.

UBIQ je atraktivan... ne samo svojim sadržajem nego i knjižnom opremom.

Zasebna su priča malena dizajnerska remek- djela koja krase ovitke pojedinih brojeva.

110

MARIJA JURAČIĆ ŠAPUTANJA S ERATO O zbirci pjesama Aljoše Đuguma „Postati stih“

Grmjelo je i kišilo noć cijelu letjela su mokra pera iznad grada i nebo bješe u crnom odijelu k'o sjena koja pada, spremno da strada. / Anđeli bez snova/ Ovakvim silovitim načinom najavljuje Erato svoj dolazak pjesniku Aljoši Đugumu, dok on stvara svoju četvrtu zbirku pjesama „Postati stih“. Tematski opseg zbirke nije širok, ali otkriva čudesne metamorfoze u kojima pjesnik i njegova muza postaju jedno, a čovjek svoje materijalno postojanje pretvara u pjesništvo.

Ta preobrazba nije ni lagana ni bezbolna. Najavljuje se misaonim košmarom, bremenita je čežnjom. Impuls je to koji treba dešifrirati, ukrotiti i stvoriti poezijom. Pjesma je tu negdje, kodirana, pjesnik je osjeća neopipljivu, amorfnu, divlju i paperjastu, lovi njenu sliku i njezin zvuk, a ona se otima, ispunjava srce golom emocijom bez rubova, dok se umorna ne prepusti načinu umjetnika koji je zna oblikovati, izgladiti njezine neravnine, omekšati grubu kožu, naslikati riječi, notirati zvuk. Ovo je zbirka o stvaranju, uvid u nastanak pjesme.

A kada ti dođe, upitaj je snen kako je put do tvoga srca znala i dobit ćeš odgovor (mangupski, njen): Srce ti gori! Gle, dimnih signala! /Dimni signali/ Pjesma se javlja samo osjetljivom, osjećajnom srcu. Ponekad se ona i pjesnik zagrle u trenu, ponekad pjesma, kad se dan zarumeni, onemoća, izdahne u pjesnikovim grudima, tom svetom hramu stihova, a misao pojuri za drugim motivom. /Ima i gorih smrti/ Ima noći kada oštro pero savršenim rezom raspori srce pjesnika pa pjesma žilama teče i samu sebe piše. /Moj vampir/

111

Iako je pjesmu autor upio u svoje biće na neobjašnjiv, neponovljiv i samo njemu znan način, on će je za čitatelja dekodirati ritmičkim vezanim stihom, svojim prirodnim načinom izražavanja, izrazom jednostavnim, utiskom spontanim, slikom bogatim.

Mogli smo odavno, pjesmo moja ti i ja biti sami protiv svih ali umjesto ratničkih boja odabrala si miroljubiv stih. /Besmrtna riječ/ I mogu svjetskom poetskom vrištinom hujati razni vjetrovi i trendovi, ali muza Aljoše Đuguma nastavlja tradiciju onih pjesnika koje uz poeziju ne vezuje pojam mode, jer pjesma nije vrpca na haljinici, boja bikinija, broš na reveru… Pomodno je prolazno i često samo prozuji kroz uho čitatelja kao zaglušna buka koja ne ostavlja traga.

Versi Aljoše Đuguma žele ostaviti trag. Namijenjeni su čitatelju, srodnom srcu, jer iste tuge i iste radosti on s čitateljem dijeli. Ma koliko se varijacija javljalo u igri života, sve one vode istim jednosmjernim drumom na kojem pjesnik želi zasaditi istinu i duhovnu toplinu. /Do novog pristaništa/ Svoje viđenje poezije autor otkriva i pjesmom Budućem pjesniku.

Znat ćeš čim uroniš u tajne dubine da zapravo samo u njima dišeš ne, za tebe nema druge sudbine jer za pjesmu živiš, a život pišeš.

Pjesnik za svoju pjesmu živi, grozničavo je stvara grabeći utiske iz života, bez obzira jesu li oni odraz osobnog iskustva ili ih je tek dodirnuo promatrajući kako kolaju širokim životnim poljem. Svoj um, svoje srce, svoj poetski krvotok on otvara životu.

