Sapphoart - Godina 3-Broj 3- 2019 by Zoran Hercigonja

GODINA 3/BROJ 3/ 2019 |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||

WEB: sapphoart.wordpress.com

Impressum: ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||| ISSN 2584-3974 Naslov: Sapphoart-časopis za poeziju Autor: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Glavni i izvršni urednik: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Nakladnik: Vlastita naklada autora Mjesto i godina objavljivanja: Varaždin, 2019. Web: sapphoart.wordpress.com Kontakt e-mail adresa: zoran.hercigonja@gmail.com Godina objavljivanja: Godina 3./ 2019. *** Časopis Sapphoart izlazi jedanput godišnje u digitalnoj verziji. Izlazi krajem 12 mjeseca svake tekuće godine.

*Časopis je besplatan i neprofitan.* *Radovi se ne honoriraju.* Radove objavljene u časopisu “Sapphoart” dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Građa časopisa, arhivirana je u Hrvatskom arhivu web-a (HAW). Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NCND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje. Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

SADRŽAJ: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29.

In memoriam Branko Radaković [4] Dvije krajnosti nadahnuća [9] Intervju s Bojanom Tasićem [10] Grafički oblik pjesme [12] Predolimpijski bogovi [15] Intervju s Danilom Radočajem [17] San proćakulala [20] Tko je Cvijeta Zuzorić ? [22] Konopci s otiskom vrata [24] Katica Badovinac [26] Biljana Kovačević [27] Marija Juračić [28] Zoran Šolaja [29] Stanka Sršen [30] Denis Kožljan [31] Sanja Atanasova [32] Snježana Budanec [33] Dušan Dojčinović [34] Bojan Tasić [35] Josip Horvat Macado [36] Ivan Domančić [37] Jadranka Varga [38] Ante Dolić-Borky [39] Paško Romić Croatovski [40] Dina Bavčić [41] Milan Drašković [42] Tijana Radulović [43] Nada Matović [44] Igor Divković [48]

30. Predstavljanje zbirke poezije Biljane Kovačević [49] 31. Na putu do prestola [recenzija Branislava Markovića] [50] 32. Intervju s Andreom Turkovićem [55] 33. Od nekad do sad...[58] 34. Do kraja okrenut tradicionalnom stvaralaštvu [59] 35. Mate Balota [63] 36. ...par besid z Iris Aničić [67] 37. Recenzija: Vreme brutalnih dobronamjernika [70] 38. Objavljen zbornik „U srcu gazele“ [72] 39. Kratak osvrt na roman „Iza osmijeha, prokleto sama“ [73] 40. Beat pjesništvo [74] 41. Objavljena antologija „Konačište“ [79]

IN MEMORIAM: BRANKO RADAKOVIĆ (1982-2018), Intervju sa multimedijalnim umjetnikom Brankom Radakovićem pok.

Izuzetna mi je čast javnosti predstaviti mog prijatelja, multimedijalnog umjetnika, borca za slobodu kulturnog izričaja, gospodina Branka Radakovića. Rođen u Paraćinu, a živi i radi kao profesor likovne kulture u Baču, Branko ne prestaje javnost iznenađivati svojim novim projektima. Za početak, Branko, možete li nam reći u kojim ste granama multimedijalnog svijeta umjetnosti trenutno zastupljeni? Trenutno je, kao što je od druge polovine 2006. u mom kreativnom svetu, pre svega, najzastupljenije filmsko stvaralaštvo. Nedavno sam završio snimanje svoja dva nova filma. Jedan je dokumentarni i on govori o piscu, kolumnistkinji i performerki Olgi Stojanović, a drugi je kratki eksperimentalni rad koji će se najverovatnije zvati ”Čist srpski film u 2013. godini”. Oba navedena, sada treba što bolje izmontirati. Pored toga, sa svojim prijateljem, rediteljem i teoretičarem filma Mladenom Milosavljevićem sarađujem u radu na dva njegova nova ostvarenja. Na jednom ću biti potpisan kao kompozitor muzike. To ostvarenje je dokumentarac o životu štićenika prih-

vatilišta za odrasle koje se nalazi u Beogradu i u kojoj je nažalost boravila pred kraj života i magična Margita Stefanović. U drugom filmu koji će se snimati krajem jula, imaću jednu od glavnih uloga. Biće to interesantan horor i verujem prekretnički, što se tiče tog žanra za srpsku kinematografiju. Ja sam se do sada pojavljivao kao glumac u ostvarenjima koje sam režirao, a ovo će mi biti prvi put u životu da imam samo posao glumca na jednom filmu, što me posebno raduje jer, između ostalog, neću biti opterećen raznim drugim stvarima koje su veoma naporne kada radite i kao scenarista, i kao reditelj i kada ste ispred kamere, pa se nadam da ću tako moći da izvučem maksimum kao glumac i pokažem da nisam tako loš i samo u tom domenu.

Pored rada na filmovima, u neko skorije vreme treba da izrecitujem uz muziku, pesmu mog velikog prijatelja – pesnika i rok kritičara Milana B. Popovića – ”Ubuduće ne pričaj o budućnosti” koja će se naći na njegovoj sledećoj kompilaciji i koja izlazi sledeće godine. Na njoj će pored mene biti još mnogo zanimljivih bendova i stvaraoca koji će raditi muziku na njegove stihove, te mi je jako drago što sam deo toga i s velikim uživanjem ću to uraditi. Milan je, kao što je to poznato, na prvoj svojoj kompilaciji već radio to – skupio bendove koji su na njegove poetske tekstove napravili muzičke numere, a ovo je nastavak te njegove priče. Obično kod svestranog entuzijaste, nekako, rekla bih, sve započinje poezijom odnosno stihovima? Je li i kod Vas to slučaj ili se paralelno kroz život stapao interes za poeziju jednako s ostalim umjetničkim disciplinama? Kod mene sve ide nekako samo mojim nekim specifičnim putem koji se ne može porediti s ostalim stvaraocima. Ovo nisam rekao da bi zvučalo uobraženo ali je ipak tako ispalo, ali kada kažem da sam to rekao jer mislim da svaki pravi kreativac ima svoj poseban put, nadam se da će ispasti manje uobraženo. Kod mene je sve dolazilo spontano i s velikom zaljubljenošću koja se kasnije pretvarala u veliku strast i ljubav, a potom u jedan ekstremni perfekcionizam. Sve u svemu, ništa nije bilo na silu. Paralelno sam se zaljubljivao u par umetničkih disciplina odjednom, što je verovatno nemoralno ali to je bilo jače od mene. U svakom slučaju, činjenica je da u mom srcu ima dovoljno mesta za sve umetnosti, a kada se bavim filmom, onda nijedna umetnost koju volim nije zapostavljena jer film je skup svih umetnosti, te tako ne mora da brinem da li je neka od umetničkih disciplina ljubomorna zato što sam se više posvetio jednoj ili nekoj drugoj umetničkoj grani. Na filmu ih sve spojim i svi smo zadovoljni. Imala sam priliku pročitati i osvrnuti se na Vašu pjesničku zbirku “Trag koji ostaje”. Možete li nam reći jesam li i koliko u pravu, ako kažem kako ste njome zapravo oslikali svoje “Drugo ja”? To sam samo ja. U meni ima puno ličnosti i većina njih su prisutne u toj zbirci. Tu sam bio apsolutno iskren u izrazu, kao što i inače jesam iskren u svemu što radim. To nekad može biti pogubno po moj položaj u medijskom cirkusu koji nameće neka leva pravila, a ja ne volim pravila i sada sam apsolutno siguran da kvalitet dolazi do šire publike, samo što treba puno vremena da prođe ali kada ga oseti masa, onda više nema padanja.

Onda vas ili vole ili ne podnose jer ste beskompromisni ali ono što je slatko u svemu tome je saznanje da ste bili na pravom putu i da će ono što radite biti prisutno i kada fizički nestanete s ove planete. To je pobeda pred kojom padaju oni trenutno aktuelni. To su oni koji se ulizuju postojećoj strukturi koja kroji određene smešne šeme. Oni su zapravo uvek nemoćni dok ja bivam ignorisan neko vreme ali kada dođem do šire publike, ostajem tu, uvek. Vi ste mlad umjetnik, a iza sebe ostavili ste pečat ne samo u pisanoj riječi, već ste se okušali i u slikarstvu, a onda u glazbenoj produkcijii, te i u filmskoj umjetnosti. Kažite našim čitateljima kako se u kratko vrijeme može doći do tako velikih ostvarenja i potvrdite nam na svom primjeru tvrdnju kako je “umjetnost zapravo sklad riječi, slike, glazbe i fima”! Neki od glavnih vodilja koje morate da posedujete da bi ste došli do velikih dela su upornost, srce, iskrenost pre svega, prema sebi, konstantan rad, potpuna uverenost u ono što stvarate jer ako postoji i mala sumnja, bolje je da se ni ne počinje s tako trnovitim i brdovitim putanjama. Ta uverenost je i opasna jer postoji velika mogućnost da ako ste i suviše inventivni, mogu da vas gledaju kao ludaka, što može biti neprijatno. Naravno, ništa od velikih dela ako nema kontinuiranog usavršavanja jer mi moramo da shvatimo da celog života učimo. Film je za mene savršenstvo moderne umetnosti. On je idealan za one koji su probali da se ostvare kroz razne vidove umetnosti i videli da imaju talenta ali nisu zadovoljni postignutim, a hteli bi da krenu u nešto drugo dok s druge strane ne mogu da se oproste ni od jedne umetnosti tako lako. Takvima bih preporučio da probaju da se bave filmom jer je on, kao što već rekoh, spoj svih umetnosti. Ja se recimo ne mogu odvojiti ni od jedne umetnosti. Sa njom živim od jutra do sledećeg jutra. Ne mogu da razumem ljude koji prave ogromne pauze u svom radu jer je jako bitan kontinuitet. Pravi umetnik ne može da pravi drastične prekide osim ako ima neke ozbiljne zdravstvene probleme, mada sam ja dokazao da ni to ne može da vas spreči da radite jer sam i u bolnici dok sam jednom ležao kao pacijent, snimao film, iako su mi doktori zabranili snimanje.

Veoma sam neposlušan i tvrdoglav u privatnom životu, što nekad može biti odlično, a nekad loše po mene samog. U umetničkom pogledu uvek je korisno ali što se tiče zdravlja, ne znam, jer nisam zdravstveni radnik. Zadržimo se malo na Vašem interesu za dokumentarni film. Kažite nam koji su to naslovi s kojima ste sudjelovali na filmskim festivalima i koje ste nagrade osvojili? Imam dosta filmova i na jako puno festivala sam učestvovao. Izdvojio bih recimo, da sam i prošle i ove godine učestvovao, naravno s dva različita dugometražna dokumentarca, na čuvenom festivalu ”Beldoks” koji se održava u Beogradu, a prošle godine sam učestvovao na nekim svetskim festivalima ali ne s dokumentarcima. Na jednom od njih bio sam nominovan za nagradu. Bilo je to u Sao Paulu. Za nagradu mi je nominovan eksperimentalni film ”Pozdrav video kasetama!”. 2012. sam imao mnoge uspehe ali izdvojio bih i da sam na reviji nezavisnih filmova Srbije u ”Srpskom Holivudu” dobio drugu nagradu za srednjemetražni film ”To moram”. Do sada, jedini moj dokumentarac koji je dobio nagradu je ”Glas Božiji u narodu”. Osvojio je specijalnu nagradu na 8. festivalu dokumentarnog filma ”Zlatna buklija” koji je održan krajem aprila ove godine u Velikoj Plani. Kad radite na svojim umjetničkim projektima, vodite li se pravilom kako je bitna kvantiteta i mogućnost obezbjeđenja materijalne egzistencije ili je Vaš moto u stvaralačkom radu, sasvim nešto drugo? Važno mi je da imam najosnovnija sredstva za život. Ako to imam, mogu do mile volje da stvaram s najminimalnijm sredstvima. Gledam da uradim što profesionalnije ono što radim. To je ono što je najvažnije za mene. Niko vas u budućnosti neće pitati zbog čega nešto niste uradili, nego će ostati iza vas samo ono što ste uradili. Ako sam uspeo da uradim film u nemogućim uslovima, uspeo sam da uradim film, a nikoga nije briga kako sam ga stvorio (to je moj lični problem) i da li sam zaradio ili ostao bez para zbog određenog ostvarenja koje je realizovano. Moj motiv za stvaranje je, između ostalog, poriv da ostavim večni trag u umetnosti i time doprinesem umetnosti koja je danas na rubu totalne propasti. Spominjajući Vaše filmske projekte, nezaobilno je prisjetiti se filma “Bilo jednom u Paraćinu”. Jeste li s njim potpuno zadovoljni kao redatelj, montažer i snimatelj? Uvek može bolje ali da ne ulazim puno u tehničke detalje. Činjenica je da je to prvi film koji govori o paraćinskim rok autorima i to je dovoljno da bi se Paraćin ponosio njime ali i pored toga postoje neki 6

beznačajni tipovi iz tog mog rodnog grada koji su pokušavali da ga obezvrede, samo što je to ispalo besmisleno jer je taj dokumentarac priznat, između otalog, od ljudi koji su iskusni i značajni teoretičari filma, tako da… žao mi je ali i u toj rundi sam pobedio. Nadovezat ću se na prethodno pitanje i reći da je Branko Radaković, jednako snažno, s’ velikim interesom ušao u svijet glazbe. Imate i vlastiti bend, zalažete se za novo komponovane stvari, za sve ono što je drugačije ali kvalitetno u smislu bez otrcanih stvari, klišea. Tome u Brankovim projektima nema zasigurno mjesta. Možete li nam to konkretno potvrditi? Moja dela to pokazuju. Uticaji postoje ali to je neminovno. Sigurno je da otrcanosti nema. Za ostalo, neka drugi potvrđuju. Koji su bili vaši idoli u ranoj mladosti, mislim pri tom na svijet poezije, glazbe ali i filma? Ja danas nemam više idola ali u ranoj mladosti, imao sam, mogu reći, uzore iz sveta umetnosti. Od pesnika voleo sam, kao što i danas volim recimo Šarla Bodlera, Edgara Alana Poa, Žaka Prevera, Sergeja Jesenjina, Tina Ujevića i Radeta Drainca. U domenu muzike uvek bih na prvom mestu stavio Bitlse, a tu su negde i Džetro tal, mada kada bih napravio spisak mojih omiljenih muzičkih izvođača, glumaca, reditelja, filmskih kritičara, pisaca, pesnika… i kada bih počeo da pišem kroz koje sam sve faze prolazio, kakav su uticaj ostavila sva ta imena na mene i šta sam naučio od njih, bila bi to duga priča od koje bi mogla da se napravi jedna opširna knjiga. Ipak, izdvojiću i neke reditelje koji me posebno fasciniraju i danas, a to su: Stenli Kjubrik, Roman Polanski i Dejvid Linč. Na ovim našim prostorima za mene je bio i ostao najveći Emir Kusturica, mada jako cenim recimo i Kokana Rakonjca, Gorana Paskaljevića, Miloša Radivojevića, Dragana Kresoju i Žarka Dragojevića, dok kod hrvatske kinematografije volim npr. filmove Krste Papića, Zorana Tadića i Arsena Antona Ostojića.

Pročitah, listajući Vaše stranice, uratke na jednom mjestu “Protiv sam kapitalizma koji je pojeo pamet, dušu i srce ljudima”… Je li još uvijek tako mislite i otvoreno progovarate o Vašem buntu koji ste na neki način iznijeli u Vašoj zbirci poezije “Trag koji ostaje”? U toj zbirci i nema toliko bunta. Po meni, u njoj najviše vlada neka romantična atmosfera, mada ima pesama koje jesu buntovničke i kritički nastrojene ali onako, više indirektno. Ja sam, pošto sam godinama bio ignorisan od strane najmoćnijih medija, izgradio u sebi neki još oštriji stav, ne zato što sam se iskompleksirao (a možda se i jesam iskompleksirao) i ne zato da bi po svaku cenu provocirao, nego zato što u Srbiji vlada jedan neopevani bezobrazluk koji po meni prosto treba da se ismeva. I sve što sam stariji, sve sam otvoreniji i direktniji u tom buntu jer kapitalizam je zaista pojeo pamet, dušu i srce ljudima, a šta će biti s mlađim naraštajima koji tek stasavaju i žive u takvoj atmosferi, ne smem ni da zamislim. Pored toga što kritikujem, ja i konstantno mukotrpno radim i sve što sam stvorio, stvorio sam bez ičije fininansijske pomoći, te smatram da itekako imam prava da kritikujem jer sam i pored te moje apsolutne nezavisnosti nailazio na gomilu besmislenih tortura koje su smišljeno rađene da bi me omele u radu ali naravno bezuspešne su im bile sve akcije. Zaboravili su (mada vrlo je verovatno da to nikada nisu ni znali, niti će im to ikada dopreti do mozgova) na činjenicu da kvalitet uvek ispliva na površinu. Ja nemam čega da se plašim, pošto ne zavisim od vladajućih struktura koje su jedino jake kada su u grupama, a pojedinačno, manji su i od makovog zrna jer im, ili nije dozvoljeno da razmišljaju svojom glavom ili ni nemaju svoj stav o bilo čemu, te su u svakom pogledu jadni. Mišljenja sam da kapitalizam ne može da opstane i da će sam sebe pojesti jer ne mogu da vladaju samo bogataši. Oni su u manjini, dok većina umire od gladi, tako da mora doći do promene. I da ne dođe, ja sam do kraja, ljutiti protivnik današnjeg rezonovanja onih koji ne znaju da čitaju između redova, kao i protiv onog razmišljanja da se sve meri novcem jer to naprosto nije tako. Nikoli Tesli nije bio važan novac, a najveći je genije koji je hodao ovom planetom. Po današnjim merilima, on je znači bezvredan jer nije mu bilo stalo do novca, već do toga da stvori nešto važno za čovečanstvo. I to je zapravo najveće bogatsvto, a ne to što Žika, Mika ili Laza imaju milion evra, mozgove kojima upravljaju drugi, dok oni ne znaju šta će sa sobom i kao razmišljaju koju će diplomu da kupe, pa onda kada je kupe, upravljaju recimo nekom nazovi važnom kulturnom institucijom i niko se ne pita da li su oni sposobni da je vode jer oni pobogu, leže na parama.

Jeste li bili šikanirani zbog toga među svojim neistomišljenicima? Hoćete se svojih ideja, slobodnog djelovanja i izražavanja možda odreći ili Vam je namjera sasvim drugačija? Ne, nikada se neću odreći. Pre nego što nešto javno uradim, izgovorim ili napišem, dobro razmislim o tome i nikada se ne oglašavam tek radi reda, već iza toga stoji ozbiljan razlog. Sve što sam uradio do sada, čvrsto stojim iza toga. Kome se ne sviđa, ne mogu mu pomoći, niti želim ali žalosno je što ljudi s čvrstim stavom koji se razlikuje od opšteprihvaćenog, bivaju najčešće prokaženi od okoline. U civilizovanom društvu, to ne bi smelo da se dešava jer upravo ti današnji takozvani standardi žele navodno da stvore jednu klimu, gde one koji drugačije razmišljaju i deluju, treba poštovati. Ipak, ispostavilo se da se celo to forsiranje oko recimo termina tolerancija, krije zapravo zagovaranje jedne opšte netrpeljivosti među ljudima. Ja kada napravim i jedan sasvim običan film, ja mam velikih problema s određenim strukturama, što je van svake pameti. Mislm da je današnje društvo neuporedivo više nazadnije nego pre recimo 40 godina, što je jedan neverovatan paradoks. Mogu slobodno reći, i da sam svakodnevno izložen raznim vrstama šikaniranja ali već sam se navikao na to i danas mi zaista više ne mogu ništa bilo kakvi zli judi. Mene jedino mogu fizički ukloniti s lica ove planete i to je jedino što oni i mogu ali moj duh i intelekt neće moći jer protiv duha i intelekta ne postoji fizičko oružije, već se protiv takvih, fizički nevidljivih materija mogu boriti samo oni koji poseduju isto toliko ili više intelekta od onog s kojim već žele da se bore. Ipak, s takvim ljudima, ja ne vodim rat, već mogu samo da s intelektualnim neistomišljenicima dođem do nekih novih saznanja jer uvek postoji neko ko nešto više zna od nekog drugog i obrnuto, pa se tu preko određenih razmena energija mogu dopuniti neke praznine.

