Djeca Crnog Sunca

Zoran Hercigonja

Djeca Crnog Sunca

1

IMPRESUM nakladnik: za nakladnika: autor: naslov: mjesto izdavanja: godina izdavanja: graf. priprema: tisak:

Fronta Impress, vl. Saša Kušter Saša Kušter Zoran Hercigonja DJECA CRNOG SUNCA Varaždin 2018.

Fronta Impress Fronta Impress

kontakt:

zoran–hercigonja.webnode.hr zoran.hercigonja@gmail.com 091 900 83 67

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ____________.

ISBN 978–953–48051–6–9

Zoran Hercigonja

Djeca Crnog Sunca

1

VaraĹždin, 2018.

~Djeca Crnog Sunca~

I. POGLAVLJE U meni su tisuće duša, duše vjekova, duše davnih dana, duše predaka, duše očeva, stričeva, djedova, pradjedova.

Duše slivene u jedno tijelo, duše generacija, utisnute u srce kao žig.

U meni je jedinstvo duša, jedinstvo vjekova, most između prošlosti i sadašnjosti, duga između neba i Zemlje.

Njihovi glasi u meni govore i njihova sjećanja izviru pred očima.

U mojim je grudima njihova iskra sjedinjenja s mojom.

U mojim je plućima njihov dah, u venama njihova krv.

I sljepoočice pulsiraju u taktu njihova srca; ja sam sav njihov, svaki od njih je moj. Njihovim ušima čujem pjev cvrčka u predvečerje, njihovim očima vidim sjaj Mjeseca.

U meni je tisuće duša, duša davnine, duša pradavnine, duša salivenih u jedna njedra.

~Djeca Crnog Sunca~

Jesenje sunce utapalo se u crvenoj krvi svojih ostataka na zapadu dok je nad šumskim potokom tražio davne ostatke svoje faunovske prošlosti. Poetski nabijen na kraju svakog radnog dana, tragao je za sumračnim vidicima svojih najintimnijih metamorfoza. Lutao je šumom ili bolje reći prerijom od nekoliko kilometara, dok je dah vrele krvi sukljao poput plamene zmije u nebo. Jesen se nastanila u njegov dom, u njegovo dvorište, u njegovo srce. Završetkom svakog dana, među od vlage sluzavim drvećem, ogoljelim zbog čežnje jesenje melankolije i letargije, zavirivao je tražeći davno sjećanje na intimnu šumu ljudožderstva kojim mu je dan bio ispunjen.

S ispruženim srcem na dlanu, upijao je posljednje kapi sunca.

Volio je jesen, jer mu je jedino ona bila bliska pojavom i dušom. Nakon što je izgubio sve do čega mu je bilo stalo, jedino u jeseni, nalazio je nova svitanja, nove moći, nove ljubavi i perspektive. Gradić u kojem je živio nije nudio velike stvari, pa ni perspektivno uzdizanje do pozicija ljudskog dostojanstva. Besperspektivno zgarište, u kojem je bio primoran živjeti zbog tereta uspomena i tradicije, činio se kao vrhovni autoritet svih njegovih patnji i lutanja. Mjesto ga je držalo zatočenim ovdje na samome rubu grada u tih nekoliko kilometara šume.

Ponekad bi zaželio da ga iz neke obližnje busije zaskoči vuk, no ovdje nije bilo ni sjene, a kamoli vuka. Dok je hvatao suhi zrak ispunjen statikom, osvrtao se oko sebe mjereći udaljenost između kuće i prijeđenog puta. Doimalo se kao da nije napravio ni tri koraka. Trošna obiteljska kuća na izdisaju, umirala je vrlo spokojno svakim korakom odmicanja. U jesen je imao potrebu bježati od civilizacije. Neki nagon tjerao ga je sve dalje od svijeta. Jednostavno je želio zalutati u neki nepoznat i neotkriven kutak ove šume i pobjeći od svijeta i ljudi. No to nije bilo 3

~ZORAN HERCIGONJA~

moguće, jer teritorij je dobro poznavao. Ovdje se često igrao kao dijete. Činilo mu se da je teritorij šume ispresijecan sestrinskim naracijama koje ga vode u daljinu i prazninu.

Dahtao je izmučen svakodnevicom.

-Ne događa se ništa.- pomislio je.

-Ovo prokleto mjesto ne nudi baš ništa. Ovdje sam se rodio, završio školu i sada trunem svakim danom sve više i više. Ovo je provincija u kojoj vladaju nemoć i propadanje.- zaključio je.

-Otputovati! Da. To je rješenje. Samo, kamo otputovati? – pitao se sumnjičavo zureći u vlažno lišće.

Svakim korakom pritiskao je sve dublje lišće u zemlju razmišljajući o tome što mu grad može ponuditi, a što oduzeti.

Gradić u kojem živi, bio je umjetno stvoren gradić u kojem su svi radili u industriji prerade drva, dok je šuma prekrivala 90% ovog mjesta. Zemlja je iscrpljena. Sada je sve propalo, ljudi preživljavaju radeći sitne poslove milošću i odobrenjem državnih projekata. Skoro 60% stanovnika prima neki oblik socijalne pomoći.

-Može li neki grad biti sigurno i stabilno mjesto?- pitao se - ili jednostavno samo privid dok traju ljudsko ljudožderstvo i pomama.- tješio se.

Osjećao se kao da je zatočen u kutiji bez rupa za zrak. Gušio se, ali je lojalno sjedio u njenom središtu i čekao.

I gradić N. je nekoć bio industrijski gradić s velikim potencijalima dok ga nisu iscrpile kolonijalne vlasti i sile. Besplatno zdravstvo i školovanje, suficit u izvozu; sve su to bile obećavajuće parole dok je stol oko kojeg su zborili „gradski mudonje“ bio prepun delicija. No sada su ostale samo mrvice. Gradić N. ili bolje reći crvuljak na kugli zemaljskoj, pitomo je mjesto, 4

~Djeca Crnog Sunca~

letargična pokrajina anesteziranih stanovnika, nalik zapuštenoj brodskoj luci.

-Ima li svaki grad zacrtanu budućnost svoje propasti?- zapitao se.

-...ili je propast zapisana već unaprijed.- zastao je.

Zazvonio je mobitel.

-Tko je sad?!- zarežao je.

-Halo!

-Uh, zvučiš mrzovoljno, Sony.- rekao je glas s druge strane.

To je bio glas koji je često parao njegovu tišinu i osobni mir, glas koji je volio poremetiti sve naslage Sonyjevog vakuuma.

-Što želite, gospodine Mayer?- nervozno se okrenuo na jednoj nozi.

-Želio sam samo čuti kako si, Sony? Zanimalo me je li sve bilo u redu na poslu dok sam izbivao?- upitao je.

-Da, da. Sve je bilo savršeno.- posprdno je dobacio.

Posao koji je radio nije bio posebno zahtjevan, kao ni ovo pitomo mjesto bez događaja i cilja, bez života i esencije. Raditi kao vodič odjela lokalnog tehničkog muzeja nije se činilo kao intelektualno zahtjevan posao, zapravo, više je nalikovalo na pričanje iste priče pet dana u tjednu, četiri tjedna u mjesecu i tako već dobrih deset godina.

-Sony, rješavao sam onu važnu stvar oko planetarija.- rekao je glas povjerljivo.

-Da, šefe. Jako lijepo od vas. Nisam ni mislio da ste otputovali bez poslovnog razloga i okvira za poslovnu suradnju.dometnuo je iscrtavajući paučinasti dah prema tinjajućim zvijezdama.

5

~ZORAN HERCIGONJA~

Noć je lagano dodirivala tanke prste visokih grana, a zašiljen poluosmijeh medenog Mjeseca iskrivio se točno iznad njegove kuće. Šef, dobri gospodin Mayer, zvao je svaku večer provjeravajući svojeg „najboljeg“ djelatnika lokalnog tehničkog muzeja.

Sa sigurnošću je znao da je svaka njegova intervencija vrlo bolna za nekoga za koga je bol gorki napitak kojim liječi bolesno sebstvo. No nastojao je Sonya držati na oprezu i u punoj formi.

-Dobro, Sony. Vidim da si zadovoljan.- rekao je osjećajući u Sonyjevom glasu pritajen izljev gnjeva.

-Dobro, gospodine Mayer, zar me morate svaku večer provjeravati kao da sam malo dijete? Jesam li ja kreten ili retardiran da me se mora provjeravati, jebemu?!- povikao je istovremeno izdahnuvši plimu i oseku navrle emocije bijesa.

-Sony! Sony. Dobro me slušaj. Znam da te iritira ova „provjera“, ali obećao sam tvojem ocu da kada ga jednom ne bude, brinut ću se o tebi na ovaj ili onaj način. – očinski je izrazio svu svoju brigu i obzirnost.

-Znam da si proživio pakao, ali svi smo negdje zabrazdili. Sjećaš se...- zastao je. Šutnja je ispunila paučinastu mjesečinu punu naboja i sjete.

Sony je znao na što se točno odnosi ovaj „Sjećaš se...“. Taj odmak u njegovom glasu bio je prepun osude i užasa. Znao je da gospodin Mayer ima samo dobre namjere, no često je znao kompulzivnom mašinom nasrtati na svoje podčinjene u ovom ili onom pogledu.

-Sony. Svi smo mi nekoga izgubili. Nisi ni prvi ni zadnji.- kaže spuštajući ton glasa.

-Gospodine Mayer, ja se...- teškom mukom pokušavao je formirati ispriku.

6

~Djeca Crnog Sunca~

Nije bilo lako ispričavati se zbog grijeha drugih, no sâm se osjećao isto krivim kao i to biće koje je unesrećilo gospodina Mayera. Maleni grad, maleno mjesto, omča je oko vrata za ljude koje je pokosila nesreća. Svi sve znaju, dobro se poznaju, a samo šute i gledaju i pomamno gutaju pogledom osvete, gnjeva i osude. Anđeo smrti i njegov štitonoša, bliještali su iz pitomih očica anesteziranih građana.

-Plima i oseka.- često bi pomislio.

-Takav je život. Prepun plima i oseka, dobitaka i gubitaka.- dovršio je prije nego odgovori gospodinu Mayeru.

-Ja se ispričavam. – ispucao je mehanički i uvježbano.

Nedaleko od njega sova je huknula odsutnim hukom.

-To ste željeli čuti!?- upitao je srdit.

-Oprosti, Sony. Nisi ti kriv. Oprosti nemarnom i bijesnom starcu.

-Ti si u šumi.- upitao je naglo mijenjajući temu.

-Da. Rekreiram se. – rekao je odsutno buljeći u smjeru huka sove.

-Nije ti hladno?- upitao je starac.

Gospodin Mayer bio je poput zmije koja ne može svući svoju staru kožu. Nikada nije prebolio smrt svoje jedinice. Nikada nije ni pokušao preboljeti inkarnaciju vlastitog prkosa i razgolićen bunt u tijelu mlade žene. Takvi su svi naši potomci: inkarnacije najboljeg i najgoreg dijela naše podsvijesti i skrivenih namjera pohranjenih u genskoj matrici.

-Život je mrak ako ne postoji žar.- htio je reći.

-Ne, gospodine Mayer. Nije mi hladno.- rekao je ponovno mjereći udaljenost prijeđenog puta od kuće.

7

~ZORAN HERCIGONJA~

-Sony, sutra nam dolazi nova suradnica u... znaš već, planetarij.- Drago mi je, gospodine Mayer.- rekao je potpuno ravnodušan.

-Sony, ti ćeš je upoznati s poslom i onim stvarima...- rekao je pokušavajući unijeti humor u njihov isprazan i mehanički okovan razgovor.

Razgovor njih dvojice nalikovao je na monotono okretanje zupčanika prije negoli netko pritisne gas do daske. Sony je mrzio ovakve neformalne razgovore. On je bio ta polovica u koju je ušlo sve zlo, kako su ljudi govorili. No ta polovica prkosa, neodlučnosti, nesigurnosti, bunta i gnjeva preživjela je zahvaljujući nesavršenostima i nedosljednostima. Razgovore poput ovog, doživljavao je kao masovno lomljenje grana. Blebetanja gospodina Mayera činila su se poput umornog ponavljanja riječi umornih.

-Da, šefe. Ja ću je upoznati s poslom i onim stvarima ako mislimo na isto.-rekao je umorno i letargično.

-Oprosti na ovom pozivu, Sony.- rekao je prije nego je prekinuo vezu.

Sterilan i samotan u svojoj asketskoj monumentalnosti, ušao je dublje u šumu. Prolazeći pored ostataka nekad velikog industrijskog bunkera, sjetio se djetinjstva. Onaj kojeg sada ovdje više nema i on, tu na ovom mjestu, igrali su se rata. To je bila jedina igra koja ih je zbližavala i pružala im zadovoljstvo izvedbom i osjećaj ispunjenosti. paradoksalno, jedino ih je taj kainistički čin držao jednog uz drugog. Apsurdno, ali istinito. Sjeća se nekoliko redaka iz udžbenika psihologije;

8

~Djeca Crnog Sunca~

Rat je više od običnog rivalstva i pozerstva. U njemu je satkana višestoljetna psihologija lova na životinju (čovjeka). Rat nije samo izjednačavanje snaga, nego strategija vođenja bitke i metoda pokoravanja neprijatelja.

Pomislio je da su sve to same gluposti: demontiranje racionalnosti i zdravog razuma. Rat je za njega bio samo igra, priprema za stvarni život gdje se bitke vode na virtualnoj razini u vidu čistog preživljavanja.

-Misija čovjekovog postojanja na Zemlji nije isključivo rat pod sjenom nacionalnih insignija, kako često biva u političkim govorima, već održavanje privida, igranje uloga i rutinizirano obavljanje poslova.- pomislio je.

-Svrha čovjekova je glumiti u glumištu.- tješio se.

Cijeli svijet je nekako pokušavao objasniti s aspekta ovog umrtvljenog grada. Generalizirajući privid svoje filozofije življenja na cijeli svijet, htio je stvoriti osjećaj sigurnosti, osjećaj sveobuhvatnosti u domeni vlastitih stvaralačkih potencijala.

Nikada nije ulazio u bunker. Bez nekog očitog razloga, klonio se unutrašnjosti pod zemljom. Više je volio igru na površini.

Ponirao je sve dublje u turobnu plošnost i statičnost davnih sjećanja.

Sjetio se da je svakodnevni ili svakovečernji ritual šetnje namijenjen rehabilitaciji nakon višesatnog razapinjanja dobre volje pred nezainteresiranim posjetiteljima muzeja.

-Pa tko danas više ide u planetarij ili muzej kada tehnologija i Internet daju sve na dlanu?- komentirao je u bradu.

-Koji je kreten taj Mayer.- promrmljao je.

9

~ZORAN HERCIGONJA~

-Ulaže tolike novce u obnavljanje tog planetarija kao da će mu izroditi milijune. Koga danas više zanima planetarij!?- zaključio je.

Mjesec se smješkao zagonetnim medenim smiješkom, a krijes zvijezda otimao se pod dugim prstima visokih grana. Uživao je isprazniti um u šikari koju su nekoć zvali šumom. Doživljavao je nešto što je običavao zvati: svijet u orahovoj ljusci. Mjesto je to izvan svih opterećenja, prostor oslobođen svih granica, pomno dizajniran vlastitim, osobnim dizajnom. Nema Mayera, nema ljudi i prokletog svijeta. Samo on i njegova najintimnija mašta. Zvjerinjak ljudskog nije mogao ući u njegov svijet.

-Život je mrak, mračna kutija u kojoj igramo uloge. - tješio se.

Svijet u orahovoj ljusci, poseban je svijet, dizajniran po volji jednog „očerupanog“ jastreba koji po zgarištu traži ostatke svojeg davnog ja, svoj ozlijeđeni ego i bolnu prazninu. Kako se približavao potoku, tako je zrak postajao sve hladniji i svježiji.

Oči su se privikavale na mrak. Vidio je samo slomljene grane na jednoj hrpi. Znao je da će kad-tad morati u vlastitoj krvi tražiti prošupljeni čamac spasa i prepustiti se toku rijeke ili potoka, kao što je ovaj kojem upravo prilazi. Utonuvši u ljepljivi vrtlog prošlosti, prisjetio se tih, ne tako davnih dana, kada je planetarij još živio bljeskom negdanjeg sjaja uspješnog i prosperitetnog industrijskog grada. Prisjetio se njihovih lica i uvredljivog tona svoje bolje i uspješnije polovice iste esencijalnosti koja ga je često podsjećala na grubi realitet. Jabuka može biti na pola pokvarena, ali i zdrava. Osjećao se upravo kao taj pokvareni dio jabuke, kao polovica iste cjeline koja nema budućnosti ili ima budućnost samo što je ona suviše primirena i mrtva.

10

~Djeca Crnog Sunca~

Stisnutim i beskrvnim usnama dao se u trk. Galopom divljeg konja potrčao je kući. Hladan zrak bockao je nosnice i pluća.

Imao je osjećaj da ga probadaju šiljci. Nekoliko metara pred kućom zastao je da bi došao do zraka. Pluća su se izvijala i širila hvatajući zrak. Uspravivši se, zamijetio je čovjeka pored drvene ograde. U mraku, nalikovao je na pogrbljenog medvjeda s prekrivačem. Pretpostavio je da nosi ogrtač. Osjećao se pomalo glupo. Nije se bojao mraka, a ni usputnih prolaznika, nenajavljenih, bezobzirnih ljudi i znatiželjnih susjeda. Grad jer bio pitomo mjesto, gotovo bez kriminala. Nije postojao opravdan razlog za strah. No ova ukočena i nezgrapna pojava u polumraku činila se vrlo opskurnom i prijetećom.

Prvo je pomislilo da fantazira. Prisjetio se priče o crnom čovjeku koju mu je otac znao pričati prije spavanja. Crni čovjek došao je naplatiti dug. Vjerovao je da je to samo silueta njegovih primisli. Danas nije redovito uzeo lijekove pa je prikaza vjerojatno rezultat njegove osjetljive i pomalo izvrnute mašte.

Prema lijeku ima određenu odbojnost. Svaki put kada uzme lijek protiv tjeskobe, osjeti mučninu i nagon na povraćanje.

Lijek mu nadražuje crijeva. Iako mu je lokalni liječnik dobronamjerno pripisao lijekove, uzimao ih je neredovito, onako kako bi mu pošlo za rukom. Posljedice nesređenog i neurednog života, osjeća upravo sada.

Dubokim udahom i izdahom bijele duše svojeg daha, osjetio je navalu adrenalina. U posljednje vrijeme je sklon vjerovati da ga netko želi ubiti. Tjeskoba i depresija prerasle su u paranoju, a mrak samo pojačava osjećaj. Difuzan i ispresijecan starim strahovima, sakrio se iza debla nedaleko kuće. Promatrao je tog čovjeka.

11

~ZORAN HERCIGONJA~

-U normalnim okolnostima i normalnom čovjeku po tako hladnom zraku bi se trebao iscrtavati dah.- nervozno je zaključio.

No ovaj je čovjek nepomično stajao i ništa. Tama se ovijala oko njega kao ljepljiva melasa i on je tamo stajao tik uz ogradu.

Slojevite i skrivene manipulacije njegove podsvijesti, tjerale su mu strah u kosti. U daljini je zatutnjao huk sove.

-Nemoguće. Nije valjda stari Mayer tako lud da me plaši. - tješio se.

Dohvatio je komad drva i čvrsto ga stegnuo kao što čvrstim stiskom igrač baseballa centrira drvenu palicu. S drvenom toljagom u ruci, polagano se šuljao stražnjem ulazu u kuću.

Disao je glasno. Ritam udisaja i izdisaja parali su noćnu tišinu.

Predvečerje se pretvorilo u mrklu noć. Mjesec se i dalje zadovoljno smiješio srpastim osmijehom zlatne boje. Kao u kakvom horor filmu, Sony je predosjećao svoj skori kraj. Priljubio se uza zid poput ljigavog puža golaća na betonu terase. Misli su ga razvlačile na sve strane. Obrasci ponašanja nizali su se istom brzinom kojom je uvlačio hladni jesenji zrak u sebe. Razvlačio je tijelo vlažnim zidom iscrtanim raspuklinama približavajući se ogradi. Virnuo je tek toliko da provjeri stoji li još silueta čovjeka uz ogradu. Pod blagim mjesečevim sjajem zamijetio je obod šešira. Na jednom mjestu, caklila se metalna zakovica.

Odlučio je baciti komad drva u siluetu. Tako bi se osjećao sigurnije.

-Samo je tako moguće razbiti iluzije.- ohrabrivao se lažima.

- Mora ih se fizički dotaknuti i one samo prsnu. - zaključio je prisjetivši se savjeta svojeg psihijatra.

12

~Djeca Crnog Sunca~

Pripremao se na izravan napad stežući komad drva u ruci.

Toplina vrelih dlanova prenosila se na drvo dajući mu barem prividan život u jesenjoj hibernaciji. Indiciran nekom neupitnom strujom hormona, spontano je zamahnuo komadom drva. U trenutku naprezanja i pronicanja u vlastitu hrabrost i spontanitet, zazvonio je mobitel.

-O, jebemu!- rekao je u afektu.

Mobitel je uporno zvonio. Nespretno je tražio po džepovima taj nesretni mobitel. Zvonjava ga je izluđivala. Mislio je da halucinira. Kao pomahnitali kondor vrtoglavo je širokim rukavima, nalik na krila, kopao po džepovima. Napokon. Mobitel je zvonio sve jače. Postavke zvona bile su podešene da se nakon prve zvonjave zvuk zvona sve više pojačava.

-Da!- viknuo je.

-Tko je sad to?!- upitao je preznojivši se od straha.

-Dobra večer. Možemo li vam postaviti nekoliko pitanja u vezi s mobilnom mrežom koju trenutno koristite?- čuo se umilan ženski glas s druge strane.

-Ma odite vi lijepo...

Nije stigao dovršiti rečenicu, a sa stabla se digla sova i prhnula krilima.

Sony je zaštitnički podigao ruke pred lice i bacio se na zemlju.

Hladan miris tla ispunio mu je nosnice. Osjećaj nemoći i izloženosti potisnuo je sve druge osjećaje. Pomahnitali um kopao je po ladicama i pretincima sjećanja i uspomena. Vidio ih je kako gore zatočeni u kupoli. Nije mogao do njih. Vikali su poput ranjenih životinja koje otpremaju na klanje. Bio je predaleko od njih, predaleko da im pomogne. Miris ljudskog mesa, 13

~ZORAN HERCIGONJA~

pomiješan sa zemljom, podigao ga je na noge. Čovjeka iz mraka više nije bilo. Nestao je samo tako.

-O, jebemu!- rekao je dajući plućima zraka.

Komadom drva udario je u raspuklinu zida kuće. Bijes pomiješan sa strahom odzvanjao je zidom.

-Totalno ću poludjeti, totalno ću poludjeti!- ponavljao je, leđima oslonjen na zid.

-Uzet ću dvostruku dozu sutra pa makar mi crijeva prsnula. – obećao je svojoj podsvijesti i iluziji sigurnosti.

Ušao je kroz prednji ulaz kuće. Usput je pokupio novine s trijema. Bile su vlažne i gnjecave. Stajale su tu od jutra. Miris truljenja drvenog poda i ustajalog zraka zapljusnuo ga je. Obrisao je mokro čelo prljavim rukavom, a rukav je očešao o zid s izguljenim tapetama.

Sjene prošlosti ovijale su se oko njega u roditeljskoj kući.

Zidovi nekad optočeni obiteljskim fotografijama, sada su bili prazni. Pokoja strgnuta tapeta visjela je poput uvele biljke na kamenu zaborava. Fotografije su ga užasno iritirale. Bile su poput minijaturnih zrcala koja bacaju sjene na užase i snomorice.

Odlučio ih je sve spremiti u kutiju i strpati u ormar.

Sjeo je uz radni stol i uključio televizor. Slika bez tona iscrtavala je plavičaste izboje po zidovima sobe. Nije ga zanimao zvuk.

Buljio je samo u nasumični spontanitet pokretnih slika koje su stvarale iluziju kretanja. Razbacane stvari po sobi i odjeća na hrpi, doimale su se pod tim plavim svjetlom kao deponij pod šarenim reflektorima disko kluba. Usred sobe s upaljenim televizorom nalikovao je na cara s dijademom pletive ništine. Čajnik na malenom stolnom rešou, ključao je. Rastvorene novine nisu sadržavale ništa što bi ga trebalo zanimati. Prizori 14

~Djeca Crnog Sunca~

rata i ratnih stradanja na televiziji nije htio komentirati iako je već mjesecima promišljao smisao rata u okvirima normalne ljudske egzistencije. Borio se s mišlju da je rat stanje bolesnog uma koji teži apsolutnoj autodestrukciji.

-Što to nagoni čovjeka da drugog čovjeka udesi kainskom tradicijom?- pitao se često.

Borio se i sa sjenama svojih fantazija. Nikako nije mogao biti načisto, zašto se sve to događalo u tih nekoliko bijednih i sitnih godina. Razmišljao je o ljudima općenito. Listajući osmrtnice, razmišljao je o sreći čovjeka i kozmološkoj ravnoteži.

-Ima li tu pravde?- pitao se.

-Kakav je to udes kojim svemir jedne obogati, a druge osakati?

-Dok jedni od ljepote i dosade ne znaju što bi, dotle drugi u očaju i bijedi skapavaju. Ima li tu pravde, postoji li tu opravdano pravo na rat?

-Ako je rat ludilo izazvano ljudskom nemoći i nesigurnosti, frustracijama uslijed nepostizanja željenog cilja, je li taj rat onda opravdano sredstvo izlaska iz dileme i očaja?- mislio je bdijući nad profilima mrtvaca.

Svi ti mrtvaci imaju svoje profile, svoje prijatelje, rodbinske veze, tugujuću rodbinu i posmrtni status. Opčinjavala ga je misao na posthumni Facebook profil.

-Svi ti jadnici imaju svoje profile. No žalosno je što zajedno s njima umire i dio nas. Njihovo sjećanje kao dio nas je ujedno i osvještavanje našeg bitka u svijetu ništavnosti. – lamentirao je gotovo filozofski.

15

~ZORAN HERCIGONJA~

-Njihova smrt je i naša smrt. Zajedno s njima umire i dio uspomene na nas i svijest o nama samima. Mi smo pokopani zajedno s njima.- pomislio je.

Na posljednjoj stranici novina strelovito je zapazio jedan zanimljiv članak. Lokalne novine nikada nije uzimao zdravo za gotovo. Ovdašnje novinare najmanje je cijenio smatrajući ih neprofesionalnim narikačama i tumačima gradskih tračeva.

Senzacionalističko bdijenje nad banalnostima i vrlo površna analiza i razrada materije, fragmentiranje fabule, pristranost ambicioznih pojedinaca; sve su to atributi koji novine pretvaraju u publicističko smetlište.

No ovaj članak je bio nešto novo, nešto neviđeno. Čajnik je zapištao na rešou. Ne gledajući, jednom je rukom prelio vrelu vodu preko vrećice čaja.

-Pas mater! Pa to je tu.- rekao je glasno.

-To je predgrađe gradića N. Kog› se boga to događa?- zabezeknuto je postavio pitanje samome sebi ili nekoj praznini koju je osjećao svaki puta kada bi ušao u sobu.

Pokušao je što mirnije konzumirati sadržaj članka. Otpio je gutljaj vrelog čaja i zavrnuo rukave. Članak se na prvi pogled činio vrlo uznemiravajućim. Mogao je osjetiti nijemu prijetnju u njemu. Sam naslov nije ulijevao ništa optimističnog.

Sugerirao je apsolutno potonuće i istrebljenje.

16

~Djeca Crnog Sunca~

SJENA CRNOG SUNCA Negdje između dva sata u noći, bodežom je brutalno ubijen gradski kinooperater M.D. iz predgrađa gradića N. Ubijenog je pronašla sobarica u unajmljenoj sobi hotela gdje je često zalazio. Ubojstvo je izvršeno bez tragova provale što upućuje na to da je u noći ubojstva ubojica bio netko koga je žrtva dobro poznavala. Kako preminuli nije imao rodbine ni obitelji, sumnja se na lokalne prijateljice noći ili nekog vrlo bliskog ubijenome.