Moćan je njegov poetski potencijal. Inspiracija je nepredvidljiva. Pobudi je slučajan pogled na mak pored puta, na grubo lice starog kapetana, medijska vijest, kapljica kiše, gibanje mora, skarabej u ogrlici žene… ili samo jedna riječ, jedna draga i prokleta riječ koja traži svoje mjesto u pjesmi. Ponekad nadahnuće nahrupi kao plima /Još me ima/, a ponekad se muza kapriciozno povuče i tada nastaje vrijeme poetske suše.

Kako boli prokleta suša i prazan papir oči bode ćuti samo pjesnička duša žedna stiha k'o kapi vode. /Bijela pustinja/ 112

Dok skiće svojim osamljenim, poetskim stazama, Aljoša Đugum ipak nije sam.

Ponekad ga pohode neizgovorene misli nekih dragih, nestalih pjesnika, čije je stihove ugradio duboko u svoj intelektualni i duhovni habitus pa osjeća da je samo njihov medij, sredstvo njihova duha, čežnja koja je nadživjela tijelo, a koja želi još nešto otrgnuti od sebe, prozboriti riječima poezije.

Pjesnik je tek medij onostrane tame koja na svjetlo izlazi kroz prste pjesme se oduvijek rađaju same kolikogod ih svojataju i krste. /Očima stranca/ Zato će čitatelja poneka autorova pjesma tonom, notnim zapisom, ili atmosferom podsjetiti na Sergeja Jesenjina, na Tina Ujevića... i opravdano je reći da Aljoša Đugum duboko u svom poetskom biću osjeća njihovo bilo. Ima nešto otkačeno, ležerno, a duboko proživljeno u njima.

Sav život utisnut u ovo lice vjeran je odraz cijelog mog jastva bio bih gori od zadnje propalice da mi nije tog duhovnog bogatstva. /Dani/ U pjesnikovom prihvaćanju životnih tokova ima stoicizma, blage sjete, šarmantne opuštenosti, ali i zahvalnosti, jer tužnom srcu stih biva naklonjen. Erato ne škrtari na riječi. ./Daleko od svih/ Tuga tuguje, sreća se ljuti dođu i odu i ništa više pjesnik u svojoj Samoći šuti Samoća u njemu pjesme piše.

Pjesnik sa svojom muzom često šapuće o ljubavi. Ona je vrhunska vrijednost života, vrtoglavica, žudnja i ispunjenje, bez obzira pokazuje li lice strasti, zaigranosti, plahost srne, hrabrost jelena, gori li od ushita i želje ili se grči od tuge i pogubnosti.

Za nju se valja boriti, zbog nje pjesnik postaje ratnik, a njegovo pero ubojiti mač.

Samo je ljubav vodilja sveta za nju sve dajem od imanja svog 113

jedno srce vječno žedno leta koje su probili i mač i rog. /Besmrtna riječ/ Posvećen ljubavi, bez iluzija da ona kruni svaku ljubavnu vezu, pjesnik upozorava što njezin izostanak može učiniti čovjeku: Da je ljubav ovu kuću digla imala bi bar temelje čvrste grijala bi nas crvena cigla puna topline najbolje vrste.

Ne bismo željeli kuću novu niti se krili iza fasade zakrpali bismo rupe na krovu imali vrt gdje se ruže sade… /Da je ljubav/ Ovaj osvrt na poeziju Aljoše Đuguma ne bi potpuno predstavio pjesnika kada bismo preskočili njihov humor. Često nas zatekne, nasmije, opusti, pokaže mangupsku stranu svog tvorca. Taj je humor fin i ne želi povrijediti.

Ako se odlukom Visokog suda zaduženog za reinkarnaciju u drugom životu rodim k'o luda zabavljat ću i kralja i naciju. /Dvorska luda/ Ponekad pjesme Aljoše Đuguma pričaju cijelu priču. Pjesnik ima sposobnost osjetiti tuđe emocije, ima oko za zbivanja i pojave oko sebe, ali sebe ne odvaja od tih pojava.

I to sam ja, požutjele brade u dimnoj zavjesi cigareta ali kad mi jutro san ukrade opet sam finjak, gospon poeta. /San boemske noći/

114

Estetski registar poezije Aljoše Đuguma je sugestivan i širokog je spektra. Osnova mu je leksički inventar iz svakodnevnog života kojem pjesnik udahnjuje finu, tankoćutnu poetsku atmosferu, harmoniju slike i glazbe čiju melodiku zahvaljuje svom osjećaju za pjevni akcent hrvatskog jezika, za njegov tonalitet i ritam.