Doživljavao sam i neke mnogo neprijatnije stvari od npr. vređanja, kao što je recimo pokušaj ubistva ali to je duga priča koja će najverovatnije, na moju veliku žalost, jednom izaći u celosti, na vidalo, u medijima, jer su mi sva moguća, ne samo umetnička nego i ljudska prava ugrožena. Mogu, eto, da se pohvalim, da iako nisam član nijedne partije, niti sam ikada bio, imam već jedan pokušaj atentata na moju personu u svom CV-u. Šta bi tek bilo da sam predsednik. Ja nemam nijednog neprijatelja ali ispostavilo se da ima dosta onih koji smatraju da sam im ja neprijatelj, iz meni nepoznatih razloga. Ovo nije paranoja, nego postoji mnogo validnih dokaza za to, a ja samo želim nesmetano da stvaram i nikako mi nije jasno zbog čega postoje takvi ljudi jer se nikada nisam bavio nikakvim sumnjivim poslovima, niti sam bilo šta radio što bi moglo ugroziti nekoga. Kažite nam za kraj, postoji li nekoliko imena koji su ostavili traga u međusobnoj suradnji, a koja je svakako toliko potrebna svima nama umjetnicima prilikom iznošenja svojih impresija na multimedijalnu scenu? Postoji nekoliko osoba koje su ostavile na mene utisak da su iskreni i beskompromisni u onome što rade. Nema ih puno i ne bi ih hvalio, da se ne bi pokvarili, mada iskreno mislim da neće. S’ obzirom da Vi imate veliko iskustvo i čvrst stav, a i prošli ste put gde se izgrađeni stavovi teško mogu menjati, mogu reći da ste Vi jedna od retkih osoba koja ide do kraja u svojoj borbi i to je za svaku pohvalu. Zahvaljujem se gospodine Radakoviću na suradnji i želim puno uspjeha u daljnjem radu. Zahvaljujem se i ja Vama na pitanjima koja su bila

jako inspirativna i takođe i ja Vama želim puno uspeha u daljem radu. (PS: Ovaj je Intervju napravljen prije kratkog vremena kad je kolega Radaković dovršavao projekt Limunovo drvo i započela je suradnja na snimanju dokumentarca o liku i djelu Denis Kožljan…već je s njegove strane napisan i sinopsis…no, sudbina je nepredvidiva i ovog puta okrutna prema tebi dragi Branko…još uvijek sam pod dojmom i ne znam hoću li ikad pronaći odgovor “ZAŠTO”) piše:Denis Kožljan

Dvije krajnosti nadahnuća

Koliko ste puta zastali pred nekim izlogom privučeni pjesme, navodno, zapisivali i kasnije objavili. Zato ljepotom nekog predmeta? Mogli ste kupiti taj pred- se sačuvalo tako malo njegovih pjesama, ali svaka je met, vi i tisuće vaših sugrađana. samo srce poezije, niska riječi neprocjenjive ljepote. Svjesni ste toga da je predmet lijep, oku ugodan, ali Čitajući pjesme s raznih elektroničkih medija, moda on nije umjetnina. Djelo je to vještog zanatlije žemo zaključiti da postoje autori koji rijetko objavkoji je imao neku ideju, nadahnuće, zamisao, ali koji ljuju. To su oni koji iznad svega poštuju pjesničku je u trenutku nastanka djela mislio na neke druge riječ. Sami su sebi najveći kritičari. Misle da pjesmu stvari; kako će tržište reagirati na njegov proizvod, ne smiju pustiti u svijet dok je nisu dotjerali do savrhoće li zadovoljiti ukus publike, kakve će biti mo- šenstva, dok nije ojačala. Njeguju je kao dijete koje gućnosti prodaje. On će svoj proizvod u nepromije- još nije prohodalo. Stalno su u traganju za novim njenom obliku plasirati na tržište sve dok ga to tržiš- mogućnostima jezika. te bude tražilo. Postoji i druga krajnost. To su autori koji dnevno Za razliku od zanatskog, umjetničko djelo nastaje u napišu nekoliko pjesama. I objave ih istoga dana zatrenutku snažne inspiracije, u trenutku razgolićava- hvaljujući današnjim tehničkim mogućnostima. nja duše i ono je jedno jedino, neponovljivo. Zane- Dozvoljavam da čovjekom može ovladati inspiracija marit ću ostale osobine umjetničkog djela i zadržati kada stvara kao u deliriju, ali onda se dogodi da ga se na inspiraciji, toj erupciji osjećaja koji vas obu- neko vrijeme nema, da nadahnuće nestane. Duša pjezmu i u hipu uvuku u neki drugi svijet. snikova se odmara. Iz povijesti književnosti možemo saznati način ko- Ne znam što misliti o autorima koji objavljuju godijim su razni pjesnici stvarali. nama, svakog dana nekoliko pjesama, kao da ih proiPročitat ćemo da je Kranjčević teško dovršavao svo- zvode na tvorničkoj traci i to pjesama različite temaje pjesme. Jednom rođenu, pjesmu je stalno prekra- tike. Iza sebe imaju nekoliko tisuća objavljenih pjejao, dopisivao, brisao i izluđivao svoje izdava- sama, što ne mora biti loše, ali kada pročitate pjesče. Odnio bi pjesmu izdavaču, a onda drugog dana me nekih od tih autora, podsjete vas na onog zanattrčao zaustaviti tisak, jer je u tekstu želio još nešto liju s početka ovog članka. promijeniti. Dobriša Cesarić poštivao je svoju pjesničku riječ. Piše: Marija Juračić Često bi neko mjesto u pjesmi ostavio praznim dok za njega ne bi našao izraz kojim bi bio zadovoljan. Ponekad bi se to traganje za riječju protegnulo i na nekoliko godina. Promišljao je riječi, a ja ipak ne poznajem ni jednog našeg pjesnika čija poezija djeluje spontanije od njegove. O nadahnuću Vladimira Vidrića kruži legenda da on svoje pjesme nije niti zapisivao. Recitirao ih je svojim prijateljima u nekoj gostionici, onako kako mu je nadahnuće diktiralo, a oni, njegovi prijatelji, su te 9

INTERVJU SA BOJANOM TASIĆEM

……”Treba uzeti od života što više, sve, treba živeti, treba voleti, treba učiniti sve za ljubav”……. Kažu da se ljudi prepoznaju u stihovima, a moj sugovornik s kojime sam odlučila poćaskati, jedan je od onih poeta čije pjesme osvajaju ženska srca (možda i muška). 1. Za početak nam se kratko predstavite (tko je zapravo samozatajni poeta s kojim sam odlučila pročavrljati)? Zovem se Bojan Tasić. Rođen 02.12.1978 u Leskovcu gdje živim i radim… Da, oženjen sam i imam ćerkicu Anđelu koju volim najviše na svetu. I jednoj i drugoj sam veoma zahvalan što me trpe ovakvog kakav sam. Znam, nije im lako. 2. Kada (momenat) i gdje ste napisali svoju prvu pjesmu i je li se sjećate naslova? Je li ona bila nekome posebno posvećena ili je bila samo trenutak stanja Vaše duše? Prvu pesmu sam napisao 1999 g. Ne sećam se tačno datuma, bilo je mislim, otprilike sredinom godine. Te godine sam napisao još desetak pesama, međutim, iskren da budem, to su bili više pokušaji nego pesme. Podsetili ste me, one se nalaze tamo u nekoj svesci u fioci radnog stola, možda ću pogledati da preuredim neku od njih. Prva pesma se zvala jednostavno “Posvećeno S.S.” Kao što kaže i sam naslov pesme, bila je posvećena. Posvetio sam je tadašnjoj devojci, s kojom mi nije uspelo, a koju i dan danas volim više nego ikoga. (ne računajući Anđelu) Njoj je, inače, posvećeno 70% mojih pesama. 3.Jesam li u pravu ako kažem da je žena glavna preokupacija u Vašim autorskim naslovima? Opišite nam u kratkim crtama, stanje Vaše duše dok pišete, dok pronalazite pravi stih. Zašto su baš sve Vaše pjesme prožete jakim nabojem i istovremeno daju i odašilju snažne poruke o stanju žene u društvu? Devedeset procenata mojih pesama je posvećeno, prvenstveno ženama koje volim. To me je i nagnalo da počnem pisanje istih. Često pominjem, tačnije, pišem i pričam o položaju žena, ali i muškaraca, u društvu. Prvenstveno je u mojim pesmama ljubav prema ženama koje volim, ali i prema ženi uopšte. Nisam imao sreće da živim sa onom koju najviše volim, pa se u mojim pesmama provlači ta nit nesrećne ljubavi, tog nekog života-ne-života… Stanje duše? Često sam pisao u stanju totalnog haosa emocija, zapravo sve moje pesme i nastaju iz haosa, i u glavi i 10

u srcu. Možda ću, zapravo, sigurno ću nekad napisati i roman o svom životu. Ima tu baš mnogo toga za reći… Tasićeva pletenica ljubavi , započinje i završava posebno, jako, slikovito, uporabom mnoštva pjesničkih slika pa time poezija dodatno dobiva na vrijednosti. 4.Je li pišete samo slobodnim stihom ili i vezano? Kako Vam je lakše i ima li poseban razlog kad je u posebnoj formi, a kad ne? Pišem i slobodnim stihom i u formi, volim i jedno i drugo. Svejedno mi je, to nekako dođe samo od sebe. Katkad počnem u jednom stilu a završim pesmu u drugom, nema pravila. 5.Gdje i kada najviše pronalazite inspiraciju za “izbaciti” svaki novi prekrasan naslov? Je li puno čitate ili nastojite biti potpuno svoj i originalan? Je li Vam ipak posebno drag neki domaći ili strani autor bilo starije književnosti ili moderne?

Inspiracija su mi najčešće sećanja, uspomene, katkad mi krene dok gledam neki film, pa me podseti scena na voljenu osobu, ili dok slušam neku pesmu. Neretko osmislim pesmu putem do posla. Nekoliko možda prelepih pesama ostalo je na toj ruti. Jednostavno dok sam stigao do olovke i papira zaboravio sam sve, tj. ono čega sam mogao da se setim nije bilo ni nalik na ono što sam sastavio usput. Čitam kad god imam vremena, a ponekad i tu pronađem inspiraciju. Volim da budem potpuno svoj, ali to nije baš lako. Inače od domaćih pesnika najviše volim Miku Antića, volim Lazu Kostića, Aleksu Šantića, Desanku M… Od stranih, Bukovskog, Bodlera, Prevera, Jejtsa, Jesenjina… Svaka pjesma B:T: odiše određenim nabojem, toplinom ili možda hladnoćom (ali i tada s razlogom) očito 6. Imam osjećaj da se i Vi osobno cijeli dajete u svaki stih i kao da ste istovremeno i vlastiti kritičar onog što želite reći? Neprestano ste u živom kontaktu sa glavnim junakinjama Vaše prelijepe poezije. Je li to iz nekog određenog razloga? Da, kao što rekoh, pesme su posvećene i potpuno iz duše. Znam ponekad i po sebi da ošinem kritiku, daleko od toga da sam bezgrešan. Sa junakinjama? Da, ponekad, zavisi… kako s kojom. Duga priča je to, ali da, imamo kontakta. Neki snovi se sanjaju dok god se ne ostvare, ako me razumete…? 7.Čitajući Vaše pjesme koje su vrlo iskrene, trenutačne, čovjek jednostavno ne ostaje imun na situaciju u kojoj u istom vremenu i dižete na piedestal onog svetog i humanog, a onda možda samo stih kasnije kao da tu istu ženu proklinjete jer nije dorasla potrebi davanja sebe u službi erosa. Je li time želite nešto posebno poručiti Vašim junakinjama ili želite ukazati na problem žene današnjeg svijeta uopće? U globalu, danas ljudi, a naročito žene, tražeći onog pravog, baš tog pravog prepuste drugome. Neretko izgube onoga koji ih voli i koji bi ih čuvao kao malo vode na dlanu, zarad onoga ko je aktuelan, lokalni “mangup”, pun para i slično. Imam jednu na taj račun. Ide ovako: “Te ‘ovaj muškarac je pravi” Te “onaj muškarac je pravi” Te “ovaj nije pravi” Te “onaj nije pravi” Ženo Devojko Damo Da znaš šta je pravi muškarac Imala bi jednog takvog pored sebe I znao bi da te čuva I bila bi srećna I bila bi dama.”…..

8.Vaše heroine nisu tek tamo neke bezimene ženske sudbine, već one uglavnom imaju i svoja prelijepa imena ili nadimke, a budući je i crtanje Vaša strast, vrlo često, vaše junakinje uz tekst posjeduju svoj portret. Je li Bojan perfekcionist i u ostalim sferama ili samo pisanju poezije? Za crtanje treba puno vremena, treba dobro osvetljenje, mnogo toga… Gotovo da ne crtam uopšte već duže vreme. Perfekcionista jesam, verovatno zato i nisam izdao ni jednu zbirku još uvek. Uradiću to tek kad budem smatrao da će pesnički opus zaista biti vredan stavljanja u zbirku. Do tada ih preuređujem. Videćemo razvoj situacije. 9.Možete nama čitateljima reći, znate li broj do sada napisanih pjesama odnosno naslova. Jeste li svoje naslove objedinili u pjesničku zbirku ili imate namjeru to uskoro učiniti? Imam puno napisanih pesama, pa najmanje za tri zbirke, no,, kao što rekoh, nisu spremne još uvek. Za dve, spreman je i naziv. Prva, posvećena najdražoj ženi, zvala bi se “Kad anđeo prihvati ovozemaljski život”, druga, posvećena voljenoj, “Čarolija šarenih očiju”. Treća pak bila bi posvećena ženi sa kojom živim i koja je možda zaslužila najviše dobiti svoj Naslov ali život je nepredvidiv i nepresušno vrelo, a ljubav ludilo, pa eto, za nju još uvek nemam dovoljno materijala. (Nisam pisao puno o ženi sa kojom živim, a trebalo je ali svaki novi dan buđenja s njome je zapravo neki novi stih i pravi izazov i inspiracija) Kada će biti prva zbirka još uvek se ne zna… Videćemo.

10.Kakve su dosadašnje opservacije, komentari i kritike Vaših pratitelja i ljubitelja poezije kakvom nas neprestano iznanađujete? Je li su Vam pohvale ipak dodatni vjetar u leđa? Ima li momenata kad nastaje zastoj? .Što se tiče komentara i kritika, svaki je dobrodošao, negativan i pozitivan. I jedan i drugi su konstruktivni i mnogo znače pametnom pesniku. Dešavaju se zastoji, to je normalno. Par puta sam hteo da odustanem od pisanja, no, ne ide to lako, kad se počne s pisanjem to je posle kao droga, prava ovisnost. 11.Smatrate li sebe romantičarskom dušom zbog svega što radite ili griješim? Je li Vam to možda samo neki ispušni ventil u svoj surovosti današnjice? Romantičar jesam i uživam u tome. Danas, gotovo da nema romantike, sve se svelo na puku jurnjavi za novcem, karijerom, prokleti profit…! Srećan sam kad sretnem osobu koja hoće da mi pravi društvo na romantičan način. 12.Što biste nam još rekli, a čega se možda nismo dotakli u ovom intervjuu? Pišete li i neke druge stvari, imate li neke dobre namjere u dogledno vrijeme i KOJI JE VAŠ ŽIVOTNI MOTO? Ne znam što bih još rekao. To bi bilo to ukratko. A moj moto bi bio ovako nešto:” Treba uzeti od života što više, sve, treba živeti, treba voleti, treba učiniti sve za ljubav. Treba ići srcem, jer ako pogrešite srcem, možete ispraviti grešku, naći pravu ljubav… Pogrešiti li glavom, izgubite li pravu ljubav zbog toga, nikada to nećete oprostiti sebi.” Poruka ženama: “Budite s nekim ko vas zaista voli i ko će vas čuvati kao malo vode na dlanu. To je pravi muškarac, kako god izgledao i koliko god bio siromašan. Vas treba neko da čuva, ne da kinji.!” Poruka muškarcima: “Idite i glavom i srcem kroz zid ako treba za ženu koju volite, samo tako ćete uspeti i zadržati pravu, i čuvajte je kao malo vode na dlanu, ako vam uspe da postane vaša!”

vodila i uredila; Denis Kožljan, književnica Poruka parovima koji su se našli: “Poštujte, volite i pružite slobodu partneru. Osoba koja vas voli ne odlazi kad je slobodna, odlazi kad je gušite!” Eto, Bojane, hvala na strpljenju, izdvojenom vremenu i puno uspjeha u daljnjem radu, želim! vodila i uredila; Denis Kožljan, književnica siječanj, 2019.

GRAFIČKI OBLIK PJESME

i biti star, a biti mlad! /Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka/

Može vam se priča o grafičkom obliku pjesme učiniti nevažnom, ali ako hodamo osjetljivim područjem poezije, ona ima svoje opravdanje. Objavljena pjesma je dar čitatelju i ne možemo je jednostavno pred njega baciti, bez poštovanja njega kao čitatelja. Pjesmu koja je pisana stihom, prepoznajemo kao pjesmu, a da je nismo niti počeli čitati. Kada vidimo stihove poredane jednog ispod drugog, očekujemo pjesmu i želimo tog trenutka dobiti pjesmu. A dogodi nam se da pjesme nema. Tražimo njezine tragove, ona stoji pred nama, ali je nema. Iako tekst koji smo pročitali nije loš, osjećamo se prevareni i razočarani. Zašto? Trgovačkim rječnikom rečeno, prodali su nam krivi proizvod. Dobili smo nešto što nismo tražili, dobili smo prozu odjevenu u neprikladnu haljinu stiha. Da je ona, ta proza, bila prezentirana u obliku proze, izostalo bi razočaranje, mi bismo bili spremni prihvatiti prozu, jer smo prozu i očekivali pa bi izostao taj negativni osjećaj prijevare. Svoje pjesme autori grafički prezentiraju različito nastojeći sadržaju dati prikladan oblik. Uglavnom se javljaju sljedeći oblici pisanja: -Autor koji piše u rimi većinom svoje misli organizira u strofe, tako da svaka strofa predstavlja misaonu i poetsku cjelinu. Svaka strofa počinje velikim početnim slovom i autor poštuje pravopis. Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam,

Neki autori, što je također dobro, svaki stih pišu velikim početnim slovom. Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. /A G Matoš: Utjeha kose/ – Autori koji svoje pjesme pišu slobodnim stihom, dijele se uglavnom u dvije skupine; one koji poštuju pravopisne norme i njima na neki način upućuju čitatelja kako valja čitati njihovu pjesmu i na one koji cijeli tekst pišu bez interpunkcija i malim slovima. Međutim, ovi potonji ne bi smjeli bacati stihove pred čitatelja kao koki zrnje. Ako se pozivaju na slobodu pisanja i slobodan stih A. B. Šimića, neka pročitaju članak profesora Slavena Jurića “Šimićev slobodni stih- modernističko osvajanje tradicije” pa će vidjeti koliko je ta sloboda bila sustavna i koliko je poštivala jedinstvo pjesničke slike. Tako je Šimić pisao grafički prihvatljivo s malim pravopisnim odstupanjima.

Pjesnici su čuđenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu /Pjesnici/ Teško je odrediti tko je prvi počeo pisati pjesme bez interpunkcije i i početnim malim slovima. Mislim da je to uradio Josip Pupačić pjesmom More. Zašto je veliki pjesnik odstupio od uobičajenog oblika pisanja, je li pjesmom bez naglašenog početka (izostanak velikog slova) i naglašenog kraja (izostanak točke) želio ukazati na beskonačnost mora, je tema za jedan drugi tekst. Tek, on je to uradio pazeći da prekid svakog stiha odgovara emociji, mislima i pjesničkoj slici. gledam more gdje se k meni penje i slušam more d o b r o j u t r o veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o d o b r o j u t r o more kažem tiho pa opet tiše ponovim mu pozdrav /Josip Pupačić: More/ Ne protivim se takvom grafičkom prikazu pjesme. Rabe ga mnogi izvrsni pjesnici. Međutim, ne nalazim razloga da se tekst počne pisati velikim početnim slovom, a da se tek na kraj teksta ( u kojem se nalazi niz rečenica) stavi točka. U takvom grafičkom prikazu i veliko slovo i točka na kraju pjesme, izgubili su svoju funkciju i postali nepotrebni. Također ne vidim razloga da se takav tekst dijeli na pravilne cjeline ( npr. katrene) ukoliko ta podjela ne odgovara logičnom, emocionalnom ili slikovnom prikazu manje cjeline. Grafički prikaz pjesme nije nešto nedefinirano što se može nabacati ili složiti bez logičnog ili emocionalnog razloga, jer takav površan prikaz nema dodirnih točaka s pjesničkom slobodom, nego vodi u nepismenost i nepoetičnost. Marija Juračić, prof.

PREDOLIMPIJSKI BOGOVI

Za antičku mitologiju nije toliko važno pitanje, jesu li ljudi stvorili bogove ili su bogovi stvorili ljude. Važnije je pitanje; kakvi su bili ti ljudi, odnosno bogovi. Ako zavirimo u ep „Teogonija“, djelo Homerovog suvremenika Hezioda, ući ćemo u zanimljiv svijet predolimpijskih bogova, onaj koji je stvaran prije Zeusa. Ep počinje opisom postanka svemira. „U početku bijaše Kaos“, rekao je Heziod prenoseći znanje koje su mu povjerile Muze. On ne zna i ne govori o tome kako je nastao Kaos i podsjeća me na teoriju Velikog praska koja također ne odgovara na pitanje prapočela. Ušli smo u strukturu atoma, poznajemo mnoge tajne materije i njezine biti, ali tek u posljednje vrijeme otkrivamo bit i ustroj kaosa. Prema tumačenju Hezioda, sve što jest, postalo je iz Kaosa. Tako su njemu rekle Muze i on im vjeruje. Možda treba vjerovati. Krenuti od te činjenice. Nešto drugo naš ljudski mozak ionako nikada neće moći shvatiti. Svemir je vječan i postoji oduvijek. Nije ga trebalo stvarati. On je to što jest i uvijek je bio to što jest. Vječnost. Ako vjerujemo u nepreglednu budućnost Svemira, trebamo vjerovati i u njegovu prošlost. Život nastaje na dva načina: parenjem i dijeljenjem. Svemir je, prema tumačenju Hezioda, nastao dijeljenjem Kaosa. Kako se moglo dijeliti ništavilo i dobiti sadržaj, to Heziod elegantno rješava tvrdnjom da je materija postojala oduvijek, ali bez oblika i reda. Onda se Kaos probudio i počeo dijeliti. Prvo se odijelila svjetlost od tame, dan od noći.

Tako su nastale prve personifikacije bogova: Ereb- bog vječne tame Nikta- božica tamne noći Eter- bog vječnog svjetla, zrak koji dišu bogovi Eros- bog ljubavi i požude Gea- Zemlja, Velika Majka Tartar- podzemlje dublje od Hada Uran- zvjezdano nebo Pont- more Ovih osam prvorođenih, nastalih dijeljenjem Kaosa, stvoriše ogromnu lepezu života. Čim se je pojavio Eros, stvari su se dupkom promijenile. Sljedeća loza predolimpijskih bogova nije više nastajala dijeljenjem, nego spajanjem muškog i ženskog principa. Gea je svojim dijeljenjem stvorila Urana, a iz njihove rodoskrvne veze nastali su Titani. Prvoj generaciji Titana predsjedavao je Kron, opak momak o kojem su do našeg vremena došle mnoge ružne priče. Procijenite sami. Kronov otac Uran rado je spavao s Geom, ali nije pazio i mislio je samo na svoj užitak, pa je ona stalno rađala. Uranu su vlastita djeca išla na živce. Stalno su nešto tražila, gnjavila i njegova se netrpeljivost uskoro pretvorila u mržnju pa ih je redom zatvarao u Tartar. Nije mislio na Geine majčinske osjećaje, na bol majke koja mora gledati patnju svoje djece. Dozlogrdio je Gei i pomislila je; „Ja sam te stvorila, ja ću te se i riješiti.“ Kako veliki bogovi u to vrijeme nisu znali za kontracepciju, Gea je odlučila drastičnim mjerama spriječiti supruga da nekontrolirano pravi djecu. Izradila je srp od kamena i zamolila svoje sinove da kastriraju njezina muža, ali na tu drastičnu mjeru pristao je samo njen najmlađi sin Kron. I kada je Nebo leglo na Zemlju, odnosno Uran na Geu, Kron je skočio na svog oca i kastrirao ga, bacivši njegove testise u more. Od Uranove krvi rođeni su giganti, nimfe i još mnoga mitološka bića nižega reda i, zamislite divote, iz pjene je izronila prekrasna Afrodita. Sada se Kron počeo ponašati gore od vlastitog oca. Ne samo da je nepodobne bacao u Tartar, nego je proždirao vlastitu djecu. Vjerovao je proročanstvu da će ga s prijestolja svrgnuti vlastiti sin. I proročanstvo se ispunilo. No to je već jedna druga priča. Marija Juračić

“Čovjek bez emocija je čista nula”

Intervju s Danielom Radočajem

Daniel Radočaj, mladi književnik, umjetnik, predstavnik jedne nadobudne generacije koji promatra život sasvim realno, s jednom dozom bunta. A onda svoja svakodnevna zapažanja, lucidnost doživljavanja svijeta prenosi u svoje stihove odnosno prozna djela. Prije nekoliko dana, Daniel je sa svojim mladim pjesnicima bio gost moje Glazbeno poetske večeri i izložbe fotografija „Vrijeme rađanja“te sam stječući o njemu jedan poseban dojam, odlučila porazgovarati i dobiti odgovore na neka pitanja, a koja će zasigurno zanimati kako onu mladu čitalačku publiku, tako i one s povećim stvaralačkim iskustvom. Za početak, Daniele, možete li nam reći neke osnovne podatke o Vama? Od kada se bavite pisanjem i što Vas je zapravo navelo da svoja životna iskustva, zapažanja, prenesete u knjige, trajno ostavljene za čitanje nekim novim generacijama? Rođen sam u Puli, gdje i živim, po zanimanju stručni prvostupnik ekonomije (bacc. oec), iako najradije na pitanje o zanimanju odgovorim da sam „pjesnik“. Prvu pjesmu sam zapisao 1996. i od tada pišem. Očekivani je slijed da osoba koja voli čitati poput mene, s vremenom se okuša u pisanju. Član sam Hrvatskog književnog društva, riječke udruge Katapult, Matice hrvatske, i Društva mladih pjesnika DIM. – Kako vas čitatelji mogu kontaktirati i pozabaviti se Vašim književnim radom? Možete li nam dati svoj mail ili linkove koji izvještavaju o rezultatima dosadašnjeg spisateljskog rada?