Ta informacija policiji još nije poznata i dostupna. Ono što je

najzanimljivije u svemu ovome je simbol crnog Sunca ispisan sprejem za metal na zidu sobe iznad uzglavlja preminulog, što ukazuje na djelovanje neke nepoznate sekte. Simbol istog oblika pronađen je kao tetovaža na podlaktici ubijenog M.D. što insinuira na mogućnost da je ubijeni i sam bio član neke lokalne sekte ili lokalnog društva.

Izgleda da je ubojstvo počinjeno iz osvete ili nekog internog razloga sekte, odnosno društva.

Istraga je u tijeku, no glavni gradski inspektor zaključuje da je stvar u načelu riješena...

Na vlastito iznenađenje Sony se time nije previše opterećivao.

Očekivao je mnogo više napetosti i fabularne razrade.

-Ovdašnji ljudi svemu pristupaju površno i bez osjećaja.- zaključio je. Štoviše, smatrao je da je ovakvo nešto u ovoj sumornoj i odbačenoj sredini dobrodošlo. Osim što će skandal zbog ubojstva uplašiti ljude, natjerat će ih da nešto poduzmu. Dobro je 17

~ZORAN HERCIGONJA~

poznavao ovu nepoduzetnu i tromu sredinu, tako da je ovaj događaj, iako nemio za žrtvu, smatrao krajnjim rješenjem da se ljudi konačno pomaknu s točke rutinskih obrazaca svakodnevice u koju su netom bili umočeni. Bilo mu je pomalo čudno što takva vijest nije našla svoj put na naslovnici novina, nego na posljednjoj stranici u crnoj kronici. To je samo išlo u prilog neprofesionalnosti novinara gradića N. Pomalo ožalošćen, buljio je u televizor na kojem su upravo prikazivali neko lokalno smeće, glupavu trećerazrednu emisiju zabavnog sadržaja za izrazito niske potrebe publike.

Bilo mu je čudno što na lokalnoj televiziji nema vijesti o nemilom događaju. Zaključio je da je to rezultat glupih i tromih gradskih vlasti, ali i činovnika. Članak je zaokupljao njegovu misao i posvema ga opterećivao. Duboko u sebi bio je preneražen tim činom, a opet mu je bilo drago da se nešto u trulom mjestu i događa.

-Žalosno je samo što ovdašnji ljudi ne znaju pristupiti ozbiljnosti situacije.- zaključio je sklopivši novine.

-Nisu u stanju ni takvu dobru vijest staviti na naslovnicu, a kamoli doći na ideju da je objave na televiziji. Koji diletanti!- rekao je praznini ispred sebe, perfidno smiješeći se.

Suzdržano je otpio gutljaj čaja. Zazvonio je mobitel.

-Oh. Opet taj starac.- rekao je prekidajući poziv.

Pozivatelj je bio uporan. Mobitel je ponovno zazvonio.

-Joj, daj me nemoj više - rekao je zgražajući se od njegovog imena na monitoru mobilnog telefona.

Sjedio je pored mobitela i pio čaj. Gledao je otkinute tapete i čekao da mobitel pojača svoj zvuk. Kada je zvonjava došla do 18

~Djeca Crnog Sunca~

one gornje granice podešene u postavkama uređaja, zgrabio ga je i javio se prodornim riječima: -Dobro, neću zaboraviti popiti tablete. Skini mi se više.

-Što?- zbunjeno je upitao Mayer s druge strane.

-Ma, kažem, ne morate biti zabrinuti. Neću zaboraviti popiti tablete.- ponovi.

-Dobro. Popij ih, ali nisam te zvao zbog toga - rekao je Mayer pomalo zbunjeno.

U trenutku šutnje koji je uslijedio, Mayer je osjetio krhkost i ranjivost svojeg zaposlenika. Nastojao je biti što ugodniji i nježniji.

-Sony, zovem te zbog nečeg što je upravo iskrsnulo.- rekao je drhtavim glasom.

-Što? Nije valjda da je ona nova otkazala?- upitao je s namjerom da ga povrijedi.

-Ne, ne. Nije to. Nego, sad mi je javio čovjek da su dopremili projektor za planetarij i treba sutra otići tamo preuzeti ga.- rekao je zastavši na trenutak.

Nastupi ponovna mrkla tišina i glasno Sonyjevo gutanje čaja.

-Čekajte. Vi želite da sutra odradim dva posla odjednom. Ono, kao dvije muhe jednim udarcem.- upitao je.

-Sony, ti si mi jedina pouzdana osoba. Zato tebe i šaljem.

Sony se grohotom nasmijao.

-Kažete jedina pouzdana, a zapravo mislite jedina osoba na ovom krajičku Zemlje koja radi za šugavi grad na izdisaju.

Kome uopće treba planetarij nakon one katastrofe?- brutalnim riječima želio je zastrašiti starca.

19

~ZORAN HERCIGONJA~

-Sony, znam da ti je teško i meni je. Ali moramo brinuti za ovo mjesto. – rekao je starac s namjerom da ga umiri.

Mayer je kao poslodavac suosjećao sa Sonyjevom tragedijom, jer je upravo u toj katastrofi s planetarijem doživio i vlastitu.

Sony mu je bio poput sina, vršnjak njegove kćeri jedinice. U psihologiji bi takvu pojavu zvali surogatom. Sony je bio neka vrsta surogata za izgubljenu kćer. No nije im išlo baš najbolje.

Mayer se nije znao nositi sa sinom, a Sony je već i sam po naravi odavao znakove opće bezvoljnosti i bunta protiv svijeta.

Na televiziji su emitirali najnovije vijesti iz svijeta.

-Izvještaj o ubojstvima.- rekao je Sony gledajući prizore sakatih žrtava Izraelsko-Palestinkog rata.

-Što? Što si rekao, Sony.- upitao je starac zbunjeno.

-Ma ništa, samo nešto na televiziji.- odvratio je pun gađenja, pitajući se što budi u čovjeku kainovsku potrebu za oduzimanjem života.

Nešto je nedavno čitao na Wikipediji vezano uz primitivan život prvog čovjeka. Primitivan život prvog čovjeka više je bio nalik na život u čoporu nižih primata. Čopori su međusobno neprestano ratovali iz potpuno opravdanih razloga: hrane, izvora vode, utočišta, zaštite mladunaca. Čovjek nema opravdanih razloga za rat, osim ludila izazvanog ambicioznim, prepotentnim nametanjem granica vlastite ludosti.

-Sony, mogu li sutra onda računati na tebe?

Nije želio razočarati ovog brižnog starca. Znao je da je taj vražji planetarij njegov životni projekt do groba. Ponekad je bio

20

~Djeca Crnog Sunca~

pomalo grub i kritičan prema njemu, ali s druge strane jedino je on brinuo o njemu i njegovom stanju.

-Da, šefe, hoću. Nemate problema.- rekao je s dugim izdahom.

-Odlično, Sony. Znao sam da mogu računati na tebe. Želim ti laku noć.- rekao je Mayer s toplinom u glasu.

Sony je želio još nešto reći, no požalio bi da je rekao. Zato je samo šutke prekinuo vezu.

-Jedino mene i imaš, glupi starče.- htio je reći, ali nije mogao, nije želio pokvariti ionako bolan i stravičan san tog jadnog, izrešetanog starca.

21

~Djeca Crnog Sunca~

II. POGLAVLJE <BOG PONIŽENE VIZIJE> |Dijete stanuje u posljedicama ovog svijeta i blatu svojih skrbnika| Prostrijeljen tihim metkom klonulosti Kroz krošnje majmunske inteligencije Bio je čovjek velike vizije: Vikala je ponižena estetska navika!

Pretvorio se u propalu kreaturu iskrivljenu od užasa Na plaži izbodenoj opušcima.

On više nije osoba, već instrumentalno uvjetovani refleks S mehanizmom larinksa.

Na obzorju ljudske nemoći, Ozlijeđenim palcem tipkao je očajničku poruku: Vaši sinovi i kćeri nisu vaši, Oni su prokletstvo vaših isforsiranih iluzija. |U djetetu stanuju posljedice ovog svijeta i blato njegovih skrbnika| </BOG PONIŽENE VIZIJE> 23

~Djeca Crnog Sunca~

Ured gospodina Mayera nalikovao je postsocijalističkom kabinetu nakon samog sloma socijalizma. Drugim riječima, izgledao je poput razorene štale. Zaustavljeno vrijeme unutar četiri zida bazdjelo je na trulo drvo i ustajali zrak s akcentom mirisa starosti. Sjedajući za Mayerov radni stol, iz kutije s cigarama izvadio je cigaru koju je prije nekoliko dana dopola popušio kada je Mayer bio na nekom sastanku. Maleni sobičak nije bio bogato urešen. Više je nalikovao spremištu za metle, nego na ozbiljan ured upravitelja Tehničkog muzeja. Kroz dim cigarete buljio je u maglovite prizore četiri posivjela zida. Pukotine, paučine i crnobijeli portreti gradskih moćnika, u tišini su upijali dim. Imao je osjećaj da se nalazi u nekom snu, crnobijelom snu. Trošan radni stol čuvao je uspomenu na nju iz vremena dok je još bila djevojčica. Bilo je jasno koliko nostalgično Mayer plače nad prošlošću ranjavajući se šiljkom uspomene na ona lijepa vremena.

U sobu ulazi tajnik Tehničkog muzeja s hrpom papira u ruci.

-Sony. Opet glumataš šefa u toj fotelji.- obratio mu se.

-Bilo bi dobro da je to fotelja.- rekao je cinično.

-A da. A što je onda?

-Obični iskrzani drveni stolac na kotačima.- rekao je odbivši dim cigare.

-Uh, što smrdi to prokleto smeće.-uzvratio je tajnik.

Tajnik je bio čovjek od principa. Nije podnosio Sonyjevo buntovno, neodgovorno i nepredvidljivo ponašanje. Želio je samo red u ta četiri zida, kada već drugdje nije mogao uspostaviti disciplinu.

-Sony, ti danas ideš po projektor?- upitao je.

25

~ZORAN HERCIGONJA~

-Pa valjda.- bubnuo je iznenađeno.

-Stari Mayer je tako rekao, onda valjda idem.

Tajnik ga je gledao s dozom žaljenja, ali i mržnje. Tako je to bilo u malom mjestu. Svi se poprijeko mrze, samo što to ne pokazuju. Usiljenim smiješkom dobacio je pogled Sonyju.

-Donosim ti tu papire koje ćeš tamo dati na potpis.- rekao je strogo poslovnim tonom.

-Dobro, ako si tako pametan. Kako ću taj projektor dopremiti u muzej? Pa znaš li kolika je to mašina?- upitao je odbivši dim cigare.

Tajnik se potajno nasmije. Užasno ga je iritiralo Sonyjevo ponašanje. Sve to prenavljanje, obraćanje s visoka, palili su iskre agresivnosti. Ponekad bi zamišljao kako iz istih stopa davi Sonyjevo osakaćeno i izmrcvareno tijelo. Nije mogao vjerovati da jedan takav glupan može biti na ponos i diku ovog mjesta.

-Ti ćeš samo potpisati papire, a oni će dopremiti projektor.- rekao je s dužnim profesionalnim stavom.

-Dobro onda. A gdje je Mayer?- rekao je gnječeći cigaru.

-On nije za tebe Mayer, nego gospodin Mayer.

-Znaš što? Nemoj ti mene ispravljati, dlakožderu. Znam da ti nisam baš mio i da bi me rado povrijedio da možeš. Ali ne možeš, ne smiješ.- dražio ga je riječima.

-Nemoj, Sony, molim te.- rekao povisujući ton.

Sony se cinički nasmiješio glodavcu bez imalo ljudskih osobina kakvim ga je vidio još od osnovne škole. Oštri i poveliki sjekutići kategorizirali su tog jadnog dlakoždera u glodavca: na primjer štakora. Ali to ne bila dobra usporedba budući da u ovom gradiću nema ni jednog štakora. I oni su već odavna 26

~Djeca Crnog Sunca~

napustili brod koji tone. Bolja bi usporedba bila s vjevericom.

One još uvijek skakuću po granama glumeći neku snobovsku krepost i uzoritost.

-Što je, bljedunjavi glodavče? Misliš da ne znam što ćeš reći.

Hajde reci to!. Reci!- govorio je pridigavši se iz fotelje.

Tajnik je ukočeno gledao u pod. Znao je na što Sony misli, ali nije mogao to i reći.

-Znam što misliš, glodavče!- rekao je približivši se cigarom tajnikovom licu.

-Sony. Makni se, molim te.- očajnički je zavapio.

Sony u nekom virtualnom bijesu koji je samo njega pohodio, uhvati tajnika za lice, onako sadistički. Odbio je dim cigare u još uvijek izrazite sjekutiće glodavca.

-Znam što želiš reći. Dobro znam da me kriviš za njenu smrt.

Volio si je kao i ja. Ali nisam je ja ubio! Razumiješ ti mene.- tresao mu je glavom kao lisica piletu.

-Reci, zbog tebe su mrtvi! Hajde, životinjo, reci! Čvrsto ga je uhvatio za ramena i tresao. Tajnik se nijemo prepustio brutalnostima Sonyeve osjetljive naravi.

-Reci!- zahtijevao je.

-Sony što to radiš!?- rekao je Mayer ulazeći u sobu.

-Što je vama dvojici?

Sony se otrijeznio od navale bijesa.

-Samo sam...- zbunjeno je tumarao sobom.

Ugasio je cigaru na uglu stola. Tajnik se šutke povukao u svoju sobu. Mayer i Sony su se jedno vrijeme gledali. U mrkloj tišini frcale su iskre teških, olovnih misli. Sve ih je to mjesto podsjećalo na proživljenu katastrofu.

27

~ZORAN HERCIGONJA~

-Sjedni, Sony.- zapovjedio je Mayer i sam sjedajući u svoju fotelju.

-Gospodine Mayer, žao mi je zbog neugodnosti.- rekao je pokunjeno gledajući u izlizani parket.

Stari Mayer je zapalio novu cigaru. Dok je plamen lizao duhan cigare, Sony je promatrao prošupljeni i pocrnjeli parket radne sobe upravitelja Tehničkog muzeja. Vatra je prije osam godina sukljala i oblizala dobar dio muzeja gotovo do uništenja.

Najviše je stradala kupola planetarija. Sve se to u međuvremenu donekle saniralo, ali glasovi, glasovi su još uvijek jecali iz pukotina zidova i parketa.

-Sony, jesi li dobro?- pitao ga je razbijajući mrklu tišinu.

-Popio sam tablete ako na to mislite.- odgovorio je podižući glavu.

-Ne, ne mislim na to, nego na opće stanje. Vidim da si se ponovno uzrujao. Možda bi trebao posjetiti koji put psihijatra.

Nije to sramota. – sugerirao je.

-Nemojte me molim vas i vi...- nije znao kako bi dovršio rečenicu.

Ponajmanje je želio povrijediti starca svojom prgavom naravi i povremenim izljevima bijesa.

-Dobro. Oprosti što pitam.- rekao je uvlačeći dim cigare.

-Prijeđimo na vedrije teme.

Sony se primaknuo stolu.

-Sony, tajnik je ostavio papire ovdje iza tebe na ormariću. To ćeš odnijeti u susjedni grad u upravu na potpis. Osobno te ovlašćujem da ti preuzmeš projektor i riješiš papirologiju. Imaš li tu kakvih pitanja?- upitao je iskašljavajući dim cigare.

28

~Djeca Crnog Sunca~

Sony je hipnotizirano gutao melodiju riječi svojeg nadređenog. Zapravo, taj sklop riječi nije zvučao kao melodija, nego više kao simfonija falševa. Mayerov glas je titrao između promuklosti i hrapavosti. Čas je bio potpuno promukao kao pas koji je cijele noći lajao na zvijezde, a čas poput žabe krastače na lopoču.

-Sony. Usredotoči se. Pitao sam te nešto.

-Ne, sve je u redu.- odgovorio je.

Mayera je nadišla praznina i letargija. Ukočenog pogleda buljio je u široki osmijeh svoje kćeri. Uokvirena slika djevojčice na stolu podsjećala ga je na dane sreće, a gubitak i praznina, probadale su ga. Iako mu je kći bila odrasla, volio se je sjećati kao bespomoćne djevojčice. Dim cigarete na njegovom obrijanom licu iscrtavao je sve izraženiju patnju. Jasno se moglo vidjeti koliko krvari taj čovjek, koliko je patnja probadala njegovu dušu. Uvijek se govorilo da Mayer nema duše, da mu je tijelo ispunjeno sivim dimom jeftinih cigara. No pokazalo se upravo suprotno. Mayer ima dušu bjelilju od snijega.

-Sony.- prozvao je njegovo ime nakon duge šutnje.

Tako su uvijek protjecali njihovi razgovori licem u lice, poput vječnosti. Uvijek bi odsutno buljili u prazninu, povremeno izmjenjujući pokoju riječ.

-Želio sam ti samo reći da je planetarij konačno okrečen do kraja, a sjedalice su otpakirane iz najlona.-Jako lijepo.- dometnuo je Sony.

-Imam prijedlog da posjetimo planetarij prije nego odeš.- rekao je gaseći cigaru o rub stola.

29

~ZORAN HERCIGONJA~

Sony ništa nije odgovorio na to. Šutke je ustao i čekao Mayera da ugasi cigaru. Znao je da tom starcu kupola planetarija predstavlja utočište. Nije mogao biti toliko bešćutan gad i pobjeći od svega.

-Hvala ti na ovome, Sony.- rekao je Mayer čvrsto ga stišćući za nadlakticu dok je skupljao papire s ormarića za novi projektor.

U novo omaljanoj kupoli planetarija osjetio je jetki vonj prošlosti. Nikada nije ni izišao iz te neminovne prošlosti. I dalje je živio poput pustinjaka u zaustavljenom vremenu klepsidre. U polumraku još uvijek je osjećao titraje plamenih jezika i miris spaljenoga ljudskog mesa. U zidovima kupole jecali u glasovi.

Vatra je plesala pobjednički ples dok su dva bića kontrirala ispuštajući životinjske zvukove. Tijela su sama od sebe plesala ples vatre, ples stradanja. Bio je tamo, ali nije učinio ništa; nije mogao učiniti ništa. Boljela ga je činjenica što nije mogao do njih. Bio bi skočio u vatru da je mogao išta poduzeti. No oni su jednostavno nestajali, rastapali se u plamenu otrovne sudbine.

Uzročnik požara nikad nije otkriven. Suze prošlosti pomiješane s pepelom sadašnjosti, razbudile su ga kada ja Mayer uključio svjetlo.

Iz dna tame kupole, na mjestu gdje je nekada stajao projektor prije požara, izronila je pojava mlade žene. Njezin lik djelovao je zamamno kupajući prisutne plamenom zanosa. No taj djevojački šarm nije djelovao na Sonya. Za njega je ta zamamna ljepotica bila jedna u nizu onih mladih, ljepuškastih djevojaka ispunjenih euforijom i vrelom krvi koje su s vremenom pretvarale svoju droljastu prirodu zamamnosti u autoritarnu zmijsku narav.

-Tvoj šarm ne djeluje na hladnokrvne.- pomislio je u trenutku kada mu je pružala ruku.

30

~Djeca Crnog Sunca~

-Sony, to je mlada kolegica koja će preuzeti planetarij.- rekao je Mayer topeći se poput topljenog sira.

Smiješak te mlade djevojke djelovao je suviše profesionalno.

Sony je znao da ta fatalna mlada žena ne smije utjecati na njega. Nije bio spreman za nove gubitke i poraze, a upravo to je utjelovljivalo biće mlade žene.

-Vi ste Sony.- rekla je nježno dodirujući Sonyjevu podlakticu.

-Gospodin Mayer vas je dobro nahvalio.- nastavila je.

Nasmiješio se nevinosti i ljigavosti tog mladog bića. Znao je da ima skrivene namjere, svatko ih ima; prepoznao je svaki pokušaj ulizivanja i suptilnog zadobivanja povjerenja nekog mrzovoljnog poput njega. Nosila je u srcu mladu zmiju koja će u doglednoj budućnosti proklijati i procvasti u veliku zvijer koja guta ljude i krvavi rađa plod.

-Nisam čuo vaše ime.-rekao je trgnuvši se iz ranjivih misli.

Mayer je obgrlivši mladu kolegicu posprdno dobacio Sonyju.

-Joj, Sony, budi usredotočeniji. Našu novu kolegicu Sonju posudili su iz susjednog grada.-Vjerojatno ste pod prisilom pristali na ovu besperspektivnu sredinu.- dobaci s dobronamjernim smiješkom.

-Sony, molim te. Ne moraš odmah indoktrinirati novu zaposlenicu svojim mrakom. Ne želiš valjda da pobjegne?.- rekao je Mayer grleći mladu kolegicu.

Sonyju se činilo malo previše tog grljenja i dodirivanja.

Posumnjao je u neke dublje i suptilnije veze. Nešto mu je govorilo da se radi o nepotizmu ili još bolje rečeno horizontalnom nepotizmu: dobivanju posla nakon horizontalnog druženja. No nije mogao uklopiti u taj sveti čin ovog olinjalog 31

~ZORAN HERCIGONJA~

starca. Zato je vjerovao da je to Mayerova daljnja rođakinja. Ta varijanta je bila prihvatljivija i manje gadljivija od one prve.

-Sony će vam malo pokazati ovo mjesto prije nego ode. - rekao je Mayer.

-A sada vas napuštam, djeco. Imam administrativnih poslova.

– rekao je prije nego netragom nestane u svom uredu.

Sony je stiskao papire u ruci vlažnim dlanovima. Nije to bilo zbog ljepotice koju nije dovoljno svjesno registrirao u sadašnjem trenutku, nego zbog same kupole i pepela prošlosti.

-Ja se ispričavam na neugodnostima, ali imam osjećaj da nisam baš ostavila utisak na vas. – rekla je tankim glasićem.

Nije ju želio povrijediti, barem ne još. Pokušao je stvoriti osjećaj dobrodošlice.

-Vjerujem da dobro baratate projektorom. Vidite i sami koliko je prostorija nova i takoreći svježa. Nadam se da neće biti problema kod korištenja uređaja.

Pogledala ga je sa sažaljenjem.

-Vidim, stekli ste pogrešan dojam o meni. No po struci sam astronom i inženjer. Tako da mi ni tehnologija nije strana.

-Znači dva fakulteta imate?- rekao je pomalo razočarano.

Najgore je kada čovjek procjenjuje druge ljude i svijet uspoređujući ih sa samim sobom. Njegovo obrazovanje nije bilo bog zna kakvo. Na pomolu njegovih mogućnosti, jedva se našao neki sitni privatni fakultet. Naime, svi loši sokovi otjecali su u njega dok je njegova druga polovica Adamove jabuke uspješno usisala sve dobro. On je bio to kržljavo štene u obitelji. Ponekad požali što ga je majka u muci rađala i naposljetku umrla zbog tog kržljavog šteneta.

32

~Djeca Crnog Sunca~

-Bilo bi najbolje da mi pokažete malo muzej.- rekla je s blagim smiješkom na licu.

-I da, završila sam dva fakulteta.

Kako su hodali i povremeno se pogledavali, Sony je zamijetio nešto posve neupadljivo i nebitno. Imala je držanje kao netko koga je prije poznavao. Taj hod u nabadanju tla definitivno je pripadao djevojci... jednoj djevojci koje se rado prisjećao. Pod odbljeskom svjetla metalnih strojeva na odjelu prve industrijske revolucije, zalepršala je njezina plava i tanka kosa. Usidren u vlastitu nailazeću bol, tješio se obmanama. Privlačila ga je; osjetio je iskru kao nekada davno. No bila je to druga žena, druga fatalna droljava smicalica.

-Iskusiti bol još jedanput nakon preživljene katastrofe. Ne, hvala- pomislio je.

-Znate. Jako obožavam tehničke muzeje; u njima se svaki dan podsjetim na ljudsku nemoć i sva ova pomagala kojima čovjek obara svijet i čini ga boljim mjestom za život.- rekla je suhim i promuklim glasom, a jarko crveni ruž s naboranih usana, zatreperio je poput harmonike.

Nije ga oborila s nogu. Nije dozvolio da ga bičuje svojom ljepotom i nevinošću.

-Da. A ja mislim da su sve to samo štake i proteze kojima je čovjek nakanio nauditi drugom čovjeku. Svi strojevi nastali su iz tehnoloških postignuća u ratovima. Rat je čovjeka poučio kirurgiji, tehnici, mehanici, strategijama, vodstvu, zapravo svemu o čemu je čovjek mogao sanjati.- izjavio je totalno demantirajući varavi optimizam djevojke.

Zastali su na trenutak kod odjela aeronautike. Pokušavala je biti pristojna barem prvi radni dan. Osjećala je kako je taj 33

~ZORAN HERCIGONJA~

mračni sanjar uvodi u svijet kakvim ga ona sama ne želi vidjeti ili ga ne bi željela vidjeti.

-Pustimo se sada tih teških rasprava. Nego, svaki dan ćete putovati iz susjednog grada? Ne bi li vam bilo lakše pronaći neki stan ovdje?- pitao je glumeći zabrinutost.

Sentimentalije u njegovom glasu, nisu je mogle šarmirati.

Sony je već u prvom dodiru s mladom ženom pokazao svoje mračnjaštvo.

-Nije mi problem putovati. Živim na rubu grada, praktički dodirujem se s vašim gradićem N. Znam da vam je čudno to što sam evo došla iz većeg grada u manji i vjerujem da negdje duboko mislite u sebi kako sam pala s konja na magarca, no za sve postoji opravdanje.- rekla je.

-Nadam se da je dobro.- podbadao je Sony svoju sugovornicu.

Ta plava arijevka s crvenim, naboranim usnama, kako ju je ocrtavao u mrežnici svojeg oka i matrici uma, bila je začuđujuće visoka. Promatrao je njeno tijelo bez previše izraženih ženskih atributa. Bila je visoka, dugih prstiju i udova. Sve više ga je podsjećala na nekoga iz davne prošlosti. nezgrapno tijelo vijorilo je poput zastave na vjetru dvoranama Tehničkog muzeja.

Nije ga privlačila; bio je siguran u to. Više je budila u njemu podsvjesno sjećanje u reminiscenciji.

-Naime, rođena sam u gradiću N, ali nisam imala nikada prilike ovdje boraviti. Moji su se zbog posla odmah odselili u susjedni grad. Zato sam, evo, nekako zaželjela ponovno se ovdje rehabilitirati i vratiti izgubljenu prošlost.

Zvučala je uvjerljivo. No Sony je uvijek sumnjao u sve i u svemu stalno pronalazio nepravilnosti. Tako i u ovom slučaju.

Za njega je svaki kontakt s ljudima bio neka vrsta patološkog 34

~Djeca Crnog Sunca~

slučaja koji treba i mora riješiti. Imao je iskrivljenu sliku čovjeka kao bića, društvenog bića ponajprije. Zato je nepovjerenje i nerazrađeni odnos s ljudima nosio u sebi od davnina. Nije uspio ostvariti ni razraditi najbliskije donose sa svojim rođenim bratom blizancem. Totalni paradoks. Jednojajčani blizanci, uvijek su nekako posebno povezani. No svemir očito nije htio da ta sudbina zadesi i njih.

-Živite s roditeljima.-upitao je ne misleći na posljedice koje donosi pitanje.

Sonja je spustila pogled s tog visokog i mršavog tijela. I sam Sony je uvidio da joj je neugodno.

-Moji roditelji su poginuli u požaru koji je zadesio naš prethodni stan.- rekla je sa suzama u očima.

Strašno ga je uznemirio spomen požara. Poželio je da to nije spomenula, ali kako je bio bezobziran i kivan na ljude, zaboravio je misliti na posljedice.

-Oprostite. Nisam imao loše namjere.- rekao je s trunkom suosjećanja.

Brzo je obrisala suze i pogledala ravno kroz njega. Nije bio siguran treba li je zagrliti ili pustiti da sama otire suze. Požar je buktio u njegovom sjećanju. Miris spaljene duge plave kose krivudao je kupolom i udarao ravno u njega. Znao je koliko je bolan gubitak. Shvatio je kako ga gubitak, negativna emocija, negativan impuls povezuje s ovom djevojkom. Želio je reći nešto utješno, no nije mu baš išlo.