Razina poetske sintakse je vrlo složena, a vodi kristalno jednostavnom izrazu, uvjetovanom ritmom.

Posebno su melodijski gibljive i pjevne pjesme pisane zvučnim dalmatinskim dijalektom. /Fale mi ruke/ Još je živa naša stara kuća tamo di bi did na svoj škanj sija da oplete demejanu od pruća iz koje bi vino točija i pija.

Na kraju ovog osvrta želim naglasiti da poezija Aljoše Đuguma predstavlja onaj kontinuum hrvatske pjesničke riječi koji će na strogoj odrednici budućeg vremena zadržati mjesto koje mu pripada.

115

VASIL TOCINOVSKI NEBESKA SIMFONIJA ANE DUDIĆ ZUBČIĆ

Postoje autori i djela koja vas odmah osvoje. Prije tri, točnije 2017. godine, imao sam priliku taj čitateljski užitak podijeliti sa zbirkom pjesama Egzotika tebe i boja Ane Dudić. Tada sam, između ostalog, napisao da knjiga dolazi kao potvrda estetskih vrijednosti autorice te kao potvrda njezinog mjesta i značaja u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Stvorena iz ljubavi, autorica potvrđuje vlastito ljudsko i kreativno biće u ljubavi koja ispunjava i oblikuje kozmos slovima jedine uzvišene ljubavi.

Jednostavan je i emocionalan, ispunjen i višeznačan poetski govor o magiji ljubavi, vjernosti, povjerenju , dosljednosti i posvećenosti jedno drugome. Sve to je zato što Dudić pjeva svoje pjesme za dušu. Imam običaj i nastojim se držati pravila da ne pišem više puta o jednom autoru, međutim, evo, sada pišem o novoj, trećoj poetskoj knjizi Ane Dudić Zubčić. Odgovor je jednostavan i postoje dva razloga iz kojih to činim; ispred nas je autohtoni pjev / poezija s temom i motivima koje su nastale iz misli, da ukoliko se čovjek razotkrije, u njegove misli i dušu uvode se nove boje, mirisi i ukusi s druge strane. Tako su sve stvari dobile nove dimenzije i značenja, imaju drugačiju identifikaciju i ono što je vrhovno načelo u djelu, postigle su / osvojile nove estetske vrijednosti. Zato se opet vraćamo djelu Ane Dudić Zubčić.

Vrata koja se otvaraju i gdje putovanje započinje pjesnikovim pričama, jasno su zapisana u posveti djela njezinim najmilijima. Stoga su izuzetno precizno označene koordinate ili preciznije granice svijeta ispunjenog ljepotom i bogatstvom života. Oni su prostor i vrijeme u kojem se postoji i živi u punom značenju. U životu nema slučajnosti.

Pjesnikinja svoje knjige tradicionalno sastavlja / dijeli u cikluse koji predstavljaju homogenu cjelinu. Njihova uvjetna struktura vanjski je znak koji je jasna poruka koja sadrži priče kao dio bogatstva mozaika postojanja i nadasve vrhovno načelo tvorca koji je odgovoran prije napisane riječi.

Naslovi triju ciklusa matematički točno opisuju crvene crte pjesničkih krugova: Dišeš li tišinom, Igraonica uma i Sama prije sobom. To je sveto trojstvo, za razliku od četiri ciklusa u njezinoj prethodnoj knjizi Egzotika tebe i boja kao jedne godine života, u kojoj se nalaze najvrijednija dostojanstva / vrijednosti civilizacije - dom i obitelj. Stoga je autor kap koja teče u životu ovog života koji puca i cvjeta, rađa se i umire te se ponovno budi, oživljava ljepša od prethodnog života. Stoga 116

se Ana Dudić Zubčić zalaže za ljepši svijet, čovječniji i ljudskiji, svijet koji je sreća i radost kao trenutak kada se rodi unuka Laura i čitav svijet nosi njeno ime, a ona postaje njezin najslađi san. Pije se čaj ili kava dok se čarobni miris širi iz njih i ispunjava um i srce toplinom. Trenuci kada je život sjajna zvijezda i prekrasna školjka (Bogatstvo života) u kojoj autorica razrađuje portret književnog lika divljeg srca, original bez kopije, konjanika, viteza koji neustrašivo i svjesno juri u nove pobjede i poraze. Poezija bogata metaforama i simbolima koji otkrivaju neviđene ili ponovno otkrivene sadržaje poput mora u pjesmi Ćudoredno more. Točno nas oni dovode do pregršt lijepih pjesama: Krik, Ne okreći se, Grlim osmijeh u sebi, Kristalne stjene, Ulica raskošnih drvoreda, Neprolaznost-ljepote.