Nisam preveliki ljubitelj „virtualnog“, ali moram priznati da je Facebook veoma koristan pri povezivanju ljudi istih interesa, i razmjeni informacija. Za linkove dovoljno je „uguglati“ moje ime i prezime, ima tu svega, i onoga čime se ponosim i onoga čime više baš i ne. Moj trenutni spisateljski maksimum može se posuditi u knjižnici.

U suradnji s Književnim klubom „Branko Miljković“ iz Knjaževca, objavljen je Vaš prvijenac, zbirka pjesama „Četrdeset četiri plus šezdeset deveta. Možete li ljubiteljima ovakve vrste poezije reći nešto više o svojem doživljaju svijeta? Koju ste poruku zapravo kroz svoje stihove htjeli iznijeti svojim čitateljima ili možda mladima?

Pa onda počnimo nekim redoslijedom. Poznato je da ste na književnoj sceni ostavili trajan pečat upravo s aforizmima, zatim poezijom, te kratkim pričama objedinjenim pod naslovom“Velika smeđa fleka“. Ako znamo da su aforizmi, kratke književne forme, duhovito izrečene tvrdnje i misli sa svojstvima paradoksa, možete li nam reći koje su teme vaših aforizama i postoji li neki jedinstveni naslov pod kojim Vas možemo čitati u toj domeni?

To su zapravo stihovi iz „običnog života“, ne onog o kakvom sanjamo, kakav bismo voljeli živjeti. Subjekt je često pripit, umoran od posla, posvađan sa djevojkom, nervozan i pod stresom, ali ne i bez planova, ambicija, ciljeva. Takav je i život, pun uspona i padova. Nije poanta u tome da naučimo kako da ne padnemo, poanta je nakon pada naučiti se ustati. To je i poruka.

Nažalost, aforizme sam zapostavio. Fragmenti rukopisa naslovljenog „O čemu muškarac razmišlja za šankom“ su objavljeni u časopisu za književnost i kulturu „Album“ br. 24 (Sarajevo), i Antologiji exYu aforizama (Beograd). Kroz njih kritiziram ljudsku glupost za kojom se masa često slijepo povodi, ili tek nastojim nasmijati čitatelja u stilu: „Da bi se ljudi podigli na noge, nije svaki put nužno dizati revoluciju; ponekad je dovoljno, tijekom objeda, prdnuti za stolom“.

Kada smo kod pjesništva, svakako moram napomenuti i reći da je Daniel Radočaj, jedan od osnivača Društva mladih pjesnika (DIM). Možete li nam reći nešto više o aktivnostima i djelovanju Društva kao i o članstvu? Spomenite nam imena tih mladih entuzijasta koji u svoju poeziju unose jednu posebnu notu poimanja svijeta. Uvjerila sam se nedavno u to.

Ispravak, DIM-u sam se priključio ljeta 2012. kada sam članove upoznao na „kazivanju stihova“ u organizaciji DHK – Pula. DIM je društvo mladih pjesniVi, ste, kako nam je poznato i pjesnik. Uvjerena ka koje postoji oko šest godina. Jedan od osnivača, sam da sasvim sigurno posjedujete emocije jer bez ujedno i predsjednik društva je Bruno Brežac, a tu su njih nema ni stihova. No, u globalu, kao što je to i drugi, ništa manje važni članovi: Dražen Kiralj, slučaj i sa proznim uradcima, u Vašim pjesmama Patricija Softić, Atila Koso, Maja Sabljak, Jadran dominira jedan poseban bunt prema ponašanju da- Balenović, Sanja Knežević, Milica Šabanović i Ninašnje generacije. Objasnite nam koja je to vrsta kola Šalić, što se tiče stalne postave. poezije o kojoj govorimo i ima li povezanosti underground poezije i ljubavne koja čini mi se ipak čuči negdje u Vašoj umjetničkoj duši. Čovjek bez emocija je čista nula. Bunt suptilno provlačim kroz tekstove. Danas su životne vrijednosti iskrivljene, i to me često smeta. Nije mi problem javno reći da, npr. nitko iz nogometne reprezentacije ne zaslužuje toliku plaću, dok umirovljenici broje za kruh. Kažem DA nogometu, ali tek kad se podmire primare ljudske potrebe, bez sporta nitko nije umro od gladi. Spremno upirem prstom u nepravdu, a takvi su i moji likovi. Što se tiče poezije, krenuo sam s klasičnom lirikom i ubrzo odustao. Previše sam nemiran da bih se mogao dugo diviti „procvaloj krošnji“.

Čitanjima se pridružuju i gosti. Cilj DIM-a je, ljude koji samozatajno pišu stihove izvesti pred publiku i dati im šansu. Pjesnička „Dimljenja“ održavaju se, zimi, po kafićima, ljeti, po parkovima. Nerijetko, čitanju se pridružuju i afirmirani pjesnici koji mladim članovima služe kao primjer. Daniele, Vi ste sudjelovali svojim stvaralačkim aktivnostima, na mnogim natječajima širom ExJugoslavije. I ne samo sudjelovali već i bivali nagrađeni. Jedna od priča koju vrijedi pročitati, a koja je na mene, pjesnikinju ostavila izvanredan dojam je priča „Čovjek-daska“. Možete li nam ukratko reći što Vas je inspiriralo da napišete jednu takvu naraciju s elementima zle slutnje ali i povezanosti, dubokim emocijama između glavnih likova? „Čovjek-daska“ je emotivna priča, toliko da se nije uklopila u zbirku „Velika smeđa fleka“, između ostalog i zbog svoje arhaičnosti. Mene kao emotivca oduševljavaju bajkovite ljubav o kakvoj priča govori. Ipak, previše vjerujem u onaj Đoletov stih, davno otpjevane pjesme: „Sve prave su ljubavi tužne…“. Možda i nisu, ali tako zvuče. A sada ono , po čemu Vas u posljednje vrijeme ljudi prepoznaju! Naime nedavno je u riječkoj nakladi ZIGO, ediciji Katapult, svjetlo dana ugledala zbirka kratkih priča o životu bez cenzure „Velika smeđa fleka“. Također neke od priča iz zbirke, postigle su zavidne uspjehe. Možete li nam reći temu, odnosno motive ovih priča? Gdje se odvija radnja, koji su junaci? „Velika smeđa fleka“ je zbirka od šezdeset kratkih priča, međusobno povezanih glavnim likovima. Neke priče su pohvaljene, neke nagrađene, neke uvrštene u zbornik „Deset najboljih autora“ na regionalnom natječaju ReCreativa (Banja Luka). Ipak, ja bih izdvojio samo priču „Sasvim običan dan“ nagrađenu trećim mjestom, od 1318 prijavljenih za zbornik „Ekran priče 02“ od žirija u čijem je sastavu bio i Edo Popović, autor čiji rad iznimno cijenim. Knjiga govori o propuštenim životnim prilikama za kojima se ne žali. To je priča o onoj strani života kojom se najčešće ne hvalimo. Likovi su „outsideri“ i ne pokušavaju spasiti svijet. Njihove bezizlazne životne situacije, zapravo su smiješne. Znamo, da je veliki utjecaj na Vaše poimanje svijeta pa samim time i pisanje, imao, vinkovački punk-junak, bolje rečeno legenda Satan Panonski. U kojoj je mjeri upravo On, bio i ostao

je odlična poslovna ali i prijateljska suradnja s Ivanom Glišićem, utemeljiteljem pank pokreta u bivšoj državi. Pa, recite nam nešto više o tome. Devedesetih godina pročitao sam zbirku poezije „Mentalni Ranjenik“, autora, pokojnog, Ivice Čuljka – Satana Panonskog. Za razliku od poezije neprimjerene školskom uzrastu, ova mi se na prvu dopala, i uglavnom je kriva što sam kasnije poeziju zavolio. Britki stihovi, iznimna sloboda izražavanja. U to vrijeme, pročitao sam i knjigu „Čizme slobode“ šabačkog autora Ivana Glišića, punkroman o autorovom druženju sa Satanom Panonskim. Tako sam se zarazio prozom. Kad sam pročitao sve Ivanove knjige, krenuo sam pisati. Ivan je imao strpljenja čitati moje „pokušaje“ i davao mi je smjernice. Rezultat naučenog nalazi se u našem koautorskom rukopisu „Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja“. – Možete li nam reći kakvi su vaši daljnji planovi na polju pisanja? Tko Vam sve pomaže u naumu da napisana djela ugledaju svjetlo dana, jer poznato je kako danas nije sjajna situacija bar što se nakladništva tiče? Ministarstvo kulture ove je godine odobrilo dvije financijske potpore, i to za moj rukopis proznih crtica: „Ponekad bih odlazio k njoj biciklom“, za zagrebački Studio Moderna, nakladnika Nikolu Đuretića, i koautorski rukopis s Ivanom Glišićem: „Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja“ za riječku nakladu Studio TiM. Imam još dva potpuno spremna rukopisa za štampu, od kojih je jednog ilustrirao splitski akademski slikar Ivan Svaguša. Paralelno radim i na dva nova.

SAN POĆAKULALA, razgovor s pok. Anom Milovan

piše: Denis Kožljan

Jene subote pokle podne, san uzela jeno par mojih kvadri, libri od verši ma i onih drugih ča u njih piše čuda drugašljih i šerijih stvari, pak san pošla u goste poli jene šinjore u selo Ćabruniće. Ne stoji ona jušto u selu ter na Kaželu, hiži učinjenoj od istrijanske grote ka je uzidana nikih vrlih vrimeni i je jušto poli štrike kud makinja fala Bogu svaki dan pasiva, magari čuda narižlje nego nikad. Šjora Ana Milovan je rođena na 25.angušta miljar devesto i kvarnara kad je bila velika gvera. Se kapi da

je rođena u siromaštini, u selu Žuntići na po puta od Rovinja i Kanfanara. Tote je finila osmoljetku ka je unih lit slovila za malu maturu i lipo je sidila u klasi z mojon materon Fumicon pak su si bile napro dobre preteljice.Kako i svaka mlada divojka, marala je šjora Ana pojti na delo, z prve je delala na Barakah kadi se je sušija i predeliva duhan pak pokle dalje hodija na preradu u Fabriku tabaka Rovinj. Ma vitar vrimena ni je tamo puštija ter je delati pošla u Fabriku ribe Mirna Rovinj i tamo je ustala do 1962. kad se je uženila i zrodila dvoje dice, šćer i sina. Čuda je tega provala , kako mi je povidala, najviše grdega ča je je ujilo za srce, pak se je i sama napro ubolila ma ono ča je drži još na životu su kante, istrijanske kante, istrijanska besida. Voli čuda štiti, pak i pisati, magari sada ništo manje aš grda bolest je ne pušti smiron. Piše i na dijalektu, spomenula mi je verše ke govore o jenoj Lazi, a za vrime Domovinskega rata, njeni verši “Jedna ruža”, pišeni na standardu i upućeni kako njenen sinu, branitelju tako i svin dru-

gin, pjesma je nagrađena na Radiu ki je oni put otpošte dela samo za branitelje…Ni se teško domisliti na devedeseta lita. Vero je napro kuražna, naša teta Jana z Žuntići, noge je slabo služe pak sidi na svomu kauču, čita, pomalo, z svojin Marion, paronon ki je napro kapi. I po danu i dok ne gre spati, gleda televiziju aš njoj ona dojde kako kunpanija. Tote zajno je njen brečić, pak par kokoš, sprid hiže u vrtlu nikle su prve vijolice i zato mi je šapla , da bi steši još kakovo lito rada živiti, pak njoj to želin i ja ud svega srca.Razgovor i posjeta pokojnoj gospođi Ani, objavljen je u mojoj knjizi -kalendaru “Istrijan u vitru vrimena

PS: (nažalost, u međuvremenu, bolest je skršila tijelo i dušu ove iznimne žene i sad počiva u nebeskim visinama)

Tko je Cvijeta Zuzorić ? Teško je reći je li ona magična ljepota žene u koju se gleda zadivljeno, koja očarava i zaustavlja disanje, blagoslov ili prokletstvo, posebno ako nije isprazna, ako je začinjena živim duhom i talentom, Donosi li svojoj vlasnici sreću ili tka zlosretne niti u koje ju zaplete i odvuče ? Što je ona donijela Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji, renesansnoj ljepotici i pjesnikinji? Tko je bila Cvijeta Zuzorić? Što je predstavljala i što još uvijek znači za hrvatsku književnost? Bila je to žena koja je ljepotom lika i duha zasjenila sve poznate renesansne muze koje su nadahnjivale umjetnike njenog doba. Laura je imala svoga pjesnika i Beatrice ga je imala. A Cvijeta Zuzorić imala je i ima pjesnike, slikare, glazbenike i filozofe; one renesansne, hrvatske i talijanske i one koji su je u dugom nizu stoljeća uvijek iznova sanjali gledajući u njoj neprolazni ideal savršene žene. Ljepota njezina bića traje u svijesti umjetnika, preskače stoljeća, realno nepostojeća, a stvarnija od stvarnosti. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva. Rođena Dubrovkinja, odgojena u Italiji, kretala se tim prostorima i ostavljala dubok trag koji nije govorio; gledaj me, ja sam jedna i neponovljiva, nego trag koji se morao slijediti po osjećaju, uporno, gotovo instinktivno. U njezinom dubrovačkom salonu su filozofi, umjetnici i intelektualci bili rado viđeni gosti. U ugodnom društvu lijepe, mudre, nadarene i svestrano obrazovane žene letjelo je vrijeme ispunjeno razgovorima o umjetnosti, filozofiji, a posebno o pjesništvu. Srca mnogih hrvatskih i talijanskih pjesnika zatreperila su poštovanjem, simpatijom i ljubavlju. Dominko Zlatarić joj je poklonio niz epitafa, a Miho Monaldi, filozof, pjesnik i matematičar Cvijetu uvodi u svoje dijaloško djelo Irene, overo della bellezza kao jednu od zanimljivih i mudrih sugovornica. Nikola Gučetić, čiji se opus čuva u arhivima Vatikana, napisao je za nju dva djela: Dijalog o ljepoti i Dijalog o ljubavi. Oba su djela filozofski dijalozi koje vode dvije obrazovane žene: Cvijeta Zuzorić i Mare Gundulić Gučetić, autorova supruga, o kojoj bi također valjalo pisati.

Svoje pero u službu ove posebne žene stavili

su Giambattista Boccabianca, Marin Battitore, Miho Bunić Babulinov, Cesare Simonettii čuveni Torquato Tasso čiji zapisi pobijaju jednu nelogičnu teoriju da je ta žena, doduše, bila pametna i obrazovana, ali da sama nikada nije pisala stihove. Veliki Tasso njezine stihove naziva rijetkim biserima koji su najljepši na svijetu. Pa zar bi tako nešto tvrdio samo temeljem priča o njenoj ljepoti? Činjenica da se nije sačuvao niti jedan jedini stih te dubrovačke pjesnikinje je istovremeno tužna i znakovita. Kao da je sudbina pomislila da čovječanstvo nije zaslužilo ljepotu koju spominje Tasso. Postoji priča koja tvrdi da Tasso Cvijetu nije osobno poznavao, a ipak joj je, čitajući njezinu poeziju, poklonio niz soneta i madrigala. Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose, Na čistom nebu, privlačne i blijede Nisu k’o oči što me žegu, lede K’o usnice, gdje grimiz skupio se. /Preveo Ivan Slamnig/ Cvijeta Zuzorić miluje maštu pisaca još i danas. Matko Sršen piše o njoj poetsku dramu „Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia“ koja doživljava praizvedbu u Teatru &TD u Zagrebu 2005. godine u režiji autora.

Luko Paljetak se uživljava u svijet Cvijete Zuzorić i u njezino ime piše roman “Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke“, nadahnut, imaginarni, suptilni dnevnik o jednom vremenu u kojem je djelovala jedna nevjerojatna, iznimna žena koja je pomaknula granice realnog i koja, tako imaginarna, postaje vremenski sveprisutna. Cvijeta je za fizički svijet umrla napunivši 96. godinu života, ali za onaj duhovni, kolektivni um ona nije uspjela ostarjeti. Slavica Stojan objavila je slikovnicu o Cvijetinom životu i kroz sve to vrijeme Cvijeta ostaje mlada i lijepa. „Mlada je otišla iz Dubrovnika, a u Gradu je ostala lebdjeti priča o njoj, njezinoj ljepoti i ljepoti njezina duha “, napominje autorica slikovnice. Kako ljepota, mudrost i plemenitost znaju izazvati divljenje i simpatije, isto tako u skorenim, uskim srcima izazivaju zavist, ljubomoru i jal. Ona, koja je Dubrovniku donijela duh renesanse, koja je nesebično dijelila svoje znanje i nadarenost, došla je na dnevni red dubrovačkih nazadnjaka koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da postoji žena koja svojim talentom i umom nadmašuje ne samo žene, nego i muškarce svoga vremena.

spreman za Cvijetu Zuzorić. I kao što je Marin Držić morao napustiti Dubrovnik, tako je i Cvijeta morala napustiti uskogrudnu sredinu koja ju je nemilosrdno napadala samo zato što nije mogla pojmiti da postoje ljudi koji daju, a ne traže ništa zauzvrat. Nepotpisani portret Cvijete Zuzorić iz Kneževa dvora također čuva svoju tajnu. Tko ga je naslikao? Nalazi li se na portretu Cvijeta? Je li to Cvijetin autoportret jer postoje svjedočanstva da je imala i vanredan slikarski talent. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva. Marija Juračić, prof.

Moralni i politički prostor Dubrovnika još nije bio

Konopci s otiskom vrata, Darko Cvijetić Priznajem, sam naslov, pisan inverzijom, zagolicao me da preuzmem i pročitam stihove Darka Cvijetića. I prvi put uopće čujem za njega i njegova djela, no, naslućujem već iz naslova dakle da je ta njegova poezija zaista „Zapravo jedna teška pjesma“, iscrpljujuća poput bitke iz devedesetih koja se vodila na proplancima Bosne, točnije Višegrada, Sarajeva. Pa, onda u toj pjesnikovoj poetskoj imaginaciji, na jedan postmodernički modus, isprepliće se bolna i krvava prošlost jednog naroda, s lirskim elementima sadašnjeg vremena. Vrlo znalački, teatralno, kazališnim stilom, ovog puta u obliku svojih pisama, autor je svom čitatelju htio prenijeti svu okrutnost, prljavštinu crnilo, rata i pogibelji nevinih, obraćajući se jednom zločincu-Draženu Erdemoviću…pa kaže: Dosta je!“ Hm, ali da li se uopće netko odazivlje na njegovo upozorenje ili se poput Odisejeve novogodišnje predstave, ratno stanje, crnilo ratnog brodoloma samo nastavlja i sada, kad su one iste djevojčice iz devedest druge, postale žene, kada se jednako čudesno čita mladencima Poslanica Korinćanima , upozoravajući na ljubav i suživot, a ne na ponavljanje grijeha i iščezavanje čitavih naroda i to sve poradi ljudske gluposti. Kao što režiser na kazališnim daskama želi svojom predstavom na neki način direktno svoje djelo prenijeti u oči i dušu gledatelja, tako Cvijetić vodi svoje stihove do čitatelja pišući pisma trojici glavnih , zbog kojih ovo izvrsno pjesničko djelo dobiva na posebnosti, originalnosti i jednostavno uporabom upečatljivih pjesničkih slika, ironije, suprotnosti pa i hiperbole, želi da njegova poruka ostane trajno u glavama svih onih koji čeznu za konopcima, vješalima, klanjima, silovanjima… A takvih je scena i bilo u Bosni, dakle :mrak, sluz, zečevi, pacovi, onkološki odjel smrti, crvi, razbacane kosti…sve su to zapravo simboli za nedjela učinjena u vrijeme jednog poremećenog uma iza kojega je ostala pustoš, mrak, rane koje teško zacjeljuju. Očito je da su postmoderna, i ruski predstavnici tog književnog pravca imali uvelike utjecaja u izražavanju i stihopisu ovog , kažimo mladog, ali već iskusnog autora koji se libi svojim pjesmama dati toliko upečatljive

naslove i močnost slika, ne bi li što bolje dočarao konzumentima svojih stihova svoju namjeru pristupanja samom djelu. Zato , i u njegovoj se zbirci spominje i Omarska, i Jakarina kosa ali uprabom dodatnih teških slika mahovine, mirisa krvi, otkinutih glava, a to je ono fascinatno što Darka Cvijetića obilježava kao drugačijeg od ostalih. Imam osjećaj da je u njemu prisutna jedna mala doza teatralnosti što i ne čudi ako znamo da je autor u prisnom odnosu s kazalištem. Sve to zapravo čini sveukupnu atmosferu ovog njegovog djela još fascinantnijom, žešćom…da bi se kao antiteza javile lirske slike nježnosti trepavica, sjećanje na majku i rođake, vožnju liftom u soliteru. Još se želim dotaknuti i jednog lika koji se poput lajt motiva proteže Cvijetićevom zbirkom. To je Ćićo, čija je uloga prikazati draž i toplinu dječje igre,a koja ipak u jednom trenutku kad zagrmi snajper s nekog nebodera, biva prekinuta, a djeca uplašena i istraumatizirana. Pa, onda u toj pjesnikovoj poetskoj imaginaciji, na jedan postmodernički modus, isprepliće se bolna i krvava prošlost jednog naroda, s lirskim elementima sadašnjeg vremena. Vrlo znalački, teatralno, kazališnim stilom, ovog puta u obliku svojih pisama, autor je svom čitatelju htio prenijeti svu okrutnost, prljavštinu, crnilo, rata i pogibelji nevinih, obraćajući se jednom zločincu-Draženu Erdemoviću…pa kaže:Dosta je!“ Hm, ali da li se uopće netko odazivlje na njegovo upozorenje ili se poput Odisejeve novogodišnje predstave, ratno stanje, crnilo ratnog brodoloma samo nastavlja i sada, kad su one iste djevojčice iz devedest druge, postale žene, kada se jednako čudesno čita mladencima Poslanica Korinćanima , upozoravajući na ljubav i suživot, a ne na ponavljanje grijeha i iščezavanje čitavih naroda i to sve poradi ljudske gluposti. Kao što režiser na kazališnim daskama želi svojom predstavom na neki način direktno svoje djelo prenijeti u oči i dušu gledatelja, tako Cvijetić vodi svo24

je stihove do čitatelja pišući pisma trojici glavnih , zbog kojih ovo izvrsno pjesničko djelo dobiva na posebnosti, originalnosti i jednostavno uporabom upečatljivih pjesničkih slika, ironije, suprotnosti pa i hiperbole, želi da njegova poruka ostane trajno u glavama svih onih koji čeznu za konopcima, vješalima, klanjima, silovanjima…A takvih je scena i bilo u Bosni, dakle :mrak, sluz, zečevi, pacovi, onkološki odjel smrti, crvi, razbacane kosti…sve su to zapravo simboli za nedjela učinjena u vrijeme jednog poremećenog uma iza kojega je ostala pustoš, mrak, rane koje teško zacjeljuju. Očito je da su postmoderna, i ruski predstavnici tog književnog pravca imali uvelike utjecaja u izražavanju i stihopisu ovog , kažimo mladog, ali već iskusnog autora koji se libi svojim pjesmama dati toliko upečatljive naslove i močnost slika, ne bi li što bolje dočarao konzumentima svojih stihova svoju namjeru pristupanja samom djelu. Zato , i u njegovoj se zbirci spominje i Omarska, i Jakarina kosa ali uprabom dodatnih teških slika mahovine, mirisa krvi, otkinutih glava, a to je ono fascinatno što Darka Cvijetića obilježava kao drugačijeg od ostalih. Imam osjećaj da je u njemu prisutna jedna mala doza teatralnosti što i ne čudi ako znamo da je autor u prisnom odnosu s kazalištem.

sjećanje na majku i rođake, vožnju liftom u soliteru. Još se želim dotaknuti i jednog lika koji se poput lajt motiva proteže Cvijetićevom zbirkom. To je Ćićo, čija je uloga prikazati draž i toplinu dječje igre,a koja ipak u jednom trenutku kad zagrmi snajper s nekog nebodera, biva prekinuta, a djeca uplašena i istraumatizirana.