-A koji je uzrok požara?- upitao je drhtavim glasom zaobilazeći crveno svjetlo moralnog semafora koje je cijelo vrijeme titralo.

Pogledala je ravno kroz njega ubojitim pogledom.

35

~ZORAN HERCIGONJA~

-Uzrok požara nikada nije bio otkriven.- rekla je ukočivši pogled na njemu.

Osim nezgrapnosti i crvenih usana, tijelo je otkrilo nešto sasvim neočekivano.

-Vaše oko.- rekao je i sam začuđen.

Desno oko oprano suzama, zaplavilo se. Imala je dva potpuno različita oka. Dosada nije zamijetio da nova djevojka ima urođenu heterokromiju: dvije različite boje očiju.

-Ispala mi je leća vjerojatno.- rekla je brže-bolje tražeći po bluzi ispalu leću.

-Imate heterokromiju, urođenu mutaciju koja se manifestirala različitim bojama očiju.- rekao je brižno prilazeći Sonji kako bi joj pomogao pronaći ispalu leću.

-Našla sam je.- viknula je.

-Evo je.- rekla je stavljajući je preko plave šarenice.

-Dobro ste zamijetili, Sony. Doista imam heterokromiju od rođenja i skrivam je lećom smeđe boje. Ljude vrlo često ne reagiraju baš dobro na ovaj moj defekt.- rekla je blagoglagoljivim glasom, nježno približavajući se Sonyjevom intimnom prostoru.

Osjetio je njen vreli dah i zračeći optimizam. Plavo oko pobudilo je u njemu sjećanje na dva plava oka jedne davno zaboravljene djevojke. U kratkoj šetnji kroz muzej upoznao je nakratko njenu prošlost, nesreću i fizičke osobine. Bio je to pravi uspjeh za prvi spoj nakon dugog sušnog vremena i boravka u prahu prošlosti.

-Sony! Vrijeme je!- viknuo je stari Mayer sa stepenica.

-Vrijeme je da ideš po projektor. Hajde, pakiraj se!- graknuo je.

36

~Djeca Crnog Sunca~

Probudio se iz privremenog sna i omaglice kojom ga je zaveo njezin parfem od ljiljana. Znao je da se nešto dogodilo, no takve osjećaje već dugo nije osjetio ni proživio. Sve je to ostalo daleko iza njega u dalekoj prošlosti i uzastopnom obaranju tabletama.

Osvrnuo se još jedanput na mladu kolegicu koja je za njim gledala nevino mahnuvši koščatom rukom i dugim prstima, poput čaplje u močvari.

-Još sada taj prokleti projektor i sudbina je zacrtana.- pomislio je.

Na trenutak ga je ponijela vedra misao da bi nakon dugog vremena ovo mjesto moglo konačno zaživjeti poslije duge hibernacije. Probudila se vjera koju je godinama potiskivao u sebi.

Poslušnost njegovog mehanizma mrzovolje i osame, počela je otkazivati. *** Toplo jesenje sunce borilo se na izdisaju za još jedan dan života. Kada je sišao s autobusa u susjednom gradu sa, sigurnošću je vidio prizor samoga sebe u fetalnom položaju skvrčenog na pločniku. Kao ličinka među divovima gledao je same perspektivne prolaznike. Ovo je bio grad budućnosti, mjesto života za razliku od mrtvog i trulog gradića N. Pirkalo je jugo. Ljudi su se nervozno razilazili na sve strane. Pločnik je vrvio odsutnim mravima crvene krvi. Grad se doimao monstruozno monolitan. Spomenici slave ovog mjesta, svi totemi i svete relikvije, budno su pazile na prolaznike. Kako takav grad ne bi bio uspješan kada ima naklonost svih bogova: onih olimpskih, kršćanskih, afričkih i azijskih…

37

~ZORAN HERCIGONJA~

Ušavši kroz vrata zgrade gradske uprave u sterilnu prostoriju obojenu u sivo, smekšao je nervozu i tjeskobu. Ispred njega je bio šalter na koji se trebao prijaviti kao gost posjetitelj.

Prostorija je zjapila prazna. Jedino je žena za pultom davala dojam života u sterilnoj komori.

-Oprostite.- rekao je vrlo tiho. Žena za pultom uopće se nije pomakla.

-Oprostite, gospođo.- ponovio je.

-Da, izvolite.- obratila mu se podignuvši glavu.

-Ja, ovaj ... imam ovdje dogovoren sastanak s jednim gospodinom.- rekao je smeteno listajući po papirima ne mogavši pronaći ime tog čovjeka.

-Mislite na gospodina Sablića,- sa smiješkom je priopćila vrlo ljubazno.

-Da. da. To je taj gospodin.- odgovorio je sramežljivo.

-Samo da provjerim.

Gledala je u monitor računala kratko vrijeme. Za taj čas polukružnim pogledom ulijevo i udesno razgledao je sterilnu prostoriju. Uza sive zidove račvale su se dvije linije narančastih plastičnih stolaca kao u nekoj klinici.

-Morati ćete malo pričekati. Gospodin je na sastanku- rekla je ljubazno.

-Što, to znači da dođem neki drugi dan?

-Ne, ne, ne, gospodine. Malo samo pričekajte da završi sastanak. Možete ovdje na sjedalicama.- rekla je rukom pokazujući na mjesta za sjedenje.

Sjeo je bez razmišljanja. Gužvajući papire u naručju i dalje je razmišljao o Sonji. Iako hroma i sakata, privlačila ga je nekim 38

~Djeca Crnog Sunca~

čudnim feromonskim smradom. Nije mogao spriječiti svoje misli; morao je intervenirati u prostor svojih najintimnijih i najskrivenijih želja. Na trenutak se prestao osjećati kao čovjek bačen u svijet ograničenja imperativima suludih racionalnosti. Čekao je u dosadi poklanjajući taj mali bahati kotačić pravne prepreke koju mora riješiti prije preuzimanja projektora.

S police s njegove lijeve strane uzme dnevne novine, jučerašnje izdanje. Želio se prisjetiti onog članka o brutalnom ubojstvu.

Listao je tražeći članak od prve do posljednje stranice. Članka nije bilo. Provjerio je datum. Savršeno se poklapao s jučerašnjim datumom; sve je bilo u redu. Jučerašnje novine s trijema bile su gotovo identične ovima s police. Samo je jedna sitnica stvarala opću konfuziju i nered. Nije bilo članka o brutalnom ubojstvu M.D.-a, onog kinooperatera. Uhvatila ga je nervoza.

Mislio je da ponovno ludi. Novine su iste, jučerašnje, ali nema članka. Dobro se sjećao naziva i uočljivog znaka crnog Sunca.

Pomalo skeptičan dobacio je gospođi s pulta.

-Oprostite. Ovo su današnje novine?

Sumnjičavim pogledom fiksirala ga je kao da ga želi propucati.

-Ne, gospodine. Ovo ste uzeli s police sa starim novinama; to su jučerašnje novine. Pa na vrhu piše datum.

-Da. Hvala. Oprostite- rekao je zbunjen.

U jutro je popio redovitu dozu. Pobojao se da apstiniranje od lijekova od prije nekoliko dana nije poremetilo ritam. Bojao se za vlastito zdravlje. Hvatala ga je često nervoza i paranoja. Već dugo vremena je halucinirao i imao problema s percepcijom.

Lijekovi su pomogli trenutno. No kako ih nije dobro podnosio, često je po nekoliko dana bio bez njih. Nije ih želio piti; trpio je stare grijehe i razgovarao s duhovima prošlosti. Ponovno je 39

~ZORAN HERCIGONJA~

počeo fantazirati. Onaj događaj od jučer nije bio stvaran. Prvo onaj čovjek u mantilu iz mraka, a onda novine.

-To znači da se ubojstvo uopće nije ni dogodilo.- zaključio je.

Sve je to samo stvar njegove oštećene mašte.

-Gospodine.- začulo se s pulta.

-Gospodine.- ponovila je gospođa s pulta.

Trgnuo se iz tereta opće konfuzije.

-Meni govorite?- upitao je isprepadano.

-Da, vama. A kome bih drugome govorila; pa sami smo u prostoriji.- zakolutala je očima.

-Gospodin Sablić će vas primiti. Izvolite ovim vratima.Usmjerila ga je kroz uski prolaz. Zgužvani papiri ispod ruke, vokalno su šuštali uz pratnju kaskanja plastičnih potpetica.

Zrak se postepeno zagrijavao. Postalo je zagušljivo. Nervozno je stupao naprijed. Činilo mu se da ga vode pred streljački vod. Želio je što prije izaći iz ove zgrade i nestati.

Zastao je pred vratima na kojima je pisalo: M. SABLIĆ, uprava za gradsko dobro.

Pomalo sumnjičav, pokucao je na vrata. Odmah je dobio povratni eho.

-Uđite, uđite, slobodno.- zaskvičao je mali, bahati kotačić vlasti.

Ušavši u sobu slomljenih očekivanja, iznenadio se prizorom. Za velikim konferencijskim stolom, sjedio je u kolicima gospodin Sablić. Sony nije očekivao takvu pojavu. Tog čovjeka je zamišljao potpuno drugačije. Mali i bucmasti sredovječni čovječuljak u kolicima na akumulator. Neočekivano neugodan prizor.

40

~Djeca Crnog Sunca~

-Ramone.- rekao je iznenađeno.

-Što radiš ovdje? Zar nisi otišao u...- nije uspio dovršiti rečenicu.

Ušla je gospođa s pulta.

-Kada završite s gospodinom, javite mi se prije izlaska.- obratila se Sonyju vrlo profesionalnim tonom.

-Zatvori brzo vrata!- rekao je čovječić u kolicima.

-Ramone...To ime već dugo vremena nije čuo, a kamoli izgovorio. Bilo je to ime koje je posljednji puta čuo prije osam godina. Bojao ga se izgovoriti; bojao se boli i patnje, obaveze koju sa sobom nosi to uznemirujuće ime. Svaki puta kada bi netko izgovorio to ime, proboli bi ga hladni, čelični šiljci.

-Ramone, što ti je? Kako si tako blesav. Izlažeš se tolikoj opasnosti. Mogli bi te....-Ali ja nisam Ramon.- rekao je jedva izgovorivši to ime.

-Nisi Ramon.- ponovio je za njim gospodin Sablić.

Sony je prisilno sjeo na stolac. Tijelo mu je zadrhtalo od slabosti.

-Dobro je. Hoćeš konjak.- ponudio je Sablić.

-Ne, ne hvala. Ne treba.

Sjedili su tako nekoliko časaka u potpunoj tišini. Samo je Sonyjev dah nadglašavao turobnu tišinu i zvuk klime u prostoriji.

-Ako nisi Ramon, onda si njegov brat Sony.- rekao je cereći se.

Zbunjeno i iscrpljeno od nedavnog šoka blejao je u Sablića.

Situacija mu nije bila baš jasna. Iako je imao jednojajčanog identičnog blizanca, nikada nije razvio dovoljnu razinu 41

~ZORAN HERCIGONJA~

intimnosti koja bi ga dovela do Ramonovih tajni. Nikada nisu bili bliski. Sony je od rođenja osjećao neku odbojnost prema svojoj kopiji koja je uvijek bila puno uspješnija i inteligentnija od njega samoga. Ramon je bio taj dobri brat koji je prvi ugledao svjetlo dana, prvi diplomirao, prvi odgovorio na životne izazove i prvi u nizu koji je umro prije vremena. Sony je sebe doživljavao kao trulu polovicu Adamove jabuke. Bio je ubojica zajedničke majke. Zbog njega je krvarila i iskrvarila na porodu.

Zbog njega je svijet izvrnut naglavačke; zbog njega je Ramon mrtav.

-Brat te je mnogo spominjao.- rekao je Sablić.

-Meni o vama nije nikada ništa pričao.- odgovorio je mrzovoljno.

-Naravno da nije. Želio te zaštititi. Vidiš, tvoj brat je veliki čovjek.Znao je o čemu govori. Ramon je uvijek bio bolja polovica i s time naravno uspješnija polovica. Radio je velike stvari i zato je bio velik inženjer.

-Sony.- rekao je približivši mu se kolicima.

Zvuk elektromotora zujao je parajući eter praznine.

-Sony, tvoj brat je radio na jednome važnom projektu.

Vjerujem da ti nije ništa govorio; to je bila tajna. Vidiš, svijet je u opasnosti.Sonya je baš zaboljelo za cijeli svijet.

-Kakvu bi on inferiornu ulogu mogao imati u ovom svijetu osim glumiti u kazalištu svojih oskudnih mogućnosti kojima ga je priroda udesila?- pitao se.

-Što to pričate? Kakav svijet? Kakve veze ja imam s tim? Ramon je ionako mrtav.- rekao je ustajući sa stolca.

42

~Djeca Crnog Sunca~

-Čekaj, čekaj. Kažeš Ramon je mrtav?

-Da, mrtav osam godina.- odgovorio je osjećajući trenutnu nadmoć nad čovjekom u kolicima.

Sablić se provozao kolicima po sobi i iz jedne ladice stola izvadio nešto poput notesa smeđih korica. Sony je zapanjeno gledao prizor čovječuljka u kolicima. Groteskan prizor, činio mu se kao nešto što je već jednom vidio. Tu su bili ponovno glasovi iz požara. Ime Ramon dozvalo je samo slutnje na najgore.

Duhovi prošlosti tutnjali su zajedno s ventilatorom klime. Čuo je njegov glas, krik i vrisak. Meso je cvrčalo u požaru. Ramon je jedini puta u životu tražio pomoć od njega, a doživio je samo izdaju i smrt.

-Sony. Vaš brat vas je za života mnogo puta spominjao kao pouzdanu osobu. Ako vam je on toliko vjerovao, nemam razloga ja ne vjerovati vama. Oprostite što to pitam, ali kako je Ramon umro?Sony ga je s nepovjerenjem gledao ponovno sjedajući za konferencijski stol. Bilo mu je teško ponovno prizvati uspomene iz prošlosti u sadašnjost. Bol nije prolazila, a ovako je postajala sve nesnošljivija. Potiskivao je maksimalno bol i patnju uslijed traume koja mu je obilježila cijeli život. No u Sablićevim očima je bilo nečega zbog čega mu je morao vjerovati. Očinska zabrinutost. To je bilo ono što je Sony sa sigurnošću mogao iščitati sa Sablićeva lica.

-Ramon je...- oklijevao je.

-Da?- znatiželjno upita Sablić.

-Ramon je izgorio u požaru u gradiću N. Kupola planetarija se zapalila zbog navodnog kvara na projektoru i požar je zahvatio cijelu dvoranu s dijelovima muzeja. Istopio se u požaru.

43

~ZORAN HERCIGONJA~

Emocije su našle svoj izlazni put. Proplakao je nakon dugog niza godina. Bol i sva patnja procurili su u jednom trenutku pred potpunim neznancem. Sva varava koža laži sada se rastopila i nestala u suzama. Katarzično osvježenje i olakšanje koje je doživio kada je došao k sebi, odvelo ga je dalje.

-Oprostite, gospodine Sabliću, ali...

-Ne, ne momče. Razumijem ja vas. Ne mogu vjerovati da ga nema. Kada ste ušli, stvarno sam pomislio da ste on: Ramon. – rekao je pomalo razočarano.

Sony je uvijek osjećao taj ton razočaranja kada bi se spominjao Ramon. Uvijek je zbog toga osjećao gnjev, ali sada, sada je bilo drugačije.

-Ako smijem. Vaš brat je radio na jednom važnom projektu i sumnjam da su ga oni ubili.- ispalio je kao iz topa.

-Oni? Koji oni!?- upitao je poražen sumnjama.

-Žalim, Sony, ali ne mogu ovdje pričati o tome. Mogu samo reći da požar nije bio nesretan slučaj.

-Što!?- izustio je prolazeći kroz val novog šoka.

-Znači, ubili su ga?- odahnuo je s olakšanjem.

Uvijek je sebe krivio za Ramonovu smrt, a sada ovo. Olakšanje je nastupilo odmah nakon što je Sablić izjavio tu nedvojbenu, spasonosnu vijest.

-Ali ima još nade, Sony.- rekao je glasom punim povjerenja.

-Tvoj brat nije uzalud umro. Morao ti je ostaviti neki mig ili trag. Moraš nastaviti njegov rad. Moraš...

Ušla je gospođa s pulta.

-Oprostite na prekidu, gospodine Sablić, ali podsjećam vas da za par minuta imate drugi sastanak.- rekla je provokativno zirkajući na Sonya.

44

~Djeca Crnog Sunca~

-Hvala vam najljepša.- ljubazno se osmjehnuo Sablić.

-Sony, nemamo mnogo vremena. Daj da ti potpišem te papire i evo ti ovo.-rekao je gurnuvši mu u ruku knjižicu smeđih korica.

-Unutra je sve što trebaš znati i kontakt čovjeka kojem ćeš se javiti. Od njega ćeš dobiti sve potrebne informacije. Bili smo uvjereni da je Ramon na drugom kontinentu. Tako smo mislili, ali mediji nisu u našim rukama.- rekao je gužvajući papire jednom rukom dok je drugom ispisivao svoj poznati potpis u obliku zavrzlame.

-„Mediji nisu u našim rukama.“ To je trebalo govoriti sve.

Događalo se nešto izvan oblasti ovog grada i gradića N. Mediji su vjerojatno bili uzurpirani, zato se i onaj slučaj teškog ubojstva kinooperatera zataškao i nije došao na lokalnu, a kamoli nacionalnu televiziju- zaključio je Sony.

Sony je ne gledajući pospremio knjižicu u džep. Želio je bržebolje izaći iz zgrade. Sve ovo mu je bilo previše. Osjećao se kao da se nadisao klora.

-Opet haluciniram- pomislio je.

Nije bio siguran halucinira li ili se ovo stvarno događa. Iako se nije isticao inteligencijom kao pokojni Ramon, imao je jako dobro oko za detalje. Sablić je šarao svoju zavrzlamu od potpisa. ispod bijelog rukava, naziralo se nešto crno na podlaktici, nešto što je na prvi pogled nalikovalo madežu. Isprva nezainteresirano buljio je u taj madež dok nije poprimio gotov oblik.

Nije ga susreo prvi puta. Već ga je negdje vidio. Sablić je istegnuo ruku u bolnom grču. Madež na podlaktici je dobio svoj konačan oblik.

-Crno Sunce.- zavapio je u sebi preneražen.

45

~ZORAN HERCIGONJA~

Srce mu se uskovitlalo u neprestano bubnjanje koje je dopiralo do ušiju. Želio je što prije izaći iz ureda uprave. Sablić je dovršavao potpis na posljednjem dokumentu.

-I on je njihov.- pomislio je promatrajući konture lica nalik dobrohotnoj svinji.

-Evo. Sve je potvrđeno. Projektor stiže još danas.- zabliještile su Sablićeve oči.

Sony je brzo ustao i pokupio sve te papire.

-Hvala vam na svemu, gospodine Sabliću.- rekao je želeći što prije otići.

Položaj njegovih stopala bio je usmjeren prema vratima, prema izlazu. Tijelo je govorilo: bježi!. Simbol crnog Sunca nije jenjavao pred očima. Znao je da je umočio svoj nos u neku mafijašku bljuzgu. Želio je pobjeći glavom bez obzira, ali valjalo je ispoštovati bonton i ne pobuditi sumnju u krhkost i uzurpiranost.

-Sony, vjerujem da ste upola dobri kao vaš brat. Pristiglo je doba buđenja. Molim vas, nemojte zakazati.- molio ga je špekulastim očicama držeći ga dobronamjerno za ruku.

-Neću vas iznevjeriti, gospodine.-odlučno je rekao prije nego se istrgnuo iz Sablićevih ruku.

Zapravo je mislio: Neću te iznevjeriti, Ramone, brate moj.

Spustio se niz hodnik do glavnog pulta. Gospođe s pulta nije bilo. Prostorija je bila potpuno prazna. Čekao je nekoliko trenutaka, a onda je mislio otići. Niz hodnik se začuo krik, isprva kao neko krkljanje pokvarene radio stanice, a onda cvilež i glas iz petnih žila.

-Zaštitari! Zaštitari, brzo! Zovite hitnu.- vrištao je preplašen glas iz Sablićevog ureda.

46

~Djeca Crnog Sunca~

Sony je s nekom prokletom i naivnom znatiželjom krenuo niz hodnik istražiti o čemu je riječ. Iz Sablićeva ureda je vrištao ženski glas. Pogledao je kroz odškrinuta vrata.

Sablić je prerezanog grkljana ležalo u krvi na podu dok su kolica bezglavo jurila po sobi.

Djelatnica uprave vrisnula je: -Brzo, uhvatite ga! On ga je ubio. Zaštitari!

Odmah mu je postalo jasno da se to odnosi na njega. Dao se u trk. Hodnikom je prosipao papire. Zaštitari su krenuli za njim.

Trčao je što je brže mogao. Prošao je svu prostoriju s narančastim sjedalicama. Napokon ulica. Žamor ljudi i jesenje sunce na izdisaju zabljesnuli su mu pred nosom.

Gledao je lijevo- desno. Zaštitari su vikali za njim. U brzini reakcije ugledao je autobus. Tijelo ga je ponijelo prema obližnjoj autobusnoj stanici. Gotovo je porušio ljude na stanici. Uspio se uspeti u autobus. Autobus je bio dupkom pun. Osvrtao se oko sebe tražeći zaštitare u vidnome polju kroz prozor autobusa.

-Izgleda da su odustali.-pomislio je.

Na trenutak je odahnuo. Svežanj zgužvanih papira koje je držao pod rukom, znatno se smanjio. Izgubio je nekoliko desetaka papira. Znao je da mu Mayer neće zamjeriti takvu blamažu.

Mislio je da totalno ludi. Ubojstvo u njegovoj prisutnosti u kojem je on postao glavni optuženik.

-Nevjerojatno- zabezeknuto je zaključio.

Pitao se nije li možda i to dio njegove bolesne i osjetljive fantazije. Više nije bio siguran što se uistinu događa, što je san, a što java. Osjećao je mučninu izazvanu tjeskobom. Peckavi trnci su 47

~ZORAN HERCIGONJA~

se uspinjali lijevom rukom. Crnilo mu se pred očima od uzbuđenja. Okrenuvši se oko sebe u gomili zamijeti Sonju.

-Sonja? Što vi tu radite?!- prozborio je prije nego se onesvijestio. *** Vatra je visoko dizala plamene jezike poput stotine kopalja.

Hodao je šumom oko koje se stezao plameni prsten. Čuo je glasove, jecaje i uzdahe. Vlastitim dahom pokušavao je nadglasati buku pucketanja. Stvorio se pred njim, on, pozitiv njegovog negativa. Dahtao mu je u lice i nešto govorio. Nije ga razumio. Nije znao što hoće od njega. Gledao je u mimiku lica.

Mišići su se stezali, a lice se iskrivljavalo od užasa tražeći način da prozbori tih nekoliko sitnih riječi. Sova je huknula, a u grmu se nešto pomaknulo. Adamova jabuka, izgubila je svoju polovicu. Ramonovo lice je zamijenila ona, ljepotica podijeljene duše u dva raznobojna oka.

-Sony.- dozivala je.

Vatra je rasla sve više u vis, a on ju je gubio.

-Sony.- začulo se ponovno. Želio ju je obujmiti, ali su ruke bile vezane. Vatra je postajala sve veća i veća. Bez pogovora joj se pokoravao. Stajao je pred njom kao sumanut. Započelo je njegovo ropstvo.

-Sony! Pogledaj me. Tu sam blizu tebe. Sony.- zacvrkutao je glas davne ljubavi spaljene plamenim ždrijelom.

Trgnuo se i zabezeknut jauknuo: -Mila!

-Da, da. I mene boli svaki dan kada se prisjetim te proklete tragedije. Mila je bila sve što sam u životu imao i želio. I to mi je oduzeto.- rekao je stari Mayer u naslonjaču do televizora.

48

~Djeca Crnog Sunca~

-Gdje sam to?- upitao je preplašen.

-U svojoj si kući, Sony.- odgovori Mayer gutajući dim cigare.

Pridigavši se na krevetu, nije mogao objasniti ovaj fenomen nesvjesne teleportacije s jednog mjesta na drugo.

-Ali kako sam... što sam...- zbunjeno je gugutao.

Oči su mu gledale strah.

-Sony, ja sam ti vjerovao na riječ. Mislio sam da piješ lijekove, a bočica je dupkom puna. Ne znam koga ti zavaravaš?- izustio je okrećući se u naslonjaču.

Dobacio mu je bočicu na krevet. Plavičasta svjetlost televizora djelomično je obasjavala Mayerovu pojavu. Na suprotnom zidu sjena je titrala sa svakim Mayerovim udisajem i izdisajem.

Napola skriven u polumraku izgledao je naočito, autoritarno i prijezirno. Sony je osjećao njegov bijes kojeg je uspješno skrivao pred njim.

Bilo mu je čudno u vezi s lijekovima. Svako jutro ih je pio po nekoliko tableta, a na krevet mu je bačena bočica dupkom puna.

-Gospodine Mayer. Kako sam došao ovdje? Posljednje čega se sjećam je bio prepunjeni autobus i...-I što još, Sony? Mislio sam da ti mogu vjerovati, ali očito sam se prevario. Nemoj biti poput svojeg brata i drugima oduzeti ono najmilije. Misliš da mi je lako svaki dan gledati tvoju sliku i priliku i prisjećati se iznova i iznova kako je zbog čovjeka tvojeg lika moja Mila umrla. Umrla je zbog ljubavi, blesane! Zbog proklete i nijeme ljubavi! Da je pobjegla na vrijeme ne bi do toga došlo. Nikada te nisam ni za što krivio, Sony, a kako mi ti vraćaš?- bjesnio je Mayer gutajući dim cigare.

49

~ZORAN HERCIGONJA~

Sony ga nikada nije vidio toliko uzrujanog, osim kada mu je poginula kći. Mila je bila doista vedro i dobro biće. Voljela je Ramona i zajedno s njime podlegla smrti. Mayer to nikada nije oprostio. Znao je jako dobro što je to gubitak. Osjećao ga je svakog dana iako nikada nije bio blizak sa svojim bratom blizancem. Mayer je šutke patio. U njemu je sve grmjelo od bijesa. No suzdržavao se. Na televiziji su davali vijesti. Ponovno izvještaj o žrtvama Palestinsko-Izraelskog rata.

-Oprostite, gospodine Mayer. Samo želim znati kako sam dospio ovdje nakon onog u autobusu.- uporno je zapitkivao privlačeći rub deke sve bliže bradi.

U dimu Mayerove cigare, bjesnio je dah. Vidjelo se iz oblika oblaka koliko mu utroba gori. Preznojavao se od muke.

-Naletio si na Sonju. Ona je mene nazvala i tako smo te dovezli doma. Sony, znam da ne piješ redovito lijekove. Znam za tvoje tegobe. Patiš od depresije i paranoičnih ispada. Ne osuđujem te, već brinem o tebi. Ti si...- oklijevao je. – Ti si sve što mi je ostalo na svijetu. - melodramatično je izrekao pomaknuvši se u naslonjaču.

Sony je bio zaokupljen nečim drugim. U polumraku iznad Mayerove glave izdizale su se dvije sjene simetričnih oblika.

Pomišljao je na dim cigare, no on se brzo ispuhao i raspršio po sobi. Kako je Mayer često nosio kaput, Sony je zaključio da se radi o obodu kragne.

-Gospodine Mayer. Nisam siguran da je sve u redu s projektorom.- rekao je zabrinuto.

-Ne moraš zato brinuti, Sony. Projektor je uredno dostavljen.

Sutra će ga postaviti.- odgovorio je smireno.

50

~Djeca Crnog Sunca~

Mayerovo ponašanje je bilo poput rastezljive elastične gume. Čas divlji i bijesan, a čas spokojan i nježan. Nakon kćerine smrti, patio je od bipolarnog poremećaja. Taj nemili događaj probudio je sve najgore i najbolje u tom čovjeku.

-Vidiš. Da nije bilo Sonje u ovom slučaju, tko zna što bi se dalje dogodilo.- rekao je autoritarnim tonom.

Sony se naglo prisjeti svega što je doživio. Sablić i prerezan grkljan, zatim knjižica sa smeđim koricama i naposljetku silni papiri vezani uz projektor.