Pjesnik nije samo duša života i svijeta, ta koja pokreće veliku lokomotivu ljubavi.

Njegovo oko svakodnevno bilježi sve detalje i trenutke, pojave i manifestacije, promjene i sumnje koje se događaju u gradu. Doživljava ih, kada noću sama hoda pustim ulicama grada (Dodirni moju prozirnost), i kad je putnica bez karte u pjesmi u kojoj se obraća sebi kao priznanje da vidi samo ljepotu (Oprostiti sebi).

Stvari se mijenjaju u životu i u svijetu. Samo je ljubav vječna, ili točnije, samo je voljena osoba u kriku trajna, to si bio ti i opet si ti. Listaju se stranice sjećanja i uspomena. Poput ogrlice, djetinjstvo i mladost nanizani su oko vrata. Oni identificiraju tradiciju i neposluh, spol i korijen, nacionalni identitet. Iz pjesme Zov djetinjstva odvajamo stihove: Kantrida oca moga i majčina utroba / Vezaše me uz kraj koji i noću sja, / Volim te žrtvo moga prijestolja, / Dodirnuh žezlo i upijah potok čežnja / Izgorih u željama poljupca rodnog kraja.

Iskrenost je jedna od karakteristika Ane Dudic Zupčić. Ova knjiga to potvrđuje samoispoviješću da sam život, da, grijeh sam. Sve tajne mogu se otkriti same i u tišini. Daleko od očiju i srca svijeta. Daleko od zlobe i mržnje, spletki, od pandemije koja pogoršava svijet. Zatim dolazi nebeska simfonija koja: Ja želim osluškivati tišinu / I slušati zvuk nebeskih simfonija / Utvare noći dok plešu ludo / U krugu umnih distanciranja. / Plamenu kuglu talim u prsima, / Nepce mi gori, / Usne od žara crvene, / Poluotvorene čekaju / Da umru sretne, vrele, izljubljene ...

Duboko je disanje i misli i osjećaji su glasni. To bi reklo da se život živi punim plućima, jer on zapravo postoji zbog kvalitete ratovanja do ostvarenja ljudskih uzvišenih ideja i ideala. Autorica to postiže korištenjem dugih / cjelovitih stihova koji imaju što reći i znaju to otpjevati.

117

Ana Dudić Zupčić živi i raduje se, postoji i stvara, razmišlja i djeluje. U zvuku morskih orgulja tiho i možda stidljivo šapće da se liječi svojim mislima. U izravnom obraćanju suncu, podsjećajući se da mu se već dugo nije obratila ili bolje reći nije ga pozdravljala i nije mu stavljala glavu na ramena, a to je pogreška ili slabost, ali novo priznanje da je teško proći kroz sva čistilišta i prihvatiti rajske ruke. A da nema slučajnosti, potvrđuje i posljednja pjesma Živim u nebu tvoga oka, kada razum vodi tijelo u čarobne slapove ljubavnog sna. Do njega će vas, najljepše / veličanstveno odvesti - Nebeska simfonija.

118

MARIJA JURAČIĆ U ČAMCU OD ČISTE SVILE I ZLATNOG SOMOTA Osvrt na zbirku poezije i kolaža Ane i Ljiljane Stjelja

Kada se umjetnička nadarenost pojavi u nekoj obitelji, ona obično preskoči jedno pokoljenje, no u obitelji Stjelja to se nije dogodilo. Slikarica Ljiljana Stjelja i pjesnikinja Ana Stjelja, majka i kći, ukrstile su putove svog stvaralaštva i stvorile zvučnu melodiju poetske riječi i vizualnog zanosa.

Zbirka poezije “Muzika tišine“ u srpskom i engleskom jezičnom izričaju nastala je u trenutku snažnog zamaha u stvaranju dviju umjetnica. Pojavila se spontano, nadahnuta kolažima Ljiljane Stjelje. Živi su i zavodljivi ti kolaži i pogled ne bježi s njih. Dozvoljavaju oku da se odmori, mašti da se zaustavi, umu da zamisli i da vas odvede nekud gdje želite biti.