Sve to zapravo čini sveukupnu atmosferu ovog njegovog djela još fascinantnijom, žešćom…da bi se kao antiteza javile lirske slike nježnosti trepavica,

Piše: Denis Kožljan, književnica

Katica Badovinac NOVO SVITANJE

ALBATROS

Svitanje raznosi tinjajući žar raspirujući ga u užarene ognjeve poput rojeva podivljalih krijesnica, a vrele iskre mi spaljuju zjene. Spuštenih vjeđa ulazim u plave vrtove snivajući i dalje Monetove oblake dok mi samoća plete zlatne okove.

U meni je neka čudna ptica širi svoja ogromna bijela krila na sve strane sputava je žica polomljena u tamu se svila. Letjeti bi htjela između modrina pustiti da nose je olujne struje kružiti ponad sedam planina dok u daljini morski vali bruje.

Vojska titana na obzorju stražari kao golemi kameni moai Rapa Nuija skidajući zvijezde s nebesa nalik vjetru što trga zlaćano lišće s drveća, a svod posta crna beskrajna rupa svemira. Moje Oči koje gledaju nebo htjele bi iscjeljenje izgubljenog vida povratak svanuća na proplanak kojeg su davno napustile vile i još jednom gledati let ždralova.

Taj albatros slomljenih je krila zgurio se na dnu moje sjene kudagod krene zaustavi ga sila oko njega samo zidovi i stijene. Htio bi još jednom da se vine nek’ ga vjetar u oblake odnese struna harfe nebom nek’ sine i njegov krik svijetom ponese.

RUKE U MAGLI Volim te srebrne guste magle kad bauljaju ulicama kradom poput zastora se spustile i šuljaju se uokolo gradom. Volim te srebrne guste magle šetnje kroz melankolične dane mrazom zavijene gore bijele kad na počinak odlaze i vrane. Dok mi pod korakom lišće šušti sjetih se jeseni te godine davne i mirisa vrućeg kestenja kad pršti. Na svakom uglu se iskra žarila pružio si mi svoju toplu ruku pa nit’ za maglu nisam marila.

Biljana Kovačević Ne mogu Ne mogu sakriti da sjajim zbog tebe Duša mi se otima mraku Zima se mrazem cakli A osjeća se proljeće u zraku

VRATA

Ne mogu poreći da mi srce zbog tebe pjeva I da su se vratile s juga sve laste Mada se snjegovi stuštaju s neba Zeleni pupoljak na drveću raste I ne mogu reći da mi u oku ne titra sreća Kada se zvona sa zvonika jave Najavljuju oluju meda i mlijeka I pune oblake snova što se plave I ne, ne mogu reći kada je dosta Da se srce utiša Jer jutrom pucaju zore rane A ja ih dijelim s medvjedićem od pliša I mada te pegaz od sutra budućnosti što se rađa Donosi kao božićni dar Ja ne mogu reći da mi je žao Jer mi smo tako dobar par biLJana

PUT Mogu nas raznositi sudbine vjetrovi i njihati neki podivljali val u krhkom brodu što snovima plovi pa nas izbaci na nepoznat žal. Može nas nositi struja brzaca i gutati dubokih rijeka vir dok rijekom života jurimo smjelo i duši svojoj tražimo mir. Može nas sakriti pješčana dina i guste magle jeseni kasne no što dalje od tebe tečem to te sve više u meni ima. I svi putevi, drumovi i ceste mogu vrludati kuda god htjeli lutati svijetom od zore do zore ja neću im dati daljinom da me smore. Kamo god pošla mog života staza u kakav god se sakrila kut ja poznam samo jedan istinski a to je moga srca put.

Zatvorio sam sve prozore i vrata na koja bi mogla ući Zabrtvio dobro otvore i rupe kroz koje bi se htjela k meni uvući Obljepio sam trakama nagurao spužve da ni dahom mi ne možeš prići siguran da više nikad nikada mi nećeš stići Jer što ću s tobom toliko se bojim iz dana u dan u sebi dvojim ako samo malo odškrinem vrata ti nećeš dati više ih zatvarati A što ću onda ljubavi s tobom kad mi cijelo srce osvjetlaš danom tad neću više moći biti sljepac što besciljno luta tamom.

Marija Juračić Tajanstvo Zašto snovi često istu sliku pišu perivoj u suton, kamenu fontanu strastan miris cvijeća, dok sluti na kišu šljunčane puteljke u sutonu ranu.

REKAO SI MI U križ moj ti si ukucala čavao

U haljini bijeloj žena moga lica kroz perivoj tihi polagano hoda u ruci joj cvijeća puna košarica ne čuje se ništa, tek žubori voda.

i dala znak da povorka krene te crne vrane i te gladne hijene da uzmu sve što osta od mene.

Ona mirno hoda, al’ od nečeg strepi ne čuju se ptice, sve su duže sjene spuštaju glave sunovrati lijepi uvlači se strepnja i u oči njene.

U ruci nosiš i cvijeće i svijeće pred njima ideš, u crnini, lijepa suho ti oko kao žedna stepa

Od kuda te slike ulaze u snove pamtim li ih možda iz prošlog života što se tamo zbilo, zašto umom plove perivoj i strepnja, daleka ljepota.

sve dobro vidiš, a tako si slijepa. Na živo srce što ne zna da moli grumen zemlje bacila si prva

Marija Juračić – iz zbirke „Pisci, ljubav i ostale trice“

za gozbu crnu i zabavu crva. Marija Juračić

Pjesma je objavljena u zborniku „Čigra „ UNP-a

Zoran Šolaja Kreativno shvatanje istine

Mrak bez voznog reda

Stanka Sršen

PRIMI ME ZA RUKU molim Te

ZAŠTO JESENI

primi me za ruku drhtav mi je korak

Još se želim

i staza je moja

tvojim bojama

maglom pokrivena

igrati

molim Te

poput djeteta

primi me za ruku

rukama i licem

i čut’ ćeš mrmor rijeke

ih razmazivati

što obalom tišine protječe A ti vjetrovima

Obalom

moj štafelaj

na kojoj tužna vrba

Lomiš

čežnjom plete svoje kose zlatne

toplim kišama

sanjajući da ih

boju odnosiš

mladi razvigor

Zašto jeseni

u noći punog mjeseca nježno raspliće

Denis Kožljan NE ZAMIRI

JEZIVO

fešte gredu, grad svitli, šušur na svaken korku, ma ne zamiri, mene ni…. daleko san z kilometri, srce vajk je poili date, dica u sanji plešu sve je sad drugašlje, ča da delan, tuga me boli, zora sviče mene doma ni….. zvoni crikva, torniva me daleko nazad, i petehi me zjutra bude, sunce sviti, Božić je blizu, miša se suza, smih me gladi, stiščen čelo, regal me doma čeka, ne pojidaj se moje oko, sve če jopet doj na svoje, šenicu posij, ne zamiri…jako san daleko, dušon z vami, tila doma ni……

OPOMENA (meni)

Ženo, ne daji se za druge, ne razumiju oni tvoje tuge, ne umiju prodrijeti u dušu tvoju, htjeli bi pjesmu pisati po svom kroju…. Ženo, ženstvena ženo, suptilnošću nastrojena, zbog dobrote svoje, često zaboravljena, ne griješi dušu, ne slušaj prokletnike, zatvori zauvijek vrata za lažne umjetnike…. budi dostojna svog lijepog imena, ispiši povijest jednog znamena, ženo ženstvena, ženo božanstvena, ostani za vječnost na pragu svog doma, rosom zlatnog jutra umivena, poput stijene čvrsta i stamena…..!!!

odakle početi kad sve je zatrovano, izrovano, blijedo i nehumano, gledati više ne mogu, slušati ne umijem, kratak je dan, noć teška poput olova, tijelo ukočeno, duša hropti, mačak zaboravio da vrijeme je ljubavi, ulica pusta, ljudi istrošeni, pognutih glava, torbe prazne, lisnice pijane od solnih rana, kako krenuti, kamo se uputiti, koga išta pitati, umjetnost samo je trn u oku promatrača, zatvaram roletne, ne podnosim bljesak, sunce ne sadrži više prirodne supstance, guza napetih kontura, vanjština pojela melem iznutrice, tumara konjusina, ne zna se čijeg je porjekla, gospodar digao ruke, neka prokleta tvar začahurena osta u cipelama spavam u čarapama duplog pletiva, ne volim kad zebe i čekam kraj, spavam….samo spavam umorna od ničega, upitnik ljudskog ostaje urezan na džepovima radničkih bluza….

Sanja Atanasovska избледена страст

патот кој мора да се мине

Слушам ѕвона од чекори на непознати патници ќе се качам на тронот без да бидам нечиј трофеј зад себе ќе ги оставам сите продавачи на магла што пропаѓаат во амбис покриен со цвеќе што вене.

Доцна во ноќта си ги средувам мислите додека времето само порамнува сметки а црните птици носат лоши вести.

Жалам за сите изгубени писма што никогаш нема да стигнат на саканата дестинација.

Ќе зборувам со молчење додека не ме разберат сите.

Се ближи јануари паѓа снег чувствувам ќе се разделиме со немоќ достојна за презир завеани во избледена страст.

Вистината се бори за поглед во височина и џабе ми се сончеви чекори кога сум закотвена во море со несреќни судбини.

Сакам да бидам вечна љубов а не чудо затоа што во чуда сите се сомневаат. Си ги цртам мислите пишувам со рането срце се среќавам со својата смрт овој пат и двете сме без шминка и не, не се плашам од патот кој мора да се мине.

неправда На полноќ се разминувам со стрелките на часовникот и очајно молам со острите краеви да ја извадат сета наталожена болка родена од неправда. Утре е нов ден ќе се разбудам со истото лице со истите навики и со старите предавства кроени по мерка на моите луѓе.

Snježana Budanec RASPRŠENA ČUDESA Izvadilo sunce zlatna vesla, prosulo žute valove kroz nebesa. Probudilo u meni osmjehe napunile solju moje nove mjehove. Srce se uhvatilo nebeskog radosnog plesa kao zlatna kiša raspršila se u meni vatrena čudesa. Plesati na zlatnoj kiši stalno sam htjela, da ispere sve povrede i bolesti mog tijela. Vruća nestrpljiva želja probila mi srce kao strijela, tjerala me da svakome predam ta zlatna plesna odijela, da gledam nestvarna božanstvena djela. S plovećih valova žutih nebesa raspršila se po plesnim dušama čudesa. Tako mi se ostvarila vrckava želja. Da! Još uvijek radosno plešem i uživam gledajući nebeska raspršena čudesa.

VATRA BUKTEĆA I SLAPOVSKE VELIČINE A onda je srama nestalo Kako Takvih pitanja postojat je prestalo Sluškinje postale su ruke Stihovi i riječi zavladale su umjesto boli i muke Kroz vene vatra potekla umjesto krvi svaku slabost i tjelesnost da izmrvi Moram priznati nema mi druge bajke su moje pruge i duge vode me u moju divljinu nigdje ne vidjeh takvu silinu Vatra i slapovi su moj dom moja vrsta ne poznaje srca slom Slušam viku slušam tu divnu riku Upoznali smo pustinju i oazu ispunjene bolima podsjećaju na utopijsku stazu Milija mi sloboda divljine vatra bukteća i slapovske veličine!

Dušan Dojčinović Sutra, sutra ćeš doći Sutra, sutra ćeš doći uplakana, doći ćeš i tražiti topline, tračak nade, što ti drugi dade, i ti s njim ostade.. A ja, ljubicu senke, tamo kraj reke, gde gavrani prolaze, a klošari ko ja dolaze. P.S. Vučko je čupkao bas gitaru, ja sam pokušavao da napišem rock baladu. Sastav Orlovo krilo , bio je samo iluzija.

Ljubavi od stakla Tvoja me ruka dotakla i pamet, i razum pomakla.. Na srcu, mom ne piše lomljivo, Eh srce moje zaljubljivo… Šta sam ti dao, osim srca, svog a ti ga slomi, poput stakla tog.. Šta sam ti dao , samo mrve dve na parčetu papira zapisane. Ljubav je od stakla i moraš dobro, paziti. Slomiš, li je, lomiš kost i onda, srcu bude tuga, gost. Ljubav je od stakla i nije za nepažljive, eh te oči tvoje, čežnjive i moje, pesme za zaljubive. Bila je ljubav, ko da je od stakla ta tvoja, nežnost, me je dotakla!!! Bila je ljubav još se priča i da zaljubljeni uvek budu, da, srca kao od stakla, lomljiva…

Bojan Tasić НЕИЗГОВОРЕНО ИМЕ Само ћеш се питати ко је човек на киши једном ће све приче оседелих стараца са планина постати река једном ће све те речи добити глас и повероваћеш да су неки осећаји опака лаж неке тишине истина неки вапаји истина неке претешке стене што ломе кости опет истина једном ће неке речи опет бити ове новембарске кише које се завлаче под кожу увлаче у кости и гризу подсећају на усне девојчурка од 18 година које милују косу… питаћеш се ко је то Нека сена однекуд позната Ех да нам је звезду сустићи док пада а ја носим голуба под левом мишком кад ме питају чије је то ја заћутим… заправо осмехнем се али ћутим храним га мрвама хлеба са твојих дланова На уснама укус бадема и меда стидљивих очију и насмејаних усана А не нећу изговорити наглас напојим жељама које сакривам од људи твоје ухо ће знати ту тајну Жеље не умиру никада скривамо је као највећу заблуду А имена путују са нама знаш оно кад те убеђују да нема Бога знаш да не волим зиму да нема душе тек пахуље ме слажу како је она лепа само тело које морамо лишавати емоција на фору… а шта је тело без тога? подсете ме на слова твога имена гомила костију меса крви коже… и проломи се најслађе… шта смо без емоција и љубави? тек лутајуће лутке које ничему не служе не ја не могу да те не волим Само ћу мицати уснама И чућеш најтишу песму у ноћи једном ће киша падати баш као сада можда ће бити новембар баш као сада баш као некада слушаћеш најтишу песму у ноћи Моја обећана зоро И моје недостижно сунце свемир је мали колико стане у једно срце колико милиона откуцаја без запетљаних прстију Океан је мали колико стане у једном оку колико милиона погледа низ мртве цесте колико дугог чекања да се деси… Ћутаћемо сузама у загрљају 35

Josip Horvat Macado

U VISINI PRAZNINE Hladnoća i vjetar poznatim zvucima ispisuju po krovovima i golim granama teret zime. U toploj sobi vatra mi tiho priča toplinom o nekom čudnom, nepoznatom svijetu. Dan polako spušta tamnu zavjesu i polako tone u san, dok petrolejka broji kap po kap sekunde koje nestaju u nepovrat, urastajući u neki drugi lik. Neprobuđenim rukama zovem te noćas i čini mi se da te još uvijek volim. Tišina traje kao krajolik nedoživljenih dodira, bez mirisa, šuma, boja.... Zaveden tim higijenskim izgledom htio bih se priljubiti uz tu kožu i ostati trajno poput šare tetovaže. Netko će se već pojaviti (poput slijepog putnika) i izbrisati prstima (prešućene suze), sve spone u stihovima. @utor texta : j.h.macado

“

iz zbirke pjesama – zarobljeni odrazi

Ivan Domančić

POSTAPOKALIPSA (Ništa ne nastaje Ništa se ne mijenja)

REČENICA ZA NJU

Zraka više nemamo

Psujem kao kočijaš na ovo jutro

Ne dišemo

bez struje u polumraku čekajući tvoj znak.

Maskama skrivamo lice

Vidim te svugdje okolo

Jedemo govna „Jedinstvu“ iz ruku

Po čitavom gradu

Voda je mokrača u našim ustima

i šire.

Kroz pustinju izgubljenih duša teturamo

Neprestano si mi u mislima.

Katrana je previše

U kurac.

Neizdrživo

Tvoje slatko lice se urezalo u moju sumanutu podsvjest.

Bježimo van iz ovog delirija

Ah.

Ne puštaj mi ruku

Psujem na ovo prokleto jutro

Nemoj me izgubiti jer vjetar je sve jači

u sami cik zore

Progutat će te samu.

jer ne mogu spavati na vrtlogu prljavih snova.

Ni sam neznam što nas sve čeka na putu u sutra. Usputne stanice u mladim noćima, Deformirani ljudi psi kapi znoja na nožnim prstima, Žene zmije, djeca žohari.

bez prebijene pare u džepu,

Ni sunca više nema

blijed poput pokojnika.

Bolest u potocima čeka

Psujem i psujem u ovo tmurno i tužno jutro

Žedni smo

slušajuči klince koja se igraju pod mojim prozorom.

Bljesak nas je osušio

Sram čući pod noktima.

Teško je početi iznova ali smo pozitivni.

Rijetke pahulje snjega na krevetu.

Budućnost je došla i otišla

Više te i ne mogu pogledati u oči jer sam opijen prvim zrakama

a gdje smo bili.

Prosinca. Preklinjem te.

KRLETKA

Dopusti da napišem bar rečenicu za nju.

Sisajući joj jezik Prelazim vjetru preko leđa

Bol ne osijećamo kao ni jetru Uronjeni u mokra ružičasta jutra Bez olovnog Krista u ustima ruke stare u opsesiji orgazma Sami u krletci između ptica i roditelja upijamo očaj Tijela nam se ruše na sumornim plahtama dok su duše još tu negdje prisutne u zraku kojeg ne možemo udisati.

Jadranka Varga U NOĆI napisano: 14.03.2011. 20:38h a dalije i dalje cvjetaju, noć i dalje miriše u ovoj prohladnoj tami sad i nikad više

JEDNO MJESTO napisano: 16.11.2017. u 17:39h

ima jedno mjesto gdje se ptice savijaju u tišini i … žive

Okalumba Okalumbu su, na tramvajskoj postaji, očima strijeljali. Čekajući petnaesticu, za Friedrich-Ebert straße. Svi su se nešto u tiho došaptavali, tajanstveno. Neprijateljski, od glave ga do pete, odmjeravali. Dok on je, na oko mirno, stajao dostojanstveno.

Ante Dolić-Borky U glavi bol Nisam u najboljoj formi. nešto me i glava smeta, Neraspoložen sam večeras … tužan, je li vam prešutjeti sve to? Pisati o vremenu nešto, sunce i ovdje da grije, lastavice gnjezda su svile. Sve liči na pravo ljeto.

Ovakvi, ovi crni, oni su jako, jako opasni. Nikada ne znaš, kada će potegnut bombu. Njih se treba paziti, uvijek ih držati na oku. Na kakvom oku! ... zgranuo je se netko. Radikalno bi trebalo, likvidirati tu stoku.

Ili da preskočim ovo? Gnjezda, i sunce, i ljeto, na čas zaboravim glavu, da pustim kraju sve to. Vratim se tamo davno. U selo pored rijeke, odlutam srcem i dušom, zbilju da na led stavim. U Bosnu vratim se dragu … šezdeset tamo i nekih, opet da postanem dječak, sve ostalo zaboravim.

Sve su to genetski teroristi ... zaključio je jedan. I dalje su Okalumbu očima strijeljali. Život ljudski, njima, baš ništa ne znači. Hvala Bogu dragom! – dobacio je drugi. Da mi smo ipak, napredniji, pametniji i jači.

Pričao bih ja vama rado, pripovjedao o životu uz rijeku, o ljepoti davnih vremena, od kojih veselo ječalo je selo. A, danas, vjerujte! kao mrtvo spava. Ali, izvinite me! Molim Vas! Po ne znam koji puta. Kasno je već … a, mene, kao iz inata, boli … i ne prestaje glava.

Okalumba se sagnuo, nešto po tašni je kopao. Svi su uspaničili ... sa životom upravo raskrstili. Mobiteli su radili ... oprosti za sve, znaš da te volim ... poljubi djecu, pazi na njih, kad mene više ne bude. Neki su zdušno plakali ... drugi se na glas krstili. Petnaestica, za Friedrich-Ebert straße, polako je klizila. Svud ludilo načisto, vika je, strka, panika ... Iz daljine, policijska sirena, užasnu stravu stvara. Svi su zalegli, Bogu se mole ... detonaciju očekuju. Okalumba je mirno, iz tašne izvadio ... "Kulu stražara".

Paško Romić Croatovski ISPRAĆAJ PJESNIKA Jutros pred zoru

KAD KAŽEM, POMISLIM

Moje je truplo ostalo

Kad kažem vrbe

Bez daha

Pomislim na Srbe

ULICE ZOVU

Kad tražim salate

Cilj je dohvatljiv Ako samo malo Podignemo nišan Iznad trbuha I bankovnih računa

Na osmrtnici Nije bilo ožalošćenih Nekoliko dobrih želja Za sretan put U režimskim novinama

Pomislim na Hrvate Kad idem kod Alije Kažem Balije Kad kažem Jasenovac

I Gradiška Stara pomislim

Posmrtni marš

Na Maxa Neimara

Na stihove Majakovskog

Kad kažem drug

I oprost grijeha

Pomislim na Bleiburg

Mjesnog župnika

Tko je tu lud? Svi znamo za križni put Jednom netko mora Zatvoriti taj krvavi krug Kad kažem!