-Knjižica!- rekao je potiho prisjetivši se Sablićevih riječi.

Isprekidano, nizale su se Sablićeve riječi poput proizvodnih dijelova na proizvodnoj traci. „...stiglo je doba buđenja.... unutra je sve što trebaš znati... kontakt čovjeka kojem ćeš se javiti...“ Riječi su odzvanjale vrlo jetko.

-Knjižica.- ponovio je.- Gdje je?- uzvrpoljio se.

Počeo je tražiti jaknu. To je uznemirilo starog Mayera.

-Što tražiš, Sony?- upitao ga je mrko.

Po zidu se čulo struganje što zaustavi Sonyjevu potragu za jaknom. To nije bio bilo kakav zvuk, već meko i sipko šuštanje, kao da netko perom prelazi po grubom zidu s raspuklinama i otkinutim tapetama.

-Što ti je, Sony? Kaži nešto!- zapovjedio je.

Zvuk je dopirao s mjesta gdje je sjedio Mayer. Sony je isprva mislio da ponovno halucinira. No zvuk mu se činio vrlo jasnim.

-Ništa. Samo tražim jaknu.- rekao je izmotavajući se.

51

~ZORAN HERCIGONJA~

Mayer odbije dim cigare i primakne se televizoru. Lice mu je izgledalo tako zlokobno i mračno iako osvijetljeno nježnim plavičastim sjajem katodne cijevi. Zvuk grebanja po zidu ponovno se oglasio. Kao da netko namjerno povlači guščje pero po zidu. Jasno je mogao razaznati zvuk povlačenja svake dlačice pera po gruboj fasadi unutrašnjosti sobe. Nešto je bilo iza Mayerovih leđa, nešto visoko i zaobljeno pri vrhu.

-Sony, pa tu je pored tebe.- odgovorio je vraćajući se u prvobitni položaj.

Zvuk grebanja uznemirio je Sonyjevo srce. Počelo je jače tuči.

Udaralo je poput bubnjeva. U ušima je čuo samo šum vlastite rijeke krvi. Pokušao se smiriti povlačeći jaknu bliže sebi.

-Dobro je.- rekao je napipavši knjižicu u džepu.- Tu je.

-Sony, ja sada idem. Ne mislim te duže zadržavati. Odmaraj. – rekao je Mayer odlučno ustavši i gaseći cigaru na parketu vrškom lijeve cipele.

-I...- otegnuo je.- Pazi na sebe.- dometnuo je okrenuvši se prema izlazu.

Na trenutak je zastao i pokucao na vrata susjedne sobe onako u afektu. Sony je znao da Mayera muči duša njegovog preminulog brata koja još uvijek živi u zaključanoj radnoj sobi do njegove.

Sony je i dalje pratio trag neobične izrasline iz Mayerovih leđa koja nije mogla biti kragna kako je pretpostavio. Napokon je odahnuo. U glavi mu se izmiješala gomila informacija. Bio je totalno zbunjen. Uključio je računalo. U tražilicu je upisao pojam koji ga je definitivno najviše mučio ovih dana. Crno Sunce je bio pojam za simbol kojeg je sreo u novinskom članku i na Sablićevoj podlaktici. Odabrao je prvu referencu na Internetu.

52

~Djeca Crnog Sunca~

Crno Sunce ili u originalu Schwarze Sonne naziv je pokreta čiji su ciljevi i doktrine izrazito rasističke i nacionalističke prirode. Nastao je na temelju vjerovanja da su određene grupacije ljudi bića više kategorije s urođenim pravom da vladaju drugim bićima. Isprva kult nastao u dvorcu Wewelsburg u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji koji je prije i tijekom Drugog svjetskog rata bio jedno od najznačajnijih mjesta za Schutzstaffel Heinricha Himmlera, kasnije postaje tajnim pokretom nacističke Njemačke koja je izrasla pod nacionalističkim idealima u crnoj svastici na crvenoj zastavi... Crno Sunce je djelovalo u kreiranju mnogobrojnih akcija i ofenziva na području Europe tijekom rata s jednim ciljem: totalnom dominacijom nad Europom i svim narodima regije. Članovi tog pokreta izdvajali su se kao njemačka posebna elitna postrojba iznad SS postrojbi, koje su dotad činile glavno elitno društvo Trećeg Reicha.

Ovakav temat činio mu se malo prenategnutim i prenaglašenim. Dobro je poznavao povijest prije i poslije Drugog svjetskog rata i nije se dao zavaravati ovakvim gluparijama. Krenuo je pretraživati dalje. Nije se mogao zadovoljiti postojećim odgovorima.

Upisao je drugi pojam u tražilicu: Crno Sunce-sektaški pokret.

Pod tim je nazivom dobio vrlo malo rezultata. Jedino što je plijenilo njegovu pažnju je bio kratak članak o novom poretku svijeta u vidu neonacističkog pokreta.

53

~ZORAN HERCIGONJA~

Crno Sunce naziv je ideološko sektaškog pokreta nastalog na pepelu i prahu srušenog i propalog Trećeg Reicha. U znaku rađanja novog Sunca, sekta je našla simboliku uzdizanja Četvrtog pobjedonosnog Reicha iz pepela i praha Trećeg. Predviđaju kako će vladavina novog Reicha trajati tisuću godina. Crno Sunce je kao gotovo nezamijećen pokret djelovalo i unutar nacističke vladavine, zaključno do 1945. godine kada je Njemačka slomljena. Glavne ideologije kao i strategije, temelje se na ostacima Njemačke nacionalsocijalističke stranke. U tom znaku u svijetu djeluju mnogi neonacistički pokreti vođeni jednim ciljem: ponovnom uspostavom Reicha.

Ni umijeće takvog senzacionalistički sklepanog odgovora nije mu odgovaralo. Sve mu se to činilo prenategnutim.

-Što bi pobogu imao raditi neonacistički pokret ovdje u najvećoj zakrpi na zemlji?.- pomislio je.

-Pa ovdje bi mogli doživjeti samo bijedu i očaj, a ne Četvrti Reich. – glasno se nasmijao.

Tada se prisjetio jučerašnjih novina. Bile su tu negdje ispod kreveta. Kopao je pod hrpom papira i odjeće. Našao ih je nakon dugog ronjenja po vlastitom kućnom smeću. Želio se uvjeriti da ne umišlja. Otvorio je posljednju stranicu. Neočekivano stranice više nije bilo. Uredno je istrgnuta iz novina. Osjećao se glupo i izigrano. Znao je da ludi, ali ne do te mjere da vjeruje kako je sam iščupao posljednju stranicu jučerašnjih novina. Nešto je tu smrdjelo. Zaključio je hladne glave. Ustao je i sjeo za radni stol. Uključio je rešo i postavio čajnik. Ponovno je uključio tražilicu. Zanimalo ga je, je li M.D. kinooperater doista preminuo. Utipkao je stranicu gradskog kina i čekao rezultat.

54

~Djeca Crnog Sunca~

Internet je na trenutke štekao i stranica se nije prikazivala.

Svako malo bi se javljala jedna te ista pogreška: 404 Not found.

To je bio znak ili da je loša internetska veza ili da je stranica isključena. No vjerojatnije je bilo da stranica ne radi zbog tehničkih poteškoća.

Uključio je drugu tražilicu i ponovno upisao iste pojmove.

Rezultat pretraživanja je bio isti. Javljala se greška o nepostojećoj stranici. Tada se prisjetio Sablićevih riječi: „Mediji nisu u našim rukama.“ Predosjećao je da se nešto zbiva, ali ništa logički nije mogao povezati. Najviše ga je proganjalo Sablićevo ubojstvo. Koliko se sjećao, Sablić je bio živ kada je izlazio iz njegova ureda. I najedanput je ležao mrtav prerezana grkljana. Zapravo, najveća tajna je bio sam simbol crnog Sunca na Sablićevoj podlaktici.

U novinskom članku netko je izjavio da se sumnja na interno razračunavanje članova sekte. Ni to nije bio dovoljno čvrst temelj kao polazišna točka za daljnja razmatranja. Čajnik je pištao istim zvukom kao što je pištalo u Sonyjevoj glavi nakon svih tih suludih pitanja. Prelio je vrelom vodom vrećicu čaja u zamrljanoj šalici.

-Čekaj malo.- rekao je samome sebi.

Najedanput ga je pogodila strijela lucidnosti.

-Možda je Sablić izvršio samoubojstvo nakon što mi je prenio onu knjižicu. U njoj su svi podaci koji su mi potrebni.

Nekako je tako rekao. – prisjećao se tog čudnog razgovora i upoznavanja.

-Ali opet, zašto bi Sablić samoga sebe ubio ako je te tajne informacije prenio sasvim vlastoručno i ni pod kakvom prisilom?- zbunjeno je rezonirao.

55

~ZORAN HERCIGONJA~

Bilo mu je teško vjerovati da bi Sablić digao ruku na sebe zbog odavanja informacija. Lakša je bila insinuacija i ideja da ga je netko ubio. Probao je povezati podatke s Interneta u svezi povezanosti Crnog Sunca i Nacizma.

-I Crno Sunce i nacizam imali su jednake ciljeve. U jednom je trenutku Crno Sunce upravljalo strateškim potezima Njemačke u ratu, a nakon toga Treći Reich je propadao gubeći rat.-zaključio je.

-Tada je u Njemačkoj postojala elita nad elitom. Članovi Crnog Sunca, upravljali su SS odredima. Čvrsto je vjerovao da se nešto slično događa i sada. Znao je da svaki centralizirani postupak ima svoju glavu i repove koji s vremenom postaju suvišni i nepotrebni.

-Možda se radi o postupku cijepanja repova. Sablić je možda radio za nekoga, kao i onaj kinooperater pa su ga centralni, elitni članovi Crnog Sunca uklonili nakon što više nisu trebali njihove usluge.-obmanjivao je samoga sebe.

Pouzdano je znao da se tako radi u nekim mafijaškim krugovima.

Mašta mu se posvema razvezala. Mozak je radio brže nego ikada u životu. Osjećao je blagu paranoju i lupanje srca u ušima. Želio je umiriti svoju čudnu narav, ali plamen događanja rasplamsao se i nije ga puštao ravnodušnim. Tragajući za poveznicom između te dvije smrti, ponovno je dozvao u sjećanje Sablićevu rečenicu: Mediji nisu u našim rukama.

-Nego u čijim su onda rukama?- zapitao se.

Shvatio je da tu treba tražiti odgovore.

-Treba proniknuti tko su ti ljudi, ta elita koja manipulira svime ovime.-zaključio je.

56

~Djeca Crnog Sunca~

To je stavio pod jedan veliki upitnik. Otpivši gutljaj čaja, glavom mu je sinulo jedno sjećanje iz ne tako davne prošlosti. U večernjim razgovorima sa svojim bratom, kojih nije bilo tako mnogo, a prije nego li se zatvorio u svoju radnu sobu, zamijetio je madež iznad lijevog ramena. Dosad tome nije pridavao prevelike važnosti, no činilo mu se kako je taj madež imao oblik Crnog Sunca. Vjerojatnost je bila prevelika. No Sony se nije baš najhrabrije oslanjao na svoje sjećanje koje je vrlo često bilo iskrivljeno zbog lijekova i svega vezanog uz traumatično iskustvo. Sjeća se razgovora sa psihijatrom.

Nakon velike traume mozak će stvarati lažne stvarnosti kako bi zaštitio sebe i organizam od prenaprezanja. Upravo iz tih razloga Sony nije bio previše siguran je li taj madež doista bio simbol Crnog Sunca ili samo običan madež.

Podsjetnik na njihov ne tako bajan odnos govorio mu je da opet halucinira i da se prestane zamarati rezoniranjima oko banalnih i glupih stvari.

Zazvonio je mobitel. Na monitoru mobitela nalazio se broj koji dosad nije viđao. Oklijevao je javiti se. Bojao se da ga „oni“ ti neki neodređeni „oni“ nisu pronašli. Pustio je da mobitel zvoni. Uporna zvonjava ljuštila je njegove živce. Iz puke znatiželje želio se javiti, a opet se paranoidno bojao da su to „oni“. Zvuk zvonjave došao je do gornje granice.

Ipak se javio.

-Halo.- rekao je vrlo oprezno.

-Tko je to?

-Sony, vi ste!?- začuo se topli ženski glas.

57

~ZORAN HERCIGONJA~

Bila je to Sonja, jednodnevna kolegica koja je postala već nakon prvog radnog dana heroina.

-Sonja, pa to ste vi.- izdahnuo je.

-Vaš broj mobitela mi je dao šef Mayer. Nadam se da se ne ljutite.

-Ne. Ne. Ne ljutim se nimalo.- rekao je grizući šaku.

-Znajte da ste me jako uplašili i željela sam provjeriti kako ste.

Znao je da treba odglumiti zahvalu i sve te pederske nježnosti.

Morao je reći nešto sladunjavo i lijepo.

-Sonja. Teško mi je govoriti o tome preko telefona, ali ukratko: imam napadaje panike i ponekad mi pozli na javnim mjestima.- rekao je nadajući se da će progutati mamac.

-Da. Vjerujem da je to strašno. Imala sam jednu prijateljicu sa sličnim problemom...- nastavila je govoriti.

Taj „...imala sam jednu prijateljicu sa sličnim problemom“ bio je iskaz ženskog suosjećanja i osjećaja za ljudskim. Nije je želio povrijediti. Imala je to nešto u sebi što ga je privlačilo. Postalo mu je jasno koliko ga podsjeća na preminulu Milu. Plava kosa i plave oči bili su atributi potpunog poraza za njega kao muškarca.

-Hvala vam na iskrenoj brizi.- rekao je uzbuđeno.

-Znate, Sony, voljela bih se s vama družiti i nakon posla. Osjećam da se nešto među nama....- nije stigla dovršiti rečenicu.

Sonyjevu pažnju je zaokupilo nešto mnogo važnije.

-Oprostite, Sonja. Čut ćemo se sutra. Nešto mi je iskrsnulo.- rekao je naglo prekidajući vezu dok je ona još uvijek govorila.

58

~Djeca Crnog Sunca~

Samo kratak pogled kroz prozor detektirao je onog istog čovjeka od jučer. Pored ograde se nešto pomaklo, a pod srpastim osmijehom Mjeseca, zacaklila se metalna zakovica na obodu šešira kojeg je uspio zamijetiti u silnome mraku. Pitao se halucinira li opet ili je ta prikaza jedan od „onih“ koji ga progone? Bojao se pomisliti na to da ga netko želi ubiti znajući da pati od paranoidnih napada. No nakon što su ga proganjali za Sablićevu smrt, nije više mogao misliti pozitivno. Čovjek u mraku nepomično je stajao i gledao prema njemu kroz prednji prozor kuće.

Oklijevao je u svom budućem činu. U Ramonovoj sobi nalazio se pištolj kojeg im je ostavio pokojni otac u nasljedstvo. Želio ga je upotrijebiti i konačno rastvoriti sve iluzije koje su se gložile oko njega svakog prokletog dana. Kako više ni u što nije bio siguran, vjerovao je da će prasak iz pištolja pokazati pravi put.

Dugo vremena nije zalazio u Ramonovu sobu. Čuvao ju je pod ključem kao hram davnih svitanja. Čovjek iz mraka je i dalje nepomično stajao. Sony je na njemu vidio jasno samo metalnu zakovicu na obodu šešira. Jedino je ona odavala da se radi o nečem fizičkom i stvarnom. Istovremeno se hrvao s dvije prioritetne misli: ustati, uzeti pištolj i upotrijebiti ga ili jednostavno ignorirati problem i on će vjerojatno proći. Ta druga misao nije dugo potrajala. Problem nije mogao proći sam od sebe.

Iskočio je iz sobe na hodnik otključavajući bravu susjedne radne sobe. Silovit ulazak u Ramonovu sobu prožeo ga je jezivim trncima. U ladici stola bio je napunjen pištolj u položaju u kakvom ga je ostavio Ramon prije osam godina. Otkočio je pištolj i silovitim korakom izletio na ulicu.

59

~ZORAN HERCIGONJA~

-Gdje si sada?- pomahnitalo je vikao.

-Pokaži se!- govorio je vjerujući da neće morati upotrijebiti pištolj i zapucati.

Prekasno. Mehanika tijela povukla je okidač u afektu. Ispucao je nekoliko hitaca u mrkli mrak. Čovjeka iz mraka više nije bilo.

S pištoljem u ruci, optočen navalom adrenalina, stajao je poput jastreba nad strvinom koje u ovom slučaju nije bilo. Mrak je gutao njegov ponos i samopouzdanje. Mrak je nadnaravnim moćima izbrisao svaki trag čovjeka iz mraka. Znao je da ponovo ludi. *** Zaokupio ga je parkiran kombi bez oznaka ispred muzeja.

Naravno, mašta je opet proradila. Tamnosmeđi kombi parkiran tik do ulaza u muzej, otvorenih je vrata zjapio prazan.

Ušavši u muzej, čuo je zvuk tupog udarca koji je odzvanjao golemom dvoranom. Prije nego je ušao nepozvan u Mayerov ured, kako je to često bivalo, obratio se tajniku s nekim internim gnušanjem i mrzovoljom.

-Što se ovdje zbiva, otkud tolika buka?

Tajnik ga je pogledao osuđujućim pogledom kojim žrtve zlostavljanja osuđuju svoje krvnike.

-Postavljaju novi projektor.- ispucao je zarivši glavu u spise.

Sonyju je bilo jasno da je nedavni incident s tajnikom ostavio svojevrstan trag duboke psihološke traume. Zbog toga im se pogledi ne mogu sresti. Uspeo se u Mayerov ured i sjeo za njegov iskrhan, radni stol. Zapalio je dogorjelu cigaru, onako iz navike i promatrao stvari na stolu. Dosada je prerasla svoje svakodnevne granice.

60

~Djeca Crnog Sunca~

Stvari poslagane po površini stola, stvorile su stagnirajući kontinuitet dosade koja je postala previše veliko opterećenje za Sonyjevu osjetljivu psihu. Počeo je otvarati ladice. Unutra nije nalazio zanimljivih sadržaja. Sve sami papiri i pisma iz uprave, vezana za odobravanje projektora za planetarij. Jedna ladica je zapinjala za stol. To mu je potpuno zaokupilo pažnju i zanimanje. Odložio je cigaru u stranu.

Objema rukama je obujmio ladicu i tresao je. Iz ladice je dopirao zvuk prevrtanja bočica. Napeo je mišiće i povlačio ladicu prema sebi sve jače i žešće. Ladica nije popuštala.

Uvukao je dim cigare u sebe i promatrao neotvorenu ladicu.

Sa stola uzima nožić za pisma i njime pokušava provaliti u ladicu kao razbojnik. Cigara izgara u ustima dok gnjevno želi penetrirati u utrobu ladice. Nožićem za pisma ubijao je ideju vlastite bespomoćnosti. Osjećao je iskričavu nijemu prijetnju ladice. Obuzimali su ga čežnja i ludilo. Napokon. Ladica je popustila. Proniknuvši u utrobu ladice, na osobno zaprepaštenje, zinuo je. Cigara se rasula po stolu i zaustavila tik do uokvirene fotografije Mayerove kćeri Mile.

Ladica radnog stola bila je prepuna bočica lijekova. I to ne bilo kakvih lijekova već tableta koje on pije, tableta koje mu je propisao psihijatar po Mayerovoj preporuci. Progutao je slinu i komadić cigare kojeg je odgrizao u trenutku mučne spoznaje.

Mayerova ladica bila je prepuna bočica s antidepresivima, istim onakvim kakve on guta svako jutro da bi mu dan bio što šareniji i ljepši. Znao je da Mayer osobno pati od bipolarnog poremećaja, ali nije mogao vjerovati da bi se opskrbio tolikim lijekovima, pogotovo antidepresivima. Počeo je pomalo sumnjati da mu te lijekove Mayer namjerno daje s očitim razlogom.

61

~ZORAN HERCIGONJA~

-Pokušava me se riješiti.- naprečac je zaključio.

-Mayer me sve vrijeme kljuka lijekovima želeći me ubiti.-uvjeravao je samoga sebe.

Uzeo je jednu bočicu i čitao sastav lijeka. Činilo se da je sve u redu. Na svakoj bočici pisalo je isto: svaka kapsula antidepresiva sadrži 30 mg duloksetina (u obliku duloksetinklorida). Činilo se da je sve u redu. Za usporedbu, Sony je izvukao bočicu iz džepa jakne. Na njoj je bio naznačen isti sastav i podrijetlo lijeka. Sve se činilo savršenim i jasnim. No ono što je njegov smisao za detalje uspio detektirati je bila upravo jedna nepobitna činjenica kojom je pokušao utvrditi truje li ga Mayer radi osvete ili on opet samo paranoidno umišlja.

Ni na jednoj bočici s lijekovima nije bilo serijskog broja ni datuma proizvodnje. Bočice su bile nalik jedna na drugu s urednom naljepnicom i detaljima iz farmacijske industrije, samo što nigdje nije bio otisnut serijski broj.

U toj odsutnosti od realnosti, potpuno je smetnuo s uma Mayerove korake. Mayer se već posvema približio pragu ureda, dok je Sony uspio probuditi svoju paranoidnu točku gledišta iz točke mrtvila. Brzo je zalupio ladicom i prekrižio ruke na stolu kao kakav nestašan dječarac. Mayer je ušao u ured rukom zavijenom oko struka mlade kolegice Sonje. Sony baš nije pretendirao da se stari jarac toliko uvija oko mlade partnerice.

Iako se bojao izraziti osjećaje, svejedno ga je podbadao izazov da se uljuljka u nevinost s tom mladom ženom.

-Evo našeg Sonya u fotelji upravitelja.- glasno se zacerekao Mayer.

62

~Djeca Crnog Sunca~

Sonja je prišla Sonyju obgrlivši ga nježnim pogledom žaljenja i suosjećanja. Pružila mu je ruku i zaželjela dobro jutro i sretan povratak na posao.

Stari Mayer dovukao se za Sonjom i ponovno je obgrlio oko struka u inat Sonyju. Da je mogao, očnjacima bi ga zaklao tog nemilog trenutka, ali se sve u svemu suzdržavao od tih animalističkih prijetnji.

-Da samo vidite kakav su lijepi projektor instalirali u planetarij.- rekla je smijuljeći se u Mayerovo oronulo lice.

-Da. Pa valjda je lijep kada sam ga ja išao preuzeti,- našalio se Sony pokušavajući se praviti da se ništa jučer nije dogodilo.

Mayer se smrknuo i na trenutak strogo probo Sonya pogledom osude i užasa.

-Sony, za boga miloga. Što si to radio!?- zaviknuo je.

Protrnuo je od straha. Zatresle su mu se ruke kao u liječenog alkoholičara. Mayer se zaletio prema stolu i rukom zahvatio tinjajuću cigaru koja je počela paliti rub papira na stolu.

-Zaboga, Sony, hoćeš nas zapaliti?- rekao je gaseći cigaru.

Sony je na trenutak osjetio olakšanje. Nije bio otkriven. Tako je barem mislio. No nije mogao znati što se krije u Mayerovoj glavi i zašto ima toliko bočica istih lijekova bez serijskog broja.

-Sony.- milozvučno je zajecala.

-Sony, dođite, idemo pogledati planetarij.- rekla je pružajući mu ruku kao djetetu.

-Da. Kolegica je u pravu. Sony, trebao bi malo razgledati kako su prošli radovi, ipak ti si tu neki jel› da odgovorni poslovni kadar zadužen za organizaciju i upravljanje.- dobacio je Mayer.

63

~ZORAN HERCIGONJA~

Sony se samo kiselim smiješkom nasmiješio virkajući na Mayerovo lice koje se izobličilo u nepovjerenje i sumnju.

Prepustio se Sonjinim nježnim dodirima i blagom smiješku povjerenja. Odvukla ga je u planetarij. Planetarij je zjapio prazan. Radnici su se ubrzo nakon instalacije projektora izgubili.

Osjetivši navalu neke dosad neobjašnjene topline, podao se nježnim i brižnim rukama mlade kolegice. Godilo mu je što ga tretira kao dijete. Sjeli su tik do projektora. Sonja je uključila projektor, a kupola stropa obasjana zvijezdama i okolnim galaksijama, rasula se čarobnim sjajem ravno u Sonyjevo srce. Već dugo vremena nije osjećao nešto takvo. Posljednja imalo čista emocija ljubavi izgorjela je u plamenu ovog istog planetarija.

Sjela je do njega i uhvatila ga za ruku. Skoro je kriknuo od euforije.

-Vidite, Sony. Jučer ste me strašno prestrašili. Mislila sam da ćete umrijeti.- rekla je tihim, gotovo nečujnim glasom.

-Ja...- zbunjeno je zablebetao.

-Ja sam vam iznimno zahvalan na tome što ste učinili. Kako sam vam već rekao, hvata me ponekad panika kada sam u gužvi s toliko ljudi.- drhtavim glasom opravdavao je pravu narav svojeg problema.

Stegnula mu je ruku.

-Vidite, ono gore je Zmijonosac.- rekla je uzurpirajući Sonyjevu pažnju.

Nikada nije čuo za Zmijonosca.

-Što?-upitao je s blesavim izrazom lica.

64

~Djeca Crnog Sunca~

Nasmijala se odlažući svu svoju nevinost u njegovo krhko i uzurpirano naručje.

-Zmijonosac ili Nosač zmije je jedan od znakova zodijaka. Doduše u sazviježđu postoji, no stručnjaci astrolozi ga ne prihvaćaju. On je jedno od 88 modernih i 48 originalnih Ptolemejevih zviježđa. Već godinama traju rasprave astrologa treba li Zmijonosca uvrstiti među znakove zodijaka ili ne. No puno veći broj stručnjaka zastupa stajalište da to ne bi trebalo učiniti.- rekla je dubokim, zavodljivim glasom.

Približila mu se posvema. Osjećala je trnce ne samo u centru suosjećanja: srcu, nego i u maternici. Sony je gorio od želje da je poljubi. Takvu bliskost osjetio je jedino s Milom dok se nije pokrenula lavina sukoba s već ionako slabo razvijenim odnosom s blizancem. Mila je bila žena zbog koje se isplatio sav rivalitet s bratom blizancem. Sonja međutim, bila je nešto više, žena zbog koje se Sony spremao prodati tri careva grada, da ih je posjedovao. Želio joj je reći: Volim te. No to bi zvučalo odviše patetično i djetinje. Zajedno s njom skrštenih ruku u njenom krilu, buljio je u pećinske slikarije koje su nalikovale pravom noćnom nebu.

Romantičnom atmosferom, bujala je Sonyjeva mašta. Pred licem mu se pojavljivao lik Mile. Plave oči gutale su njegovu bit, esencijalnu bit cijelog njegovog svijeta. Trebala je postati dio njega, dio njegove stvarnosti i života.

-Sony. Željela bih da prestanemo persirati i prijeđemo na ti.rekla je zdvojnim glasom.

Znao je što to znači: vezu, obvezu, vezivanje i budućnost. Svim bićem je želio prijeći na ti. Iako ju je poznavao tek dva nepuna dana, znao je da osjeća njegovu ranjivost i slobodu.

65

~ZORAN HERCIGONJA~

Smrknuto je pogledao u njeno lice.

-Oprostite, možda sam malo prerano...- ispričavala se, rukom milujući mu znojno lice.

-Ne. U redu je!- uskliknuo je gnječeći svoje usne njezinima.

Gledao je svoj odraz u njezinim očima. U plavom oku s kojeg je skliznula smeđa leća, caklila se sva njegova prošlost i sve uspokojene uspomene na patnju.

Ovog trenutka, osjećao se spokojno i mirno. Takav mir i sklad nije osjećao već duže vrijeme. I dok je strop kupole sjao tanahnim mrvicama rasute svjetlosti, utopljen u baršunaste usne mlade djevojke želio je sricati njezino ime. Odvojili su se na trenutak.

Gledao ju je u oči poput grabežljive hijene.

-Opet ti je ispala leća.- rekao je povlačeći njenu ruku u svoje krilo.

Uzrujala ju je ta vijest. Naglo se pridigla i tražila leću. Dotrčao je za njom kao izgladnjelo pseto.

-Oprosti, nisam želio ništa...- buncao je dok se ona nemoćno privijala uz njega.