Kolaži su to mirnog, slobodnog života u kojem se živi i voli strasno, u kojem još postoji tajna avanture, u kojem se još razgovara za obiteljskim stolom, posjećuju lijepa, daleka mjesta, žene nose štikle i koketne šešire, a kuferi su im puni snova koje valja odsanjati.

119

Pjesme imaju snažno naznačenu duhovnu dimenziju. Prvom pjesmom zbirke „Putovanje“ zaplovit ćemo s autoricom u čamcu od čiste svile i zlatnog somota u daleku zemlju Istoka da promatramo cvat trešnjinog drveta.

Moji koferi su puni sećanja Moje srce je radoznalo Zbog neotkrivenih mesta Dalekih zemalja.

Putovanja dobivaju pravi smisao ako znamo gledati, ako ne ograničavamo sliku koju oko upija, ako dozvolimo, prema uputi A: B: Šimića da nam oči “velike i nijeme rastu pored stvari”.

Ana Stjelja ima takve oči. One promatraju, upijaju i produbljuju sliku. Daju joj novu, duhovnu perspektivu.

Kolaž „Dubok pogled“ intrigirao ju je svojom tajnom. Oči žene na slici su zagonetne, plave, kristalna kugla koju žena drži u ruci je imaginacija ogromnog svemira stlačenog u um žene kojim ona obuhvaća svijet i svakog čovjeka koji je osamljen, izgubljen i koji ostavlja tragove kako bi se znao vratiti, jer povratak će biti dug ako se dogodi nakon cijele vječnosti. Naše putovanje traje. Uvijek putujemo. Kratke su dionice vremena u kojem se čini da mirujemo.

Dubok pogled misteriozne žene osvetljava put usamljenog čoveka dok korača ka večnosti.

120

Ostavljanje tragova u vremenu karakteristično je jedino za čovjeka. On ne pristaje na misao da je samo prolaznik pod zvijezdama, da se njegovo tkivo raspada, da nestaje, da nestaju svi dragi ljudi koje je na svom putu upoznavao i volio. Prigrlio je misao da je dio svijesti velikog logičnog uma koji stvara red u kozmosu.

No pojavnost života je prepuna tajni. Veliki magi znanosti neke tajne su otkrili, neke otkrivaju, a neke još ostaju nedostupne ljudskoj spoznaji.

Pjesnikinja Ana Stjelja je svjesna mogućnosti čovjeka koji se stoljećima bori, stradava i ustrajava u želji da svijet učini boljim mjestom svog boravišta.

Ispraznom, sebeljubivom trošenju života nema mjesta jer „sat otkucava. Ponestaje nam vremena.“ Laž, zloba, ljubomora, grabež, pokvarenost, sve negativne pojavnosti troše život uzalud. Potreban nam je mač od svjetlosti“ sačinjen da nam posluži kao svjetiljka.“ Slika sata, koja je inspirirala autoricu stihova, je vrlo rječita. Vrijeme protječe.

Silna energija slijeva se odnekud u naše vrijeme, ali ono je ograničeno. Sat odbrojava. Neiskorišteno vrijeme otječe nam kroz prste i ne možemo ga vratiti.

Da bi čovjek mogao zagrabiti u taj bazen energije, mora biti slobodan. Zato pjesnikinja pjesmom „Osvajam slobodu“ pita gdje je i kolika je njezina sloboda.

Osjeća da je nema dovoljno pa izjavljuje da je svijet mjesto kojem nedostaje pristojnosti, ljubavi i ljepote. Pa kako onda pjesnikinja osvaja slobodu?

Dok se vozimo u tom poetskom čamcu od čiste svile i zlatnog somota, pjesnikinja nam otkriva mjesto u kojem postoje naznake slobode pa s njega valja krenuti. Put prema slobodi opet joj je pokazao kolaž Ljiljane Stjelje na kojem jato ptica polijeće s pjesnikovog papira, iz njegovog pera i tintarnice.

121

Volela bih da se mogu pridružiti tom jatu i okusiti slobodu Bezuslovnu, neograničenu, onu za koju vredi umreti.

Volela bih da sam ptica.