Spremnik je pun patnje Boli i poniženja Netko mora potegnuti obarač Opasan zidinama straha Usnuli grad se budi Ulice zovu Očistite ovo smeće Ako ste ljudi!

Dina Bavčić Mili moj Mili moj, ne mogu ti reći koliko te volim jer svaki put kad kažem da volim te najviše iznenadim se opet dokažem sebi da može jače, da može više. Ti si svo moje shvatanje o sreći sve one sitnice, što mi život znače i sva slova i svi jezici na kojim se ljubav piše. Gdje li je granica do koje se voli, postoji li crta, koju ne možemo preći, linija na prelazu između snova kad ljubav zbog ljubavi počinje da boli a srce bez ljubavi umire, a diše. Mili moj, ja sam poput malog papirnog broda što okeansku pučinu ugledati želi odolijevajući svim životnim nedaćama sljedeći samo svoje snove čekajući život cijeli i puštajući da ga u nepoznato nosi voda tamo, kuda najveće lađe plove. Bez tebe bih odavno zalutala Bez tebe bih odmah potonula. Bez tebe ne bih ni zaplovila. Mili moj, ja svoje nebo opisujem po boji tvojih očiju svoje duge po njima bojim jer sve moje čežnje svi moji nemiri i strahovi tu se kriju, ja sreću mjerim osmijehom tvojim. Mili moj, ja prvi put znam šta znači pripadanje šta znači sazrijevati i biti zrela, da je uzimanje u isto vrijeme i davanje beskraju prepuštanje znam da sam postala, da bih tebe srela. Mili moj, moj život je s tobom dobio smisao konačno znam koliko malo treba za sreću i da je često uzalud tražiti odgovore na pitanja koja nikad postaviti neću jer mi je lakše maštati i zamišljati bijelu haljinu i vijenac od poljskog cvijeća vreo pjesak kako mi kliže između prstiju, daleke pješčane obale i uzburkano more boje tvojih očiju

Ne boj se! Ne boj se! Preživjet ću! Isplešću sebi vjenčić od bijelih margareta kad dođe proljeće. uplešću u kosu grozdove jorgovana ako bude ljeto. Ubraću pregršt najsočnijih jabuka da mirišem na jesen. Pustiću snježnje pahulje da me ukrase da zaličim na zimsku vilu. Čekaću sa spremnim koferom u rukama na istom mjestu kraj puta čekaću dok ne dočekam, možda neko nekad i zaluta. Možda postanem meta manijacima dobra prilika nevjernim muževima ili lahka roba isfrustriranim vojnicima dovoljno žensko da utole želju za drugim ženama. Možda ću potpirivati maštu napaljenim mladićima dok budem uporno čekala. Svejedno mi je. Ne boj se, neću umrijeti. Pisaću dnevnik i svaki dan novu pjesmu o tome koliko mi nedostaješ dok se ne izliže nedostajanje te ću da pišem o propuštenim prilikama, Izmišljaću bajke i ubijediću sebe da su stvarne nek’ pričaju da sam čudna Nek’ se došaptavaju kako sam poludjela bar sam imala čekanje dok sam na ništa čekala. Svejedno mi je. Ne boj iako znam da se bojiš dok se budeš iživljavao nad nedužnim ženama željnih bijega od bračne rutine i brze zabave. Dok budeš zavodio luckaste djevojke u mračnim ulicama samo da dokažeš da možeš bolje, da imaš više Dok hraniš zvijer u sebi što biće sve gladnija. Ne zavidim ti Ja ću budna sanjati i širom držati otvorene oči nadam se da će te inat nahraniti žeđ ugasiti utješiti i ohrabriti kad se sam probudiš u gluho doba noći.

Milan Drašković TUĐINI

MEĐU

NAMA

Tu su. Negde blizu. Možda već među nama. U džungla-lavirintu. Možda već u nama. Uljez iznutra. U umu. U krvi. U utrobi. Kao alieni. Kredit je potrošen, lutrija caruje, sve je u igri. Svet zmajeva je tako sumnjivo blizu. Jer, zna se, meko dolaze zmajevi. Da li je ovo Zemlja koju je vreme zaboravilo? Potopljeni svet? Usnula Zemlja? Daleko sećanje na pesme od zvezda i senki. Šta vredi biti gospodar Meseca? Kasno je za heroje. Oni su tu, među nama.

SENKE

NOĆI

Noći bez snova. Senke što se spuštaju. Nagoveštaji. Skriven aurom, sazri među senkama u tihoj noći.

KORAKOM

VUKA

Prazan je kavez

Sa koje daleke zvezde? Da, evo, poručuju da imaju dobre namere! Zvuči nekako poznato... Pripazimo da nas ne pomiluje kandža pomiritelja!

za put do dna bezdana, korakom vuka. Duboki purpur, devet stopa kroz tamu, korakom vuka.

Tijana Radulović Hram čovjeku Vjeruj mi, Da je svakom čovjeku dato Da život posveti izgradnji jednog sopstvenog hrama Divili bismo se Izvanrednim dušama što niču A ne pojedinačnim građevinama.

„Oče, u tvoje ruke..“ Nikad nebo nije bilo pepeljasto sivo Kao tog dana Dim iz odžaka je izgledao Kao samo još jedan oblak Koji će se sjediniti s nebom.

Pokušaj da zamisliš svijet U kojem je duša rijetkost, A monumentalne konstrukcije svakodnevica.

Svi su osjećaji stali u šaku koju je stisnula. I postala je kamen Otporna, što je oduvijek željela I ispunjena samo formom, što je bila nus-pojava.

Sad zamisli, Da se umjesto ljepoti freske Diviš nečijoj duhovnosti. Da se umjesto ikoni Klanjaš nečijoj smjernosti.

Nikad grane sa obližnjeg panja Nisu izgledale življe Ni sablasnije u isto vrijeme. A kažu da paradoksa u prirodi nema.

Zamisli, Čovjeka Većeg od najvećeg hrama Kod kojeg dolaziš Nedeljom na misu. Ne moraš da zamišljaš svijet U kojem je duša rijetkost. Samo onaj u kojem smo usljed prezasićenja spoljašnjim Okrenuti unutrašnjem.

Upitnik Krivuda stranputicama Baš i ne voli bulevare. Uvija U skladu sa raspoloženjem Nekad u lijevo Nekad u desno. Zar je bitno? Kad se na tačku svodi.

Svijetlo na obližnjoj Božjoj kući se upalilo, Baš u trenutku kad su kapi kiše postale veće. Ni Mijazaki ne bi stvari ovako dobro udesio. Sreća je napolju, I duša već lagano prelazi kućni prag. Da se nije bojala prehlade izašla bi i ona, Makar se tješi da bi.

Nada Matović Zakuni se u vječnost Zakuni se u vječnost ljubavi, makar tuđe. Shvati je kao zakon koji moraš poštovati. Zamisli da od nje nema ništa ljepše. Prati tragove srca što samo sa sobom ratuje. Naljepši i najvjerniji zakon ljubav je. Vjeruj da beskrajnost postoji. Ljubi kletvu vječnosti. Zakuni se u čokoladnu vječnost ljubavi što najslađa je. Zamisli da nema ljepšeg cvijeća. Zagrizi ljubav, ona će tada početi da cvjeta. Zakuni se da ljubav biće ti najljepše sunce. Nek ti ljubav sveta bude.

Ne daj da ti ljubav kude. Ne dozvoli da Boga ti diraju, niti da ti drugi život biraju. Zakuni se da poštovaćeš sve ljude što zemljom hodaju. Kuni se pred ikonom najljepšom na svijetu ovom. Neka dobra svijetom ovim hodaju u blagostanju. Neka ljubav kod tebe nema manu. Vjeruj da od ljubavi nema ljepše mode. Zakuni se u vječnost da budan ćeš sanjati. U zagrljajima mladosti osjetićeš ljubav. Nemoj da ljubav bude ti promašaj u vremenu što lagano otkucava. Ne mješaj tugu sa ljubavlju. Ma zakuni se, samo se zakuni.

Život je lijep, zar ne?

Život je tako lijep, zašto se kriti od svega? Ako masku stavimo samo sebe gubimo. Sunce je u očima mora tog, nešto prijatno poput morske školjke uušima mojim zvoni. Pred očima mi sve pa čak i stari gramofoni. Još uvijek pletem kosu, zamišljam sebe pored mora bosu, kako ostavljam tragove u pijesku. Evo me opet, ostajem tu na nekom mjestu bajnom, ne želim se rastati s morskom tajnom.

Leptiri su na rukama mojim, sve je kao da sanjam. Gitara tako divno svira, negdje iz daleka. Neke tihe balade, život je lijep sve dok ima nade. U očima mojim, neprestala bura, evo me tu među kraljevima Azura. Sasvim obična cura, navikla da uz pomoć mora životu na uho nešto lijepo besjedi. Evo me opet, hoću da živim lijepo bez obzira da li je to kao dan ili mrkla noć. Evo me opet jer ovdje je život pravi, neću da sanjam. Hoću sreću ali na javi.

Marija Pavković …

… Mrzila sam Stotinjku Kad mi je vjetar skinuo ruke sa 100% pamuka Zelene. Mrzila sam Minutu Kad si se odlučio vratiti romanima 19.st.

Mrzila sam Dantea jer ti nisam ostavila kesu Kave i rahat lokuma Na tepih po kojemu nikad neću hodati Bosa. Dante me gurnuo s terase na semafor i upalio Zeleno Iako je dobro znao da su sve zebre za mene tada, bile Crvene, Osim jednog prozora Koji smo na vrijeme zatvorili.

Iznad prozora kojega Udaraju. Tvoji alveolari skidaju A1 koja vodi do moje Pužnice.

Noć je, a tvoja noga s „Zagrljaj otvorenim d Noć je, a tvoj mladež Prstena.

Ponovo si potopio duš Okova.

… ne vidiš dvije krijesnice se

u paukovu mrežu s e

smjelo hrli do ulice: dlanovima“. poprima jači sjaj od

šek u zeleno more sjenki bez

Usitnjeni komadi Hrane koju ne preferiram, U ritmu skidanja poveza sa očiju, Lete prema tanjuru Boje tvoje Kravate. Mutna rezolucija ne zbunjuje dlan Skoro dovoljno prepušten Mom ramenu, Okrenutom posivjelom Prozoru. Milijuni fonema na tvojim usnama, Tek u očima Morf.

I-

gor Divković STIĆI U LIBRU

ROĐEN U RAJU Nikome nije kao njemu. Život ga časti, uvijek, u svemu. Cvatu mu ruže. Teku mu dani. Uz med i mlijeko su i kroasani. Kroasani kada se zbudi, kada gušta, kad pođe spat. Dugokose nimfete, gusje paštete, anđeline za pusu dat.

Dat će mu pusu, dubinu oka, maziti ga s niska, s visoka, krvavo srce, svoje sve, uć’ mu u dušu, u slatke sne. Kad je u snu anđelina i ljubi. Tu su i anđeoski bijeli zubi. Tko puno dobiva, puno i gubi. Rođen u raju, raj ga i ubi.

OBLAK JE SIV Znam te bolje od bilo koga. Privilegiran sam dok sam živ. U srijedi si obzora mog Mediterana, nebo je plavo, oblak je siv. Oblak je siv. Nebo je plavo. Ti garavušo. Ti blondina. Sa Levanta si, si iz Latina, s visova si, si iz dubina. Oblak je siv. Nebo je plavo, ti, vrhnaravna, ženska glavo. Talijanima si Kalabreza! Grcima Santorineza! Turcima mašalah! Rujnome vincu Dioneza.

Iz sna me prenu vlastiti krik, šapnuh, idem se dići. Podne je, sunce, vreva bazara, možda ću negdje i stići? Nebo mi se činilo ljepšim od mora, buncam, bulaznim danju. Oblaci, nizovi ogrlica, minđuše, burme, sijaset narukvica. Kad sam, već, nakićena, napravit ću i feštu, ako već ne drugima, nek’ bude samo za me. Sva treptim. Sva drhtim. Imam i fibru. Takve su senhzualne dame. Dame i dijamanti su u kiču Holywooda. Ruže i zumbuli u suzi parfema. Narcisa će mi, sprešana, stići u libru, pred njom će me zdrmati trema.

Predstavljanje zbirke poezije Biljane Kovačević Biljana Kovačević: CugAnno 2018 Poezija protkana snagom i ranjivošću, kavanskom atmosferom i sjećanjem

Prva samostalna pjesnička zbirka virovitičke pjesnikinje Biljane Kovačević svojevrstan je hommage jednom prostoru i jednom razdoblju, ali i skupini emocija proisteklih iz kompleksnosti svijeta i jednostavnosti pojedinca. Zbirka je posvećena pjesničkoj manifestaciji Roklicerove večeri održavanoj u kafiću Cug, kazivanju stihova, prijateljevanju s ljudima, riječima i životom. CugAnno 2018 je poetsko mjesto na kojemu pjesnikinja iznosi svoju intimnu poeziju protkanu životnim ranama čije se boli pretvaraju u raskošne ruže. Zbirka anima dolorosa koja iskazuje ranjivost duše, ali čvr-

stinu misli u sedamdeset pjesama nudi širok raspon tema i stihovnih oblikovanja koji se nalaze u intimnom promišljanju i proživljavanju svega onoga što lirski subjekt vidi, odnosno svega onoga što osjeća. Pjesnikinja Kovačević vraća se pjesništvu koje cijeni radost starih navada: apsolutno predavanje čitatelju, podjelu vlastitih istina i rana s drugima, potajno se možda nadajući da će u tamnoj i gluhoj noći pronaći dobroga prijatelja, supatnika i suborca, istomišljenika poput svih onih „nesvrstanih“ ljubitelja artističkih poduhvata koje je upoznala te prijateljstvom i pjesničkom sponom vezala u Cugu. Njezino stvaralaštvo, ideje, teme i pjesnička instanca sama po sebi nadilaze metodu i analizu te stapaju lirski subjekt, autora i umjetnost. Kako piše u svojoj autobiografskoj bilješci, njezin pisac je žena „napisana, olovkom zadržana, papirom bijelim zamotana“. Biljana Kovačević rođena je i živi u Virovitici. Svoje pjesničke i prozne radove objavljuje na portalima (Virovitica.net, časopis Kvaka, Književnost uživo, Sapphoart) i društvenim mrežama (Facebook), a rado sudjeluje i u književnim natjecanjima. ISBN 978-953-8209-16-1 Format 12,5 x 21 Broj stranica 125 MU, s klapnama 49

Na putu do prestola (recenzija Branislava Markovića Umbre knjige Denis Kožljan “Riječi u sliku pretočene” Molim vas, sklopimo oči na trenutak! Sada zamislimo planinu, imaginarnu, kakve nema nigde osim u našoj mašti! Planinu na kojoj je sve moguće, na kojoj raste svo drveće sveta, po kojoj hodaju , lete i gmižu sve životinje, sve ptice i bubice koje je Bog stvorio pod kapom nebeskom! Na kojoj cvet može biti veći od slona a leto usred zime, i na kojoj možemo videti dugu i kada kiša ne pada! Planinu čiji su obronci sačinjeni od lepote, čijim rekama i potocima kao krvotokom teče dobrota, i na kojoj boje mirišu! Molim vas, još samo jedan trenutak ne otvarajmo oči, dok ne zamislimo i prestol na vrhu planine, i

na njemu ljubav koja caruje nad tvorevinom! Tako…sada otvorimo oči i neka svako od nas pođe uz svoju planinu, trudeći se da upamti sve što vidi i čuje! Sasvim izvesno je da ćemo se na putu sresti i prepoznati, jer njime ne mogu hoditi oni koji nisu mogli ili hteli da zamisle išta, i čije otežale noge i nemaju kuda da zakorače iz kaljuge u kojoj stoje! Ja sam rešio da vam ispričam, a vama od volje da li ćete i vi ispričati ili napisati šta ste doživeli na svome putu! Kao stariji čovek koji više nema potrebe igde da žuri, okačio sam fotoaparat o rame, odabrao jednu blagu padinu i počeo da se penjem! O, dragi moji, već na samom početku našao sam se usred čuda! Iz puževih kućica virile su majušne glave vila i vilenjaka upirući svoje bojažljive poglede prema ogromnom staklu objektiva, uplašeni neprekidnim zvukom okidanja aparata! Kako sam bio srećan tog momenta što sam sa sobom poneo veliku memorijsku karticu i što se nisam morao bojati da će mi nešto promaći. Išao sam lagano pazeći na svaki svoj korak, da ne bi, ovako nezgrapan, zgazio neku od tih kućica. Odjednom, usred zujanja insekata i huja vetra koji je mrsio vlati trave, čuo sam tihi ženski glas i reči pesme:

u laticama svijeta prepoznah neku nježnost čudnu, a tako divlju… i ustuknem, jer posve sam sigurna da nema više, da nestala je poput kapljica kiše… nježnost više ne postoji… ili varam se…možda ipak nastanila se ona u krošnji rascvale voćke… ili možda …

Nisam bio siguran da li je ovo zaista bio kraj pesme ili se on izgubio u zvucima livade? Pođoh za glasom i nedaleko odatle ugledah ženu nagnutu nad bokorom crvenih cvetova. Prvo što pomislih bilo je: eto, ima još nekog ko je zamislio svoju planinu! Priđoh polako da je ne uplašim, i videh da i ona ima fotoaparat i da je govoreći pesmu pokušavala snimiti crvene cvetove! Već sam vam rekao prijatelji moji, da samo srodne duše mogu jedna sa drugom deliti prostore mašte, i da je samo njima moguće ćutanjem reći sve! Nastavili smo bez reči da se penjemo i zbilja, već sledećeg časa kad začuh nove stihove, shvatio sam zašto se oduvek znamo!

se nikad nisam nadala….. gode mi, gode, sva ta davanja, osmijeha i pozdrava, osjećam da nikada više neću umrijeti sama, a i dalje ostat ću imenom zvanim najbolja mama….

SVIJETE dobar ti dan neću te ništa pitati, želim se s tobom samo lijepo družiti…

ako si prijatelju bolestan od tuge, ili možda iz tebe izbija neka čudna sreća, ti poeziju piši jer to najbolji je lijek od riječi… … pronalazi stihove u krletki gdje kaznu izdržavaju osuđene ptice, možda u vazi staklenih zrnaca u kojoj cvijeće traži snagu sunca…

A odmah potom i ove: I više i mnogo , mnogo više, Govore one, slike mojih sjećanja, mojih prijateljstava, mog bivstvovanja, mojih životnih putovanja… tisuću rijeći, a svaka riječ u svojem odrazu, svaka slika u svojoj boji, posteljici…sniva, razvija se, raste dok ne postane dio mene… *** nakon mraka, padanja i plača, nakon upiranja prstom u me, poslije vremena sablasti u prostoru moje duše.. … gode mi dodiri leptira i pjesma ptica, uživam sjedeći na tronu riječi i slika, u tišini dobivam poruke prijateljstva i tamo odakle

… kako sam, gdje sam, ti me pitaj, bit će mi čast, znaj samo ja sam ti uvijek među stihovima, ne zanima me vlast… dobar ti dan moj svijete, ljubljeni, darovani, volim te svijete, kao pčela cvijet, ljubim te svijete, s tobom ću mrijet…

Na putu do prestola (recenzija Branislava Markovića Umbre knjige Denis Kožljan “Riječi u sliku pretočene” Nastavili smo našu šetnju! Sada su već i ona sićušna bića provirivala iz svojih kućica bez straha od nas, cvetovi otvarali svoje latice nudeći nam da do mile volje snimamo njihove prašnike i tučkove! I pčele su nam bile zahvalne koristeći priliku da se nahrane nektarom i time učine da ovi cvetovi niknu i dogodine! Blagosiljali smo ove neprocenjive darove! Bože, kako sve može da bude jednostavno kada to hoćemo! Koliko se samo lepote krije u različitostima! Kako su divna davanja koja ne traže ništa za uzvrat, i kako je veličanstvena spoznaja da VELIKO treba da služi malom! I da nikako ne sme biti obratno! Jer obratno je uvek tiranija, a neprihvatanje razlika put u sukobe i zlo! Kako dosadna bi bila livada na kojoj raste samo jedna vrsta trave iz koje se čuje samo jedan te isti zuj! Nove pesme iz usta moje saputnice kao da su govorile o tome da razmišljamo o istom:

danima već mokra je ledina mojih snova, kiša ispire sve ono što skupljala sam danima… duša izranjavana od nepoznatih udaraca, tijelo ne uspije izdržati struje što donose bujicu i sve se smiješi ali zlo i naopako ostaje…planove nove…kuje… mokro je…mokro…i zemlja i put…i vjetar i leptir žut.. mokra je bit našeg postojanja, uništena svaka naša nova sanja… *** ima li uopće smisla žalovati za neiskrenim prijateljstvima, uzaludnim traženjem zrnca istine u morima laži i iskvarenosti… … godinama i desetljećima, slušajući kišu dok ispirala je duše griješnika, gledajući sunce dok grijalo je srca nesretno zaljubljenih, pokušavala sam… a tko zna jesam li uspjela, jesam li sazna52 la…

istinu pravu dobila, jesam li oprostila zrnu neopreza, jesam li se otarasila crnih slutnji, jesam li napokon pronašla molitvu koja liječi, koja osvaja, koja spaja mene i ostatak svijeta, jesam li pronašla mir i prestala pjevati žalopojku, ispisanu na crnom pergamentu slovima suza slanih, riječima izoranih ranama životnim

U suton stigosmo do ispod samog vrha! Sve je već u spremno za skori počinak. I mi smo seli da odmorim pesma, saglasna trenutku, iznedrila se nekako sama be: noćas zasjale su zvijezde i osušile ulice kiše, noćas jedna duša, punim plućima diše…. … ovo je pjesma pjesnikinji, ovo je pjesma rođenoj junakinji, ovo je stih u latici cvijeta obgrljen, i leptir šarenih krila raskriljen… a Pjesnikinja velika, Marica naša Mala, nestašno, igra se u okupanoj travi kao dječja šala i osmijehom svojim mami bumbare i pčele, vijenčić stihovima plete kao tratinčice bijele…

Marica je ovo veče ime za svu decu, bila je sa nama nini na kojoj je sve moguće zajedno sa velikim Dosto Njegova čuvena rečenica da ceo svet nije vredan su nog deteta, lebdela je jedno vreme nad krošnjama, a pretvorila u kometu i strelovito brzo odletela u vasion nje svetli kao zvezda svima koji je razumeju i bude opomena onima do kojih ne dopire! Noć je oduvek bila vreme u kom duhovi kolo vode i nostrano lako pređe na ovu stranu! Noću kada boje pred tminom, sve ima neko drugo značenje! Ponajv Tada i šapat odjekuje i nije čudo što je noć najbolje v molitvu, ali i za magiju! Stoga je moć razlikovanja noću potrebna više nego ikada! Noću ljudi uranjaju u oni od reči jedva čekaju te mistične sate u kojima su nja ogoljena i lišena svega nepotrebnog! U jednom času u kome se i mesec sklonio pod oblak, u gluvo do kako ga zovu svi koji tada spavaju, potekli su stihovi i ni, čeda u bolu i radosti porođena:

NUTRINA kopam , istražujem po nutrini mojoj polastoljetnoj, iznenađena ostah jer umjesto rudnika zlata i kovčega bogatstva pronalazim nešto mnogo ljepše, meni draže…..