-Sviđa mi se tvoje plavo oko. Zapravo, drage su mi tvoje obje različite oči. Volim ih jednostavno.- rekao je tješeći dosad jedini smisao svojeg života.

Izgleda da ju je poljubac uznemirio. Gorjela je skrivenom čežnjom za Sonyjevim tijelom još od prvog dana kako je došla ovdje u muzej.

-Pogledajmo prema nebu.- rekao je blago podižući joj bradu vršcima prstiju.

66

~Djeca Crnog Sunca~

-Sigurno je negdje gore i tvoje lice i tvoje plavo oko.- rekao je obuzet romantičnim izljevima u polumraku planetarija.

-Tvoje plavo oko sigurno je gore na nebu neki plavi planet optočen modrim i čistim morem nalik planetu Zemlji.- tepao joj je.

Gledala je u plafon kupole planetarija nijemo i pitomo.

Potpuno mu se predala. Sva svitanja i buđenja bila su sljubljena u tom čovjeku.

Bio je začaran konzerviranom predodžbom ljubavi, barem na trenutak.

Romansu je prekinuo bljesak jarkog svjetla planetarija. Zvijezde su se raspršile u danjoj svjetlosti kao i trenutak vječnosti utkan u poljubac i skoru izjavu ljubavi.

-Sony!- začuo se hrapav Mayerov glas nadražen dimom cigare.

-Sony. Dođi malo dolje. Traže te neki ljudi.- rekao je razočaranim tonom.

Trgnuo se iz sladunjavog sna. Hodao je uz srditog Mayera koji je bijes iskaljivao grizući vršak cigare.

-Sony, traži te policija. Što si to učinio?- upitao je suzdržavajući bijes.

Sonyjevom glavom raspršile su se dionice jučerašnjih događaja koje je uspješno prespavao uvjeren da je sve to bio samo ružan san.

-Policija me vjerojatno traži zbog Sablićeva ubojstva.- vrtio je po glavi.

Znao je da apsolutno nije kriv koliko se mogao pouzdati u svoju paranoidnu narav i osjetljivu maštu. No opet bojao se da mu netko nešto želi prišiti.

67

~ZORAN HERCIGONJA~

Stao je pred dva policijska službenika kao pred streljački vod vezanih ruku i očiju.

-Izvolite, gospodo.- rekao je ohrabreno.

-Vi ste gospodin Sony Laos?- upitao je jedan od službenika.

Na prvi pogled policijski službenici su se činili nekako nemirnima. Kao da su se nečega bojali. Stari Mayer stajao je ukočeno izbacujući trbušinu. Iz usta mu se dimilo kao gnjevnome zmaju. Sony je promatrao pokunjene poglede policijskih službenika.

-Vi ste posljednji razgovarali s ubijenim Sablićem.- rekao je drugi vadeći blokić iz džepa košulje.

-Jesam...-odgovorio je oklijevajući.

-Kakve to veze ima sa mnom?- upitao je u nastavku.

Stari Mayer je napokon zagrmio.

-Sony, ne budi bezobrazan. Reci ljudima što se desilo.- rekao je nadmoćnim altom.

Policijski službenici su stali u stav mirno pokorno spuštajući pogled u pod. U Mayeru je grmjelo i sijevalo. No suzdržano je cuclao svoju cigaru. Oblak dima prizivao je samo zlu kob.

-Morati ćete poći s nama u postaju na ispitivanje.- rekao je službenik.

-Ali nisam ništa; za što vi to mene okrivljujete?- branio se Sony.

Policijski službenici su ukočene poglede odaslali Mayeru kao da su time tražili njegovu potvrdu i pomoć.

-Sony, moraš poći s gospodom.-Ali nisam ništa...-zarežao je.

-Nitko te ni za što ne okrivljuje, Sony. Ideš samo dati izjavu, jel› tako.- obratio se dvojici policijskih službenika.

68

~Djeca Crnog Sunca~

Dva nesigurna policajca ponovno su se pogledala kao u kakvom lošem kazališnom komadu.

-Da. Morate poći s nama dati izjavu u postaju.- rekao je jedna od njih zureći u Mayerovu cigaru.

Sonyju je nešto tu smrdjelo. Znao je da bi se Mayer jako uzrujao kad se desi nešto takvog. No dolazak policije je prihvatio ravnodušno. Uopće se nije doimao uzrujanim. Sony je dovoljno poznavao Mayera još iz vremena kada su on i njegov otac zajedno vodili posao s drvima. Tako je mogao procijeniti Mayerovu dušu i govor tijela u ovom trenutku. Mayer se držao previše ukočeno glumeći dosta nespretno zainteresiranost.

Dvojica policajaca nisu djelovala kao profesionalni policajci; više kao diletantski kaskaderi u kazalištu.

Nije se odupirao. Mayer ga je uhvatio za rame i blago protresao.

-Momče! Sve će biti dobro, samo nemoj praviti probleme tamo gdje ih ne treba.- bilo je posljednje što je čuo prije nego su ga dvojica policijskih službenika pod ruku odvodila iz muzeja. Blagi osjećaj izigranosti i izdaje treperio je u Sonyjevom srcu. Bojao se da se nešto kipuće kuha u pozadini za što nije znao.

Osvrnuo se za sobom prije izlaska iz muzeja. Osim oblaka dima Mayerove cigare vidio je Sonju kako je, otimajući joj osobnu slobodu, Mayer zaštitnički steže oko struka.

Bio je stiješnjen u škripac. U policijskom autu službenici su povremeno zirkali u retrovizor. Bljeskale bi njihove plahe i sumorne očice. Bojao se onoga što će biti. Očekivao je zatvor i cijeloživotnu kaznu. Iako nije ubio čovjeka, vjerovao je da će ga lažno optužiti za Sablićevo umorstvo. Sablić mu je u ruke 69

~ZORAN HERCIGONJA~

predao knjižicu smeđih izlizanih korica. Iako je nije detaljno pregledao, već samo turnuo u džep, predosjećao je neki skriveni trag koji mu je Sablić u susretu s njime prešutio. Poželio je upravo sada podvući ruku u džep i izvaditi knjižicu ne bi li razbio sumnje. No trunkom lucidnosti u ovome stresnom trenutku gdje je gotovo nemoguće ostati pribran i staložen, odlučio je ne čeprkati po džepovima jakne.

Usputni pogledi službenika mogli bi taj čin protumačiti kao pokušaj izvlačenja skrivenog oružja iz jakne.

U tom trenu prisjetio se da je pištolj ostavio na stolu svoje radne sobe nakon sinoćnjih interventno poduzetih radnji.

-Što ako mu policija bane u kuću dok je on pritvoren u postaji?- zapitao se.

Takav pronalazak mu očito ne bi išao u prilog u ovoj nesmiljenoj situaciji. Iako Sablićevo ubojstvo nije počinjeno vatrenim oružjem, policija bi ga nakon pronađenog pištolja mogla prozvati kriminalcem jer drži oružje u kući bez dozvole. Razne misli opterećivale su ga u vožnji policijskim automobilom.

Službenici nisu ni o čemu razgovarali. Bili su nekako distancirani jedan od drugoga i sumnjivo šutljivi. Vozač policijskog automobila stalno je mjerkao Sonya u retrovizoru. Gotovo poražen pogledima te dvojice nazovi policijskih službenika, Sony je poželio nešto pitati, no bojao se da će se sve to koristiti protiv njega na sudu ako do toga dođe.

Kako je bio sposoban zamijetiti detalje, tako mu ni sada nije promakao detalj na samoj kragni košulje policijskog službenika na suvozačevom mjestu. Zapravo, nije se radilo o kragni, već o dobro mu znanom simbolu Crnog Sunca.

-I oni su njihovi.- zaključio je.

70

~Djeca Crnog Sunca~

Konačno je zaključio da je uvučen u neke mutne poslove sasvim slučajno ili s namjerom koju logički nije mogao dokučiti. Želio je prokljuviti problem s kojim se opterećivao već neko vrijeme, ali stalno pojavljivanje simbola Crnog Sunca činio mu se pretjeranim.

-Svako malo i pojavi se netko žigosan tim simbolom.- pomislio je.

Ovo je već bila treća osoba s istim simbolom. Pitao se kamo ga točno vode. Sumnjao je da ga vode u policijsku postaju.

Sumnjao je također da ovo nisu pravi policajci, a ako i jesu, onda su potkupljeni ili zaplašeni nekom ucjenom.

-Ljudi rade gadne stvari zbog novca ili zbog prijetnje.-zaključio je.

-U moru ribe s vremenom postaju noževi; ribe paraju tkivo mora, tkivo flore.-šibnulo mu je mislima. Znao je da se mora nekako osloboditi mreže svih ovih događanja. Razmišljao je o bijegu iz policijskog automobila. Jedina šansa za bijeg bila je zaustavljanje automobila i bijeg glavom bez obzira. Kako je plastična pregrada dijelila prednji dio vozila od stražnjeg, Sony je dobivao ideju da nogama probije zaštitno staklo i zabije ga u glavu policijskim službenicima. Tako će zaustaviti vozilo, ali i dobiti na vremenu prije nego ga ponovno uhvate.

Ideja je bila na mjestu; stvar je bila u izvedbi. Do sada nije imao kriminalnog iskustva u takvim situacijama pa se sve ovo doimalo vrlo stranim. Ideja o oslobođenju se rodila i prije nego je bio spreman na akciju.

U bočnu stranu policijskog vozila, zabio se plavi terenac, odguravši automobil s kolnog traka. Sony je fetalno skvrčen prekrio glavu i primio se za pojas. Silina udarca najprije je zbacila 71

~ZORAN HERCIGONJA~

policijsko vozilo u rasvjetni stup, a zatim prevrnula automobil. Čuo je samo gromovit udarac i nekoliko ljudskih glasova koji su uokolo zazivali pomoć. Shvatio je da mu je ovo prilika za bijeg. Okretao se oko sebe pokušavajući uhvatiti ručicu vrata automobila kako bi pobjegao. No vrata su se sama od sebe otvorila. Ruke u smeđoj kožnatoj jakni uhvatile su ga za kragnu i izvukle iz automobila. Potom je uslijedila vreća preko glave i mrkli mrak. Osjećao je samo čvrsti stisak sa svake strane nadlaktica i vijuganje vozila po cesti.

Bio je otet usred bijela dana, otet policiji nasred ceste. Dugo su se vozili krivudavim stazama dok nisu stigli na cilj. Sony osjeti prividno olakšanje, ali i napadaj panike. Čvrsti stisak nije popuštao; pretvarao se u silu povlačenja i vučenja. Vukli su ga u neku zatvorenu podrumsku prostoriju, koliko je uspio saznati na temelju osjetila njuha. Iako vrećom prekrite glave, osjećao je miris vlage, onaj isti miris kakav je znao osjetiti kada je nekada s Ramonom ulazio u industrijski bunker nedaleko od kuće igrajući se rata.

Silom su ga posjeli na stolac. Netko mu je strgnuo vreću s glave. Pred sobom je ugledao kratko ošišanog tipa u smeđoj kožnoj jakni i oker cipelama debelih džonova.

-Sony. Dobrodošao.- rekao je umilni glas dobrodošlice onog tipa u kožnoj jakni.

Bio je usred scene kakvog mafijaškog filma gdje su ispitivali i mučili vezane zatočenike. No za razliku od filma, Sonyjeve ruke i noge nisu bile vezane. To je bila jedina razlika. Pod titrajem pokvarene stropne sijalice glas tog nepoznatog tipa i dalje je nastavio govoriti: -Sony, oprosti zbog tretmana, ali ovo je zbog tvoje i naše sigurnosti.- rekao je sjedajući na stolac nasuprot Sonyju.

72

~Djeca Crnog Sunca~

-Gdje sam to?- glasilo je prvo i najvažnije Sonyjevo pitanje nakon svih prevrtanja u prostoru i vremenu.

-Dečki, donesite flastere.- rekao je tip u kožnoj jakni.

-Što?- uplašeno je pitao Sony.

-Pukla ti je arkada. Vjerojatno od siline udarca u policijsko vozilo. Oprosti na tome, ali morali smo te nekako izvući.- rekao je tonom punim povjerenja i brige.

Dvojica gorila u istim takvim kožnim jaknama, donijeli su kutiju prve pomoći.

-Znaš, Sony, tako sličiš bratu; gotovo da si identičan.- rekao je brišući krv sa Sonyjevog lica.

U svom tom metežu Sony uopće nije osjećao ništa, nikakvu bol, ni krv. Brutalno odsječen od svijeta pitao se u kakvu se tu mišju rupu uvukao. Izgledao je kao u šoku: jezovito i blijedo.

-Oprosti, nisam se ni predstavio. Ja sam Sergije. Nisam Ukrajinac ili Rus, ako to misliš zbog imena. Jednostavno, mama je tako htjela.- rekao je cerekajući se.

I dvojica gorila, cerekali su se istim odmjerenim cerekom.

Nastaje napregnuti tajac.

-Stvarno nepojmljiva sličnost. Vidi se da ste bili prava braća.rekao je lijepeći flaster iznad Sonyjeva oka.

-Oprosti, Sergije.- izustio je nesigurno.

-Kako znaš za mene?

-Tvoj brat je puno pričao o tebi. Čak je jednom prilikom rekao da, ako mu se bilo što dogodi, zaštitimo njegovog identičnog brata. Pretpostavio sam da si to onda ti. Ime je najmanji problem u današnjem svijetu. Malo utipkaš ovdje podatke, malo 73

~ZORAN HERCIGONJA~

ondje i nađeš sve o određenoj osobi. Internet je čudo.- rekao je odmaknuvši se na stolcu ispred njega.

Polumrak i trepereće svjetlo Sonya su zbunjivali.

-Gdje smo mi uopće to?- upitao je slomljen osjećajući nadolazeću bol iznad oka.

Sergije teatralno ustaje sa stolice, raširi ruke i okrene se oko sebe.

-Nalazimo se izvan gradića N.; zapravo na samome rubu grada u jednoj napuštenoj pilani.-nasmiješio se.

-Ovdje nas barem nitko neće smetati. nastavio je hvalisavo.

-Da, ovdje nitko neće ometati stravične prizore mučenja dok bude podvrgnut davljenjima bodljikavom žicom i vivisekcijom užarenim skalpelom.- pomislio je.

Bojao se nadolazećeg. Najgore je bilo čekanje, taj trenutak iščekivanja koji proizvodi enormne količine nervoze. Nije mogao izdržati lažne osmijehe i prepotentne gorile koje su s visoka gledale na malog, zgaženog paučića zatočenog duboko ispod zemlje. Hvatala ga je tjeskoba i mučnina. Sve su to bili živci i paranoidni poremećaj. Gurnuo je ruku u džep onako iznenadno i sasvim neočekivano.

Gorile su afektivno i mehanički uvježbano reagirale. Izvukli su pištolje spremni zapucati.

-Dobro. Dobro. Smirimo se svi. Za sve nas je to jako napeta situacija. Primirimo se.- mahao je rukama Sergije po mraku dvorane.

-Sony, nemoj raditi gluposti. Imam previše visoko mišljenje o tebi i tvome bratu da bi sada sve pokvarilo ovo nepredvidivo ponašanje.- rekao je ponovno sjedajući na stolac.

74

~Djeca Crnog Sunca~

-Ali htio sam...- izustio je Sony.-Nisam mislio ništa...- opravdavao se.

-Dobro, Sony. Lijepo mi daj to što imaš u jakni i sve će biti dobro.- rekao je podižući štit dlanova između sebe i Sonya.

-Samo polako. Ne želimo da se nekome nešto dogodi.

Sony je iz džepa mirnom rukom i sporom kretnjom izvadio bočicu s tabletama.

Svi su odahnuli.

-Dobro. Predaj mi lijekove, Sony.- rekao je Sergije.

Sonya je tjeskoba pritiskala sve jače. Mislio je da će puknuti ako ne uzme barem jednu tabletu. Nije imalo smisla suprotstavljati se cijevima pištolja dvojice gorila. Spustio je bočicu s lijekovima na otvoren Sergijev dlan na čijem je desnom korijenu palca vidio utetoviran minijaturni simbol Crnog Sunca.

-Opet.- pomislio je.

-Nije se pomaknuo ni pedalj od onih policajaca žigosanih istim simbolom, a sad je u rukama jednog podzemnog mafijaša.- pomislio bi gledajući lažno lice sigurnosti kojim je isijavao Sergije.

Svejedno, bočica s tabletama našla se u Sergijevim rukama.

Pitao se samo što je sljedeće; tko će ga sljedeći oteti i ispitivati?

-Uh, Sony. S čime te to kljukaju?- rekao je podižući bočicu prema titrajućem stropnom svjetlu.

-Da!- uskliknuo je.-Mogao sam i misliti; lijekovi za pogoršavanje mentalnog zdravlja.

-Što?- upitao je Sony ustajući sa stolice.

-Na. sam pogledaj.- rekao je pokazujući palcem mjesto na dnu bočice.

75

~ZORAN HERCIGONJA~

-Nema serijskog broja. Unutra je bog te pitaj kakva halucinogena droga. Drogirali su te, dragi moj prijatelju.- rekao je dobronamjerno.

Sonyju je tek sada bila jasna referenca između njegove bočice lijekova i pune ladice istih bočica bez serijskog broja u Mayerovoj ladici radnog stola u uredu muzeja. Tek sada je shvatio na čijoj je Mayer strani.

-Pa on me je cijelo vrijeme drogirao.- rekao je iznenađen vlastitim riječima.

Ubila ga je spoznaja da mu je netko toliko blizak želio podvaliti drogu umjesto lijekova. -Mayer se vjerojatno osvećivao na takav način za Milinu smrt.- pomislio je.

Bio je toliko zbunjen i bijesan da bi najradije istog trena onim pištoljem iz svoje radne sobe ubio Mayera u njegovom glupavom planetariju. Život mu je bio sveden na tiho robovanje i podaničko potkivanje Mayerovim ambicijama. Samo što je Mayerovo uspinjanje prešlo sve granice. Sva ta naivna briga za njegovo zdravlje, bila je obična laž i predstava za osobnu vendetu.

-Sony, jesi li dobro?- upitao je primivši ga za ramena.

-Ne mogu vjerovati da se ovo događa.- rekao je.

Sergije je bočicu s tabletama bacio u mrak.

-Zar nisi osjećao nikakve simptome uslijed konzumacije ove droge?Nije znao što bi na to odgovorio. Osjećao se blesavo u svemu ovome.

-Ova droga izaziva smetenost, halucinacije i tjeskobu. Popratni simptomi toga su mučnina i glavobolje. – trudio se pojasniti Sergije.

76

~Djeca Crnog Sunca~

Sony je poznavao sve te simptome, samo što nije mogao vjerovati da bi jedan Mayer mogao biti toliki gad i podvaljivati mu drogu. Svaki dan otkad je uzimao te lažne antidepresive, osjećao je mučninu, a crijeva samo da nisu prsnula od grčeva i boli.

Mayer je svakoga dana provjeravao pije li Sony odgovarajuće lijekove kratkim pozivima mobitelom. Sve je to bilo suptilno povezano u jednu veću zavrzlamu i mrežu pomno skovane zavjere.

-Oprosti, Sergije... moram... sjesti. Totalno me porazila ova spoznaja.- rekao je klonuvši na stolicu.

-A tko ti je dao te lijekove, Sony?- protresao ga je Sergije.

-Mayer.- kratko je izustio.

-Što? Šef gradskog Tehničkog muzeja?- blejao je u Sonya prije nego je prebacio pogled na dvojicu svojih gorila.

-Dečki, i stari Mayer je očito upetljan u...- oklijevao je spomenuti ispravan naziv te zavrzlame. -...ma znate već što želim reći.- nastavio je.

Gorile su samo klimnule glavama i pošle dublje u mrak prazne dvorane.

-Tko si uopće ti? Kome pripadaš?- upitao je na samome rubu živčanog sloma.

-Vjerojatno si vidio oznaku Crnog Sunca na ruci. Da, znam.

Ljude to mnogo puta odbije.- rekao je okrećući dlan ruke.

Zagledao se ravno u Sonyjevo lice. Strašno ga je podsjećalo na Ramona s kojim je više od deset godina surađivao na važnim inženjerskim pothvatima za vrijeme procvata industrije u gradiću N. Suosjećao je sa zbunjenim i isprepadanim Sonyjem.

Pokušavao je ublažiti traumu što je više mogao, jer nije imalo 77

~ZORAN HERCIGONJA~

smisla više odugovlačiti sa stvarnim problemom koji ga je toliko opterećivao.

-Sony, vidiš.- primio ga je čvrsto rukama za ramena.

- U pozadini svijeta postoji nekoliko tajnih organizacija od kojih se izdvaja Crno Sunce. U nju ulazi uži krug svjetske elite. Najutjecajniji ljudi pokušavaju voditi budućnost opstanka civilizacije pod znamenom Crnog Sunca. Svi mi ostali radimo kao neka vrsta plaćenika za njih. Mi smo svojevrsni čuvari mira i reda u svijetu.

Ova verzija priče o organizaciji Crnog Sunca Sonyju je podosta nalikovala na ono što je pročitao na Internetu. Sumnjičavo je slušao Sergija koji se doista trudio biti što detaljniji, jasniji i uvjerljivo istinit. Sonya je nakon svega kopkalo da je njegov rođeni brat bio dio te zločinačke mreže, kako je to protumačio upoznat s tih nekoliko ključnih informacija.

-To je vrlo stara organizacija koja u izvornom obliku postoji od kad je vijeka i svijeta. No uvijek postoje oni koji žele zakucati čavle svojih osobnih narcisoidnih ambicija. Upravo zbog takvih u organizaciji Crnog Sunca, došlo je do drastičnih promjena. Bilo je mnogo krvi, Sony. Ljudi su umirali ni za što.

Sony je shvatio da se ta bitka vodi od davnih vremena. Organizacija nije bila od jučer. Koliko je uspio sažeti iz Sergijevih riječi, Crno Sunce je bilo nešto nalik Masonima.

-Čekaj malo, pa vi ste Masoni?- upitao je nestrpljivo.

Kratak smiješak sa Sergijevog lica posramio je Sonyjevo brzopleto zaključivanje.

-Ne, Sony. Masoni s time nemaju ništa. Crno Sunce je drevna organizacija koja je u počecima započela kao sektaški pokret novih ideja koje su promijenile svijet. Jest da postoje lože po 78

~Djeca Crnog Sunca~

cijelome svijetu, no Crno Sunce je prethodnica svih ostalih tajnih organizacija i društava. I Masoni i Rozenkrojceri i Istočna zvijezda, sve su to organizacije proizašle iz Crnog Sunca.- rekao je uvjerljivo.

Sonyjeva pažnja je bila usredotočena na ono bitno. Tražio je informaciju s kojom će objasniti svoju ulogu u svemu ovome.

-Kako takva jedna organizacija može upravljati cijelim svijetom? upitao je.

-Crno Sunce nije organizacije od dvoje ili troje ljudi. Elitne postrojbe broje tek nekolicinu svjetskih najbogatijih ljudi, no svi mi ostali smo udovi te organizacije koja je u mnogome pomogla razvoju svijeta. Mi, čuvari te velike organizacije, samo smo plaćenici i lojalni djelatnici te pobornici novih ideja koje promiče Crno Sunce.

Treperavi Sergijev glas blago je vijorio pred očima i ušima Sonyjeve osjetljive mašte. Miješali su se motivi priča koje je pročitao na internetskim stranicama. Nije ni sam bio siguran u što je to umiješan.

-Vidiš. Crno Sunce kao organizacija, podržavala je svjetske religije u njihovom početku da se uspnu na vlast i svaku novu ideju koja je imala za cilj civilizacijsko uzdizanje iz prašine neznanja i mraka vlastite bespomoćnosti. Bogati i utjecajni ljudi tražili su u svim slojevima društva „prijatelje“ koji bi pomogli u ostvarenju novih ideja. Jer što je ljudski život bez ideja i pomaka naprijed?- rekao je Sergije.

Sergijev dojmljiv govor činio se apokaliptičnom katarzom.

Sugestivne rečenice tresle su Sonyjeve dosadašnje spoznaje o svijetu i povijesti. Neprestano sumnjičav, tražio je nedosljednosti u priči koju je neumorno i s entuzijazmom pričao jedan od plaćenika Crnog Sunca.

79

~ZORAN HERCIGONJA~

-Crno Sunce je dirigiralo i pokoljima u dva velika rata.- ispucao je kao iz topa.

Sergije je na trenutak utihnuo. Nije se nadao takvoj energičnoj konstataciji. Iznenadila ga je iznenadna promjena Sonyjeva raspoloženja. Nastojao je ostati smiren i staložen.

-Da. Dobro kažeš, Sony. Crno Sunce dirigiralo je smrt mnoštva ljudi u dva rata. – rekao je ravnodušno.

Na časak je prošetao po dvorani sabirući misli. Sony se pitao kada će tu predstavu privesti kraju, a s druge strane bojao se naglosti; bojao se Sergijevih gorila. Sergije je skupio nove snage i oblikovao misli onako kako će ih Sony najbolje moći upiti u sebe i prije svega razumjeti.

-Da. U pravu si, Sony. Crno Sunce je u početku podržavalo Natzi stranku i njezine doktrine. Isprva su Nacisti imali dobre namjere. Kao što sam rekao Crno Sunce je podržavalo ideje novog prosvjetiteljstva. Natzi stranka je nudila nove ideje, nova tehnološka dostignuća i perfekciju, nove mogućnosti i nove slobode za čovjeka. No određene strukture Crnog Sunca su se razdijelile i krenule drugim smjerom. No ostaci Crnog Sunca i izvorni pobornici načela takve jedne organizacije borili su se za čovjekov život. Zato je i smjer Drugog svjetskog rata završio pogubno za nacističku Njemačku.- izdahnuo je Sergije izmoreno sjedajući na stolac.

-Crno Sunce nije vladina organizacija i ne pripada ni jednoj državi ili vlasti. To je čini jedinstvenom organizacijom. –potiho je izjavio.

Sony je samo šutio i gledao u izmorenu fizionomiju čovjeka u smeđoj kožnatoj jakni.

80

~Djeca Crnog Sunca~

-Ne razumijem. Što se dogodilo s Crnim Suncem? Zašto su me oni tipovi oteli?- izrazio je sumnju u Sergijeve priče.

-Sony.- uhvatio ga je za ruku primaknuvši mu se bliže.

-Nakon Drugog svjetskog rata, u Crnom Suncu se dogodio veliki i konačan raskol. Dio organizacije je radikalizirano težio za totalnom dominacijom dok smo mi, izvorni sljeditelji glavne doktrine Crnog Sunca dalje nastavljali svoj izvorni zadatak: podržavanje novih ideja i donošenje mira i prosperiteta gradu i svijetu.

-Sony. Tvoj brat je bio naš čovjek.- rekao je ožalošćeno.

Sony je ustao i napravio nekoliko koraka po dvorani. Treperavo svjetlo sa stropa drhtalo je po kožnoj Sergijevoj jakni. Na trenutak je spustio gard svoje sumnjičavosti. Poštovao je mogućnost da je njegov brat blizanac bio u organizaciji koja je činila dobre stvari poput Crnog Sunca. No kopkalo ga je što je to Ramon činio i kako se odrazio svojom inteligencijom i radom u organizaciji Crnog Sunca.

-Sergije. Na čemu je moj brat radio?- upitao je.

Sergije se nasmiješi ustajući sa stolice.

-Mislio sam da me to nikada nećeš pitati.- reče onako izmožden od dugog i silnog uvjeravanja.

-Dođi.Pokazati ću ti!

Sony ga je slijedio u zasebnu prostoriju koja je nalikovala na običnu garažu u kojoj se vrše popravci automobila. Pod ceradom je virkalo nešto veliko i metalno. Očekivao je sterilnu prostoriju s preciznim instrumentima i prije svega s modernom tehnologijom.

81

~ZORAN HERCIGONJA~

Prostorija je bazdjela na benzin i motorno ulje. Bojao se da iza svega ovoga ispod cerade ne leži neka prijevara. Kako je sama cerada ispisivala oblik automobilske šasije, pomislio bi da će mu možda Sergije prodati priču o automobilu za putovanje kroz prostor i vrijeme. No nije htio na prečac donositi zbrzane odluke.

Zazvonio je mobitel. Sergije je protrnuo od straha.