Na putovanju, iako se putuje u čamcu od čiste svile i zlatnog somota, čovjek nosi prtljagu od sjećanja na ono što je bio i što je imao. Čežnja pokušava dozvati sve lijepo i dobro, dozvati izgubljene dane ljubavi u kojima nije trebalo gomilati riječi i pojačavati glas. U tim je danima vladala muzika tišine.

Likovna podloga pjesme „Muzika tišine“ je kolaž Ljiljane Stjelje. Na kolažu notno crtovlje, sačinjeno od bisera, svija se, pjeva i pleše. No nježne, pastelne boje nestaju u gornjem dijelu slike, postaju zagasitije i teže, a oštre zrake ranjavaju srčiku cvijeta. Zašto muzika tišine ne traje vječno? Zašto se ljubav umori i ode - pita se pjesnikinja.

I sad me boli muzika tišine, boli me svaki njen takt, grozničavi zvuk jer se u strašni jauk pretvara tišina.

Kud god da usmjeri pramac životnoga broda, čovjek stiže kući. Ne čeka ga tamo sijedi starac da važe čovjekove grijehe i zasluge, a ipak će sve urađeno biti odvagnuto.

Ako je cijeli Svemir posljedica jednog ogromnog uma, svijesti čiji smo dijelovi, otrgnuti od te zajedničke svijesti, živimo razne živote i potpuno samostalno odlučujemo o Dobru i Zlu. Nakon svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi smo ti koji sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te svijesti. Ana Stjelja je odlučila da se vrati s darovima dobra. O tome pjeva u pjesmi „Moja duša“:

122

Moja duša je vitez ljubavi i slobode, vlada svojim kraljevstvom Svetlosti, večnog Sunca.

Moja duša je besmrtna Kao i sve duše.

Leži iza brda Najvišeg neba.

Lutajući Zemljom, pitam se Kako je podeliti sa celim Univerzumom.

Pjesnikinja je odabrala slijediti put ljubavi i mira, jer se u njima krije suština života, buduće ustrojstvo zemaljskog društva, ono u kojem će živjeti još nerođena pokoljenja. Na kolažu „Moja duša“ figura žene lebdi iznad voda i slijedi ptice.

Uzdiže se sve više da uroni u meke, pastelne poteze kista koji sugeriraju nježnost i neminovnost.

Odlazimo. Jednom mora doći trenutak kada će i posljednji čovjek napustiti dragu nam Zemlju. Krenut će za posljednjim jatom ptica i kao sjećanje na svoj boravak u određenoj točki vremena i prostora, ostavit će na kamenu ružu i crtež ugasle planete. Ove teške vizije ostavile su obje umjetnice pod nazivom „Posljednje jato“. Dirljivi su ti stihovi i dogodit će se. Velike oči djece okrenut će se tada užasnute u prošlost i poslat će nam nijemi krik: “Zašto?“

123

Planeta je izgorela Nema više života.

Nema više ptica.

Nema više slobode.

I tako sada plovimo u čamcu od čiste svile i zlatnoga somota kroz neizvjesne predjele svemira, osluškujemo njegov šapat. Na kolažu „Šapat svemira“ između planeta lebdi ogromna knjiga posuta laticama. Na početku smo putovanja. Tragamo za znanjem. Pjesnikinja ukazuje na živa nebeska tijela:

124

Ćute I plešu. Ćute I okreću se ukrug, Izvan prostora.

Tragaju za znanjem, Tragaju za istinom I harmonijom U ovom dalekom svemiru.

Putovanje u čamcu od čiste svile i zlatnog somota nastavlja se jer čovjekova duša ne poznaje kraja. Nastavlja svoje traganje.

125

OSVOJENE KNJIŽEVNE NAGRADE SURADNIKA DISKURSA: 1. MILE LISICA osvojio je prvo mjesto na međunarodnom festivalu poezije „Panonski galeb 32“ 2. MARIJA JURAČIĆ je na Međunarodnom festivalu romske poezije “Jatagan mala” u oblasti poezije osvojila prvo mjesto i besplatno tiskanje samostalne zbirke poezije u ediciji Udruženja romskih književnika – Beograd.

3. ANA STJELJA dobitnica je ovogodišnje nagrade „Outstanding Poet Award” koju dodeljuje Udruženja pisaca Yan'ana iz Kine, kao jedina predstavnica Srbije na književnom festivalu, koji je organizirao kineski grad Yan'an.

126

127