SREDINA točno ubosti htjedoh u sredinu, ni manje ni više jer isto mi se piše…

nije čak potrebna ni rudarska svjetiljka, ni ostali teški alat, zapanjena i dalje nailazim na mirise tople zemlje, sjećanja iz dalekog djetinjstva, opipavam svaku travku, svaki cvijet, pažljivo razvrstavam zrnca ljubavi….

… ja navikla na malo, preveliko mi bježi, uopće ne stoji, srednji su samo moji brojevi od malena, sredina je moja kuća malena….

utihlo, ah…to moja je nutrina, ništa čudno, mo. Nova ništa neobično, to je polje crvenih a od se- makova, zlatnog žita, plavih potočnica,

a na plaojevskim! uze jedonda se nu da iz strašna

kada oustuknu više reči! vreme za duhova u sebe, a u značem takvom oba noći ispoved-

to je čarolija nebeskih putnika, simfonija vodopada, to su okusi bistre vode s potoka, dodir anđela…. moja nutrina, moj dom koji nikad nije bio na prodaju zbog nekih loših strasti, dom u kojem je šezdeset prve zapaljen plamen ljubavi, a toplina grije i izgara pretvarajući se u najljepši stih, u blagost ispisane riječi, u melodiju prijateljskih radosti….

VODILI SMO LJUBAV vodili smo ljubav, moje misli i ja, u tišini napuštene sobe, kao zvijeri zaplašene… vodile smo ljubav, onako kako samo mi smo znale, … u jezeru latica ruža, dušu smo prale voljele se bez dileme,htjele jutro dočekati u vječnom mraku….

PUSTOLOVINA je…rekla bih pustolovina je taj moj život…pustolovina puna prepreka, neobičnih susreta, doživljaja što oduzimali mi dah … i onih drugih što bacali me u prah…

tako nam je najljepše bilo, slobodno, bez straha da netko će upaliti svjetlo i prekinuti naše strasti, ljubav smo vodile, moje misli i ja…

prava, pravcata pustolovina, krcata iznenađenjima, krvavih tabana, poljubaca otisaka, padanja pod križ pa opet dizanja, sa mnogo stresa…i uvijek pritom prazna mi bila kesa…

i dok je vrijeme odmicalo iza druge strane nebeskog sazvježđa, moja ljubav i ja, temeljito odmjeravale smo naša tijela, pojačavale krvotok, naizmjenično brojale udisaje i izdisaje… MOJE MISLI …I JA…

a svjesno, potpuno svjesno, bez straha, dvoumljenja, skeptičnosti i štošta drugog, čini mi se prilično sam hrabro i samouvjereno ušla u tu moju pustolovinu što život se zvaše, samo sam onako uz put molila Krunicu i Očenaše…

Na putu do prestola (recenzija Branislava Markovića Umbre knjige Denis Kožljan “Riječi u sliku pretočene” Negde među javom i med snom, kako kaže Laza Kostić, dočekasmo zoru! Sve jače je krvario horizont na istoku obavijen jutarnjom maglom! U ratu vođenom od pamtiveka tama se polako povlačila pred rumenom prethodnicom za kojom nezaustavljivo nastupaše sve jarkije čete iza kojih se naposletku pojavi i sam Car svetla na svom prestolu od čistoga zlata, objavljujući svoju konačnu pobedu! U njega se nije moglo gledati! Podigosmo naše aparate u nameri da ovekovečimo taj veličanstveni prizor, ali vrlo brzo ustanovismo da ne postoji ekspozicija koja bi takvu svetlost uspela zarobiti u fotografiju! No, nije nam bilo žao, oboje smo znali da to nije slika od ovoga sveta koja se skladišti u elektronskoj memoriji! Nama se na trenutak ukazao arhetipski prostor savršene lepote koga su naši praroditelji izgubili još na Početku! Već sledećeg trenutka uspeli smo snimiti užareni planinski vrh, i sa pomešanim osećanjem tuge i radosti shvatismo da je ova lepota samo predukus onoj koju svojim životom treba zaslužiti! Denis Kožljan

Čovjek koji vjeruje u ljubav, Intervju s Andreom Turkovicem uredila i vodila, Denis Kožljan

Ovog mladog čovjeka, imala sam prilike upoznati prije desetak godina kada sam kao pjesnikinja, zajedno sa istarskim kantautorom Brunom Krajcarom, gostovala u Udruzi slijepih i slabovidnih osoba, a gdje je Andrea Turkovich vršio ulogu predsjednika.Shvatila sam koliko ljubavi i emocija nosi u sebi, voli ih davati ali i primati. Osim toga vrlo je svestrana osoba, iako je osoba sa invaliditetom.

Čovjek koji vjeruje u ljubav, Intervju s Andreom Turkovicem uredila i vodila, Denis Kožljan

* Pa predstavite nam se za početak ukratko Zovem se Turcovich Andrea,rođ 21.03.1982 u Puli sa prebivalištem u Galižani. Živim u privatnj kući u malom mjestu Galižana nedaleko Pule, u Istri. Osoba sam stopostotnog invaliditeta zbog većeg oštećenja vida, no, to ne predstavlja prepreku da pokušavam raditi što želim i postići neka vlastite ciljeve. Do prošle godine sam predsjedao Udrugom slabovidnih osoba Istarske županije gdje sam upoznao drage ljude i stvorio mnogo lijepih i kvalitetnih prijateljstava. Tako mi se prije nekoliko godine ukazala čast da upoznam spisateljicu Denis Kožljan kad je kao specijalna gošća upriličila književnu večer u našoj Udruzi. Sto se mog obrazovanja tiče, završio sam ekonomski smjer Talijanske škole, ali neposredno poslije usavršio sam informatičko znanje jer sama informatika predstavlja u mom životu veliku strast. Volim jahanje i duge šetnje, a iako je priča sa Udrugom slabovidnih osoba prekinuta, nastojim biti i dalje aktivan u zajednici pa tako sada volontiram u Društvu multiple skleroze Istarske županije, čija je predsjednica Snježana Raić. *. Andrea, shvatila sam da ste vrlo emotivna duša i kao rezultat toga je pisanje poezije. Kada, u kojem trenutku ste prvi put napisali prve stihove, kako su se zvali i ima li netko kome su posebno posvećeni? Uvijek sam obožavao pisanje,ali nisam nikad mislio da ću se usredotočiti na poeziju. Sjećam se kako sam već prve stihove napisao u Osnovnoj školi, bez naslova jer me zanimala samo ljubav i simpatija prema jednoj djevojci. No, kasnije sam nastavio nizati stihove iako uz poteškoće budući sam ja Talijan pa je i moj materinji jezik talijanski. Dokaz je to da kad nešto silno želite, to jednostavno trebate izbaciti iz svoje duše te vam sve poslije toga postane lakše i jednostavnije. * Jeste li nastavili dalje kad su možda te emocije splašnjavale i postoji nešto što Vas je tjeralo naprijed? Život vas nauči da koliko god ste razočarani ili nesretni zbog određenih okolnosti, morate se i dalje boriti i vjerovati ljepoti života koja je svuda oko nas, samo je treba dotaknuti. Kaže poslovica kako uvijek poslije kiše dolazi sunce pa i sam vjerujem da je zaista tako. *Ako znamo da ste osoba s posebnim potrebama, smatrate li se i u kojem segmentu možda zakinuti ili je Vaše srce širom otvoreno odnosno jeste li spremni za svaki izazov? Invaliditet je teški dio mog života koji sam brzo spoznao i jako teško prihvatio. Međutim ta okolnost samo usporava neke radnje ali mislim da ne mijenja osobu kao takvu ako ona želi živjeti i funkcionirati. U mom slučaju kako se radi o problemu slabovidnosti mene ipak najviše smeta što u današnjem društvu osjetim i vidim sve one negativnosti društva koje su vrlo intenzivne i nemoguće ih je preskočiti i ostati imun na njih. Teško je i sramotno to reći, no, nažalost je tako. Zapravo imam osjećaj da se na nas osobe posebne kategorije zbog tjelesne invalidnosti, gleda nekim drugačijim očima, ukidaju nam se neka prava i to me strašno ljuti.

*Kako se osjećate dok pišete i jeste li zadovoljni ili ste perfekcionist u tome što radite? Postoje li neke osobe koje zaslužuju da ih imenujete jer su Vam na bilo koji način pomogle da bi Vaši stihovi, čežnje i mašta bili uklopljeni u neki projekt kao npr. ovaj posljednji na youtube? , Ne, mislim da nisam perfekcionist, odnosno razlog leži u tome što moje pjesme točno opisuju osjećaje koje doživljavam u određenom trenutku.Tako se to dogodilo samnom jer na taj način se i složila prva zbirka prije dosta godina. Pokušao sam zabilježiti što sam osjetio ,dok se nisu skupile, bile su to samo latice, da bi kasnije latice činile pletenicu odnosno napravljena je zbirka. Naravno kako sam prije već naveo da dolazim iz redova talijanske manjine zahvaliti ću se ovdje prof.Aleksandri Žufić iz OS Veli Vrh Pula ,koja je smogla truda i snage za sve nedostatke kako jezične tako i ostale , ispraviti i od toga sažeti zbirku. Mislio sam da će to biti prva i jedina zbirka, no, emocije su rasle, stihovi su nadolazili. Bilježio sam i dalje sve moje tihe čežnje, maštanja, patnje, te se tako rodila i druga zbirka pod naslovom Cvjetovi radosti. Tekstovi koji su ovdje skupljeni su bili napisani za više osoba odnosno žena i figurativno sam to htio označiti kao jedan poseban cvijet. Tako je moja mašta darovala ovakav naslov, a za obradu zahvaliti ću prof. Tatjani Relić iz OŠ Kanfanar. *. Recite je li preferirate i rimu ili je stih slobodan, mislite da je jednak efekat onog što želite reći zapravo? Moj stih nastaje tako spontano i to tako zabilježim, ne preferiram nikakav poseban stil. Dapače, radim tako sa svakom pjesmom da prvo pišem onda popravim,zatim mislim da li ima efekta i da li će dirnuti osobu koja ćee to pročitati. Mislim kako je to vrlo bitno. * Jeste li se okušali i u prozi i ako da, navedite naslove…ili je Vaša opcija isključivo poezija i stih?

Ne ,počeo sam projekt sa horor romanom iz razloga što obožavam horor film. Kad gledam film koji je inspirarala knjiga, prethodno obavezno pročitam knjigu. Dobio sam inspiraciju za roman i mislim da će to moje djelo ipak biti pisano materinjim jezikom jer je puno lakše, izazovnije i realnije zvuči. *S obzirom na situaciju u društvu i ,prosperiteta nas pjesnika i umjetnika općenito, jeste li optimista ili mislite stati, s obzirom da su Vaša djela za sada vrlo skromna ali jaka? Ne, nikad se ne smije stati ako je vatra koji gori u Vama.No, svakako situacija je teška i skakljiva po pitanju izdavaštva i financijske potpore. To je možda i jedini razlog zbog kojeg moje zbirke do sada nisu objavljivane. *Koji su Vam planovi za budućnost i ako sam nešto previdjela, slobodno me nadopunite? Evo, dalje radim na sebi zato me na jesen čeka jedan put kad će se otvoriti mogućnost neke nove ljubavi pa ako se ljubav desi dobro, ako ne, ništa strašno, važno je vjerovati i biti optimista. *Hvala Andrea na dosadašnjoj suradnji i što ste otvorili dušu za one koji vole pisati i čitati poeziju. Čast mi je svaki put kad radim nešto lijepo pa i za druge iako vrlo često i nije uzvraćeno. Mislim da bi i ostali trebali naučiti otvarati svoja srca i gledati drugačijim, boljim pogledom na život i na današnje društvo. Zahvaljujem se još jednom na naše druženje i suradnju, a za Vas ću uvijek biti dostupan uz potpunu otvorenost i iskrenost. Uz srdačan pozdrav očekujem neku novu suradnju.

Pula, lipanj 2019. Denis Kožljan 57

Od nekad do sad… Alan Razzak, osvrt na pročitano piše: Denis Kožljan

n ni

ar je teško upoznati autora ove simpatične, opuštajuće lirike, rekla bih… kad je on , čini mi se upravo onako kako živi, kakav je njegov svjetonazor, napisao svaku pjesmu u svom opusu naziva “Od nekad dosad” . Tako saznah vrlo brzo, već nakon pete, šeste stranice da je Alan svoju poeziju zapravo posvetio nježnijem spolu, svojim nekim ženama, a koje su u njegovom životu zaista odigrale posebnu ulogu..pa bilo da se radi o Jadranki, Kristini, Emi, Barbari možda…Iz nekog posebnog odnosa, punog slobodnih maštanja, pozitivne vibre, a koji onda prerasta u često, humorne situacije, da se vrlo jasno očitati koliko je autor inspiracije našao u svakom susretu sa svojim damama, u njihovoj kosi, obrazima…a onda je i njegova mašta proradila sto na sat. Pa iako je njegova neobuzdana lirika podjeljena na desetak ili nešto više dijelova, lajt motiv je ostao isti: bezuvjetna ljubav prema ženama koje ga jednostavno svojim postupcima očaravaju, potiču na rasplamsavanje strasti i preispitivanje nekih vlastitih vrijednosti:”…tvoj sam pjesnik i tebi pojat ću…ti si moja muza, ljubavnica božanska, boginja trojanska!” O, kako uzvišeno rečeno, i to ravno iz duše jednog nemirnog, slobodoumnog mladog čovjeka, pjesnika koji u sebi jasno prokazuje dijete…Jer, napokon Alan je odlučio ono što je htio reći svojim muzama, učiniti kroz stih prepun melidioznosti, lepršavosti, rime, koja dodatno ovo djelo oblikuje u jednu finu, originalnu i sebi svojstvenu zbirku, neobičnih naslova pjesama, uporabom deminutiva u stihu, pojačavajući svoje zagrebačko porjeklo, unošenjem kajkavskog narječja…”vampir Slafko, …”baš sam tupafko…pjan, pjan, vaš usamljeni pajac je pjan…” Alanova životna filozofija temelji se na slobo-

di govora ali i bivstvovanja, …”Treba skinuti s kralježnice teško breme…”dušu raskopčajte do gola…do kraja”…i ja ga u tome podržavam jer samo tako, pjesništvo postaje ne nova kopija starih majstora, već novonastalo djelo, original vremena koje je potrebno svakom mladom , pa i onom čovjeku u godinama da se dokaže, da iz sebe izbaci svu onu kaotičnu, prljavu sliku, strah, i nesnalaženje vremena koje se nemeće na našem putu. Još ono što ću dodati i što mi se posebno svidjelo jeste način stvaranja stiha, ubacivanje usporedbi, metafora…..svaka njegova ljubavna avantura majstorski je pretvorena u odu…tako da iako u njemu postoji možda neka tiha čežnja, sjeta, osamljenost….u trenutku kad se naslovom obraća svojim prijateljicama, heroinama…nestaje svake male pomisli na crnilo života…humorističnost pisanja zauzima mjesto umjesto i najmanjeg trenutka očaja, negative.

In t

Do kraja okrenut tradicionalim vrijednostima

ntervju s Antom Dolićem

uredila: Denis Kožljan

*Antu sam upoznala, prije otprilike nekih sedam godina na jednom portalu gdje smo zajedno pisali, a onda je usljedila pauza jer život tjera svoje, no, onda sam tražeći značenje nekog pojma na googlu, slučajno naletjela na njegovo ime. Interesantan je on čovjek i spisatelj pa možda najbolje da nam se ukratko predstavi. Ante Dolić rodj. 21. veljače. 1949. u Suhači kod Livna. Od jeseni 1969. do ljeta 2014. živio i radio u Njemačkoj. Po zanimanju stolar. *Momentalno ste zaokupljeni, čini mi se poezijom, no, koliko mi je poznato, Vi ste romanopisac, dakle izražavate se i u proznim djelima. Možete li nam reći o kojim se djelima proze radi i koja je tematika prisutna u tom štivu? Kada su djela izdana i jesu li ona, odnosno njezini junaci zapravo Vaše neko drugo ja? Moram reći da je moja zaokupljenost još složenija … uz poeziju i prozu tu je izgradnja kuće, uredjenje okućnice, tako da ja sve to guram paralelno, pri čemu mi je najlakše s poezijom … rekao bi da se pjesme jednostavno radjaju. Radjaju se iz svakodnevnog života, zapišem dogadjaj, ugodjaj, emociju, neku misao, neku pravdu, nepravdu, uglavnom ono što se oko mene zbiva.

Za prozu se to ne može reći, za pisati ozbiljniju prozu potrebno je jedno drugo raspoloženje, drugi uvjeti, potrebno je vrijeme, mir, sabranost. Ja ovdje moram napomenuti da ja kao stolar, koji je cijeli radni vijek proveo u Njemačkoj, po radionama i bauštelama te uvijete nikad nisam imao. Moje priče, romani, su mukotrpno nastajali na gradilištima, gdje bi navečer zapisivao ono o čemu sam preko dana, uz sav svoj posao razmišljao. A sada o tim romanima. Moj glavni roman je „Livanjska priča“ dva glavna lika, Jure i Antiša, livanjski gastarbeiteri, i njihove sudbine. Ovaj roman je već dvadeset godina u ladici, i pored jako dobrih kritika, bilo je dosta neuspjelih pokušaja da ugleda svijetlo dana … dok sam živio u Njemačkoj bilo je teško, a sada ovdje je još teže naći izdavača. Drugi roman „ Guantanamo“ izdala je „Bosanska riječ“ iz Tuzle. Priča o dva Bošnjaka, koji su maltene zabunom upali u ralje američke histerije poslije 11.9. Treći roman, na kojemu sada radim je „Nie wieder Deutschland“ za sada ga pišem na hrvatskom, s namjerom da napišem i na njemačkom. „Nikada više Njemačka“ priča mog života u toj zemlji. *Gospodine Doliću, Vi ste hrvatski književnik ali i pisac Bosne i Hercegovine? Koliko Vam je to važno s obzirom da ste rodom iz Livna, da ste živjeli u Njemačkoj ali eto, odlučili ste se vratiti u rodni kraj? Je li se i teme Vaših djela kao i mjesto radnje možda vezuju, koliko za Hrvatsku, toliko i za BIH? Koja je to prepoznatljiva spona i lajt motiv koji se proteže neminovno za ove dvije države? Teško pitanje, na koje vam mogu lako dati odgovor. Naime, moji su iz okolice Sinja doselili u Livno, pa i ako sam ja rodjen u BiH, odgoj, običaji, ikavski govor, rodbinske veze, sve nam je bilo vezano za Hrvatsku. Bosna i Hercegovina je došla, naravno rodjenjem, a, poslije sa školom ali i kućnim odgojem se sve to još jednom potvrdilo i prevagnulo. * Pređimo sada na onu, meni bližu tematiku, a to je poezija. Jeste li prije počeli sa stihovima ili proznim djelima? Recite nam imate li uzora u poeziji i u kojoj mjeri je njegov utjecaj u pjesmama koje su prisutne u Vašim pjesničkim zbirkama? Navedite nam primjere. Ljubav za poeziju naslijedio sam od majke. Ona je imala svoje uzore koji su postali i moji, a onda sam to naravno još i proširio. Kod nas se navečer čitala poezija, odrastao sam uz … ja sam pravdu svijeta gledo … rekao joj evo ti si … osvetit ćeš ovo čedo … ako nikog dosad nisi. Uz Kranjčevića se čitalo i recitiralo, Preradovića, Matoša, Djuru Jakšića, Branka Radičevića, Augusta Harambašića, Vojislava Ilića, Šantića, Dobrišu Cesarića i dosta drugih. Ja sam odrastajući nadodao još neke, kao Jesenjina, kojeg sam volio jer bio je pjesnik sela, a to je osjećaj koji i ja volim … (ne grdite, mora biti tako … riječ i ponos ne tratim badava … oteža i poniknu polako … zlatokosa moja glava). Rilkea, Heinrich Heinea, Majakovskog, Bayrona, i mnoge druge. * Je li Vaša pjesnička riječ isključivo ljubavne tematike ili? Postoji li možda u Vašem životu neka žena koja je u određenim trenucima poslužila kao muza i ako jeste u kojoj mjeri se njezina prisutnost odrazila na Vaše emocije?

Pišem sve šta me dotakne, šta me uzbudi, rastuži, naljuti, obeshrabri, ohrabri … sve su to moje teme, i ljubav je tu, priznajem možda i najzastupljenija. “E, pa da! U mom životu postoje žene”. * Oni koji Vas bolje poznaju, kažu da ste uvijek vjerni sebi, da se držite nekih svojih principa odnosno da ste originalni i opet drugačiji. Vaše pjesme naime nisu samo puko napisane već svaka u određenom momentu ima neku svoju poruku. Pa što to odašiljete svojim čitateljima i jesu li poruke iznesene direktno ili možda kroz ironiju na društvo u kojem živimo i situacije u kojima ste se našli? To o orginalnosti bi i potpisao, jednostavno iz razloga jer sam proživio život daleko od kalupa, od stupanja u bilo kakvom stroju, od onoga šta se tražilo od mene, šta mi se nudilo. Čini mi se da me ovakvog kakav jesam, nisu zamišljali, a možda ni željeli. Što se pjesama tiče, u ljubavnim, otvaram dušu za netkog koga želim imati u njoj, a u socijalnokritičnim trubim na sve strane da nepravda ne mora biti vječna, da za bol ima lijeka, da starost se ne mora pod tepih kriti … da je okoliš kojeg rušimo u stvari dio nas. * Vaš je posao bio težak i iscrpljujući. S obzirom na to, kada ste nailazili vremena za pisanje i koji su Vaši planovi za budućnost? Iscrpljenost poslom popušta, a to što me sada čeka je ugodno, znači puno više ću pisati, pobri-

nuti se da tiskam svoje radove. Samo da napomenem kako su „Digitalne knjige“ objavile moje dvije knjige pjesama: „Niste me shvatili“ i „Zatvoreeno radi inventure“ te ću zasigurno nastavit s objavljivanjem. I prije kraja, evo jedne moje pjesme.

Niste me shvatili Krenulo sve je, pa neka ide. I ja ću nekuda, na svome putu. Za početak u kut mračni sjedam. Rakiju poručujem, duplu, ljutu. Lagano čašu na ivicu guram. Uspaničila rakija, i kako god. I dalje mirno, po svome tjeram. Čaša se treskom, razbija o pod.

Ne saginjem se, niti je kupim. Otupjelih misli, ustajem od stola. Krhotine gazim, rakiju razlivenu. Nije mi do njih, i do njihova bola. Preko glave stari kaput navlačim. Odlazim u ovaj ponoćni čas. Niste me shvatili, prijatelji dragi. Ne marite zato! Nisam ni ja vas. borky * Sada, kad ste se nakon toliko godina konačno vratili u rodni kraj, kakvi su Vaši osjećaji, mislite da ste sretan čovjek ? Nisam netko tko žali za izgubljenim šansama … ja sam radije sretan onim šta imam … bilo bi lijepo da sam se ranije vratio, još ljepše da nisam nikud ni išao. Gospodine Doliću, Sve najbolje želim i zahvaljujem na trudu i izdvojenom vremenu, Najljepša hvala i Vama na razgovoru … pozdrav iz Livna! Denis Kožljan lipanj, 2019.