-To tebi zvoni, Sony.- sugerirao je.

-Mislim da da.- odgovori prebirući jednom rukom po džepu.

Sergije ga je gledao u čudu. Sablaznila ga je činjenica da na ovom mjestu zvoni mobitel. Ovaj cijeli prostor je imao instaliran uređaj za ometanje mobilnog signala. Ovo je bio znak da ga je netko isključio.

-Ništa, Sony. Javi se pa da vidimo što će biti.- rekao je uznemiren i sam telefonirajući svojim snagama.

-Da. Tko je?- upitao je.

-Sony, je li sve u redu?- zagrmio je Mayerov glas s druge strane.

Proboli su ga trnci gnjeva. Javio se čovjek koji ga je svjesno drogirao. Nakon svih ovih silnih informacija, Mayerov glas je došao kao nuklearna reakcija. Sergije je sa strane razgovarao sa svojim kolegama u vezi ometanja mobilnog signala. Sony je znao da ne smije burno reagirati jer bi to odalo njegovo stanje i položaj. Počeo je razmišljati poput Sergija:špijunski i proračunato. Paranoja se savršeno uklapala u nove spoznaje.

-Ne, sve je u redu, gospodine Mayer.- pokušao je zvučati što opuštenije i srdačnije iako je u njemu buktjela želja za vendetom.

-Kako je prošlo s policijom?- upitao je.

82

~Djeca Crnog Sunca~

Sony je kalkulirao s odgovorom. Nije bio siguran što bi doista trebao reći. Otkako je saznao neke stvari o Mayeru, teško je bilo s njim dalje razgovarati normalnim rječnikom. Sumnjao je na ono najgore.

-Mayer je sigurno dio ovog odreda.- zaključio je.

Odrednice njegovih rezoniranja smjestile su Mayera u radikaliziranog, ekscentričnog, ambicioznog polifema.

-Rutinska pitanja, gospodine Mayer. Samo rutinska pitanja.odgovorio je što je neutralnije mogao.

-No. Nisi mi ništa rekao o događajima koji su se zbili u zgradi uprave.- uporno je nastojao dobiti više informacija.

-Kažem vam, gospodine Mayer. Nije vrijedno spomena, zato nisam ni spominjao ništa pred vama. Nisu me okrivili ni za što.

Samo sam morao dati iskaz.- ponovio je mehanički.

Sergije je završio svoj razgovor i davao Sonyju znak da što prije prekine razgovor.

-Moram ići, gospodine Mayer.-Sony, gdje si sad zaboga? Brinem...Nije uspio dovršiti rečenicu kada je Sergije oteo Sonyju mobitel i isključio ga.

-Oprosti na ovome, Sony, ali ovo je radi sigurnosti. Kao što vidiš, ovo mjesto je tajno i treba tako ostati. Inače uvijek imamo uključen uređaj za ometanje mobilnog signala, no zbog neistraženih razloga uređaj je bio isključen do sada.- opravdavao se Sergije.

-Nego, da mi nastavimo.- obratio se Sonyju tapšajući ga po leđima.

83

~ZORAN HERCIGONJA~

Otkrio je objekt prekriven ceradom. Na Sonyjevo iznenađenje ispod cerade je bio projektor za planetarij. Stajao je pred njim kao sumanut. Mislio je da se Sergije sprda s njim. Pitao se kuda vodi ova zavojita cesta apsurda kojom vozi već jedno izvjesno vrijeme.

-Kakve su to gluposti, Sergije?!- upitao je probijajući Sergija ubojitim pogledom .

Sergije se glasno nasmijao. Očekivao je takvu reakciju.

Projektor za planetarij nije bio projektor nego mnogo složeniji uređaj koji je na prvi pogled nalikovao na običan projektor.

Duga cijev poput topa koja završava glavom u obliku kugle s mikro-utorima na odgovarajućim mjestima poput sita ili cjediljke, dosta je nalikovala na projektor.

-Sergije, što ovo znači? Je li ovo neka sprdnja?!- istresao je svoj gnjev na njemu.

-Mir. Mir. Sony, ne uzrujavaj se. Nije ovo projektor, ovo je uređaj za ometanje signala.- rekao prijateljski obujmivši Sonya oko struka.

Doista, uređaj je zbunjivao Sonyjevu maštu. Bilo bi glupo da je Ramon poginuo zbog izrade glupog projektora za planetarij.

-Tvoj brat, Sony, je bio veliki genij. S užitkom smo ga primili u odred Crnog Sunca.

-Kakav je to uređaj?- sumnjičavo je upitao Sony.

Sergije je uperio vrh stroja prema Sonyju.

-Vidiš, ovo je uređaj za ometanje signala.-Kakvog signala?Prvo što je Sonyju palo na pamet, bila je mobilna tehnologija ili onemogućavanje praćenja i špijuniranja pomoću signala 84

~Djeca Crnog Sunca~

iz mobilnih uređaja. Današnja moderna tehnologija i mobilni uređaji bili su lak plijen za praćenje. Možda je njegov blizanac radio na takvoj tehnologiji koja će spriječiti narušavanje privatnosti i mogućnost bezuvjetnog praćenja. No ipak, to mu je bilo malo prejednostavno za takvog genija kao što je bio njegov brat Ramon.

-Nakon raskola u Crnom Suncu, dogodile su se neke stvari koje nismo mogli spriječiti. Dionica pobunjene polovice Crnog Sunca radikalizirano i fanatično je otimala svjetske znanstvenike da pronađu način na koji će poticati nekontrolirane, agresivne ispade ljudi.

-Zar je to moguće?- upitao je isprepadano.

-Ha, nije bilo moguće do trenutka kada su njemački znanstvenici koji su radili istraživanja na živim ljudima otkrili frekvenciju koja može poticati ljudsku agresiju. Stvorivši signal koji može potaknuti na neprirodan način nekontroliranu agresiju u prirodi čovjeka, našli su rješenje kako će zavladati svijetom.

Sony je zakolutao očima. Bio je uhvaćen u zamku velikih uloga. Nije mogao ni sanjati da bi njegov brat, naravno ne sumnjajući u njegovu inteligenciju, mogao postati dijelom toga, borbe dviju velikih sila u pozadini svijeta.

-Kako je druga, odmetnuta polovica organizacije Crnog Sunca odlučila ostvariti totalnu dominaciju svijetom, koju nije uspjela ostvariti kroz nacistički pokret i Treći Reich, šutke i neprimjetno je otimala važne inženjere koji su konstruirali stroj za emitiranje signala koji potiče agresiju kod ljudi i inicira neprestane sukobe i ratove.- rekao je gotovo propovjednički.

Sony se približio uređaju. Izgledao je kao da je od nekakvog drugačijeg neuobičajenog materijala.

85

~ZORAN HERCIGONJA~

-Što je to za materijal?- upitao je pipajući uređaj.

- To je titan.- odgovorio je Sergije.

Uređaj se činio gotovo nestvarnim. Uređaj koji utječe na raspoloženje ljudi i inicira nekontroliranu agresiju. Iako je sam Sony u posljednje vrijeme uviđao kako su ljudi oko njega razdražljivi i neprestance neprijateljski nastrojeni, sve više je vjerovao da bi sve ovo moglo imati smisla.

Ispolirana glava uređaja u obliku kugle izgledala je poput sita sa sitnim mikroćelijama koje su trebale emitirati signal u svim smjerovima. Polako se počela napuštati tehnologija satelita.

Zaključili su već prije dužeg vremena da je sfera, odnosno kugla primjerenija za emitiranje signala u prostoru. Pretpostavljao je da je glava tog uređaja namjerno okrugla.

-Vidiš, kroz cijev se uspinje električna energija visokog napona kao kod lasera. U glavi se stvara niz emitirajućih čestica koje izlaze u prostor. Svaki izboj kroz utore na kuglastoj glavi poput ispaljenog metka poništava signal iste frekvencije.

-Drugim riječima oba uređaja rade na istim frekvencijama.dopunio je Sony kojemu je sve ovo nekako postajalo jasnije i svjetlije.

Sergije se obradovao. Vjerujući da je Sony barem upola pametan i dobar poput njegovog blizanca, mogao bi spasiti svijet.

-Odlično, Sony! Uređaj za ometanje signala radi na istoj frekvenciji kao i uređaj za inicijaciju nekontrolirane agresije. To je bila polazišna točka tvojeg brata. Pronašavši tu frekvenciju, odlučio je napraviti njezin opozit. I tako je sve počelo.

Zahvaljujući tvojem bratu dosad imamo sedam takvih strojeva. No ni jedan od njih ne radi.

86

~Djeca Crnog Sunca~

Sergije je otvorio poklopac na tijelu stroja i pokazao poveći utor u koji se umeće nešto poput cilindra.

-Što !?- upitao je Sony.

-Ni jedan od ovih sedam strojeva ne radi zaključno s ovim.

Tvoj brat je prije same smrti negdje pohranio mikroračunalo za pokretanje strojeva u obliku cilindra. Na žalost, bez tog mikroračunala, kojeg je osobno programirao i kodirao, strojevi su nam potpuno beskorisni.

Ramon nikada nije govorio o svojim poslovima s bratom blizancem. Nikada nisu uspjeli ostvariti dovoljnu bliskost da bi razgovarali o tako povjerljivim temama. No Sony je bio siguran u jedno: njegov brat je sigurno ostavio tragove koje je trebalo tražiti i naći.

-Je li ti ikada spominjao nešto o projektu na kojem radi ili nešto slično?- upitao je Sergije.

Sony je sa žaljenjem odmahivao glavom. Ramon je svoju tajnu odnio ravno u grob spaljen pored jednog takvog projektora nalik ovome uređaju. Sonya je kopkala upravo Ramonova smrt. Izgorio je u požaru pored projektora.

-Je li možda taj projektor bio isto uređaj za ometanje signala?pitao se.

Ramon je izgorio pod nepoznatim okolnostima što je moglo implicirati i da je mikroračunalo stradalo u požaru. No opet nije bio baš sasvim siguran u tu tezu.

Sergije se nakostriješio. Javljali su mu neku neugodnu vijest.

Pozvao je svoje gorile.

-Sony!. Otkriveni smo. Moraš bježati. Izgleda da su nas pratili dovde. Evo, dajem ti ruku. Moji osobni tjelohranitelji će te odvesti kući na sigurno.

87

~ZORAN HERCIGONJA~

Vidio je na njegovom licu zabrinutost, a pomalo se osjećao odgovornim za nastalu situaciju. Počeo je vjerovati da su upravo njegov mobitel i poziv uzrokovali sve ove neugodnosti.

Sergije mu je čvrsto stisnuo ruku.

-Brate Sony, za ljude i svijet! Javit ću ti se. Očekuj moj poziv. – rekao je prije nego ga je prepustio svojim gorilama.

-Za ljude i svijet, odzvanjalo je Sonyjevom glavom.

Prije samog ulaska u automobil, jedan od gorila ponovno je navukao platnenu vreću na Sonyjevu glavu. Sjeo je zajedno s njim na stražnje sjedalo i krenuli su s cviležom guma kao posljednjim prijateljskim pozdravom sa Sergijem koji je tonuo u potpuni mrak izvan vidnog polja platnene vreće.

88

~Djeca Crnog Sunca~

III. POGLAVLJE Još uvijek ćutim drhtaj tvoga srca, još uvijek čujem glas nevina postojanja.

Smrt je žestoka, ali nije gluha!

Daje mi da te čujem, daje mi da patim s tobom, da kroz proljeća, ljeta, jeseni i zime, dijelim tvoju bol na oltaru muke.

Još uvijek vidim naše zajedničke trenutke; to Smrt kistom otkriva slike zapečaćene na dnu ladice srca, slike prošlosti, slike neprocjenjivog bogatstva.

Još uvijek, uspomena na tebe živi u meni kroz sve dane moga života.

I kolikogod patnja bolna bila, neću dopustiti da hodaš sam.

Molitve moje bodu Smrt u srce kao šiljak i tope vosak s ušiju Zla. Ni anđeli na nebu nemaju toliku moć kao moja duša za tebe, 89

~ZORAN HERCIGONJA~

krvlju natopljena.

I kolikogod patnja bolna bila, neću dopustiti da hodaš sam, jer s iste smo sise nebeske sisali, s iste smo krošnje ubrani, na isti kamen, posijano je naše sjeme bijede i užasa.

90

~Djeca Crnog Sunca~

91

~ZORAN HERCIGONJA~

Pred kućom su ga izbacili kao paket sumnjivog podrijetla i brzo odjurili. S platnenom vrećom preko glave ležao je usred ničega. Svijet oko njega bio je potpuna tama. Godio mu je taj osjećaj ništavnosti nakon dugih i negledljivih sati intelektualnog naprezanja. Stvari su dolazile na svoje mjesto. No još uvijek ga je mučilo to s Mayerom. Skinuvši vreću s glave, zaslijepio ga je mrkli mrak. Pridigavši se s poda, zamijetio je Mjesec visoko na nebu. Mjesec je medenim sjajem melankolično i čisto obasjavao vršak krova trošne kuće. Od prošli puta kako je gledao u njega, udebljao se za jednu četvrtinu. Sada ga je bilo skoro polovica. U zraku je uznemiravajuće pirkao jugo. Iako nije osjećao posljedice juga, sada ga je ta nagla vjetrovita promjena razbijala među hridinama najgorih i najtežih životnih strahova. Pomišljao je na mogućnost osobne osvete. Mayer mu se učinio kao proračunat gad koji vjerojatno i sam radi za odsjek organizacije Crnog Sunca.

Krenuo je u šetnju. Jedino ga je to smirivalo u takvoj situaciji. Šuma višestruko ozlijeđena cjelovom jeseni dozivala ga je u naručje. Hodao je laganim korakom zastajkujući gdjegod.

Svjestan svega što mu se danas dogodilo, zaključio je da treba prespavati sve te silne informacije koje su ga toliko žuljale.

Kako su se oči privikavale na mrak, tako je drveće postajalo sve izrazitije. Ubrzao je korak prema potoku. Hladan i svjež jesenji zrak mirisao je na dim. Već dugo nije osjetio miris spaljenog drva.

-Netko iz susjednih kuća u ulici vjerojatno pali vatru u kaminu.– pomislio je.

Prizor tople vatre osjetio je posljednji puta kada je umro njihov zajednički otac. Tada su proveli noć bdijenja u foteljama pred vatrom kamina. Plameni jezici lizali su ždrijelo kamina 92

~Djeca Crnog Sunca~

ostavljajući crni trag svoje neizbrisive sjene. To je bio rijedak zajednički trenutak u kojem su složna braća dijelila jednake sudbine. Mučilo ga je to što mu Ramon nikada nije govorio o svojem poslu. Pomalo prepotentan da bi govorio svojem manje inteligentnom bratu, izbjegavao je razgovor o poslu. No sada je Sonyju jasno da je to bila mjera sigurnosti. Ramon ga je htio samo zaštititi. Rad za tajnu organizaciju je bilo nešto što se nikada ne bi rodilo kao ideja u Sonyjevoj glavi. Razmišljao je o ratu. Tolike je dane i besane noći razmišljao o ljudskoj prirodi, o zaraćenim stranama i razlozima ulaženja u takve otvorene sukobe s bezbrojnim žrtvama i stradanjima.

Stajao je uz potok, pomno motreći slabu bujicu vode. Dalje nije zalazio. Nije mu bilo do duge šetnje. Trebao je samo nakratko razbistriti glavu. Kako je postao osviješten činjenice o postojanju uređaja koji emitirajući frekvenciju aktivira nekontroliranu agresivnost u ljudi, postajalo mu je jasnije da bi uzrok rata mogao biti umjetne prirode.

-Ali opet, ako je uređaj postavljen tik pred nekoliko desetljeća, nakon Drugog svjetskog rata, što onda objašnjava sve prethodne ratove?- pitao se u mentalnom klinču.

Nastojao je ostati smirenim nakon svega. Dan je bio prokleto dug i lud. Prvo Sonja i prvi poljubac nakon osam godina osame i duge šutnje, tugovanja i samokažnjavanja, potom dvije otmice i nevjerojatna priča o tajnoj organizaciji potpuno su ga iscrpile. A najgore od najgorega je upravo bila sudbonosna spoznaja o Mayerovim tajnim i zlonamjernim radnjama. Pitao se kako će mu sutra nakon svega pogledati u oči znajući da je on njegov trovač? I još gore, pripadnik disidentske postrojbe Crnog Sunca.

93

~ZORAN HERCIGONJA~

Dao se u iznenadan trk. Trčao je istom rutom kao prije neku večer. Pluća su ga napuštala. Morao je stati i udahnuti zrak.

Ugledao je sovu nedaleko sebe. Nije hukala; samo je buljila u njega nijemo i prestravljeno. Hvatajući zrak, spustio je pogled na zemlju. Kako su se oči privikle na mrak, mogao je pod slabim sjajem Mjeseca razaznati ljudske tragove u lišću, koji nisu pripadali njemu.

-Netko je ovdje hodao dok me nije bilo.- zaključio je.

Na pamet mu je pao čovjek od prije koju večer.

-On je hodao ovuda. Očito nešto traži.- pomislio je.

Pratio je tragove sve do ulaza u kuću. Današnje novine, bile su pregažene. Na njima se jasno vidio blatnjavi otisak muške cipele. Zadrhtao je od pomisli da ga čovjek s crnim šeširom sa zakovicom na njemu vjerojatno čeka u kući. Kao što je pretpostavio, brava je bila razvaljena, a vrata odškrinuta. Zapuhnuo ga je poznati kućni smrad pomiješan s poznatim dimom cigare.

-Mayer!- pomislio je u prvotnom šoku.

Onda se prisjetio kako je Mayer još nedavno pušio i ugasio cigaru u njegovoj radnoj sobi.

-Dim je vjerojatno ostao zarobljen u sobi.- pomislio je.

Kako nije imao običaj provjetravati stan, miris dima lutao je prostorijama. Isključio je Mayera iz sumnji. Slušao je tišinu praznine u utrobi kuće. Želio je u mrklom mraku čuti provalnika. No nije se čulo ništa. Baš ništa. Uključio je svjetlo i napravio nekoliko koraka niz hodnik. Ramonova soba je zjapila otvorena. Namještaj je bio isprevrtan, a stvari porazbacane na sve strane. Hram njegovo preminulog brata bio je oskvrnut.

Sonya je načas uhvatila slabost. Noge su zadrhtale i zaplesale u 94

~Djeca Crnog Sunca~

stranu. Podbočio se na ormarić. Suznih očiju gledao je u oskvrnutu sobu koju je godinama čuvao i slavio kao hram inteligencije i svega što je njegov brat bio.

Provalnik iz sobe ništa nije uzeo. Samo je isprevrtao stvari.

Kako je bio svjestan bratovog položaja, zaključio je da se radilo o provali zbog mikroračunala za kojim traga druga strana Crnog Sunca.

-Žele se domoći mikroračunala kako bi spriječili moguću aktivaciju uređaja za ometanje signala.- zaključio je na temelju priloženog.

Pošao je dublje niz hodnik. I njegova soba je bila sva isprevrtana. Samo što je sa stola nestalo računalo, novine, pištolj i ostali papiri.

Ušao je u sobu razočaran i umoran. Okrenuo je stol na pravu stranu i uključio mali rešo. Pristavio je čaj i upalio stolnu svjetiljku. Sjeo je s olakšanjem na iskrhanu stolicu. Iz džepa jakne provirila je knjižica sa smeđim koricama. U nedostatku emocija, želje i ambicije, otvorio je knjižicu i počeo čitati. Na prvi pogled štivo se činilo dosta nelogično. Nije mu bilo jasno zašto bi mu ubijeni Sablić uopće takvu glupost turnuo u ruke.

Posve je zaboravio na njega. Sablić je bio očito neki uski suradnik njegovog brata, a knjižica koju mu je predao prije smrti, trebala bi nešto značiti.

Odlučio je pročitati štivo nadajući se da će njegova inteligencija moći shvatiti i detektirati eventualne kodove koje je očekivao budući da se radilo o inteligentnom geniju njegovog brata blizanca.

95

~ZORAN HERCIGONJA~

ALEGORIJA PEĆINE (prema izvornom Platonovom djelu) Zamislimo prvo pećinu. U njoj se od djetinjstva nalaze ljudi okovanih vratova, okrenuti prema unutrašnjem zidu pećine. Zbog okova ne mogu se okrenuti niti vidjeti što se oko njih događa. Ne mogu vidjeti osobu do sebe niti izlaz iz pećine koja je tik iza njihovih leđa.

Jedini izvor svjetlosti u pećini je vatra. Između ljudi i vatre postoji zid, paravan iza kojeg se nalaze drugi ljudi koji donose razne predmete: kipove ljudi i životinja od kamena i drveta. Okovani na paravanu zbog izvora svjetlosti (vatre) vide svoje sjene i sjene onoga što se događa iza njihovih leđa. Neki ljudi iza paravana međusobno razgovaraju, a drugi samo šute.

Glasovi se stvaraju svojevrstan eho odbijajući se o zid pećine tako da se okovanima sjenke čine stvarno i živo. Kako nemaju drugog posla zabavljaju se razgovarajući o sjenkama, pogađajući pritom koje će sjenke ponovo proći i kojim redoslijedom. Oni koji najbolje pogađaju, dobivaju počasti i nagrade i bivaju uvažavani. Što 96

bi se dogodilo kada bi jednog od njih oslobodili i primorali da ustanu, da se okrenu i pođu prema svjetlosti? Sunčeva svjetlost najprije bi ih zaslijepila zbog dugog boravka u mraku pećine. Kada bi se oslobođeni priviknuo na svjetlost, vidio bi što se zaista događa iza zida u pećini i postao svjestan zablude u kojoj se do tada nalazio. Život u pećini predstavlja naš život i spoznavanje na osnovi svijeta čulnih stvarnosti, našu zarobljenost materijalnim i tjelesnim; a izlazak iz pećine uzdizanjem duše u svijet ideja, koje nastaju spoznajom. Što bi se dogodilo s tim čovjekom koji je uspio izaći iz pećine i promatrati Sunce, ako bi se vratio u pećinu i pokušao objasniti ostalim ljudima koji su okovani što se zapravo događa i što je prava istina? Ostali bi smatrali da je on poludio i da je prava istina ono što se događa na zidu pećine, a ako bi oslobođeni pokušao osloboditi ih i povesti ih izvan pećine, oni bi ga i ubili ljubeći svoje robovanje i zatočeništvo.

~Djeca Crnog Sunca~

-Koje gluposti!- pomislio je nakon čitanja.

Nije vidio nikakve poveznice između trenutnog stanja i ovog lako probavljivog štiva. Ostale stranice knjižice bile su prazne.

Listao je kao sumanut tražeći neki skriveni kod. Morao je postojati razlog, zašto je baš tu knjižicu Sablić predao njemu tik pred samu smrt. No problem je bio u vlastitoj interpretaciji.

Počeo je misliti da se u knjižici krije neki kodni zapis. Njegov blizanac bio je sklon takvim stvarima. Obična priča zapravo je paravan za skrivanje nečeg drugog. No nije mu imala smisla Platonova priča o alegoriji pećine.

Tada mu je pala na um jedna misao. Više je to bila misao umirućeg u kontemplativnom ponavljanju kroz vrijeme.

-Mediji su u njihovim rukama.- prisjetio se.

Ako je dobro protumačio štivo, onda je ta alegorija zasigurno značila da su ljudi zatvoreni u jednu crnu kutiju gdje ih neka organizacija poput Crnog Sunca lažnim objavama obmanjuje i manipulira njihovom sudbinom. Pećina je bila savršena asocijacija za moderno ropstvo. Robovi smo iako nam se lanci ne vide golim okom. Ropska narav modernog čovjeka je zapravo nevidljiva. Suvremeni robovlasnici, suptilno su porobili ostatak čovječanstva prisiljavajući ga da proguta njihove ciljeve, njihove želje i ambiciozne poduhvate.

Vjerovao je da u svijetu u kojem živi, u ne baš prijateljskom svijetu, iako se to za stanovnike gradića N. nije moglo konstatirati zbog njihove izražajne pitomosti i tromosti, postoje određene grupacije ljudi koje vuku sve konce. Ti očiti magnati su nevidljivi vlasnici privatnih svjetskih banaka i dirigenti svjetske ekonomije. Biti rob u današnjem svijetu ne znači nositi lance, već spokojno se podvrgavati umnim manipulacijama medijske 97

~ZORAN HERCIGONJA~

neistine. Mediji imaju moć jer su u rukama gospodara ove doline. Svijet kao jedno globalno selo, nije ništa drugo do li majmunska krošnja gdje se od najranijih dana programira biće da bude pokorno svojem gospodaru. Jer o onome o kome ovisiš, njegov si rob. Samo tajne organizacije iza kojih stoji elitno društvo bogatih pojedinaca, u stanju su razdvajati grane majmunske krošnje na one višeg i one nižeg ranga.

-Svijet nije onakav kakvim se zapravo čini.- zaključio je.

Otpivši gutljaj čaja, osjećao je izdaju i prijevaru. Kao da je progledao očima „onih“ koji vode ovaj svijet na štetu podanika.

Podaničke čete jadnih programiranih ljudi predrasudama i stereotipiziranim obrascima ponašanja, slijede jedna drugu u skoru propast. Vješti gospodari imaju taj privilegij: obmanama uvjeravati pojedinca da to što čini je rezultat isključivo njegove volje i slobode. Vještim manipuliranjem svjetska banka i tajne organizacije manipuliraju čovjekom u zamračenoj kutiji njegove stvarnosti da prihvaća ropstvo kao slobodu, kao jedini smisao i način njegova života. Alegorija pećine, otvorila je vrata jedne veće kutije: kutije osvete. Znao je da nema šanse protiv svega ovoga što je spoznao od maloprije. To je uvijek očiti problem pojedinca na vršku grane majmunskog stabla.

Nije zamjerao ljudima. Znao je da si ne mogu pomoći. Takvi su jer su ih takvim učinili mentalnim programiranjem svijesti.

-Čovjek je rezultat odgoja i okolinskih utjecaja.- zaključio je u trenutku predaha ispijajući čaj.

Gomila programirane janjadi sprema se za klanje. Nitko ništa ne poduzima. Ništa se ne događa. Svjesni da je to njihova sloboda i životni cilj, ta nevina janjad ne pruža otpor nesvjesna onog što je čeka. Mjesta propadaju tamo gdje se bude ljudi; 98

~Djeca Crnog Sunca~

tamo gdje pojedinac budi svoju podaničku dušu i zauzima stav. Pećinsko ropstvo čini se kao jedini oblik života dok čovjek ne ugleda svjetlo sunca. U pećini ljudske naivnosti, u virtualnim zbiljama kojima gospodari, elita najbogatijih manjinskih skupina demontira racionalnost uvjeravajući ih da to čini za njihovo dobro, umire čovjek i sve njegove slobode.

Smatrao je sebe jednim „odabranim“ ili „probuđenim“ pojedincem koji je napokon ugledao svjetlo novog dana. Razbio je svoje ropstvo.

-No kako će svijet reagirati na izgrednika?- pitao se.

U alegoriji čovjeka koji se vratio iz vanjskog svijeta u pećinu; htjeli su ga ubiti. I bili bi ga ubili da nije pobjegao, ne zato što su ljudi zli, nego zato što su tako programirani da slijede gotove obrasce ponašanja. Mali pomak i oni su izgubljeni. Nije mogao zamjeriti takvom čovjeku, izgubljenom čovjeku bez individualiteta.

Rat je sada poprimio drugu dimenziju u njegovoj glavi. Rat započinju i vode prepotentni pojedinci namećući svoju volju i svoje individualne ideje programiranom kolektivu. Čovjek je u suštini dobar do neke granice. Njegova duša je čista kada dođe na ovaj svijet. No onda ga iskvare i ubiju. Ostaje samo olupina, ljuska koja slijedi naredbe.

- Ljudi su izvan pećine raspad i nesretni.- rekao je otpivši gutljaj čaja.

Izmoren glas treperio je prostorijom. Referentna točka njegove projekcije uma bila je čovjek i svijet. Ljudi su sretni u svojoj kućici od karata tako dugo dok ih neka sila ne izbaci iz tračnica i linearnog kretanja. Tada postaju izgubljeni i nijemi robovi na samrti.

99

~ZORAN HERCIGONJA~

Znao je kakva je to elitna gomila manjinskih šupaka koji drmaju cijelim svijetom. To su narcisoidni uzurpatori opsjednuti vizijom svojeg ega na naslovnicama nacionalnih insignija. Čekao je da se tinjajući plamen njegove nemoći konačno rasplamsa.

Ranjiv i sam, bez igdje ikoga, krvario je nad knjižicom u kojoj nije pronalazio nikakve kodne ni dimne signale.

-Prevario se u vezi sa svojim bratom.- pomislio je.

U knjižici nije našao ništa korisnog ni pametnog. Zatvorio ju je i ostavio pod svjetlom stolne svjetiljke. Razmišljao je o tome kako će sutra nakon svega pogledati u oči starome Mayeru.

-Isplati li se uopće ići na posao nakon svega?- pitao se u bunilo vlastite nemoći.

Prijetnja je parala zagušljiv zrak sobe. Odgurnut u bezdan svoje nemoći kontemplirao je nad šalicom čaja. Znao je svoju sudbinu. Bila je hroma i sakata, ali svejedno ga je privlačila poput žene. Iako hroma i sakata, žena je i dalje privlačna muškarcu dokle god posjeduje funkcionalan instrumentarij za postizanje muškarčevog užitka.

Tako je i sa sudbinom. Sudbina kao i elitna postrojba svjetskih gospodara radi po biblijskome načelu: Pokloni mi se i dajem ti cijeli svijet. Drugim riječima, prihvati svoje ropstvo i bit će ti dobro. Ostani sa mnom i služi meni i mojim individualnim interesima i ja ću ti istresti koju mrvicu sa stola. Fetalno se skvrčio na krevetu do stola. Stolna svjetiljka i dalje je žutim, toplim sjajem oblizivala smeđe korice knjižice.

Odlučio je odspavati nekoliko sati, a ujutro će odlučiti hoće li otići na posao i praviti se da se ništa nije dogodilo ili će ubiti Mayera.

100

~Djeca Crnog Sunca~

*** Probudilo ga je kucanje na vratima. Trgnuo se iz narkotičnog sna. San nije bio jedna od onih snova kada čovjek doista sanja i sjeća se sanjanog, nego više poput večeri nakon votke i nekoliko popušenih jointa. Nijema tišina u njegovoj glavi, brujala je prostorijom. Kucanje mu se isprva učini kao lupanje po bubnjevima. Ulazna vrata su bila otvorena, no netko je i dalje kucao.

-Tko je?- upita u strahu uspravljajući se na krevetu.

Zavladala je tišina.

-Oni...- prvo mu je palo na pamet. -Našli su me.

Obukao je jaknu i turnuo knjižicu u džep. Spremao se na bježanje.

Niz hodnik čulo se jecanje, žensko jecanje u pravilnim intervalima. To ga je zaustavilo. Iako nije mnogo suosjećao, žensko jecanje ga je ukočilo i zaustavilo. Zakoračio je hodnikom.

Približavajući se vratima, osjećao je ranjivost tog bića.

Odškrinuo je vrata odlučnim pokretom ruke. To je bila ona.

Sjedila je na pragu i plakala.

-Sonja!- uzviknuo je.

-Što radiš ovdje?

Kada je okrenula glavu, plavo suzno oko potpuno ga je preplavilo emocijama. U požaru svega što je proživio, ona je bila jedina svjetla točka novog jutra. Iako snuždena i jadna, plamtjela je svježinom. Njezina ljepota isijavala je na sve strane.

-Sony. Mislila sam da si mrtav.- rekla je jecajući.

Sjeo je pored nje i zagrlio je prinoseći joj svu svoju krhkost i ranjivost. Uzdisali su tako jedno vrijeme. Shvatio je da se 101

~ZORAN HERCIGONJA~

potpuno upila u njega. Ostavila je trag koji rijetko koja žena može ostaviti na svojeg partnera. Bila je jaka u duši; osjećao je to, ali krhka u vanjštini.

-Sony.. ja... nisam htjela tako upasti, ali... zastala je.

Sony joj obriše suze s lica.

-Mayer... htio je...- ponovno je briznula u plač.

Sony je pretpostavljao što je to moglo značiti. Preplašena i uplakana djevojka na njegovom pragu.

-Ergo: silovanje.-zaključio je.

-Sony, onaj grozni čovjek, htio me je silovati!- vrisnula je. Želio ga je slomiti za ovo i za sve boli koje mu je taj čovjek nanio. Kroz glavu su u vakuumskoj tišini brujale misli poput mlažnjaka. Režao je u sebi dok je ona blago naslonjene glave na njegovom ramenu plakala.

-Dođi. Idemo unutra.- rekao je uspravljajući djevojku.

Posjevši je za stol, pristavio je čaj.

-Što ti se to dogodilo?- upitala je u trenutku predaha.

Mahnuo je rukom preopterećen smišljanjem osvete za Mayera.

-Ma ništa. Netko je provalio.-rekao je mahnuvši rukom.

-Provalio!- kriknula je.

-Baš sam odabrala loše vrijeme.

Ponovno joj je prišao i zagrlio je.

-Ne brini. Nije to ništa. Nisu odnijeli ništa vrijedno. – rekao je glasom punim suosjećanja.

Obrisala je suze rukavom majice.

Bol ga je ispunila gledajući to mlado biće.

102

~Djeca Crnog Sunca~

-Sonja.- trubadurski je odzvanjalo u njegovoj glavi.

Sjedila je slomljena od straha i užasa. Gotovo nemoćna, posegnula je za potpunim strancem prema kojem je osjećala privrženost, osjećaj zajedništva neke davne prenatalne prošlosti.

Znala je da Sony osjeća isto prema njoj. Željela je to grozno iskustvo podijeliti s njim, potpuno slomljena i razgolićena.

Sjela mu je u krilo i privila se uz njega. Poljubila ga je. Osjećao je njezinu ranjivost. Željela se iskupiti za gostoprimstvo i zaštitničko naručje. Rukom mu je otkopčavala jaknu i košulju.

Dlanom je dotaknula dlakava prsa dok je usnama upijala njegov dah. Shvatio je da počinje njegovo robovanje u znaku samilosti i suosjećanja. Ponijelo ga je sjećanje na staru strast koju je osjećao prema Mili. Ova djevojka je bila njezin klon. Usne su energično usisavale svaki Sonyjev izdah u hipu. Isto ga je tako grabežljivo proždirala Mila dok su bili skupa.

Najedanput se uozbiljio.

-Čekaj!- rekao je.

-Ne želim da to radiš u ovakvom stanju. Nisi prisebna.- izjavio je stresajući je sa sebe.

-Oprosti, nisam htjela ništa loše.- ponovno je zaplakala.

Sony je stajao nasuprot nje i ukočen gledao u čajnik na rešou.

Pištao je u ritmu Sonjinih jecaja.

-Oprosti. Ne želim te u ovakvom stanju.

-Nisam ti privlačna?- rekla je.

Sony je znao da je ta konstatacija potpuno pogrešna. Privlačila ga je bićem i dušom, samo što je nije htio iskoristiti tako ranjivu i prestrašenu.

103

~ZORAN HERCIGONJA~

Htio je reći: Volim te. Ali se bojao da će je to još više zbuniti.

Podijeljen između suosjećanja i ljubavi s jedne strane te bijesa i želje za osvetom s druge, prišao joj je.

-Ne možeš ni pojmiti koliko te obožavam.- rekao je izbjegavajući izjavu ljubavi s glagolom volim te.

-Ne mogu opisati koliko mi biće žudi za tobom, ali sada si ranjiva i nije pravi trenutak da vodimo ljubav.- rekao je fiksirajući pogled u njeno plavo oko.

Gledala ga je pogledom ranjene srne. Željela ga je dokrajčiti izljevima ljubavi, no ipak je poslušala sugestiju.

Sjeli su na krevet. Čajnik je i dalje pištao na rešou. Odlučio ga je konačno maknuti.

-Imam samo mentu.- rekao je blago smiješeći se.

-Nema veze.- odgovorila je.

-Volim mentu.

Topli čaj ih je ušutkao na nekoliko minuta. Pratili su jutarnje jesenje sunce po zidovima. Odlijepljene tapete, nakrivljavale su se nad smećem i neurednom sobom. Tišina ih je oboje umirivala.

-Mayer me htio povaliti na radnom stolu svojeg ureda.- rekla je gledajući u tapetu.

Sony se zagrcnuo čajem. Uhvatio ga je kašalj. Sonjina izjava je bila tako izravna i jaka. pitao se odakle crpi tu snagu da može tako govoriti o otvorenoj rani koja je još uvijek pekla i boljela.

-Mayer je gad.- rekao je prisjećajući se svojeg slučaja.

Suosjećao je s njom kolikogod je mogao.

-Sony, želim ti već dugo nešto reći u vezi tvojeg brata.- rekla je okrenuvši se prema njemu.

104

~Djeca Crnog Sunca~

Naćulio je uši. Znatiželja je skoro prevladala empatiju.

Istovremeno je želio čuti o svojem bratu, ali opet, neka ljudska iskrena dobrota, željela je zatomiti i nadvladati sebičnu znatiželju.

-Ne, nemoj sad o tome.- rekao je odloživši čaj na stol.

Okrenula se prema njemu i zagledala se ravno kroz njegovu dušu.

-Sony, moram ti to reći. Bilo bi nepravedno da ti ne kažem uslijed svega.

Stisnula mu je ruku i približila je k sebi. Nije mogao odbiti takvu ponudu. Morao je saslušati što mu ima za reći. Izgledala je fatalno i pogubno za nekog poput njega: nestabilnog i emocionalnog.

-Poznavala sam tvojeg brata Ramona. Davno sam s njime radila na jednom projektu.

Odgodila je trenutak napetosti.

-Zato sam i došla k tebi. On me to izričito zamolio.- rekla je otpivši gutljaj čaja.

Sony je ustao i prošetao prostorijom. Osjećao je da ima neke veze s organizacijom Crnog Sunca i da je i ona sama vjerojatno jedna od njih iako do sada još nije zamijetio simbol na njenom tijelu.

-Čekaj malo. Nemoj mi reći da si pripadnica Crnog Sunca.- rekao je pokrivajući glavu rukama.

-Ti znaš!- kliknula je ustavši.

-Znači, rekao ti je sve.- upitala je.

105

~ZORAN HERCIGONJA~

-Ne. Nije mi baš sve rekao. Ali neke stvari sam saznao onako sa strane.- rekao je prikrivajući pravi izvor svojih informacija.

-Znao si da Ramon radi za Crno Sunce. Evo i ja sam pripadnica organizacije Crnog Sunca.- rekla je podižući rukav lijeve ruke.

Simbol Crnog Sunca ubadao je u Sonyjeve oči. Počeo je sumnjati. Konfuzija uslijed svega, navodila ga je da razne zaključke.

Bojao se onog najgore.

-Da nije možda pripadnica drugog odreda, onog odmetnutog disidenta?- pomislio je.

Približila mu se na mjestu gdje je stajao. Podragala ga je po licu. Osjetio je žmarce niz kralježnicu.

-Dakle, znaš sve o Ramonu.- prekinuo ju je.

-Da, znam većinu stvari i ono najvažnije.

Trenutak šutnje parao je Sonyjevu znatiželju. Spomenom bratove smrti, zatitralo mu je srce. Sumnjao je da je ta smrt bila prirodna, odnosno uzrokovana slučajem i kvarom na projektoru. Bio je sklon vjerovati da se tu radilo o nekakvoj uroti.

-Sony. Ovo što ću ti reći, možda ćete jako uzrujati.-rekla je brižno brišući Sonyjevo orošeno čelo.

Plavo oko zračilo je samo iskrenošću i naivnošću dok se u smeđem, krila suzdržanost. Upijao je svaku kap njenih riječi, vjerujući kako će izliječiti prazninu koju je osjećao od prije osam godina nakon tragične smrti svojeg brata.

-Tvoj brat Ramon je ubijen.- rekla je izravno.

Sony je morao sjesti na stolac. Sumnje su se ostvarile, najgore istine obistinile su se. Iako je i sam predviđao takav scenarij, nikada si nije mogao priznati takvo bogohuljenje. Sonjino je lice bilo smireno kao da navješćuje kraj.

106

~Djeca Crnog Sunca~

-Ubijen.- ponavljao je u sebi.

Osjetio je trenutno olakšanje. Sonjina izjava ga je oslobodila iz tamnice u kojoj je toliko dugo boravio. Prišla mu je i zagrlila ga.

-Znam da je teško, Sony, ali to se uistinu dogodilo.- tetošila ga je.

-Tvoj brat bi htio da znam istinu. On me poslao k tebi. Dok smo zajedno radili, molio me kao najbližu suradnicu u koju je imao povjerenja, da zaštitim njegovog brata ako do nečega dođe.- govorila je vrlo sugestivno.

Pomalo je strepio od toga što je servirala njegovoj osjetljivoj mašti i paranoidnoj naravi. ali sve se poklapalo. Postojale su jasne naznake ubojstva. Prisjeća se tog nemilog događaja. Stajao je i gledao iza zatvorenog prozora kako se njegov brat i Mila tope u šumi plamenih jezika.

Zaustavila mu je glavu i nježno ga poljubila u čelo.

-A tko ga je ubio?- bilo je njegovo pitanje nakon kratke odsutnosti.

-Sony, mislim da je previše za danas.- odgovorila je odmaknuvši se od njega.

-Ne! Molim te. Moram znati. Je li to bio taj gad...- teškom mukom borio se da izgovori njegovo ime.

-Mayer.- izgovorio je pogledavši u stranu.

Sonja je šutjela i smišljala kako da mu ocrta ubojicu, a da ga ne ubije u pojam. Vrtio je glavom po sobi. Znao je da će otkrivenje ubojice sve promijeniti, cijeli njegov svijet. Stao je tik do Sonje i uhvatio je za ramena.

-Molim te. Ako ti je imalo stalo do Ramona, reci mi. Je li ga ubio Mayer?107

~ZORAN HERCIGONJA~

Spontani drhtaj usana na njezinom licu zbunio je Sonya.

To definitivno nije bio Mayer. To je značio trzaj Sonjinih usana.

-Sonja! Molim te. Odgovori mi.- protresao ju je.

Zurio je u nju kao jastreb nad plijenom. Oči su izgarale za odgovorom. Sonja je šutnjom odugovlačila napetost.

-Ne! Mayer nije ubio Ramona. Mila jest.- ispucala je.

Hvatajući se za glavu Sony je jurcao prostorijom kao sumanut.

Doživio je kataklizmički šok. Kidao je odlijepljene tapete sa zida.

-Ne! Ne može biti!- vikao je razbacujući stvari po sobi.

-Lažeš! Lažeš...- slomljeno je jecao.

Srušio se na hrpu stare odjeće usred sobe. Zaplakao je gorko prvi puta nakon dugo vremena. Sonja je suosjećala s njime.

Skamenjeno je stajala diveći se hrabrosti kojoj je jedan muškarac iskazivao emocije. Prišla mu je sasvim tiho.

Kleknula je do njega i obujmila ga kao što je on nedavno nju.

-Zašto?- jecao je.

-Zašto baš ona?. Volio sam je! Volio.

Plač se pretvarao u ridanje i nečovječne zvukove. Sonyjeva duša, gorjela je plamenom sjete i tuge. Topio se pod kiselinom otrova spoznaje. Istina je visjela nad njime. Mila je bila ljubav koju je, na žalost, dijelio s bratom. Valovi rivalstava među blizancima ovijali su se oko te fatalne žene.

-Mila, kako si mogla?!- zavijao je kao vuk na pun Mjesec.

Lakše bi mu bilo da je to bio Mayer. Već je dobrano pripremio teren za susret s tim čovjekom. A sada ovakva preinaka, sve je porušila.

108

~Djeca Crnog Sunca~

-Kažeš, Mila ga je ubila. A ja sam je vidio kako je izgorjela zajedno s njime.

Sonja je znala da će Sonyju biti teško shvatiti neke stvari pa je namjerno zaobilazila škakljive teme opasne po Sonyjevo psihičko zdravlje.

-Mila je još uvijek živa i pratimo je u stopu.- rekla je puštajući Sonya iz ruku.

-Živa? Mila je preživjela požar?- zapanjeno je upitao.

Uslijedio je još jedan val šokantnog i divljačkog lunjanja po sobi. Trgajući tapete sa zidova, umirivao je uzbuđenje organizma.

-Kako je kuja preživjela požar?- gnjevno je dobacio.

-Sony, znam da te to jako uzrujalo, no to je istina.- rekla je oklijevajući mu reći još nešto pogubnije i smrtonosno.

-Milu pratimo u stopu. Otkad se dogodilo ono ubojstvo kinooperatera, stalno pratimo Milino kretanje.

-Što? Ona je ubila M.D-a?- upitao je sve zbunjeniji.

Sonja mu se ponovno približi. Vidjela je da je za ljudsko biće svaki šokantni prizor sve pogubniji.

-Dragi Sony. Ovo ti govorim kao prijateljica tvojeg brata. Mila nije ono što misliš; Mila je mrkli ubojica. Ona je ubila M. D.-a misleći da u kinu skriva...

-Što skriva? Reci mi.- čvrsto ju je zgrabio za ramena.

-Mila je u potrazi za mikroračunalom koje bi trebalo pokrenuti uređaj za ometanje signala. Ako se uređaji po zemlji uključe, Mila i takvi nalik njoj neće moći preživjeti.- rekla je pod silinom Sonyjevog staklenog pogleda.

109

~ZORAN HERCIGONJA~

Više nije znao kome vjerovati. No ovaj dio o uređaju je imao smisla. Priče su se poklapale. Sonja je ispričala identičnu priču nalik onoj koju mu je ispričao Sergije. Nije imao razloga sumnjati u njezine riječi.

-Zato je i ubila M.D.-a misleći da je kod njega mikroračunalo.

-Dobro, a zašto tog slučaja nije bilo na televiziji i u novinama?upitao je prisjećajući se problema s novinama.

-Vidiš. One novine koje si čitao, ostavio je jedan član naše organizacije. To je bilo upozorenje. Nismo imali pojma koliko si upućen u rad svojeg brata i rad organizacije Crnog Sunca.

Druga polovica organizacije Crnog Sunca kontrolira medije.

Zato ta vijest nije izišla ni u novinama ni na televiziji. Ono izdanje koje si čitao bilo je jedino izdanje izašlo iz tiska, prije nego su Milini snagatori spriječili tiskanje. U ovome gradu mi smo upravljali tiskanjem novina. Ali izgubili smo bitku s drugom polovicom Crnog Sunca.- rekla je pomalo razočarano.

Sada je sve počelo sjedati na svoje mjesto. Sonyjevo Sunce je napokon počelo sjati zlatnim sjajem.

-Kako ga je ubila?- bilo je sljedeće pitanje.

- Pa onako kako je pisalo u novinama. Ubila ga je bodežom na spavanju.

- Ne njega!- zaurlao je.

-Kako su ubili mojeg blizanca?- upitao je.

Sonja je zadrhtala od jezivog Sonyjevog glasa kojim je postavio pitanje.

-Lancima ga je vezala za projektor i izazvala kratki spoj.

-Ali kako? Vidio sam je tamo s njime. Gorjela je zajedno s njime!- urlao je hodajući sobom.

110

~Djeca Crnog Sunca~

-Sony, mislim da je dosta za danas. Molim te, primiri se. Popij čaj.- rekla je hvatajući ga za ruke.

Gledao je u njene oči prepun gnjeva oklijevajući da učini gore od najgorega. Na umu je imao samo jedno: osveta.

-Sonja, molim te reci mi. Neću biti miran dok mi ne kažeš.

Kako je ona preživjela vatru?

Nije znala kako bi mu to rekla. Znala je da su ljudska bića vrlo krhka i nestabilna. Bojala se za njegovo zdravlje. Strahovala je da ga spoznaja ne odvede u ludilo. Bio im je potreban; bio je potreban svijetu. Ako poludi, sve će propasti; sav rad njegovog brata bit će bezvrijedan.

-Sony! Ne mogu ti reći. Previše si uzrujan s ovime. Nećeš moći podnijeti novu vijest.

Sony se bacio pred nju na koljena. kao pokorno pseto, ljubio joj je ruku i molio.

-Molim te. Moram znati.- preklinjao je.

Stoički je podnosila njegove prošnje. Poznavala ga je tek od nedavno, a željela ga je zaštititi isto tako naivno i nevino, otvoreno na vlastitu štetu kao što je on nju zaštitio. Nije ga željela ubiti u pojam i povrijediti ranjeno srce. Imala je samilosti prema tom čovjeku kao i prema svakom ljudskom biću. Preklinjao ju je i molio. Potpuno se razbio o hrid vlastitog ljudskog dostojanstva. U njegovim očima gledala je samo preplašenog dječačića.

Strašno ju je podsjećao na Ramona i sve trenutke provedene s njim. Voljela je raditi s njime; voljela se družiti s tim ljudskim bićem. Ljudska bića oduvijek su joj bila zanimljiva poput malene nestašne djece. Slijedila je svoju iskonsku narav, svoju 111

~ZORAN HERCIGONJA~

iskonsku svrhu i smisao života. Svrha njenog života, bila je voljeti i štititi ljude od grabežljivaca.

-Sony, oprosti, ali ne mogu ti reći.

Prekinuo je histerično ponašanje i zagrlio je.

-Sony, kad dođe vrijeme sve ću ti reći. Ali sad je prerano. Još uvijek krvariš i to bi te moglo ubiti.- rekla je s majčinskom nježnosti.

Nježni i spontani Sonjini cjelovi, umirili su Sonyjevu ljudsku slabost. Izmoren sjeo je na krevet i popio gutljaj čaja. Razmišljao je o svemu. Sonja je u nadolazećim trenucima tišine stajala i gledala u to izmučeno biće ni krivo ni dužno. Sudbina čovjeka ponovno se grubo poigrala kozmološkom ravnotežom.

-Sony.- zazvala ga je.

-Da.- poraženo je odgovorio.

-Trebala bih se istuširati.

To ga je aktiviralo.

-Evo, ovdje preko je kupaonica. Čekaj samo da ti donesem ručnik.

Preskočio je isprevrtane stvari po hodniku i iz komode izvukao bijeli ručnik. Predao ga je u Sonjine ruke kao Ekskalibur.

-Onda. Gdje je kupaonica?- upitala je promatrajući blijedo Sonyjevo lice.

-Ovdje desno.- rekao je upalivši svjetlo.

-Brzo ću.- odgovorila je s blagim smiješkom na licu.

Pogledao je za njom pun praštanja i suosjećanja. Sjeo je na krevet i iz džepa izvadio knjižicu. Ponovno je počeo čitati onaj isti naslov : ALEGORIJA PEĆINE. 112

~Djeca Crnog Sunca~

Želio je proniknuti u smisao napisanoga i odagnati crne misli barem na trenutak. Mila, Mayer, Ramon, kinooperater M.D. bili su negdje duboko ispod površine pokrivača Sonyjeve podsvijesti. Na trenutak ih je potisnuo kako ne bi poludio od napetosti i šoka.

Sadržaj mu nije bio ništa jasniji od onoga jučer. Sve se vrtjelo ukrug. Mogućnost kodiranog zapisa koji je pokušavao pronaći i odgonetnuti, opadala je postepeno svakim novim čitanjem.

Duboko udahnuvši ustajali zrak naslonio se prekriženih ruku iza zatiljka. Knjižica je spokojno stajala na stolu i zračila općom konfuzijom.

Nikako mu nije bilo jasno zbog čega je preminuli Sablić baš tu knjižicu ostavio njemu. U njoj nije bilo ničega korisnog. Barem je tako mislio. Iz kupaonice se pušilo kroz procjep vrata koja se nisu dala do kraja zatvoriti. Para je izlazila u hodnik. Mlaz vode grgoljio je zadovoljno po Sonjinom tijelu. Uživala je u kupki nakon svega. Izmorena objašnjavanjima prepuštala se nježnom milovanju vode.

Buljeći u otvorenu knjižicu, zamijetio je zadebljanje s unutarnje strane korica. To mu je zaokupilo pažnju. Stresao se i prionuo proučavati to zadebljanje. Ispod bijelog papira izdizalo se nešto nalik komadiću plastike. Oblik je bio pravilan četverokut sa zaobljenim vrhovima. Uzeo je nožić iz ladice stola i načeo unutarnji rub korica knjižice. Trgao je niti lijepila ispod kojeg se počeo nazirao plastični rub pravilnog četverokuta. Izvadio je plastičnu kontaktnu karticu. Po obliku je nalikovala kreditnoj kartici. Kada ju je prinio svjetlu stolne svjetiljke, na prednjoj strani je pisalo: GRADSKI TREZOR ALIAS.

113

~ZORAN HERCIGONJA~

U gradiću N. nalazio se jedan jedini gradski trezor u kojem su građani čuvali vrijedne stvari poput nakita ili raritetnih predmeta. Odmah je posumnjao da je ova kartica zapravo čipirani ključ kojim se otvara ladica trezora.

-Vjerojatno je pripadala bratu blizancu.- zaključio je.

To mu je dalo povoda za razmišljanje.

-Ako je ovo ključ ladice trezora, vjerojatno je u njemu ono.pomislio je.

Nekako se obradovao da će sve konačno privesti kraju. S nadom da se u trezoru nalazi cilindrično mikroračunalo koje će pokrenuti uređaje za ometanje signala, pohitao je do kupaonice javiti tu radosnu vijest Sonji. Zastao je ukočen pred vratima.

Para je šiktala iz procjepa vrata. Sonja je izašla iz tuša. Vidio je samo gole bijele noge crvenkastih tabana. Krv mu se vratila u obraze. Osjetio je navalu adrenalina. Pogled na gole ženske noge podignuo je njegov muški libido. Čeljustima je gnječio nemirni jezik. Sonja je dugim ručnikom brisala bedra. Sonyjeve zjenice su se širile. Para je orosila njegovo vrelo lice. Bio je opet zaljubljen u njezino biće. Želio je jednostavno ući i pritisnuti je na grudi. No onda se sjetio zbog čega je došao. Polagano je odškrinuo vrata. Sonja se okrenula, a niz leđa je ispalo nešto veoma dugo u obliku polumjeseca.

-Sony.- Molim te. Nije ono što misliš. Ne razumiješ...-rekla je uznemireno.

S obje strane leđa izdizala su se dva sivo-bijela krila nalik krilima jastreba. Gornji rubovi oko glave prošarani smeđom bojom, uzdizali su se od uzbuđenja. Sonja je imala krila. Shvatio je to tik pred sam ulazak u kupaonicu.

-Što za vraga!?- vrisnuo je izbezumljeno.

114

~Djeca Crnog Sunca~

Krenuo je prema izlaznim vratima. Potrčala je za njim umotana u ručnik.

-Sony, molim te!- vikala je za njim.

-Stani. mogu sve objasniti!

Potrčala je za njim i uhvatila ga za rukav jednom rukom pridržavajući ručnik na grudima. Gledao je u njezine suzne oči.

Djelovale us tako nestvarno. Grudi su se nadimale u ritmu disanja. Zurio je u dva pernata krila kao da ga njima želi ubiti.

Zgražao se od pomisli da je ovo stvarno. Još uvijek je vjerovao da sve ovo umišlja.

-Vjerojatno je halucinacija od lijekova.- zaključio je.

-Makni se od mene!

-Ti ne postojiš!- vikao je uvjeren da je sve ovo što se događalo samo iluzija, posljedica neredovitog uzimanja lijekova. Hvatala ga je paranoja. Sonja je čvrsto držala njegovu ruku.

-Sony, molim te, ostani. Sve ću ti objasniti!

Košmar u glavi natjerao ga je na poduzimanje drastičnih mjera.

Odgurnuo ju je od sebe.

-Nestani! Nestani.- rekao je bijesno stišćući zube.

Izletio je iz kuće kao sumanut. Bijeli dan zaslijepio ga je. Pozvao je taksi i brže-bolje uputio se u gradski trezor. Putem je bistrio um promatrajući plastičnu karticu. Još uvijek mu se činilo da su svi minuli događaji rezultat njegovih haluciniranja i paranoidnih napadaja. Taksi je vozio vrlo mirno.