Mate Balota-Mijo Mirković u Zbirci Dragi kamen,

piše: Denis Kožljan

od književnim pseudonimom Mate Balota krije se Mijo Mirković, književnik je i ekonomist, rođen u istarskom Raklju. Njegovo porijeklo oblikovalo je književni izričaj i teme koje obiluju zavičajnim motivima i socijalnom problematikom. Njegov dijalekt je čakavština na kojoj piše i pjesničku zbirku “Dragi kamen”, objavljenu 1938. godine. Uz Dragu Gervaisa i Peru Ljubića, Mate Balota profilirao se kao hvalitelj istarskog zavičaja kroz nostalgične prizore djetinjstva, svakodnevice ljudi i folklorne elemente. Kroz živote običnih ljudi pruža uvid u istarsku kulturnu i povijesnu baštinu, ali iznosi i sveopće ljudske vrijednosti i fenomene. Za Balotu je zavičaj inspiracija i temelj njegovog umjetničkog izražavanja. Zbirka “Dragi kamen” je u trenutku prvog objavljivanja prozvana “najistarskijom knjigom”. Pjesma “Dvi daske” pripada antologijskim pjesmama ove zbirke, jer na surov način oslikavaju siromaštvo, smrt i tešku svakodnevicu istarskog malog čovjeka. Dvi daske – analiza pjesme Pjesma “Dvi daske” nastavlja niz socijalno- zavičajne tematike kojoj pripada Balotina poezija. “Dvi daske” govori o tužnom ocu, “svetom Ivanu”, kojem je umrla kći Marija i koji nema sredstava da umrloj jedinici napravi lijes, već mora iščupati dvije daske iz kućnog poda. Lik Ivana je lik uzornog siromašnog težaka, kojeg krasne mnoge duševne vrline: “Ive sveti je bija najbolji čovik,/ ni pija, ni kleja, ni pipu fuma,/ samo je dela cili svoj vik”. On je ideal istarskog čovjeka, radišnog i neporočnog. No epitet “svet” koji mu se pridaje u pjesmi zvuči ironično. Unatoč uzornom životu snašle su ga tragedije: siromašan je cijeli život, a sad mu je i prerano umrla kći. Smrt djevojke od dvadeset godina ukazuje na stvarnost života onoga vremena, ali i smrt mladog bića, koje je tek počelo živjeti ukazuje i na besmislenost i surovost siromaštva. Motiv boli i plakanja roditelja za djetetom priziva ovoj pjesmi i biblijske konotacije. Kći Marija bila je starčeva radost, život, a sada pod stare dane biva kažnjen da ju gleda mrtvu. Siromaštvo je počelo odnositi svoj danak. Socijalna nepravda, koja je oslikana kroz prizor iz života jednog neznatnog seljaka, stvara nemir i tjeskobu, ali pruža i uvid u svakodnevicu istarskog sela u prošlosti. “Dvi daske” koje je starac iščupao iz starog poda kuće s jedne strane predstavljaju strahovitost neimaštine, ali njihova simbolika je možda utoliko snažnija, jer predstavljaju očinsku ljubav i požrtvovnost. Ivan je sa suzom u modrom oku i tugom u srcu, kćeri s nesebičnom ljubavlju izradio lijes od onoga što je imao: “lipo ostruga i zgladija,/ i krinju eri zgotovija”. Dvi daske su jedino materijalno što je mogao dati, ali nije ni trena dvojio da ih prenamijeni u lijes. No nije ni slutio da će njihovim nestankom na podu ostati crna rupa koja “svakega dana po koji put/ staroga oca domišlja: na siromaštvo i smrt.” Pjesmu sačinjava šest strofa različite duljine, slobodnog stiha. Rima je promjenjiva (parna, obgrljena, nagomilana, ukrštena) što govori o tome da pjesniku nije bitno slijediti određene pjesničke forme i tradicije, pa ih oblikuje na svoj način. Pjesma se odlikuje ispreplitanjem naracije (koja je postignuta uvođenjem likova i radnje pjesme) i lirskih ugođaja. Također još jedna prepoznatljiva pjesma, a sastavnica zbirke Dragi kamen je i pjesma Koza.

Koza – analiza pjesme Pjesma “Koza” socijalna je lirska pjesma koja govori o strašnoj tragediji jedne prosječne istarske obitelji s početka 20. stoljeća. Istra je podijeljena politički, što dovodi do loše ekonomske situacije. Mnoge obitelji u to vrijeme žive isključivo od svog rada, baveći se poljoprivredom. Lirski subjekt u prvom licu (koji nedvojbeno predstavlja samog Balotu i prizore iz njegovog djetinjstva) nalazi se u gradu, vjerojatno radi školovanja. Majka, sestrica i baka žive na selu i prehranjuju i njega i sebe. Obiteljska tragedija koja ih je zadesila je smrt koze, koja ih je prehranjivala. “Četiri ure je mati hodila” kako bi sinu javila tužnu vijest. Neimaština koja ih je zadesila progovara tiho i duboko kroz tugu koju svi osjećaju: “Hiža prez žita, prez muke, prez šolda/ i krepana koza”. Kako nešto tako banalno kao što je jedna životinja može toliko značiti ljudima? Ovakvim sadržajem pjesme ocrtan je surovi život istarskog sela. Socijalni problemi koji su naglašeni su razlika između sela i grada, skupo školovanje mladih ljudi, ali i nešto što je zadalo najokrutniju notu pjesmi: dijete sada mora raditi da bi prehranilo obitelj. Lirski subjekt je onaj koji sve to proživljava i ne buni se, jer zna da je sad vrijeme da on nešto poduzme. Ali postavlja si retoričko pitanje koje nosi strašnu socijalnu poruku: “Ma kako se moru tolike duše prihraniti/ od plaće jenega diteta u gradu.” Motivi smrti, gladi, muke, napornog i dugotrajnog rada izazivaju emotivne reakcije u čitatelju i poistovjećivanje s patnjom maloga čovjeka. Osim kontrasta sela i grada, pjesma je zasnovana na kontrastu između malog i “velikog čovjeka”. Zato se u posljednjoj strofi pjesnik poziva na povijesno-politička zbivanja koja su dovela do lošeg ekonomskog stanja: “Ma daleki cesar austrijski/ I veliki car od Jermanije/ nisu ni slutiti mogli/ ča misli jedan mali čovik,/ ki cilu noć proplače za kozon.” Pjesnik za sve nedaće koje je proživio okrivljava strane vladare, koji ne mare za obične, male ljude koji jedva preživljavaju. Dječji plač trebao bi izazvati sažaljenje, ali dati pjesmi i još veću dozu humanosti. Pjesma se sastoji od jedne tercine i pet katrena, pisanih slobodnim stihom. Stilske figure prisutne u pjesmi uglavnom naglašavaju sadržaj pjesme. Hiperbola (“pedeset miljari koraki”, “tolike duše”) ukazuje na veličinu obiteljske tragedije, ali i na njenu banalnost, koja je nažalost njihova surova stvarnost. Pjesnik se služi i opkoračenjem (“pedeset miljari koraka je učinila/ na tašte”) onda kad želi naglasiti pojedine misli. Metafora “i dela u ognju” govori o djetetovom doživljaju tragedije kao pakla kroz koji svi prolaze, a posebno ono, jer sada svi o njemu ovise. Poruka koju pjesma donosi je da ima ljudi kojima ono naše “malo” znači “sve”. Trebamo znati cijeniti sve što imamo, pa tako i svoju obitelj, uz koju moramo biti još više kada nam nesreća dođe na vrata.

KOZA

MOJA MATI (1938.)

Četiri ure je mati hodila, pedeset miljari koraki je učinila na tašte. Tako je došla priko brigi i drag k meni u grad i donila glas da je koza krepala. Doma leži starica baba, i mala sestra je bona. Hiža prez žita, prez muke, prez šolda i krepana koza. Jopet miljari koraki. Svaki je korak pun škrbi. Ma kako se moru tolike duše prihraniti od plaće jenega diteta u gradu. Tri dane nis hrane pokusija tri noći za kozon sam plaka i dela u ognju četrnajst ur na dan. Ma daleki cesar austrijski i veliki car od Jermanije nisu ni slutiti mogli ča misli jedan mali čovik, ki cilu božju noć proplače za kozon.

Moja mati je bila velika sirota, tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala. Sva svoja lita otkidala je od svoga života, i malo po malo sve je drugin razdavala. Od vrha do dna su noj dani bili puni rabote, noći je živila u strahu i škrbi za druge. Svako je brime nosila sama od svoje dobrote, prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge. Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli, ona je prasce hranila, drugi su jili pršute. Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli: od mrsa, vina i smokav, od sira i skute. I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja, daleko je ona od mene , sama prez ninega svoga. Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja, i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.

U pjesmi Moja mati Balota je još jednom, ovog puta kroz lik svoje majke za koju je bio jako vezan, opisao na vrlo slikovit način taj težak život istarskog seljaka i posebno, položaj žene u društvu.

PRAMALIĆE Oj pramaliće, kako je lipo, kad počne nicati cviće, kad počne pupati grabar, jasen i drinak, a šparoge niču iz stine. Koruna se zgusne, arija lipo zadaje, nebo je modro i svitlo, vitar mek i tepa. Kako je lipo kad počnu se štrkati ovce, kad mrtve strane ožive od pisme pastirske, kad vrganj zaore brazdu i prospe se zemlja crljena, prhka, mokra i tepla pokrije plodno sime. Zvona veselije zvone, kanti veselije poju, sve ča je teško je lagnje, nade su jače od tuge. Delo će spuniti dane, noći vreda prolaze. Trdi žuljavi dlani govore, da život je dobar. Ribari s pipon u zubi već pletu mriže. Barke su jopet u moru, ćapi ribe će dojti u dragu, kroki stegnuti rebra, more osoliti lice, kašete menul i škombar nažuljiti rame. Oj, kako je lipo, tamo u istarskoj dragi, pramaliće. 65

ROŽENICE Na svaken samlju, na svaken piru nikad su kantale. Od bogzna kega vika su tako tarankale po cija dan. Svirači nisu znali miru. Vajk su naši dani teški bili, prazni žepi i žuljavi dlani, mučan nan je bija kruh naš svakidanji, ko ga je bilo. Ko ne, smo postili. Kašu su jili naši stari i brmeč brstili, stariće ovsa prodavali, da kupe malo soli, ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta: “Rodila loza grozda dva.” Velike sopele svire već miljare lit, kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine, kamogod se krenemo oni gredu s nami, glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.

Dijalektalna lirika je osnovni izričaj ovog vrsnog majstora, pjesnika i pisca porjeklom iz istarskog mjestašca koje se izdiže iznad Raškog zaljeva. On gotovo da istog trena dok promatra prirodu, svoje impresije bilježi u stih, a koji kao ispiracija služi daljnjim generacijama poslije njegove smrti tamo šezdesetih prošlog stoljeća. Zbirka Dragi kamen je jedno vrelo, rekla bih i stručak svih Balotinih spoznaja ali i emocija koje je iskazao prema svim segmentima života svog užeg i šireg zavičaja.

….par besid z Iris Aničić Bogi, pjesnikinjom uredila, Denis Kožljan

I U međuvremenu smo odrastale, Iris je rodila petero prekrasne djece i udala se u pitoreskno Gračišće, gradić u Istri u kojemu se može osluškivati ritam života na jedan specifičan način, a koji je Iris punim plućima konzumirala. Preklani, na pjesničkom susretu čakavske beside Verši na šterni, voditeljica programa najavila je Iris Aničić i njezinu pjesmu. Ja sam čekala svoj red, ali na ime Iris, okrenem se i ugledam ženu, u prekrasnoj haljinici šarenog dezena i u cipelama s višljom petom. Gotovo da je stigla do mikrofona, a onda se vratila na zid Batistelline šterne, izula cipele i rekla;” Laglje ču ovako”. Hm, nasmijah se od srca kao i prisutni. To je ona, vragolasta Iris koja nikad ne pada, koja se diže poput feniksa iz pepela i uz svu obiteljsku tragediju, smogne snage da napiše prekrasan stih na svojoj čakavici ili jednako tako na standardu. Po završetku Susreta , pozdravile smo se i izljubile. Kaže ona meni:”Denis, ti si uvijek ista”. “A bome si i ti”, odgovorim. Pitam je kako je, vidjeh u naručju drži unuče, a radost života sija joj u očima. “Pišeš li šta”, nastavih jer nismo se vidjele ni čule “masu” vremana. ” A pišem, pišem, tu i tamo, dobaci ona… “ma niman vrimena. Dica, unuki, škole, fakulteti”. “Da, vjerujem, potvrdih i izmjerim je ponovno od glave do pete:”Iris, Iris, ma ti si stvarno čudesna!” Rastale smo se, i vjerujem da ćemo se za petnaestak dana ponovno vidjeti na istom mjestu jer je i ona odnosno njezina pjesma ušla u Natječaj ovogodišnjih Verši na šterni. 67

ris Aničić, djevojačko Kauzlarić, ime je jedne žene , moje vršnjakinje, prijateljice ali i kolegice po peru, kako se kaže. Roditelji su nam iz istog sela, središnje Istre, stoga smo prije nekih četrdesetak godina, nas dvije, cure u ono vrijeme čuvale blago na poljima smilja, razgovarale, veselile se mladosti i maštale o prvim ljubavima. Ona, rođena na drugi dan proljeća 1962,, a ja usred ljeta 1961. Onda, u ona lijepa vremena , družile smo se i zaključile već tada kako imamo nešto zajedničko, osjećaj za pisanje i doživljavanje prirode i društva na jedan specifičan i samo nama znani način i sve te naše emocije i slike bilježile u kovčežić uspomena. No, Iris je čini mi se imala lošu sreću i kad su joj se roditelji rastali, njezin životni scenarij krenuo je nekim svojim “ludim” tokom. Ali i tada smo bivale u kontaktu, pisale si pisma jer u ono vrijeme nije ni bilo društvenih mreža ni mobitela pa smo se snalazile. No, kao što to obično biva, ta naša zajednička putovanja i nedosanjani snovi jednostavno su bili prekinuti, rekla bih koliko iz subjektivnih, toliko i objektivnih okolnosti.

Malo ostade źivota u njima Tek toliko da sočno opsuju vlast, ma koja bila. Zagledani u svoje androide Opijeni tuđim životima i crnim kronikama i vremenskim prognozama. A možda ću i ja U međuvremenu sam malo proguglala i Iz solidarnosti puke htjela doznati nešto više o njezinom Ovlaš, ispod kaputa stvaralačkom radu. Piše i poeziju i proprosurfati obično nebitne stvari zu odnosno napisala je kratku priču naI mrzit ću se zbog toga. slova “Njegovateljica” kroz koju se isJer, to nisam ja. prepliće djelić njene životne stvarnosti Nemam Facebook prijateljica sa puno metaforičnih slika. Tu je i pjesnit virtualnog psa. ma “Ne budi me milo moje” pisana Ja volim biti živa književnim jezikom. I nepredvidiva. I nedokaziva. Zazirem od statičnosti i rutine. Ne budi me… ne budi me milo moje Ne budi… Neka prođe vrijeme Ne budi me milo moje bolesnih srebrnih ptica Makar, već bi trebalo Srušenih ideala popit nešto toplo Jer, nestalo je krvi u obrazima Možda crnu produženu Opustjele tratinčice vrište. Ili bijelu s puno pjene S tragom čokoladnog srčeka na sredini. Tko će da ih bere? U zraku miris ne-mirisa Naravno ako je raspoložen konobar Osjećaš li da treba nam U našem podrumskom kafiću. Transfuzija života. Znaš, Ne budi me… Ja ti zapravo ne volim kavu. jer se nikako ne bih Pijem je iz nekog respekta još budila, Ili prilagođenosti društvu oko sebe. na neko vrijeme. Na prvi pogled trivijalno, I nemoj se ljutiti. no više kukavička gesta. I tako uspavana, ja ljubim. Ignoriranje svoga bistva. Samo čekaj Možda, još ni ne znaš Pusti da ne osjećam Kako uživam Stvarnost Križa. U sitnim detaljima življenja. Samo da dišem, Obožavam slasne zalogaje da izađem rezignirano iz sebe Savijače od višanja, vukući blatnjavim asfaltom koja se cijedi niz moj dlan. masne i neprivlačne oblake. Nepristojno, vrškom jezika Htjela bih se samo malo pricvrljiti. Pokupim ljepljivi sadržaj, Zakačiti za nebo. Visoko, I osjetim ljepotu postojanja. visoko. Prodisat duboko. Ne budi me, milo moje I prosanjati snove Jer, htjela bih još Plitke i žive. Ne znati ništa. U rosom ispunjena jutra Prividnom ništavilu hodati makadamskim stazama, Dodat malo svoga bremena. koje se račvaju Da ne boli tamo negdje u bespuću. Da ne peče. I ponovno negdje spajaju. Ljudi su neznanci. Smočiti dušu u rijeci ljubavi I klonovi. Nezamućene i čudesne Od Boga poslane. Kad sve to odsanjam Možeš me probuditi. 68

Autorica je vrlo produhovljena i postoji neraskidiva veza između nje i Boga. Prisutna je i aktivna u lokalnom katoličkom listu svoje Župe, a za svoje radove više je puta i nagrađivana. Neke čakavske verši naslovljene su i na blogu “Neki novi val” (Ča san žbalja, Samo da te nađem, San te našla, Ne budi me)

Mat i sin – Iris Aničić Jenega jutra va lete

Otrok je sedje va hlade pod lumbrelon mladega ureha. Zjeha je preko sake mere i šerjo matere reka -Mama, ma je mene štufno va životu. Saki dan gledan istu kuću

ista drjeva, grote i rouže! Mat je zostala oparena na besede malega človeka od komoć šes lijet -Sinić muoj. kuća ni vajka sejna

va nje se popravlja razmešćuju se stvari nutra se plače i smeji. Drijevo ima saki dan veće ruoki lišća se koluruju na saku fozu. I grote su se stareje i stareje I sako toliko ih zobrtičamo na drugi kraj. Ruožice, sinić muoj

delaju mirakoli kad jena umre druga se rodi zajno Se, se se kambjuje svaki dan. Sin je mater na žrbiš posluha a besedu joj ni torna Bi reć da je bi manje dišperan

“Danas Iris Aničić prolazi kroz sredovječnost, iako joj se čini da je još prilično mlada, ako ne tijelom onda bar Duhom. Udarci i neminovni križevi života nisu je mazili, ali ni slomili, već su jačali. Izdigla se iz pepela u teškim životnim situacijama i sad se bori riječju, vjerom i ljubavlju. Iris priprema zbirku pjesama na književnom jeziku i čakavskom dijalektu. Inspiraciju pronalazi u slikovitom Gračišću, okružena obitelji i ljudima dobre volje. I ne osvrće se… da se ne spotakne.” (iz njezine biografije)

as je z dicon poteka van.

RECENZIJA: Vreme brutalnih dobronamernika I dok je u „Molitvi tetoviranog srca“, pjesnik Milan B. Popović, tek onako lagano nagovjestio tihi rat vjetrenjačama jednog društva, očito se u drugom dijelu trilogije „Vreme brutalnih dobronamernika“ potpuno oslobodio tečnim stihom, nekim svojim redosljedom uputio poruku jednom društvu. Možda ne društvu u cjelini, ali svakako se kroz svih pet cjelina zbirke osvrnuo, dobronamjernički naravno, kako na stanje intelektulne scene, tako i na političke, pa i život mladih, svakodnevne probleme, neshvaćanje, učmalost, izdaju. Pesnik nikad ne želi biti sam, želi se obratiti nekome bliskom, tako da je njegova ispovjednička riječ u kojoj duboko proživljava nepravdu i postojeće stanje, upućena sugovorniku, bilo da se radi o običnoj ljubavi, ili prijatelju koji možda to i nije. I ovog je puta u svojoj misiji, koja bi u nekim tezama zaista iz korjena trebalo promijeniti svijet, brutalno iskren, toliko iskren da je takoreć do kosti ogolio svoje duhovno stanje. Glazba njegovih stihova dodirnula je u srž mene kao čitatelja, upravo s jedne strane suptilnošću i tečnošću, iskrenošću kojom se kako i sam kaže jedino može pobijediti zlo. Popovićevi

unutarnji košmari koji su ga natjerali da napiše drugi dio trilogije su toliko jasni, oni su ujedno i izvor religioznog doživljaja, svijeta kao takvog. U početku misli tiho izlaze na scenu poetskog univerzuma: „Umiriti dan treba…“ kaže pjesnik, „a tek onda pronaći svjetlost u tmini“. Moć promjena nazire se i dalje kroz molitvu ponajprije, no kako se vrata labirinta ove pjesničke muze otvaraju, ona pogovara sve glasnije o svim onim nepravdama, osjećaju beznađa i samoće, koja su samo jedno veliko zlo, jedna izdaja modernog vremena. I sam kaže kako se želi izboriti i sve reći brutalno, jasno u lice, nikoga pri tom ne štedjeti. Srcem se prije svega treba javiti, a srce nikad ne griješi, znaju to umjetnici „pusti me da ušavši izađem iz jednog u drugi realan svijet“. Autor traži odgovore, prave, iskrene, i pri tom si postavlja pitanja zašto su svi digli ruke od postojećeg stanja, svi pa i njegova domovina, Srbija, jer da je tome tako, kaže Popović, vidljivo je iz prili-

ka u kojima on kao pjesnik pa i svi poslije njega, pljuju krv, ne bi li se izborili za obično, pristojno bivstvovanje. Koje li ironije? A onda – spas od svega prljavog, postojećeg neizdrživog pjesnik vidi u času kad će svaki pojedinac usuditi se „zagrebsti ispod svoje kože, kad će se poput zmije poskidati opne“.

Bunt zbog nepravde, ali istovremeno i vjera kako je spas ipak moguć ukoliko vrijeme učini svoje, ukoliko snovi postanu stvarnost, ukoliko još netko osim njega progovori jezikom buntovnika. Može to naravno jedna mlada, intelektualna generacija, ako ništa drugo, a ono kroz pero, kroz riječ, glazbu i promijenu svijesti pojedinca. Svaka Popovićeva pjesma sastavljena od teze i antiteze (pijan – bez trunke alkohola) zapravo je jedna jasna poruka koja bi sivilo duša ljudi koje mrze, koji se dijele na bestidne struje, trebalo preobraziti u svjetlost novog dana kojom ćemo se jutrom buditi i umivati. Njegov je glas, glas jednog u nizu koji misle na isti način ali ne ufaju se progovoriti i reći: „Dosta!“ Milan neće da sudi, kako kaže, iako bi rado i to, ali već mu je „muka od svega, od ljudskih obmana, od pokušaja života u nepristojnim vremenima.“ Milan je svoje učinio, onim čime najbolje umije, perom… a na ostalima je da se probude iz vječne apatije i bezbrižnosti shvaćanja života. Denis Kožljan

U ediciji knjižare REDAK objavljen je zbornik gazela „U srcu gazele“. Vjerujemo da je to prvi zbornik te vrste poezije na europskom tlu. Zahvaljujemo autorima koji su se odazvali na Natječaj i poslali nam svoje gazele, zahvaljujemo članovima Izbornog povjerenstva koji su sudjelovali u nastanku zbornika, knjižari REDAK na brzoj i profesionalnoj izradi knjige.

Svi zainteresirani mogu knjigu nabaviti u knjižari REDAK

(http://www.webknjizara.hr/knjige/ poezija/u-srcu-gazele-grupa-autora). Za portal „Očaravanje“ Marija Juračić Naslov: U srcu gazele / grupa autora Autorica: Marija Juračić Broj stranica: 166

Nakladnik: REDAK Godina izdanja: 2019. ISBN: 978-953-336-586-2

Kratak osvrt na roman Iza osmjeha, prokleto sama, autorice Denis Kožljan To je, to! Kako drugačije jednom rječju ostaviti trag i krajnje mišljenje na ovo prozno djelo, autorice Kožljan. Dugo vremena poznam ovu istančanu pjesnikinju ali i spisateljicu uopće, a imao sam priliku biti i moderator njezinog pjesničkog prvijenca, tamo 2010-te. I čitavo to vrijeme svog umjetničkog rada, Denis niže riječ, povezuje životne slike, vrlo često i sama se poistovječujući sa svojim junacima, slikama i situacijama u kojima se nalaze, ponekad namjerno, ponekad sasvim slučajno. Ljubav je lajt motiv, neizbježna poveznica kojom oslikava sadržaje pa tako i konkretno, sadržaj ovog ljubavno erotskog, u nekim segmentima i krimi romana. No, nije to ljubav, isprazna, osakaćena o kojoj ne bi što imala reći, već je to emocija vrlo snažnih kontura koja se onda razvija u scene strasti, konkretno na primjeru glavne junakinje Leone Zbiljski i Samuela ali i ostalih partnera s kojima nažalost i nije imala sreće. Ulaziti u neke pragmatične insinuacije zašto je tome tako, bilo bi suludo jer očito autorica jako dobro poznaje karakter svoje glavne akterice ovog vrlo lijepog i čitkog štiva, sadržaja koji ima notu retro romana, budući se radnja započeta u trenutku Badnje noći i emocionalnog Leonina sloma usljed prijevare njenog dečka sa najboljom prijateljicom, vraća u period kad je ta ista gospodična u doba adolescencije imala hrabrosti, uzeti stvari u par kofera i otići od kuće izgrađujući svoj život. Taj je život bio kako se često kaže više posut trnjem nego ružama, no, junakinja Zbiljski uspjela je ostvariti svoj san i ne samo diplomirati već i postati vrlo cijenjena sutkinja Općinskog suda u Zagrebu. Sadržaj romana, iako možemo reći da čak i oskudijeva dijalozima, ipak samim tokom te nenadanim situacijama i akcijama, daje određenu dinamičnost i čitatelja drži u neizvjesnosti do samog kraja koji se opet nadovezuje na početak. To je ona draž ovakve vrste književne forme u kojoj je vidljiva i raspoloženost odnosno jednako tako i rezignacija autorice koja i sama kaže, budući je roman pisala sa razmacima, u trajanju od gotovo četiri godine, da se u svakom nastavku osjeti unutarnja emocija nje same. Roman, neobičnog pomalo i šokantnog naziva: Iza osmjeha, prokleto sama, uspio je, rekao bih, ispuniti svoju funkciju i prezentirati se na pomalo humanistički način i u čijim dijelovima, svaki čitatelj može pronaći nešto za sebe i izvući neke pozitivne životne pouke. To je bila i svrha autorice Kožljan koja je uostalom i sama prošla veliku životnu školu, a i sam tok radnje romana podsjeća na biografski. Pa, ima li u djelu, odnosno u liku glavne junakinje i autoričinih životnih epizoda sličnosti, prosudite sami, iako preporučam da proguglate o njoj i njenim djelima da biste uopće mogli donijeti pravičan sud.

doc.dr.sc. Ticijan Peruško

Beat pjesništvo i njezin pred-

stavnik A. Ginsberg piše: Denis Kožljan

beat-pjesništvo [bi:t ~], pjesništvo proizišlo iz društvenog i književnog pokreta američke beat-generacije sredinom 1950-ih god. Vezano je za bohemske umjetničke četvrti San Francisca, Los Angelesa i New Yorka. Pripadnici toga naraštaja zagovaraju odbacivanje ekonomski instrumentaliziranih društvenih konvencija u ponašanju, odijevanju, glazbi, umjetnosti, pjesništvu, prozi i kazalištu, i to po-

najprije u ime povišenih osjetilnih stanja izazvanih uživanjem droge, kao i u ime tzv. transcendentalne meditacije i osobitih glazbeno -plesnih ritmova. Tomu je prilagođena i njihova poezija koja oslobađa duljinu stiha kako bi ju uskladila s kaotičnim bilom ulice ili izravnog doživljaja. Kompozicija joj je hotimice improvizirana, motivika se crpi iz graničnih (često erotskih) iskustava, a ritam se dobrim dijelom prilagođuje zahtjevima usmene izvedbe. Beatpjesnici pronalaze svoje uzore, među ostalima, u W. Whitmanu, E. Poundu, F. García Lorci, P. Nerudi, W. C. Williamsu. Njihov je najistaknutiji predstavnik A. Ginsberg (Urlik, 1956), a među onima koji su se afirmirali poslije ističu se Ch.

Olson, L. Ferlinghetti, Ph. Whalen, G. Corso i G. Snyder. Među prozaicima, koji su nastupili istom 1960-ih, najpoznatiji su J. Kerouac i W. Burroughs.

Allen Ginsberg i Howl . Howl je duga pjesma podijeljena na tri dijela i Ginsbergovo je najspornije djelo. ... Zavijanje je puno ljudi i mjesta, hrane, glazbe, samoubistava, seksa, ludila, droge i neobičnog jezika. Ginsberg je oštri promatrač, perspektiva prve osobe koja je očigledna u prvom redu.

" Zavijanje " je prva pjesma koja je privukla Ginsbergovu pažnju javnosti, a njezino postupanje prema homoseksualnosti karakteristično je za Ginsbergov položaj tokom ovog vremena. " Howl " je jad za "najboljim umovima moje generacije", "anđeoski hipsteri" uništenim okrutima američkog društva.

Poezija se obično smatra "lijepim" oblikom pisanja. Kroz povijest se može vidjeti kako ljudi imaju stereotipne pjesme o proljeću i livadama. Međutim, to nikada nije bio slučaj, pogotovo u doba generacije Beat i u djelu Allena Ginsberga. Ginsberg je u poeziju donio razdoblje anticenzure u kojem je "livada" vjerojatno najmanje korištena riječ. Napisao je emotivne pjesme, neke biografske,

kako bi kritizirao društvo u kojem živimo i vladu koja vlada nama. Ginsberg je napisao posebno jednu pjesmu koja je uništila društvo i predstavila ga onim što uistinu jest; ova se pjesma zvala "zavijanje". Imao je niz tema, ali Ginsberg je mnoge od ovih stvari sakrio iza simbola, posebno božanstvo poznato kao Moloch. Može se vidjeti da je Ginsberg bio čovjek koji je želio promjene; Dio II "zavijanja" usredotočen je uglavnom na uništavanje društva. Ginsberg koristi mnoge metafore i simbole kako bi naglasio svoje poante i većina tih metafora ima neke veze s Molochom. Ginsberg uspostavlja Molocha kao razarača, onoga koji proždire sadašnjost. Stalno uzvikuje "Moloch!", Kao da će ga imenovanjem doslovno iznijeti njegova zla (Breslin). Moloh predstavlja autoritet, one koji nam govore

kako možemo i ne možemo živjeti. Ginsberg to izjavljuje kada naziva Molocha "teškim sucem ljudi" ("Howl" red 81) što znači da ima moć davati i uzimati, referencu na kapitalizam, koji je sustav u kojem su sredstva za proizvodnju i distribuciju u vlasništvu od strane privatnih korporacija. Ginsberg je bio oštro protiv kapitalizma. Odrastao je s majkom komunistom, i utvrdio da vlada ima potpunu kontrolu nad zemljom štetnom za društvo. Nakon toga, nije volio kapitalizam jer je, opet, velik dio snage bio izvan ruku ljudi (Breslin). Ponavlja to kad kaže da je Moloch "bezdušni zatvor bez duše i Kongres žalosti!" ("Zavijanje", red 82), za koji se čini da Moloch predstavlja moć vlade ili privatnih organizacija i njegovu kontrolu nad ljudima. S jedne strane on naziva Kongres stvarnim mjestom tuge, a s druge strane, rekavši da se Kongres usredotočuje isključivo na tugu i neuspjeh naroda u napretku, a ne na njihove nade i potrebe ("zavijanje", II dio). Ponavlja to kad kaže da je Moloch "bezdušni zatvor bez duše i Kon-

gres žalosti!" ("Zavijanje", red 82), za koji se čini da Moloch predstavlja moć vlade ili privatnih organizacija i njegovu kontrolu nad ljudima. S jedne strane on naziva Kongres stvarnim mjestom tuge, a s druge strane, rekavši da se Kongres usredotočuje isključivo na tugu i neuspjeh naroda u napretku, a ne na njihove nade i potrebe ("zavijanje", II dio). Ponavlja to kad kaže da je Moloch "bezdušni zatvor bez duše i Kongres žalosti!" ("Zavijanje", red 82), za koji se čini da Moloch predstavlja moć vlade ili privatnih organizacija i njegovu kontrolu nad ljudima. S jedne strane on naziva Kongres stvarnim mjestom tuge, a s druge strane, rekavši da se Kongres usredotočuje isključivo na tugu i neuspjeh naroda u napretku, a ne na

njihove

nade

potrebe

("zavijanje",

dio).

simbolizira mnogo više od vlade. Moloh je u svima, čak i Ginsberg, koji kaže: "Moloh koji je ušao u moju dušu! Moloh u kome sam svijest bez tijela!" ("Zavija" linija 87). Moloh, koji je proždirao djecu,

predstavlja pohlepu i ljubomoru proždiruće društvo, a Ginsberg pokazuje da čak i on sam, onaj koji kritizira društvo, nije oslobođen svog shvaćanja. To je unutarnji potez, nešto što sprečava ljude da nastave dalje: nešto što su ljudi možda stvorili. Ginsberg koristi lik Molocha kako bi predložio destruktivna vlast koja zahtijeva žrtvu ljudskog života i slobode. Na jednoj razini ljudi su žrtve tih vanjskih sila, koje su naizmjenično društvene norme i vlade. No s druge strane, Ginsberg naglašava njihovu volju za potčinjavanjem ovom autoritetu i načine na koje su odgovorni za vlastito uništenje.

Međutim, njegova upotreba Moloha zbunjuje to što je mogao lako izabrati sotonu ili neko poznatije božanstvo koje će predstavljati uništenje; da bismo razumjeli Ginsbergov Moloch, moramo razumjeti stvarni Moloch. Čitatelj zna da je Moloch nešto zloslutno, no postoji nekoliko Moloha koje Ginsberg može uputiti. Jedna interpretacija Ginsbergovog Moloha mogla bi biti Moloh iz nijemog filma Metropolis .Film je postavljen u distopijsko društvo (slično kao društvo koje Ginsberg kritizira) u kojem žive dvije klase ljudi: oni koji su siromašni i rade u podzemlju, i oni koji žive u divovskim neboderima na koje Ginsberg govori kada kaže: "Moloch čiji neboderi stoje u dugim ulicama poput beskonačnih Jehova! "(" Howl Line 84)). Ove dvije klase nalikuju vladinoj preziru Ginsberga i društvu, jer narod "gore" u osnovi vlada ljudima ispod. Moloch dolazi u film kada stroj, poznat kao M-Machine, u nesreći ubija radnike, a glavni lik stroj vidi

kao zvijer: Moloch (Metropolis). Ginsberg čak naziva Moloch, "čistim strojevima" ("Howl" linija 83), što se ne odnosi samo na MetropolisMolohu ali i modernoj definiciji Moloha. Moloch je 1950-ih došao da označi sve što zahtijeva žrtvu; to zauzvrat znači da se žrtvuje sve što Ginsberg spominje u pjesmi: sve naše banke, umovi, djeca žrtvuju se. Ali iz kojeg razloga? Ovdje Ginsberg vraća čitatelje natrag u strojeve; čini se kao da ljudi žrtvuju sve za tehnologiju, što ima smisla smatrati da je društvo danas toliko ovisno o tehnologiji. Ginsberg se također odnosi na žrtvu ili, što je još važnije, krajnju žrtvu: rat. On uzvikuje: "Moloch čiji su prsti deset vojski!" ("Zavijanje linija 83") koja se odnosi na smrt i borbe, i žrtvovanje života u ratu. Vlade koje žele poboljšati vlast, rezultiraju smrću života mnogih mladića, što pokazuje spremnost našeg naroda da žrtvuje vrijedne živote za prevlast. Ili su možda čak i „najbolji umovi moje generacije“ žrtvovani Molochu u tome što Moloch predstavlja normalnost, a pjesnici, ili Ginsbergovi „najbolji umovi“ („Howl“,

red

bili

ometani

odbacivanjem

društvenom

sukladnošću

(Breslin).

Treća i najvjerojatnija interpretacija Ginsbergovog Moloha je ona religiozna u kojoj je Moloch lažni bog koji uvjerava ljude da mu žrtvuju svoju djecu. Bog govori narodu da ne sluša Moloha, jer on je zlo i slušajući ga oni u osnovi idu protiv njegovih deset zapovijedi. Stavljaju Moloch pred Boga. U pjesmi se mogu vidjeti materijalističke stvari ili Moloch koji su postavljeni pred Boga, a Ginsberg kaže: "Slomili su leđa podižući Moloch na nebo! Trotoari, drveće, radio, tone! Podizanje grada na nebo koje postoji i svuda je o nama! "(" Zavijanje ", redak 89). Ginsberg kaže da se sve što ljudi žele, njihova pohlepa drži iznad Boga. Umjesto da se klanjaju Bogu, ljudi obožavaju svoj imetak i čineći to,

Čini se kao da je Ginsber-

gov Moloch mogao biti kombinacija nekoliko verzija Molocha; Iako je svaka verzija različita, podjednako su mračne i destruktivne. Međutim, Ginsberg koristi svoj Moloch da simbolizira mnogo više od žrtve i lažnih bogova; on predstavlja totalnu propast društva. Zle vlade, ekonomske teškoće i odbacivanje dio su Ginsbergovog Molocha i on želi da društvo vidi zlo oko sebe, ali želi da i oni to vide sami. Sam Ginsberg gotovo je poput boga, uvijek promatra i ostavlja suptilne nagovještaje, ali se nikada ne miješa u prirodni poredak stvari. Ako će ljudi vidjeti pravo društvo, to će vidjeti i sami. Međutim, Ginsberg se također mogao samo osloniti na znanje svojih čitatelja kako bi znao tko je Moloch ili jednostavno znao da je loš.

Allen Ginsberg i Howl

Howl je duga pjesma podijeljena na tri dijela i Ginsbergovo je najspornije djelo. Ova se analiza fokusira na prvi dio, posvećen Carlu Solomonu, s kojim se Ginsberg 1949. godine susreo i sprijateljio u psihijatrijskom institutu. Zavijanje je puno ljudi i mjesta, hrane, glazbe, samoubistava, seksa, ludila, droge i neobičnog jezika. Ginsberg je oštri promatrač, perspektiva prve osobe koja je očigledna u prvom redu. Autobiografske i biografske epizode igraju glavnu ulogu, ali često se mijenjaju, preobražavaju. Sintaksa je u nekim linijama neobična, jezik paradoksalan. Obratite pažnju na uporabu riječi "tko" koja započinje mnoge retke i daje pjesmi ponavljajući osjećaj, slično nagovorenom. Howl je društveni komentar, raskalašena, intenzivna pripovijest koja sadrži likove, scene, reference i sekvence iz stvarnog života. Oni na margini društva su istaknuti - pjesnici, umjetnici, radikali, homoseksualci i psihički bolesni - i svi su prekriveni dugim linijama koje je Ginsberg koristio da prenese duboku frustraciju, radost i energiju. Na Ginsberga utjecali su dugi ritmični crti Walta Whitmana (u pjesmama poput Polazići od Paumanok, Salut

au Monde i Shore Blue Ontario), vizionarski rad Williama Blakea (Songs of Innocence and Experience) i određene knjige iz Biblije. Danas je Howl prepoznat kao književni klasik u smislu da je probio kulturne barijere, osporio uspostavljanje i ugradio bijes i frustracije jedne generacije. Voljeti ili mrziti, Howl je važan jer je urbanog rođenja, jezik istodobno nadrealan i vulgaran, jazzy i gadan, a opet pun stvarnog života, osjetljivosti i nade. Kada je prvi put predstavljen javnosti 7. listopada 1955. u Šest galerija u San Fransiscu, čitanje je izazvalo nemir. Oslobođeno je nešto novo i uznemirujuće.

Na tom okupljanju bilo je nekoliko grupa koje će postati poznate kao „Beats“, uključujući Jack Kerouac koji je te večeri natočio vino i vrištao ohrabrenje dok je Ginsberg čitao. Howl bi nastavio utjecati ne samo na Kerouaca (i autore poput Williama Burroughsa), već na umjetnike i alternativne mislioce i umjetnike koji dolaze, uključujući mladog tekstopisca zvanog Bob Dylan. Neki su zavijali u isti čamac kao u Canterbury Tales, Izgubljeni raj, Prelude, Pjesma o sebi i The Waste Land.

Pionirski duh Walta Whitmana i otvaranje tabu tema, plus njegova upotreba dulje linije, svakako je nadahnulo Ginsberga. No Howl se smatra mijenjačemigre prije svega zato što je prvi put izrazio moderni psihološki užas, urbanu egzistenciju koju pokreću droga, jazz, putovanja i širenje uma. Umjesto toga, postoje kritičari koji ne vole eksplicitni sadržaj, proznu labavu strukturu i sveukupnu subverzivnu poruku. Whl je s jedne strane osobni vapaj za razumijevanjem i osudom ugodnih, sukladnih društvenih vrijednosti. Takođe je puna tjeskobe, neusklađenosti i boli koja su spojena s pohvalama, žurbom i pozivima na promjene. Knjiga koju je u studenom 1956. izdao Lawrence Ferlinghetti u knjižari City Lights pod nazivom Howl and Other Poems, knjiga je došla do obavijesti vlasti i oduzeli su je carinici u San Fransiscu kad je stigla iz Londona, gdje je bila tiskana. Na suđenju za opscenost u Kaliforniji u lipnju 1957. godine devet literarnih stručnjaka dalo je dokaze u prilog. Potom je presudom suca zaključeno da je knjiga 'otkupljivala društveni značaj' i da se može slobodno prodavati.

Dovoljno je reći da su mnogi vjerovali da je moderni svijet započeo toga dana. Ime Allena Ginsberga postalo je sin radikalizam, slobodu govora i pravo protesta protiv seksualnog i političkog ugnjetavanja.

Allen Ginsberg rođen je u židovskoj obitelji u Newarku ali odrasta u Patersonu, New Jersey. Bio je

pjesnik

jedna

najpoznatijih

figura

okvirima

beat

pokreta,

zajedno

s Kerouacom, Burroughsom, Holmesom i Cassadyem, i poznavao je svu četvoricu. Postaje poznat već s prvom objavljenom zbirkom pjesama Howl i druge pjesme (1956.). Dugačka pjesma Howl prouzročila je zapljenu pvog izdanja i brojne sudske tužbe za nemoralnost. Pjesma počinje riječima: Vidjeh najveće darove moje generacije uništene ludošću, dok su sjedili histerični goli.... 1960-ih Ginsberg sudjeluje u hippie pokretu. Interesirale su ga religije Dalekog Istoka, među njima hinduizam i zenbudizam. Bio je vegetarijanac ali probao je i LSD.[1]Sudjelovao je u radu u NAM-

BLA, organizaciji slobodnog govora, koju napušta kada je uvidio da je uspio proširiti svoje ideje. 1974. osnovao je Jack Kerouac School of Disembodied Poetics zajedno s Anne Waldman.

https://youtu.be/lM9BMVFpk80

Objavljena antologija Časopis “Sapphoart” i portal “Očaravanje” raspisali su natječaj “Konak u konačištu” u čast novinara, pjesnika i pripovjedača Ćamila Sijarića. Natječaj je zaključen. U antologiju proznih radova “Konačište” ulaze ovi autori i radovi: 1. Anamarija Galić – Poslijepodnevna ispovijest 2. Antonija Željka Kahlik – Samo ptice – Kiša i novine 3. Slobodanka Grljušić – O konju i čovjeku – Misao 4. Darija Marković – Moram nekome reći 5. Dina Bavčić – Kolijevka u šumi 6. Denis Kožljan – Jedno Pulsko ljeto 7. Gabrijel Barišić – Za Sarajevo – 8. Gordana Majdak – Zapisano krvlju 9. Ivan Gaćina – Između margina asralomisike – Autocesta života – Kockar 10. Jadranka Varga – Priča o čarobnoj ljubavi dvije nerođene duše 11. Kemal Ljevaković – Haso alias Hans 12. Ladislav Babić – Na eičkom brvnu 13. Marija Juračić – ulomak romana „Zona“ 14. Mile Lisica – Majka 15. Miljenka Koštro – Paukova mreža 16. Mirko Popović – Putovanje – Ljeto na izmaku 17. Mirjana Pejak – Peki – Ista priča i narječje 18. Rozaida Naglav – Mačka – ulomak iz romana 19. Sanijela Matković – Riječ bijaše na kraju 20. Snežana Pisarić Milić – U ime (svih) pasa lutalica 21. Snežana Šolkotović – Šeširi – Dukat 22. Spomenka Krebs – Moj dječak 23. Srećko Aleksić – Kad opadaju kajsije 24. Stanka Sršen – Kome ćeš mene osaviti 25. Suzana Marić – Kasno je za kajanje 26. Tijana Radulović – Himera 27. Zehra Bajić Alić – Susret 28. Zoran Hercigonja – Uspinjanje na Olimp

Objavljena je antologija radova posvećena književniku Ćamilu Sijariću pod nazivom “Konačište”. U izradi antologije, sudjelovalo je dvadeset osam autora u kategorijama eseja, kratke priče, dramskog teksta te isječaka iz dužih proznih formi. Antologija je nastala u organizaciji i provedbi portala Očaravanje i časopisa Sapphoart. Antologija ima simboličan naziv „Konačište“, jer je književna riječ okrijepa za sve putnike koji hodočaste stazama književnosti. Antologiji možete pristupiti na poveznici: https://issuu.com/zoranhercigonja/docs/kona_i_teantologija_proze_posve_ena__amilu_sijari