Sony na samom rubu živaca ponavljao je jednu te istu mantru u glavi: -U trezoru su odgovori...u trezoru su odgovori.

115

~ZORAN HERCIGONJA~

Želio je samo da sve to ludilo čim prije nestane. Nakon onoga sa Sonjom, više ni sam nije bio siguran što je san, a što java.

Put mu se činio nekako dugim iako je zamolio taksista da vozi najkraćom relacijom.

Ubrzo su stigli.

Ušavši u zgradu gradskog trezora, našao se u prostoriji u kakvoj je već jedanput bio kada je ušao u zgradu uprave susjednog grada. Isti sivi zidovi, narančaste sjedalice poredane uredno uz zid i u središtu informativni pult s mladom djevojkom.

-Oprostite.- prekinuo ju je u poslu.

Hvatala ga je nervoza i htio je što prije doći do trezora.

-Da. Izvolite.- rekla je umilnim i ljubaznim tonom.

-Trebao bih do svojeg pretinca.- rekao je pomalo neodlučno.

-A kako je cijenjeno ime?- upitala je.

Na trenutak se smotao. Nije bio siguran treba li reći svoje ili bratovo ime.

-Laos.- rekao je oklijevajući.

-Aaa. Gospodine Ramone. Lijepo da ste nas posjetili. Nije vas bilo dobrih osma godina.- rekla je sa smiješkom na licu.

Zbunjeno ju je gledao. Osjećao se kao da vara sustav. Zbog tolike sličnosti s jednojajčanim blizancem, mislila je da je on Ramon. Prihvatio je igru.

-Ha, čujte, bio sam u inozemstvu pa nisam navraćao.- rekao je blago smiješeći se.

-Nadam se da još uvijek imate ključ pretinca trezora.- rekla je pripremajući se.

116

~Djeca Crnog Sunca~

Automatski je podigao ruku s karticom uglavljenom između kažiprsta i i srednjaka.

-Pođite onda za mnom.- rekla je vodeći ga kroz slabo osvijetljen hodnik do rešetaka gradskog trezora.

Otključavši vrata, tražila je broj njegovog pretinca.

-Evo, gospodine Laos. Vaš pretinac je ovdje. – rekla je pružajući mu ladicu pretinca.

-Možete ladicu odložiti i u miru pregledati u onoj izoliranoj prostoriji.- pokazala je na usku prostoriju koja je nalikovala komori za ispitivanje tlaka.

Naposljetku ga je ostavila samog.

-Kada završite, obavezno mi se javite da vratim vašu ladicu natrag na mjesto.- rekla je i otišla.

Zatvorivši vrata za sobom, odložio je ladicu na stol. Nije imao snage odmah otvoriti je. Sačekao je trenutak. Umetnuo je karticu u uređaj ladice. Programirana brava se otključala. Trenutak iščekivanja učinio ga je vrlo nemirnim. Posegnuo je rukom u džep jakne po tablete. No tamo nije bilo ničega. Tijelo je posegnulo samo od sebe. Halucinogena droga postavila je temelje ovisnosti. Zaboravio je na to kako je nestala posljednja bočica s lijekovima. Nadao se da kada otvori ladicu da će se sve konačno završiti. Žudio je konačnom kraju ove noćne more.

Pod otvorenim poklopcem ladice, nije se nalazilo mikroračunalo. Razočaranje je bilo jedino što je mogao osjetiti u tom trenutku. U ladici se nalazio samo starinski diktafon na kasetu i nekoliko listova s nacrtima mikroračunala.

-Jebemu!- vrisnuo je lupivši rukom u stol.

117

~ZORAN HERCIGONJA~

Gomila negativnih emocija razdirala je tijelo. Škrgutao je zubima od bijesa. Poželio je nekoga ubiti.

-Prokleti gad!- vrisnuo je. Želio je samo da se sve ovo završi što prije. No kraja nije nigdje bilo. Mikroračunalo je ishlapilo iz ladice pretinca kao i njegova nada u završetak traume. Prelistao je papire s nacrtima.

Presjeke cilindričnog mikroračunala nije baš najbolje razumio.

Sve je bilo puno komponenti i silicijskih pločica. Papire je zgužvao od bijesa i bacio ih pod stol. Jedino što je ostalo u ladici, bio je diktafon. Iako je gubio nadu u konačan kraj ove noćne more, odlučio je uključiti diktafon.

Vrpca je zakrčala na početku, a onda se začuo dugo očekivani Ramonov glas.

-Dragi Sony.

Zadrhtao je čuvši bratov glas. Nikada Ramonov glas nije bio toliko oštar i ozbiljan kao sada, usredotočen na ono bitno.

Slušao je svoje ime izgovoreno Ramonovim glasom. Doimalo se tako stvarno kao da je tu. Prve suze kapale su po zgužvanim nacrtima mikroračunala. Sonya je boljelo srce. Osjećao je tako snažnu povezanost s Ramonom kao nikada u životu.

-Ramon je očito morao umrijeti da bi on uspio ostvariti bliskost sa svojim blizancem.- pomislio je.

-Sony ako ovo slušaš, ja sam onda već vjerojatno mrtav.

Najvjerojatnije su me ubili na najbrutalniji način što je bilo za očekivati nakon svega. Oni su jednostavni takvi: brutalni i krvoločni.

Sony je u suzama pratio Ramonov glas. Bio je moćan i energičan, kakva je i bila sama Ramonova ličnost. Na trenutke je zamišljao da s Ramonom vodi razgovor ispred vatre kamina.

118

~Djeca Crnog Sunca~

-Svijet nije onakav kakvim se čini. U svijetu koji još nisi upoznao, događa se nešto puno složenije, nego li možeš zamisliti.

Stvari koje ću ti reći najvjerojatnije će izmijeniti tvoju predodžbu svijeta do temelja i poraziti te. Poznavajući tvoju krhku narav, upozoravam te: moraš biti jak. Jedino tako ćeš zadatak koji ti predajem moći izvršiti do kraja. I sâm sam prošao kroz osobni vrtlog razočaranja, konfuzije i odsutnosti. Bilo je trenutaka kada sam poželio dići ruku na sebe, no izdržao sam.

Sony je predosjećao nešto jako loše, neku teoriju zavjere. Bio mu je poznat djelomičan temat problema koji je pokupio od Sergija. Uz diktafon Ramon mu je postao blizak kao nikada u životu. Jedino su neizravnim putem ta dvojica udaljenih otoka mogli ostvariti bliskost kao prava braća.

-Totalni apsurd.- pomislio je.

-Kada sam počeo raditi kao inženjer u vrijeme procvata ovog gradića, pristupio sam odredu Crnog Sunca. Ta organizacija mi se činila kao dobrodošlim prilogom i dopunom mojih sposobnosti. Nisam ni pomislio kako će me to uvući u nešto dublje.

Crno Sunce je isprva izgledalo kao ljudska organizacija, no vrijeme je otkrilo nešto puno složenije.

Sony je naćulio uši. Gotovo siguran u sebe i svoj sažetak priče o organizaciji Crnog Sunca, počeo je iznova sumnjati.

Ponajprije u vjerodostojnost bratovih riječi, a onda u sve ono što mu je ispričao Sergije.

-S vremenom sam shvatio da sam samo marginalac Crnog Sunca. Glavni akteri bili su manjinska skupina koja je samu sebe nazivala „bićima višeg ranga“. Znam da će sljedeće pomutiti tvoju osjetljivu maštu, no jednostavno ti to moram reći. Činit će ti se nevjerojatnim ono što govorim, ali vjeruj mi na 119

~ZORAN HERCIGONJA~

riječ, molim te. Crnim Suncem upravljaju potomci palih anđela. Kako su anđeli prije više tisuća godina zbačeni ovdje na Zemlju u zatočeništvo, vidjeli su da propadaju u ovom kavezu prolaznosti. Počeli su se raspadati, a time je umirala i njihova iskra života. Znam da ti ovo izgleda nevjerojatno. Možda si od nekog drugog uspio čuti kojekakve netočne informacije. No vjeruj mi, sve te priče koje si do sada čuo o organizaciji Crnog Sunca, plod su ljudske perspektive, odnosno interpretacije onog što su im bića višeg ranga servirala. I sâm sam vjerovao u te priče dok nisam došao do delikatnijih informacija.

Sony se grohotom nasmijao. Izolirana prostorija je upijala njegov glas. Znao je da ga nitko ne može čuti. Gnušao se nad pričom o bićima koja ne postoje, kako je do sada bio uvjeren. No prisjećajući se nedavnog iskustva sa Sonjom i njezinim krilima, počeo je pomalo nadilaziti sumnju i vjerovati priči.

-Kako su njihova tijela propadala, duše se raspršivale u ništavilo, tražili su način kako opstati u kavezu svojeg usuda. Tako su s vremenom našli način i parili se s ljudskim ženkama. Pali anđeli dali su krila ljudskim bićima. Iz tog gotovo nemogućeg odnosa, rodili su se prvi mješanci koje su zvali Nefilima. Bili su to krilati antropoidni divovi koji su kroz povijest upravljali kormilom ljudskog roda. Skriveni u sjeni, oni su izazivali ratove.

Dobro poznavajući prirodu čovjeka kojoj su ih poučili preci, Pali anđeli igrali su igrice, spletkarili izazivajući goleme štete u inat praroditelju svih: Pradavnom. Željeli su mu se osvetiti za izdaju i utamničenje svojih praroditelja, izvornih nebeskih anđela. No već u tim prvim trenucima postojali su oni kojima je bilo dosta gledati nevina stradanja ljudskih bića. I tako je već u samome početku nastala podjela u organizaciji Crnog Sunca.

120

~Djeca Crnog Sunca~

Sony je ustao usred prostorije i rukama obujmio glavu. Stvari su izmicale kontroli.

-Potomci palih anđela među ljudima?- rekao je zbunjeno okrećući se na jednoj nozi.

Doista, Ramonova priča je djelovala nesuvislo i nestvarno.

Bratski osjećaj jednojajčanog blizanca nije mu dopuštao sumnjati u istinitost bratovih tvrdnji.

-Od davnina Crno Sunce je nosilo ždrijeb podijeljene braće kainske i abelovske krvi. Disidentski orijentirani, Nefili su počeli kooperirati s ljudima. Unajmljivali su ljude kao plaćenike kako bi njihova manjinska organizacija strateški dominirala nad ljudskom civilizacijom. Uspjeli su u tome. No onda se pojavio još jedan problem: propadanje njihove dugovječnosti. Nefili su shvatili da su njihova propadljiva tijela rezultat prostornovremenskih zakona fizičkog svijeta. Shvatili su da moraju nešto učiniti da bi spasili svoja tijela. Istražujući ljudsku prirodu, našli su „hranu“ za svoja tijela i egzistenciju. Pronašli su pouzdan izvor energije: ljudsku agresivnu kainsku, ubilačku prirodu. Istražujući pozitivan učinak negativne energije na njihova tijela i dugovječnost proizveden agresivnošću čovjeka, koja se prometnula kroz ratove, krvne žrtve i stradanja tijekom tisuća godina, huškali su ljude jedne na druge tjerajući ih u rat i međusobnu destrukciju. Hranili su svoja tijela negativnom energijom ljudskog bića. Čovjek po prirodi dobar i naivan, pretvoren je u krvoločnog lovca u okovima zlikovačkih potomaka palih anđela. No druga strana poduzimala je sve što je mogla da zaustavi pokolje slijedeći svoju pravu anđeosku prirodu. Štitila je ljude. Potomci palih anđela koji su težili svojoj iskonskoj svrsi i prirodi, tragali su za drugim načina opstanka na planetu Zemlji.

121

~ZORAN HERCIGONJA~

Ono što je nastalo kao esencija ljubavi i dobrote, bila je prava i dugovječna hrana za regeneraciju njihovih habitusa. Samo što je postupak dobivanja pozitivne energije kroz ljubav i dobrotu bio složen i nepristupačan, ali moguć. Zato su izgradili gradove, bedeme i tehnologiju kojom su se branili od strateški prepredenih odmetnutih sinova krilatih anđela.

Sony je opet ustao sa stolca i okretao se oko sebe trljajući oči stisnutim šakama, gotovo ne vjerujući riječima svoga blizanca.

-Postupak za izdvajanje esencijalne matrice pozitivne energije je složen; brži i jeftiniji način je dobivanje negativne energije.

Tome su se priklonili kainski Nefili. Cijeli srednji vijek je bio pojilište negativne energije za Nefile. No onda je došla renesansa.

Dobra strana Crnog Sunca je konačno prividno pobijedila.

Sonyju je bila jasna teza o borbi između sila dobra i zla. Znao je da ako su riječi njegovog brata istinite, da se nalazi u ogromnoj opasnosti. No još uvijek nije razumio kakve veze onaj uređaj za ometanje signala ima s njime.

-Kako su ljudi postajali sve svjesniji sebe, situacije i postojanja disidentstva organizacije Crnog Sunca, odmetnuti sinovi su gubili rat i bitke. Zlikovački Nefili su osjetili nemoć pred ljudima. Morali su osmisliti novi način kako će izazvati agresivnost ljudi. Ljudi su se razvili zahvaljujući dijelu odreda Crnog sunca koji se borio za prosperitet. Pobunjeni anđeli nasuprot anđela koji su slijedili iskonska načela i svrhu postojanja, razvijali su nove načine zavođenja ljudi. Svaki odmak iz stoljeća u stoljeće, rezultirao je ratovima. S vremenom organizacija Crnog Sunca je jačala svoju kainsku polovicu. Kako su izgubili moć upravljanja ljudima i proizvodnje sirove negativne energije, odlučili su izgraditi nešto vrlo zlikovački: stroj koji će emitirati zrake za umjetno poticanje nekontrolirane agresije ljudi.

122

~Djeca Crnog Sunca~

Iako je glas iz malene kutije diktafona bio jasan i nedvosmislen, Sonya je obuzimala neka posebna vrsta jeze. Pojam i spomen anđela povezivao je s jutrošnjom vizijom krilate ljepotice Sonje. Vjerujući gotovo slijepo u svaku bratovu riječ, pronalazio je poveznice s onime što mu je prenio Sergije. No sve vrijeme se pitao kada će Ramon prijeći na ono bitno: mikroračunalo kojeg su svi toliko željno iščekivali.

-Najzanimljivije je to da su zlikovački Nefili zagospodarili svim ljudskim medijima. Put na Mjesec je ostvaren već u devetnaestom stoljeću, a ne dvadesetom kako su mediji oglasili masama. Sjeti se samo slijetanja na Mjesec. Sjećaš se trenutka kada je došlo do prekida signala zbog navodne tamne strane Mjeseca. Ma gluposti! Prekid se zbio zbog toga što je stroj otkriven. No vješto su ga skrili i medijski popratili priču o slijetanju i prekidu signala zbog tamne strane Mjeseca. Bila je to velika uspješnica za zlikovce. Kako su dobri odredi Crnog Sunca poduzimali stalne gerilske akcije, stroj nije bio pokrenut prije dvadesetog stoljeća. Mnogo se krvi prolilo, mnogo se krila polomilo. Tajni ratovi na Zemlji, proširili su se na atmosferu i Mjesec. Dvadeseto stoljeće postiglo je veliki bum. Stroj je pokrenut i ljudska bića su izginula u dva svjetska rata. Zlikovački odredi Crnog Sunca ponovno su uspostavili pojilište svoje egzistencije.

Sony je uspješno povezivao sve rečeno, no i dalje ga je kopkalo: gdje je mikroračunalo?

-Sony. Došlo je i vrijeme kada je naš mladi uzrast morao nešto poduzeti. Kako sam ušao u odred Crnog Sunca kao ljudski plaćenik na strani dobrih Nefila, dosjetio sam se da bi mogli izgraditi uređaje koji će ometati emitiranje zlikovačkog signala.

123

~ZORAN HERCIGONJA~

Uspješno sam konstruirao sedam takvih uređaja za ometanje.

No ni jedan nije proradio.

Tu je nastao tajac. Ramon je zašutio. Sony, misleći da se diktafon pokvario, uzeo ga je u ruke i protresao. Trenutak šutnje navješćivao je vrlo šokantnu vijest.

-Sony. Ovo ti govorim u velikome povjerenju. Ipak smo braća po krvi i više od toga. Oprosti prije svega što sam te uvukao u takvu zavrzlamu i opasnost. No naposljetku moraš čuti istinu.

Slutio je nešto vrlo loše. Znao je da će ga sada prostrijeliti metak bratovih inteligentnih poteza.

-Sony. Ti uređaji su potpuno beskorisni.- zastao je.

Ponovno tajac.

Sony nije mogao vjerovati da se ovo događa. Sve ovo je bilo za ništa. Sva galama i strah i trud bili su posvema beskorisni.

-Nema mikroračunala za kojim svi tragaju. Još dok sam bio živ, zlikovci su tražili to mikroračunalo i nacrte istog. Željeli su spriječiti našu tehnologiju koja ionako nikada ne bi proradila.

Radio sam s jednim uskim krugom ljudi i anđela na tim uređajima. Zaključili smo da je nemoguće proniknuti u princip rada stroja za izazivanje nekontrolirane agresije. Jednostavno, koliko god smo koristili svoju prirođenu inteligenciju, nismo uspjeli shvatiti princip rada tog stroja. A to je bilo bitno da bismo konstruirali antagonistički instrumentarij osobne zaštite svakog čovjeka. Tako nam je preostalo samo jedno: obmana. Kako smo sumnjali da u našem odredu organizacije Crnog Sunca postoji krtica, odlučili smo prešutjeti dio o neuspjehu. Praveći se da uspješno radimo na uređajima i mikroračunalu, uspjeli smo navesti medijskim manipulacijama sve krtice i zlikovački dio odreda Crnog Sunca da progutaju mamac. Željeli smo 124

~Djeca Crnog Sunca~

ih navesti da poduzimajući akcije u strahu pred ometanjem signala njihovog jedinog izvora hrane otkriju svoje položaje kako bismo ih mogli napasti i spriječiti daljnje ratove i ubijanja i naposljetku isključiti stroj.

Sony je zinuo.

-Dragi brate. Mikroračunalo za kojim svi tragaju jednostavno ne postoji. Postoje nacrti, ali oni su lažni isto koliko i obmana koju smo pustili u medije.

Sony je želio razbiti stol u sobici. Osjećao se izvaranim i izdanim od vlastitog brata. Nije znao kamo ni kuda, kome se obratiti u ovome čudnom trenutku. Mayeru više nije mogao pogledati u oči, a Sonja? Sonja je bila također osjetljiva tema. Nakon što je čuo uznemirujuće informacije, počeo je vjerovati kako je i sama Sonja krtica, obični uhoda.

-Sony.- pokajnički je zavapio Ramonov glas.

-Nakon što snimka dođe do kraja uređaj će se uništiti sam od sebe; tako je programiran. Ti si jedini u posjedu ovih informacija i pazi što radiš. Ako zaškripi do te mjere da će te proganjati ili mučiti, u ladici sam ti ostavio nešto čime ćeš prikratiti muke.

Ako možeš, oprosti mi, brate moj, na svemu.- izdahnuo je tužni Ramonov glas.

Diktafon se zapalio baš onako kako je i sam Ramon rekao.

Gledajući u dim spaljenog i uništenog diktafona, Sony se trgne.

Navalom bijesa razbije ladicu.

-Prokletniče! Opet mi ovo radiš.- uzviknuo je.

Da je mogao, vjerojatno bi golim rukama zadavio Ramona.

-Izdajniče!- gorjelo je u njemu.

125

~ZORAN HERCIGONJA~

Svjestan u što ga je brat uvalio, imao je samo jedan izlaz: pobjeći glavom bez obzira i promijeniti identitet. Znao je da će ga tražiti i sumnjičiti za otmicu mikroračunala koje uopće ne postoji. Želio je umrijeti i nestati s planeta Zemlje. Bio je umoran od priče o anđelima, ratovima i neumornoj borbi između crnog i bijelog. Želio je samo prokleto nestati.

Iz razbijene ladice pretinca ispala je kapsula s metalnom cilindričnom ovojnicom. Uzeo ju je i proučavao. Unutra je bila tableta koja rješava sve probleme. Znao je na što njegov brat misli kada je rekao da će time prikratiti muke. To je bila potpuno bezopasna tabletica cijankalija. Stavio ju je u džep za svaki slučaj.

Vrata izolirane sobe naglo su se otvorila i u glavu ga je dočekao tupi udarac. Pred Sonyjevim očima nestalo je svijeta.

Probudio se vezan za stolac u potpunome mraku. Ritnuo se ne bi li se tako oslobodio. Iz dubine mraka začuo se poznati smijeh.

-Tko je to!?- viknuo je poput ranjene zvijeri.

-Zar me se ne sjećaš, Sony?- upitao je glas iz mraka.

-Pokaži se, kukavice!- zapovjedio je Sony.

-Nisi u poziciji zapovijedati, Sony.- rekao je glas paleći pritom projektor.

Na plafonu kupole, rasule su se zvijezde. Znao je gdje se nalazi: gradski planetarij. Bio je zarobljen u Tehničkom muzeju. Glas se sve više približavao. Iz mraka je bliještala jedna metalna zakovica koja mu je bila i više nego poznata.

-Ti!. Što želiš?- upitao je trzajući se na stolcu.

126

~Djeca Crnog Sunca~

-Sony. Pa ne možeš tako sa mnom. Nismo mi bilo tko.- rekao je ženski glas.

Projektor je obasjavao strop kupole planetarija vrlo jasno i romantično. Sony je osjećao tjeskobu uobičajeno. Srce je treperilo u grudima.

Iz mraka je izašao čovjek u mantilu sa crnim šeširom i sjajnom zakovicom na samome obodu šešira.

-Tiii.- ponovio je.

Konačno je licem u lice gledao čovjeka u crnom mantilu. Taj isti čovjek ga je opsjedao dražeći njegovu osjetljivu maštu.

-Sony. Zar me ne prepoznaješ?-rekao je ženski glas ispod mantila i šešira sa zakovicom na obodu.

Sonyju je glas bio poznat; zapravo činio mu se nevjerojatnim. Čovjek pred njim je strgnuo mantil sa sebe i bacio šešir ravno u Sonyjevo lice.

-Sony! To sam samo ja.- rekao je ženski glas.

Pred sobom je gledao krilatu ženu koja ga je podsjećala na davnu ljubav: Milu.

-To je nemoguće.- rekao je zaprepašten.

Sjela mu je u krilu i sočnim poljupcem ga podsjetila na davne dane.

-Mila. Kako si preživjela...- buncao je.

Nije mogao povezati njezina krila s njom i njezinim izgledom.

-Mislio si, jadni crve, da sam ja tu neka usplahirena djevojčica teškog karaktera.-rekla je sadistički smiješeći se.

-Vidiš, tvoj brat je bio opasan igrač. Nije nam htio odati jednu veliku tajnu. Zato smo ga spalili kao što ćemo spaliti i tvoje 127

~ZORAN HERCIGONJA~

poznanike ako nam ne kažeš gdje je mikroračunalo!- zarežala je i pljusnula ga po licu.

Planetarij je odjednom postao osvijetljen. Sony je zaprepašteno preko Milina krila gledao starog, sada krilatog Mayera, kako polijeva benzinom svezane Sonju i Sergija. Bili su ušutkani ljepljivom trakom preko usana. U Sonyju je kiptjelo.

Mila je ustala iz njegovog krila i mahala po planetariju.

-Sony, ovo sam prolazila s tvojim tvrdoglavim blizancem; nemoj da te snađe ista sudbina kao i njega. Kaži gdje je to prokleto mikroračunalo ili će oni umrijeti.- rekla je paleći upaljač.

-Nemoj! Stani!- preklinjao je.

Sonja i Sergej otimali su se na stolici dok ih je stari Mayer obilno polijevao benzinom. Stara i očerupana krila izgledala su kao da imaju šugu. Mayer se linjao. Iza sebe je ostavljao trag počupanog perja. Izgledao je kao jastuk kojem ispada perje.

-Mila. Molim te nemoj. Zar ti moj brat nije ništa značio u životu?- upitao je.

-On je bio samo jedan od ljudi: niža rasa!- zarežala je.

Njezina bijela krila treperila su ispod svjetla kupole.

-Znam da ti je Ramon odao lokaciju; našli smo spaljen diktafon i uništene nacrte. Požar koji si izazvao s onim diktafonom, spalio je nacrte.- rekla je srdito.

-Ti si ga ubila je l›da? Sve je ono bila predstava za mene.- konstatirao je.

-Da, Sony. Sve je to bilo samo za tebe. Znali smo dugo da te brat dobro uputio u sve; samo je bilo pitanje vremena kada ćeš isploviti s odgovorima na površinu.- obratio se Mayer.

-Zato ste me drogirali.- kontrirao je Mayeru.

128

~Djeca Crnog Sunca~

-Da, Sony. Željeli smo na lak način doći do podataka. No kako si i sam tvrdoglav kao i tvoj brat, morat ćemo težim putem.rekao je zalijevajući Sergija benzinom gušeći ga.

-Sony. Upaljač neće još dugo gorjeti. Kaži mi sad ili ih pusti da izgore.- odlučno je konstatirala.

-Dobro!- viknuo je.

-Ako ti kažem gdje je, hoćeš li ih pustiti?- upitao je drhtavim glasom.

Sonja i Sergije mumljali su preko selotejpom zalijepljenih usana. Sony je znao što to znači. Nemoj odati informaciju ni pod koju cijenu; ni pod cijenu života. Želio ih je spasiti. Previše je toga bitnoga izgubio u životu da bi ponovno žrtvovao još ovo dvoje nevinih života.

-Reći ću ti.-obratio se Mili.

-Dobro. Gukni već jednom!- rekao je Mayer nakostriješenih krila.

-Mikroračunalo se nalazi u Tehničkom muzeju tik do nas.- rekao je vjerujući da će progutati laž.

Mayerove oči su sijevnule.

-Gdje točno Sony!?- vikao je.

-U cijevi njemačkog tenka iz Drugog svjetskog rata.- rekao je glumeći ozbiljnost.

-Bravo, Sony, bravo. Vidiš da nije bilo teško.- odgovorila je Mila bacajući upaljač na dvoje vezanih.

Benzin se zapalio. Sergije i Sonja gorjeli su kao dvije ogromne baklje. Proizvodili su nečovječne zvukove kakve su proizvodile samo vještice kada su ih spaljivali na lomačama.

129

-Kurvo!- vikao je.

-Prevarila si me, ali sam i ja tebe!- srdito je izjavio.

Majer i Mila su se okrenuli rastvarajući golema krila.

-Što? Lagao si nam?- uskliknuo je Mayer.

Sony je uspio nekako osloboditi jednu ruku. Uvukao ju je u džep i iz njega izvukao kapsulu cijankalija. Stavio ju je među zube.

-Nikada nećete saznati gdje se krije mikroračunalo. Prije ćete svi izginuti, gamadi krilata!Mila je sletjela na njega. Tukla ga je rukama svom snagom po licu. Dobro je podnosio njene udarce smijuljeći se. Jedino mu je ta naslada nakon svega ostala. Vidio je koliko je očajna i krhka. Znao je da obmana djeluje i tako je moralo ostati.

-Ubit ću te ako mi ne kažeš!- vikala je nastavljajući ga tući po licu dok se on samo smijuljio.

Pogodila ga je ravno u čeljust. Pregrizao je kapsulu. Sergije i Sonja klonuli su među plamenim jezicima. Duša im se preselila u neki drugi svijet. Plamen vatrenog prstena oko njih jenjavao je u njegovim očima. Više nije osjećao udarce. Više ga nije bilo briga ni za što. Osjećao se sretno i zadovoljno.

Napravio je nekoliko koraka po šumi. Hladan zrak dotaknuo mu je obraze. Pred njim se pružala duga i besciljna šetnja jesenjom šumom. Bio je sretan zbog toga. Zna on da ga čeka vječnost bez buha, anđela i snomorica.

130

Zbirke pjesama:

Krhotine stakla

Okamine

Bezimene pukotine

Anatomija melankolije

Fractus

Sinis

Strojni larinks

Izabrane pjesme

131

Zbirke kratkih priÄ?a i knjige pripovjedaka:

Svi gjavli i gromovi

Ogrebotine

Der Teufel

Svjetovi intimnih egzilija

Zaboravljeni

Kratki romani:

Rekvijem nasukanih

132

Potestas Clavium